Jakov Ivatinovi

IZ NEOBJAVLJENE MONOGRAFIJE JANKO POLI KAMOV (1956.)Osvrt na jezik u djelima Janka Polia Kamova

Balkanski knjievni glasnik

1

Obino se kae, da svaki pisac ima svoj jezik i stil. Ovom prilikom, eto, istiem tumisao, ali ne radi toga da izrazim svoju solidarnost sa njom, nego radi toga, da iskoristim ovajmomenat, na taj nain, to u rei, kako ja tu misao shvaam.

Jezik neprestano tee. On je u svakom asu i pred svakim ovjekom u novompoloaju. Nemogue je pretpostaviti, da dva ovjeka istu rije jednako doivljavaju i tojednostavno zbog toga to ne raspolau jednakim fantazijsko-intelektualnim predodbama iasocijacijama. ak ni isti ovjek istu rije ne doivljava jednako u razliitim momentima i tojednostavno zato, to se on neprestano pomie, dakle to nikad nije na istom mjestu uintelektualnom, psihikom, fantazijskom, asocijativnom i fizikom pogledu.

Svaka rije u svakoj situaciji ivi ponovo. Svaki je tekst pred svakim itaocem unovom poloaju, pa razliito i djeluje. Evo zato: ovjek je baza sa svim atributima koji mukao razumnom i drutvenom biu pripadaju. A svaki ovjek je jedna specifina baza. Ako narazliite baze dolaze razliiti podraaji (u ovom sluaju ti su podraaji rijei), onda jerazumljivo da su i reakcije razliite.

Jezik nije mogue nauiti. (To je, dakako, reeno sa gledita umjetnikog jezika; bilj.ur. Jezika) Mogue ga je samo stvarati iznova ili kopirati. Svako novo dobro knjievno djelopisano je i novim jezikom, dakle jezikom koji nije prije postojao, jer u njemu rijei dolaze unove sintaktike i psihike odnose, a tiodnosi izazivaju nova znaenja i nove afektivnevrijednosti rijei.

Svaki ovjek o neemu neto zna. A te koliine znanja kod raznih su ljudi razliite.Jednom je ovjeku dovoljna jedna rije i on je ve uao u smisao, a drugom treba mnogorijei, jer te rijei treba da nadomjeste i njegov afektivni odnos i njegovu udaljenost odmaterijala koji treba upoznati.

Ako ista rije kod razliitih ljudi izaziva razliite utiske, onda bi za razliite ljudetrebalo upotrebiti razliite rijei i drugu koliinu rijei, da bi im se ista stvar predstavilajednako dimenzionalno i sugestivno, t. j. onako kako je pisac zamislio.

Jezik sadrava emocije, misli i zakone ljudskog miljenja. U njemu nastupa i o njemuse izraava pojedinac u jednom odreenom asu. Veliki suvremeni engleski pjesnik T. S. Eliotrekao je istu stvar ovako:

Rijei od prole godine pripadaju jeziku od prole godine, a rijei za iduu godinuekaju drugi glas. (Prema krugovima, str. 376, god. 1952)

To je razumljivo jer je na pr. jezik XX. stoljea neto drugo nego jezik starih Rimljana.U ovo uurbano, mainsko, stenografsko i moderno doba, kada je vano brzo, precizno,jednostavno neposredno i razgovorno saopavanje, jezik je pouzdan zapisniar razlika kojeiskrsavaju u odnosu naprama odreenim prolim razdobljima. Te razlike, meutim, nisuizazvane od unutranje energije jezika nego od unutranje i vanjske energije drutva, dakleenergije zbog koje se to drutvo na dotini nain razvija.

Jezik je iva materija, a vrijednost dobiva u konkretnoj primjeni. Rije sama za sebene postoji, nema znaenja i predstavlja praznu apstrakciju. Ona dobiva znaenje prema cilju,prema funkcionalnosti i prema mjestu gdje stoji.

Rijei uzbuuju i izazivaju podraaje. Manifestiraju se tek u knjievnoj i govornojpraksi i kao simbol, i kao muzika, i kao sadraj, i kao intelektualni i kao estetski podraaj.Osim toga rije moe pruiti ovjeku sve to on moe osjetiti i zamatati.

Rijei su oi teksta. A da vid ovisi o zdravlju oiju, o tome nema diskusije. Ali onenisu samo oi teksta, one su i naoale koje italac stavlja na oi, da bi tekst vidio. Svaki

2

tekst ima svoje oi, svaki italac ima svoje naoale. Pronai prave oi za tekst i prave naoaleza itaoca doista nije lako jer rijei su svakom ovjeku na drugi nain pristupane, jer nema terijei koju bi svi ljudi jednako doivljavali. Zbog toga je piscu teko nametnuti publici svojeosjeaje, slike i misli u onom okviru i s onom jainom kako ih on doivljuje jer svaki italacnjegove rijei prima drugaije i osjea ih drugaije. Pa teina pisanja i jest u tome to istutemu i s istim rjenikom treba nametnuti irokoj publici, dakle to istim sredstvima treba kodvelikog broja ljudi, koji su meu sobom razliiti i koji sve individualno doivljavaju, postiivlastite i priblino jednake psihike napone. Dakako, kad bi taj posao bio usmjeren premajednom ovjeku, koga pisac poznaje, bio bi mnogo laki. Ali pisati za itaoce koje nepoznajemo i koji ne samo prema predmetu, nego i prema svakoj rijei imaju svoj stav, to jedoista teko.

Slino je i sa stilom.Stil je individualan zanatski postupak pisca prema predmetu. Do njega se dolazi

uzbuenjem, koje primljeni i preraeni sadraj pretvara u jedno vanjsko oitovanje, na jedanosebujan nain, u jednu posebnu metodu saopavanja. Porijeklo mu nalazimo umnogobrojnim faktorima, kao to su na pr. funkcioniranje osjetila, naslijeena i steenapsihofizika svojstva, lektira, drutvena sredina i ekonomsko-politiki momenti. Nastaje kaoposljedica spajanja vanjskih podraaja s linou pisca. Nemogue ga je izmisliti jer gauvjetuje radnja, pieva linost, jezina i opekulturna razvijenost. Meutim, posebno trebaistaknuti da o razvijenom ukusu i jasnoj jezikoj i tematskoj perspektivi takoer ovisiobiljeje stila.

Stil sadrava sve one pojedinosti koje mogu da izazovu stvarnu, plastinu i eljenusliku. Dakle, oituje se kao majstorski postupak pri iznoenju neke materije iz nekognepoznatog skladita u dobro reklamiranu trgovinu. I u njemu se vide pieve kreativne snage.I on pokazuje to je pisac propustio i to nije postigao. Pomou njega pisac predoava itaocusve individualne funkcije teksta.

Kamov nije krt u rijeima. Njegov rjenik podsjea na divlju bujicu. On je orkanskisnaan, nasrtljiv i buan. Zato je i razumljivo to su ove preanje impresije izrasle nadnjegovim tekstom i to se odnose na njegov jezik, jer taj jezik nije literarno podian, jer jejedar, metafortian, svje i nov jer posjeduje sva obiljeja dinamikog, leksiki bogatog iimpresivnog govornog jezika.

Kamov je pun ovakvih reenica:I mrak stade padat ko pljuskavica, to je nosi bezmilosni vjetar. Nigdje zaklona. Sve

porueno. Potoci mraka. Bare mraka. Svjetlo mraka. (Isuena kaljua, str. 76)A djevojka, to je pristupala sa prodajnim bokovima i nevaljalom pivom, odilazei

ostavi na njihovome stolu dva velika, puna i iva oka. Za napojnicu. (Ibid., str. 175)Psujem. A psovka me krijepi kao vino, ko zanos i tjei ko molitva. O svi vi, to vjeru

izgubiste kao uspomene, ili je razderaste ko krivu banknotu, ko dogorjelu cigaru iliupotrebiste ko zastarjelu kovinu evo vam nje, vjere, nade i utjehe... i vie: evo vam krvi,nezacijeljene, vrue i ive rane. A dok je krvi, ima ivota!

Iz mrtvog je tek Krista protekla voda!!! (Ibid., str. 31)Leopardi je svoju epohu i svoj narod odrazio vrlo malo ili negativno; za to je izrazio

upravo zamjerno samoga sebe pozitivno. Kod jednog Leopardijevog stiha ostane due nokod jedne Carduccijeve pjesme. (Listajui Carduccijeve pjesme)

Kamovljev jezik je pun interpunkcijskih i logikih virova, koji oivljavaju povrinu iunutranjost teksta; pun je leksikih doskoica, ali i retorskog afektiranja, samo to toafektiranje djeluje buntovno, sadrajno i iskreno, a ne namjeteno, prazno i smijeno.

Reenicu esto prekine. Mjesto veznika metne toku i pone novu reenicu. Takopostie ivlji i uvjerljiviji stil.

3

Ima kod Kamova rijei koje po svojem obliku nisu u skladu ni s dananjim, a kamoli sondanjim jezinim osjeanjem, ali on ih je upotrebio, da bi leksiki obogatio i osvjeio svojtekst, a upotrebio ih je i zbog toga, to nije nastojao da pie nekim umjetnim knjievnimjezikom, jer je svoj jezik izvlaio iz utrobe svakidanjeg i praktikog govora, odnosno izbogate leksike riznice svoga mozga i iz sredine u kojoj se kretao.

To je njegovu jeziku davalo snagu, ali i mjestiminu oporost, sirovost ilinedotjeranost. Treba priznati da Kamovljev jezik nije uvijek gladak, dotjeran igramatiki ureen, treba priznati da njegove reenice nisu uvijek logiki preciznograene, ali to potencira njegovu osebujnost i istie dvije stvari kod njega kao pisca: 1.ogromnu snagu pisanja i 2. neproporcionalan razmjer izmeu te snage i konaneumjetnike zrelosti.

Zar treba i ovom prilikom rei neto vie od toga, da su Kamovu bile 24 godine, kad jeumro.

Velik broj novotarija je donio Kamov na podruju imenica. Mjesto proljee kaeproljet, mjesto elegancije elegansa, mjesto talasi talasje, mjesto Talijan Talijanac,mjesto sadist sadik, mjesto ignorancija ignoransa, i t. d. Ima i ovakvih imenica:modernist, lumpacija, ukaj, nepoznanac, bezbriga, zabada, delikvensa, naivnik,prostodunik i t. d. Mjesto anarhist kae anarkista, mjesto energija enerija, mjestopretjeranost preeranost, mjesto leptir lepir, mjesto autor auktor. Upotrebljava imenicusapa umjesto para.

I u deklinaciji katkad odstupa od uobiajenih pravila. Tako u dativu sing. kae idijoti,umjesto idijotu, iz ega se vidi da je deklinira kao da u nominativu sing. glasi idijota. U gen.plur. mjesto sjajnih traka kose kae sjajnijeh traka.

Ima: udrijeman, raspruen, arobojan, udrijemao (putnik) mjesto zadrijemao, kuruznimjesto kukuruzni, plana (koutka) mjesto plaljiva, zdene mjesto studene, svedno mjestosvejedno, zduha mjesto smrad.

Kae ufiniti mjesto profiniti, zdraviti u smislu postajati zdrav, odanuti u smisluodahnuti, manuti mjesto mahnuti, oerati mjesto otjerati, drktati mjesto drhtati, uapsitimjesto uhapsiti.

Mnogo upotrebljava glagolske priloge sadanjosti i prolosti. Ali pored pravilnihoblika glagolskog priloga prolog na vi i avi, ima kod njega i priloga na v, na pr.pokazav, primiv i t. d.

Mjesto trebam kae potrebujem. Pored perfekta esto se slui aoristom i imperfektom; moda vie nego bilo koji na

drugi pisac.Neke glagole koji su neprelazni, upotrebljava kao prelazne, pa kae: proetati no,

bjeim ih... i. t. d.Upotrebljava glagol raspruiti ali ne mjesto glagola ispruiti, jer raspruiti kod njega

znai pruiti ruke irom, dakle ne ni ispruiti, a ne ni rairiti.Prije Tina Ujevia nijedan na pisac nije upotrebljavao toliko stranih rijei u pjesmama

kao Kamov. Evo nekih: atmosfera, moralizam, skepsa, abis, akord, sankilot, sankcija,interdikt, apsurdum, satanas, patos... i t. d.

On je pjevao temperamentno i nagonski pa je esto preao granice iskrenosti, zaao uvulgarnost i u njegovim pjesmama ima izraza, koje treba kazniti: golicajui srh ti koni,lajavci, pljuckati, teglea marva, bludna Venus, gubavi starac, nakaza ovjeka, smradsmrada, trule trulei, pogana njuka, pljuvaka bogova, blud due, gnjile plua, stovariteotpadaka i trulei, prtei blud, bezglasni blud, u crijevlju nas eka pir, bludni grijeh,bljuvati, pasja ljubav, trbusi se gre, site mesa, slina se u pest mijesi, popovske drolje, rokti

4

basom ko prasad smradna, naduta crijeva, orgij pasji, grdni nesklad drei, smrad iz due,fukara bleji... i t. d. (Vl. erina: Janko Poli Kamov, str. 26)

erina nema pravo kad kae da bi Kamova trebalo kazniti zbog tih izraza jer bez njihbi arogantni, razbarueni, dinamini i efektni Kamovljev tekst bio sakat. Oni harmonino leeu njemu. Djeluju neobino ali ne i vulgarno. Jedini Kamovljev nedostatak u tom sluaju jestnelicemjernost. Kamovu je do iste, cijele, razgoliene i istinite stvari. On se ne srami predgolim tijelom i pred golotinjom openito, kao ni lijenik. Znao je da je istina od golotinje jaa.A njemu je bilo do istine. Ono to ima naturalistiko obiljeje, naturalistiki je i izgovorao, jerje htio da naturalistiki djeluje.

Kamovljev jezik je toliko osebujan, da bi ga trebalo posebno i u detalje prouiti.U njemu su maksimalno sauvane vrednote govornog jezika i to od onog

govornog jezika koji je razbio ili prerastao sve uobiajene forme, stvorivi tako svojuvlastitu muziku, svoje vlastite tonove i intenzitete. U njemu je potpuno sauvana muzika,slikovna i misaona atmosfera govornog jezika i to onoga govornog jezika u kojem su ritam ileksik podvrgnuti kreativnom rasporedu i izboru, spajajui tako realnu i umjetniku misao, t.j. akt stvarnosti i akt misli u jedinstven umjetniki izraz. Kamovljeve reenice su metaforiki,misaono i emocionalno izvanredno bogate, a do tog bogatstva on dolazi zgodnimpovezivanjem razliitih novih iskustava govornoga jezika kojem on ostaje toliko vjeran da jeprigrlio jezik koji pomalo, ali samo izvana, djeluje neobrijano, t. j. grubo i neuglaeno.

Svaka rije i svaka reenica ima svoj kontekst. Kamov je uspio dovesti do minimumarazliku izmeu konteksta rijei, odnosno reenica i to najprije izmeu napisanih, a ondaizmeu napisanih i izgovorenih, stvorivi tako primjerno jedinstvo izmeu govornog i pisanogjezika. A zato je to tako? Zato, to on nastoji dovesti u jednak omjer kvantitet i kvalitetgovornoga i pisanoga jezika, emotivnost i afektivnost, intenzitet i ton, misao i sliku. Zato, tose kod njega lingvistiko-stilistiki elementi poklapaju sa stvarnim smislom teksta.

Kamovljevi tekstovi nisu komponirani ritmiki mirno. Oni se propinju i galame.Njihova ritmika fizionomija raste iz vjeto povezanih sadrajnih intenziteta, iz emocionalnogkaraktera i iz specifine metaforike fakture rijei.

Napominjem:Ja sam se zadovoljio samo opim i principjelnim opservacijama. Od svog doivljaja nisam iao dalje.

Jezik, vol. 3, br. 2, Zagreb, 1954., str. 46-51

5

Janko Poli Kamov kao romanopisac

U knjizi Panorama de la nouvelle litteratu ere franaise Picon se pita, to e biti sromanom, kad izgubi teme ili, bolje reeno, kad mu ih preotmu, na pr. film, znanost,sociologija, filozofija i politika. U budunost romana sumnja i Sartre, vjerujui da ona pripadanoveli i lirici. Ako pak pogledamo Joyceovog Ulyssesa, Huxleyev Kontrapunkt ivota iSartrovu Muninu vidimo, da je roman izgubio dvije svoje najvanije dotadanjekarakteristike: temu (fabulu) i romansku konstrukciju na koju smo navikli; vidimo da jepreao u niz intelektualistikih i psiholokih varijacija, asocijacija i analiza.

Kako to?ivot se komplicira. Problemi rastu. etnja po vanjskim rubovima pitanja, koja se

prouavaju, ne zadovoljava, jer smo saznali sve, to se valjda o povrini moe saznati. elimoneto vie. elimo prodrijeti u utrobu zemlje, a to znai, da moramo kopati rovove, buiti, paopet kopati i buiti, sve dok se ne sruimo na zemlju onesvijeteni znatieljom i rezultatima.

Ne zadovoljavamo se opisom. Sve elimo da znamo. Svaka, pa i najstinija stvar imatoliko elemenata, koje moemo i moramo rei.

Roman zahtijeva irinu i u pogledu lica, i u pogledu prostora, i u pogledu vremena, i upogledu misli.

Moderan ovjek zahtijeva, da se i literatura, u analizi ovjeka i drutva, popne na nivoatomske fizike.

Dok se kreemo na uskom podruju, lake nam je sagledati pojedinosti, koje uopemoemo sagledati na dananju stepenu intelektualnog i naunog razvitka, nego dok sekreemo na irokom podruju. Pred irokim podrujem nemoni smo intelektualno i fiziki.

U noveli i u pjesmi radius kretanja je malen. Kod romana to nije sluaj. Zato, kad iostajemo kod romana ne razvijamo radnju u irinu, nego pustimo jedno lice ili jednu misao daide jednim odreenim pravcem, pa hvatamo sve ono, to moe posluiti u objanjavanju togalica ili te misli. A pri tome lako moemo zapasti, ili u psiholoku, ili u politiku, ili u kakvudrugu studiju. Eto, to je razlog zbog kojeg se Picon pita, to e biti u budunosti s romanom izbog kojeg Sartre sumnja u budunost romana.

Janko Poli Kamov nije u romanu razvio nikakvu teoriju, ali je napisao roman,koji po literarnom mentalitetu prethodi Ulyssesu, Kontrapunktu ivota i Munini; on jeJoyce prije Ulyssesa, Huxley prije Kontrapunkta..., Sartre prije Munine. NjegovaIsuena kaljua nosi sokove svih knjievnih pravaca koji e se pojaviti od njegove(Polieve) smrti do danas. Ona je fantastino invenciozan pogled u autora i u svijet okonjega. Da ju je bilo prevesti na francuski 1948. i izdati u Sartreovim Temps modernes,bez komentara, svatko bi mislio, da ima pred sobom tipino egzistencijalistiko djelo.

U Isuenoj kaljui nema radnje, sve je retrospektiva, u sjeanju iskrsavaju dogaaji,koji se manifestiraju kao radnja; zapravo radnja nije u fabuli, nego u mislima, koje dinaminoizviru jedna iz druge. Sve je u njoj fenomenalno sloeno, smiono i akutno. Sve je grandioznasimfonija istine i revolta. Sve je zaprepaujua dubina i vrtoglava visina.

Jedini zakon kompozicije je sluajnost.

6

I. dio romana

Arsen Toplak je pisac. U proljee mu je pukla neka ilica. Baca krv i alje lijenikupljuvaku. Dospio je pod udar tuberkuloze pa mora mirovati. Dok lei smilja borbu protivnevidljivog neprijatelja bacila.

Oko njega se vrzu brat Julije trgovac; sestra Jelka udana za profesora povijesti, zakojeg bi bilo bolje, da je oenio neku kuharicu; ujak graditelj i slukinja iz prvog kata, kojuje poljubio u mranom hodniku.

Na putu od prijatelja Nikia susree demonstrante i policiju, koja ih hapsi.S Nikiem, s kojim je zajedno napustio kolu i koji je postao pisac, sastaje se u

gostioni, gdje neki socijalistiki govornik dri govor radnicima, koji trae izborno pravo islobodu tampe. U lokal upada policija i sve ih hapsi. Arsenu je uspjelo da jednu enu spasi izruku policije.

Dom ga gnjavi i prisiljava da lae.ita oeva i majina pisma. Vidi kako se ene njiu na mukarakim nagonima.

Posjeuje sestru. ita pjesme. I slua tue svae.Odlazi u polje i meditira o Mici ljubavi iz provincije. Pri povratku susree na mostu

dobroudnog i ozbiljnog filozofa. Misli na trafikanticu, ije ga je tijelo oduevljavalo. Sjease gazdarice, koja mu ulazi u sobu u otkopanoj bluzi ispod koje se vide bijela prsa. Tatrafikantica, to mu je ta gazdarica.

Osuuje oeve koji se ljute na melankoline sinove, zaboravljajui, da su im dali ivot,kad su ispranjivali i ispraznili podrume; zaboravljajui, da su se ta njihova djeca raala uekstazama gluposti.

Razmatra o enama i zakljuuje: mlado i nevino je privlanije. I onda: rasuivanja iistraivanja su samo gubitak vremena. A to je skepticizam.

Doavi iz polja kui lijee u krevet i sjea se prolosti (zapravo spolnih ljubavi). Prvaje Adela. Imao je tada 16 godina. Onda dolazi glumica Zora, koju je susreo u primorskojvaroi. Onda Natalija, navodno Amerikanka. I konano Bezimena, koju je naao u parku nagranici.

Budi se u jedan sat poslije ponoi.Opet reminiscencije.Bosna. eka novac, koji nikako ne stie. Mui se, gdje da ga posudi. Gladan je. Bjei.Boji se meditiranja.Mislei o bratu zakljuuje, da ga je uz njega vezao objed.Konano zaspi. I sanja. Sanja da je koitirao sa sestrom i da je ubio njezinog mua.

ita svoju novelu o Adeli. On kae, da ita novelu, ali to je valjda zato, da moe daljerazvijati radnju. Na jednom se mjestu ljuti ovako: Tako on (Emanuel) gleda svoj narod kaosredovjeno razbojite, gdje jai za grabe i otimainu dobivaju dipolome i krune. (str. 76)

Trai vanbrani cjelov svoje majke, da dozna da li je vanbrano dijete. Postaje mujasno, da se drutvo izvana razvije, iznutra ne, jer ...itavo ljudstvo nosi jednu psihozu u sebii dok evolucionirasmo sisteme drutvene, ona se ne evolucionira ni malo. (str. 76)

Oni, koji osuuju ovjeka pokazuju svoju podlu glupost. Oni, koji spasavaju iotkrivaju ljepotu, uzalud to ine ...jer blato je brutalnim kretom srui pod udo svoje.Literati, borci i muenici su seksualno suzdrljivi. Svagdje je blud i svevlada bluda. U bogu iu ovjeku.

Ako kaemo: potuj enu, jer je majka, treba rei: potuj enu, jer je i prostitutka.

Spava na klupi, nou, u parku. A misli mu kroz glavu lete kao strijele.

7

Kod sestre se opije i lupi stolicom profesora po glavi. Ne oprataj nikome, jer...oprostiti svim, znai impotencu. emu opratati, kad smo svi u sebi perverzni zloinci.

Opija se. U pijanstvu voli prostitutku. I mrzi vlasnika bordela.

U birtiji se opije i zaspi, tako da su ga jedva probudili. Niki ga vue van.Kalje. Lijei se. Mati ga dvori.ivot je u patnji.Sestra mu pie, da doeka Lizu Savi

i da bude prema njoj paljiv. A on je ak vodi i u galeriju slika.Za pejsa kae, da bjei pred eljeznicom kao bik, ili ...kao literatura pred znanou.Gleda radnika, kad se vraaju iz tvornice. Oni su prljavi, aavi, poraeni, nepismeni,

arobni, nostalgini, moderni i veliki u svojoj nevolji. Iz tvornice ide u birtiju.Materijalizmu stavlja uz bok modernizam. Dok materijalizam promatra ovjeanstvo

kao djelo prirode, modernizam promatra ideje i sisteme kao djelo ovjekovo.ene su smijene i patnice sve dotle, dok im se ne prizna samostalnost intelekta, dok

god im se mozak progoni kao neto protuzakonito. ene su u nepravednom poloaju svedotle, dok nose na sebi kao sramotu svoj species, onako kao to ...bludnica nosi na svojojsramoti moral. Tako je govorio Lizi. A u jednom pismu joj je kazao: Tuku vas glupou,neznanjem i korbama. Oduran je to korba: za robove. I mene tuku. Tuku me sistemima,terijama i idejama. Zamaman je to korba: za slobodnjake. Prometeje. (str. 107)

Majka mu je umrla od kapi. Ne jadikuje. Dapae, bezosjeajno prodire u njezinuzakulisnu stvarnost i zakljuuje, da nema smisla gledati u njoj moralnog heroja, jer jepotkradala oca, jer je lagala radi novca, jer je klevetala i potajno se zaduivala.

Cijeni biblioteku i kavanu. I moda bordel. Ne nazire od onog, to se smatra drutvenonezdravim, jer sve, to je nezdravo i veliko je. Kae, da bi literatura bila dosadna bezpropalica, luaka i zloinaca. ivot mu je zanimljiv zbog ljudi, a ljudi su mu zanimljivi zbogpsihopatologije, a ...psihopatologija poinje tamo gdje zdravlje prestaje.

Sjea se djetinjstva i spolnog buenja U petnaestoj godini je ve sve znao.tampu, skuptine, organizaicje i sveope pravo glasa izrabljivani mogu koristiti i

koriste za borbu protiv izrabljivaa.U proljee se vraa kui iz mjesta, gdje je boravio na lijeenju.Nabacuje, ali ne rjeava problem materije i intelekta. Kakve sve misli mu ne dolaze na

pamet u razgovoru s prijateljem Markom i kad je sam!

II. dio romana

U drugom dijelu nema radnje, kao ni u prvom dijelu. Sve je meditacija, sjeanje ialuzija. Jedino je drugi dio neto itkiji od prvog dijela.

Lei poleice u polumraku. I osjea kako mu je neka teina legla na prsa, neto kaokamen, neto kao ape gorile, neto kao krvolok-ovjek. Razmilja o strahu, pa kae: Netkoonijemi od straha, drugi se okurai; strah je, vele, vrag; strah, vele, opet pjeva. Strah jenaprotiv hladnokrvnost, ako nije ekstaza. (str. 141)

Putuje u Rim.Za sadizam kae, da je logian apsurd. No, ne ostaje samo kod toga. Tvrdi da su svi

apsurdi logino, im je jedan logian.Drutvom vladaju zakoni plime i osjeke. Ono bjei iz jednog protuslovlja u drugo, iz

sredovjenog asketizma u renesansu, iz naturalizma u psihologiju, iz socijalizma uindividualizam.

Revolucioneri su teroristi zbog samilosti, a proleteri ive dvostruko jedan ivot im jeu miicama, a drugi u mislima, koje raaju izrabljivaki i mnotvo puta, prokleti strojeiv.

8

Kroz sebe dolazi do ovjeanstva. U uarenom sreditu zemlje gleda svemir.Demantira fiziku, jer ...padati na zemlju, dole, znai uspinjati se u svemir, gore suzivati seu sebi znai rairivati se po svijetu. (str. 142)

Aludira na politiku u Hrvatskoj. Registrira veselje zbog sveopeg prava glasa, koje ekoristiti Hrvatima, a tetiti Maarima. Istie jaanje hrvatskog elementa na Rijeci. Spominjemladia Starevianca, koji kae: A to mislite vi, govorio je jedan mladi, nuajui meduvanom, da Srbi nee nas izigrati? Danas moramo mi, dakako, biti sloni s njima, jer to ijednima i drugim koristi... Ali onda e oni traiti daleko vie no trae danas. (str. 143)

Odluuje da ode u tuinu, da prostudira svoj narod. Zavlai se u misli. Slua u sebitatinu i seksus. U okolini vidi bolesnika.

Progoni ga strah da e nekamo stii prekasno, a kad stigne vidi, da je stigao prerano.Dolazi u Rim. Posjeuje Coloseum, biblioteke, muzeje, galerije, kavane, birtije. Znoji

se i nirvana ga progoni.Bez novca je. Premilja, da li da ih posudi od gazdarice ili od apotekara. I zakljuuje

da ih od tog apotekara ne e posuditi, jer bi taj rekao: Kakvi to ljudi u Italiju dolaze izHrvatske? Dakle, ne e, da se pred Talijanom ponizi kao Hrvat.

Razmatrajui pitanje posuivanja novca analizira sebe i druge.Osvre se na kandal u internatu, u vezi sa djevojicama, koje su tamo silovane.

Susree se tada sa mnotvom asocijacija, koje vie osvjetljuju njega u vezi s tom temom, negosamu temu. Prisustvuje javnoj skuptini protiv klerika i analizira sva psihika previranja uljudima.

Sjea se djetinjstva. I poinje s pukom kolom, koju osjea kao jea, koji mu se zabioduboko u meso. S ocem je puno razgovarao o Mazziniju, o Garibaldiju, o Cavouru, o Petrarci,o Gunduliu, o oriu. Imao je na raspolaganju bogatu biblioteku.

Mrzi Khuena i Maare. Ime Khuen mu predstalvja u sebi sve to je izdajniko,protunarodno i nehrvatsko. Kad uje, da je Starevi umro, plae. Ima elju da bude dobarHrvat.

Pod utjecajem Bogovia odluuje da pie dramu i to tragediju ali ne predugaku.Pod utjecajem Pellicove Francesca da Rimini pie dramu u pet inova.

Otac mu mnogo pripovijeda. ita Smiiklasa. Luta po sudbini Hrvata, luta okoTomislava, oko Zrinjskog, oko hrvatskih banova i zastupnika: luta od kralja Hrvata do kraljatuinca, od bana Hrvata do bana tuinca.

Profesorske pohvale u uima mu zvue kao poruge.Jednom mu je profesor rekao da je magarac, vol i fakin, a on mu odgovara, da je on t.

j. profesor - prostak. Zato je bio izbaen iz kole.Imponira mu Kvaternik-revolucionar. Zakljuuje, da Hrvate treba ujediniti i da od

bana Hrvata treba prijei na kralja Hrvata.Moli se ujutro, u podne i navee. Ide na misu i u petak ne jede meso.Cilj mu je dobar Hrvat i dobar katolik.Dospijeva u ako drutvo, gdje se itaju novine, dre predavanja i izdaje list, koji ima

tu svrhu, da drutvo osvijesti i podigne kulturno i politiki, da bude na ast i korist domovini.Mazzini i Carbonari ga zanose.U etrnaestoj godini dolazi u konvikt, odakle e nakon pet mjeseci izai kao fanatini

ateista. Jo uvijek je samo teoretiar i metafizik; jo uvijek ne ita prirodne nauke. O boguovako rezonira: Bog je sveznajui, predobar i svemogui i stvorio je Adama, sada ili je znao,da e sagrijeiti i onda nije ve predobar, ili nije znao, onda nije ve sveznajui. (str. 190)

Dosaivao mu je teror popova. Preostaje moliti, jer mora moliti. Dolazi mu elja da seopije, pa da ga izbace iz internata. Postaje materijalista, a svoj nacionalizam ovako brani:

9

Nas ake uzgaja i uzdie narod... i iz toga treba da izlaze sve nae dunosti pa i ona: koristitinarodu... (str. 193)

Formira se kao antiklasik. Iz grkog jezika ima drugi red. Oduevljavaju ga Turgenjevi pijanke.

Dolazi u Zagreb. Prebacuje preko lea avanturu sa slukinjom Dragicom. itaKranjevia, Zolu, Montegazzu, Bourgeta, Prevosta. Smiiklasa, Starevia i enouzamjenjuje Turgenjevom, Shakespeareom i drugim svjetskim literatima.

Postaje pijanica, pua i pozer.

Gazdarica kod koje stanuje ima dvije kerke. U jednu se idealno zaljubljuje. Zima je irado bi bio ena, dijete ili majmun.

Dugo eka prijatelja Marka, a kad je doao brzo su jedan drugom dosadili i dojadili.ovjek pokazuje uvijek samo svoju vanjtinu, samo ono, to on misli, da drugi trebaju

vidjeti, samo ono ...to on ili eli da bude ili ne e da bude, ali to on u svakom sluaju nije.Radi toga mu se katkad desi, da postane ono to je elio biti, t. j. to nije bio, pa se prikazujeonakvim kakav je bio, a kakav vie nije. To je njegova tragikomina varijacija.

Postavlja u odnos Vergu i Zolu, selo i grad, impresionizam i naturalizam. Tamo gdjeVerga ne psihologizira i ne pripovijeda o jednom ovjeku, nego gdje slika itav jedan kraj,nema dogaaja, ovjeka, izraene scene, dijaloga, linosti i strasti, sve se uopava, sve jenedoreeno i ratrkano. Zola je naturalist u pojedinim scenama, on je grandiozan do simbola.Verga je ...komotan, nabacan, sluajan... impresionisitian, a Zola je graanin i naturalist.Vergino remek-djelo I Malavoglia tehniki je i stilistiki ravno selu: sela nastaju od sluaja,bez plana, bez sistema, instinktivno i doimaju se svojim ivotom, oblijem i notom kao pejsai nikada ih ne bi mogao prispodobiti neemu ivome kao na pr. lokomotivu i grad... t. j.simbolizirati i portretirati: ona su impresionistika... Naprotiv, L'assomoir je tehniki istilistiki ravan gradu: grad nije u prvim poecima imao plana, postavi grad ilo se uvijek zatim graditi, izgraivati i ruiti po planu, davati mu i postavljati ga u neki sistem, logiku... Onje nastao racionalno i moe se prispodobiti neemu ivom, dramatskome, portretiranome isimboliziranome. Racionalnost i sistem ovamo ratrkanost i instinktivnost onamo:simbolizam je jai i velebniji u Zole, ali je impresionizam prirodniji snaniji kod Verge. (str.228)

Odnos izmeu Marka i Arsena je odnos izmeu sela i grada; taj odnos je detaljnoanaliziran.

Arsen eli izrabiti ivot pa zato pije i jede. Zanima ga jednako i kukaviluk i herojstvo,a kod pisca nikad ne gleda na moralne, nego na intelektualne kvalitete. Njemu nije vaanivot, ve su mu vana djela.

Boji se ljudi i umjesto da ih zaobilazi, on ih mrzi.Vozi se u III. razredu vlaka, gdje nema zahoda. Ne moe obaviti nudu pa oboli. Na

nekoliko stranica ispituje taj sluaj. Asocijativno je bogat. Svega se sjea: Carduccija,djetinjstva, pitanja o postojanju boga i t. d.

Odluuje da se iz inozemstva vrati u domovinu.Misli..., a kad misli postaje skeptian, pa zakljuuje: skepsa ubija sposobnost

odluivanja, kao to siromatvo ubija dostojanstvo ovjeka.enu kojoj laska odbijaju njegove poderane cipele, a radnika odbija njegovo pristojno

odijelo. Poludemokrat je i poluburuj, a to je najgore.Ovo je doista zanimljivo: Kako da doem radi studija do salona, ako sam literata?

Lektirom. Kako da doem do bolnice, ako sam literata? Boleu. Kako da doem do tamnice,ako sam literata? Zloinom. Kako da doem do ludnice, ako sam literata? Ludou t. j.autoanalizom. (str. 260)

10

III. dio romana

Po trei put odlazi u inozemstvo. Samo je sada bezvoljan. Dolazi u Veneciju. Pria oTalijankama, o sebi, o svojim razgovorima sa drugim ljudima, i o bijeloj kavi, koju redovitopije za doruak.

Najslobodnije mislioce smatra najveim tiranima, uvjerenje smatra ropstvom, idejeokovima, programe zakonima, politike stranke detektivima, a filozofiju tamnicom. Jedinoumjetnost oslobaa duh.

Posjeuje Torino.O slobodi ovako govori: Jak je ovjek sam i slobodan. Sloboda je jakost kao

abstinensa; obino je slabost kao impotensa. Sloboda nije rasputenost, orgijaenje i raditisve, to se hoe... Sloboda nije uope rad, akcija, fakat. Sloboda je besposlica, misao, nemo.Sloboda ne radi ni ono, to hoe, ni ono to moe, jer ona niti to hoe, niti to moe. Zato jeona potivanje svaije slobode i nije ni otimaina, ni krvnik, ni nasilnik. Ona osiguravaimetak, ast i ivot... (str. 274)

Iz domovine je izaao kao iz pakla. Oni, koji su ostali, trzaju se kao vragovi i ne moguizai, kao to ni vragovi ne mogu izai iz pakla.

Svijet je malen, kao to je malena jedna sobica, ovjeanstvo je maleno, kao to jemalen jedan mozak, sve znanje se moe skupiti u jednu knjigu, a sve uivanje vrijedi kolikovrijedi jedna cigareta.

Sebe stavlja pod mikroskop svog intelekta, ali nita odreeno ne moe opaziti,ustanoviti i protumaiti. Analize i mudrovanja nemaju smisla. Sve je samo nadmudravanje,doskoica, sofizam, apstrakcija, mlaenje prazne slame i apsurd.

Uvijek kuburi s novcem, a eli komotnost, mir, lagodnost, novac, vilu i enu; eli bitimecena i sporta.

Dolazi u enovu.Opet pria o enama, o sebi i o svemu, to mu padne na pamet.Odlazi u Francusku. Ne poznaje jezik i prilike. Literarno portretira Francuze. Kae

da jedu i piju mnogo, ali da se nikad ne prejedu i ne opiju.Govori o iskrenosti, o kulturi, o umjetnosti, o odijelu i u izvjesnom smislu varira

Shakespearea u reenici: Ja sam tu, gdje mene nema, jer sve je puno mene ko svjetla i ja sampun svega ko sunce. (str. 286)

Sad je u Napulju.Putuje ko bijednik. Smatraju ga krojaem i lopovom. Samo se smijei i smijekom

odgovara na sve.Ostavio se psovke, jer psuje ignorant, onaj tko nije duhovit, onaj tko je iskren. Ne

mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govoriti pa se smekam. Slabost je dakle mojasnaga, a bezvoljnost moja volja.

I to sam ja.Jer ja sam ja. (str. 289)

Put Arsena Toplaka je tako zavren. Rekao nam je, gdje je bio, to je radio, kako jeosjeao, to je mislio, s kim se susretao; rekao nam je to dodue s brda s dola, onako kako muje to dolo na jezik, rekao je to impresionistiki elei postii snagu u faktima, a ne urijeima. Svejedno i bolje je da smo ga vidjeli kao sirovu materiju, kao tijesto, jer smo ga takovidjeli u originalu, jer bi s dotjerivanjem paralelno odstupao i od istine. Pustimo ga da seslegne i formira s nama, pa ga onda odvagnimo i bacimo u mreu svojih sudova.

Iznio sam ono, to se deava u Isuenoj kaljui, vjerujui da je sve to i Kamovljevautobiografski materijal, jednako kao to je i materijal romana. U Isuenoj kaljui nema

11

romansijerske fabule, nema radnje; stalno su na povrini u cik-cak liniji neka sjeanja, nekeasocijacije, neki stavovi ili neka zapaanja. U njoj su bez odreenog sistema zahvaeni, onakokako su nadolazili, svi oni elementi, koji psiholoki i intelektualno mogu portretirati jedino iglavno lice Arsena Toplaka. Podaci koje susreemo vani su jer su to podaci iz Kamovljevaivota. Ako neki detalj i nije ba njegov, ako ne pripada ba njemu, pripada sigurno nekomlicu, koje je veoma dobro poznavao i od koga ga je preuzeo i sam ponovno kao svoj detaljdoivio.

Prepriavajui roman u stvari sam pripovijedao sitne detalje o autoru, one detalje, kojisu nam od pisca uvijek najdalji, a koji ga i u najzabirnijim zakucima osvjetljavaju.

Da bi se upoznalo intimnog Kamova najprije teba proitati Isuenu kaljuu, jer je onaneke vrsti njegov dnevnik ili jo bolje jedna izvjesna njegova fotografija. Treba samozamijeniti Arsena Toplaka - Poli Kamovom. Analizirjaui Toplakove unutarnje vibracije,prodirui u mete i mute njegovih umjetnikih i socijalnih koncepcija, pratei ga dok spava,dok opi, dok ita, dok eta, dok gladuje, dok pije, dok putuje, dok se svaa i dok se razvija izmomia u punoljetnog ovjeka, Kamov je bez srama i sasvim svukao, u stvari sa sebe,odjeu svoje linosti. A da je to tako potvruje i njegov prijatelj i najbolji poznavalacVladimir erina.

Arsena Toplaka je Kamov u sebi najlake naao.

Kamov Isuenu kaljuu nije radio prema unaprijed smiljenom obrascu; on ju je pisaobez reda i sistema, impresionistiki, onako kako je intelektualno funkcionirao, - onako kakose razvijao. Bilo mu je mnogo vanije da pokae kako je jedna linost graena i kako je onatekla kroz ivot i kroz sebe; bilo mu je mnogo vanije, da pazi na detalje i fizionomiju telinosti nego da muku muu s problemom forme. Stajao je na stanovitu: vana je materija,vano je pohvatati njezine avove i njezine dimenzije, vano je da se nita ne ispusti i da svebude na svom mjestu, - a kako e pri tom proi forma, na to neka misle profesori. Zato seIsuena kaljua i ne vozi na kolima jedne ideje, po jednom izmjerenom putu.

Arsen Toplak je kaotina kaljua psihe. On, zbog svoga bezsadrajnog sadraja, zbogsvojih kompliciranih i zagonetnih kanala, kojima meu ljude otjee, zahtijeva posebnu ispecijalno za sebe smiljenu mjeru. Kamov je tu mjeru stvorio i dao joj ime Isuena kaljua.Nije mu to bilo teko, jer mu nije bilo teko otkriti sebe.

Kamov je Arsena Toplaka na svom anatomskom stolu i svojim kirurkim noemrasjekao na bezbroj formula od kojih svaka predstavlja jednu njegovu sudbinu, jer taj Arsenivi bezbrojnim ivotima, ivi bez zakona, protupropisno, ali genijalno i beskonano kao inajfrapantnija misao.

Arsen je stanje, revolt i gest; iz njega se ne vidi njegovo porijeklo. On nije odreen, onse stalno kree u krugu fiksnih, nepresuenih, prodrljivih, protuslovnih i nediscipliniranihideja. On je uvijek tamo gdje je kaos, psihopatologija, gnjev, rasap, oaj, bolest, nevolja, smrti seksus. Njegov bog je dua, a njegov demon je strast. On plovi putevima koji vode unepoznato, on zalazi u virove, gdje adaje, psihopati, prostitutke, propalice i idealisti vodekolo. Njegov moral je nemoral. Njegov smisao je besmisao. Njegov ivot je e za uicima,za snagom, za egzotikom, za mrakom, za spoznajom. On je sinteza svih snaga itemperamenata, koje su zakoni, morala i navike potjerali iz javnog djela ovjekove linosti.On ne priznaje dogmu, ne priznaje propis, ne priznaje vlast, ne priznaje autoritet, ne priznajenevinost; za njega je najvea stvarnost iskra njegove misli, zrno njegove emocije i koraknjegove mate.

Arsen Toplak je smioni laar na opasnim rijekama svojih intelektualnih i psihikihorgija. On se strmoglavljuje u sebe kao u svoju najveu opasnost, opasnost zato to e jednomtamo negdje, na dnu sebe doi na prostore koji e presuiti, na kojima nee izrasti ni jedna

12

misao i nijedan osjeaj, zato to e tamo vidjeti sebe u najrunijem stanju, sebe kao isuenukaljuu t. j. sebe u stanju: ne vidim, ne ujem, ne govorim, ne osjeam, ne mislim, ne znam -u stanju: suh sam, i prazan, i ispljuvan i bezvoljan, i izoblien, i prevaren, i nemoan, i neist.On je herojski srtao na svoje dno, da se vidi u ogledalu svejedno to je to bilo trenutak predsmrt.

erina kae, da Arsen Toplak nije tip. A jest jer je u sebi koncentrirao svaprokletstva, koje ljudi u sebi nose u razliitim sublimacijam a i koncentracijama. On je tipianpo tome, to svaki ovjek u njemu moe pronai neki svoj dio, to on u sebi sjedinjuje sveljude. Arsen Toplak je izraziti i najizrazitiji tip u naoj literaturi; on stoji kao pojam, kao udo,kao fenomen, kao ekstaza, kao egzotika, kao genij i kao mizerija. Arsen Toplak je tip, jer tipne nosi u sebi samo sebe, jer tip nosi u sebi i druge, jer je tip to tipiniji, to u sebi nosi viedrugih. On pripada sebi i svima oko sebe. On je u detalje razraen i karakteristian. On jesimbol i pojam. On je jednostavno najii primjer tipa.

Isuena kaljua je literarni tormado, koji nas die u predjele gdje nam ilepucaju, gdje krv kroz kou tee kao kroz reeto, gdje urliemo i ludujemo, gdje padamou histeriju od smijeha, od straha, od omaglice i od znanja. Ona je kompleksna iapsurdna toliko, koliko je kompleksan i apsurdan ivot. Inteligentnija, superiornija iuniverzalnija je od bilo kojeg naeg romana. Tako teke i tako snane literature mi dodanas jo nemamo.

Glavno njezino arhitektonsko obiljeje sastoji se u slijedeem: Poli je pokuao dadade prikaz fizikog, intelektualnog i psiholokog funkcioniranja jedne linosti, drai senaela, da nita ne smije prekrajati i iskrivljavati. On nita nije stvarao, on je samo marljivoregistrirao svoja zapaanja. Zbog toga su neke stranice temperamentne, neke sumorne, nekelake i prpone, neke eksplozivne kao dinamit, neke rastreene, neke neuredne, neke ogorene,a neke vedre. One su takve kakav je ovjek u razliitim asovima. Na njima stvarnost jednogovjeka ivi svojim prirodnim ivotom. Dakle, nain na koji injenice i strance ive izvandjela najvie odgovara nainu na koji one ive u djelu. A to znai, da je Kamov izabraoupravo onu konstrukciju koju je jedino mogao izabrati, jer u svakom drugom sluaju bi teinjenice dole u kalupe i izgubile bi mnogo od svoje sirovosti, svjeine, neposrednosti, jainei forme.

Ne treba dogmatski stajati na stanovitu, da je mogue ili da treba svaku materiju uiste kalupe nabijati... Forma romana nije samo ona s kojom smo se navikli susretati. Bili bijako uskogrudni pa i ogranieni, kad ne bi htjeli dopustiti da, osim ovih koje smo susretatli,postoje i bezbrojne druge forme, upravo kao to su bezbrojne i teme ili kao to su bezbrojniodnosi prema temama.

Kompozicijski Isuena kaljua je mjeavina feljtona, kozerije, eseja i novele. U njoj jeKamov stvorio jedan novi oblik romana, onaj oblik, koji e kasnije upotrebiti najistaknutijisvjetski pisci u najboljim svojim djelima Joyce, Huxley i Satre. erina nije imao predsobom ona iskustva literature koja mi imamo, pa je razumljivo to mu je, koliko god je biomoderan, smion i pronicljiv, Isuena kaljua ipak kompozicijski na dosta slaboj visini. erinaje, dodue, priznao izvanrednu i svjetsku vrijednost tome romanu, on je bio strahovitooduevljen sa njime, smatrao ga je jedinstvenim ak i u svjetskoj knjievnosti, a mi danasvidimo, da je to onda doista tako i bilo; no taj isti erina je govorio da ...neizgraenost,neobraenost i neizdjelanost njegova (naime Isuene kaljue) dokazuje da Poli ne bijaedorastao za jedan sintetski oblik i sintetski izraaj romana... ili za ...nunu harmoniju isimetriju romana.

Mi danas eirnu razumijemo. Ali mi danas takoer moemo rei, da taj roman neboluje od suvika due i mozga i od pomanjkanja estetikih norma i naprotiv, mi danasmoemo rei, da je on ogromna i originalna energija, da je u njemu pod literarnim suncemosvojila najvie mjesto fantastina istina o jednom ovjeku.

13

Nikola Poli jednom ree:Prvi dio tog romana Na dnu odvija se u domovini i zato mu je stil u ovom dijelu

strahovit, nemogu, sablanjiv i nategnut na krajnje ice naturalizma, esto i neukusan, zaneke pae i degutantan. U II. i III. djelu ovog romana (U ir i U vis) gdje se radnja odvija uinozemstvu (Italija i djelomino Francuska) poprima taj njegov stil sve bolje i jasnije konture,autor ne lupa i ne psuje, od nekompromisnog psovaa postao je tolerantan skeptik. (Nikolinopismo autoru od 7. IX. 53.)

Inozemstvo je Kamova filtriralo, o tome nema sumnje, u njemu je Kamov zorio ivremenski i intelektualno i psihiki, pa je to ostavilo traga i u njegovim radovima, ali to setie sablanjujuih i degutantnih tema, a koje su u vezi s njegovim boravkom u domovini,treba ipak rei slijedee:

Kod bolesnika ili na ljeini, lijeniku nita nije degutantno, a Kamov je u izvjesnomsmislu lijenik (dijagnostiar). Zatim, u inozemstvu se Kamov nije susretao sa, na na nain,tekim stvarima.

Kamov je samo iskren i smion. I nita vie.U hrvatskoj knjievnosti nema mnogo dobrih romana, a dobrim smatram samo

one koji mogu zanimati i zadovoljiti ukus svjetske publike; no ipak nekoliko ih ima, kojinas doista asno mogu reprezentirati, a meu tih nekoliko Isuena kaljua zauzimavidno mjesto.

Velika je teta, a moda i sramota, to je jo danas nemamo tampanu, jer bi je ljudi,mnogi i rado itali, jer bio ona na mnoge stvari upozorila ako ih ne bi ba njima otkrila.

Republika, br. 9, Zagreb, 1955., str. 718-723

14

Poezija Janka Polia Kamova

Kamovljevi stihovi nabijeni su barutom mozga i samom ovjeka. Kao lirik Kamov jemoderan, napredan, slobodouman i revolucionaran. A takav je i u ostalom svojem knjievnomradu. Za filistra je nepristojan i banalan, a za slobodan i rafiniran ukus die kao glasovir imirii kao glazba.

On se buni, on psuje, on je ljut jer je nezadovoljan. A razlog tomu nezadovoljstvu bise moglo nai u oskudici, u psiholoko-intelektualnom mentalitetu, u drutveno-politikojstrukturi strukturi drutva i u nerazmjeru izmeu njegove linosti i ivota, koja je maksimalnorazvijala slobodnu misao i ivota, koji zahtijeva oportunizam.

Iako mu je poezija krcata drutvenom problematikom, nije tendenciozna, jer, kao to jeto uvijek u poeziji i njegova poezija odraava samo njegovo stanje duha. Kamov ne govori,kakav bi svijet morao da bude, nego kakav on jest u svijesti jednog ovjeka. Velika jegrijeka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, to gotovo svi nazrijevahu unjegovim stihovima ideju, tandansu i uvodni lanak za anarhistika glasila. Pjesma ne poznaideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz - kap sunca ili kap otrova. (NikolaPoli, Marginalia, str. 35)

Nije mekan, mlak i trubadurski tuan; nije zaaran bajkama oiju; ne tei da uberenetaknuti ljiljan u krilu voljene ene; ne frapiraju ga namirisane zgode iz salona; kao pjesnikon je razularena tutnjava svoga intelektualnog i seksualnog temperamenta. Vozi se na krilimasvoje neobuzdane i vrtoglave strasti. Vozi se iznad ponora i alkohola ene i nikada ga ne hvatavrtoglavica. Puta da ga imaginacija smjesti u plamen ene, da nestane u njezinim titravimtoplinama. On je sa ene svukao sve licemjerje, stidljive, bojaljive i lane haljine i oprao juje parfemom iskrenosti, slobode, neogranienog doivljaja i uitka.

Njegove pjesme su izazivaki, prkosni i prijekorni udarac batinom, udarac pokulturnom, politikom, moralnom i uope drutvenom ivotu. Dodue, taj udarac nije uvijekkonkretiziran i precizno usmjeren; katkad je suvie openit, pa gubi svoju specifinuobojenost i svoju tematsku otrinu.

Polieva poezija je zviduk due, koja se bori protiv ivota, kojemu na elu pie:grobnica. Ona je smrtna kazna za pokornost, kukaviluk i primitivizam ljudi. Iz njezinogzaklona Kamov je ispaljivao smrtonosne rafale; putao je u svijet kao golubove svoje orgije ianarhije duha, svoje gladi i bolesti, svoje oaje i prezire, svoje rastrovane dane i svojaubitana iskustva.

Reao je kao pas na svijet oko sebe. A zato? Zato, jer je taj svijet prezirao, jer jefanatino bio zaljubljen u svoju predodbu o svijetu, u predodbu koja se nije podudarala sarealnim ivotom. Tu je polazna toka za razmatranje, ne samo njegove poezije, nego i zarazmatranje njegova cjelokupna knjievnog rada.

Borio se onako, kako je mogao: rijeima. Borio se beskrajno nezadovoljan i beskrajnonesretan, kako ree erina.

Svaka mu je pjesma jedna eksplozija. A u onima kod kojih je prasak najvei, imanajvie poezije, jer su izraajno i najie. Rei za njegovu poeziju (kako je to u tenji zabombastinou rekao erina, Janko Poli Kamov, str. 29), da je bestijalna, kanibalska,demonska i satanska psovka, to znai promatrati je i ocjenjivati sa malograanskih pozicija,dakle sa onih pozicija, koje je Poli napadao, jer ta poezija nije ni bestijalna, ni kanibalska, nidemonska, ni satanska, jer je ta poezija samo neizmjerno smiono poniranje u drutvenu

15

stvarnost i vlastitu psihu, poniranje, kojem je cilj opravdano igosanje jednog neprirodnogdrutvenog stanja, - jer napokon njegova psovka nije negativno i nemotiviranonezadovoljstvo.

Nisu vane samo stvari o kojima govori; vana su i psihika stanja u kojima se nalazi,a ta stanja su komplicirana, potresna, razdraena, eruptivna i filozofski meditativna.

Kao lirik nije sentimentalan i tugaljiv, nije bespredmetan i plitak. Ne kuka i necmizdri; vie, analizira, razgoliuje i psuje. Za njega ne postoji cvijee, ne postoji mjeseina,ne postoji romantina ljubav, ne postoji romantina i krijeposna ena. Vidi samo ovjeka iseksus; i za svevladu toga se bori. Lijepo je rekao erina: Diskretne grudi nije nikakopoznavao, ali je neizmjerno volio indiskretne sise. (erina: Kamov, str. 29)

Sav je nabubrio od prljavih protuslovlja, koja se u ovjeku isprepliu. Nervozan je irazdraen; zapjenjen je i uzbrukan. Prodire tamo, kamo jo nitko nije prodro. Slui serjenikom, koji podsjea na buntovnika. Hoe uvijek da bude senzacija, nov i neobian. Mrzisvakidanje, licemjerne i dosadne teme.

Erotski momenat je u njegovoj poeziji jako podvuen. Njegov poetski govor estosvrava u aritu seksusa. Njegova ljubav nije srameljivi pogled i romantini poljubac; onanije bolan uzdah i vatrena enja; ona nije banalna simpatija i nezadovoljena strast; ona nijeneotkriveni i neposjeeni kontinent; naprotiv ona je delirium fiziolokog doivljavanja; ona jegrandiozna gozba spolova; ona je erupcija intelektualne svjesnosti o ljepoti akta. Njegovaljubav je fizioloki i psiholoki slavoluk nerava, slavoluk ispod kojega trebaju da prolazeomamljena tijela.

Kamov je rekao mnogo; rekao je to glasno i tono; rekao je to lijepo, ako ljepotu neshvatimo kao napudrano lice stare gospoe, nego kao njegovo golo tijelo zamamne djevojke.

Njegov poetski govor nije govor rasrenog pijanca, nije besmisleno bulanjenje,nije malodobno vritanje. I ne treba mu prilaziti ni sa Whitmanom (koga je Kamovmogao poznavati, jer je u Italiji bio preveden 1887. i 1907. god. i to 1887. Canti scelti i1907. Foglie d'erba u prijevodu L. Gamberalea), ni sa Kranjeviem, ni sa Leopardijem,ni sa Carduccijem, ni sa Palazzeschiem, ni sa futuristima u ruci, jer je on autohton usvakoj misli, jer je najjai onda, kad je najdalje od svih literarnih uzoraka, koji su mubili pristupani, - jer je izrastao kao nuda jedne psihologije i jednog iskustva, - jer nijesmiljao stihove, nego ih je otkidao od svog ivota.

ast Walt Whitmanu, ali Kamov u Psovci nije slabiji!Smatram da Nikola Poli ima krivo, kad iznalazi neku slinost Kamova s Heineom.

Njih dva nemaju nikakve ni tematske ni izraajne veze.erina je Kamova kao lirika dovodio u vezu s Kranjeviem. Doslovno: On je pun

trzaja kao Kranjevi. On je razdraljiv, rastrzan kao i Kranjevi. On je revolucionar kao iKranjevi. Oni se podudaraju u glavnom, a razilaze u nuzgrednom, ma da tu nuzgrednost, tajoblik, nain i izraaj vie puta, mnogo puta, ini pjesmu pjesmom, daje joj miris, duu i so.Kranjevi je filozof, visok, dubok i otmjen, esto u prvi mah i nepojmljiv; Poli je priprost,otvoren i pristupaan. Kranjevi je fin, izglaen, uglaen, estet; Poli je esto grub, sirov,pjesnik i feljtonista, neskladni filozof-pjesnik. (Isto, str. 13)

Istina, Poli se trza kao i Kranjevi, samo su ti trzaji zvuniji, buntovniji, drugogmentaliteta i drugih kvaliteta. Zatim: Poli je daleko vei revolucionar od Kranjevia. Oni seni u emu ne podudaraju, odnosno tako malo se podudaraju, da to podudaranje ne treba niuzimati u obzir kao injenicu. Kranjevi je Kamovu polazna toka, bez sumnje. Ali to jeKamov dalje zalazio u poeziju, to je postajao sve dublji, tematski noviji i smioniji, idejnobuntovniji, izraajno samostalniji i ii. Kamov nije priprost, a teko je i pristupaan.Svakako, od Kranjevia nije lake pristupaan.

16

Kamov je sirov i psiholoki kompliciran. A izraz mu je poesto ak i tei. U jezinompak pogledu Kamovljev izraz je ii (razumljivo u Psovci, jer u Itipanoj hartiji Kamov jeprilino kod onog jezinog kilometra, kod kojeg je i Kranjevi). Napokon, Kamovljev jejezik areniji i bogatiji, a izraz dinaminiji.

Meutim, nesumnjivo je, da je Kamov poao od Kranjevia. Teza: Kranjevi jeprvi na moderni pjesnik, a Janko Poli Kamov je prvi na evropski pjesnik.

Poezija Poli Kamova je tvrda, ako se pod tvrdoom podrazumijevaju njezinenerazorive dimenzije; ona je tvrda ako se pod tvrdoom podrazumijevaju literarne istine ovanim oblicima ivota. Ritam kao ognjeni konj tri kroz Kamovljeve stihove, te nosi nasvojim leima prokletstvo mozga i pakao srca. Kompaktan je i tee iz stiha u stih kao teka,prodorna, zvuna i omamljiva bujica.

Slika ima malo. No, ima neeg drugoga. Ima eksplozivnih metafora, ima refleksivnihasocijacija, ima senzacionalnih konstatacija; ima ironije i rezignacije; ima iskrenosti ifenomena srca; ima bunih i nabreklih rijei.

Jezik je katkada banalan, to zauuje. Moda je to zato, to se Kamov nije mnogo nanjega obazirao, jer je njemu glavna svrha da nas ponese u neka stanja duha, a u tome je iuspijevao. Meutim, nije svejedno, da li smo u jedno mjesto doli pjeice, seljakim kolima iliautomobilom najnovije marke.

Sadrajno je njegova poezija arogantana i to je njezina simpatina osobina. Simpatinaje ta poezija po svojim intelektualnim koncepcijama i po svojoj psiholokoj dokumentarnosti,iako ne raste uvijek kao kvalitetan izraz. Rodi se u silnom zamahu, a ne odraste uvijek kao jakudarac. Katkada se dogodi, da se prigui sirov, neprovreo i neproien izraz.

Uzima jake rijei. Nikad nije tih i diskretan, uvijek vie i uvijek je bezobziran. estoje vihor ili meava rijei i osjeaja, tako da se u toj visokofrekventnoj zbrci mate i intelektateko razabire, to je htio rei. ovjek ima osjeaj (osobito kod pjesme Blud due) da bi se sveto moglo, krae, zbijenije, preciznije i jasnije rei.

Svi stihovi ne preljevaju se muziki jednako lako i glatko. Svi nisu jednako zvuni iritmiki spontani. Ima ih koji su ritmiki ukoeni i u kojima ritam ne raste automatski izradnje.

Ali ima i takvih situacija, kao one u najveem dijelu pjesama iz Psovke, gdje se ujusimfonini zvukovi, gdje svaki stih, u smislu poetske retorike, odnosno poetske deklamacije,djeluje kao snaan udarac ekiem. Uope u Psovki je Kamov maksimalno proien i svoj.Gladak i tean. Stihovi mu teku kao kipua lava, zreli su i dostojni lirske slave.

Jedna mala knjiica od 22 stranice s naslovom Psovka ima gotovo jednakuvrijednost kao sve to je do tada kod nas u lirici napisano. Kamovljeva Psovka jehrvatski Fleur du mal. Iz nje izbija strahovita istina. Njezina pogonska snaga jezauujue velika. Ona je ogromni potez duha. Ona je obijesna jurnjava mozga okoopasnih zavoja stvarnosti. Jaa je i od samih injenica. To je potena, muka, smiona iistinita rije.

Rijetko je koja knjiga pjesama toliko u svakom svojem retku kvalitetna i vremenskineunitiva kao Psovka. Stihovi iz Psovke nee nikad sagnjiti, pa makar kakvi lirski ukusi ihpodgrizali. Njihov ivot je beskonano dug. Njihova snaga probije svaku naslagunepristupanosti.

U njoj se Kamov oslobodio formalistikog i umjetnog ritma. Sasvim je u slobodnomstihu, ali taj stih je u smislu muzikih i opih izraajnih kvaliteta na izvanrednoj visini, a ijezino je prirodniji, jer ga ne sputava ni rima, ni umjetni ritam.

Po formi Itipana hartija podsjea jo uvijek na enou, Preradovia, Harambaia iKranjevia, ali se po unutranjem obiljeju na svakom mjestu i u svakom asu oituje novi

17

duh i novi tematski stav; jasno se vidi, da su steznici tradicionalnog ritma i uobiajene rimenezgrapna stvar. No i u Itipanoj hartiji ima delikatnih psihikih stanja, samo to ona, naalost, nisu uvijek zaokruena, na pr. u pjesmi S gladi. U Itipanoj hartiji je na pr. i pjesma Pokarnevalu, u kojoj je koncepcija nejasna, u kojoj se vidi zanos i uzbuenje; u kojoj se ujegrmljavina rijei, ali u kojoj ipak nije precizirano ono, to se elilo rei, a to znai, da to nisamom autoru do kraja nije bilo jasno. Meutim i u Itipanoj hartiji ima dobrih, i te kakodobrih pjesama, na primjer Zapad sunca, ija koncepcija je odreenija, u kojoj su mislipreciznije, u kojoj je stih slobodniji i koja obiluje originalnim metaforama, a i slikama.

Uope, i u Itipanoj hartiji, i u Psovki, vidi se, da tamo gdje Kamov ima netoodreeno da kae, neto to mu je jasno, izraz je sigurniji i toniji. A tamo, gdje nema netoodreeno da kae, gdje se oituje samo njegova intrelektualna nervoza, mutan je i slab.

ovjek nema osjeaj, da je u svakoj pjesmi rekao neto novo, nego katkad ima osjeaj,da je njegovo prijanje raspoloenje samo jedna nova i zamrenija varijacija. Ovakva misao seu meni uvrstila osobito kad sam doao do pjesme Na dnu.

Mnogo intelektualizira. Moda on i nije nita drugo nego uzbueni i razdraeniintelekt. Stihovi su mu teki i sumorni, misli komplicirane, a opaanja pronicljiva. U obadvijeknjige.

Definirajui prvi princip egistencijalizma Sartre je rekao:...l'homme n'est rien d'autre que ce qu'il se fait (L'existentialisme, str. 23) I doista ovjek jesamo ono to on radi. I samo to. Parafrazirajui ono Sartreovo mjesto gdje spominje Racina,tvrdim: Kamov je mogao biti samo onakav pisac i pjesnik, kakav je bio. to bi od njega bilo ujednom drugom vremenu i da li bi u drugom vremenu uope bio mogu, to mi ne znamo, paak to nas ne zanima. On nam je pokazao jednu izvjesnu knjievnu legtimaciju kao svoju; uvjerodostojnost te legtimacije mi ne sumnjamo i ne moemo sumnjati pa nam ne preostajedrugo, nego zvati ga onim imenom, koje smo u njemu proitali.

Ako ovjek neto osjea i misli, onda on to nuno osjea i misli, onda on ne moe biti,da to ne osjea i ne misli, jer da su njemu i oko njega bili drugaiji uvjeti i drugaiji podraaji,on bi drugaije mislio i osjeao. Isto tako, kad neto uradi, onda on u tom asu ne moe inikada ne bi mogao neto drugo uraditi. Dodue, mi esto kaemo: Nisam to trebao takouraditi; mogao sam i drugaije; - ali, kad mi to kaemo, onda imamo pred sobom elemente,kojih prije nismo imali, onda mi ve vie znamo, vie mislimo i vie osjeamo, dakle novizakljuak stvaramo kao novi ovjek.

Ljudi su razliito graeni, u psihikom, fiziolokom i intelektualnom pogledu, t. j.svaki je ovjek svoja specifina baza; i kao takav, prema svemu to je oko njega, zauzimaposeban i svoj stav. Ne deava se sluajno, da razni ljudi o raznim temama misle svatkoprema elementu svoje linosti, t. j. prema svojoj bazi izabire temu, koja tim elementima, t. j.bazi najvie odgovara. Ako netko o neemu misli, onda mi vidimo: a) o emu misli i b) kakoo tome misli, a kad to znamo, t. j. kad imamo dva poznata elementa lako nam je izraunatitrei nepoznati t. j. lako moemo odrediti sliku onoga koji misli.

Da vidimo o emu je Kamov kao pjesnik mislio i kako je mislio.Vani je no. On ne moe da zaspi. Gleda crno kolo. U glavi mu se misli jakare, i dolazi

mu da njom tresne o zid (U mrtovj noi).Sa prozora gleda, kako se grle more i kopno. Raste kao krik u noi. Ideja skitalica

ulazi u njega. Skepsa ga cjeliva, a kosti su mu umorne. Po njemu kaplje znoja ljubavnika isadika (Krist).

Poslije karnevala, u kojem orgija put, ostaje grijeh. Mrak je prignjeio ljudstvo!Prevratne misli su podviljale. Mase siku na zakon i poredak. Ali onda klonu kao beskrvno imlohavo psetance (Po karnevalu).

18

U uasu, u praznini i u bezdunom mraku, sve ide natrake, a avet jednog boga nalomau vue misao (U nagonu).

U no ulazi kroz sve njezine univerzalnosti. Doivljuje ju kao pejsa; doivljuje juonako kao to pejsa doivljuje ovjeka, koji iz mozga cijedi krupne kapi spoznaje; doivljujeju ko pjesmu turka, kao pjesmu turka kod seksualnog akta, dok kripi krevet (No).

Mrak ga je svega zasuo. Jedino komadii uma tu i tamo vire i suludo se deru. Pada urezignaciju, jer ga svladava misao: u kotlu mraka propada sve to ovjek izmisli. Zatim seoporavlja i die na noge sarkazma, na noge koje jedino mogu da se junae pod teretom mraka(Na dnu).

Neprijatelj mraka, i to najvei neprijatelj je sunce, koje zasipa ljude svojom toplinom isovjim dragostima, - svemono i predobro sunce (Sunce). Sunce mu je oko sree i dahzdravlja. Ono je himna radosti (Himna suncu). Kad ono zae, tornjevi se pruaju u mrak kaoneiji dugi i tanki prsti. A zemlja plae za danom, kao da joj je vjerenik umro (Zapad sunca).ivot postane neka golema tiina, tiina iz koje se izlazi na vrata starosti, gdje je sve prazno ikobno (U noi).

Mrak (no) shvaa kao dio prirode, a prirodu on uvijek opisuje tako kao da u njoj vidisve one borbe, koje se deavaju i u ovjekovom ivotu; kod prirode on susree iste greve,iste strasti, ista iskustva i ista razoaranja kao i kod ovjeka.

Diana je mrtva. Lice joj je utrnuto, a sise su klonule (Mrtva Diana). To je vjetoreeno, jer to ne potencira smao njezinu smrt, nego istie i ensku rasko, koju je ona rasipala.

U eni vidi seksus i onda, kad zanosno pjeva (ona) u crkvi, jer u njezinom glasu i tadatee bludna rijeka (U hramu), jer ena je za njegauvijek bljesak puti i strast valova, trzaj mesa,provala sisa i gorak gr (Voluptas).

Sliska staza, sjajna struna, struja krvi, bludni krijes, golicave sjene i suhoparni zalogaj sve to moe biti ena.

Dodir s njom je vei od svakog problema i vrijedniji od svakog sistema (Dangospodnji). Sav je u ekstazi, kad misli na enu. Ovo je doista lijepo reeno:

Po vama padaju iskre krvi i tananih nervaS mukijeh blistavih oi...

Nova proljet

Uvijek je u mrkim bezdanima ene. Uvijek se ene oko njega savijaju, ili on oko njih.Da ostanu slomljeni i ispiti. U ime uitka skida haljine, obuene u ime stida.

ena ga mahnito zanosi, ali kad utihne njeno srce, on ubije u sebi svaku pomisao nanju, kida svako oduevljenje, razbija sjeanja, odstupa pun gorine i gordosti.

Historiju jednog odnosa pria potresno u deset soneta u kojima ima krasnih stihova,kao na pr. ovaj:

Zderah ti minku od platna i sad sise stre ti nage Roman

Kako je to originalno reeno: Zderah ti minku od platna... To je nadrealistikametafora prije nadrealizma.

Volio je djevojku, ona se za drugog udala i to je dovoljno, jer ga smrska alkohol puti ieki apsolutnog smisla (Kitty). Jer njezinu ljubav je osjeao kao krik grudi, kao krik krvi, kaotajanstveni, divlji i prevratni kaos raspoloenja. A volio ju je, jer je znala biti raskalaena, jerse znala svijati kao zmija.

Oduevljava ga ljubav, koja je rasipna i raskona; koja je bijes u dui; koja jenezakonita kao i nepravda; koja raa dijete, kojemu je ime: prevrat (Pjesma nad pjesmama).

Buni se protiv formalnosti braka i protiv formalnosti uvanja istoe prije braka.

19

Protestira protiv lanih misli koje rastu kao dra u zakonitom braku. Protestira protivzakona i dogmi. Velia grijeh pred istrulim jednim bogom, jer je grijeh velianstven. Nevinostje odgurnuo nogom. Njime vladaju bjesovi poroka i grijeha (U poletu).

Kae da nevinost nema smisla, kao ni neispisani papir.Uglavnom se vrti oko neke ene. Uzbuuje se i u uzbuenju najee istresa iz sebe

svu svoju intelektualnu, emotivnu i afektivnu sadrinu.Ljudski i iskreno suosjea sa bludnicom (Ridanje jedne bludnice).Na Dan mrtvih ena je opet u sreditu njegove panje. Posjeuje groblje i doivljuje

enu kao toplu, plodnu i traginu isinu. ujmo ga:

Vlana zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske milujueno, mlijenih sisa i tajni ljubavnih:eno plamenih stihova i ljubo nebeskih vjernika.Divna su djeca tvoja i ptice su strune njihove;Mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova; sva si

ko seljanka i nema gradskih boja na tebi;Puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao;Dua ti je ko tijelo;Sva si skladna, sva si lijepa ko vjena istina.

I sunuo je ovjek;Tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj;Sifilis kosti i gnjile plua hrana je tvoja;Raspad su ice tvoje i tuga je akord tvoj, -Znojave su suze o mrtav je vjernik tvoj i djeca su

Tvoja crvi.

Dan mrtvih

Veih ljudskijih, zvunijih i prijateljskijih akorda na temu: ena, nema i ne treba. Bremkod Kamova. Ti stihovi pokazuju, da je u eni vidio ovjeka, koga lome tragine itragikomine spletke sudbine.

Njegova najglasnija misao je sloboda, jer sloboda unitava sve iluzije o nebu i bogu,jer ona seksus zavija u isto platno srca, jer je ona protest protiv okova, koje kuju zakonici ipolicajci; protiv okova s kojima se pomiruje nitarija Job, biblijski Job i Job iz bilo kojegvremena. On je za slobodu, jer sloboda trai borbum, koja e sruiti crkve, sakramente,bogove i kraljeve, koji kroz palir cijevi i sablja defiliraju; jer sloboda rui lane i pokvareneveliine; je rona stvara slavu (Misli).

Ljudsku misao nas borbenim pleima nose do pobjede obespravljeni, proganjani iubijani:

enij ljudski vijao se od vjekova u vjekoveNa usnama sankilota.

A nije se nao tamo, gdje u miris lete rijei,Gdje finesa poklon ini,Gdje se vije dim cigara kroz draesne, ljupke rimeVele lijepoj domovini.

Krik

20

Umiru sveto i asno oni, koji umiru bez popa, oprosta i boga. Desili se, pak, da popstigne na sprovod, onda je doao po pravu hijena, kojima uvijek pripadaju ljeine. Kamov:

O umrijeti sveto i asno. A to su doli na pogrebPred lijesom lajavci prvi,To bjee gavransko jato, to pravo ima od vijekaDa dijeli za sebe strvi.

Krik

Ironian je prema poraenom, ali nije osvetoljubiv, jer

Veleduno pratat emo kao ono predci naiDarujui u pobjediPergamene plemiima, - kraljevima tek parade,A sveenstvu propovijedi.

Krik

Pljuje na zakon. Grdi mozak u kojem je zasjela glupost. Mrzi glupane, koji se skrivajuiza uenih naslova i iza politikih barjaka. Osuuje oportuniste i ulizici, prodane due igospodske kastore:

Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta:Pjesnici groa i boga.

Krik

Sve bijednike poziva k sebi i kae in: Radije goli no obuti kao hulje (Ad pecatodomuatis).

Razumljivo, bio je poten, slobodan i karakteran ovjek, a takovi nikad ne idu na valovi na lanac reimima, pa makar koliko bili nasilni ti reimi.

Pobjegao je ispred povorka u kojima su svi sagnuli ije, ispred povorka, koje su podlopodvinule repove; pobjegao je ispred lupea, koji pokorno liu pete; pobjegao je u svojliterarni protest, u svoju univerzalnu slobodu, na isti bijeli papir, kojemu glasno dovikuje:

Silovat u te bijela hartijo, nevina hartijo;Ogromna je strast moja i jedva e je podnijeti.

Preludij

Bog mu je klonuli i zgureni starac, koji je prolumpao svoju veliinu. Njemu kae: O,zbogom ostaj zauvijek, jer je njegov smjer: barikada. Njemu i novo antibogovsko drutvoraste na barikadama, gdje propada sva glupost i gdje se oslobaa tijelo od moralnih kandi.On kae:

Gle, grunuli su hici sa krcatih modanaU urnebesni tresI niknu nova vjera u prujam barikadamaI rekoe joj bijes

Uskrsli Hrist

21

Katkad rezignira. Rijetko, ali ipak. Rezignira onda, kad kae da guta stid zbog toga,to su ljudi neiskreni, to njukaju za bogatu nagradu i to nemaju razumijevanja za iskrenu iistinsku rije. Rezignira u stihovima:

Volovi vuku plug i ropstvo im donaa sijeno,Konje nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;Bogato se pita krmak i teno je, meso njegovo:Vitki su zakoni i orti i krcate su staje zobi.

Preludij

Zato u oaju i zove papir, da mu se poda i da mu dade svoje crne cjelove.Ne, u hrvatskoj literaturi nitko nije snanije iznosio taj praktini apsurd, odnosno

apsurd prakse. ovjek doista mora zgrabiti glavobolja i on mora poludjeti od istine: volovidobivaju sijeno, jer se dadu ujarmiti; konji imaju sjajnu dlaku, jer se dadu jaiti; krmke bogatohrane, jer im je meso teno. Uas i strava! Znai: poten i dosljedan ovjek mora stradavati icrknuti. Uostalom, mnogi su to kao i Kamov svojom smru dokazali.

ovjek nije slobodan i u tome se sastoji njegova tragika, zakljuuje Kamov.Da doe k sebi luta po bojama nota, po glazbi boja, kroz kaos misli, kroz snove i kroz

plesove krvi; luta oko ena, koje se podaju zaogrnute kristalima strasti (Vitlaj due). Hvata seza ideje i s njima se rui u bezdan mozga i krvi; rui se u plau, u psovki, u smijehu. Idospijeva tamo, gdje se glasovi ne uju i kamo svjetlost ne dolazi (Celeste Aida). Zakljuuje:Ideja je korak dima. Propast je savrena logika svega. Zaborav u vinu je vrijednija odzaborava u nirvani. U usporedbi sa smru sve je besmisleno. Jedino grijeh i uivanje mogu dajoj se suprotstave.

ovjeku nema mjesta meu ljudima (Intermezzo). Kako je to gorka istina! Iz nje izvireskepsa, sarkazam.

Za ovjeka je rtvovao sve: i misao i srce, a on mu je za protuuslugu dao crne slutnje.Zato pie pjesme, da prkosi, da mlatara njima kao korbaem, da pred svijet istrese smee.Zato je on pjesnik blata, pjesnik mrnje i pjesnik psovke. Zato on sve lomi, kida, rui, bezsuuti i bez milosti.

Nakon toga to je proao kroz takvu svakidanjost i kraj takvog ovjeka, osjea, da jesve u njemu skrhano, razbito, zgaeno, prazno; raspad, krik i strvina.

Glad je veliko zlo i izvor raznih nesrea. Glad ovjeka tjera da se brati s avlom, dabude sitan, malen i glup. Gladnom ovjeku je domovina bijeda, a u bijedi jedina utjeha jealkohol, debela ena i batina kojom tu enu tue (S gladi). Zato Kamov zove sve ljude podsvoje pero, da napie jau i prodorniju rije, da dogmama i moraliziranju potpiu smrtnukaznu zajedniki. Zove ih, jer ih voli, a voli ih, jer su edni znanja i onda i kad su jadni, gladnii razbludni.

Ipak ivjeti je vrijedno, jer:

Mi nismo nikad rekli, da ivot znai glupostI ivjeti nije vrijedno

Dan gospodnji

Zato:Da ivi ivot!

To je neka vrsti propaganda ivljenja za ljude koji su djeca smijeha i djeca boli;koji se oslobaaju muka i koji se u nevoljama utapaju; koji vape za ivotom i koji ivotpreziru. Tu propagandu ivljenja izrie ovjek, koji je izgubio potsmjeh, a da ni sam ne zna

22

kako. To govori ovjek, koji je ipak uzviknuo i izdahnuo struju uasa u kojoj je konanozaglavio.

Tijesan mi bijae vijek, a velebna bijae mi dua.Ledeni blud

Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene.Intermezzo

Panda je dua moja i pojim se krvlju ideja.Intermezzo

Jeziva spoznaja!Kad netko protestira protiv svijeta i poziva ga, da spali njegovo tijelo na lomai, ta

vie, kad ga poziva, da ga ak ni ne itaju, onda je to ili pubertetska poza ili zadnji oajnikipokret duha. Kod Kamov nije ni jedno ni drugo. Kod njega je to samo ogoren protest.

Papir e da pria potomcima grijehe moje i ime eMoje biti kletva.

Ledeni blud

To znai dvoje: 1. Iskren je, t. j. ono to je napisano i doivio je; 2. u budunosti enjegovo ime biti borbeni literarni poklik. A to doista i jest.

U njemu i oko njega je nesklad i bol bez mjere. Zato je vikao u svakom stihu. Za to suga izopili iz t. zv. normalnog drutva. Nije htio mrvice i kosti kao pseto. Traio je najfinijesapune kojim se due peru.

Moj mozak kao polje, kojim su prole divlje horde.Cjelov

Zato?Svakidanjost je sablasno prazna. U njoj nitko ne gleda sebe, niti sebe vidi. Najee

se protuslovno javlja: kad hoe ljubav, ona ti prui bol; kad hoe dobro, ona ti prui zlo.Luaki je bijesna i svijetu pije krv.

Ne vjeruje, da je ovjek iz takove svakidanjosti njegov prijatelj. Zato Kamov vjeruje,da bi morao izvan nje traiti prijatelje i bogove, da s njima, ako ih nae, orgija do zore.

Neto velianstvenije i nostalginije, toplije i kompleksine ne moemo ni zamisliti.Kad netko od dvadeset godina kae: prostituira se duh ili grob je moj dom ili O

grobitu dua, domovino moja sumorna, kao to je rekao mladi starac Kamov, onda je todokaz, da on vidi i osjea svoju tragediju. Onda je to putokaz za razumijevanje njegovihpsovki. Onda mi vidimo, da je to rekao netko, tko se borio za slobodu i istou srca, zapobjedu razuma, osjeajui da ga preziru.

Kolikogod je Kamov bio samosvjestan, u njemu je ipak tiho tinjala spoznaja, da e gamoda i budunost prezreti, zaboraviti, jer e i nju njegova istina pogaati. Meutim, njeganikad nee nijedno vrijeme zaboraviti. On je vatra, koja se ne moe ugasiti. Vulkan, kojie rigati pobjedniku lavu, dok god bude ljudi u blizini i uope, dok god bude ljudi.

Najbolji njegov ljudski i lirski portret nai emo u stihovima, koje je sam napisao uItipanoj hartiji pod oznakom P. S. Evo te autobiografske karakteristike:

Ne pjevah oi djevojkeKad mlad je momak sretne;

23

Ja nisam pjesnik ljubaviNi mirisne ni cvijetne.

Ne pjevah prolost narodaNi kraljeve ni bane;Ja nisam pseto biblijsko,to lie Jobu rane.

Ne pjevah sreu djetinjuI rasplou filistra;Ja nisam tamjan presvijetlihBoanstva i ministra.

Ne pjevah suzu suutiRad pijanstva starog Noja;Ja nisam truba tupostiI kranskih heroja.

Ne pjevah sjetu skrofuleKroz poklon birokrata;Ja nisam borac bijednikaSa okna prvog kata.

Naioh svagdje ko na gaduNa lice asno glupo...Kad glupost vrijea ljudski stihI pljusko bih i lupo...

Kad tamo rukom po stakluSvim svojim tresnuh bijesom:Promaih... Rukom curi krvI staklo ivim mesom...

I kletve, grdne, prostakeSve pjesme od tada pie;Psovaa tek sam pjesnik jaI zasad nita vie!

Smatram da taj portret ne bi bio gotov u cjelini, kad mu ne bi dodao i stihove:

A ja tek derem i knjige i spiseI kupe praznimI psujem vladu i mirisam siseI djecu blaznim;

I kidam sebe u boli i muciI misli vijamI bacam pero u druoj ruciI slova svijam;

24

I srem tamo, gdje se ovjek buniI diem vikuI verem se, kud plaze milijuniU divljem kriku

Strast bitke

Tako. To je cijeli Kamov!Uz temu boga vee dvije asocijacije; Job i Mojsije. Joba smatra ovjejom nakazom,

jer je strpljiv, jer je prorok tiranska boga, jer je simbol gubave ideologije i psee pokornosti.Mojsija smatra plakatom apsurda i inkvizicije. Ironijom i sarkazmom. Njega optuuje glad,strast, misao i ovjek uope. Obraunava s njim i baca ga u prolost kao muila, kao kraljeve,kao pape.

Moemo se konano zapitati: Da li kod Poli Kamova ima lirike? Ili je to sve samoreski zviduk anarhoidne sirene?

Ako za liriku kaemo da je djevojka, a za prozu da je ena, pa ako mimoiemo pitanje:Tko moe strastvenije i virtuoznije voljeti, djevojka ili ena? - i onda bez obzira na to, to jeprirodno, da svaka djevojka preraste u enu, da svakaena nosi u sebi i sebe djevojku, - ondaza Kamovljevu poeziju moemo rei, da je djevojka, samo ne djevojka blijedog lica, krunice iprimitivnog, odnosno licemjernog srama, - djevojka, koju majka uva u staklenom ormaru,djevojka, koja se pojavljuje samo u maminom drutvu i koja je najkasnije u devet sati kodkue; - jer ta Kamovljeva djevojka sasvim je samostalna i slobodoumna; dri govore, ide naskuptine, glasa, debatira i polemizira, ljuti se, flirtuje, pui, ide na zabavu sama, osjea, voli ipostaje vjerna ena.

Lirika odraava najintimnija duevna stanja: ona je seizmograf najdubljih i najfinijihraspoloenja. U njoj se koncentrira ne samo ono, to jedan ovjek doivljuje, nego i ono, tobi mogli i drugi da osjeaju, - i ono to u drugima razvija nova i plodna raspoloenja. Onaprodire u mrane prostore emocija, afekata i volje. Ona prouava neistraene prostore iimaginacije.

Kamov je lirik. Najistokrvniji lirik. Samo ne srameljiv i melankolian, nego smion ipunokrvan. Njegov radius lirskoga kretanja dospijeva u dunglu, gdje puu otrovne zmijezakona i riu lisice morala.

Kamov je lirik. Samo je registar njegovih tema i tonova proiren do neobinih ineuobiajenih granica. Barem za njegovo vrijeme neobinih i neuobiajenih.

25

Ivatinovi, Jakov (Borovac kraj Rajia, 21. 10. 1919.- Zagreb, 2. 11. 1994.).Gimnaziju je zavrio u Novoj Gradiki 1939., a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje1940. narodni jezik i knjievnost. Ve 1941. uredio je i popratio predgovorom antologijuhrvatskog domoljubnog pjesnitva Domovina. Slui Domobransku pjeaku pukovniju uSisku 1941.-1942., a kao stipendist slovake vlade ljetni semetar 1943. studira u Bratislavi.Tijekom 1944. godine intenzivno surauje u listu Plug, gdje objavljuje niz originalnih, kraih,eseja vezanih uz knjievnost. Objavljivao je tijekom rata i u Hrvatskoj mladosti, Hrvatskomkrugovalu i Viencu. Nakon rata je due vrijeme proveo u zatvoru.

Diplomirao je 1947. godine i potom radio u osnovnim kolama, odmaralitima iprihvatilitima. U razdoblju od 1954. do 1956., dok je radio kao odgajatelj u Omladinskommukom prihvatilitu u Zagrebu, pisao je monografiju o Janku Poliu Kamovu. Rukopis je biogotov 1956. godine i trebao je biti objavljen zajedno sa Sabranim djelima Janka PoliaKamova.

Miroslav Krlea sprijeio je izlazak Sabranih djela u Zagrebu, pa ih je Vinko Anti,direktor Sveuiline knjinice u Rijeci, glavni urednik Rijeke revije i urednik domaeknjievnosti u izdavakoj kui Otokar Kerovani izdao u Rijeci (I-IV, 1956.-1958., ur.Dragutin Tadijanovi).

Krlea je ipak onemoguio izlazak Ivatinovieve monografije, aludirajui na ustakuprolost autora. Ipak, ulomci monografije ve su bili objavljeni u periodici (Jezik, Republika,Rijeka revija).

U trenutku smrti ostalo je za Ivatinoviem deset knjiga rukopisa - pripovjedaka,putopisa, pjesama i rasprava o knjievnosti. Nije jasno gdje je sada ta ostavtina. Posmrtno sumu objavljene knjige Tragovi (izbor iz djela, Vinkovci, 1994.) i Hrvatskom uzdu i poprijeko(putopisi, Vinkovci, 1997.).

Za BKG priredio Igor ic

26

Copyright by Balkanski knjievni glasnik BKG, 2014.CIP Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 BALKANSKI KNJIEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Duan Gojkov. Elektronski asopis. Nain dostupa (URL) http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/ http://www.balkanliteraryherald.com/ISSN 14529254 = Balkanski knjievni glasnik (Online) COBISS.SRID 141175564 BKG Sveska 26

27