književna djela, opusi i poetike

UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETBOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Dnevnik čitanja (Opusi, djela i poetike V) –

savremeni svjetski roman

dr.sc.Nedžad Ibrahimović, vanr.prof Meliha Malikić

Dnevnik čitanja (Književna djela, opusi i poetike V) – savremeni svjetski roman

Tuzla, 2012.godina„Devojka s pomorandžama“ Justejn Gorder

Bilješka o piscu:

Justejn Gorder je rođen 1952. godine u Norveškoj. Njegovo najpoznatije djelo, roman o historiji filozofije Sofijin svijet, prevedeno je na preko četrdeset jezika, a štampano je preko 30 miliona primjeraka širom svijeta. Sa suprugom Siri Danevig ustanovio je Nagradu Sofija, koja se od 1997. svake godine dodjeljuje insitucijama ili pojedincima koji daju značajan doprinos očuvanju životne sredine i održivog razvoja i ulažu napore u podizanje svijesti i ostvarivanje alternativa savremenom razvoju ljudskog društva. Živi u Oslu.

Do sada je objavio: Dijagnoza i druge novele (1986), Deca iz Sukharatija (1987), Žablji zamak (1988), Misterija pasijansa (1990), Sofijin svet, Roman o istoriji filozofije (1991), Božićna misterija (1992), U jednom ogledalu, u jednoj zagoneci (1993), Magična biblioteka Bibi Boken (Zajedno sa Klausom Hagerupom, 1993), Halo?-Ima li koga ovde? (1996), Vita brevis (1996), Maja (1999), Kći direktora cirkusa (2002), Devojka sa pomorandžama (2004), Šah-mat (2006), Žuti patuljci (2006), Zamak u Pirinejima (2008).

Devojka s pomorandžama je svojevrsna oda životu, priča o potrazi za pravom ljubavi i o hrabrosti da se u životu biraju oni teži putevi za postizanje ciljeva.

Roman o Georgu, petnaestogodšnjem dječaku, čiji se život u potpunosti mijenja kada dobija pismo od oca, koji je umro kad je dječak imao četiri godine. Uzbudljivo i zabavno pismo o misterioznoj djevojci s pomorandžama, koje zajedno sa Georgom čitamo, zapravo je prelijepa i dirljiva ljubavna priča. Kroz pitanja koja otac postavlja sinu, Gorder se i u ovoj knjizi bavi vječitim pitanjima o nastanku svijeta i čovjeka, o tajni univerzuma.

„Naše mesto je na ovoj planeti. Ne želim to da pobijam. Mi smo deo žive prirode na ovoj planeti. Ovde smo od majmuna i gmizavaca naučili kako smo nastali, i nemam nikakvih primedbi na to. U nekoj drugoj prirodi bi možda sve zajedno bilo mnogo drugačije, ali mi smo ovde. I ponoviću da to ne poričem. Samo smatram da to ne treba da nas spreči da se potrudimo i pogledamo malo dalje od vrha svog nosa.“

„Za mene je ovaj svet uvek bio svet magije, od najmanjih nogu, i mnogo pre nego što sam ulicama Osla počeo da pratim neku devojku s pomorandžama. I dalje imam osećaj da sam video nešto što niko drugi nije. Teško je opisati to osećanje jednostavnim rečima, ali, zamisli ovaj svet pre sveg ovog modernog raspredanja o prirodnim zakonima, evolucionističkoj teoriji, atomima, molekulima DNK, biohemiji i nervnim ćelijama – da, pre nego što je ova lopta počela da se okreće, pre nego što je svedena na „planetu” u svemiru, i pre nego što je ponosno ljudsko

2


telo podeljeno na srce, pluća, bubrege, jetru, mozak, krvni sistem, mišiće, želudac i creva. Pričam o onom vremenu kad je ljudsko biće bilo ljudsko biće, to jest celovito i ponosno ljudsko biće, ni manje ni više. Tada svet nije bio ništa drugo do iskričava bajka.Srna iznenada iskoči iz šumskog gaja, jednu sekundu te skoncentrisano gleda – i onda nestaje. Kakva to duša pokreće životinju? Kakva to nedokučiva sila ukrašava Zemlju cvećem u svim duginim bojama, a noćno nebo kiti raskošnim vezom treperavih zvezda? Tako ogoljeno i neposredno osećanje prirode možeš naći u narodnoj književnosti, na primer u bajkama braće Grim. Pročitaj ih, George. Pročitaj islandske porodične sage, pročitaj grčke i nordijske mitove, pročitaj Stari zavet.Posmatraj svet, George, posmatraj svet pre nego što nabubaš suviše fizike i hemije. U ovom trenutku velika krda divljih irvasa jezde preko vetrovite visoravni Hardangervida. Na ostrvu Kamarg, između dva rukavca na ušću reke Rone, gnezdi se na hiljade plamenocrvenih flamingosa. Čaroban je prizor krda vitkih gazela koje skakuću preko afričke savane. Hiljade i hiljade kraljevskih pingvina brblja na ledenoj plaži na Antarktiku, i nije im teško, dopada im se. Ali, nije bitna samo brojnost. Usamljeni, zamišljeni los promalja glavu iz jelove šume u istočnom delu Norveške. Pre godinu dana jedan od njih je zalutao čak u ulicu Humlevejen. Na smrt preplašeni leming trči između dasaka u našoj šupi na Fjelstelenu. Bucmasta foka skače na stomak u vodu s jednog od ostrvaca kraj Tensberga. Ne možeš da mi kažeš da priroda nije čudo. Nemoj mi reći da svet nije bajka. Onaj ko to nije uvideo, možda neće ni shvatiti pre nego što bajka već bude pri kraju. Naime, tada dobijamo, još jednom, priliku da skinemo povez sa očiju, da protrljamo oči od iznenađenja, priliku da se prepustimo tom čudu s kojim se tada opraštamo i napuštamo ga.Pitam se da li razumeš šta pokušavam da iskažem, George. Niko se ne oprašta, gušeći se u suzama, od Euklidove geometrije ili periodičnog sistema elemenata. Niko se ne rasplače zato što će biti isključen s interneta ili odvojen od tablice množenja. Opraštamo se od sveta, od života, bajke. A opraštamo se i od malog broja ljudi koji su nam zaista dragi. Nekad poželim da sam živeo pre pronalaska tablice za računanje, ili bar pre moderne fizike i hernije, pre nego što smo razumeli sve – mislim, u PRAVOM SVETU MAGIJE! Ali, baš tako mi se svet ukazuje sada, u ovom trenutku dok sedim pred kompjuterskim ekranom i pišem ove redove za tebe. I sam sam naučnik, i ne odbacujem nijednu od nauka, ali posedujem i mističan, skoro animistički pogled na svet. Nikad nisam dopustio ni Njutnu ni Darvinu da nadvise samu misteriju života.“

„Devojka s pomorandžama“ svojevrsna je oda životu, priča o potrazi za pravom ljubavi i o hrabrosti da se u životu biraju oni teži putevi za postizanje ciljeva. Možda je dobro spoznati da ako smo izabrali život, izabrali smo i smrt. Ali između života i smrti postoji vrijeme. Šta je vrijeme, kako ga živjeti? Ovaj roman nas uči da poštujemo nadu, da si nekad dozvolimo da zavirimo u bajku, jer u suprotnom ne znamo šta propuštamo.Možda djevojci s pomorandžama trebamo dopustiti da nas zavede, a sebi dozvoliti opijanje srećom, bar nakratko.

„Mnogo puta sam sebi postavio isto pitanje u toku poslednjih nedelja. Da li bih izabrao da živim na Zemlji svestan da ću iznenada od svega biti otrgnut, možda usred opijenosti srećom? Ili bih odmah, na samom početku zahvalio i odbio da

3


učestvujem ub toj rizičnoj igri 'uzimala-davala'? jer, na svet dolazimo samo jednom. Puštaju nas u veliku bajku.“

„Da sam izabrao da ne zavirim u veliku bajku, ne bih znao šta propuštam. Razumeš li šta time hoću da kažem? Nekad je tako s nama ljudima. Teško nam je kad izgubimo nešto drago. Još je teže ako smo ga imali samo nakratko.“

I u ovom romanu, kao i u prethodnim, Gorder pokazuje da je majstor originalne kompozicije. Njegovo znanje i vještina pisanja inspirišu čitaoce širom svijeta da postavljaju pitanja i da razmišljaju o sebi i svom mjestu u historiji i svijetu oko nas.

„George! Imam jedno poslednje pitanje: Da li mogu da budem siguran da nakon ovog postojanja nema nekog drugog? Da li mogu da budem ubeđen da se neću nalaziti na nekom drugom mestu kad ti budeš čitao ovo pismo? Ne, ne mogu da budem potpuno siguran. Jer, samim postojanjem sveta, granica verovatnog je prekoračena. Razumeš li šta time mislim? Već sam toliko zapanjen što ovaj svet postoji da se neću mnogo iznenaditi ako se pokaže da postoji i neki svet nakon ovog. Pre nekoliko dana smo satima igrali jednu kompjutersku igru. Možda je mene ta igra više zabavljala, tako da mi je bilo bolno potrebno da se otrgnem od svig misli u svojoj glavi. A svaki put kad bismo 'umrli' u ovoj igri, odmah bi se pojavila nova tabla i opet bismo počinjali. Kako možemo znati da takva 'nova tabla' ne postoji i za naše duše. Ne verujem u to, zaista ne verujem. Ali san o mogućem ima svoje ime. Nazivamo ga nadom.“

„Na ovom smo svetu samo jedan jedini put.“

„Život je kratak za one koji zaista uspeju da shvate da će ceo svet jednoga dana potpuno nestati. Ne mogu to svi ljudi. Ne mogu svi da pojme šta to stvarno znači nestati za čitavu večnost.“

„Zamisli da si bio negdje na pragu ove bajke pre mnogo milijardi godina kad je sve stvoreno. Mogao bi da biraš da li ćeš jednom biti rođen i živeti na ovoj planeti. Ne bi znao kad će to biti, ni koliko dugo ćeš ostati ovde, ali tvoj život u svakom slučaju ne bi trajao duže od nekoliko desetina godina. Znao bi samo jedno: ako odabereš da dođeš na ovaj svet, jednoga dana, kad kucne čas, moraćeš i da se oprostiš od njega i odeš.“

Impresije čitatelja:

“Devojka sa pomorandžama”, nimalo “svež” naslov, knjiga koju sam mnogo puta uzela i vratila na policu, i svaki put se pitala kada ću saznati ko je ta neobična devojka. Pročitala sam je po preporuci, a sada je toplo preporučujem vama. Ako dugo niste razmišljali o sebi i svom mestu u istoriji i svetu oko nas, ako niste postavljali sebi pitanja, ova knjiga je siguran put ka tome. Pa, ko zna šta sve otkrijete! Srećno!

4


Zašto li sam mislila da su Norvežani hladni ljudi, suzdržanih emocija...? Skandinavija, sever, pa - ne asocira baš na neku toplinu. Justejn Gorder, jedini norveški pisac čija sam dela čitala, otopio je sve te moje predrasude i dokazao da je toplina skrivena i da postoji, ignorišući svaki ledeni vetar, mraz, sneg. Norvežani umeju da vole, neobično, snažno i iskreno. Barem junaci knjige "Devojka sa pomorandžama", kojoj se često vraćam. Više je ne doživljavam kao knjigu. Sada mi je to poput životne filozofije.

Toplo preporučujem svima kojima se smučila svakodnevnica sa vestima o novim nesrećama, krizama i zločinima. Svima koji imaju mogućnosti, vremena i volje da se upuste u svet racionalne magije. I još jednom hvala mojoj najdrugarici što me je za prošli rođendan obradovala ovom knjigom.

Siže djela:

Roman „Devojka s pomorandžama“ počinje pokušajem 15-ogodišnjeg Georga Reda da se putem fotografija i video-snimaka sjeti svoga oca koji je umro kad je George imao 4 godine. Nakon smrti njegovog oca, njegova majka se preudaje i Georg sa majkom, očuhom Jergenom i polusestrom Mirijam živi u Oslu. Jednog dana, dok je Georg bio u muzičkoj školi, u posjetu smu mu došli baka i djed po ocu. Vraćajući se iz škole kod kuće je zatekao pomalo zabrinute izraze lica majke, Jergena, bake i djeda. Baka mu predaje kovertu naslovljenu na Georgovo ime. U koverti se krilo pismo njegovoga oca koji ga je pisao u posljednjim danima svog života sa namjerom da Georg to pismo pročita kad bude zreliji i mogao shvatiti neke stvari. Ono što je interesantno za to pismo jeste da je ono bilo sakriveno u postavi dječijih crvenih kolica za koja je Georgov otac molio da se nikad ne bace. Nakon 11 godina od smrti Georgova oca, njegova baka pronalazi to pismo.Sam naslov romana ima bitnu vezu sa tim pismom. Naime Georgov otac u pismu, pored nekih drugih stvari koje mu „priča“ nagovještava da će u nastavku pisma pročitati pripovijetku „Devojka s pomorandžama“. Ono što je Georga na samom početku pisma zainteresovalo bilo je očevo pitanje o teleskopu Habl. Pitanje ne bi bilo toliko interesantno da George samo par nedjelja prije nije napisao zadivljujući seminarski rad upravo o teleskopu Habl. Pismo je pisano u augustu 1990.god., a teleskop je u Zemljinu orbitu postavljen 25.4.1990.god.u vrijeme kad se Georgov otac razbolijeva. Ono što je meni vrlo interesantno je to da li je Georgov otac s jedne strane postavio pitanje o teleskopu samo zato da se i to nađe u pismu kao jedna vrsta pomoći, uvoda u srž pisma, ili je poželio da se njegov sin jedinac, u budućnosti nekada pozabavi time. S druge strane, fascinira i podatak da je Georg samo par nedjelja prije čitanja očevog pisma, radio seminarski od 47 stranica upravo o teleskopu Habl, a mogao je pisati o bilo čemu drugom. Da li je to samo slučajnost? Ili je to neka vrsta povezanosti između oca i sina, bez obzira što je otac mrtav i što ga se sin ne sjeća. Otac u pismu započinje svoju priču o djevojci s pomorandžama. Georgov otac, 19-ogodišnji student medicine jednog dana ulazi u tramvaj koji je bio prepun ljudi. U mnoštvu nepoznatih lica, on ugleda djevojku u narandžastoj vjetrvoci kako drži punu vrećicu pomorandži. Osmijehnuli su se jedno drugom i Georgov otac je pomislio da se već dugo poznaju. U jednom

5


trenutku tramvaj naglo skreće, a Georgov otac u namjeri da pomogne djevojci s pomorandžama radi upravo suprotno. Kako joj je pritekao u pomoć, tako je vrećica s pomorandžama pala na pod. On je uzalud pokušavao po tramvaju sakupiti pomorandže. Pri izlasku iz tramvaja, djevojka iz njegove ruke uzima jednu pomorandžu i odlazi. Od tog dana uzalud je pokušavao da je ponovo vidi. Ali jednog ponedjeljka on ponovo tu djevojku sa istom vrećicom, istom količinom pomorandži sreće u jednom kafiću. Djevojka ga je prepoznala i po izlasku iz kafića stišće mu ruku i u očima joj se pojavljuju suze. Opet je Georgov otac pokušavao da je pronađe. Razmišljao je o tome gdje ona kupuje te pomorandže i zbog čega u velikoj količini. Po papirnoj vrećici u koju su pakovane pomorandže zaključio je da bi ih djevojka mogla kupovati na najvećoj pijaci u Oslu. Odlučio je da je tamo potraži. I uspjelo mu je jednog dana.Ali tada djevojka pri završetku kupovine pomorandži sjeda u bijelu tojotu i odlazi s nepoznatim muškarcem. U daljem očevom pripovijedanju stoji kako je ponovo tu istu djevojku s pomorandžama sreo na Badnje veče. Nakon mise, on ju je pratio da bi joj kasnije prišao i upustili su se u razgovor. U jednom momentu Georgov otac joj govori da je voli. Nastavili su šetati držeći se za ruke. Na njegovo pitanje kad će se ponovo vidjeti, ona je rekla da je čeka pola godine, sjeda u taksi i čestita mu Božić oslovljvajući ga njegovim imenom, Jan-Ulave.Iako mu se pola godine činio dug period, pomislio je da je možda bolesna i da odlazi na liječenje u inostranstvo pa se naposlijetku pomirio s tim. U toku čitanja pisma, Georg u jednom trenutku vraća akcenat na svoju trenutnu porodicu, tj.opise majke, očuha, bake i djeda. Nakon datih detaljnih opisa članova porodice, Georg se opet vraća na očevo pismo u kojem je dalje pisalo da je Georgov otac i pored saznanja da djevojku s pomorandžama neće vidjeti pola godine, nije prestajao da je traži. Jedan dan na adresu gdje je Georgov otac živio s roditeljima stiže razglednica iz Sevilje sa slikom imanja pomorandži. Bila je to razglednica od djevojke s pomorandžama. Georgov otac, Jan Ulave odlazi u Sevilju da je pronađe. Nije se nadao uspjehu, ali bar je znao da je bila tu. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, sreo je djevojku s pomorandžama na trgu. Prepoznao ju je. Kad su se ugledali, ona mu je potrčala u zagrljaj i uputili su se u dug i neobičan razgovor. Njega je zanimalo kako je ona znala njegovo ime, prezime i adresu kad je slala razglednicu, s obzirom da nikad nije rekao svoje ime, a nju je s druge strane zanimalo kako se on nje ne može sjetiti.Pokušavala ga je nabrajanjem ulica navesti da se sjeti. U jednom trenutku on izgovara njeno ime: Veronika. Bila je to njegova prijateljica od djetinjstva. Zaputili su se kao mladi par u kuću gdje je Veronika živjela i provode noć zajedno. Georg shvata ko je ona. Ponovo dolazi do prekida pisma kada Georgova mama kuca na vrata i poziva ga na ručak. Georg tada počinje recitovati pjesmu iz pisma koju su Veronika i Jan Ulave još kao mali slušali. Georg čuje da njegova mama s druge strane vrata plače. Sljedeće što je pisalo u pismu bio je Jan Ulaveov povratak u Oslo i iščekivanje ljeta kada će Veronika doći sa završenog kursa slikarstva. Njen povratak u Oslo unio je promjene u Jan Ulaveov život. Ubrzo su počeli i živjeti zajedno. Jan Ulave radi kao ljekar, a Veronika kao profesor slikarstva u školi. Živjeli su bajku. Ubrzo kroz pismo Georg postaje svjedokom sopstvenog rođenja. U pismu je bilo navedeno svako dešavanje sa Georgom i njegovim ocem do momenta kad Jan Ulave treba u bolnicu. Jedna posebna noć i za Georga i njegovog oca bila je noć provedena u bašti. Jan Ulave mu je pokazivao zvijezde, sazviježđa a tada mali George je

6


mitno sjedio u krilu svog oca. Dok je čitao pismo, Georg se te noći sjeća kao noći iz bajke. Kroz cijelo to poglavlje pisma provlači se očevo pitanje šta bi George izabrao da mu ponude da živi život na Zemlji i da ga nakon nekoliko godina otrgnu od svega, ili bi odbio tu ponudu.Georg završava s čitanjem pisma i odlazi u trpezariju gdje ga svi čekaju s večerom. Sjeo je na vrh stola i osjećao se starijim nego prije čitanja pisma. Shvatio je da je odrastao. Sutradan, zajedno sa majkom na tavanu pronalazi sliku s pomorandžama o kojoj je otac pisao i stavljaju je u predsoblje. Georg je i očev stari računar također smjestio u sobu. U računaru u jednom folderu bilo je i otkucano identično pismo koje je Georg čitao. Zahvaljujući tome Georg u dijelove pisma ubacuje svoje komentare, a na kraju dodaje odgovor na pitanje koje mu je otac postavio. Bio je ubjeđen da bi izabrao da proživi život na Zemlji svjestan da će ipak jednoga dana nestati.

Čitajući ovaj roman kroz glavu su mi prolazile mnoge misli. Pored toga što roman govori o ljubavi između dvoje mladih, načinu na koji su se upoznali, s druge strane ujedno predstavlja sliku jedne porodice. Sliku gdje jedan dio nedostaje i koji je pokušavan biti zamijenjen dijelom druge slike. Kako prelazimo sa stranice na stranicu ovog romana iznad glave nam stoji veliki upitnik o smislu života i čovjekovom boravku na ovom svijetu. Kroz očevo pismo kao da dobijamo na neki način poruku da trebamo živjeti onako kako želimo, da ne popuštamo pred vlastitim željama i htijenjima. Jer, život je jedan i stoga ako ga protraćimo uzalud šansu za drugim životom na ovom svijetu nećemo dobiti. Ovo je ujedno i priča o odrastanju, jer „mali George“ prije čitanja pisma nije gledao na svijet i ljude oko sebe na način na koji je to činio nakon što je pročitao pismo. Roman je zaista odličan, uzbudljiv i čiji sadržaj ne dozvoljava da se odvojimo od njega, jer nas konstantno drži ta želja za saznanjem ko je misteriozna djevojka, a kada saznajemo ko je ona počinje nas zanimati šta će biti sa Georgeom i koji će odgovor dati svome ocu.

„Opet sam pogledao u Devojku s pomorandžama. Onda mi je telom prošao trzaj, osećaj je sigurno sličan onom pri buđenju iz duboke hipnoze. Stegao sam joj ruke, jako, jako. Bio sam na ivici suza. I onda sam rekao. 'Veronika!' uzviknuo sam.(...) 'Ali, nisi me prepoznao', rekla je tada, nisam mogao da ne primetim da je još uvek zbog toga bila razočarana, skoro uvređena. Odjednom mi se obraćalo dete od sedam godina, a ne odrasla osoba od dvadeset.(...)Podigao sam pogled u vazduh. Ugledao sam žutog leptira među lišćem pomorandžinog drveta. Nije to bio prvi kojeg sam video tog dana. Video sam ih mnogo. Pokazao sam na njega i rekao: 'Kako mogu da prepoznam malu larvu mnogo vremena nakon što se razvila u leptira?'

To bio prvi kojega Djevojka sa pomorandžama je svojevrsna oda životu, priča o potrazi za pravom ljubavi i o hrabrosti da se u ‘ivotu biraju oni teži putevi za postizanje ciljeva. Možda je dobro spoznati da ako smo izabrali život, izabrali smo i smrt. Ali izme|u života i smrti postoji vrijeme. [ta je vrijeme, kako ga živjeti? Ovaj roman nas uči da poštujemo nadu, da si dozvolimo da nekad zavirimo u bajku, jer u suprotnom ne znamo šta propuštamo. Možda djevojci sa pomorandžama trebamo dopustiti da nas zavede, a sebi dozv Djevojka sa pomorandžama je svojevrsna oda životu, priča o potrazi za pravom ljubavi i o hrabrosti da se u ‘ivotu biraju oni teži putevi za postizanje ciljeva. Možda je dobro spoznati da ako smo izabrali život, izabrali smo i smrt. Ali izme|u života i smrti postoji vrijeme. [ta je vrijeme, kako ga živjeti? Ovaj roman nas uči da poštujemo nadu, da si dozvolimo da nekad zavirimo u bajku, jer u suprotnom ne znamo šta propuštamo. Možda djevojcioliti opijanje srećom, bar na kratko.

7


„Usamljenost prostih brojeva“ Paolo Đordano

Bilješka o piscu:Paolo Đordano rođen je 1980.godine u Torinu. Doktorirao je fiziku na Torinskom univerzitetu. Pisao je uglavnom priče i naučne radove. „Usamljenost prostih brojeva“ je njegov prvi roman za koji je dobio prestižnu italijansku nagradu „Strega“. Do kraja 2008.godine, ovaj roman je izašao u 900 000 primjeraka na italijanskom jeziku, a preveden je na 30 svjetskih jezika.

Prateći svoje junake od djetinjstva do fizičke i emotivne zrelosti Paolo Đordano gradi dirljivu priču o neispunjenim željama, bolu, povređivanju i gubicima, o propuštenim prilikama; kako nesigurnost i odsustvo hrabrosti, strah od autoriteta i svijeta odraslih može da učini odrastanje teškim i bolnim, a trenutke suočavanja sa životom i donošenje odluka traumatičnim. Aliče u svojoj sedmoj godini još ne zna šta bi od života ali sigurna je da ne voli skijanje, sport koji joj je nametnuo opsesivni otac. Jednog maglovitog jutra, za vrijeme treninga pada i lomi lisnu kost. Od tada mrzi svog oca, hramlje, malerozna je, nema prijatelje, radi tetovaže po stomaku i živi u stalnom konfliktu sa okolinom.

„Aliče dela Roka je mrzela školu skijanja...Letela je svega nekoliko metara, tek toliko da oseti prazninu u stomaku i prazninu pod nogama. Onda se dočekala s licem u snegu, a skije su joj, okrenute uvis, nadjačale lisnu kost...Pokušala je da se pridigne, ali nije uspela.“

Matija ima osam godina i retardiranu sestru blizankinju koje se stidi.Kad su sestra i on pozvani na prvi „žurku", on je ostavlja u parku obećavši joj da će se vratiti po nju. Kad se vratio, nje nije bilo niti su je ikad pronašli. Osjećaj krivice izaziva u njemu potrebu za stalnim samopovređivanjem.

„Miki, slušaj me dobro“, reče joj Matija. „Slušaš li me?(...) Dobro, ja sad moram nakratko da odem, jel' važi? Ali, neću se dugo zadržati, samo tridesetak minuta, objasnio joj je.(...) Ti sedi ovde i čekaj me.“ (...) Ušao je u park i posle nekoliko pređenih koraka nije više bilo dovoljno svetlosti uličnih svetiljki da bi mogao da vidi šljunkovitu stazicu. Ogolele grane drveća pored kojeg je ostavio Mikelu ličile su na tamne ogrebotine po još tamnijem nebu. Gledajući ih izdaleka, Matija je, premda nije sebi mogao da objasni zašto, kristalno jasno shvatio da Mikela više nije tamo.

Ove dvije epizode zauvijek će obilježiti tijela i umove Aliče i Matije, koji se sreću u drugom razredu gimnazije. Među njima se odmah javlja nevjerovatna bliskost, ali strahovi, nesigurnost i «odluke koje se donose za svega nekoliko sekundi, a ispaštaju se čitavog života» brzo ih udaljavaju.

Matija postaje matematički genije i poslije fakulteta odlazi da živi i radi u jednoj ledenoj evropskoj zemlji. Aliče se konačno suprotstavlja ocu, napušta nametnute studije i posvećuje se svojoj velikoj ljubavi - fotografiji.

8


Aliče se osmehnu, ali nastavi da gleda dečaka s uvijenom rukom. Bilo je nečeg u načinu na koji je držao pognutu glavu, nečeg što ju je teralo da mu priđe, da mu podigne bradu i kaže mu gledaj me, ovde sam.

„Mislim da bih volela da budem fotograf“, reče Aliče. „Odlučila sam.“ 'A fakultet?' Aliče slegnu ramenima. „To je važno samo mom ocu,“ reče. „Nek ga završi on.“

„Hteo bih da uradim diplomski rad na temu nula Rimanove zeta-funkcije, reče Matija. (...) Položio sam sve ispite i hteo bih da diplomiram do kraja godine.“ (...)

„Šta ti je ovo?“, upita ona. „Danas mi je stiglo. Pismo od nekog univerziteta.“ (...) „Ponudili su mi stipendiju.“ Aliče oseti vrtoglavicu i obuzeta panikom naglo preblede. „Oho“, lažno se oduševila. „Na koliko vremena?“ „Četiri godine.“ (...)„Odlučio sam da prihvatim“, reče.

Jednog jutra u deset sati došla je u radnju Marčela Kroce i, glumeći odlučnost koja ju je koštala tri kruga oko bloka zgrada, rekla hoću da naučim zanat, da li biste me primili za šegrta? Kroca je, sedeći za aparatom za razvijanje filma, klimnuo glavom.

Dirljiva priča Paola Đordana nas vraća u surove i lijepe predjele odrastanja i djetinjstva koje, sudeći prema emocijama ove knjige, nismo još iživjeli i nećemo nikada.

Prosti brojevi deljivi su samo s brojem jedan i sa samim sobom. Zauzimaju svoje mesto u beskonačnom nizu prirodnih brojeva, stisnuti između prethodnog i sledećeg kao i svi ostali, ali uvek korak ispred njih. To su nepoverljivi i usamljeni brojevi i zato im se Matija divi. (...) Na predavanjima iz jednog predmeta na prvoj godini Matija je naučio da među prostim brojevima postoje neki koji su još više posebni. Matematičari ih nazivaju prosti blizanci. (...) Matija je mislio kako su on i Aliče upravo to, prosti blizanci, sami i izgubljeni, blizu jedno drugom, ali nedovoljno da bi se stvarno dodirnuli. Nikad joj to nije rekao.

Po Đordanovom romanu, snimljen je i film „Usamljenost prostih brojeva“.

Privlačnost filma, kao i privlačnost romana, leži u činjenici da junaci stalno iznova

pronalaze svoj odraz u životu i osobi onog drugog, i pokušavaju da od toga nešto

stvore. Kako odrastaju i traže put ka razumijevanju, suočavaju se s roditeljima i

prijateljima koje njihova posebnost istovremeno privlači i odbija.

9


Siže djela:

Roman je satkan od 7 priča koje se prepliću jedna u drugu. Priče prate djetinjstvo, rast, uspon Aliče i Matije. Prva priča je „Snežni anđeo“ (1983) koja govori o djevojčici Aliči koja je i pored toga što je mrzila skijati, svakodnevno išla na ski-stazu. Više je to činila zbog oca koji je svoju kćerkicu već vidio kao uspješnu skijašicu, nego zbog sebe. Priča govori o tome kako se Aliči svaki put prije nego se trebala spuštati niz stazu strašno išlo u WC. Pritisak u stomaku bio joj je nepodnošljiv. Svaki put morala je da vrši nuždu u skafander. Jednog dana, što zbog zime, što zbog hrane koju je pojela taj dan, Aliče nesvjesno vrši veliku nuždu u skijaško odijelo. Kako se sa neugodnim osjećajem spuštala niz stazu da pođe kući, Aliče pada u dubok snijeg, lomi nogu i počinje da se smrzava. Sljedeća priča je „Arhimedov zakon“ (1984). U priči se spominju brat i sestra Matija i Mikela. Iako su rođeni zajedno, sudbina se ipak malo poigrala s njima. Naime Mikela je bila nijema djevojka. Kad je napunila 5 godina, shvatili su da ona neće nikad progovoriti. S druge strane, njen brat Matija je jedini u razredu znao aritmetičke operacije i da dijeli sa ostatkom. S obzirom na to da Mikela nije znala govoriti svi drugovi iz razreda su ih izbjegavali. Jednog dana Matiji prilazi drug Rikardo i, na insistiranje svoje majke, poziva Matiju i Mikelu na rođendan. Kako su se približavali Rikardovoj kući, Matija pomisli kako će ga Mikela brukati, kako će im se svi smijati, odlučio je da je ostavi u parku dok se on ne vrati. Obećao joj je da se neće dugo zadržati. Međutim, slagao ju je. Kad se vratio s rođendanske žurke ponovo u park, Mikele nije bilo. Uzalud ju je tražio. Pošao je na obalu rijeke jer je Mikela voljela vodu, ali nažalost bezuspješno. Sjedio je na obali i nadao se da će je pronaći. Kad je uvidio da je nema, uzima staklo razbijene flaše i zabija sebi u ruku. „Na koži i malo ispod površine“ (1991) započinje Aličinom željom da se dopadne nekom muškarcu. Silno je željela da bude zanosna poput svoje drugarice iz razreda Viole. Čak je poželjela da se istetovira. Zatim se pisac vraća na Matiju, malog intelektualca čije je priroda bila takva da se ni sa kim nije družio u razredu. Direktorica gimnazije koju je pohađao Matija, govori roditeljima da se Matijino osamljivanje više ne može tolerirati i da je najbolje da se on prebaci u drugu školu. Ponovo slijedi događaj sa Aliče i Violom koji se zbio u svlačionici za tjelesni odgoj. Aliče je bila izložena „teroru“ od strane Viole i njenih saučesnica. Morala je proći test Violinog prijateljstva. Kako su se sprijateljile Viola je saznala da Aliče nikad nije imala momka i odmah je preduzela nešto po tom pitanju. Sa Aliče je šetala po školskim hodnicima i tražile potencijalnog momka. Pošto je Aliče bila neodlučna, Viola ju je pustila da sama izabere. Izabrala je Matiju za svog dečka. Viola ga poziva na svoju rođendansku žurku. Prije nego će otići kod Viole na rođendan, Aliče ubjeđuje služavku Soledad da glumi njenu mamu kako bi mogla uraditi tetovažu. Za vrijeme žurke Viola i ostale drugarice su savjetovala Aliče šta treba da radi prvi put za vrijeme seksa. Aliče i Matija odlaze u Violinu sobu, pomalo razgovaraju, ali se ništa među njima ne dešava. Zatim su se vratili na žurku držeći se za ruke. U tom trenutku kod Viole se javlja osjećaj ljubomore zato što je taj čin drženja za ruke podsjetio na svoju prvu ljubav s mora. Prvi dan škole poslije žurke, Aliče je bila sva sretna što će Violi pokazati tetovažu u znak njihovog prijateljstva, ali joj Viola saopštava da je izbačena iz „kruga“. Aliče razočarana odlazi u školsku ambulantu, uzima staklo i nakon završene nastave moli Matiju da joj ukloni tetovažu. „Druga soba“ (1995) je priča o Matiji i Aliče kao već odraslim osobama. Krenuli su na prvu godinu studija. Od onog dana kada ga je Aliče zamolila da joj skine tetovažu, njih dvoje su, na njima svojstven način, postali bliski. Jednog dana

10


ležali su zajedno na krevetu u Aličinoj sobi i ona iznenada otrča u drugu sobu i kroz par minuta pojavila se obučena u majčinu vjenčanicu. Zatim je na silu odvela Matiju u spavaću sobu svojih roditelja, iz ormara izvukla jedno očevo odijelo i dala Matiji da ga obuče. Vezala mu je kravatu oko vrata, a zatim je poželjela da se slikaju kao mladenci. U prvom poglavlju priče „U vodi i izvan vode“ (1998) prikazana je Matijina zainteresiranost za matematiku, brojevima i to prostim. Kad je bio četvrta godina fakulteta, otišao je kod Frančeska Nikolija, profesora kvantne mehanike i rekao da želi diplomski rad na temu nula Rimanove zeta-funkcije. Profesor mu je kao uvjet dao neke zadatke da riješi. Pisac se zatim vraća na Aliče i njen život. Za dvadeset treći rođendan od oca je dobila profesionalni fotoaparat uz uvjet da mora nastaviti studije. Međutim kako se nejon majci zdravstveno stanje pogoršalo, ona je napustila fakultet. Jednog dana u posjeti majci, upoznaje doktora Fabia. Došao je i dan odbrane Matijinog diplomskog rada. Kad je dobio diplomu u ruke i izašao iz sale, osjećao se pomalo usamljen. Otišao je u biblioteku i sjeo na mjesto gdje uvijek sjedi kad bi dolazio u biblioteku i zamislio se. Odjednom je ispred sebe, na stolu, ugledao ružu. Bila je od Aliče. Došla je s namjerom da ga izgrdi jer joj nije javio za diplomski. Sjeli su u njeno auto i odvezli se do parka s namjerom da prošetaju. Međutim Matija insistira da odu negdje drugdje i priča joj nesreću sa Mikelom koja se desila baš u tom parku. Tad su se prvi put poljubili. Ubrzo Matija dobija pismo iz inostranstva u kom su mu ponudili posao i stipendiju na prestižnom univerzitetu. U dilemi da li da prihvati posao ili ne, poziva telefonom Denisa, prijatelja homoseksualca, i govori mu da je u dilemi za posao ponajviše zbog Aliče. Aliče odlazi Matijinoj kući budući da se nisu vidjeli od dana kad je diplomirao. Rekao joj je za poslovnu ponudu i da bi ostao 4 godine. Aliče razočarana i bijesna govori mu da prihvati posao i da je ona zapravo došla da mu kaže kako ima dečka, da je ljekar i da se zove Fabio. Zatim slijedi priča „Izoštravanje“ (2003). Aliče odlazi u fotografsku radnju Marčela Kroce sa željom da nauči sve o fotografisanju. Jednog dana dok su razgovarali Marčelo joj reče da ih je unajmio mladi par koji želi da ih oni fotografišu na dan njihovog vjenčanja. Kad je vidjela od koga je pozivnica, Aliče zamoli Marčela da je pusti samu da fotografiše na tom vjenčanju. Pustio ju je. Bilo je to Violino vjenčanje. Pomoću fotografije i aparata, Aliče istresa svoj bijes prema Violi. Sljedeća priča koja slijedi u romanu je „Ono što ostaje“ (2007). Matija nakon 9 godina boravka u inostranstvu se redovno čuje sa ocem, ali se nikako nije vraćao u rodni kraj. Na poslu se sprijateljio sa kolegom Albertom. Umeđuvremenu, Aliče se udaje za Fabia i nakon 3 godine braka on poželi dijete. U tom trenutku to nije bilo moguće iz razloga što je Aliče bila premršava, nije jela i bolovala je od anoreksije. Matija na večeri kod Alberta upoznaje Nadiju. Te iste večeri on provodi noć kod Nadije, ali pred zoru napušta njen stan osjećajući neku tjeskobu. Fabio napušta stan u kojem je živio sa Aliče gonjen stidom zbog toga što ju je udario. Dok je bila u fotografskoj radnji, Kroca odvozi Aliče u bolnicu da porazgovara sa Fabiom jer mu je bilo teško gledati je bespomoćnu i umornu. Aliče u bolnici sreće djevojku njenih godina koja ju je neodoljivo podsjećala na Matiju. Bila je ista kao on. Pomislila je da bi to mogla biti Mikela, Matijina sestra, koju je on prije mnogo godina izgubio u parku. Pod utiskom od tog susreta, došla je kući, pronašla fotografiju nje i Matije obučene kao mladenci. Na poleđini slike napisala je Matiji da mora doći. Kad je pismo stiglo na adresu univerziteta gdje je Matija radio, on istog trenutka odlazi kući po stvari i kreće za Italiju. Dolazi pred Aličinu kuću i nakon srdačnog pozdrava sjedaju u auto i Aliče ga uči voziti. Nakon što su izbjegli moguću saobraćajnu nesreću, vraćaju se Aličinoj kući. Na njegov upit zbog čega ga je zvala, Aliče mu odgovara da nije ništa

11


bitno. On se vraća u inostranstvo na univerzitet i nakon što je izašao iz taksija, iz džepa vadi ceduljicu sa Nadijinim brojem telefona koju mu je dala onog dana prije nego je krenuo u Italiju. Aliče se odvozi do mjesta pored rijeke gdje se Mikela navodno utopila, liježe na obalu slobodna od svega.

Ovaj roman je ostavio jak utisak na mene iz razloga što govori o dvoje mladih ljudi

koji su želeći ostvariti svoje snove, na kraju to i uspjeli, ali za posljedicu toga ostaju

sami, neshvaćeni i odbačeni u društvu. Roman, po mom mišljenju nosi i skrivenu

poruku autora koja kaže da ne trebamo slijepo slijediti svoje snove. Treba pustiti da

nam životom prodefiluju i neke druge stvari koje nam nisu u planu. Nastojanje da

ostvarimo sve što želimo na kraju će, nekad, imati i posljedice.

12


„Ne bojim se“ Nikolo AmanitiBilješka o piscu:Nikolo Amaniti rođen je u Rimu 1966.godine. Prvi roman „Brancie“ objavio je 1994.godine, a 1995.godine esej „Nel nome del figlio“. Sljedeće godine izašla mu ja zbirka pripovjedaka „Fango“. Roman „Posljednja nova godina“ objavljen je 1998. godine, a godinu dana kasnije i roman „Dolazim po tebe i vodim te sa sobom“. Za roman „Ne bojim se“dobio je italijansku književnu nagradu Viareggio. Italijanski reditelj Gabriele Salvatores snimio je film po ovoj knjizi.

Bezbrižne dečje igre i nadmetanje za ulogu lidera u svetu vršnjaka, gde je najvažnije ne biti poslednji među ravnima - to je milje u kome Amaniti počinje zaplet priče. A onda se idilični dani raspusta pretvaraju u napeti triler. Šta će nepoznati dečak u rupi u kojoj ga pronalazi mladi junak knjige? Dečje oči uperene su u odrasle - bez izgovorenih pitanja, s pažnjom prate neobičnu užurbanost koja obuzima meštane. Ali roditelji se ne ponašaju kao uzor dostojan divljenja.Još jedna Amanitijeva knjiga u kojoj se emocije prelivaju kao najlepši akvarelni pejzaži, a zanimljiv siže je garancija da se u dahu isprati avantura, sve do njenog neočekivanog raspleta.

„Pravo napred, uzbrdo. Bez skretanja. Zabranjeno je ići jedan iza drugog. Zabranjeno je zaustavljati se. Ko stigne poslednji, čeka ga kazna.“

„Propao sam kroz rupu. Bilo je mračno. Ali što sam više pomerao ploču postajalo je sve svetlije. Zidovi su bili od zemlje, iskopani ašovom. Hrastovo korenje bilo je posečeno. Pošlo mi je za rukom da je još malo odmaknem. Rupa je bila široka nekoliko metara a duboka dva, dva i po metra. Bila je prazna. Ne, nečega je bilo u njoj. Hrpa smotanih prnja? Ne... Životinja? Pas? Ne... Šta je to bilo? Bilo je bez dlaka...belo...noga... Noga! Odskočio sam i malo je falilo da se sapletem. Noga? Udahnuo sam i na trenutak se ponovo nadneo. Bila je to noga. Uši su mi bridele, glava i ruke su otežale (...) Bila je to dečja noga. I lakat je virio iz krpa. U dnu rupe nalazilo se neko dete.“

„Bilo je sveta (...) Italo Natle, Lobanjin otac. Pjetro Mura, berberin. Anđela Mura. Feliče. Tata. I neki starac koga nikada ranije nisam video. Mora da je to taj Serđo, tatin prijatelj.(...) Dnevnik! Evo dnevnika – rekao je Barbarin otac i uzvrpoljio se ne stolic. (...) Iza novinara se videla fotografija dečaka. Dečaka iz rupe.(...) Tata je rukama pokazao znak za makaze. – Oba uva ćemo da mu odsečemo. Oba. (...) Tata je bio crni čovjek. Po danu dobar, ali je noću bio zao.“

„Odrasli su se u Salvatoreovoj kući zadržali celo veče. Mi smo sedeli u dvorištu kraj česme i čekali.“

13


Mada opasnosti najcešće vrebaju izbliza, one su uvek neočekivane. Amaniti razvijaja sliku italijanskog društva kao ikonu na kojoj se deca čuvaju poput talaca, ali opasnost iskrsava usred igre i zahvata sve ono što je dragoceno. Od detinjstva i plemenitosti do najvećeg izazova samo je jedan nesmotreni korak.

Amanitijeva opsesivna tema suočavanja dečaka sa velikim zlom u koje odbija da poveruje po cenu života, ovoga puta ima konture italijanskog juga, krša jedne planine i jedne skrivene rupe...Dok se priča razvija, radnja nepogrešivo, filmski ubedljivo, vodi napred, ka strašnom otkriću koje jeste odrastanje. Amaniti pri tome „reciklira“ opšta mesta savremene kulture i podseća nas da ništa nikada nije onako kako izgleda...I tako knjigu čini neodoljivom.

„Bilo je to brdo. Ličio je na kolač. (...) Ko zna zašton ga do tog trenutka niko nije primetio. (...) Hajde da se popnemo. –Lobanja je pokazao na brdo. Hajde da se popnemo na planinu. Rekao sam: - Ko zna čega sve ima gore. Mora da se radi o neverovatnom mestu, možda tamo živi neka neobična životinja.“ (...) Danas je Akva Traverse predgrađe Lučinjana. (...) Godine 1978. Akva Traverse bio je, međutim, tako mali da nije bio ništa. Seoska varočica, nazvali bi ga danas u časopisu za putovanje i turizam. Bila je tu salvatoreova vila koju smo zvali Palata. I postojale su još četiri kuće. Bukvalno. Četiri bedna kućerka od kamena i maltera s krovom od opeke i malim prozorima. Naša. Kuća Lobanjine porodice. Kuća Remove porodice. I bila je tu kuća Pjetra Mure. Dve kuće s jedne strane i dve preko puta. I ulica, razrovana i puna rupa.“

Siže djela:Nakon 22 godine Mikele Amitrano priča svoje dogodovštine iz djetinjstva u kojima su učestvovali njegova sestra Marija, drugovi Salvatore, Remo, Antonio zvani Lobanja i Barbara. Pored tih sitnih događaja, cijeli roman prožet je jednim velikim događajem za svu djecu Akva Traversa koji je ponajviše pogodio glavnog junaka ovog romana Mikelea. Ljeto 1978.godine je bilo jedno od najtoplijih. Dok su odrasli hlad tražili u kući, mala družina je bila napolju. Na početku romana Mikele priča jedan događaj, tj.kad su se penjali na brdo prekriveno žitom.Prije nego su se zaputili na brdo u obliku kupole, pošli su ka Meliketijevom imanju jer je Lobanja čuo kako su njegove svinje pojele psa njegove kćeri. Da bi se uvjerili u priču ponijeli su kokošku sa imanja Removog oca. Tada su otkrili na pogled fascinantno brdo koje je krilo veliku tajnu. Odlučili su da se popnu na vrh i kao dokaz da nataknu kokošku na kolac. Prije nego su počeli sa penjanjem, vođa tima, Lobanja je nagovijestio da onog ko stigne posljednji čeka kazna. U polovini trke Marija je povrijedila nogu i Mikele je morao odustati od trke i krenuti polahko sa Marijom ka vrhu. Kad su stigli, Lobanja je Barbari , pošto je stigla posljednja, odredio kaznu tako što će se skinuti pred njima. Mikele je to smatrao okrutnom kaznom i postavio sebe na mjesto onog koga treba kazniti. On je za kaznu imao da se popne na vrh porušene i oronule juče u podnožju brda. Dok jen obilazio kuću, htio se spustiti niz drvo ali se grana polomila i Mikele je pao. Ali na nešto mekano. Bio je to dušek. Ispod njega bio je lim kojeg je Mikele sa naporom uspio pomjeriti. Unutra je bilo dijete koje se Mikelu na prvi pogled činilo mrtvo.

14


U strahu Mikele vraća lim na mjesto i pridružuje se drugarima. Odlaze svojim kućama. Kad su došli kući Mikele i Marija zatiču oca koji radi kao vozač kamiona koji vozi robu na sjever, ali će se kasnije otkriti sasvim druga priča. Tu noć Mikele nije mogao da spava što zbog vrućine, što zbog djeteta kojeg je pronašao. Ujutro je sjeo na bicikl i zaputio se ponovo ka napuštenoj kući. Odlučio je spustiti se u rupu kako bi bliže vidio dječakovo tijelo. Kad je stigao unutra i približio se tijelu, vidio je da mu je jedna noga bila vezana u lanac. Dječak je odjednom pomjerio nogu i pružio ruke prema Mikeleu. Mikele u strahu i panici napušta rupu, sjeda na bicikl i bježi. Kroz nekoliko dana Mikele ponovo odlazi da vidi dječaka i odnosi mu hranu. Kad je stigao primijetio je jednu šerpu na kojoj su oslikane jabuke. Bila je ista kao njihova. Taj dan dječak iz rupe je prvi put razgvarao sa Mikeleom. Govorio je o rakunima i medvjedićima peračima. Mikeleov tata Pino za ručkom govori da će mu za nekoliko dana doći jedan prijatelj u posjetu i da zahtjeva od Mikelea i Marije da budu fini. Sutradan, iznenada otac im odlazi sa kamionom i obećava da će se vratiti ubrzo. Tu noć Mikele primjećuje svog oca na brdu gdje se nalazio dječak. Pomislio je da mu je to brat blizanac koji je bio lud i koga su zbog toga držali izolovanog i svezanog. Odlučio je da odmah ujutro ode kod dječaka. Na putu do njega sreo je Lobanjinog brata Feličea koji je živio u Lučinjanu. Mikele pokušava natjerati dječaka da priča, no uzalud. Tu noć u kući Mikeleovog oca bilo je dosta svijeta, komšije i tatin prijatelj Serđo Materija. Razgovarali su zabrinuto i bijesno. Kad je pošao u WC, Mikele je slučajno prisluškivao njihov razgovor i vidio je kako svi gledaju u TV i slušaju dnevnik. Na TV ekranu bila je slika dječaka iz rupe, lijepo obučenog sa igračkom vozićem u rukama. Zvao se Filip Karduči, sin lombardijskog industrijalca Đovanija. Dječak je bio otet. Mikele je shvatio da su njegov tata, njegov prijatelj Serđo i komšije Akva Traversa otmičari malog Filipa. Oteli su ga u zamjenu za novac.Mikele odlazi kod Salvatorea i odaje mu tajnu, a zatim odlazi kod Filipa. Htio ga je izvesti iz rupe na svjeđ zrak, ali u momentu kad je trebao da izađe iz rupe merdevine su se povukle nagore. Bio je to Feliče. Otkrio je da Mikele zna za dječaka. Pretukao ga je, a zatim ga strpao u auto. Tamo je bio i Salvatore. Mikeleu je bilo jasno da ga je on izdao. Vidjevši da joj je Feliče pretukao sina, Mikeleova mama Tereza bijesni i baca se na Feličea. Feliče joj cijepa haljinu i u tom trenutku dolazi Mikeleov otac i Serđo. Nakon duže rasprave njegov otac dolazi u sobu gdje je ležao Mikele i govori mu da ne smije više nikada otići kod Filipa, jer će ga u suprotnom Serđo ubiti.Mikele i Marija odbijaju od oca na poklon novi bicikl „Red Dragon“ i barbiku. Umeđuvremenu Serđo, Feliče i Mikeleov tata premještaju Filipa iz rupe kod Meliketija na imanje. Mikele prisluškuje razgovor između njegovog oca, Serđa, Feličea gdje su govorili da će ubiti Felipea. Odlučuje otići na Meliketijevo imanje i spasiti Felipea. Bezuspješno ga je tražio i u momentu kad je odlučio odustati iz jedne rupe u stijeni začuo je glas. Bio je Filipov. Mikele ulazi u rupu i govori Filipu da mora pobjeći jer će ga ubiti. Filip malaksao ne može stajati na nogama, ali uz pomoć Mikelea izlazi iz stijene i bježi.Mikele povređuje nogu i ostaje u stijeni. Sam i teško ranjen. Čuje glasove ljudi među kojima i prepoznaje glas svoga oca. Dolaze helikopteri, Pino iznosi svoga sina u naručju plačući. Mikele je u nesvjestici govorio ocu da bježi jer će ga uhapsiti zbog učešća u otmici i zatvara oči. Kad ih je ponovo otvorio, otac je bio pored njega.

15


„Velika sveska“ Agota Kristof

Bilješka o piscu:Agota Kristof rođena je 1935.godine u mađarskom gradiću Kosegu, pored austrijske granice. Tokom krvavih događaja u njenoj domovini, 1956.primorana je da emigrira, najprije u Austriju, potom u Švajcarsku, gdje godinama naporno radi u fabrici satova. I danas živi u Švajcarskoj, u Nešatelu, skromnim i povučenim životom.Najprije piše pozorišne komade, a zatim počinje svoju romanesknu trilogiju, direktno na francukom. Prvi od tri romana, „Velika sveska“ doživio je munjevit uspjeh širom svijeta. Slijedi „Dokaz“ i „Treća laž“, dobitnik francuske nagrade Livre Inter 1992. Svaki roman je nastavak (i protivrječnost!) prethodnog, iako se mogu čitati i odvojeno. Prevedeni su u dvadesetak zemalja. Ovu trilogiju, kao i posljednji roman „Juče“, objavio je pariski izdavač Seuil.

Kritika širom svijeta je sa pohvalama dočekala ovaj roman, nazivajući ga "malim, savršenim spomenikom ne samo žrtvama Drugog svjetskog rata, već i svima onima koji su patili do te mjere da to više nije moglo da ih povrijedi".

Velika sveska je roman o dva brata blizanca koji iz Velikog Grada dolaze da žive u Mali Grad kod svoje bake. Zanimljivo je da u ovom romanu nema pravih imena kakva srećemo u drugim romanima. Sve je napisano na bajkovit način. Nije nužno, ali može se pretpostaviti da je radnja vremenski smještena pred kraj Drugog svjetskog rata u neki gradić u Mađarskoj. Čitajući ovu knjigu, dolazimo do saznanja da dva brata blizanca pišu događaje u jednu veliku svesku – tačnije, oni jedan drugome zadaju temu i tako pišu sastave koji ne plelaze dvije stranice. Te teme direktno se tiču njihovih života. Ti sastavi su kratka poglavlja romana i međusobno su povezani, radnja se odvija hronološki. Rečenice u ovom romanu su kratke, objektivne i koncizne. Pripovjedač ili pripovjedači nikada ne iznose svoje mišljenje o pojavama, događajima oko njih, nego samo preslikavaju zbilju na papir. Pripovijedaju u ich formi.Došavši kod Bake, njihov život se mijenja. U početku trpe Bakinu zlobu i torturu, koja ih naziva kučkinim sinovima, jer Baka ima loš odnos sa Majkom (svojom kćeri). Jedna od najvećih vrlina blizanaca jeste njihova moć prilagođavanja određenim situacijama. Kada zadobivaju fizičke povrede od Bake, koja ih često tuče, oni razvijaju taktiku navikavanja na bol. Oni počinju da vježbaju kako što bolje podnijeti fizičku bol i nazivaju je vježbom jačanja tijela. „Baka nas često udara, svojim koščatim rukama, metlom ili mokrim otiračem. Vuče nas za uši, čupa nas za kosu.

Drugi ljudi takođe nas šamaraju i šutiraju, ne znamo čak ni zašto. Udarci izazivaju bol, rasplačemo se. Padovi, ogrebotine, posekotine, rad, zima i vrućina takođe su uzrok patnji.Odlučujemo da ojačamo svoje telo kako bismo mogli da podnosimo bol bez

plakanja.

16


Počinjemo time što jedan drugom zadajemo šamare, zatim udarce pesnicom.“ (Velika sveska, Agota Kristof, PAIDEIA, Beograd 2003, str. 17)Osim vježbe jačanja tijela, postoji i vježba jačanja duha. Kada bivaju podvrgnuti verbalnim napadima, kada ih njihova baka naziva kučkinim sinovima, ostali ljudi im govore „Budale! Bitange! Šmokljani! Magarci! Smrdljivci!...“ (str. 21), oni tada žele da se to promijeni. Smatraju da je najbolje rješenje za to da se jednostavno naviknu na takve riječi. Dakle, kada se određene riječi stalno ponavljaju, one gube svoj intenzitet i postaju bezvrijedne fraze koje nemaju prvotno značenje. „Tako ponavljane, reči malo-pomalo gube svoje značenje, a bol koju u sebi nose ublažava se.“ (str. 22)

Kako u pisanju sastava, isto tako se trude i u stvarnom životu da budu što objektivniji, uvijek sude logički ma kakav događaj bio. Upoznavši Zečiju Usnu, razroku djevojčicu koja prosi i krade kako bi preživjela. Oni ipak njeno prosjačenje i krađu ne smatraju nečim lošim, jer ona to radi kako bi preživjela, a život je iznad svih moralnih normi. Namjerno se prerušavaju u prosjake da bi osjetili na svojoj koži kako je to.

Sve pojave su im normalne, ništa ih ne iznenađuje, vrlo su realni. Iz frustracije koja je nastala nedostatkom ljudske ljubavi, Zečija Usna ima sodomijske sklonosti i spolno opći sa psom. Iako su je zatekli u tom činu, oni nikome ne pričaju o tome i bivaju na njenoj strani.

Blizanci predstavljaju etičku naivnost u njenom najčistijem obliku. Jednom prilikom sreću dezertera i s njim vode dijalog o ratu, pomalo se čude zašto vlasti žele ubiti nekog čovjeka koji ne želi da ubija u ratu, ne vole ili ne žele da ih se svrstava u dobre ili loše ljude: „Kada se vratimo s hranom i ćebetom, on kaže: - Vi ste dobri.Mi kažemo:- Nismo hteli da budemo dobri. Doneli smo vam ove stvari jer su vam apsolutno potrebne. To je sve.“ (str. 38)Moglo bi se reći da oni teže samo da budu prirodni, a u prirodi svakog čovjeka nalaze se i dobro i zlo.

S druge strane imamo Baku koja živi s njima. Ona je prljava, nepismena, zlobna i egoistična žena koja je otrovala svog muža. U Vježbi gladovanja oni žele naučiti da trpe glad, jer bi se moglo desiti da nekad budu gladni, dakle oni se pripremaju za sve životne poteškoće. Baka je svjesna da su oni istrajni u svojim namjerama. Njen egoizam se primjećuje kada peče pile na dan kada oni rade svoju vježbu gladovanja. Majka im sve vrijeme šalje pisma i ponešto odjeće i novca, a Baka baca pisma i prodaje odjeću, dok oni hodaju u poderanim cipelama i pocijepane odjeće. Antagonizam između Bake i Majke reflektuje se i na odnos između Bake i blizanaca, oni ispaštaju radi tuđeg grijeha.

Agota Kristof u ovom romanu nije direktno ukazala da se radi o Drugom svjetskom ratu, ali postoje neke aluzije na to, pa primjerice imamo Obućara, trgovca koji najviše podsjeća na Jevreja. Naime, on poklanja blizancima obuću, ne traži novac jer mu nije potreban pošto će ga uskoro odvesti i ubiti. Vjerovatno se tu aludira na naciste. S druge strane, blizanci su zahvalni obućaru i iz te zahvalnosti Zečijoj Usni poklanjaju drva kako se ona i njena majka ne bi smrzle. Ona ih upućuje na paroha da im on da nešto novaca. „Ona razmišlja i kaže: Idite da tražite od gos'n paroh. Ponekad mi ga je davao kada bih pristala da mu pokažem svoju pukotinu.- To je od tebe tražio?

17


Da. A ponekad je stavljao prst unutra. I posle mi je davao para da nikome ništa ne kažem.“ (str. 56)U prethodnom citatu Kristofova je suptilno ukazala na licemjerje i nastranosti koje vladaju u Crkvi. Osim paroha, tu je i njegova sluškinja koja ih obljubljuje. I sluškinja je reprezent nastranosti i krivih moralnih vrijednosti koje su prisutne u crkvenim krugovima. Geslo Ljubi bližnjeg svoga, koje propagira Crkva, nije zastupljeno u toj parošiji. U poglavlju Ljudsko stado to najviše dolazi do izražaja. Naime, ljudsko stado je aluzija na Jevreje koji bivaju protjerani iz svojih domova i poslati u konc-logore gdje će umrijeti u najvećim mukama. Kada „ljudsko stado“ prolazi pored parošije, u kojem se nalaze žene i djeca, jedna žena moli za krišku hljeba, a sluškinja „nasmejana, pravi pokret da ponudi ostatak svoje kriške hleba; prinese je pruženoj ruci, a zatim, uz grohotan smeh, ponovo prinosi krišku svojim ustima, grize je i kaže: - I ja sam gladna!“ (str. 91) da bi na kraju zaključila da „Ti ljudi su obična stoka.“ (str. 92). Blizanci su sve to vidjeli i to se kosilo sa njihovim moralnim načelima. Sve njihove reakcije se svode na to da na dobro reaguju dobrim, a na zlo zlim. Kao što je već spomenuto, obućar im je poklonio obuću i oni su odmah pomogli Zečijoj Usni; paroh je podvodio Zečiju Usnu i plaćao joj seksualne usluge, iskorištavao je, a blizanci su to zloupotrijebili i ucjenom iznudili novac od njega. Na tom fonu se može pratiti i reakcija prema sluškinji. Oni ubacuju metak u drva koja joj nose i pokušavaju tako da je ubiju, ali u tome ne uspijevaju i ona biva samo unakažena, da bi kasnije umrla. Po prirodnom zakonu su reagirali, uzeli su ulogu sudije i presudili joj. U razgovoru sa parohom govore mu da se nikada ne mole Bogu, što bi značilo da oni negiraju Boga, a u tom smislu pravda se zadovoljava u ovom svijetu jer se ne zna da li postoji svijet izvan postojećeg.

Kristofova se dotakla i eutanazije, da li je ispravno učiniti ubistvo ako će ono skratiti nečije životne muke, da li ljudi imaju moralno pravo oduzeti život drugom čovjeku? U ratnim vremenima većina ljudi vodi teške živote, živote u kojima nema mnogo smisla, sve se svodi na puko preživljavanje. Na kraju romana, kada su već novi stranci (Rusi) došli preko Velike Rijeke (aluzija na Dunav) i oslobodili ih okupatora (ali također i sami postali okupatori), Zečija Usna je umrla sretna doživjevši jedan vid katarze nakon što je seksualno općila sa petnaestak vojnika. Međutim, ostala je njena majka koja je sve vrijeme molila Boga da umre, čekala smrt koja nije dolazila. Postavlja se pitanje: Da li treba nekome pomoći da umre ako ta osoba to insistira od nas? Za blizance je to pitanje prosto i ne iziskuje mnogo premišljanja; oni djeluju onako kako misle da je ispravno, a to je da - ubijanjem osobe koja nema volje za životom - oni čine dobro djelo i lišavaju tu osobu svih ovozemaljskih problema, nesreća.

Kraj romana je zbunjujući. Kada svog oca prevode preko granice, dolazi do eksplozije u kojoj Otac strada, oni se razdvajaju; jedan odlazi preko granice, drugi ostaje u Bakinoj kući. Tako roman završava. Da li su oni ikako postojali ili je to samo jedan dječak u pitanju, dječak koji pisanjem „razgovara“ sa svojim alter egom, halucinacijom svoje ličnosti, to pitanje ostaje otvoreno.

18


19

književna djela, opusi i poetike

Documents