ITIDp5

5. Mediji, komunikacija i manipulacija

Ovo poglavlje pisano je većinom prema knjizi Manuel Castells: Communication Power (moć komunikacije); većina podataka koje iznosimo u ovom poglavlju dolazi iz te knjige; brojevi stranica koje navodimo u ovom poglavlju odnose se na stranice u toj knjizi. Na početku knjige, Castells ističe da se društvena moć oduvijek zasnivala na posjedovanju kontrole nad informacijama i komunikacijama. Ta tvrdnja je točna, jer onaj tko ima mogućnost "kontroliranja" informacija i komunikacija, može bitno utjecati na ponašanje ljudi, kao i na tokove svih događanja. Međutim, ta tvrdnja je vrlo općenita, jer pojmovi "kontrola", "informacija" i "komunikacija" imaju široka značenja.

U engleskom jeziku, pojam "control" ima značenje "kontrole" (kao nadziranja) i "upravljanja" (kao usmjeravanja procesa). Pojam "control" u izrazu "control of communication and information" znači oboje: dakle, nadziranje (uz mogućnost ograničavanja) i usmjeravanje tokova informacija i komunikacija. To praktički znači biranje i oblikovanje informacija, te određivanje (usmjeravanje i ograničavanje) njihovih tokova. Komunikacija može biti privatna (osobna), poslovna, i javna (društvena). Nosioci moći imaju mogućnost kontroliranja svih vrsta informacija i komunikacija, a posebno javnih. Kontrola se provodi tehničkim i zakonskim sredstvima.

Dakle, društvena moć zasniva se na upravljanju pristupom informacijama i njihovim širenjem kroz razne oblike komuniciranja. U tom kontekstu, valja razmotriti niz pitanja. Prvo, što treba smatrati društveno relevantnom informacijom i komunikacijom? Nadalje, kakvi oblici nadziranja i upravljanja informacijama i komunikacijama su mogući, neophodni, društveno prihvatljivi, ili društveno neprihvatljivi? Tko treba (smije) imati moć nadziranja i upravljanja, tko ima tu moć, na koji način se ta moć stječe, i na koji način se tu moć može i treba društveno nadzirati i ograničavati. Tim i drugim pitanjima bavimo se u ovom poglavlju.

1. Mediji i upravljanje društvom

Javna komunikacija, koja se odvija uglavnom preko televizije, radija, novina i Interneta, oblikuje se prema ekonomskim interesima, kao i prema strateškim (političkim) interesima društva (države). Javna komunikacija je temeljno sredstvo funkcioniranja zajednice, oblikovanja stavova građana i usmjeravanja društvenih kretanja. Zato je posjedovanje kontrole nad sredstvima javnog komuniciranja vrlo bitno za upravljanje društvom, kao i za održavanje društvene moći.

Društvom se može upravljati sredstvima izravne prisile, a to se i čini u određenoj mjeri. Međutim, informacijska tehnologija i javni govor omogućuju da se društvom upravlja stvaranjem određenih dojmova, raspoloženja i očekivanja. Raspoloženje se stvara sadržajima

1

javnog govora, koji uključuju zabavu i selektivno (pristrano) informiranje, kao i stvaranja raznih strahova i pozitivnih očekivanja (nade).

Internet i bežični (mobilni) sustavi nude velike mogućnosti javne komunikacije. Raznovrsnost i opsežnost tih oblika javne komunikacije stalno raste, čime raste i društveni utjecaj tih sustava i njihova važnost. U nastavku govorimo o tome kako ekonomski ciljevi oblikuju te komunikacijske sustave, kao i komunikaciju koja se odvija preko njih. Novi komunikacijski sustavi imaju sve veći društveni (politički) utjecaj, što se posebno pokazuje u izbornim kampanjama, kao i kod širenja nekih informacija koje nosioci moći pokušavaju prikriti. Ti sustavi ujedno nameću pitanje mogućnosti tehnološke i društvene kontrole komunikacije. Kontrola je potrebna (1) zbog zaštite sustava, (2) zbog zaštite informacijskih sadržaja koje sustav prenosi, i (3) zbog zaštite društva od zloupotrebe (u nezakonite svrhe) onih mogućnosti koje pružaju novi komunikacijski sustavi. Ali i mogućnost kontrole može biti zloupotrijebljena, tako da pored kontrole sustava, društvo treba razviti i načine "kontrole kontrolora" komunikacijskih sustava.

Porast mogućnosti i količine komunikacije se obično predstavlja kao nešto što je samo po sebi poželjno i dobro. Komunikacija jest potrebna i uvelike dobra, ali mogućnost komunikacije ne jamči da su njeni ciljevi i učinci dobri (dobronamjerni, konstruktivni). Javna komunikacija može manipulirati ljudima, širiti neistine (propagandu) i na taj način stvarati u ljudima raspoloženje koje podržava poduzimanje raznih agresivnih i štetnih aktivnosti. Intenzivna javna komunikacija omogućava da se bolje upozna ljude, stanja i događaje. Ali javna komunikacija može stvarati krive slike (u javnosti), sa ciljem da se stvori podršku građana za aktivnosti koje nisu pravične, dobronamjerne, ni korisne.

Demokracija je jedan formalni sustav stjecanja vlasti, vladanja, i mijenjanja nosioca vlasti. Ali demokracija, kao formalni sustav (institucija i pravila ponašanja) ne jamči kakav će biti stvarni sadržaj (politika, ponašanje) vlasti i vladanja. Zato demokratski sustav treba pružati građanima zakonite mogućnosti da reagiraju na ponašanje nosioca vlasti (moći). Ali vlasti mogu uvelike ignorirati reakcije (zahtjeve) građana, ili zabraniti neke oblike reagiranja, u ime "viših interesa" društva. Nadalje, medijskom propagandom i manipuliranjem građana, demokratski izabrane vlasti mogu stvoriti podršku građana za razne aktivnosti koje nisu u stvarnom interesu građana, ili koje nisu pravične prema drugim zajednicama (državama). Spomenimo da su demokraciju izmislili stari Atenjani prije otprilike 25 stoljeća. Atenjani su bili prilično agresivni prema slabijim susjedima, a pokrenuli su i veliki Peloponeški rat, koji je trajao mnogo godina i koji je završio loše za njih. Ukratko, demokracija je forma koja sama po sebi ne jamči sadržaj ni ponašanje.

Suvremena globalizacija ima ekonomsku, političku i kulturnu dimenziju. Razni oblici otpora globalizaciji se isto tako zasnivaju na ekonomskoj, političkoj i kulturnoj osnovi i interesima. O globalizaciji smo govorili u trećem poglavlju; ovdje podsjećamo da se procesi globalizacije (kao i otpora globalizaciji) u velikoj mjeri oslanjaju na komunikacijske i transportne tehnologije. Te tehnologije omogućuju brza i masovna globalna kretanja informacijskih sadržaja i ljudi, kao i učinkovit globalni transport materijalnih dobara. Svijet je odavno poprište ekonomske, političke i kulturne borbe, a ponekad i suradnje, ali nove tehnologije omogućile su da ta "susretanja" - sukobi i suradnje - postanu mnogo intenzivnija i mnogo vidljivija (javna) nego što su to bila u prošlim

2

vremenima.

2. Osnovni tipovi komunikacije

Komuniciranje je slanje i primanje informacijskih sadržaja raznih vrsta. Oblici komunikacije određeni su tehnološkim sredstvima pomoću kojih se komunikacija odvija, kao i kulturnim okruženjem u kojem se komunikacija odvija. Za komunikaciju se kaže da često nema neku posebnu svrhu, nego da je sama sebi svrha, jer ljudi su pričljiva stvorenja. Međutim, komunikacija obično ima i neki cilj (osim samog "pričanja"), koji ne mora biti sasvim očit.

Komunikaciju se u osnovi dijeli na osobnu i javnu (društvenu). Ranije smo spomenuli i poslovnu komunikaciju, ali ovdje možemo uzeti da je poslovna komunikacija dijelom osobna (među poslovnim partnerima) a dijelom javna (saopćenja, reklame i slično). Javna komunikacija naziva se i masovnom ili društvenom jer se kod te vrste komunikacije sadržaji upućuju "masi" članova društva (zajednice).

Osobna komunikacija je obično dvosmjerna; pošiljatelj osobne poruke obično očekuje odgovor od osobe kojoj je uputio poruku. Javna komunikacije je u osnovi jednosmjerna: poruka se upućuje mnogima, ali pošiljatelj poruke ne očekuje da mnogi izravno odgovore na tu poruku. Međutim, suvremena sredstva komuniciranja omogućuju da i javna (društvena) komunikacija bude dvosmjerna (u određenoj mjeri). Naprimjer, gledatelji mogu izravno reagirati (telefonom) na razgovor političara na radiju ili na televiziji. Internet omogućava stalnu interaktivnu komunikaciju. Mnogi političari imaju interaktivne web stranice ili pišu blogove, što ljudima omogućava da reagiraju (odgovore) na stavove koji su iznijeti na tim stranicama ili u tim blogovima.

Internet je omogućio nove oblike dvosmjerne (interaktivne) društvene komunikacije, za koje se kaže da su tipa mnogo-mnogo. To ovdje znači da mnogo ljudi stvara informacijske sadržaje (i čini ih javnima) i da na te sadržaje može odgovoriti mnogo ljudi. Takvu mogućnost komunikacije nude razne interaktivne web stranice (u koje gledatelj može unositi svoje sadržaje), razne vrste društvenih mreža, blogovi, novosne grupe (newsgroups), poštanske liste (mailing lists), i druge mrežne usluge. Castells naziva taj oblik društvenog komuniciranja, koji se zasniva na raznim uslugama Interneta, masovnim samo-komuniciranjem (mass self-communication). Taj naziv zvuči pomalo nezgrapno, ali ovdje nemamo boljeg. Ono "samo" ukazuje na to da sudionici u toj komunikaciji sami proizvode sadržaje koji su namijenjeni (drugim) sudionicima u toj komunikaciji. Ta komunikacija je masovna jer su njeni sadržaji namijenjeni (ili dostupni) velikom broju ljudi, odnosno svima onima koji imaju pristup Internetu i usluzi pomoću koje se ta komunikacija odvija. Naprimjer, postavljanje sadržaja na YouTube je jedan oblik masovne samo-komunikacije, jer takav sadržaj namijenjen je "masi", a sadržaje iz te komunikacije unose u komunikaciju korisnici te usluge. To što i televizije emitiraju svoje programe preko web sjedišta (svojih ili tuđih) ne mijenja situaciju; televizije često i uzimaju sadržaje sa raznih web sjedišta, posebno sa društvenih mreža.

Dakle, može se govoriti o tri osnovna tipa komunikacije. Prvo je osobna komunikacija, koja je obično tipa jedan-jedan. Klasična javna (društvena) komunikacija je tipa jedan-mnogo: jedan izvor emitira sadržaje, a mnogi ih primaju. Novi oblik društvenog komuniciranja, kojeg smo nazvali masovnim samo-komuniciranjem, je tipa mnogo-mnogo. Ovdje postoji mnogo onih koji

3

upućuju (i često proizvode) sadržaje i mnogo onih koji te sadržaje primaju.Kritičari suvremenog stanja stvari u prostoru komunikacije kažu da danas "svi govore, a

nitko ne sluša". Takve tvrdnje nisu bez osnove, ali nisu ni sasvim točne. Ima i onih koji slušaju, ali je javni govor postao razdrobljen (podijeljen). Sve manje ljudi "prati" isti javni govor, tako da sve manje poruka stiže do mnogo građana. Naprimjer, kaže se da je u Velikoj Britaniji nekad bilo mnogo televizijskih emisija koje je pratilo više od 15 milijuna gledatelja. Danas niti jedna emisija (u Velikoj Britaniji) ne uspijeva privući toliko gledatelja. Sa porastom mogućnosti i raznolikosti komunikacije, raste i vjerojatnost da će svaka od tih mogućnosti imati manje korisnika. Na taj način poruke teško stižu do svih građana, osim ako se ponavljaju u raznim medijima i oblicima komuniciranja; naprimjer, na više televizijskih programa, u više novina, i na mnogo web stranica. Takva ponavljanja sadržaja su česta, ali ponavljaju se većinom razne "zanimljivosti" (skandali, nesreće, i slično), više nego oni sadržaji koji su važni za život ljudi i za funkcioniranje društva.

Povećavanje mogućnosti komunikacije općenito povećava mogućnost znanja, kao i mogućnosti iznošenja činjenica i stavova. Time nove informacijske tehnologije i komunikacijske usluge povećavaju društvenu (političku) moć građana, kao i mogućnosti organizirane zakonite borbe građana za određene ciljeve. Ali nosioci ekonomske, političke i kulturne moći mogu bitno usmjeravati (i ograničiti) javni govor i djelovanje na razne načine. Naprimjer, građani smiju kritizirati odluke vlasti, ali kada vlast (nosioci moći) proglasi neku kritiku "društveno štetnom" (nepatriotskom) onda iznošenje takvih kritika postaje riskantno (opasno). Jer oni koji to čine mogu biti kažnjeni na razne načine, prema nekom zakonu (ima takvih), ili pak samovoljnim činom nekog "savjesnog građana". Zato se ogromna većina građana ne usuđuje javno iznositi one kritike nosioca moći koje nosioci moći proglase štetnima.

Društvena i tehnološka moć određuje čiji će se govor jače čuti. Televizija ima najveći društveni utjecaj od svih medija; ako nosioci društvene moći ("vlast") stalno iznose određene tvrdnje na televiziji, onda će glasovi neslaganja onih koji su materijalno slabiji, iznijeti na Internetu, imati relativno mali društveni učinak. Čak i kad mnogo ljudi uspije čuti neki takav glas neslaganja, većina ljudi neće ga slijediti (javno podržati). Jer u situaciji kad su izloženi medijskim pritiscima nosioca moći, ljudi se teško odlučuju oduprijeti se takvim pritiscima, jer nosioci moći proglašavaju takvo odupiranje društveno štetnim. Zato kad vlast tvrdi da neku stvar treba napraviti, onda se građani rijetko uspijevaju tome oduprijeti. To praktički znači da je sloboda javnog govora više načelna nego stvarna. A i kad uspijeva biti stvarna, onda ta sloboda obično nema velikog učinka.

Dakle, nosioci moći mogu ograničiti slobodu javnog govora tehnološkim, psihološkim i zakonskim sredstvima. Kritičan govor o stavovima vlasti može se proglasiti ne samo društveno štetnim, nego i "podržavanjem neprijatelja" (terorizma, i sličnih stvari) i na taj način može biti bitno ograničen ili spriječen. Sloboda javnog govora je ograničena u svim državama; načini ograničavanja su različiti, ali su učinci uglavnom jednaki. U nekim državama se zbog "pogrešnog govora" može dospijeti u zatvor, u drugima se "pogrešan govora" često kažnjava na načine koji mogu imati teže posljedice nego zatvor.

Usprkos iznad rečenom, nove informacijske tehnologije i usluge stalno stvaraju nove mogućnosti osobnog i javnog (društvenog) komuniciranja na lokalnoj i globalnoj razini. U raznim državama stalno se vode razni oblici društvene borbe oko ograničavanja tih mogućnosti i sloboda, kao i oko njihove zaštite i proširenja. Isto tako, vode se rasprave o sprječavanju zloupotrebe tih

4

mogućnosti, kako od strane građana i organizacija, tako i od strane nosioca moći.Pojedinci i razne organizacije mogu koristiti mogućnosti komunikacije u kriminalne i

subverzivne svrhe. Nosioci moći mogu koristiti te mogućnosti za potpuno nadziranje građana, kao i za masovno manipuliranje ljudima pomoću raznih propagandnih sadržaja. Sprječavanje obaju navedenih oblika zloupotrebe informacijske tehnologije je zahtjevan posao, kako na tehnološkoj tako i na zakonskoj razini. Taj posao odvija se trajno, jer tehnologija i njene usluge se mijenjaju, a ljudi - pojedinci, organizacije i institucije - stalno nalaze nove mogućnosti upotrebe i zloupotrebe raznih tehnologija i njihovih usluga.

Internet i samo-komuniciranje koje omogućuju njegove usluge, umanjuje razlike između osobne i javne (društvene, masovne) komunikacije. Osobne poruke računalne pošte mogu i dalje biti sasvim osobne, iako su često nadzirane (snimane) od strane državnih institucija. Ali takve poruke lako je učiniti javnima; to se može učiniti na taj način da se postave na poštanske liste, da se upišu u blogove ili na web stranice, kao i u društvene mreže. Takve poruke zadržavaju određenu "osobnost" jer proizvodi ih neka osoba, a ne institucija. Ali postavljanjem na javne usluge Interneta, te poruke postaju ujedno javne, masovne i društvene.

Internet omogućava široku distribuciju svih vrsta informacijskih sadržaja, pri čemu se ta distribucija izvodi na razne načine. Jedan od načina je da se na neki sadržaj (web stranicu, blog) postave veze na druge sadržaje. Time se korisniku jednog sadržaja izravno omogućava (i sugerira) da pogleda i neke druge sadržaje.

Internet se općenito ne "gleda" na način na koji se gleda televiziju. Gledatelj televizije bira koji će program gledati, ali u tom obliku komunikacije uloga gledatelja je uvelike pasivna. Gledatelj samo prima sadržaje koje mu izvor prosljeđuje. Nasuprot tome, korisnik Interneta obično ima aktivnu ulogu. Ta aktivnost može se sastojati u traženju određenih sadržaja (informacija), koji su korisniku potrebni u okviru njegovog rada, ili koji ga zanimaju. Korisnik može čitati osobne poruke ili javne sadržaje na Internetu, a može i proizvoditi takve poruke i sadržaje. Korisnik može "gledati Internet" i za zabavu, kako to često biva kod televizije, ali i u tom slučaju, uloga gledatelja je obično aktivnija kod Interneta nego kod televizije.

Internet se sve više koristi i za gledanje televizijskih programa koji se prenose preko Interneta. U tom slučaju, razlika između "gledanja Interneta" i "gledanja televizije" naoko nestaje, ali ipak ne sasvim. Naime, razne televizijske emisije mogu se obično gledati na Internetu u bilo koje vrijeme, a ne samo onda kada su "na programu". To onda povećava mogućnost izbora gledatelja što će i kada gledati.

Novine se isto tako sve više čitaju na Internetu. Čitanje novina je često besplatno, ali izdavači uvode sustave plaćanja za čitanje njihovih novina. Čitatelj treba poslati (Internetom) broj kreditne kartice izdavaču novina; izdavač zatim šalje čitatelju zaporku koja mu omogućava čitanje određenih novina sa Interneta. Izdavač naplaćuje tu uslugu (sa kreditne kartice čitatelja) tjedno, mjesečno ili godišnje.

Prelazak televizije, radija i novina "na Internet", znači da Internet postaje univerzalna (opća) tehnološka infrastruktura ("platforma") za prijenos svih vrsta informacijskih sadržaja i za sve oblike komuniciranja, osobnog i javnog (društvenog). Preko Interneta se već odavno može i telefonirati.

5

3. Poslovnost, identitet, i interesi

Informacijska tehnologija omogućava mnoge oblike komunikacije i masovnu distribuciju svih vrsta informacijskih sadržaja. Ali iza te mnogostrukosti oblika stoji jedno temeljno načelo koje bitno utječe na razvoj svih oblika komunikacije; to je načelo gospodarskog interesa (ili profitabilnosti). Korisnici raznih tehnologija i usluga često ne koriste ta sredstva u ekonomske (poslovne) svrhe, nego za razne osobne potrebe. Ali oni koji razvijaju i proizvode te tehnologije i usluge, čine to prvenstveno iz ekonomskih razloga. U tome su uvijek prisutni i politički i kulturni ciljevi, ali i ti ciljevi mogu se uvelike svesti na ekonomske ciljeve.

U društvu tržišne ekonomije, tržišna (ekonomska) vrijednost je najviša vrijednost, tako da se sve stvari oblikuju na način koji najviše doprinosi stvaranju te vrijednosti. Internet kao globalna tehnološka infrastruktura, i njegove komunikacijske usluge, su ujedno poslovni sustavi koji teže tome da budu poslovno uspješni (profitabilni). Najpoznatije web stranice (društvene mreže) su ujedno poslovni sustavi, čiju se vrijednost izražava u njihovoj tržišnoj cijeni i u profitu kojeg (izravno ili neizravno) donose njihovim vlasnicima.

Godine 2007. jednu petinu najvećih tvrtki u svijetu (prema tržišnoj vrijednosti; "market capitalization") činile su tvrtke koje se bave telekomunikacijskim sustavima (uslugama), Internetom i medijima. Tvrtke koje se bave proizvodnjom informacijske tehnologije (hardvera i softvera) spadaju među najveće tvrtke u svijetu (Castells, str. 93). U kontekstu takvog stanja stvari, poslovni interesi (ciljevi) imaju daleko najveći utjecaj na razvoj i primjenu novih informacijskih tehnologija, komunikacijskih sustava i usluga. Dakle, razvoj novih tehnologija ne određuju same tehnološke mogućnosti, niti stvarne potrebe ljudi, nego to čine prvenstveno gospodarski interesi i ciljevi.

Informacijski sadržaji medija odabiru se i oblikuju u skladu sa interesima tih medija. Pritom su to većinom gospodarski interesi, ali isto tako i strateški (politički) interesi zajednice kojoj određeni medij pripada. Castells kaže da u tome postoje i neki izuzeci, te kao primjer navodi Britansku televiziju BBC. Može biti da je BBC "nezavisan od izravnih utjecaja" Britanske vlade, ali gledajući tu televiziju ne bi se moglo reći da je njen program nezavisan od Britanskih interesa. Izbor vijesti je vrlo selektivan; izvještava se samo o stvarima koje promiču Britanske (ili Zapadne) interese, i to na način koji promiče te interese. Izvještaji o događajima u konkurentskim zemljama (Kina, Rusija) su redovito negativni. O stvarima koje izgledaju nepovoljno za Britaniju, Ameriku ili Europu ne izvještava se uopće - osim ako su svi drugi svjetski mediji već izvijestili o tome, tako da tu stvar više nije moguće prešutjeti na globalnoj razini. Ovdje govorimo o vijestima na BBC World; domaće Britanske vijesti mogle bi biti još pristranije. BBC rijetko kada kritizira Britansku vladu, i nikad ne kritizira Britanske tvrtke, osim ako neka propadne, a i tada ne mnogo. Ukratko, govor o nezavisnosti medija je vrlo problematičan. Svaki medij govori ono što promiče njegove (i "naše") interese, i to na način koji promiče te interese. Izravan utjecaj vlasti na medije različit je u različitim državama, ali vlast nije jedina snaga koja može oblikovati govor medija; gospodarstvo i kultura (patriotizam i strah od "radikalnih snaga") obično to čine jače nego vlast.

Postavlja se pitanje da li intenzivna komunikacija na globalnoj razini i razmjena ogromnih količina informacijskih sadržaja raznih vrsta, vode prema kulturnoj homogenizaciji

6

čovječanstva. Castells ne daje opis pojma "kulturne homogenizacije". Taj pojam bi mogao značiti da se različite kulture svijeta postupno razvijaju (i mijenjaju) na način koji čini da one postaju "sve sličnije" jedna drugoj. To ne znači da bi, naprimjer, različite religije mogle postati slične u doglednoj budućnosti. Ali to znači da bi neki izrazito specifični (osebujni) elementi pojedinih kultura mogli postupno gubiti na važnosti, dok bi oni elementi koji su sadržani u mnogim kulturama, mogli postupno dobivati na važnosti. Na taj način bi kulture postupno postajale sve sličnije, odnosno homogenije.

Ispitivanja pokazuju da se takva globalna homogenizacija kultura uglavnom ne događa. Jedan mali postotak ljudi smatra univerzalne ljudske vrijednosti važnijima od onih vrijednosti koje im nameću njihove lokalne kulture. Takvi ljudi smatraju globalna pitanja i probleme čovječanstva važnijima od uskih lokalnih interesa. Dakle, može se reći da postoje određeni oblici kretanja prema homogenizaciji kultura - ili bolje rečeno, prema razvoju jedne globalne kulture. Ali takvu globalnu (humanističku) orijentaciju pokazuje samo mali postotak ljudi, dok je velika većina ljudi i dalje određena (i usmjeravana) sa onim tradicionalnim kulturama kojima pripadaju. Intenzivna komunikacija omogućava da ljudi bolje vide jedni druge, ali komunikacija nije (još) učinila ljude međusobno puno sličnijima i bliskijima nego što su to bivali u prošlosti.

U kulturi i u kulturnom identitetu većine ljudi, glavnu ulogu imaju nacija i religija. Samo mali postotak ljudi usvaja "kozmopolitski identitet", što ovdje znači da sebe smatraju prvenstveno građanima svijeta, a tek zatim pripadnicima određenih nacija, religija i rasa. Velika većina ljudi određuje vlastiti društveni identitet prema redoslijedu važnosti koji je obrnut od onog kojeg usvaja kozmopolitski orijentirana manjina. Dakle, za većinu ljudi važni su rasa, nacija i religija, a tek zatim dolazi pripadnost ljudskom rodu (i jednak odnos prema svim ljudima).

Castells navodi da se građani Europe mnogo više osjećaju pripadnicima svojih nacija (država), nego građanima Europe (str. 118). Isto vrijedi i za građane Južne Amerike, koji govore sličnim jezicima (Španjolski i Portugalski). Religija je glavni element društvene identifikacije za velik dio ljudi u svijetu; to se posebno odnosi na građane SADa, Islamskih zemalja, i zemalja Južne Amerike. U Europi, religija se uzima kao glavni element društvene identifikacije prvenstveno u Poljskoj i Irskoj.

Pojam "globalne kulture" nije precizno definiran, ali Castells uzima da se stvaranje takve kulture odvija na tri razine. Prvo, jedan dio ljudi uviđa da su najveći problemi sa kojima se suočavaju ljudi širom svijeta, a time i čovječanstvo u cjelini, zajednički i globalni. Među te probleme spadaju zagađenje prirode, globalno zatopljenje, nasilje raznih vrsta, ljudska prava i slobode, pitanja sigurnosti (osobne i na globalnoj razini), velik prirast stanovništva, problemi siromaštva i održivog gospodarskog razvoja. Te probleme čovječanstvo može uspješno rješavati samo zajedničkim snagama i usklađenim konstruktivnim djelovanjem. Takve kozmopolitske nazore prihvaćaju i promiču uglavnom obrazovaniji i mlađi ljudi.

Druga razina globalne homogenizacije kulture odvija se u obliku razvoja nečeg što se naziva "multikulturalnom globalnom kulturom". Ta "globalna kultura" nastaje povezivanjem (spajanjem) elemenata iz različitih tradicionalnih kultura. Takvo povezivanje je često u umjetnosti (posebno u glazbi), a obično uključuje i određena mijenjanja (prilagađanja) onoga što se preuzima.

Treći oblik homogenizacije kulture odvija se na gospodarskoj razini, i to kroz globalnu dominaciju tržišne ekonomije i konzumerizma. Čini se da danas svi ljudi svijeta teže prvenstveno ekonomskom uspjehu, a tržišna ekonomija je svela sve ljude svijeta na "potrošače". Na taj način svi

7

ljudi svijeta ponašaju se sve sličnije, bez obzira što se i dalje osjećaju različitima po svojim kulturnim identitetima.

Dakle, po pitanju homogenizacije čovječanstva, postoje dvije međusobno suprotstavljene tendencije. S jedne strane, usprkos intenzivnoj globalnoj komunikaciji i susretanju, ljudi se i dalje identificiraju (osjećaju) prvenstveno kao pripadnici nekih specifičnih (ograničenih) zajednica i kultura. To društveno identificiranje zasniva se na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj i geografskoj pripadnosti.

S druge strane, (1) svijest o zajedničkim problemima i težnjama svih ljudi, (2) miješanje elemenata raznih kultura (u umjetnosti), i (3) globalna dominacija kapitalizma, konzumerizma (težnje imanju i potrošnji), zajedno oblikuju jednu globalnu kulturu i jedan novi okvir društvene identifikacije ljudi.

Kako je već rečeno, prvi (lokalni) oblik društvene i kulturne identifikacije i dalje dominira među ljudima širom svijeta. To vrijedi za tehno-ekonomski najjače zemlje (poput SADa), kao i za tehno-ekonomski slabije zemlje. Valja se nadati da će povijest čovječanstva biti dovoljno duga da se stvari uspiju donekle promijeniti (popraviti) po tom pitanju.

Industrija zabave je veliki promicatelj globalne homogenizacije kulture, ili barem njene "hibridizacije" (miješanja). Ljudi širom svijeta gledaju iste filmove, slušaju istu muziku, igraju iste video igre, pa čak i čitaju (neke) iste knjige. Neke televizijske emisije popularne su širom svijeta; mnoge slavne ličnosti ("zvijezde"; celebrities) iz svijeta zabave poznate su širom svijeta. Dominacija ekonomije i konzumerizma učinila je i mnoge proizvode (nazive, marke) slavnima i traženima širom svijeta.

Ali ovakav način stvaranja "globalne kulture" naziva se i kulturnim imperijalizmom Zapada, odnosno SADa, čija industrija zabave dominira u svijetu. Suprotno takvom viđenju stvari, Castells smatra da se ovdje ne radi o kulturnom imperijalizmu, nego naprosto o tržišnoj ekonomiji koja proizvodi i prodaje (širom svijeta) ono što su ljudi voljni i željni kupovati. U prilog takvog stava, Castells navodi kako su neke popularne emisije ("telenovele"), koje su izvorno proizvedene u Južnoj Americi, vrlo uspješno prodavane u SADu, kao i širom svijeta. U mnogim zemljama, uključujući Rusiju, Indiju i Njemačku, te su telenovele bile popularnije od Američkih sapunica.

Dakle, "kulturni proizvodi", ili točnije, proizvodi industrije zabave, mogu biti uspješni na globalnoj razini, bez obzira odakle potječu. Ali činjenica je, da je Američka industrija zabave bitno dominirala u svijetu, i da i dalje dominira. Uspješne proizvode koji potječu iz ekonomski slabijih zemalja, često preuzimaju (kupuju), prerađuju i distribuiraju (na globalnoj razini) velike tvrtke iz ekonomskih jačih zemalja. Doslovno govoreći, to nije imperijalizam, nego ekonomija. Ali i imperijalizam je prvenstveno ekonomija, kao što i ekonomija može imati imperijalne učinke.

Mnoge države imaju televizijske stanice koje emitiraju vijesti na globalnoj razini, obično na engleskom jeziku, ali i na drugim jezicima. Pored Engleske i Amerike, takve televizije postoje u Rusiji, Kini, Iranu, Kataru (Al Jezeera/english) i u mnogim drugim državama. Castells ističe kako takve televizije doprinose stvaranju globalnog prostora komunikacije. U određenoj mjeri svakako doprinose, jer pružaju mogućnost ljudima širom svijeta da vide vijesti iz različitih izvora. Izbor događaja koje pojedine od tih televizija smatraju relevantnima da budu prikazani u vijestima je obično različit i odražava interese države kojoj televizija pripada. Takva raznolikost

8

mogla bi biti dobra, ali ispitivanja pokazuju da većina ljudi gleda samo "svoju" televiziju, obično lokalnu, a ne globalnu. To znači da raznolikost vijesti, izbora i prikaza događaja dopire do vrlo malog broja ljudi.

U svakom slučaju, dostupnost mnoštva izvora omogućava ljudima da bolje vide jedni druge; u kojoj mjeri ljudi koriste tu mogućnost, to je drugi problem. Nadalje, u kojoj mjeri "međusobno viđenje" ljudi uspijeva doprinijeti tome da ljudi usklade stavove i da uspostave konstruktivnu suradnju, je isto tako posebno pitanje.

Ovdje valja ponoviti da programi globalnih televizija odražavaju interese svoje zemlje, zajednice i kulture. Ista globalna televizija emitira različite vijesti na različitim jezicima i ponekad iznosi različite stavove (o istim događajima) na različitim jezicima. Televizije postupaju na takav način zato da njihov program bude "prihvatljiv" za one ljude (narode, kulture) kojima je namijenjen. Dakle, televizija uvijek promiče vlastite interese, ali da bi to mogla činiti uspješno, mora govoriti na način koji je prihvatljiv ciljanoj publici. Castells navodi kako se vijesti Američke televizije CNN bitno razlikuju za područje SADa (domaću publiku), za svijet na engleskom, i za svijet na španjolskom jeziku (str. 123-4).

Često se ističe kako Internet bitno doprinosi stvaranju globalnog komunikacijskog prostora, kao i homogenizaciji kulture na globalnoj razini. To je u osnovi točno, ali na Internetu se isto tako stvaraju razne "interesne zajednice" i "zajednice istomišljenika". Komunikacija se vodi većinom unutar takvih zajednica. Na Internetu nema puno konstruktivnog dijaloga između onih koji zagovaraju različite stavove o pojedinim pitanjima. Internet je globalan tehnološki sustav, ali na razini sadržaja i ciljeva, Internet je vrlo raznovrstan i podjeljen, ili barem ne uspijeva nadići one podjele koje postoje među ljudima i zajednicama u svijetu.

4. Argumenti, raspoloženja, i interesi

Ljudima se upravlja stvaranjem određenih emotivnih stanja, odnosno raspoloženja, više nego razložnim argumentima. Rečeno je da se emotivna stanja mogu podijeliti u slijedećih šest klasa: strah, gađenje, iznenađenje, tuga, sreća i ljutnja (str. 140). Navedeni izbor klasa emotivnih stanja djeluje nekako "negativno"; ima više negativnih klasa stanja nego pozitivnih, ali sa tim pitanjima ne trebamo se ovdje baviti.

Donošenje odluka zasniva se na emocijama i na razumu. Može se reći da emocije određuju ciljeve, dok razum traži optimalne putove ostvarenja tih ciljeva. U procesu odlučivanja, emocije i razum oslanjaju se na prošla iskustva (sjećanja), kao i na sposobnost imaginacije (predviđanja); sposobnost pamćenja i sposobnost predviđanja su temeljne osobine uma (ili nervnog sustava), bez kojih ne bi bilo moguće stvarno odlučivanje.

Za "političko ponašanje" ljudi, posebno su bitni osjećaji oduševljenja (zanosa; enthusiasm) i straha, kaže Castells (str. 146). To je točno, ali je onda neobično da se osjećaj oduševljenja nije našao na listi osnovnih klasa emotivnih stanja, koju smo naveli iznad (dok je osjećaj gađenja našao mjesto na listi). Uzgred, Castells nikad ne postavlja takva pitanja; njegovi tekstovi iznose stvari iz mnogih izvora, ali obično na nekritičan način.

U svakom slučaju, stvaranje odgovarajućih osjećaja u ljudima - posebno osjećaja oduševljenja i osjećaja straha - je najučinkovitiji način upravljanja "političkim ponašanjem" (stavovima) ljudi.

9

Ispitivanja pokazuju da kad ljudi traže informacije za potrebe donošenja neke odluke, onda najprije pokušaju naći informacije koje podupiru onu odluku kojoj oni naginju na temelju svojih iskustava i sklonosti. Tek ako takve (podupiruće) informacije ne uspijevaju naći, onda počinju razmišljati o drukčijoj odluci ili izboru.

Ispitivanja isto tako pokazuju da dvije trećine glasača na izborima glasa na temelju osjećaja koje imaju prema nekom kandidatu ili stranci. Konkretni programi kandidata i stranaka imaju daleko manji utjecaj na odluke glasača. Nadalje, sadržaj programa postaje relevantan za birače samo onda kad u biračima uspijeva pokrenuti određene osjećaje (str. 151).

U skladu sa tim saznanjima, ispitivanja pokazuju da većina poruka u izbornim kampanjama ima jake emotivne sadržaje, koji teže stvaranju osjećaja oduševljenja, kao i osjećaja straha (brige) u ljudima. Svaka poruka nastoji stvoriti osjećaj oduševljenja za nekog kandidata ili stranku, a osjećaj straha od mogućih posljedica ako taj kandidat ili stranka ne budu izabrani.

Mišljenje (stavove) ljudi u nekoj zajednici nastoji se oblikovati uzimajući u obzir vrijednosti, sklonosti i interesa članova te zajednice. Ispitivanja pokazuju da vrijednosti i sklonosti ljudi imaju veći utjecaj na stvaranje političkih stavova ljudi, nego što ga imaju njihovi materijalni interesi. To praktički znači da u zajednici koja se tradicionalno bavi lovom na lisice (kao zabavom ili sportom), onaj kandidat koji uspije oduševiti birače svojim stavovima o lovu na lisice ima veće izglede na uspjeh, nego onaj kandidat koji ljudima predloži neki dobar program gospodarskog razvoja, ali prema lovu na lisice ne pokazuje naročite simpatije. Ljudi sebe nazivaju racionalnim (razumnim) bićima, ali kako je već rečeno, emocije obično određuju ciljeve, dok razum samo služi realizaciji ciljeva koje određuju emocije i sklonosti.

Castells često ističe kako su ljudi skloni vjerovati ono što žele vjerovati; to jest, ono što žele da bude istina. To se može reći na taj način, ali pojam "vjerovanja" nije naročito prikladan ovdje. Bolje bi bilo reći to na slijedeći način: ljudi su skloni tvrditi i podržavati ono što žele da bude istinito, odnosno ono što im odgovara da bude. O tome će biti još riječi u nastavku.

U svakom slučaju, ispitivanja pokazuju da ljudi lako prihvaćaju one tvrdnje (činjenice) koje potvrđuju njihova vjerovanja, sklonosti i želje. Nasuprot tome, ljudi teško prihvaćaju one činjenice (tvrdnje) koje su protivne njihovim vjerovanjima, sklonostima i željama. Nadalje, u kritičnim situacijama (društvenim krizama, konfliktima), emocije imaju daleko veći utjecaj na stavove i ponašanje ljudi, nego što ga ima razložno (argumentirano) rasuđivanje koje je utemeljeno na relevantnim činjenicama.

Ispitivanja pokazuju da su ljudi skloni tome da zadrže svoja vjerovanja (stavove) i onda kad su suočeni sa informacijama koje protuslove njihovim vjerovanjima (stavovima). Ljudima je lakše posumnjati u valjanost informacija, nego odbaciti vlastita uvjerenja i interese. Ljudi su zato skloniji tražiti one informacije koje podržavaju njihove stavove, nego one informacije koje mogu osporiti njihove stavove. To znači da osobne motivacije (sklonosti, interesi) imaju bitan utjecaj na način na koji ljudi traže i primaju informacije, kao i na način na koji te informacije "obrađuju".

Iznad rečeno znači da za steći podršku ljudi (birača), nije dovoljno govoriti istinu, pa ni promicati stvarne materijalne interese onih kojima se govori, nego treba govoriti ono što su ljudi emocionalno spremni prihvatiti i što u njima pobuđuje pozitivno raspoloženje (oduševljenje). Ispitivanja u SADu pokazuju da se podršku birača stječe prvenstveno poticanjem

10

odgovarajućih emocija u ljudima, a ne poticanjem argumentiranog razmišljanja o stanju stvari i o objektivno najboljim rješenjima (str. 154). To zapravo nije novost; prije mnogo stoljeća, K'ung Fu Tzu (zvan Konfucije) naučavao je da se narodom upravlja "obredima i muzikom", koji u ljudima stvaraju povoljno raspoloženje. Zaključak jednog takvog ispitivanja (u SADu) glasi: "ljudi (na izborima) glasaju za onog kandidata koji u njima potiče dobre emocije, a ne za onog kandidata koji iznosi najbolje argumente" (str. 154). Kandidati i nosioci društvene moći oblikuju svoj javni govor i djelovanje u skladu sa tim saznanjima (činjenicama). Međutim, ishod takvog načina biranja često nije naročito povoljan za građane.

Castells iznosi brojne podatke koji pokazuju kako je rastao ili opadao postotak građana SADa koji su zadržali svoja početna "vjerovanja" u opravdanost invazije na Irak, bez obzira na to što se kasnije pokazalo da ta vjerovanja nisu bila utemeljena. Nekoliko godina nakon invazije, taj postotak kretao se oko 50%, uz poraste i padove, zavisno od drugih događaja koji su utjecali na raspoloženje građana. Nekoliko komisija najviših institucija SADa (Senata i druge) utvrdilo je da polazne tvrdnje o tome kako Irak posjeduje oružje za masovno uništavanje i kako podržava terorizam, nisu bile utemeljene. Usprkos tome, ispitivanja javnog mnijenja pokazivala su da velik dio građana SADa (često preko 50%) i dalje "vjeruje" da su početne tvrdnje na temelju kojih je pokrenuta invazija bile točne. To izgleda neobično: ako su građani vjerovali vlastima ranije, kad su vlasti tvrdile da nešto jest, zašto ne vjeruju sada kad vlasti kažu da to nije.

Castells iznosi veliku količinu zanimljivih podataka o kretanju javnog mišljenja u SADu u vezi sa invazijom na Irak. Te podatke ovdje ne trebamo iznositi; dovoljno je navesti neke osnovne činjenice i zaključke. Dakle, ispitivanja pokazuju da oni ljudi koji su podržavali invaziju na Irak na početku, većinom čine to i dalje, bez obzira na činjenice koje su naknadno utvrdile razne državne komisije. Kako je to ranije rečeno, ljudi nisu skloni prihvaćati činjenice koje su protivne njihovim stavovima; u takve činjenice može se lako sumnjati, a može ih se i ignorirati. Nadalje, opravdanja za invaziju se lako mijenjaju; ako jedno opravdanje prestane zvučati uvjerljivo, nađe se drugo opravdanje. Tako je prvo opravdanje za invaziju bilo oružje za masovno uništavanje (nuklearno, kemijsko, biološko). Kad to oružje nije nađeno, onda je kao opravdanje uzeta borba protiv terorizma. Kad su razne komisije utvrdile da ni to opravdanje ne izgleda utemeljenim, onda je kao opravdanje uzeto svrgavanje diktature i uvođenje demokracije. I tako dalje; konačno, ljudi su se umorili te "priče", tako da se o tim stvarima više ne govori mnogo.

Na temelju analize raznih drugih događaja iz tog razdoblja, Castells pokazuje da "vjerovanja" i "stavovi" građana više zavise od njihovih raspoloženja i sklonosti, nego od stvarnog stanja stvari (činjenica) na terenu (str. 155). Tako se događalo da upravo nakon što je neka državna komisija objavila da neke tvrdnje (o Iraku) ne izgledaju točnima, poraste postotak građana koji "vjeruju" da te tvrdnje jesu točne. Castells na to opetovano kaže da ljudi vjeruju ono što žele vjerovati. Kao je to već rečeno, takva tvrdnja je donekle točna, ali je neprecizna. Bolje bi bilo reći ovako: (1) ljudi ne vole suočiti se sa činjenicom da nisu (bili) u pravu, i (2) ljudi obično tvrde (više nego što vjeruju) ono što drže da je u njihovom interesu.

Proizvodnja "javnog mišljenja" je posebno umijeće i industrija, sa kojima se ovdje ne možemo podrobnije baviti. U svakom slučaju, javno mišljenje često biva prilično nezavisno od činjenica; više zavisi od sklonosti i želja ljudi, kao i od umijeća onih koji manipuliraju njihovim oduševljenjima i strahovima.

Kaže se da je civilizacija sagrađena pomoću nasilja i laži. To ne mora biti sasvim točno,

11

ali nasilje i laži imaju vrlo bitnu ulogu u razvoju događaja kroz cijelu povijest. Nosioci moći govore ono što služi njihovim ciljevima, a tako se i ponašaju. Zato ne treba čuditi što se i obični građani ponašaju na takav način. Ljudima je lakše nastaviti "vjerovati" ono što se ranije tražilo od njih da vjeruju, nego priznati da su bili manipulirani i da su u krivu. Ukratko, postoji više razloga zbog kojih su ljudi skloni tome da zadrže svoja "vjerovanja", usprkos činjenicama koje govore da ona nisu točna. Obično se ne radi o stvarnim vjerovanjima, nego o stavovima za koje ljudi imaju svoje psihološke i materijalne razloge. Konačno, vojna industrija treba ratove; ratovi su njena besplatna reklama i stvaraju joj tržište; razlozi za ratove se uvijek nađu.

5. Mediji i oblikovanje stvarnosti

Mediji raznih vrsta su glavno sredstvo javne (društvene) komunikacije. Sadržaji koje mediji iznose i način na koji predstavljaju te sadržaje, bitno utječu na raspoloženje i stavove ljudi. Utjecaj medija zasniva se na slijedeča tri osnovna postupka: (1) izbor tema (sadržaja), (2) isticanje nekih sadržaja, i (3) način (kontekst) prikaza sadržaja.

Izborom sadržaja koje objavljuju, mediji određuju o čemu će ljudi misliti i razgovarati. Ako mediji i ne uspiju odrediti mišljenje (stavove) ljudi o nekim pitanjima, odabirom sadržaja koje objavljuju, mediji određuju ono što je "važno" i o čemu ljudi trebaju misliti i raspravljati. Kaže se da ono čega nema u medijima, to ne postoji. To je zaista tako, jer bez izvještaja u medijima, ljudi ne mogu znati ništa o stvarima koje se odvijaju daleko od njih.

Isticanje pojedinih sadržaja čini da ljudi tim sadržajima (temama, događajima) pridaju veću važnost. Odabrani sadržaji mogu se istaknuti na razne načine. To se obično čini na taj način da se odabrani sadržaji iznose na početku vijesti i novina, tako da im se posvećuje veći prostor, i čestim ponavljanjem odabranih ("važnih") sadržaja.

Konačno, način (kontekst) prikaza sadržaja - njegovo "uokvirivanje" (framing) - bitno utječe na to kako ljudi primaju (doživljavaju, shvaćaju) neki informacijski sadržaj. Skoro svaka situacija i događaj mogu se prikazati na pozitivan i na negativan način. To se postiže isticanjem nekih elemenata i zanemarivanjem drugih elemenata u prikazu neke situacije ili događaja. Nadalje, to se čini dovođenjem dane situacije ili događaja u vezu sa drugim situacijama i događajima, koji onda potiču pozitivne ili negativne osjećaje i stavove prema onoj situaciji ili događaju o kojima se govori u danom prikazu.

Medijski sadržaji mogu biti očigledno pristrani i mogu biti netočni. Ali ako njihovi sadržaji i nisu takvi, mediji - odnosno, nosioci moći koji njima upravljaju - određuju o čemu ljudi misle i što smatraju važnim. Mediji time uvelike određuju stavove ljudi o raznim pitanjima. Sve to postiže se izborom i isticanjem određenih sadržaja (tema), kao i načinom na koji se pojedini sadržaji i teme predstavljaju u medijima.

Internet omogućava razne vrste samo-komuniciranja, o kojima smo ranije govorili. Kod samo-komuniciranja, sadržaje većinom stvaraju sami korisnici usluge, koji te sadržaje i koriste. Kaže se da samo-komuniciranje umanjuje važnost tradicionalnih medija u javnoj (društvenoj) komunikaciji, a onda i njihovu moć da svojim izborom i načinom prikaza raznih sadržaja oblikuju stavove građana. To je donekle točno, ali samo donekle. Tradicionalni mediji imaju i dalje najveći utjecaj na građane; televizija govori sama i izravno, i to mnogo sati u skoro svakom stanu u svijetu. Poruke koje se stalno ponavljaju - naprimjer, neka poruka predsjednika u vijestima -

12

imaju bitan utjecaj. Građani se ne moraju slagati s tom porukom, a ne moraju ni vjerovati da je točna. Ali takva poruka im jasno kaže što se od njih očekuje da podrže i naprave. U nekim društvima, posebno u onima u kojima su patriotizam i religija vrlo jaki, građanima je teško ne poslušati poruke vlasti.

Sadržaji na Internetu su u velikoj mjeri oblikovani ekonomskim, političkim i kulturnim interesima i težnjama, kao i sadržaji u standardnim medijima. Internet je uveo nove mogućnosti javnog (društvenog, masovnog) komuniciranja, koje nisu pod izravnom kontrolom onih koji kontroliraju tradicionalne medije. Ali internetsku komunikaciju oblikuju i koriste (za svoje ciljeve) oni (ili onakvi) nosioci ekonomske, političke i kulturne moći koji su stvorili i oblikovali standardne medije.

Internet donosi nove mogućnosti, ali njegovi vlasnici i razvijači su dio društveno-ekonomskog sustava čije vrijednosti i struktura moći oblikuju Internet, a time i korisnike njegovih usluga. Internet je donekle promijenio okruženje u kojem je nastao, ali taj dijalektički proces međusobnog mijenjanja Interneta i njegovog okruženja je sporiji nego što to može izgledati. Čini se da sa porastom društvene moći Interneta, raste i njegova sličnost sa tradicionalnim medijima.

Postavlja se pitanje tko zapravo oblikuje stavove ("vjerovanja") i raspoloženje građana u društvu. U operativnom (izvršnom) smislu to čine prvenstveno mediji, i to svojim izborom sadržaja i načinom na koji te sadržaje izlažu građanima. Na razini iznad izvršne, to čine nosioci političke, ekonomske i kulturne moći u društvu. Jer nosioci moći mogu upravljati ponašanjem medija, bilo kao njihovi vlasnici, bilo svojim političkim i kulturnim utjecajem. Konačno, može se reći da na najvišoj razini odlučivanja (usmjeravanja), govor medija, a time i stavove ("vjerovanja") građana, oblikuje samo društvo. Društvo to čini svojim sustavom vrijednosti (koji je stariji od pojedinačnih političara) i svojim strukturnim odnosima moći u društvu (koji se malo mijenjaju).

Tako se krug međusobnog utjecaja medijskog govora i društvene stvarnosti zatvara. Mediji oblikuju javni govor i time oblikuju stavove i ponašanje građana; nosioci moći oblikuju govor medija na način koji odražava sustav vrijednosti i strukturne odnose u društvu. Na taj način ispada, da mediji govore ljudima ono što se ljude naučilo slušati, i čine da ljudi podržavaju one stavove i ciljeve koje određuju (nameću) sustav vrijednosti i struktura moći u danom društvu.

U novije vrijeme se na BBCu puno "zgražalo" nad ne-etičkim (i nezakonitim) ponašanjem nekih novina; pritom, nitko nije postavio pitanje o stanju društva u kojem milijuni ljudi kupuju takve novine. Može biti da mediji kvare ljude, ali i ljudi kvare medije.

Novinari i mediji koji pokušaju iznositi istine koje su protivne raspoloženju u društvu, obično ne postižu naročite uspjehe, nego bivaju za to kažnjeni na razne načine. Takvi mediji i pojedinci često bivaju onemogućeni u svojim pokušajima iznošenja "nepovoljnih činjenica" i bivaju osuđeni od većine građana kao "nepatriotski" i slično.

Mediji moraju voditi računa o nagnućima (raspoloženju) građana, jer u suprotnom građani ih neće kupovati, niti će pratiti njihove sadržaje. U tržišnoj ekonomiji gubitak publike, za medij znači gubitak novca od tvrtki koje oglašavaju (ili bi mogle oglašavati) svoje proizvode i usluge u tom mediju. Gubitak prihoda od oglašavanja (reklama), za medij znači ekonomsku propast.

Na sličan način i nosioci moći (ekonomske, političke i kulturne) trebaju oblikovati svoj govor s obzirom na sustav vrijednosti i na strukturu moći u društvu; u suprotnom, neće uspjeti

13

stvoriti pozitivno raspoloženje (oduševljenje) u društvu, a onda ni steći podršku građana koja im je potrebna da bi došli na vlast i da bi se održali na vlasti. Može biti da svojim ponašanjem nosioci moći kvare građane, ali i građani kvare nosioce moći jer prisiljavaju ih da lijepo lažu.

U tom "krugu utjecaja" ispada da društvo samo oblikuje govor svojih medija, kao i govor svojih nosioca moći. To je u krajnjoj liniji točno. Često se govori o negativnom utjecaju medijskog govora na stavove i ponašanja građana. Ali postoje i studije o negativnom utjecaju građana na govor i ponašanje medija.

Međusobni utjecaj medija, građana, i nosioca moći je jedan dijalektički proces u kojem svaka strana oblikuje druge dvije strane; ali da bi to mogla činiti, mora se ujedno prilagađati potrebama i mogućnostima drugih dviju strana. Kako taj međusobni utjecaj izgleda u praksi, može se vidjeti na slijedećem primjeru. Nakon invazije Iraka, Američki predsjednik i Britanski premijer bili su ponovno izabrani na izborima, usprkos tome što se u vrijeme tih izbora znalo da su njihova opravdanja za invaziju Iraka bila netočna. To pokazuje međusobnu "dijalektičku povezanost" i međusobnu zavisnost govora političara, govora medija i stavova (nagnuća) građana. Laganje ne umanjuje popularnost vođa naroda, ako vođe lažu na način na koji se narodu sviđa.

6. Privlačnost i zabavnost

Današnje doba može se nazvati medijskim dobom, više nego informacijskim dobom. Jer u suvremenoj komunikaciji važnija je forma nego sadržaj, a mediji danas određuju jedno i drugo. Iznad smo govorili o međusobnom (kružnom) utjecaju nosioca moći, medija i građana; ovdje govorimo o tome kakve sadržaje mediji zapravo proizvode, ostavljajući po strani pitanje što medije navodi (prisiljava) da proizvode upravo takve proizvode.

U medijsko doba, svaki javni govor mora biti prvenstveno privlačan publici, bez obzira na njegov sadržaj. Privlačnost povećava broj korisnika medija (publiku); porast količine publike omogućava da medij postavi više cijene za oglašavanje (reklame), što onda donosi mediju više novaca. Povećanje publike ujedno povećava prestižnost medija i novinara, kao i njihov društveni utjecaj (društvenu moć).

Iznad rečeno vrijedi i za medijski govor o politici, kao i za govor političara u medijima. Dakle, i politički govor treba biti prije svega privlačan po sadržaju i obliku; ispravnost iznijetih stavova i valjanost argumenata je manje važna. Sav medijski govor postaje sve više "zabavan", tako da se naziva zajedničkim nazivom infozabava (infotainment). Taj naziv nastao je od riječi "informacija" (information) i "zabava" (entertainment). Često se koristi i naziv dezinfozabava (disinfotainment, misinfotainment) koji dolazi od pojmova "dezinformacija" (disinformation, misinformation) i "zabava"; tim nazivom ukazuje se na to, da mediji (i nosioci moći) često namjerno dezinformiraju ljude; to obično čine kroz razne zabavne sadržaje i u kombinaciji s njima.

U vremenu potpune dominacije privlačnog i zabavnog, zahtjevan (složen) javni (politički) govor, koji se zasniva na preciznim podacima i na zahtjevnim (složenim) argumentima, nema izgleda na uspjeh. Takav javni govor ne može privući ni zadržati pozornost publike, koja je navikla na ono što je zabavno i privlačno i koja može primati samo takve stvari. Zato danas politički govor, kao i javni govor o bilo kojoj temi, treba biti zabavan i privlačan, ako želi da ga publika sluša.

14

To ne znači da ljude više ne zanimaju "ozbiljna pitanja"; to samo znači da su suvremeni način života, a posebno suvremeni način govora medija, umanjili spremnost i sposobnost ljudi da slušaju i promišljaju javni govor na način na koji su to činili u doba dominacije pisane riječi. U medijsko doba dominiraju brze "pokretne slike", sve kraće zvučne poruke i sve kraći izvještaji o bilo čemu. Zato sve mora biti iznijeto brzo (ukratko) i oblikovano na jednostavan i privlačan način, da bi publika to mogla primati. Svi sadržaji trebaju biti izraženi u jeziku infozabave. U tom jeziku mogu se miješati komedija i tragedija, ali sve treba biti uzbudljivo i privlačno. U medijsko doba, staložen govor i argumentirana obrazloženja djeluju ljudima dosadno i iritantno, i nemaju izgleda da privuku i zadrže pozornost publike.

Navedimo dva sitna primjera koji ilustriraju kako infozabavni govor izgleda u praksi. Na vodećim svjetskim novosnim televizijama uvedena je praksa da dok reporter izvještava sa terena o nekom događaju, umjesto reportera (koji govori), na ekranu se odvijaju dramatični prizori poplava, požara, eksplozija ili njihovih posljedica, i slično. Gledajući te dramatične slike, gledatelji ne uspijevaju upamtiti što reporter govori, ali vjerojatno se smatra da to i nije važno. Važno je da dramatični prizori zadrže publiku pred ekranom.

Drugi primjer; u svijetu se događaju poplave, o čemu neke svjetske televizije izvještavaju vrlo temeljito i dramatično; valjda smatraju da su takvi sadržaji privlačni za publiku. Reporteri i reporterke koji izvještavaju sa poplavljenih područja, dok govore redovito stoje u vodi skoro do pojasa. Valjda se danas smatra da su umne sposobnosti publike dosegle takvu razinu da publika više nije u stanju shvatiti (ili primijetiti) o čemu je u danom izvještaju riječ, ako reporterka ne stoji u vodi do pojasa, ili barem do koljena.

U kontekstu takvog stanja javnog govora, cjelokupni politički govor svodi se na sapunicu; bitna je drama, nadmetanje, afere, klevete, opće scensko umijeće, i slično. Malo nakon izbora, građani redovito izražavaju svoje "razočaranje". Nije sigurno jesu li više razočarani izborom, ili time što je politička sapunica time izgubila na uzbudljivosti.

Ovakve kritike medijskog, političkog i javnog (društvenog) govora uopće, mogu se često čuti (str. 190); teže je reći na koji način bi se ovakvo stanje stvari moglo popraviti. Današnji svijet, zajedno sa njegovim javnim govorom, oblikuje tržišna ekonomija, koja teži tome da formira ljude (prema svojim potrebama), a ne da ih informira, i koja malo mari za stvarnu demokraciju. Zato je teško očekivati da bi se u dogledno vrijeme mogla dogoditi neka poboljšanja u prostoru medijskog govora, ili u prostoru demokracije.

Rečeno je da masovna (široka) publika treba jednostavne poruke i može primati samo jednostavne poruke. Najjednostavnija poruka je slika; slika koja može najviše privući pažnju i pokrenuti emocije publike je slika osobe. Tako se političko nadmetanje između kandidata svodi na nadmetanje između "slika" koje promidžbene kampanje, promidžbene tvrtke i mediji stvaraju o pojedinim kandidatima.

Svođenje politike na stvaranje i nadmetanje "slika" može se kritizirati i smatrati štetnim sa više aspekata. Međutim, takav razvoj događaja u doba sveprisutne video tehnologije je razumljiv. Nadalje, za mnoge ljude teško je procijeniti valjanost stavova i argumenata nekog kandidata, ili naprosto nemaju dovoljno vremena za to. S druge strane, praktički svatko osjeća veću ili manju razinu sklonosti (ili nesklonosti) prema svakom kandidatu, odnosno njegovoj slici u medijima.

Tako se izbor nosioca političke moći svodi na izbor "najprivlačnije slike". Iza takve slike ne

15

moraju stajati one sposobnosti koje su potrebne za uspješno obnašanje određene dužnosti, a ni konstruktivne namjere. U svakom slučaju, svođenje političkog govora i nadmetanja kandidata na nadmetanje medijskih slika, istiskuje argumentiran javni govor i svodi demokraciju na sapunicu. Ali to ne mora biti tako loše; mnogi ljudi vole sapunice.

Demokracija je forma koja ne može jamčiti kakav će sadržaj netko umetnuti u nju. Vještom upotrebom raznih sredstava i metoda, pojedinci ponekad uspijevaju umetnuti prilično osebujne sadržaje u tu formu. Podsjetimo da je i Hitler bio demokratski izabran na vlast; kaže se da mu je u tome bitno pomogla vješta upotreba radia.

Razvoj informacijske tehnologije, informacijske industrije i medija mijenja oblike i osobine javnog govora (općeg i političkog), kao i neke druge osobine demokratske prakse. Nove tehnologije i usluge bitno utječu na načine komuniciranja nosioca moći i građana. Komunikacija postaje sve intenzivnija i izravnija; od nosioca moći očekuje se da građanima obrazlažu sve stvari; nosioci moći to stalno i čine, ali često na način koji više prikriva nego objašnjava.

7. Politički profili i medijski govor

U mnogim zemljama, političke stranke intenzivno prikupljaju podatke o građanima, o pojedincima i o zajednicama. Na temelju tih podataka, stranke onda nastoje definirati one sadržaje i načine govora koji im daju najbolje izglede da pridobiju glasove određenih građana i zajednica. To stvara situaciju u kojoj političari ne govore ono što smatraju da bi trebalo reći (i što je dobro za građane), nego ono što građani žele čuti. Nadalje, političari ne govore isto svim građanima, nego govore svakoj lokalnoj zajednici ono što članovi te zajednice žele čuti. Kaže se da takvo stanje stvari pretvara političare od "vođa građana" u "sljedbenike građana". Političari se obično ne ponašaju na takav (sljedbenički) način kad dođu na vlast, ali se često ponašaju na takav način zato da bi došli na vlast. Političari ističu kako za napraviti nešto dobro, treba najprije doći u poziciju u kojoj se to može napraviti. To onda znači da je primarni zadatak i cilj svakog političara da dođe na vlast, i zato je spreman prilagađati svoje ponašanje na način koji najbolje doprinosi ostvarenju toga cilja. Sva druga dobra dijela mogu doći tek nakon toga.

Baze podataka koje sadrže "političke profile" građana slične su bazama podataka koje sadrže "potrošačke profile" građana. U stvari, iz potrošačkog profila, koji pokazuje koliko neka osoba troši novaca i na što troši novac, može se uvelike utvrditi i politička nagnuća te osobe. Jer u tržišnoj ekonomiji, sve je ekonomija (biznis), pa tako i politika. Podatke od kojih se formiraju baze podataka sa političkim profilima, stranke kupuju i prikupljaju na raznim mjestima. Veliki dio takvih podataka dolazi iz upotrebe kreditnih kartica; svako plaćanje kreditnom karticom stvara jedan zapis, koji pokazuje na što vlasnik te kartice troši novac; time se ujedno pokazuju njegove sklonosti. Razna mjesta potrošnje (plaćanja karticama) stvaraju ogromne količine takvih podataka. Postoje tvrtke koje skupljaju takve podatke i zatim iz njih proizvode razne "profile" pojedinaca i zajednica.

Telekomunikacijske tvrtke, uključujući one koje se bave održavanjem Interneta i prodajom Internetskih usluga, mogu prikupljati (i prikupljaju) mnogo podataka o korisnicima njihovih usluga, i mogu te podatke prodavati. Sadržaji koje korisnici stavljaju na Internet - na svoje web stranice, u blogove i drugdje - daju isto tako mnogo "materijala" za formiranje njihovih

16

političkih profila. Pretplate na razne medije pokazuju potrošačke i političke sklonosti građana. Podaci o posjedovanju raznih stvari (kuće, vozila, oružja) su isto važni za politički profil građana. Većinu takvih i drugih podataka kupuje se od tvrtki koje takve podatke imaju, ili pak od tvrtki koje se bave prikupljanjem, obradom i prodajom takvih podataka, za poslovne i političke svrhe. Podatke isto tako sakupljaju deseci tisuća dragovoljaca koji rade za neku stranku ili za kandidata; dragovoljci sakupljaju relevantne podatke na Internetu i na svim mjestima gdje ih mogu naći.

Kaže se da je takvim općim sakupljanjem podataka o ljudima izgubljeno pravo građana na privatnost. To je točno, ali ekonomski i politički interesi redovito odnose prevagu nad svim drugim pravima građana.

Svaka stranka (ili kandidat) ima svoju bazu podataka o građanima (glasačima); na temelju njena sadržaja, nastoji utvrditi političke sklonosti i nagnuća pojedinaca i zajednica, te oblikovati svoje poruke tim glasačima na način koji daje najbolje izglede na uspjeh. Govoreći o bazama glasača u SADu, Castells navodi da baza Republikanske stranke (nazvana VoterVault) sadrži prilično opsežne podatke o 175 milijuna Američkih glasača. Demokratska stranka ima isto tako svoju bazu, koja se naziva VoteBuilder.

Dakle, informacijska tehnologija ima sve važniju ulogu u obrađivanju građana u svakom pogledu: kao potrošača, kao glasača, kao potencijalnih kriminalaca, i tako redom. Ljudi sve više nalikuju na nekog tko se nalazi na trajnom promatranju.

Sustavi i procesi prikupljanja podataka o građanima i obrada tih podataka, iziskuju mnogo rada i velike troškove. Oglašavanje političkih poruka u raznim medijima je isto tako skupo. Sve to zajedno, čini izborne kampanje sve složenijim i sve skupljim tehnološkim procesom. To se posebno odnosi na SAD; u nekim drugim državama postoje zakonska ograničenja koliko pojedina stranka ili kandidat smije potrošiti novaca u izbornoj kampanji. U svakom slučaju, Castells iznosi podatke koji ukazuju da je materijalna korist koju omogućava (i donosi) pobjeda na izborima redovito višestruko veća od investicije koja je potrebna za pobjedu.

Novac i tehnologija (baze podataka, profili) ne moraju uvijek i izravno odlučivati o izbornom pobjedniku. Ali statistički podaci (za SAD) pokazuju da u ogromnoj većini slučajeva pobjeđuju oni kandidati koji ulože više novaca u izbornu kampanju. Na to se može reći da za uložiti više novaca treba taj novac imati, ili ga treba znati sakupiti od građana (glasača). Onaj tko ima više novca, ili ga može sakupiti, taj je ujedno i bolji kandidat i zaslužuje da pobijedi. Tako se zaključuje u društvu tržišne ekonomije u kojem je novac najviša vrijednost i "dokaz" posjedovanja svih drugih kvaliteta. Ali time se politika i demokracija svode na "biznis".

Vijesti se usredotočuju na osobe, čime se događaji personaliziraju. Prikazi situacija i događaja u vijestima nastoje se učiniti čim dramatičnijima, pri čemu ti prikazi ujedno postaju sve kraći. Kratkoća izvještaja čini vijesti (kao i sav medijski govor) fragmentarnima: vijesti se sastoje od "komadića" (fragmenata) informacija, koji ne kazuju dovoljno o onome o čemu govore. Svaki prikaz je fragmentaran jer je kratak i sadrži samo jedan komadić neke priče, tako da ne pruža pravu (cjelovitu) informaciju (obavijest, sliku) o stanju ili događaju o kojem izvještava.

Takvom stilu medijskog govora mora se prilagađati i govor političara da bi bio prihvatljiv medijima i građanima čije su sposobnosti primanja oblikovali ti mediji. Naprimjer, 1968. godine izjava izbornih kandidata (u SAD) na televiziji bila je u prosjeku duga 40 sekundi. Od tada se ta dužina stalno smanjuje, tako da je 2004. godine iznosila manje od 8 sekundi. Na taj način sav se

17

javni politički govor svodi na izvikivanje slogana (parola) koji lijepo zvuče, ali često nemaju preciznog značenja.

Upotreba i važnost pojedinih medija u političkim kampanjama mijenjaju se u zavisnosti od više čimbenika. Televizija je i dalje glavni izvor informacija za većinu građana, ali njen udio opada, dok udio Interneta raste. Internet postaje sve važniji izvor svih informacija za mlađe ljude, pa tako i izvor političkih poruka u vrijeme izbornih kampanja. Naprimjer, 2007. godine Internet je bio glavni izvor informacija za 46 posto građana SADa u dobi od 18 do 29 godina. U isto vrijeme, televizija je bila glavni izvor informacija za 60 posto građana (promatrano u cjelini), ali njen udio opada.

Castells iznosi vrlo mnogo podataka raznih vrsta, ali ne čini to na dovoljno precizan način. Naprimjer, Castells navodi (drugdje) da oni građani za koje je glavi izvor vijesti Internet, najčešće te vijesti "uzimaju" na web stranicama globalnih novosnih televizijskih programa, kao što su BBC, CNN, Al Jezeera i drugi. Zbog toga podaci o tome koliko posto građana nalazi podatke "na Internetu" ne govore precizno i ne pokazuju stvarni odnos utjecaja televizije i Interneta, jer i televizija je na Internetu. Kod prijenosa televizijskih programa, Internet služi kao tehnološki prijenosni sustav tuđih informacijskih sadržaji, a ne kao stvarni izvor tih sadržaja.

Internet nudi razne usluge, kao što je YouTube, koje omogućuju svakome da objavi praktički bilo kakav informacijski sadržaj. Isto tako, svatko može iznijeti razne tvrdnje i sadržaje u svom blogu, na svojoj web stranici i drugdje. Pritom takvi informacijski sadržaji, koje građani objavljuju na Internetu, mogu biti istiniti ili neistiniti. Tradicionalni mediji, poput novina i televizije, mogu biti pristrani a mogu i lagati, ali ti mediji imaju neka relativno postojana načela ponašanja, kao i neka ograničenja preko kojih u pravilu ne prelaze. Ta načela i ograničenja mogu biti određena ekonomskim, političkim, ili nekim drugim razlozima.

Za razliku od tradicionalnih medija, Internet ne postavlja praktički nikakva ograničenja na ulazu informacijskih sadržaja u sustav. To znači da općenito ne postoje nikakva jamstva da su sadržaji izloženi na Internetu točni. Nedostatak "kontrole ulaza" na Internetu otvara prostor slobode govora, ali isto tako čini sav govor nepouzdanim i potencijalno pogrešnim.

"Biti na Internetu" ne znači "biti viđen". Sadržaj koji se postavlja na Internet, postavlja se među mnogo milijuna drugih sadržaja. Da bi neki sadržaj bio zapažen u tom beskrajnom moru sadržaja, taj sadržaj mora biti jako važan ili jako zabavan. Kad netko vidi takav izuzetan sadržaj, onda će o tome obavijestiti druge ljude (prijatelje); na taj način će se vijest o tom sadržaju proširiti Internetom, tako da će taj sadržaj vidjeti mnogi ljudi. Ali velika većina sadržaja na Internetu nije izuzetna, tako da njih ne vide mnogi, a često ih ne vidi nitko.

Internet se može smatrati prostorom slobode govora (barem u načelu), ali govor Interneta nije naročito pouzdan po pitanju valjanosti i istinitosti. Nadalje, na Internetu se smije slobodno govoriti, ali je vrlo teško biti čujen (viđen, primijećen). Količina sadržaja na Internetu postala je enormno velika, tako da svaki sadržaj ima sve manje izgleda da bude viđen. Sadržaji na Internetu (web stranice i blogovi) su obično međusobno povezani (vezama). To povećava mogućnost da ti sadržaji budu viđeni, jer na njih vode veze sa nekih drugih sadržaja. Ali te veze obično ne pomažu mnogo, jer i raznih veza ima jako mnogo.

18

8. Propaganda i cenzura

Državne vlasti su uvijek imale velik utjecaj na ponašanje medija i na javni govor. Odnosi snaga i oblici utjecaja se mijenjaju, ali općenito, državne vlasti imaju vrlo velik utjecaj na medije i na javni govor. Dva osnovna oblika takvog utjecaja vlasti poznata su pod nazivima propaganda i cenzura. Ti nazivi se obično ne koriste, osim onda kada se takva praksa pripisuje drugim državama. Međutim, oba navedena oblika državne kontrole javnog govora prisutna su u svim državama, iako ne u istoj mjeri. Pritom se propaganda i cenzura obično nastoje provoditi na prikriven način.

Propagandu možemo opisati kao aktivnost proizvodnje i distribucije informacijskih sadržaja sa kojima se namjerno stvara iskrivljenu sliku o nečemu (i time dezinformira građane), sa ciljem da se nekome nanese neku štetu ili da se stvori neku korist za sebe.

Cenzuru možemo opisati kao sprječavanje širenja onih informacijskih sadržaja za koje se smatra da su štetni (nepovoljni) za nosioce moći koji provode cenzuru, ili za građane države kojom ti nosioci moći upravljaju. Cenzurom vlast obično štiti sebe, ali pritom ističe da cenzuru provodi kao oblik borbe protiv neprijateljske propagande, i da to čini za dobrobit društva i njegovih članova. Cenzura sprječava širenje određenih sadržaja bez obzira na to jesu li ti sadržaji istiniti i relevantni ili nisu, kao i bez obzira na to jesu li zaista štetni ili nisu. Cenzura se provodi fizičkim sprječavanjem širenja određenih informacijskih sadržaja, zakonskim zabranama proizvodnje i širenja određenih sadržaja, i sudskim progonom pojedinaca i medija koji prekrše te zabrane i proizvode ili distribuiraju određene informacijske sadržaje.

Intenzitet propagande i cenzure, kao i načini njihovog provođenja, razlikuju se od države do države, ali neki oblici propagande i cenzure postoje u svim državama. Propagandu i cenzuru uzete zajedno, naziva se državnom kontrolom javnog (društvenog) govora. Nosioci ekonomske moći i nosioci kulturne moći isto tako koriste razne oblike kontrole javnog govora; dakle, proizvode propagandu i provode cenzuru. Ali ovdje govorimo prvenstveno o kontroli javnog govora od strane nosioca administrativne (državne, političke) moći.

Castells iznosi kratke prikaze oblika državne kontrole javnog govora u SADu, Rusiji i Kini. Ti prikazi su zanimljivi i informativni, ali su kratki i nepotpuni. U nastavku iznosimo te prikaze, uz napomenu da su i Castellsovi prikazi napisani na propagandan način, jer o drugima (Rusija, Kina) govore mnogo kritičnije nego o sebi (SAD).

Castells navodi da SAD imaju "tradiciju" u izmišljanju obavještajnih podataka sa kojima opravdavaju svoje postupke, posebno svoje ratove. Takve ratne poduhvate potrebno je popratiti prikladnom medijskom kampanjom, zato da bi se objasnilo svijetu zašto su ti ratovi nužni, kao i zato da bi se steklo podršku domaće javnosti za poduzimanje takvih ratova. Dakle, potrebna je propaganda, na globalnoj razini, kao i na domaćoj (unutarnjoj) razini.

Političari uvijek govore na način koji opravdava njihove postupke i namjere, ali to ponekad nije dovoljno. Zato državna administracija, posebno neka ministarstva (naprimjer, obrane) na razne načine postižu da razni "nezavisni komentatori" pišu ono što vlast želi propagirati, kao i da razni mediji objavljuju pisanja tih komentatora. Komentatore koji pišu na način koji podržava stavove i postupke vlasti - dakle, koji proizvode propagandne sadržaje - vlast ne plaća izravno, ali plaća ih na neizravan način. Takvim komentatorima daju se podaci na temelju kojih mogu pisati povoljno o postupcima vlasti (nepovoljne stvari se prešućuju). Nadalje, tim komentatorima i udrugama sa kojima ti komentatori rade, ministarstvo daje druge ugovorne poslove koji jesu

19

plaćeni. Tako se proizvodnju propagandnih sadržaja plaća na neizravan način. Oni komentatori koji prekrše ta pravila ponašanja i napišu nešto nepovoljno o postupcima vlade, gube one pogodnosti koje su navedene iznad.

Castells navodi da vlada (ministarstva) proizvodi video materijale koji prikazuju razne odluke i aktivnosti vlade na pozitivan (pohvalan) način. Te materijale (izvještaje, prikaze) daje se medijima, posebno lokalnim televizijama, koje te materijale onda emitiraju. Na taj način vlada proizvodi i propagira pozitivu sliku o stanju stvari u zemlji, kao i o svom radu. Takve slike zanemaruju ono što je nepovoljno, a uveličavaju ono što je povoljno.

Vlasti u svim državama imaju brojne mogućnosti utjecaja na javni govor, odnosno na to kako mediji govore o stanju stvari i o vlasti. Naprimjer, novinari i mediji trebaju podatke i izjave političara o raznim temama, da bi mogli proizvoditi izvještaje i druge informacijske sadržaje. Vlasti obično imaju mogućnost otežati "neprikladnim" novinarima i medijima dostup do takvih podataka i izjava. Na konferencijama za novinstvo raznih dužnosnika vlasti postoji ograničen broj mjesta. Za one novinare i medije koji govore nepovoljno o vlastima često "nema dovoljno mjesta" na takvim konferencijama, tako da oni ostaju bez materijala za proizvodnju vijesti i programa.

Medijsku kritiku može se ograničiti raznim zakonskim mjerama, kao i izravnim pritiscima (zastrašivanjem) na one novinare i medije koji govore na negativan način o ponašanju vlasti. Takve zakonske mjere i zastrašivanja mogu se primijeniti i protiv građana, poput blogera i drugih koji proizvode i prenose nepovoljne informacijske sadržaje o nosiocima vlasti.

U svom govoru o propagandi i cenzuri, Castells se ograničava na djelovanje vlasti na tom planu. Međutim, ekonomski i kulturni oblici propagande i cenzure mogu biti mnogo jači i učinkovitiji nego što je to izravno djelovanje državnih institucija i organa vlasti.

Postoje zanimljivi izvještaji koji pokazuju kako je govor medija u tržišnoj ekonomiji (posebno u SAD) podređen ekonomskim interesima. Naprimjer, medij ne iznosi one sadržaje koji bi mogli biti nepovoljni za taj medij (kao poslovni entitet) i za njegove vlasnike. Nadalje, medij ne iznosi one sadržaje koji bi mogli biti nepovoljni za neku od tvrtki koje oglašavaju (reklamiraju) svoje proizvode u tom mediju, ili pak za neku od tvrtki koja bi mogla oglašavati svoje proizvode u tom mediju. Mediji općenito ne govore kritički ni o jednoj tvrtki jer bi druge tvrtke mogle povući svoje reklame iz tih medija, u znak solidarnosti sa tvrtkom o kojoj su mediji izvještavali na kritičan način. Konačno, mediji ne govore o stvarima koje ne zanimaju potencijalne kupce onih proizvoda koje ti mediji reklamiraju, i ne govore na način koji se ne bi sviđao potencijalnim kupcima tih proizvoda.

Tih i takvih oblika "nevidljive cenzure" ima mnogo i ponekad izgledaju bizarno, ali su stvarni. Ukratko, oblikovanje medijskih sadržaja i javnog govora u svijetu tržišne ekonomije je vrlo delikatan i složen posao. Stvarna relevantnost onoga o čemu se govori u medijima ima u tome malu ulogu. Nepristranost prikaza situacija i događaja ne očekuje se i teško se može naći. Javni govor oblikovan je ekonomskim, političkim i kulturnim interesima. Sve drugo dolazi nakon toga i manje je važno.

Propaganda i cenzura koje se zasnivaju na kulturi očituju se u tome da ni pojedinci ni mediji ne iznose sadržaje i ne govore na način zbog kojih bi mogli biti optuženi da nanose štetu zajednici kojoj pripadaju. Glavni osjećaj i dužnost na tom planu je patriotizam, koji je vjerojatno

20

još jači "kontrolor" javnog govora nego što je to ekonomski interes. U mnogim zemljama, građani, novinari i mediji najviše se boje toga da budu nazvani "nepatriotskima". Zato se vrlo teško mogu odlučiti da objave ili podrže neki govor ili stavove koje bi nosioci moći mogli proglasiti nepatriotskima i štetnima.

Mediji se usuđuju govoriti negativno o nekim događajima tek onda kad ti događaji prođu i kad njihov govor nema više nikakva utjecaja na stvarnost. Ali ni tada ne govori se mnogo na kritičan način koji bi "nas" prikazivao u lošem svjetlu. Zbog svega toga, govor o "slobodi medija" u "slobodnom svijetu" je uvelike isprazan. Interesi i strah upravljaju govorom pojedinaca i medija u slobodnom svijetu, kao što su to činili uvijek i svugdje. Slobodu javnog govora "ilustrira" se time što pojedinci smiju kritizirati vlast, posebno predsjednika. Ali takve kritike vlasti su nevažne i nemaju nikakvog učinka. Bitne su konkretne situacije i događaji, a o takvim stvarima javni govor oblikuju ekonomija, politika i kultura (strah), više nego istina.

Govoreći o kontroli vlasti nad govorom medija u Rusiji, Castells navodi razne naoko sitne stvari pomoću kojih vlast drži pod kontrolom govor medija. Naprimjer, sjedište medija koji govori nepovoljno o vlastima, može doći pregledati vatrogasna ili sanitarna inspekcija. Takva inspekcija može lako utvrditi da zgrada ili prostori u kojima se nalazi sjedište kritičkog medija nisu ispravni ili nisu sigurni za rad. Na temelju toga vlasti mogu zabraniti rad u tim prostorijama i time prekinuti rad medija koji govori kritički (negativno) o vlastima. Vlast može poslati financijsku inspekciju u kritične medije, kao i vršiti razne druge pritiske na one pojedince i medije koji o vlasti govore na kritičan (negativan) način.

Castells iznosi sve te oblike pritisaka govoreći o Rusiji, ali praktički iste mogućnosti pritiska na govor medija i pojedinaca postoje u praktički svim državama svijeta. Govoreći o kontroli vlasti nad govorom medija u SADu, Castells je pokazao kako državna administracija nagrađuje one koji govore povoljno o njenom radu. Govoreći o kontroli vlasti nad govorom medija u Rusiji, Castells je pokazao kako državna administracija kažnjava one koji govore nepovoljno o njenom radu. Ali u obje države postoje oba oblika kontrole (nagrađivanjem i kažnjavanjem), kao što postoje i u svim drugim državama.

Raznim zakonskim odredbama o državnoj sigurnosti može se bitno ograničiti slobodu javnog govora u bilo kojoj državi. Zakonskim odredbama o sprječavanju mrežnog kriminala (cybercrime) može se isto tako bitno ograničiti slobodu komunikacije pomoću Interneta i uvesti potpun uvid u sadržaje te komunikacije. Uvid u sadržaje nije cenzura, ali to je gubitak privatnosti.

Oni sadržaji na Internetu (web stranice, blogovi) koji govore nepovoljno o vlasti, u Rusiji se ne cenzuriraju; ne sprječava se njihovo postojanje na Internetu. Umjesto toga, državne institucije i administracija nastoje "napuniti mrežu" svojim sadržajima koji prikazuju stvari u pozitivnom svjetlu. Možemo reći, da se umjesto zabrane, koristi metodu nadjačavanja kritičara kvantitetom. Postoje mnoge web stranice koje su namijenjene takvom nadjačavanju, kao i blogovi koji pišu pozitivno o stanju stvari, i tako se suprotstavljaju onima koji o stanju stvari i o vlastima pišu negativno. Ruski predsjednik navodno ima isto svoj blog.

U medijima se puno govori o cenzuri i o nadziranju Interneta u Kini. Kaže se da su Kineske vlasti postavile filtre na Internet, pomoću kojih nastoje spriječiti pristup (iz Kine) onim web stranicama za čije sadržaje vlast ne želi da budu viđeni u Kini.

Kina je navodno razvila (ili naručila kod tvrtke Cisco) najbolje filtre koji mogu spriječiti

21

pristup (iz Kine) svim onim informacijskim sadržajima (u svijetu) koje Kineske vlasti smatraju štetnima ili nepoželjnima. Takvi filtri sprječavaju i distribuciju (kretanje) takvih sadržaja unutar Kine. Međutim, postoji više razloga zbog kojih nije sigurno u kojoj mjeri su takvi filtri uspješni. Filtri mogu lako prepoznavati tekstove i sprječavati pristup nepoželjnim tekstovima. Ali grafičke sadržaje (slike, video) je teško prepoznavati. Tekst može lako biti zapisan (snimljen) kao slika. U grafičkim sadržajima (slikama) mogu biti kodirani (sakriveni) tekstualni sadržaji koji nisu vidljivi bez dekodiranja, za koje je potrebno poznavati način kodiranja i imati odgovarajući ključ. Fizički izvori (sjedišta, adrese) spornih sadržaja mogu se brzo mijenjati. Kopije istih sadržaja mogu se nalaziti na velikom broju strojeva (adresa, izvora).

Uz priču o "najboljim filtrima", spomenimo i slijedeće. Može biti da Kineske vlasti žele imati čim bolje filtre, tako da mogu sprječavati ulazak nepoželjnih informacijskih sadržaja u Kinu, kao i distribuciju takvih sadržaja. Ali nije sigurno da je Kineskim vlastima potrebna velika zaštita od vanjske propagande. Ogromnu većinu Kineza ne zanima mnogo propagandni govor vanjskog svijeta (koji sebe naziva "slobodnim"). Kinezi imaju zanimljivijeg posla nego da slušaju govor o ljudskim pravima i slobodi medija, kojih izvan Kine nema mnogo više nego u Kini, a ponekad ih ima i manje.

Kinu se kritizira zbog toga što sprječava ulazak nekih informacijskih sadržaja u svoj prostor. Međutim, ti informacijski sadržaji su većinom propagandni materijali pomoću kojih konkurentske sile pokušavaju stvarati unutarnje probleme u Kini. Takvo pravljenje problema je normalan oblik nadmetanja (borbe) među državama. Kina, kao i svaka druga država, ima pravo (i dužnost) braniti se od takve vanjske propagande. Propaganda je oduvijek bila vrlo jako i vrlo učinkovito sredstvo sa kojim je Zapad nastojao i uspijevao nanijeti štetu onima koji se nisu znali braniti od te propagande. Vješta propaganda uspijeva navesti ljude i narode da učine stvari koje su štetne za njih i koje ih dovode u loš položaj u odnosu na druge.

Da je propaganda normalan govor Zapada (koji sebe naziva "Slobodnim svijetom") pokazuje i Castellsov tekst, koji se smatra odmjerenim znanstvenim prikazom stvari. Govoreći o slobodi medija, Castells koristi izraze kao što su "Kineska represija političkih demonstracija u Tibetu" 2008. godine (str. 284). Dakle, za Castellsa su to bile "demonstracije"; pritom Castells ne spominje da su te "demonstracije" izazvale smrt velikog broja ljudi i da je zapaljeno i uništeno mnogo zgrada. Prema izvještaju Kineske televizije (CCTV, koja emitira na engleskom), samo u jednoj od tih zgrada izgorjelo je pet djevojaka (prodavačica u trgovini); nasilje i palež počinjeni su na mnogim mjestima. Da se takvo uništavanje, uz palež zgrada i živih ljudi dogodi u njegovom gradu, Castells to vjerojatno ne bi nazvao "demonstracijama", nego nekim drugim nazivom.

U govoru "Slobodnog svijeta", Rusija, Kina i još neke države, su uvijek krive, što god da učine ili ne učine. Najviše su krive onda kad se pokušaju braniti od vanjskih propagandnih napada. Takvi pokušaji obrane nazivaju se "sprječavanjem slobode govora". Takva propagandna borba Zapada protiv konkurenata je razumljiva, ali čini se da više nije učinkovita. Propagandni govor je postao previše plidak i očigledan da bi mogao postići naročite učinke.

9. Mediji i društvena svijest

Mediji imaju bitnu ulogu u promicanju globalne svijesti o nekim problemima. Castells

22

iznosi brojne podatke o kretanju stavova ljudi o problemu globalnog zatopljenja, u zavisnosti od raznih događaja i od izvještavanja medija, kao i od javnog govora pojedinaca i udruga posredstvom Interneta. Mediji su vrlo bitni za promicanje znanja i za stvaranje raspoloženja, ali teško je reći koliki je njihov stvarni učinak. Jer na ponašanje ljudi, tvrtki i zajednica, utječu mnogi čimbenici.

Castells govori o putu od kulture proizvodnje i potrošnje, prema kulturi brige za prirodno okruženje. Na tom putu, mediji, Internet i javni govor, mogu i trebaju stalno podsjećati ljude i zajednice na probleme i opasnosti, i pomoći im da te probleme rješavaju.

Takav govor dobro zvuči, ali podsjećanje na probleme nije dovoljo; ponašanje pojedinaca, zajednica i čovječanstva oblikuju konkretne okolnosti. Kapitalizam i konzumerizam (potrošaštvo) potiču individualizam i sebičnost, dok uspješna briga o okruženju (environmentalizam) iziskuje složno djelovanje svih ljudi. Takvo složno djelovanje je teško ostvariti na lokalnoj razini, a još mnogo teže na globalnoj razini. Mnogo je lakše lijepo govoriti, nego ponašati se na odgovoran način.

Sve češće pojave ekstremnih vremenskih prilika (vrućina i oluja) mogla bi "osvijestiti" ljude znatno više nego govor medija. Za promjenu ponašanja ljudi, vjerojatno će trebati oboje, a možda ni to neće biti dovoljno.

Informacijska tehnologija omogućava organiziranje i održavanje mnogih velikih događaja (manifestacija) globalnih razmjera. Takve globalne akcije se često održavaju u stvarnosti, u vidu okupljanja ljudi, koncerata i sličnog. Ali takve akcije se ponekad održavaju samo na Internetu, "u virtualnom prostoru". Ljudi sudjeluju u takvim akcijama na taj način da se pridruže određenim skupinama (preko web stranice) i njihovim (virtualnim) aktivnostima. Tako se mogu prikupljati "potpisi podrške" za razne stavove i akcije, a mogu se prikupljati i stvarna financijska sredstva za pomoć nekome.

Takve aktivnosti su često impresivne, ali pitanje je koliki je njihov učinak na stanje stvari u stvarnom svijetu. Postoje stavovi da je taj učinak malen; takve aktivnosti izazivaju trenutnu pozornost a često i oduševljenje, ali brzo padaju u zaborav. Njihovi učinci obično ne mijenjaju ono stanje neke stvari koje takve aktivnosti nastoje promijeniti. Postoje i suprotni stavovi, kako takve akcije postupno ali stalno mijenjaju svijest i ponašanje ljudi. Teško je reći koji je od tih stavova bliži istini. Naprimjer, nije izvjesno u kojoj su mjeri koncerti i druge manifestacije za "pomoć Africi" zaista donijele materijalnu pomoć onim ljudima u Africi kojima je pomoć najpotrebnija.

Održani su brojni koncerti u stvarnom svijetu i razni "marševi u virtualnom prostoru", sa ciljem promicanja svijesti o globalnom zatopljenju i o katastrofalnim posljedicama koje to zatopljenje vjerojatno donosi. Ali nije poznato u kojoj su mjeri ti koncerti i marševi učinkoviti. Jesu li ljudi promijenili svoje ponašanje? Da li je proizvodnja štetnih plinova smanjena? Da li su postignute ikakve povoljne promjene na tom planu?

Informacijska tehnologija može nam pomoći da svi postanemo savršeno svjesni nekog zajedničkog problema (poput globalnog zatopljenja), a da opet svi zajedno ne učinimo ništa relevantnog po tom pitanju. Ukratko, javni govor je poželjan i potreban, ali nije izvjesno koliko je zaista učinkovit, pogotovo onda kad je za postizanje nekog učinka potrebna zajednička akcija mnogih. Ljudi su sposobni puno govoriti, a ne napraviti ništa; sposobni su i raditi suprotno od onoga što govore.

23

Čelnici ekonomski najjačih država (G-8, G-20) održavaju povremeno sastanke u raznim gradovima. Članovi raznih globalnih institucija, kao što su IMF (International Monetary Fund) i WTO (World Trade Organization) isto tako održavaju povremeno sastanke. Takve sastanke prate velike (dramatične) demonstracije građana koji dolaze sa raznih strana svijeta i iz raznih razloga.

Često se ističe važnost informacijske tehnologije, posebno Interneta, za organiziranje takvih demonstracija. Jer na takvim demonstracijama sudjeluju mnoge udruge i pojedinci iz raznih krajeva svijeta; za njihovo informiranje, kao i za koordiniranje njihova dolaska, smještaja i aktivnosti, neophodan je komunikacijski sustav kao što je Internet.

Nadalje, ističe se presudna važnost tradicionalnih medija (televizije) za uspješnost takvih demonstracija. Jer kad mediji ne bi pokazali te demonstracije ljudima širom svijeta, onda te demonstracije ne bi imale učinka, a onda ni smisla. To je točno, a tome treba dodati i to, da mediji trebaju demonstracije u istoj mjeri u kojoj demonstracije trebaju medije. Jer izvještaji sa sastanaka političara i ekonomista bili bi dosadni bez demonstracija, tako da ih ljudi ne bi gledali.

Problem je u tome što Internet i ostali mediji ne uspijevaju ujediniti (ili barem uskladiti) stavove demonstranata. Zato su i učinci takvih demonstracija vjerojatno mali. Demonstracije poprimaju osobine jedne šarene predstave (poput karnevala) koja je sama sebi svrha i od koje nitko ništa ne očekuje. Postoje i obrnuta mišljenja, da takve demonstracije, iako vrlo heterogene, vrše stalan pritisak na nosioce moći u svijetu; upozoravaju ih da ne pretjeruju u promicanju vlastitih interesa i u zanemarivanju potreba običnih ljudi.

Često se ističe političku važnost informacijske tehnologije koja omogućava informiranje i organiziranje građana i udruga, kao i koordiniranje njihovih aktivnosti. Informacijska tehnologija je svakako važna u tom pogledu. Ali kod govora o tome redovito se zaboravlja spomenuti da ta ista tehnologija omogućava i intenzivno manipuliranje građana, koje ima štetne posljedice za njih.

Kao jedan od primjera velike političke akcije, čije je organiziranje i provedbu omogućila informacijska tehnologija, Castells navodi "Narančastu revoluciju" u Ukrajini. Castells uzima taj primjer kao nešto pozitivno (dobro). Pritom ne spominje podatke koje se o toj revoluciji moglo čuti na BBCu, koji ne iznosi namjerno takve podatke, ali u izvještajima o drugim stvarima, ponekad mu se potkradu i neki nezgodni podaci. Dakle, na BBC je rečeno da je prije Narančaste revolucije, gospodarski rast u Ukrajini iznosio 12 posto; nakon revolucije, ubrzo je pao na oko 2 posto. Plaće i penzije prestale su stizati redovito. Istodobno, djeca čelnika revolucije počela su voziti iznimno skupe automobile; dobila su mobitele od platine, i slične igračke. Konačno, sami čelnici revolucije ubrzo su počeli međusobne optuživati jedni druge za korupciju i kriminalno ponašanje.

Sve to (i više od toga) rečeno je na BBCu, ali Castells ne spominje takve stvari. Njega zanima samo učinkovitost informacijske tehnologije u politici. Dakle, ako su informacijska tehnologija i informacijska industrija (tj. Zapadna propaganda) pridonijele pobjedi Narančaste revolucije, onda su ta tehnologija i industrija "dobre". Pljačka i upropaštavanje gospodarstva su (za Castellsa) nevažne stvari. Ali učinkovita sredstva mogu se upotrijebiti na štetne i destruktivne načine. Teško je postaviti jasnu granicu između informiranja i manipuliranja ljudima, ali mnogi ni ne pokušavaju to učiniti. U javnom govoru redovito su prisutne obje komponente, pri čemu potonja obično dominira.

Teško je reći u kojoj mjeri je upotreba Interneta izravno (poticanjem birača) doprinijela tome da Barak Obama pobijedi na predsjedničkim izborima u SADu 2008. godine. Ali bez

24

obzira na izravni utjecaj na glasovanje birača, Obama je preko Interneta sakupio većinu novaca za izbornu kampanju. To je vrlo važno, jer novac je vrlo važan u Američkoj demokraciji; novac vjerojatno ima najveći učinak na uspjeh kandidata. Novac sakupljen preko Interneta trošio se za emitiranje promidžbenih materijala na televiziji i za organiziranje izbornih manifestacija.

Pored prikupljanja novca (priloga, donacija) Internet nudi razne usluge koje omogućuju stalnu komunikaciju kandidata sa biračima. Internet omogućava učinkovitu komunikaciju među aktivistima koji rade za kandidata (u izbornoj kampanji), kao i učinkovitu organizaciju njihovih aktivnosti. Konačno, Internet omogućava i stalan javni govor birača, koji svoje poruke mogu upućivati drugim biračima, kao i izbornim kandidatima.

Ali sve to skupa ne znači da je Internet posebno "zaslužan" za pobjedu nekog određenog kandidata. Da bi komunikacijske usluge mogle biti učinkovite, potrebni su sadržaji i ljudi. To znači da kandidat mora uspjeti privući one ljude koji su u stanju proizvoditi i distribuirati privlačne informacijske sadržaje (poruke). Internet sam po sebi ne može učiniti mnogo. Pored toga, kandidat treba uspjeti motivirati mnogo onih koji su spremni raditi za njega na organiziranju raznih političkih manifestacija (govora, mitinga) u realnom svijetu, ne samo na Internetu.

Ukratko, ista tehnološka (komunikacijska) sredstva dostupna su svim kandidatima. Pobjeđuje obično onaj kandidat koji je najbolji majstor u upravljanju oduševljenjem i strahovima birača. Tehnološka sredstva su važna, ali ona dolaze iza tog umijeća.

Često se ističe kako informacijska tehnologija povećava moć građana; pritom se misli na društvenu i političku moć građana, kao i na konkretne mogućnosti evidentiranja događaja, intenzivne komunikacije, i društvenog djelovanja. Takve tvrdnje su uglavnom točne, ali informacijska tehnologija povećava i učinkovitost djelovanja raznih entiteta koji ugrožavaju stvarnu moć građana. To ugrožavanje uključuje ograničavanje stvarnih sloboda, nadziranje, manipulaciju, kao i ugrožavanje fizičke sigurnosti. Među entitete koji ugrožavaju (ili ograničavaju) stvarnu moć građana spadaju državna administracija (vlast), tvrtke (nosioci ekonomske moći), političke stranke, vjerske institucije, interesne grupe raznih vrsta, organizirani kriminal i drugi. Svi ti entiteti koriste nove tehnologije na načine koji povećavaju njihovu moć i učinkovitost djelovanja, a koji obično umanjuju stvarnu moć građana.

U općem nadmetanju svih sa svima, može biti da informacijska tehnologija donosi veće mogućnosti nekima od spomenutih entiteta, nego što donosi drugim entitetima. Pritom nije sigurno da informacijska tehnologija povećavaju moć građana više nego što omogućuje drugim entitetima da tu moć ograničavaju. Castells ističe kako je vrlo važno da građani uspiju sačuvati "slobodu" informacijske tehnologije - posebno Interneta i mobilne komunikacije - od potpune dominacije ekonomije (poslovnih interesa) i politike (državne administracije). To je svakako važno, ali obrana te sloboda ne jamči da ta sredstva neće biti korištena za manipuliranje ljudima od strane onih snaga koje su to sposobne činiti. Sloboda je problematičan pojam. Sloboda od zabrane i prisile nije ujedno sloboda od "dragovoljnog" ponašanja koje je postignuto intenzivnom manipulacijom koja obično nije dobronamjerna.

Bez obzira na gornje kritičke primjedbe, informacijska tehnologija stvorila je novi prostor javnog (društvenog) govora, koji je manje podložan kontroli državnih institucija i nosioca ekonomske moći, nego što su to televizija, radio i novine. Treba se nadati da će tako biti i dalje, i treba nastojati da tako bude. Ali prostor i sredstva javnog govora nisu nikad potpuno slobodni, niti to mogu biti. Ništa nije potpuno slobodno od neke zakonske regulative i nijedan

25

sustav ne može funkcionirati bez financijskih sredstava, koje mora stvarati ili ih mora od nekog dobivati. Dakle, nijedna tehnologija ne donosi apsolutnu slobodu, ali neke tehnologije daju ljudima veće mogućnosti i slobode nego što su ih imali ranije. Razni elementi informacijske tehnologije spadaju među one tehnologije koje izravno šire prostor ljudskih sloboda, ako se te tehnologije koriste na konstruktivan način, što nije uvijek slučaj.

Komunikacija na Internetu i u telefonskim sustavima se nadzire. Komunikacijski sustavi snimaju (i pohranjuju na nekoliko godina) relevantne podatke o svakoj komunikaciji; navodno se snimaju i sadržaji komunikacija. Snimljene sadržaje mogu pregledavati državni organi koji se bave pitanjima sigurnosti. Sadržaji komunikacija mogu se snimati i koristiti u gospodarske svrhe. Nije ugodno biti stalno nadziran, ali nadziranje nije zabrana komunikacije. Dakle, komunikacijski sustavi kao što su Internet i sustavi mobilne telefonije, mogu se smatrati slobodnima jer omogućuju praktički neograničenu komunikaciju. Ali ti sustavi nisu slobodni od nadziranja, što komunikaciju čini "manje slobodnom".

Postoje brojne web stranice na kojima se može naći mnogo podataka o onim stvarima o kojima smo govorili u ovom poglavlju. Takve stranice donose rezultate raznih anketa i razne statističke podatke, kao i prikaze relevantnih i aktualnih društvenih tema. Navodimo tri poznate stranice (web adrese) sa ovakvim sadržajima.

Pew - pewresearch.orgGallup - www.gallup.orgWorld Public Opinion - www.worldpublicopinion.org

+

26