izdavaČ: univerzitet u sarajevu - institut za istraživanje zločina … bajtal... · 2020. 5....

IZDAVAČ:Univerzitet u Sarajevu

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava

ZA IZDAVAČA: Dr. Rasim Muratović, naučni savjetnik

LEKTURA I KOREKTURA:

Amra Ćatović, prof.

DTP:Dipl. ing. Sead Muhić

NASLOVNA STRANA:Dipl. ing. Sead Muhić

ŠTAMPA:

Štamparija Fojnica d.o.o.

TIRAŽ:500

-----------------------------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

323(497.1):929 Milošević S.159.9.923:929 Milošević S.341.322.5(497.6)«1992/1995«

BAJTAL, Esad Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike /Esad Bajtal. - Sarajevo : Univerzitet, Institut zaistraživanje zločina protiv čovječnosti imeđunarodnog prava, 2014. - 274 str. : ilustr. ;24 cm

Bibliografija: str. 273-274 i uz tekst

ISBN 978-9958-028-01-4

COBISS.BH-ID 21799174-------------------------------------------------------------------------------------------

Esad BAJTAL

ZLOČINI I LAŽI MiloševićeveKRIPTO-POLITIKE

Sarajevo, 2014.

S A D R Ž A J

SLOVO O KNJIZI .......................................................11

1 TKANJE RATAEPITAF ZA LUĐAKA ..................................................21Svojatanje za ubijanje ................................................25Istina nebeskog naroda .............................................30Crtanje rata ...............................................................34Srbija do Tokija .........................................................37Plansko paraliziranje Bosne .......................................41Zločin čiste savjesti ...................................................46Srbiziranje JNA .........................................................52Kordinirano H-S dijeljenje Bosne ...............................56Pansrbizam i etno-rasizam ........................................59Zločin i šutnja o zločinu ............................................68Pljačka naroda u ime noroda .....................................74

2 NEGACIJA TKANJAPREDGOVOR ............................................................89UVOD .......................................................................97

SLOBODAN MILOŠEVIĆ NJIM SAMIM .....................103Nadmenost faraonskog cinizma ...............................105Rigidnost – znak intelektualne inferiornosti .............106Kaligulijanski staljinizam .........................................109Blef – prikriveni krik očajnika ..................................111Navodni masakri i navodne masovne grobnice .........118Filozofija svjesno izabrane amnezije .........................121Arogancija ad infinitum ...........................................123Cinizam čiste laži i ljudi-kokoši ...............................128Veliki deficit evropske logike ....................................131Na(r)cistički egoizam ................................................133

Srbi više nikad ni s kim neće živeti zajedno ..............137Artizam sračunatih pričina ......................................139Haag i pitanje smrtne kazne ....................................144PS ...........................................................................149Logoreia fantastica ..................................................151

3 ISTINE O TKANJU TKANJAGOVOR ČINJENICA I DOKUMENTA..........................161Najava genocida ......................................................162Jugoslavija kao izgovor ............................................166Mladić – pa to je ljudi genocid ..................................171Plaćena i podla kampanja ........................................175Miroslave, to sve treba pobiti ...................................179Laž kao jedina istina.................................................184Jezik asocijacija ......................................................192Pjevanje u slavu genocida ........................................194

POKUŠAJ NEGACIJE ČINJENICA ............................199Žrtve kao razbojnici .................................................200Sluganski dokumentarizam .....................................204Laž kao jedini advokat .............................................208Pseudologia phantastica ..........................................212Sedmi rat za ostvarenje Velike Srbije .......................219

ĆOSIĆEV RAT .........................................................223Fenomen poštene laži ..............................................225

4 SOFISTICIRANI NASTAVAK TKANJAMETANARACIJA, POETIZACIJA I PSIHIJATRIJZACIJA DAYTONA ................................................................231Pričam ti priču ........................................................232Kako je narodna grobnica postala sveto slovo ..........236Istinski a ne formalno biti ........................................243Mrzim ga zato što me mrzi .......................................248

5 ETIČKA KRITIKA KRVAVOG TKANJAPASJA OPSKURNOST ETNO-RASIZMA ....................257Više od nacizma ......................................................259Teškoća biranja između dobra i zla ..........................263Bestidnost krivaca i stid žrtve ..................................267Svi su neprijatelji ....................................................269

BIBLIOGRAFIJA .....................................................273

Osnovni problem Srba jeste Slobodan Milošević.On više nije ni vođa ni spasilac naroda, ni branilac

srpskog dostojanstva. U njihovim očima on više nije Mesija.

Srpski narod ga je obožavao kao boga i verovao da će,ako se poistoveti s njim, postati nebeski.

Slobodan Milošević je ostao u oblacima dok narod svakoga dana tone u kal.

On se sve vreme podrugivao srpskom narodu koji je za njega bio jedini predmet manipulacije.

Slobodan Milošević i srpski narod su danas odvojeni. Srbi se moraju suočiti sa ovom novom stvarnošću.

To će biti teško, veoma teško, jer jedino sredstvo da izgrade svoju budućnost jeste da

priznaju poraz.A jedino sredstvo da se prizna poraz je

osuditi Slobodana Miloševića i njegovu politiku.

Ivan Stambolić, U Parizu juna 2000.

11

SLOVO O KNJIZI

Knjiga Zločini i laži Miloševićeve kripto politike, predstavlja logički kompozit novih i starih tekstova pisanih različitim povodima, izazovima i prilikama. Ali, nijedan od njih nije ostao neokrnjen, i pretrpio je određene izmjene shodno zahtjevima koncepta i okvira knjige. Jezgro iz koga se razvila konačna cjelina koju čitalac drži u rukama, dato je u drugom poglavlju (2 NEGACIJA TKANJA), a sadrži rukopis ranije izdate knjižice pod naslovom MANJE OD NIŠTA – Slobodan Milošević njim samim, prilog fenomenologiji političkog cinizma (Sarajevo, 2006.). Ovdje je preuzeta reducirana forma te knjige tako što je oslobođena Appendix-a, segmenta koji je bio sačinjen od teksta iz koga se razvila knjižica, i jednog teksta na njemačkom jeziku (Slobodan Milosevic, an sich selbst), koji je, po riječima njegovog autora, doslovno, kompilirajući ga, slijedio sadržaj tog inicijalnog teksta. O tome njemački autor, na početku svog teksta, piše ovako:

Hier will ich eine kleine Zusammenfassung eines Textes wiedergeben, den ich im 457. Heft des bosnischen Magazins Dani fand. Da mir solche Gedanken schon eine Weile durch den Kopf gingen, aber jemand Anderes, nämlich Esad Bajtal, diese schon im Jahr 2002 niederschrieb, will ich halt diesen Text als Grundlage nehmen und

12

nicht vormachen etwas neues zu schreiben. Das bedeutet auch, dass ich mich zwar frei, aber ohne Vieles hinzuzufügen oder abzuziehen, entlang dieses Aufsatzes bewegen werde.

Odnosno:

Ovdje želim dati kratak sadržaj teksta koji sam našao u 457. izdanju bosanskog magazina DANI. Pošto su mi takve misli već neko vrijeme prolazile kroz glavu, ali ih je neko drugi, naime, Esad Bajtal, već 2002. godine zapisao, želim pak ovaj tekst uzeti kao podlogu i glumiti da pišem nešto novo. To također znači da ću se, doduše, slobodno kretati u toku ovog sastava, ali bez da mnogo toga dodajem ili oduzimam.1

Dakle, taj tekst, njegov prevod, i faksimil teksta iz časopisa DANI, sada su izbačeni. Većinski ostatak MANJE OD NIŠTA, sada je jezgro ove knjige i (s faksimilom korica originala tadašnjeg izdanja), predstavlja doslovno knjigu u knjizi. Nažalost, inercijom tadašnjeg Izdavača (Mauna.fe), kod koga sam objavio još nekoliko naslova, ta knjižica je, baš kao i ostale, završila u mraku skladišta i nije našla uobičajeni put do čitalaca. Nešto više o nastanku i dramatičnom razvoju te knjige iz teksta koji joj je prethodio, čitalac će moći (pro)čitati u njenom Uvodu tako da nema potrebe za daljnjim objašnjenjima na ovom mjestu.

Tek, na ideju dr Rasima Muratovića, direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, da izdamo reprint te knjižice, pojavila se najprije ideja njenog drugog, izmijenjenog i proširenog izdanja, ali brzo je prerasla u autorsku odluku o sasvim novoj knjizi, u kojoj bi prethodna, kao knjiga u knjizi, predstavljala samo idejni nukleus za sasvim

1 Prev. Lejla Odić

13

novo izdanje, pod novim naslovom i okruženjem nekoliko kasnije nastalih tekstova koji se bave raznim aspektima genocidno-agresivne politike Slobodana Miloševića.

Da bi se sve to povezalo u koherentnu čitalačku cjelinu, onako kako je logički oblikuju naslovi poglavlja (Tkanje rata; Negacija tkanja; Istine o tkanju tkanja, Nastavak tkanja, Etička kritika tkanja), bile su neizbježne manje ili veće izmjene tih tekstova uz, neizbježne dodatke poveznica koje novoj cjelini daju mozaički oblikovanu sliku o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njeno sistematsko negiranje od strane Miloševića i njegovih sljedbenika i saradnika koji, uglavnom kao i on sam, vremenom završavaju na sudu u Haagu, i podanički nastavljaju njegovu otužnu priču pravdanja i bezočnog bježanja od ratne i poratne istine. Pažljivo praćenje njihovog držanja na sudu pokazuje odsustvo elementarnog traga o njihovom medijski razvikanom junaštvu. Još manje spremnosti da se stane iza ideje pod kojom su činili sve to što su činili. U pitanju su najobičnije kukavice bez minimuma časti i ljudskog dostojanstva. Ako su, kao što svi odreda tvrde, branili „svoj narod“, ako je to kako uporno tlape, „suđenje srpskom narodu“, zašto hrabro i čista obraza ne prime, ako treba, čak i nepravednu kaznu, u ime tog istog naroda na koji se toliko pozivaju. Ovako, oni, svi do jednoga, najprije svojim bježanjem i skrivanjem po šumskim brlozima, pa onda svojim kukavičlukom i lažima degradiraju upravo narodnu čast i junačku tradiciju na koju se pozivaju.

U najkraćem, knjiga analitički pokušava da pokaže svu bijedu i bestidnost takvih pokušaja; svu neljudskost licemjernog svaljivanja krivice na žrtve vlastitih zločina. I stid žrtava sred svoje nemoći da, u ljudskoj zbunjenosti spram nemoći očiglednih dokaza, dokažu da su žrtve.

14

Zato se (ne baš akademski najprihvatljiviji) pojam „laži“, pokazuje kao neizbježna stavka naslova knjige. Naravno, eufemizam „obmana“ bio bi jednako razumljiv, etikecijski neupitan i običajno prihvatljiviji, ali je „laž“, u svojoj jezički nepatvorenoj istinosnosti spram onoga šta se zaista događalo, adekvatniji – životno tačniji, i psihološki uvjerljiviji pojam. Shodno tome, i uprkos svom vankonvencionalnom smislu, termin „laž“, bio je neizbježan i ovdje je uzet kao fotografski prepoznatljivo verbalno pokriće faktografske suštine jedne stvarnosti, koja nas najprije iskustveno, pa univerzalo-ljudski, te, konačno – moralno, pravno i etički nesnošljivo boli.

U tom smislu, i sva Miloševićeva, na laž oslonjena, javna politika, bila je samo kripto verzija one tajne, kabinetski osmišljene, i propagandom skrivane velikodržavne politike, odnosno, akademski (SANU) zacrtane, istinski podle i nikad objavljene agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Naravno, ni etno-nacionalizmi drugih, nisu ništa mekši ni bolji od srpskog nacionalizma. Ali ovdje je riječ samo o njemu, kao onom koji je, budeći ih svojom halabukom o „nacionaloj ugroženosti“, probudio i pokrenuo sve druge, dajući im opravdanje za vlastite zločinačke pohode, za onaj tlačiteljsko-krvavi suvišak koji nadmašuje okvire nužne odbrane. Iz te činjenice velikosrpski etno-nacionalizam pokušava izvući naknadno, racionalno opravdanje za sebe, i frazetinom „zločini su činjeni na sve strane“, prikazati sebe, post festum, kao ništa gori od drugih. Logički međutim, taj izgovor je klimavo neodrživ. Najveću krivicu, po svim običajnim, ali i po uzusima pravnih regula, treba da prihvati i snosi onaj ko je sve idejno projektovao, praktično počeo i sistematski provodio od Ljubljane do Prištine.

15

U knjizi je i to rečeno. Milošević je kriv za sve. Kako za ono što su Srbi učinili drugima, tako i za ono što su drugi, uzvračajući, učinili Srbima. Pri tome, ove druge, osvetnike, tamo gdje su i ako su, bili samo to – ništa ne oslobađa njihove vlastite krivice. I treba da je, po mjeri pravde i istine, snesu na isti onaj način na koji to očekuju i traže od srpske strane. Zločin nema ni vjeru, ni naciju.

Zločin mora da nosi ime svog počinioca, i samo on može da preuzme krivicu koja mu pripada. Sudi se samo i uvi-jek krivcima-počiniocima. Bacanje ljage na narod samo je jeftin način izbjegavanja neizbježnog. Milošević je to uporno pokušavao.

Kukavički mizerno, čine to i Karadžić i Mladić i svi ostali koji u Haagu pokušavaju da izbjegnu odgovornost za svoja (ne)djela. Bježeći od istine, oni bi da, jeftinom floskulom o suđenju srpskom narodu, vlastitu krivicu učine – narodnom.

Nije li to kukavičluk najgore vrste!?

I obrnuto.

Istinski narodni junak bi, i eventualnu narodnu krivicu, sa zadovoljstvom i bez pravdanja, junački preuzeo na svoja pleća i time pokazao da jeste ono za šta se sam predstavlja.

Ali da se vratimo slovu o knjizi.

Obzirom na kompozitnu strukturu knjige, neki se sta-vovi, logikom kontekstualne neizbježnosti, ponavljaju na par mjesta, i nije ih bilo moguće izbjeći bez narušavnja harmonije narativno-analitičkog toka građe. Najbolji pri-mjer tog ponavljanja je distih o Vukovaru i Sjenici, što možda, čisto pedagoški gledano i nije tako loše. Dobro je

16

da nas, takav kakav je, svojim ponovljenim prisustvom, povremeno podsjeti na paradoks kako se, uprkos pori-canju počinjenih zločina, oni ne samo slave, nego ih se, širom Srbije i manjeg bh. entiteta, javno i iznova tako drsko i cinično priziva:

Oj Pazaru novi Vukovaru,a Sjenice nova Srebrenice

Ako se Pazaru i Sjenici prijeti onim što se Vukovaru i Srebrenici već dogodilo, onda nije tačno da je „Sve o Bosni i Hercegovini čista laž“, kako je to (na sudu u Hagu i van njega) licemjerno tvrdio Slobodan Milošević, a etno-javnost Srbije tu besmislenu tvrdnju uzimala zdravo za gotovo. Tako je jedan javni, nekažnjeni ulični cinizam (i to je njegova dobra strana), uspio da pobije oficijelne laži državnog sistema i njegovih vodećih ljudi, koji se, (još uvijek), uz pomoć režimskih medija, uporno podastiru vlastitoj i svjetskoj javnosti kao jedina istina velkodržavne obijesti u poricanju. Isto važi i za genocidni slogan:

Nož, žica, Srebrenica

Prećutkivanje i nekažnjavanje tog zločudnog, genocidno-prizivajućeg, masovnog javnog pjevanja, na najbolji način pokazuje tajno-skrivajući, kriptogeni karakter ne samo Miloševićeve, srbijanske, nego i ukupne srpske po-litike na našim prostorima. U svjetlu tog neosviještenog samoraskrinkavanja uporno negirane bilosti nasilja, ge-nocida i zločina, olakšano je razumijevanje naličja jedne politike, i svega onoga što je analitičko-kritički tvrdo, in-tonirano na stranicama koje slijede.

Uostalom, svaka politika koja se temelji na identitetu bilo koje vrste isključivosti (etno-nacionalnom, vjerskom, idejnom), represivna je i neljudska. Odnosno, liotarovski

17

govoreći, svaka politika zasnovana ne ekskluzivizmu poli-tičkog subjekta i ideologije „pomoću koje on racionalizuje ostvarenje svojih posebnih interesa“ proizvodi nasilje nad stvarnošću, jer jedan diskurzivno nediferenciran norma-tivni ideal (npr. „Svi Srbi u jednoj državi“, op.aut.); poku-šava da doslovno primijeni na složenu životnu stvarnost. „Drugim rečima, transcendantalno-korektivni, ili regula-tivni smisao političkog ideala oni pretvaraju u osnovni konstitutivni moment političke prakse. Neizbežna posle-dica takvog poduhvata je politički teror, tako da sama faktička univerzalizacija idealne norme kompromituje korektivni smisao uzvišenog političkog ideala“.2

U Bosni se radilo upravo o tome.

Opijumski primamljive velikodržavne ideologoje ispisiva-ne, na jalovom putu svog neizbježnog poraza, kompro-mitovale su se nepotrebnim prosipanjem krvi nedužnih naroda. Sve što je još, nakon svega, ostalo njihovim lice-mjerno kriptogenim politikama, jeste laž. Jedna pseudo-logia phantastica, laganje bez uporišta povijesnih činje-nica. I u mjeri koja svoju laž identifikuje sa izmaštanom, nepostojećom paralelnom zbiljom. Na taj način svjesno podastrta laž poprima ambiciju da se nekritičkoj javnosti legitimira kao jedina istina fikcijom postvarene nestvar-nosti.

Ova knjiga, na primjeru Miloševićeve kripto-politike nastoji pokazati faktičku i logičku neodrživost jednog takvog pokušaja.

2 M. Savić, Politika filozofskog diskursa, Beograd, 2004. str. 136.

1 TKANJE RATA

Rat je igra koju kraljevi nikad ne bi započinjaliKad bi njihovi podanici bili pametni.

W. Cowper

Mrzak mi je rat, ali još su mi mrži oniKoji pjevaju o ratu u kome nikad nisu bili.

R. Rolland

Rat je igra državnika, veselje popova,lakrdija advokata, zanata plaćenog razbojnika.

Shelley

21

EPITAF ZA LUĐAKA

Mnogo toga je napisano o Slobodanu Miloševiću. Pa, ipak, nikad dovoljno. Jer riječ je o – neizrecivom i neopisivom. Neizreciva je količina sotonštine skoncentrisana u jednoj osobi kakav je bio i ostao začetnik i nalogodavac svih re-gionalnih zala, nevolja i bespotrebnih nedaća ovdašnjih naroda, uključujući i srpski, u čije ime (i podršku) je ra-dio sve to što je radio. Taj uzmak riječi pred neopisivim, tjera autore u jezičke krajnosti kojima se, iz razloga čuva-nja i njegovanja vlastitog digniteta i spisateljskog dosto-janstva, u drugim prilikama najvjerovatnije ne bi služili. Najbolji primjer toga je Florens Hartman (F. Hartmann, 1963.), dopisnica pariškog Le Monde iz Beograda, koju Miloševićeva vlada 1994. proglašava personom non gra-ta, zabranjujući joj rad i ulazak na teritorij SRJ. Nakon toga se povlači u matičnu redakciju Le Monde-a u Parizu gdje ostaje do 2000. godine kada je imenovana za glas-nogovornicu Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine počinjene na području ex-Jugoslavije i Ru-ande. Svoje bogato predratno-ratno jugoslovensko isku-stvo obojeno i apsolutističko-totalitarnom vladavinom Slobodana Miloševića, ova diplomantica pariškog univer-ziteta, iznijela je u obimnoj knjizi jezički i značenjski vrlo

22

simptomatičnog naslova: Milosevic la diagonale du fou (Denoël Impacts, Paris, 1999.)3 Dakle, kako sam naslov knjige kaže, riječ je o jednom luđaku koji svoje bolesne ideje provodi pod plaštom velikosrpske patološki agre-sivne fašističke politike, kako je, u knjizi Fašizam koji nadire, imenuje francuski historičar Ž. Žilijar (Jacques Juilliard).

Konačno, kaže Žilijar „pokazaće se da je rat u Jugoslaviji bio rat promašenih šansi: šansi da se izgradi Evropa kao stvarni politički faktor, poseban subjekt istorije XX veka, šansi da se zada definitivan udarac fašizmu u nadiranju. Iz iskustva znamo da se drskost diktatura meri neodlučnošću demokratija. Noć, koja je pala na Sarajevo, počela je da zatamnjuje ceo kontinent. Ako tu ništa ne učinimo, ako se, kad neposredna opasnost prođe, okrenemo, kao da ništa nije bilo, svojim sitnim poslovima i problemima, rat će se proširiti, mržnja će pobediti, fašizam će se opet roditi i neće nam preostati ništa drugo, osim da posmataramo, sa besom u srcu, ruine Evrope, koja je zasluživala da je volimo“ (J. Juilliard, Ce fascisme que vient, Seul, Paris 1995.).4

Inače, ta Žilijarova knjiga je posvećena „Srpskom prijatelju Ivanu Đuriću“, povjesničaru, univerzitetskom profesoru, koji se, bježeći od mobilizacije i slanja na front, što je bila praksa Miloševićevog obračuna sa intelektualcima-neistimišljenicima, skrasio u Parizu gdje je nastavio svoje progresivno anti-ratno djelovanje.

„Iz zemlje je, kako sam kaže, otišao „prisilno-dobrovoljno“ 1991. U Parizu je, prvo na College de France a zatim na Université de Paris VIII, predavao sve do svoje bolesti i

3 F. Hartmann, Milošević – dijagonala luđaka, Rijeka-Zagreb, 2002.4 Ž. Žilijar, Fašizam koji nadire, Radio B92, Beograd, 1999.

23

smrti, ne prestajući s angažmanom. Iste, 1991. godine, osniva Pokret za demokratske slobode koji okuplja naše građane zainteresovane da djeluju zajednički i da održe kontakt sa krajevima iz kojih potiču, podržava i pomaže razne organizacije, medije i pojedince u bivšoj SFRJ. U Sarajevo odlazi tokom rata i učestvuje u osnivanju Srpskog gradjanskog vijeća 1994. godine“.5

Pored Hartmanove i Žilijara, još jedna knjiga: Milošević, une épitaphe (Fayard, Paris, 2000.),6 srpskog egzilanta Vidosava Stevanovića, nastala je također u Parizu. Stevanović na 284 strane (formata 24 cm), u muci traženja prave riječi koristi čak 69 različitih pojmova i odredbi, kojima pokušava da opiše jednu agresivnu politiku i njenu kancerogenu zločudnost zvanu Slobodan Milošević:

Majstor podmuklih igara i opasnih prevara (str. 7); savremeni Kaligula (7); bezobziran (9); nemoralan (9); karijerista (13); kliconoša teške bolesti (13); nezanimljiv (13); banalan (13); nesposoban (14); vlastoljubiv (17); čovek-utvara (18); nepodnošljivi tip (18); antidemokrat (19); poludiktator (19); balkanski kasapin (19); satana sa Dedinja (20); bezosećajan (20); neurotičar (21); neumoljiv (30); bez šarma (30); dosadan (30); agresivan (30); onaj koji ne zna ništa (31); egzekutor (31); zlopamtilo (32); zna sve što ne zna (64); čovjek opasnih namjera (67); nesposobni rukovodioc (67); ne podnosi sposobne (67); ne podnosi poštene (67); priprema „najveću pljačku stoljeća“ (68); čovjek bez osećanja i bez ubeđenja (74); svuda stvara sebi slične koji hoće suprotno (74); kremaljski tajanstven (95); mali balkanski demon (183); čarobnjak 5 http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/97/177/177_20.HTM6 V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001.

24

kome uspevaju samo loše stvari (215); ljubitelj smrti (221); čovjek neurotičke požude za vlašću, moći i novcem (233); diktator i kriminalac (234); mali demon (242); pojam negativca (242); diktator i zločinac (243); šizofrenik koji kontroliše svoju bolest tako što je prenosi na čitav jedan narod (245); šef mafije, veliki don (246); nekrofilni karakter poput Hitlera i Staljina (250); najštetniji političar u istoriji srpskog naroda (250); đavolski komandant (251); manipulator koji je sebi prigrabio „celu zemlju i sva imućstva“ (256); Gazda (262); kontra-vitez (263); političar suprotnih efekata (264); onaj koji uništava sve oko sebe (264); bezobzirni političar (265); virus nove bolesti (266); komad šljunka (266); komunistički aparatčik (266); neumoljivi vlastodržac (266); čovjek bez svojstava (268); živi fotorobot (268); rođeni cinik i nihilista (269); bez sposobnosti i osobina (270); praznina koja sve upija (270); ljudska i intelektualna ništavnost (270); vrsta vidljivog vakuuma (271); začetnik i stvaraoc nesreća na tlu bivše Jugoslavije (272); rušilac Titovog nasleđa (273); jednoličan poput „dugih jesenjih kiša“ (275); u odnosu na njega svi su dobri, pošteni i uspešni (276); dok je njega niko ne može biti gori (276); pod tom deponijom obeleženom njegovim imenom biće sahranjeno đubre jednog vremena, tuga jednog naroda i beda jednog mentaliteta (276); najsuroviji (278).

Kako pisati, i šta još, nakon ovoga reći o samoprecijenjenom, megalomanski nabildanom, Slobodanu Miloševiću, a da se, na ovaj ili na onaj način, ne padne u zamku banalnosti ponavljanja toliko puta rečenog ili napisanog?

25

Svojatanje za ubijanje

Svako govorenje o Miloševiću, vodi zaključku da je u pitanju politikantsko vanbračno kopile dva revanšistička nacionalizma, agresivno i opsesivno-patološki okrenuta verbalnom svojatanju i krvavom, praktično-oružanom dijeljenju i prisvajanju Bosne i Hercegovine. „S jedne strane, srpski nacionalisti su zahtijevali 'Srbiju gdje god ima Srba', dakle i Bosnu i Hercegovinu, tvrdeći da su Muslimani samo poislamljeni Srbi (...). S druge strane, hrvatski nacionalisti su također potraživali Bosnu i Hercegovinu, tvrdeći da su Muslimani Hrvati drugačije vjeroispovijesti“.7

Uprkos tom obostranom, i idejno isključivom srpsko-hr-vatskom svojatanju Muslimana, svjedočimo paradoksu da, ekspanizionističko agresivne etno-ideologije i ratno-huškačke politike, i jednih i drugih, hoće Bosnu i Her-cegovinu ali, etnički očišćenu od Muslimana i bez Mu-slimana. Kako to da nijedna od tih politika nije stala u odbranu onih koje svojata, nego su ih, zajednički, nemi-losrdno, mačem i ognjem, silovali, ubijali i protjerivali s vlastitih imanja i iz vlastite zemlje.

Čemu silovanje, ubijanje i rastjerivanje “svojih“?

Očito, u ludim etno-glavama sve je naopako i u neshvatlji-voj zavadi sa životnom i ljudskom logikom. Sa smislom i dobrim običajima, posebno.

Ali ovo nije priča o tom politikantsko-urotskom S-H zajedništvu na račun trećeg, nego o jednom od ključnih aktera, odnosno, začetniku i najdosljednijem realizatoru

7 F. Hartmann, Milošević – dijagonala luđaka, Zagreb/Rijeka, 2002. str. 19.

26

te orgijaško krvave urote. O onome koji je „ ... planirao, izazvao, naređivao, provodio u djelo, pomagao i podsticao program strahovlade i nasilja ...“, kako to piše u optužnici haaškog tribunala. Optužnici za zločin protiv čovječnosti, podignutoj 22. maja 1999. godine protiv Slobodana Miloševića, prve takve vrste koja je ikada (dakle, u povijesti čovječanstva) podignuta „protiv jednog čelnika države na dužnosti“.8 Optužnica je, pored ostalog, i izraz redefinicije rata u Bosni i Hercegovini, a na osnovu jasnih dokaza da se nije radilo o unutrašnjem (građanski rat), nego o međunarodnom sukobu sa direktnom upletenošću Srbije u krvavo-osvajačko rasturanje i genocidno osvajanje Bosne i Hercegovine.

Optužnica je, zapravo, kraj jedne priče koja počinje nacionalističkim i ratnohuškačkim osvajanjem vlasti „majstora dvostrukog govora, ili, bolje rečeno, dvostruke politike“ (F. Hartmann), Slobodana Miloševića, koji je sve intelektualne i medijske snage podredio stvaranju idiličnog privida vlastite nedužnosti, u pogledu krvave, neljudske stvarnosti koju je sistematski organizovano proizvodio od Ljubljane do Prištine. Po Bosni najduže i najsurovije. Istovremeno, i paralelno s tim, cinički bezobrazno i drsko, gradio je svetačku legendu o sebi kao mirotvorcu. Međutim, znamo, zna se i znalo se: legenda o njemu „sazdana je od laži“. Iza nje ne stoji ništa stvarno ni realno. Sve se svom snagom oslanjalo na Srpsku akademiju nauka i etno-inteligenciju; na svoje hoštaplerske, nacionalistički i velikodržavno obojene medije. I, shodno tome, matematički vješto „zakulisno manipuliranje, isplanirane incidente i lažne govore“.9

8 Ibid. str. 23.9 Ibid. str. 45.

27

Beogradske Večernje novosti, tekstom Ponuda beznađa, autora Aleksandra Đukanovića, 24. septembra 1986. ot-krivaju postojanje nacionalistički, antikomunistički i pa-ranoički intoniranog dokumenta SANU (Memorandum), koji, prema riječima Đukanovića, predstavlja „poziv na bratoubilački rat i prolivanje krvi“. Jezik Memorandu-ma, kako ga razumije i analizira grupa srpskih sociolo-ga-istraživača, uključuje, kako sami kažu, „pored ideolo-ških, i jedno, poluiskvareno, kič sredstvo“. Odnosno, Me-morandum je, po intenciji, po nameri da izazove emocije, tužbalica nad 'zlom sudbinom sopstvenog naroda'.10 Ana-liza sadržaja tog ratnohuškačkog dokumenta SANU, po-kazuje da u najfrekventnije izraze Memoranduma spada-ju nacionalistički intonirane kategorije tipa „srpski“: srp-ska nacija, srpski narod, srpsko, Srbi, specijalni rat (protiv Srbije), srpska kultura, srpsko nasleđe, srpske ustanove, srpska umetnost... itd. Pojavljuju se ukupno 315 puta, a u čak 240 slučajeva bojeni su „sa visokim stepenom emocionalne zainteresovanosti. Samo u 53 slučaja nji-hova zadaća je da informišu.11 Tako visoka učestanost nabrojanih pojmova slika je jednog kič obrazca koji čini „konstitutivnu snagu Memoranduma“, jer njihovo „pre-komerno nagomilavanje“ treba da proizvede „očekivani efekat“.12

Ukratko, bio je to poziv na rušenje Jugoslavije i traženje rješenja za srpsko nacionalno pitanje po formuli – „Svi Srbi u jednoj državi“, koja će kasnije biti obnarodovana kao princip nacionalnog okupljanja i ratno-ekspanzionističke euforije. Još tačnije, kao neizgovoreno, ali interno funkcionalizirano načelo Miloševićeve vlastodržačke, velikodržavne ideologije, 10 Đ. Jovanović & al., Parodija tragičnog, Niš, 2002. str. 161.11 Ibid. str. 160.12 Ibid.

28

obznanjeno u formi nedvosmisleno-militarističke poruke na Kosovu 28. juna 1989. godine, tokom mega proslave 600-godišnjice kosovske bitke. U svom velikodržavnom zanosu, upirući prstom na izgubljenu bitku, Milošević, na skupu Srba namjenski i organizovano dopremljenih iz svih krajeva Srbije, demagoški, i idejno programski vrlo sračunato, podsjeća milionsko mnoštvo okupljenih na „kosovsko junaštvo“ koje „već šest vekova inspiriše naše stvaralaštvo, hrani naš ponos, ne dā nam da zaboravimo da smo jednom bili vojska velika, hrabra i ponosita“.

A onda memorandumski sračunato nastavlja:

„Šest vekova kasnije, danas smo opet u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve su da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti“.13 Tog časa, pred licem euforične, mitski ponesene, militaristički nabildane gomile spremne da kosovsku bajku (logikom „čavče pod golupče“), refleksno-nekritički opredmeti u krvavu akciju jednog sofisticirano-manipulantski instrumentalizovanog političkog trenutka sebeljubivog Slobodana Miloševića i, konformistički jeftino poslušne akademske kamarile oko njega.

Da bi stradanje Srba u kosovskom boju i potonji nestanak njihove države bili prikazani u punom sjaju ideološke prera-de ovog događaja, u dobrom delu naše umetničke i kulturne produkcije se skrivaju neke važne istine. Skriva se istina da su u ovom boju, pored Srba, učestvovali i pripadnici drugih balkanskih naroda (Bosanci i Hrvati, E.B.), koji su pokušal da se zajedno odbrane od prijeteće najezde Osmanlija. Puna istorijska istina o činjenici učešća drugih, narušila bi mitski monolit o narodu – samotnom borcu-pravedniku, koji, pri tom, ima nalog od Boga da nepokolebljivo stoji na međi hrišćanskog sveta. I opet u skladu s mitom, baš kao i strada-nje Hristovo, koji je bio surovo kažnjen od onih koje je branio, tako i ovaj narod, kao verni čuvar evropske hrišćanske međe,

13 Govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 28. juna 1989. Cf. Vreme, br. 964, 25. juni 2009.

29

od iste Evrope biva kažnjen njenim nerazumevanjem. Zašto? Zato što je njegova veličina veća od Evropske. Zato što tu isti-nu Evropa ne može da dokući. Istinu koju Srbi već rođenjem poseduju.

Đ. Jovanović, & al. Parodija tragičnog, Niš, 2002. passim. str. 104-105.

U takvim okolnostima, iz ideološki osmišljeno podgrijava-nog etno-inkubatora, ispililo se teritorijalno nezajažljivo, massmedijski uredno huškano, velikosrpsko ekspanzio-nističko biće i nezaustavljivo krenulo u svoj, agresivno-krvavi, klero-fašistički, maligno-genocidni ratni pohod − od Ljubljane preko Vukovara, Dubrovnika, Srebreni-ce, Mostara, Prijedora, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva... do Prištine.

Kosovski mit i njegova instrumentalizacija, po Miloradu Tomaniću, „neodoljivo podseća na upotrebu mita o tev-tonskim vitezovima od strane nemačkih nacista“. Nje-mački slavista Rajnhard Laurer to apsolvira na sljedeći način: „Nacionalni mitovi koji nas u doba mira raduju, jer oplođuju umetnost, u konfliktnim vremenima razvija-ju opasne potencijale militantnosti, okrutnosti i netrpe-ljivosti, koji deluju poput masovnog ludila i ljude mogu da pretvore u zveri. Da li se radi o furor teutonicus, ili o furor serbicus, za žrtve je podjednako loše“.14

Kontinuirana etno-histerična medijska priča pod imenom „buđenje naroda“ vremenom će iz verbalne, preći u dnev-no-životni fenomen „događanja naroda“. A to praktično znači da Milošević više ne poziva na ujedinjenje Srbije, nego na ujedinjenje Srba. Time se stvar već odomaćenog srbovanja izmješta izvan granica Srbije. „Čitava će Sr-bija slijediti Miloševića u tom suludom pohodu. Odluči-

14 M. Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001. str. 21.

30

vši da povede Srbe u pohod za srpski identitet, Slobodan Milošević je dobio podršku crkvene intelektualne elite... Liječnici, književnici, umjetnici istražitelji, umirovljeni-ci, studenti, seljaci, svi su oni uglavnom smatrali da je Slobodan Milošević vratio srpskom narodu čast“.15

Istina nebeskog narodaU euforiji te vrste nekritičke, masovne podrške, nikakvi argumenti ni dokazi Miloševiću više nisu trebali. Njemu više ne treba nikakva istina. Upravo obrnuto: Ono što on kaže biće jedina istina. Istina „nebeskog naroda“. Istina koja ima „bezrezervnu podršku“ i o kojoj se ne raspravlja, postaje – istina svih istina. Od tog trenutka Milošević jaše na populističkom valu „spontanih okupljanja“ i svako-dnevnih „mitinga istine“ sa destinama hiljada, ponegdje stotinom hiljada, a u par navrata, prema pisanju režim-ske, promiloševićevske štampe, i čitav milion okupljenih velikosrpskih etno-fanatikosa.

Medijsku sliku Srbije tog vremena, istraživači i sociolozi ilustruju primjerom pisanja dva srbijanska dnevna lista kao što su navijačka „Politika“ i neutralna „Borba“:Dok je Borba držala uglavnom neutralnu poziciju (76% napi-sa), Politika se, bez ostatka, stavila na stranu srpskog držav-nog rukovodstva (100% afirmativnih napisa i isto toliko viso-ko emotivno zainteresovanih). U ovom slučaju se vidi pravi rezultat ranijeg preuzimanja Politike od strane državnih vlasti u Srbiji. U vreme svih ratnih sukoba, Politika je bezrezervno podržavala politiku zvanične Srbije. Politika, u celom periodu Miloševićeve vladavine deluje kao i svaka novina koja je pri-nuđena da svoju uređivačku politiku primeri pravilima ra-tne cenzure. Politika se nalazi u konstantnom ratnom stanju. Razlike između ovih listova su velike i u domenu informisa-nja. Politika, u pravom smislu, informiše čitaoce u zanemar-ljivih 5,5% napisa, dok Borba to čini u 94,5% napisa“.

Đ. Jovanović & al. Parodija tragičnog, Niš, 2002, str. 178-179.

15 F. Hartmann, Milošević – dijagonala luđaka, Rijeka / Zagreb, 2002. str. 61.

31

„Srbi su lud narod“, izjavio je, negdje pred početak rata, u jednom razgovoru sa Franjom Tuđmanom, neuropsihi-jatar Jovan Rašković. Ubrzo nakon toga bio je uklonjen sa političke scene. Ali, očito, za razliku od ideološki obo-jene Crkve, koja ga je nagradila ordenom Svetog Save, nisu ga svi najbolje razumjeli. „Pronicljivi srpski episko-pi verovatno su shvatili ono što većina Srba nije – lažno pripisivanje ludila srpskom narodu bio je dalekovid po-tez gospodina Raškovića. Pretpostavljajući šta će uskoro početi da se dešava (Vukovar, Sarajevo, itd.), dr. Jovan Rašković je znao da se ludilo i neuračunljivost pred svim sudovima sveta mogu iskoristiti kao olakšavajuća okol-nost“.16

Miloševićeva veza s Pravoslavnom crkvom bila je obostrano strateški osmišljena na tragu ideje rušenja Jugoslavije, i ideje nemogućnosti zajedničkog življenja („Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno“). I jedno i drugo je samo neizbježna posljedica ideje – Velike Srbije („Svi Srbi u jednoj državi“). Ako stvari iz vremenskog prebacimo u logički slijed događanja onda to znači sljedeće: Ideja Velike Srbije nije nastala kao poljedica tobožnjeg raspadanja Jugoslavije, nego je Jugoslavija morala nestati, odnosno, raspasti se u ime ideje Velike Srbije. Odnosno, raspad je (ako sada ukrstimo vremensko i logičko načelo zbivanja), samo logička posljedica ideje koja mu je vremenski prethodila. To se, ne samo analitički, nego i perceptivno-evidencijski, nameće kao neizbježan zaključak iz slijeda neporecivih činjenica kojima smo svjedočili i kojih su, potpuno svjesni i oni koji bi ih, u ime retuširanja (resp. falsifikovanja), slike događajne stvarnosti tog vremena, danas – najrađe zaboravili.

16 M. Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001. passim. str. 7.

32

Ali, ne ide.Činjenice su neumoljive.

Čitavu godinu prije proslave šestote godišnjice bitke na Kosovu, diljem cijele Jugoslavije organizovane su masovne procesije nošenja moštiju cara Lazara. Gdje god bi se pojavili, etno-ikonografski nakićeni, nosoci moštiju bi napadno i horski uvježbano urlali: „Ovo je Srbija“. Bilo je to ne samo simboličko, nego i doslovno-geografsko ocrtavanje granica buduće, ideološko-memorandumski zacrtane Velike Srbije, čije će krvavo stvaranje teči pod egidom sistematski ponavljane frazetine tobožnjeg čuvanja Jugoslavije. Bilo je to hodočasničko pripremanje terena za sveopšti sukob („Ako treba zaratićemo sa celim svetom“), „koji je Slobodan Milošević sve češće prizivao u svojim govorima“.17

Kad je konačno, 24. marta 1999. godine počelo bom-bardovanje u svrhu osvješćivanja i discipliniranja mili-taristički raspojasne Srbije, ratnohuškačka frazetina o ratu sa „celim svetom“, postala je konačno stvarnost. Ali, umjesto samokritičkog razumijevanja posljedica jedne iracionalne politike, obmanjivačka retorika i praksa Mi-loševića nastavljena je istim tempom. „Homogenizacija prvih dana bombardovanja je poslednja faza njegovog sa-mouništenja zbog parazitizma, lenjosti duha i nesposob-nosti da se stvarnosti pogleda u lice“.18

Mračni nagon koji radi u glavi tog izazivača i ljubitelja smrti, proširio se na većinu stanovnika... Bombardovanje se nastavljaju iz noći u noć. Sirene neprekidno zavijaju – i kad je potrebno i kad nije. One ne upozoravaju već zastrašuju. Širenje straha od celog sveta, je jedno od sredstava kojim se režim služi već preko deset godina: sada postaje glavno i jedino. Svaki pojedinac mora shvatiti da nije ugrožen samo režim i njegova mahnita politika, već on sam, njegova porodica i njegovi bližnji. Onda će prestati da misli i da se

17 F. Hartmann, cit.dj., str. 75.18 V. Stevanović, cit.dj., str. 220.

33

suprotstavlja ludostima propagande: prihvatiće ih kao svoju odbranu. Gnev protiv Miloševića i njegovih treba okrenuti prema Amerikancima i Nemcima... Vidljivo je šta režim hoće: poistovetiti one koji pate sa onima koji su tu patnju izazvali. Krivci su onda svi drugi.

V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001. pasimm. str. 220-221.

Tako indukovana, napadno prisutna etno-euforija za Miloševića je bila samo „sredstvo kojim je namjeravao ojačati svoju vlast i prigrabiti kontrolu nad Jugoslavijom“ (F. Hartmann). U istu svrhu, svoje taktičke bitke vodio je u saveznim institucijama po kojima je razmještao svoje odane podanike. „Armija koja je bila prisutna na svim razinama vlasti, bila je na njegovoj strani. Namjeravao je, dakle, prigrabiti vlast nad čitavom Jugoslavijom...“19

XIV vanredni, i nikad završeni kongres SKJ, zahvaljujući vlastitoj režiji toka Kongresa, a možda (???) i prethodnim, tajnim strateškim dogovorima sa Milanom Kućanom, donio je Miloševiću ono što mu je trebalo.

Na kongresu su se ponajprije sukobili srpski i slovenački delegati. Srbi su se zalagali za sistem „jedan čovek – jedan glas“, odnosno, za unitarnu Jugoslaviju. Slovenci su, međutim, predlagali konfederaliziranje partije i države. Tražili su politički pluralizam. Također su tražili da sve savezne jedinice (republike) budu autonomne i kako bi se onemogućilo nadglasavanje koje je Srbima davalo mogućnost političkog diktata uz pomoć koga su apsolutno vladali čitavom Jugoslavijom, istovremeno tvrdeći kako su „nacionalno ugroženi“.

Poslije dva dana rada i oštrih verbalnih rasprava, deleg-acija Slovenije, 22. janura, oko 23 sata, praćena aplau-zom srpskih delegata, napušta kongresnu dvoranu. Slo-19 Ibid. str. 78.

34

bodan Milošević, koji je takav razvoj događaja sofistici-rano projektovao, predlaže da kongres nastavi rad, tj. da se uspostavi novi kvorum koji će kongresu omogućiti donošenje odluka, te da se pređe na glasanje. To je tre-nutak kada hrvatska delegacija (SKH), napušta kongres. Nakon što gestom iste solidarnosti, kongres napuste i delegacije Makedonije i Bosne i Hercegovine To je, formal-no gledano, bio jedan od ključnih momenata u raspadu SFRJ, koja je, u velikosrpskim glavama, idejno-faktički, već poodavno bila mrtva.

Crtanje rata

Analizirajući momenat raspada Kongresa F. Hartmann smatra da bi, da je u Sava-centru Slovenija ostala izolirana, njeni političari najvjerovatnije bili uhićeni, a Slobodan Milošević postao najmoćniji čovjek Jugoslavije, ali Jugaslavija ipak ne bi preživjela. SFRJ se nije mogla očuvati prinudom i diktatom čovjeka koji se suprotstavljao svakoj stvarnoj reformi. Neumjerena ambicija Slobodana Miloševića prepolovila je Jugoslaviju, povezavši sve nesrpske narode protiv njega, a saveznu vojsku (JNA) protiv njih. Srbija je uranjala u ratničku logiku,20 nacističkog tipa – logiku „krvi i tla“, koju i danas, svojom masovnom šutnjom – ignoriše i poriče.

Da li će zbog toga što slušamo sopstvenu ćutnju, činjenice početi da govore same od sebe? Da li će kamenje početi da viče umesto nas? Hoće li žrtve iz Aušvica ustati da nam narede da se pozabavimo živima? Istog dana kad obeležavamo sećanje na raciju iz Vel d' Iv kad je predsednik republike izgovorio hrabre reči, pokušavajući da njima okonča sa našom prošlošću, Srbi su zauzeli Srebrenicu i spremaju se da zauzmu Žepu. Postrojili su žene, decu i starce, bez hrane, bez lekova i vode, ili su ih ostavili pored puta, kao napuštene pse. Ljude su poveli (sa) sobom. U kom pravcu, kojoj sudbini?

20 F. Hartmann, cit.dj., str. 82.

35

Znamo dobro šta se od početka rata radi sa zarobljenicima: muče ih kastriraju, teraju da se međusobno ubijaju, primoravaju da piju sopstvenu krv pre nego što ih ubiju.

Ž. Žilijar, Nouvel Observateur, 20. jula 1996.21

Samo dva mjeseca poslije, taj će rat biti zacrtan, najprije u dnevničkim razmišljanjima, a kasnije i kao stvarni, podrazumijevani, ali neobjavljeni ideološki koncept. U svojoj knjizi „Posljednji dani SFRJ“ (Beograd, 1995), Borisav Jović iznosi Miloševićevo predstavljanje svoje politike, izrečeno na sastanku srpskih čelnika (26. marta 1990. godine), odnosno, dva mjeseca poslije Kongresa, u kome kaže: „Ocenjujemo da se ostvaruje proces raspadanja Jugoslavije na sličan način kao što se to desilo sa SKJ. Izgleda nam nezaustavljiv“.

A zatim, u nastavku rečenog, opisuje tačno sve ono (i onako), kako će se stvari odvijati tokom krvave agresije na BiH 1992.–1995.:

„U eventualnom raspadu zemlje računamo na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju nećemo da molimo. Ako ona zamoli, moraće da se izvini za grehove prema (srpskim) žrtvama iz Prvog svetskog rata (koje smatra okupatorima). Naš cilj je da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se neće moći izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško da je zamisliva. Srbija neće pristati na konfederaciju“.22

Dakle, Milošević je matamatički precizan i jasan: unutar Srbije neće biti rata. Ponegdje će ga biti samo formalno, i u skladu sa tajnim dogovorima, kojima je, u svrhu 21 Cf: Ž. Žilijar, Fašizam koji nadire, Radio B92, Beograd, 1999. str. 114.22 V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001. str. 79.

36

čerećenja i nestanka Bosne, osvajačko-agresivni rat planski namijenjen. Samo je s Bosnom, sve jasno. Kao na dlanu: „... Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško da je zamisliva. Srbija neće pristati na konfederaciju“.

Dakle, nikakva konfederacija ne dolazi u obzir, Jugoslavija će se raspasti, a „samo Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država“, jer joj je, unaprijed, i logikom kasnijih nagodbi u Karađorđevu,23 namijenjeno da bude podijeljena između dva samoprojektovana velikodržavna koncepta oličena u napadno šovinističkim etno-politikama Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Oni su smatrali da bi se pomijeranjem stanovništva (Ćosićeva fašistička doktrina „humanog preselenja naroda“), mogla „promijeniti i podijeliti Bosna. Od početka formiranja država u bivšoj Jugoslaviji, Milošević i Tuđman, sastali su se 48 puta. Zamislite kako bi apsurdno bilo da su se Hitler i Čerčil sastali toliko puta tijekom Drugog svjetskog rata. I ovdje je to bilo suludo: vodili smo odbrambeni rat, a istovremeno su se poglavari država sastajali. Suglasili su se s etničkim čišćenjem i proširenjem vlastitih granica. Zato Miloševiću nije bilo stalo kad su Srbi pobjegli iz Hrvatske posle operacije 'Oluja'. Sve se to temeljilo na sporazumu...“24

Da Velika Srbija računa samo na otimanje dijelova teritorije Bosne, a ne i Hrvatske, pokazuje i jedno rezignirano svjedočenje Milana Babića, lidera krajiških Srba, koji kaže da je Milošević u Karađorđevu sa Franjom Tuđmanom „dogovarao nešto sasvim drugo“. „Milošević

23 Mnoštvo je svjedočenja te vrste, ali je najdokumentovanije ono koje iznosi Miloš Minić u svojoj knjizi: Dogovori u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine, izd. RABIC, Sarajevo, 1998, str. 19−104. 24 M. Minić, nav. dj., str. 85.

37

mi je tada, pokazujući na mapi koje će dijelove Krajine prepustiti Hrvatskoj, rekao da će njemu, za uzvrat, Tuđman pomoći u političkoj eliminaciji Ante Markovića“ (NIN, 18. decembar, 1992.).25

Srbija do TokijaI premda nije krio da namjerava „silom izmijeniti unutrašnje granice Jugoslavije kako bi ostvario Veliku Srbiju“, Milošević je u javnosti i dalje čisto strateški govorio o čuvanju Jugoslavije.26 Uostalom, neki su, ili greškom, ili po prećutnom odobrenju Miloševića (najčešće je to bio Šešeljev zadatak), otkrivali i ono što je bio stvarni plan velikosrpske etno-politike. Tako Dušan Zelenbaba, jedan od vođa SAO Krajine, javno izjavljuje da „Srbi žele svoju državu, i (da) nema nikakvog značaja da li će se (ona) zvati velika Srbija ili Jugoslavija“.27 Sve je podređeno zadatku hipernacionaliziranja širokih masa: historija, književnost, umjetnost, religija, sport. „Glavni slogan na svim utakmicama postaje: 'ovo je Srbija'. Navijači su to vikali čak i u Drezdenu“.28 Međutim, ma koliko neukusno ciničan, i taj je iskaz samo karikaturalna forma fasadno-sveprisutnog slogana „Srbija do Tokija“, koji direktno odslikava nacionalistički indukovanu pregrijanost gomile sa Miloševićeve političke scene u njenom punom ratničkom zamahu. Razvojno, to će rezultirati neviđenim, i planski osmišljenim ratnim zločinima, koji će, kasnije, u Haagu, biti rezolutno poricani. Pored ostalog i demagoškom tvrdnjom da se u Haagu sudi „srpskom narodu“. 25 Cit. prema: M. Tomanić, Srpaska crka u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001. str. 92.26 F. Hartmann, cit. dj., str. 85.27 Ibid. str. 95.28 V. Stevanović, cit.dj., str. 83.

38

Istina je ipak drugačija: Sudi se samo odgovornima, ali to ne znači aboliranje gomile od moralne krivice, koja Srbima logički pripada na isti način na koji je pripadala Nijemcima tokom suđenja njemačkim zlikovcima u Nürnbergu.

Zločinac se susreće sa kaznom za svoje zločine. Ograničavanje Nirnberškog procesa na zločince skida teret sa nemačkog naroda. Ali, ne tako da ga oslobodi svake krivice. Naprotiv. Priroda naše krivice postaje na taj način još jasnija.Mi smo bili pripadnici nemačke države u vreme kad je zločine činio režim koji se nazivao nemačkim, koji je polagao pravo da legitimno predstavlja Njemačku jer je državna moć bila u njegovim rukama... Svaki narod jamči za svoju državnost. Svaki Nemac deli odgovornost pred zločinima počinjenim u ime nemačkog Rajha. Mi kolektivno „odgovaramo“. Bez sumnje, svaki građanin mora saosećati saodgovornost u političkom smislu za postupke države kojoj pripada...Da li nas Nemce treba načiniti odgovornim za nedela koja su Nemci počinili nad nama samima ili koja su nas nekim čudom zaobišla? Da – utoliko što smo dozvolili da kod nas postoji takav režim.Ne – utoliko što su mnogi od nas s najdubljim uverenjem bili protivnici sveg tog zla i nisu počinili ništa zbog čega bi sebi priznali tu moralnu sakrivicu. Utvrditi nečiju odgovornost ne znači utvrditi i njegovu moralnu krivicu.Kolektivna krivica, istina, nužno postoji kao utvrđena politička odgovornost pripadnika države, ali u tom smislu ne postoji kao moralna i metafizička krivica i krivična odgovornost.

K. Jaspers, Die Schuldfrage, München, 1965.29

Naravno, neće izostati ni druge forme velikosrpskog ego-izma, koje za razliku od navedenih nisu produkt uličnog zanosa raspomamljene gomile, nego, da paradoks bude veći, dolaze od onih od kojih se podrazumijeva racional-nost i uljudnost. Ali, ne! Velikodržavna euforija nosi sve pred sobom: psihijatar, beogradski akademik Jovan Ra-šković, štićenik Dobrice Ćosića, uprkos činjenici da mu je supruga Hrvatica, objavljuje knjigu u kojoj dokazuje da su Srbi „oralni narod“, a Hrvati „analni narod“,30 od-rađujući tako zadatak njegovanja nepomirljivih razlika u

29 K. Jaspers, Pitanje krivice, B92, Beograd, 1999. str. 48-49.30 Ibid. str. 86.

39

službi Miloševićeve ratnohuškačke velikodržavne ideolo-gije.

Međutim, nakon što ga je, uprkos svih zasluga, sklonio sa političke scene, Rašković će, što sujetno povrijeđen, što kritički otriježnjen, za Miloševića napisati da je „veliki boljševik, komunista do grla, tiranin“. Ali, neće izostati ni samokritički osvrt na vlastiti velikosrpski i velikodr-žavni politički angažman, pa će nešto prije smrti progo-voriti glasom griže savjesti onoga koji je direktno doprinio ogromnoj ratnoj tragediji koju (umro maja 1992), neće vidjeti u svoj njenoj neljudskosti i fašistički raspojasanoj razornosti: „Osećam se odgovornim jer sam pripremio taj rat. Da nisam izazivao tu emocionalnu napetost unutar srpskog naroda, ništa se ne bi dogodilo. Moja partija i ja aktivirali smo upaljač srpskog nacionalizma ne samo u Hrvatskoj već i na drugim mestima, naročito u Bosni i Hercegovini“.31

Kao velemajstor spletkarenja i sofisticiranih prevara, Milošević svoj plan ratnog razbijanja Jugoslavije zasniva na sopstvenim matricama izazivanja opravdanih sukoba. Guranjem Slovenaca i Hrvata na put otcjepljenja, on sebi i Srbima osigurava razlog i izgovor za stvaranje jedinstvene srpske države („Svi Srbi u jednoj državi“), a to nije moglo bez dvostruke igre: bez sprečavanja čistke u redovima slovenačkih i hrvatskih političara, jer je „samo održanje HDZ-a na vlasti i veličanje hrvatskog nacionalizma moglo natjerati JNA da se rasporedi na područja naseljena Srbima i da se na taj način pripremi razbijanje Jugoslavije“.32 O tome najbolje, u svojoj knjizi „Komadanje Jugoslavije“ (Beograd, 1992. str. 13), 31 F. Hartmann, Milošević – dijagonala luđaka, Rijeka / Zagreb 2002. str. 96.32 Ibid. str. 104.

40

svjedoči Borisav Jović, govoreći o tome kako je srpsko vođstvo, shodno svojim ratnim planovima, otišlo u Ljubljanu i nutkajući ih požurivalo Slovence da što prije napuste Jugoslaviju: „Mi smo im obećali da ćemo ih prvi priznati. Ubedili smo ih da je upravo u njihovom interesu da krenu tim putem (neovisnosti), jer njihovo odvajanje od Jugoslavije ne postavlja teritorijalne probleme“.33

Slijedeći analitički trag Olivere Milosavljević, M. Tomanić zaključuje da su „za rat i stvaranje Velike Srbije bili praktično svi“, dakle i oni „za“ i oni „protiv“ Slobodana Miloševića, te su mu, „na zadatku stvaranja jedne srpske države, iako je Jugoslavija još postojala, rat još nije započeo, a secesija nije završena“,34 samo olakšavali realizaciju jedne velikodržavne etno-čistačke opsesije koja će, teroristički provođena, biti plaćana životima, krvlju i suzama običnih, nedužnih građana, staraca, žena i nedužne djece. U prilog dobro promišljenom ratnom scenariju svjedoči Miloševićeva izjava od 16. marta 1991. godine, na Beogradskom univerzitetu u kojoj kaže da će „legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, a uskoro je usledila i njegova odluka o mobilizaciji rezervnog sastava milicije“.35 Zapravo, njegov ratni naum procurio je indirektno i ranije. Tako, 10. januara 1991. na sastanku Predsjedništva, u prisustvu predsjednika svih republika, dok se raspravlja o budućnosti Jugoslavije, Milošević upozorava da će „Srpski narod živeti u jednoj državi“.36

U pozadini svega je Miloševićeva svijest o tome da će iza njega i njegovih razbijačkih ratno-ekspanzionistič-kih planova stajati JNA čemu smo svi mi, slijedom ra-

33 Ibid.34 M. Tomanić, cit. dj., str. 37.35 Ibid.36 F. Hartmann, cit. dj., str. 110.

41

tnih događaja bili živi svjedoci, a o čemu govori i general Veljko Kadijević u svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“, kad kaže: „JNA je predstavljala osnovu iz koje su formi-rane tri vojske – Vojska SRJ, Vojska republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine“.37 Prevedeno na prak-tični jezik, cilj tako restrukturirane JNA je, po riječima Kadijevića, „zaštita i odbrana srpskog naroda van Srbije i prikupljanje JNA u granice buduće Jugoslavije“.38 Zva-nični Beograd, izuzev deklarativno, nije želio Jugoslaviju i Milošević je tragom te logike svjesno opstruirao svaki pokušaj dijaloga i pomirenja koje bi se pokazalo kao pre-preka komadanju zemlje.

Plansko paraliziranje BosneU tom smislu, Ćosić dogovara sastanak Jović–Karadžić, u Beogradu 20. februara 1991. godine na kome se razgovara o situaciji u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom, Jović, savjetuje Karadžiću da u slučaju bilo kakvih nepovoljnih kretanja po velikosrpski projekt, Srbi napuste Skupštinu Republike i time parališu donošenje mogućih nepovoljnih odluka.39 Nije izostalo ni Jovićevo obećanje podrške JNA u daljem razvoju događaja u Bosni i Hercegovini.

Znači sudbina Srba u BiH za nas ovdje ne može se drugačije riješiti već ratom. Zbog toga što se samo na vojničkom planu osvoji može biti realno i stvarno naše. Takođe, ne razmijem najbolje izjavu, tražim da se to na ovoj skupštini objasni, šta bi to za nas značilo objavljivanje jednostranog prekida vatre. Obrazloženo je time da bi mi Evropi pokazali kako smo skloni pregovorima i mirnom rješenju, ali ja vas molim, pošto je ovo zatvorena Skupština, da se dogovorimo – ako nam je potreban jednostrani prekid vatre radi konsolidacije naše oružane sile i vojnih snaga, a slutim da bi to možda moglo biti u pitanju,

37 V. Kadijević, Moje viđenje raspada, Politika, Beograd 1993. str. 163.38 Ibid. str. 114.39 B. Jović, Posljednji dani SFRJ – izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd 1995. str. 273-274.

42

onda da znamo da je to izjava za vanjsku upotrebu za javnost.Dragan Kalinić u: Zapisnik sa Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini Održane 12. maja 1992. godine u Banja Luci40

Životne činjenice pri svemu tome nisu imale nikakvu težinu ni učinkovitost spram ideoloških velikodržavnih apriorizama. Jer, kako to analitički jasno i tačno uviđa F. Hartmann, „za razliku od hrvatskih Srba, bosanskoher-cegovački Srbi nisu imali nikakav izgovor, pa čak ni la-žan, za nepriznavanje autoriteta Sarajeva. Srbi nisu imali status manjine, njihova građanska prava nisu bila ugro-žena. ... Osim toga, Sarajevo nije zahtijevalo neovisnost, već je, naprotiv, pokušavalo spasiti Jugoslaviju i nasto-jalo je posredovati između Ljubljane, Zagreba i Beograda kako bi se pronašao izlaz iz krize“.41

Sve se, dakle, odvija kao posljedica jedne totalitarne nihilističko-voluntarističke politike Slobodana Miloševića, koji nestanak Jugoslavije uzima za izgovor ostvarenja velikosrpskog totaliteta, što vodi nužnom raspadu i nestanku sklada prethodne cjeline. Ničeovski govoreći, kad idejno osmišljeni nihilizam postojećem ospori pravo da postoji, istovremeno smatrajući da ono što „treba“ da bude ne postoji, tada konkretna empirijska stvarnost prestaje da ima smisla,42 i podliježe pravilima nasilne reorganizacije u smislu realizacije onog kabinetski osmišljenog i – zacrtanog „treba“.

Dakle, rušeći Jugoslaviju, Milošević negira pravo njenog postojanja, smatrajući istovremeno da republike ne po-stoje, i da je sve to, naprosto – srpsko; odnosno, država

40 Cf: xxx Ja sam za ratnu opciju (ur. Robert J. Donia & al.), Tuzla 2007. str. 44-45.41 F. Hartmann, cit. dj., str. 147.42 CF. K. Prohić, Hrestomatija etičkih tekstova – egzistencija, mogućnost, sloboda, Sarajevo, 1978. str. 123.

43

Srba („Svi Srbi u jednoj državi“), obesmišljavajući time empirijsku stvarnost dotadašnje zajednice. Budući da za to nema ni povijesnog ni logičkog utemeljenja na koje bi se pozvao, to je vrijednosno gledano, aksiološki trenutak u kome laž (kojom obmanjuje i unutrašnju i svjetsku jav-nost), postaje osnovni postulat i neizostavni instrument njegove velikodržavne politike. Sve je unaprijed planira-no, ali tako da će se za izvedbu vlastitog rušilačkog plana uporno optuživati drugi.

O tome najbolje svjedoči jedan Miloševićev razgovor s Karadžićem 17. juna 1991. sedam dana prije nego što će Slovenija i Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost. U tom razgovoru, Milošević se hvali da razvoj događaja ide „upravo onako kako smo planirali“.43 Taj segment razgovora između Slobodana Miloševića (S.M.) i Radovana Karadžića (R.K.), teče ovako:

S.M. Ti vidiš da oni hoće da izađu. Te stvari se odvijaju tačno onako kako smo planirali...R.K. Da, da, to je tačno.S.M. Tačno kako smo planirali.44

Treba reći da se citirani razgovor odvija u vrijeme kad Milošević javno i uporno, optužujući sve druge da je ruše, naglašava kako on želi sačuvati Jugoslaviju. U prilog raskrinkavanja i objelodanjivanja te Miloševićeve laži, najbolje govori knjiga norveškog novinara Kjell Arild Nilsen-a: Milošević i krig i Haag – eb dokumentasjon (Sypress, Oslo, 2007), a posebno kapittel 5: Nøyaktig som vi planla det, str. 87. Ta obimna istraživačka studija (str.605), napisana je na osnovu haaških dokumenta 43 K. A. Nilsen, Milošević u ratu i Haagu – dokumentacija, Sarajevo, 2013, str. 116. (prevod: R. Muratović)44 Ibid. str. 117.

44

i dostupna je ovdašnjim čitaocima i na našem jeziku (Sarajevo, 2013).

Naravno, to nije ni jedini ni posljednji primjer koji potvrđu-je sve ono što miloševići, mladići, karadžići, šešelji i drugi idejni akteri detaljno planirane velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, danas u Haagu konstantno poriču. Sistematičnost i civilizacijska morbidnost velikosrpskog plana i projekta vidljiva je iz Karadžićevih objašnjenja poslanicima Skupštine bosanskih Srba, marta 1994., iz kojih se također, i ko zna koji put, vidi da je plan etnič-ke podjele Sarajeva napravljen mnogo prije početka rata: „Prije rata kada je profesor Milojević planirao šta će se dogoditi s Bosnom i Hercegovinom, mi smo planirali šta da radimo sa Sarajevom. Procjenjivali smo da zauzmemo planinu Zvijezdu. To će biti granica. Dolina rijeke Krivaje funkcionirat će kao veza između Sarajeva i Banje Luke... To je jedna država, dobro integrirana nacija. To su naši planovi napravljeni puno prije početka rata“.45

Poredeći opsadu Sarajeva (za koju će na sudu minhauzenovski nevjerovatno tvrditi da nije postojala), s blokadom Berlina 1948-1949. Karadžić, Miloševićev izvođać ratnih radova u BiH, na 40. sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, održane 10. maja 1994. fašistički precizno, i usto, vrlo cinično objašnjava smisao opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine: „Mi morama zadržati karakter berlinskog koridora, tako da ih prinudimo da definitivno prihvate podjelu i naprave kompaktne teritorije. Mi ćemo im dati kvadratni metar šume između Vogošće i Stupa, a onda ćemo zauzvrat tražiti kvadratni kilometar kod Drine“.46 Podjela Sarajeva 45 K.A. Nilsen, Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija, Sarajevo, 2013. str. 279. 46 Ibid. str. 279-280.

45

i etničko (resp. genocidno), čišćenje Bosne i Hercegovine, kao fašističko-rasistički operativni koncept velikodržavne ideologije Miloševića i SANU svite oko njega, slijeđen je do kraja rata.

Po Karadžićevom oficijelnom svjedočenju na 36. sjednici NSRS, krajem 1993. Milošević je bio informisan o svemu i sve je podržavao: „Politika SDS-a je držati čvrsto Sarajevo. Ova Skupština je dala saglasnost za takvu politiku u svojim strateškim ciljevima i, ako se dobro sjećam, to je strateški cilj broj 5... Ja sam već razgovarao o tome s Miloševićem. Srpsko Sarajevo ima podršku svih 12 miliona Srba“.47

Tada još nismo slutili sav užas i posledice zločina. Ali videli smo radikalan gubitak slobode i znali da je samovolja vlasti time dobila poligon. Videli smo nepravdu i videli smo izgnane kada je to, u poređenju s onim što su donele naredne godine, još bilo bezazleno. Znali smo za koncentracione logore ne znajući za zverstva koja su se tamo odigravala.Dakako da svi mi u Nemačkoj zajednički snosimo odgovornost za to što je takva politička situacija uopšte nastala, za to što smo izgubili svoju slobodu i bili primorani da živimo pod despotskom vlašću beslovesnih neljudi. U isti mah, u svoju odbranu možemo reći da smo bili žrtve kombinacije potajnog bezakonja i otvorenog nasilja. Onako kako državni poredak omogućuje žrtvi zločina da štiti svoja prava, nadali smo se da evropski poredak ne može dopustiti ove zločine države.


A peti strateški cilj je čisto rasističko-fašistički: „podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od ova dva dijela efektivne državne vlasti i konstitutivne države“.49 U tu svrhu Sarajevo će, odmah s početka rata planski biti opkoljeno i držano u opsadi 1425 dana, baš onako kako to Karadžić 12. maja 1992. referiše poslanicima svoje Skupštine: „Mi držimo sva naša područja, sve općine, sva naselja oko Sarajeva, i držimo

47 Ibid. str. 280-281.48 K. Jaspers, Pitanje krivice, B92, Beograd, 1999, str. 74-75.49 Ibid. str. 281.

46

naše neprijatelje – sada to moram i mogu reći – potpuno opkoljenim, tako da oni ne mogu dobiti nikakvu vojnu pomoć, niti pomoć u ljudstvu, a ni u naoružanju“.50

Epilog tako hermetičke opsade Sarajeva je 11.541 ljudski život ugašen pod svakodnevnim nasiljem granata i ciljanim pucanjem čak i na građane u redu za hljeb i vodu. Smrtno je stradalo čak 1.601 dijete Sarajeva. Mnoga od njih, kao svjesno izabrana ratna meta, ubijena mecima Karadžićevih zlikovaca-snajperista. Prosječan broj granata s brda, koji je dnevno bacan po Sarajevu je – 329. Rekordan broj (uzimam podatak s banjalučkog portala) granata 3.777, ispaljen je na grad 22. jula 1993.51 Sve je to, naravno, predmet kasnijeg kontinuiranog poricanja okrivljenih i odgovornih za strašne masakre i zločine nad civilima grada i Bosne i Hercegovine.

Zločin „čiste savjesti“Na sudu u Haagu, iznoseći svoju završnu odbranu, sve to Karadžiću nije smetalo da, gebelsovski ponavljajući i poričući sve ono čime se nekada hvalio, ustvrdi kako Sarajevo nije bilo u opsadi. „Negirajući kampanju artiljerijskog i snajperskog terora nad Sarajlijama“, i služeći se miloševićevski uzornom retorikom fabrikovanja neistina i deskripcije izmaštane stvarnosti, u svrhu odbrane po svaku cijenu, tvrdio je, doslovno, čak i to da − „Sarajevo nije ni ogrebano“,52 i da mu je „savjest 50 K.A Nilsen, cit.dj., str. 279.51http://banjalukain.com/clanak/96236/prije-20-godina-na-sarajevo-je-palo-3-777-granata.5 2h t t p s : / / w w w . g o o g l e . b a / w e b h p ? s o u r c e i d = c h r o m e -instant&ion=1&espv=2&ie=UTF-8#q=karad%C5%BEi%C4%87%20negira%20osadu%20sarajeva.

47

čista“. Da izgovori tako nešto čovjek mora biti ili potpuni ludak, oslobođen svake odgovornosti ili zločinac čija monstruozna bezosjećajnost sama priziva smrtnu kaznu kao jedinu mogućnost pravednog sudskog ishoda. To je trenutak u kome se prepliću patologija enormne bezosjećajnosti, osmišljenog bezobrazluka i projektno zacrtanih laži krvave velikosrpske ideologije. Konačno, tipično neonacistički, tvrdi se da je haaški sud politički i antisrpski, dakle institucija bez razloga i osnove svoga postojanja. Sporni su samo Sud i suđenje. Rat i zločini kao da nisu ni postojali.

Tvrdi se da (nirnberški) proces za sve Nemce predstavlja nacionalnu sramotu; kada bi u Sudu bili i Nemci, onda bi makar Nemci sudili Nemcima.Na to se može uzvratiti da nacionalna sramota nije Sud, već ono što je dovelo do njegovog ustanovljavanja, dakle režim i njegovi postupci. Za svakog Nemca svest o nacionalnoj sramoti je neizbežna. Ona ide pogrešnim putem ako se okreće protiv Procesa umesto protiv njegovog Uzroka.


Očito, sve se odvija u skladu sa predratnim instrukcijama Miloševića koji zahtijeva „od bosanskih Srba da djeluju u najvećoj tajnosti kako njihovi postupci ne bi izgledali kao dio dogovorenog plana“ razbijanja SFRJ, i da treba „izjavljivati da se zalažu za očuvanje Jugoslavije...“54

O kakvoj vrsti cinizma i etno-zatrovanosti se radi, najbolje svjedoči činjenica da se, za razliku od Miloševićevih u Haagu, takvom vrstom neshvatljivo prozirnih i glupih laži, koje poriču i ono najočiglednije, nisu koristili ni najokorjeliji Hitlerovi nacisti u Nürnbergu. Za razliku od Miloševića i njegovih etnonacista, Hitlerovi su nacisti, svoje zlo nastojali barem nekako pravdati, racionalizirati, kontekstualizirati (...) ali ne i poricati na način tako

53 K. Jaspers, Pitanje krivice, B92, Beograd 1999, str. 42.54 F. Hartmann, cit. dj., str. 147.

48

jeftino očiglednih neistina kakvima se kukavički služio Milošević, a danas to isto čine njegovi najodaniji ideološki sljedbenici: Šešelj, Karadžić, Mladić i ostali epigoni velikodržavne fašističke ideologije.

Na sceni su paradigmatična drskost, cinična drčnost, licemjerje i nemoral, na koje, nažalost, nasijeda ne samo zapadna diplomacija, nego i haaški sud danas, kako je to vidljivo iz niza simbolički mlakih i oslobađajućih presuda i brojnih pomilovanja tribunala. Naravno, „Lakše je biti dobar, nego pravedan“ (V. Igo). Slijedeći tu moralno besmislenu logiku „dobrote“ prema brutalnim zlikovcima (i krajnje nepravde prema žrtvama), haaški trubunal srazova ne samo vlastitu vrijednost, nego, direktno izdaje smisao istine, prava i pravde zbog kojih postoji.

S druge strane, u Srbiji se devedesetih godina sudi pacifistima i svima onima koji ne žele rat. „Srpsko pravosuđe u rujnu 1991. okrivljuje Radomira Jovanovića zato što se pobunio protiv rata“, pokazuje nam Rajko Danilović u svojoj knjizi Upotreba neprijatelja (str. 108).55 Po nalogu Miloševića, danonoćnim ratnohuškačkim hajcanjem medija, sve se čini na pripremi javnosti za njeno masovno učešće u već isplaniranom ratu. Da bi suzbili mobilizacijska neodazivanja i kolektivna dezerterstva već mobilisanih s bojišta, srpske vlasti prisiljene su da, s najviše razine, dezerterima objašnjavaju ciljeve neobjavljenog rata. Način na koji se to čini razotkriva osmišljeni modus izvrtanja činjenica namijenjen dezinfomisanju domaće i svjetske javnosti o tome kako Srbija nije u ratu. Tako, ministar srpske vlade, Dragan Dragojlović, pobunjenicima iz Valjeva, objašnjava Miloševićevu taktiku sljedećim riječima: „Mi stalno govorimo da Srbija 55 Cit. prema F. Hartmann, nav. dj., str. 162.

49

nije u ratu sa Hrvatskom, ali da srpski narod jeste. Mi to ne možemo reći zbog međunarodnog javnog mnijenja jer bi Srbija bila odmah nazvana agresorom. Kad je vojnik JNA u Hrvatskoj, niko ne može reći da Srbija ratuje. Zbog toga Srbija ne može imati vlastitu armiju i zbog toga se ona poziva na jugoslovensku armiju“.

Miloševićeva privatna opakost i velikodržavna opsesija nije prezala čak ni od toga da mobiliše i vođe opozicije koji su se protivili ratu. Tako je 7. studenog, na adresi prebivališta policija uhapsila Nenada Čanka, predsjedni-ka Lige socijaldemokrata Vojvodine, predala ga vojnim vlastima, a ove ga poslale na front istočne Slavonije. Prof. dr. Ivan Đurić, predsjednik Saveza reformista Srbije, ta-kođer je pozvan u vojsku, a spasio se tajnim bijegom u Pariz.56

Rat je bio Miloševićeva velikodržavna opcija i ništa ga drugo nije zanimalo. Jedan od planova mirnog rješava-nja krize predlagao je Lord Carrington. Po tom planu nije bilo unutrašnje promjene granica, dakle, očuvana SFRJ, bi se samo transformisala u „slobodno udruženje suve-renih i nezavisnih republika“, sa osiguranim mehanizmi-ma zaštite prava čovjeka i nacionalnih manjina. Ukratko, Srbi ne bi bili zakinuti, ostali bi u jednoj državi, a pokraji-ne bi dobile „specijalni status“, a s njim i svoja prava. Sve bi prošlo mirno, bez krvi i ratnog haosa. Ali Miloševiću je trebala Velika Srbija, a ne Jugoslavija. On je bio jedini od šest predsjednika jugoslovenskih republika koji je (4. no-vembra 1991.), odbio Carringtonov predlog. Momir Bu-latović će, naknadno (pod pritiskom Miloševića), povući svoj potpis. Slično će proći i brojni drugi pokušaji mirnog raspleta. Tek, krajem te 1991. „dovršeno je više od 80% priprema za rat koji je Slobodan Milošević namjerava 56 Ibid. str. 173.

50

pokrenuti protiv Bosne i Hercegovine“, kako to, u knjizi Srpska vojska, pokazuje Dobrila Gajić-Glišić, šefica kabi-neta ministra odbrane Srbije, Tomislava Simovića.57

Posebnu, dodatnu iracionalno-zločinačku krvavost rata, onakvog kakvog ga poznajemo iz vlastitog iskustva, Mi-lošević je osigurao puštanjem brojnih robijaša iz srbi-janskih zatvora, dajući notornim ubicama, zlikovcima i recidivistima, šansu da pljačkom i zločinom nad nesrbi-ma, otkupljuju svoje ranije grijehe. Uprkos tome, srpske je zločine trebalo naknadno poricati i skrivati. Učiniti ih nepostojećim: kao da nikada i nigdje nisu počinjeni. Či-nili su to državni mediji Srbije u čemu su „imali iskre-nu i zdušnu pomoć Srpske pravoslavne crkve“.58 U tu svrhu, mediji veličaju vođe paravojnih formacija, a rat se prikazuje kao pravedan, „paravojnici kao branitelji, a razaranja i osvajanja naselja kao oslobađanje“. Zlo se ve-liča na sve načine, a Brana Crnčević, književnik, javno objašnjava razliku između srpskih zločina i – uzvratnih zločina nesrba: „Srpski zločini tiču se Boga, zločini dru-gih tiču se đavola“.59 Tako je narod nebeski, vještim ka-lemljenjem ideološkog etno-diktata i crkvene dogme na drvo rata, instrumentalizirao i samog Boga, koristeći ga kao politikantski štit na svom krvavo-zločinačkom putu ka Velikoj Srbiji.

Kako je, tekući po beogradskom ratnohuškačkom scena-riju, i u izvedbi paravojnih formacija pod zaštitom JNA, sve to izgledalo na terenu, najbolje opisuje ratni izvje-štaj potpukovnika Milana Eremije koji govori o jednom događaju s hrvatskog ratišta: „Prilikom zarobljavanja

57 Cf: F. Hartmann, ibid. str. 179; fusnota 260.58 M. Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001, str. 126.59 F. Hartmann, cit. dj., str. 197.

51

osamdeset meštana hrvatske nacionalnosti u selu Lovas od strane TO Lovas i odreda 'Dušan Silni', vršeno je fizič-ko zlostavljanje nad njima, nakon čega je ubijeno četiri meštanina sela Lovas. Nakon dolaska odreda 'Valjevo' u selo Lovas, zarobljeni meštani su korišćeni za čišćenje minskih polja, kojom prilikom je ubijeno sedamnaest meštana. Povređenim meštanima je odbijeno pružanje medicinske pomoći od strane medicinskog osoblja Doma zdravlja Šid (grad u Srbiji na granici sa Hrvatskom)“. O tome je izvijestio časopis Vreme u dva broja (24. februar, 1992. str. 13; te, 9. mart, 1992. str. 18-19).60 Međutim, sve je to bio samo blagi uvod, neka vrsta generalne pro-be, u zločinačko-genocidni pakao koji će Milošević usko-ro organizovati širom Bosne i Hercegovine.

Slijedeći dosljedno svoju licemjernu taktiku, Milošević će za svog neslužbenog i neproglašenog glasnogovornika uzeti etno-fašistu Vojislava Šešelja, predsjednika stranke „Srpski četnički pokret“, koji će „glasno govoriti ono što je režim u tajnosti mislio“. Šešelj se javno zalaže za etničko čišćenje, za ukidanje Bosne i Hercegovine, ubistva i deportaciju Muslimana u Anadoliju, za ritualno klanje Hrvata „ne nožem već malom zahrđalom kašikom“ (Duga, Beograd, 5. maja 1991).61 Upravo takvom Šešelju Milošević omogućuje da uđe u Skupštinu. Istovremeno, sam sistem, na čelu sa Miloševićem, uporno tvrdi kako Srbija nije u ratu i da „nema nijednog srpskog vojnika na teritoriji Bosne“.

Šešelj, međutim, onda kad je to njemu odgovaralo, otkriva drugu stranu ratne medalje izjavljujući: „Milošević me je zamolio da mi radikali još intenzivnije organizujemo slanje dobrovoljaca preko Drine, sa svoje strane obećevajući

60 Cf: F. Hartmann, cit.dj., str. 198.61 Ibid. passim., str. 204-205

52

adekvatnu pomoć u oružju, uniformama i prevoznim sredstvima. Po tom pitanju saradnja je besprekoprno funkcionisala (...) Sva vojna i policijska skladišta su nam stajala na raspolaganju, a naši dobrovoljci su se redovno uključivali u jedinice JNA, srpskih vojski ili policijske odrede MUP-a Srbije. Vrlo brzo smo regulisali njihov profesionalni status, odsustvo, radni staž, lečenje, pomoć porodicama. A kada bi neki dobrovoljac poginuo redovno su mu ukazivane zvanične vojne počasti. Dolazio bi vojni orkestar nadležnog garnizona i vod koji bi vršio počasnu paljbu“ (Velika Srbija, br. 21. 1995).62 Dakle, u pitanju je direktna uvezanost četnika u vojno-ratničke strukture Srbije koje, združeno, i uz pomoć logističke podrške JNA, haraju na tlu Bosne i Hercegovine.

Srbiziranje JNA

Zapravo JNA je bila rasadnik tri srpske vojske i, kako piše general Veljko Kadijević (penzionisani ministar vojske i načelnik Generalštaba), predstavljala je „osno-vu iz koje su formirane Vojska SRJ, Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine“. Očišćena od nesrba JNA prestaje da postoji i „sada se zove Vojska Jugoslavije. Zato što su u njoj samo Srbi... Ali, pošto Sr-bija nije u ratu, jedan deo jugoslovenske vojske ostaje u Bosni, zajedno sa svom opremom, naoružanjem i oficiri-ma – i proglašava je vojskom Republike Srpske“.63 Tako je, zaključuje književnik Vidosav Stevanović, zajednička vojna imovina svih šest jugoslovenskih republika dodije-ljena „jednom narodu koji je prihvativši to otrovno voće, 62 Cf: V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001, str. 126, fusnota 69.63 Ibid. str. 126.

53

izgubio legitimnost svojih zahteva. Bez vojske se čak ni Milošević ne bi odlučio na rat“.64 Međutim, uprkos svim tragovima, pisanim i nepisanim, te vrste, Milošević će to, kao i svi ostali haaški uznici uporno negirati kako u Haagu, tako i u javnosti. Odnosno, svako podsjećanje na činjenice direktnog učešća u ratu, i svako drugo do-vođenje Srbije u vezu sa ratovima širom ex-Jugoslavije, biće od Miloševića i njegovih idejnih satelita i saradnika okvalifikovano kao laž i najobičnija „satanizacija srpskog naroda“. Dakle, sve u svemu, u njihovoj fantazmagorič-noj slici ideologizirane stvarnosti ništa se posebno nije događalo: „Krv nije tekla, ranjenici nisu umirali, dečije glave se nisu rasprskavale pod mecima ratnika“.65

Ali, ništa novo.

Da su laž i licemjerje idejna konstanta i armatura krva-vo-kukavički demonstriranog beščašća sprege vojno-ci-vilnog vrha velikosrpske ideologije, može se najbolje oči-tati iz njihovih međusobnih optužbi u konfliktno oboje-nim susretima bliske vrste. Na jednom od zasijedanja Skupštine RS-a, optužbe su krenule u pravcu uzajam-nih podsjećanja na nedavnu, komunističku prošlost, ve-likosrpskih nacionalista (antikomunista) i vođa srpskog naroda. Analizirajući kadar vojske RS, Karadžić (ništa ne sluteći o mugućim kartama iz rukava druge strane), slavodobitno i pun sebe, direktno optužujući Mladića za nosioca karakterne titoističke crte, zaključuje da njihov najveći problem predstavlja njihova nepopravljiva ko-munistička prošlost. Zatraživši riječ, Mladić, očito dob-ro pripremljen, vadi list papira, i likujući, sav ozaren, za skupštinskom govornicom čita sljedeće: „Dragi i voljeni druže Tito. Povodom Vašeg 85. rođendana želim da Vam 64 Ibid. fusnota 70.65 Ibid. str. 127.

54

uputim izraze divljenja, za veličanstvenu borbu i blistavo izabran put kojim nas vodite, vjerujući bezrezervno u svi-jetlu budućnost s Vama na čelu ...“

Pa, šta“?, upitao je Karadžić. „Je li to tvoje pismo“? „Nije moje, nego tvoje, Radovane. Pisao si ga 1977. godine, kad sam ja bio Titov oficir“, piše Milorad Tomanić, i zaključuje: „Tako su, dakle, sami o sebi govorili oni koje je mitropolit Amfilohije nazvao čuvarima Srba i srpskih duša. Kakvi čuvari – dobro su prošli i Srbi i duše im“.66

Dosljedno nedosljedni, Miloševićevi odani saradnici-poltroni, nekritički, i u stopu, ga slijede na njegovom širokom ratnom putu. „Još 1991., dok se ratovalo u Hrvatskoj i niko nije hteo da zna da je Bosna na redu, uhvaćen je jedan od niza telefonskih razgovora između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića:

Milošević: „Sve ćeš imati, ne brini. Najjači smo (...) Dok je Armije niko nam ništa ne može“. Karadžić: „dobro je to. A šta je sa onim bombardo-vanjem kod...“ Milošević ga prekida: „Danas nije zgodno za avijaci-ju. Zaseda Evropska zajednica“.67

Ustvari, sva beogradsko-zagrebačka ratna priča umotana je u celofan licemjerne taktike i laži. Mračni savez Tuđmana i Miloševića omogućio im je ostvarenje njihovih tajnih ratnih ciljeva, o kojima, ni njihovi ni drugi narodi – potpuno bespotrebno ginući jedni protiv drugih – nisu ništa znali. Milan Martić, za „Oluju“ i pad Krajine optužuje direktno Miloševića i njegove beogradske oficire poslane u krajinu: Oficiri poslati iz Beograda prvi su napuštali

66 M. Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001, str. 114-115.67 V. Stevanović, cit. dj. str. 128, fusnota 72.

55

svoja mjesta. Nisu me čak ni izvijestili o početku ofanzive. Ta sramna režija, kaže Martić, planirana je u Beogradu i njen cilj je bio da se izazove povlačenje vojske i napuštanje teritorije u Hrvatskoj.

S druge strane zabilježen je Tuđmanov cinizam: „Mi nismo tražili od Srba da odu. Njihov problem je što je 90% njih spakiralo kufere“. To je jedina istina o krajiškom, strateški zacrtanom egzodusu. Sva beogradsko-medijska priča o nasilnom progonu je, samo idejno-namjenska instrumentalizacija jedne neistine, koja je logikom tajnih dogovora Tuđman-Milošević, morala ostati skrivena od srpske javnosti. „Svaki izbjeglica mogao je svjedočiti da je stanovništvo pobjeglo na poziv svojih čelnika. Svaki vojnik je mogao posvjedočiti o namjernom povlačenju srpske vojske (...) Sve u svemu, mogli su svjedočiti o namjernom i planiranom napuštanju Krajine“.68

Nastavak krajiške izbjegličke priče samo razotkriva onu dogovorno-stratešku logiku Miloševićevog obećanja hrvatskom vođstvu iz februara 1991: „Srbi iz Hrvatske ne zanimaju nas, ono što hoćemo to je 66% Bosne i Hercegovine“. Tragom tog strateškog velikosrpskog imperativa, Beograd je dio krajiških izbjeglica taktički stacionirao u okolinu Banjaluke i na sjeveru Bosne, da bi na taj način „opravdao zadržavanje tih područja u srpskom vlasništvu“. I ne samo zbog toga. Da su pušteni u Srbiju, izbjeglice bi svojom pričom uzdrmali Miloševićevu vlast, koja se padom Knina već našla na udaru beogradskih demonstranata. Stoga je drugi dio krajiških Srba, iz istih razloga i protiv svoje volje, organizovano transportovan direktno na Kosovo. Tako je onemogućeno da se narodni, odnosno, autentični glas istine o dobro režiranim zbivanjima u Krajini, čuje u matici Srbiji.69

68 F. Hartmann, cit. dj., str. 228.69 Cf: F. Hartmann, cit.dj. passim., str. 228.

56

Koordinirano H-S dijeljenje BosneS druge strane, na Miloševićevo obećanje o prepušta-nju sudbine krajiških Srba Hrvatskoj, biće velikodušno uzvraćeno zagrebačkim obećanjem pasivizacije bosans-kog HVO-a: Konkretno, 18. novembra 1991. Zagreb daje svoju časnu velikodržavnu riječ da neće sprečavati srp-sku agresiju na Bosnu i Hercegovinu, eventualnim stva-ranjem zajedničkog fronta otpora sa Sarajevom. Tako je i bilo. Dok su „beogradske sluge u krvi slavile svoju pobje-du u topovima porušenom, i tenkovima zgaženom Vuko-varu, separatistički ogranak HDZ-a“, sa Matom Bobanom na čelu, stvaranjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, „hrli u pomoć svojim krvnicima“ u Bosni i Hercegovini.70

Već 8. januara 1992. Milošević šalje Franji Tuđmanu jednog od vođa SDS-a, Nikolu Koljevića, kako bi se uv-jerio u „dobru volju hrvatskog vođstva za konkretizira-nje dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine“. Tuđman je primio Nikolu Koljevića zajedno sa Franjom Borasom, vođom HDZ-a. „Hrvati iz Bosne žele se pripojiti Hrvat-skoj, Srbi iz Bosne Srbiji, mi imamo zajednički cilj“ (F. Hartmann, str. 236). A već 26. februara Nikola Koljević i Radovan Karadžić susreću se u Grazu sa Zvonkom Lero-tićem i Josipom Manolićem, Tuđmanovim savjetnicima, kako bi, na tragu uzajamnih interesa razgraničili svoja područja u Bosni i Hercegovini.71 Dogovor, zbog nekih sitnica, nije finaliziran toga dana, ali se ni na to nije če-kalo dugo. HVO, je u međuvremenu radio svoje: „prikri-veno je okupirao samoproglašena područja autonomne konstitutivne jedinice Herceg-Bosne“. Motivisan očeki-vanim držanjem hrvatskih nacionalista, Milošević inicira

70 Ibid. str. 232.71 Ibid. str. 237.

57

nastavak razgovora o podjeli Bosne i Hercegovine, te već 6. maja, ponovo u Grazu, dolazi do susreta Mate Bobana i Radovana Karadžića kako bi zaokružili kartografiju do-govorene podjele. Nakon završenog susreta Mate Boban, izjavljuje da „nema više nikakvih razmirica između bo-sanskih Srba i bosanskih Hrvata“ (Naša borba, Beograd, od 21. do 25. maja, 1997).

Dobro naoružani Srbi već za tri mjeseca okupirali su 70% teritorije, HVO kontroliše zapadnu Hercegovinu, R BiH se svodi na ostatak od 15%. Sasvim planski, u skladu sa Miloševićevom velikodržavnom fašističkom ideologijom, Radoslav Brđanin, jedan od vođa SDS-a, izdaje opera-tivnu preporuku da na srpskoj teritoriji nesrbi moraju biti eliminisani i svedeni na manje od 2% ukupnog sta-novništva. U skladu s tim (i da se ne bi ostalo samo na pukim riječima), Brđanin daje vrlo precizne upute načina realizacije tog genocidno zacrtanog plana. Plan treba da se realizuje u tri koraka: „prvo, prinudom i nasiljem uči-niti im život nemogućim, tako da se sami odluče na od-lazak; nakon toga slijedi deportacija i izgon, te, konačno, ubijanje onih koji su ostali“.72

Međutim, ni to nije sve. Išlo se još dalje. Genocidna ideologija nastoji da zatre sve tragove drugog i drugačijeg, pa čak i na nominalnoj ravni. Za nju ne postoji ništa osim onoga u ime čega čini to što čini. Svi bosanskohrcegovački gradovi koji su imali prefiks bosanski (Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanska Dubica... itd.), preimenovani su tako da su dobili neke nove, srpske prisvojne prefikse. Zbog asocijativne snage svog imena, nisu mogli ostati ono što povijesno jesu (bosanski), jer im ime nominalno-značenjski odudara od ideoloških apetita velikosrpske geosemantike. Tako je i Skender Vakuf preimenovan 72 Ibid. str. 262.

58

u Kneževo. Još drastičniji primjer je Kozarac. Mjesto bez ikakvih asocijativnih prefiksa u imenu (ali ne i bez logike velikosrpskog zapišavanja teritorija), nakon što je zločinačkim etno-čišćenjem ostao bez ljudi, dodatnim, nominalnim nasiljem, očito zarad brisanja povijesnih tragova, prekršten je u Radmilovo. Besmisao tog preimenovanja razotkriva nam demografska statistika. Na popisu 1991. u Kozarcu živi ukupno 4.045 stanovnika. Od toga 3.740 Bošnjaka ili 92,5%. Srba je bilo samo 92 odnosno, 2,35%. U ime tih 2,35% Kozarac postaje Radmilovo. To je najbolja slika Miloševićeve velikosrpske logike na djelu. A pojavili su se čak i Srpsko Sarajevo, Srpska Ilidža, Srpski Brod, Foča je postala – Srbinje, itd., itd., itd. Nema racionalnog načina da se ta vrsta krvavog bezumlja opservira.

Ali, ta velikosrpska etno-megalomanija nije ništa novo, i nije od juče. Prepoznajemo je vremenski mnogo ranije – u sferi religije. Pravoslavna Nova godina, morala je ovdje, iz ko zna čijih i kakvih apetita i grandomanskog etno-egoizma, univerzalnost svog pravoslavnog koda zamijeniti velikosrpskim etno-redukcionizmom (svojatanja svega i svačega), pa je i mimo vlastite volje od Pravoslavne, prekrštena u Srpsku Novu godinu. Sve se uklapa u ideju velikosrpske omnipotencije koja uvijek nalazi bezbroj načina da se oglasi, a najčešće jedinim jezikom koji razumije i zna: jezikom sile i prijetnje. Tako, Milić od Mačve, inače slikar, na tragu poltronski idealizirane velikodržavne fantazije, namjenjujući joj ulogu gospodara svijeta, svojom politikantskom mega vizijom, nadmašuje čak i onaj interkontinentalni etno-ekspanzionistički slogan „Srbija do Tokija“. U svom sluganski velikodržavnom zanosu, Milić svim „neprijateljima srpskog roda“, prijeti

59

Teslinom bežičnom energijom iz središta magnetskog polja Zemlje. „Uskoro će Srbi biti gospodari sveta. Već sada Srbi raspolažu tajnim oružjem iz takozvanog Teslinog paketa, predatog 1943. godine ambasadoru Fotiću. Ako samo jedna bomba padne na Beograd – Vatikan, Beč, Bon i Zagreb biće potreseni iznutra silom formule V3=0. Kad se to desi, Atlantiđani će se pojaviti i proglasiti Srbe imperijalnim narodom, koji će od tog čas u ime njih zavesti red na zemlji i zagospodariti svetom“ (Vreme, 2. decembar 1991).

Na taj način će, u dva napada, obećavao je Milić od Maćve, biti uništeni Zagreb, Beč, Tirana, Sofija, Prag i Vatikan. „Rim bi bio pošteđen, jer Srbi cene njegovo umetničko nasleđe. U drugom krugu stradala bi cela Nemačka i njoj slične države, a takođe i gradovi Ankara, Teheran, Džeda, Meka i Medina“. Sve to trebalo je da se dogodi u junu 2001. godine. Naravno, kako vidimo, od svega toga nije bilo ništa. Ostaje pitanje – zašto“ Odgovor prepuštamo Miloradu Tomaniću: „To što Srbi, nisu nikada izvršili ova dva razorna napada (kaže Tomanić, cinično karikirajuću Milićeve ambiciozne prognoze), verovatno treba pripisati dobroti srpskog srca“.73

Pansrbizam i etno-rasizam

S druge, velikosrpske strane, slično Milićevim neostvarenim prognozama, pojavljuje se obimna, knjiga autorice Olge Luković-Pjanović „Srbi narod najstariji“. Prema jednoj fusnoti Vidosava Stevanovića, knjiga je u Beogradu „doživela brojna izdanja“, a tvrdi, između ostalog, „da su

73 M. Tomanić, cit. dj., passim. str. 8.

60

Srbi ne samo najstariji narod na svetu, već i preci tri rase: bele, žute i crne“.74 Idući dalje, iz knjige se može saznati i to „da je kineski jezik 'obogaćen prisvajanjem mnogih srpskih reči', zatim da je po Srbima 'dobio ime i današnji Sibir', ali i to da je 'ogroman procenat današnjih Nemaca' srpskog porekla samo što su oni to zaboravili. Ipak, jedna od najznačajnijih tvrdnji profesorke Olge glasila je da 'Šiptari duguju Srbima zemlju na kojoj žive, ime koje pred svetom nose i polovinu jezika kojim govore' ...“75 itd., itd.

Dr. Jovan Deretić, profesor nove srpske književnosti, dokazuje da su Prometej i Djevica Marija (Bogorodica), također bili Srbi. Zevs, Posejdon, Hera, Afrodita, Apolon, po Deretiću, uzeti su od Srba kao srpska božanstva. Njemački jezik nastao je na srpskim osnovama. Srpski jezik se u Aleksandriji govorio još prije Hrista. Stari zavjet preveden je sa srpskog na aramejski. Srpski jezik bio je zvanični jezik asirske imperije, a Srbi su imali pismo u kameno doba. Čak su i Mojsijevi zakoni bili zapisani na srbici, jer Jevreji nisu imali svoje pismo. Engleski sadrži 50% srbizama. Vojne naredbe, kaže Deretić, na dvoru u Stambolu, najprije su izgovarane na srpskom pa tek onda na turskom jeziku. Za dr Deretića, pravo ime Orfeja je Sorbej. Tales iz Mileta prezivao se Telić, i bio je Srbin. Homer, pisac Ilijade i Odiseje, zapravo je – Momir. Srbin je bio i Ahilej, što dokazuje 4 C na njegovom skutu. Sulejman veličanstveni po majci je Srbin. I Mehmed II, el-Fatih (Osvajač), je Srbin od Brankovića, i govorio je srpski odlično. Ameriku nije otkrio Kolumbo, nego Srbi. Kasijus Klej, svjetski šampion u boksu, ime je dobio po

74 V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001. str. 75, fusnota 29.75 M. Tomanić, cit.dj., str. 81.

61

Srbinu Dionu Kasijusu, ali ga je neki antisrbin nagovorio da odbaci srpsko i uzme ime Mohamed Ali.76 I sam Isus je bio Srbin.77

Sve su to primjeri koji pokazuju kako odaziv karijerističkom zovu totalitarnih ideologija, temeljno obesmišljava i degradira najveća naučna zvanja i titule.

Na tragu tog i takvog samorazumijevanja Srbima se prodaju najnevjerovatnije bajke tipa – nebeskog naroda. U pitanju je modus masovne manipulacije koji igra na kartu iracionalnog kolektivističkog zanosa i zatiranja elementarnog kritičkog mišljenja idejno uljuljkane gomile. Zahvaljujući tome, „Propaganda je svojim potrošaćima usadila ideju da pripadaju izabranom narodu. Pošto to nije bilo dovoljno, proglasila ih je pripadnicima 'nebeskog naroda', jedinog na svetu. Teorija je, ma koliko bila luda, zadovoljila podsvesnu megalomaniju većine. Suprotna teorija je svojevremeno zadovoljila Nemce. Naučnik Horbiger dokazivao je da čovečanstvo ne živi na površini planete zemlje već je u njenoj utrobi – naročito rasa Vrila i njena podzemna vojska. I da je nebeski svod optička varka na unutrašnjoj kupoli matere Zemlje“.78

Ista vrsta masovne, iracionalne megalomanije prati medijsko-marketinški uzvišeni „lik i delo“ Slobodana Miloševića. Srbija je tih godina, piše V. Stevanović, „ličila na izlog u kome se preporučuje i prodaje jedna fotografija. Predstavljala je namrgođenog muškarca glatkog lica i sa prosedom kosom, musolinijevski isturene brade. Nosio 76http://www.promete j .ba/index.php/home-4/1102- iz-laboratorija-dr-deretica-2-prometej-je-bio-srbin-a-tito-americko-poljski-jevrej.77http://www.portaloko.hr/clanak/srbijanskim-ludostima-nikad-kraja-isus-krist-je-bio-srbin-video/0/26356/.78 V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo, 2001, str. 156. fusnota 102.

62

je plavo činovničko odelo i istu takvu mašnu. Oči mu behu ukočene i uperene u daljinu, čelo bez ijedne bore. Fotografija se nalazila bukvalno svuda: na automobilima, kamionima, autobusima, vozovima, zidovima kuća, u kafanam, bakalnicama i nadleštvima, po školama i fakultetima. Starice su je držale pored kandila i ikona svojih svetaca. Žene su je nosile u tašnama, pored pudijera i ljubavnih pisama. Na crkvenim saborima prodavala se pored ikone Svetog Save. Nije poznat slučaj skrnavljenja ili obesvećenja te fotografije sa magičnim svojstvima. Ni slučaj izlečenja teških bolesti. Bio je to naš Sloba, novi predsednik Republike Srbije. Ali ne onaj stari; postao je nešto više od toga. Jedan pisac, kasnije akademik, napisao je: 'Taj potresni krik narodne duše: Slobo-Slobodo'.* Većina je u zanosu ponavljala ta dva imena koja su postala jedno, pretvorivši se u čarobnu formulu. Stvarno čovek je nestao preko noći: zamenila ga je mitska kreatura. Car Lazar, Sveti Sava, zaboravljeni staroslavenski bog Svantovid, Nikola Pašić, Aleksandar Ranković – sve u jednoj ličnosti“.79

Naravno, propagandno-ideološke bajke su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Tu stvarnost, ogoljenu od svih ideoloških iluzija, najbolje opisuje činjenica da, krvlju stvarani manji bh. entitet leži na više od tristotine masovnih grobnica i 6.000 mjesta nezakonitih zatočenja, plus 391 tipični konc-logor kroz koje je prošlo oko 137.000 ljudi. Samo Keraterm i Omarska, dva logora smrti, znala su za noć odnijeti i po 150 i više ljudskih života, kao što je to bilo u Keratermu 24. maja 1992. U sobu br. 3., nabijeno je 230 zarobljenika, a onda bačen suzavac. U

* Die Räder der Karriere werden am besten mit dem Fett der Schmeichelei geschmiert – Točkovi karijere podmazuju se najbolje mazivom laskanja (S. Graff).79 Ibid. str. 75.

63

pokušaju da se spasu, zarobljenici su mahinalno jurnuli na izlaz gdje ih je dočekala rafalna paljba koja je, odmah tu, na vratima, odnijela 180 života. Ostatak ranjenih je, zajedno sa poginulima, zločinački bezosjećajno bačeno u zajedničku grobnicu.

Upravo ovih dana, pored ostalog, gledamo potresno sv-jedočenje (TV dnevnici, 15.11.2014.), bivšeg logoraša za-točenog u Manjači, koji je, po vlastitoj računici, za četiri mjeseca zatočeništva, dobio ukupno 1kg hljeba. Nije te-ško naslutiti smisao tako osmišljenog sistema izgladnji-vanja ljudi, koji su, usput, i svakodnevno-sistematski, bili teško premlaćivani i šikanirani na sve moguće načine koje je izvolijevala bolesna mašta logorskih čuvara i nji-hovih nadređenih. Silovanja žena, surovo premlaćivanje i neshvatljivo brutalno ponižavanje logoraša (o čemu će biti riječi na drugom mjestu ove knjige), bili su slika sva-kodnevnice žrtava Miloševićeve etno-političke, velikodr-žavne igre, koju će on na sudu rezolutno poricati, kao i svaki drugi oblik (čak i dokumentovano prezentovane) krivnje.

U logoru Omarska bilo je i zarobljenih Srba, onih koji su se ljudski protivili ratu i idejnom bezumlju nasiljem ubijanog smisla zajedničkog življenja čovjeka s čovjekom, naroda s narodom. Ponekad su čitavi gradovi bili rigorozno aparthejdski, tačnije, etno-rasistički ustrojeni, uvodeći praksu totalnog negiranja svih političkih, ljudskih i životnih prava Bošnjacima, Hrvatima i ostalima, kao pripadnicima nesrpskih nacija. Sama Banjaluka je bila „zatvor pod otvorenim nebom za otprilike 60.000 nesrba koji su tu živjeli... Tamošnje Ratno Predsjedništvo odgovorno za Bosansku Krajinu, javno medijski propagira i poziva na eliminaciju nesrba, a Radoslav Vukić, čelnik pokrajinskog SDS-a, okomivši se na „mješovite brakove“,

64

za djecu tih brakova kaže da su „dobra samo za sapun“,80 prizvajući tom anticivilizacijski-patološkom metaforom njihovu fizičku likvidaciju.

Ta logika rasne teorije i prakse, identična je onome što se tokom Drugog svjetskog rata dešavalo u nacističkoj Nje-mačkoj. Shodno tome, davne 1965. „UN su usvojile kon-venciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, a aparthejd proglasile međunarodnim zločinom, izjednaču-jući ga sa ratnim zločinom i zločinom protiv čovečnosti“.81 To, očito, nije bilo obavezujuće za prostore na kojima se vladalo logikom Miloševićeve velikosrpske etno-rasističke ideologije, odnosno na način svojevremenog aparthejda Južnoafričke republike. Čak ni činjenica da je i Južno-afrička republika, odnosno Parlament, 1991. opozvao civilizacijski i ljudski neprihvatljive rasističke zakone, a sama Republika krenula putem demokratizacije, nije bila ni od kakvog značaja za velikosrpske etno-rasiste. Već od maja 1992. na sceni je „specijalni sistem za nesr-be“, koji podrazumijeva izbacivanja s posla, uskraćivanje međunarodne humanitarne pomoći i ljekarskih usluga, a većini Muslimana određen je kućni pritvor, nakon što su izbačeni iz svojih stanova i zgurani u geta. Nesrpskim ženama zabranjen je porod u banjalučkoj bolnici.

Pobjeda Nacionalne stranke na izborima 1948. značila je jačanje politike rasne segregacije, koja je tada dobila ime apartheid (afrikaans: odvojenost). Svi su stanovnici podije-ljeni u četiri rasne skupine: bijelce, Bantu (crnce), obojene (miješane rase) i azijate. Zabranjeni su brakovi između pripa-dnika različitih skupina, ustanovljene su odvojene obrazov-ne, zdravstvene i druge javne ustanove, zabranjeno je kreta-nje crnaca u bijelačkim područjima bez propusnica, stvorene su enklave za naseljavanje crnaca kojima je dana ograničena samouprava (tzv. bantustani).http://hr.wikipedia.org/wiki/Ju%C5%BEnoafri%C4%8Dka_

Republika80 F. Hartmann, cit. dje., passim. str. 266-267. 81 xxx Politički leksikon (ur. Milorad Gončin & al.), Beograd, 1980. str. 26-27.

65

Uz sve to, da bi aparthejd bio doslovno otjelovljen, nesrbima je zabranjeno kretanje i „izlazak između 16 i 6 sati, okupljanje više od troje na ulici, pojavljivanje na javnim mjestima, pecanje ili plivanje u rijekama, napuštanje grada ili održavanje kontakta s vlastitim obiteljima iz drugih općina pokrajine, vođenje ili osnivanje tvrtki ili obrta, prodaja ili zamjena pokretnih i nepokretnih dobara bez odobrenja“. Na kraju je slijedila deportacije uz obavezno potpisivanje izjave da odlaze „dobrovoljno i zauvijek“, ostavljajući svoju imovinu opštini. Svako protivljenje pravilima, značilo je smrt za prekršitelja.82

Sve se odvijalo po prećutnoj i dobro kontrolisanoj matrici Slobodana Miloševića, kojeg će i njegov nezvanični ideološki glasnogovornik Vojislav Šešelj, uhapšen nakon što je u jednom momentu odbio da prihvati namjenski fingiranu mirotvoračku retoriku, Milošević strpati u haps i izvesti na suđenje. Zauzvrat, Šešelj će, tokom suđenja, zatražiti da u sudski zapisnik uđe sljedeća, jetka i značenjski nedvosmislena izjava: „Izjavljujem da je Slobodan Milošević najveći kriminalac u Srbiji“.83 Tako su ponekad najveće istine dolazile, ne od kritičara ili protivnika Slobodana Miloševića, nego baš iz srca etno-agresivnog sistema kojim je oružanim nasiljem vedrio i oblačio od Ljubljane do Prištine. A sve to u ime kolektivno-egoistički samoproklamovane „svojine srpskog naroda“.

Nažalost, ta svojinska stvar se, sa retoričko-deklarativne, pomjerila, i u svojoj najgoroj izvedbi reainkarnirala, na zemno-životnoj ravni svakodnevnice običnih ljudi. O tome M. Tomanić piše ovako: „Priča o 'svojini srpskog naroda' i pokušaj srpskih vođa da je oduzmu od onih koji su je do 90-tih godina 'bespravno koristili', prouzrokovala je

82 Ibid. str. 267.83 V. Stevanović, cit. dj., str. 156.

66

potoke krvi na prostorima bivše SFRJ. Tamo gde se brzo odustalo od oružane svojinske rasprave, kao u Sloveniji, stradanja su bila neznatna, a gde se ta rasprava nije ni povela, kao u Makedoniji, krvi i rušenja nije bilo. I ponovimo još jednom ono veoma važno pravilo: Isti princip nije važio za sve teritorije nad kojima se želelo dokazati srpsko vlasništvo. Ili, kako to reče Olivera Milosavljević u svom duhovitom, ali jetkom komentaru: 'Za Kosovo je jedino istorijski princip bio demokratski, za Srbe u Hrvatskoj etnički, za Srbe u BiH katastarski, za Dubrovnik su argumenti traženi u kratkoj pripadnosti Hrvatskoj, za Vojvodinu opet etnički, za Zadar, Karlovac, Vukovar (...) argumenti nisu ni traženi'.“84

Kako se to imovinsko raspravljanje praktično odvijalo, znamo sasvim dobro iz vlastitih iskustava, i nikakva, rato-poratna Miloševićeva velikodržavna propagandna mašinerija, ne može poreći istinu jedne zbilje čiji krvavi pečat, svako od nas, i bez izuzetka, nosi na vlastitim plećima. Razmjera počinjenih zločina izmicala je svakoj mogućoj mjeri. Na isti, bezmjeran način, provođena je metodologija njihovog prikrivanja. Koristila se svim mogućim sredstvima, pa čak i šminkom tobožnje samokritike koja, strahobi sistematskog enormnog nasilja, pokušava pripisati smisao slučajnih, incidentalnih događaja. Za ilustraciju rečenog evo dva dijametralno suprotna opisa velikosrpskog etno-fašističkog zločina počinjenog u Zvorniku.

Prvi od tih opisa, dat je licemjerno dušebrižničkim jezikom vladike Atanasija, (Borba od 5. maja 1992. godine), koji, priznajući ga, užasni zvornički zločin zapravo karikaturalno smišljeno umanjuje. Vladika Atanasije ne krije da je „posle borbe, koliko znamo, u Zvorniku 84 M. Tomanić, cit. dj., str. 82.

67

pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga“. A zatim nastavlja: „Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo iz ovog rata izaći čista obraza, pa makar je to trebalo i po cenu naših većih žrtava“.

Pet mjeseci poslije toga (jesen 1992.), taj isti vladika, bo-raveći u SAD, govoreći američkim kongresmenima, kaže da on ne poriče „izvesna zla koja su Srbi počinili u Bosni i Hercegovini, ali to su bili uglavnom slučajevi gnevne osvete i izbezumljenosti pojedinaca“.85 Na tobožnju osve-tu Srba (kako bi prikrio strašne, idejno projektovane zlo-čine srpske vojske), u svojoj knjizi Bosanski rat, pozivaće se kasnije i Dobrica Ćosić, tvorac fašističkog koncepta „humanog preselenja naroda“, a faktički, zapravo, krva-vog, nasilno-militarističkog rastjerivanja stotina hiljada ljudi sa njihovih ognjišta.

Ako gornje vladičine iskaze uporedimo sa izjavom Dragana Rogojevića, člana Glavnog odbora SPO Loznica („Srpska reč“, 10. maj 1993), onda postaje jasno da Pravoslavna crkva, njeni dostojanstvenici i Miloševićeva propaganda, orkestarski sinhronizovano koriste zajedničku, dobro savladanu gramatiku ideoloških laži:

„Dame i gospodo“, kaže Rogojević, „rekao bih nešto u vezi tačke 1 i 2 dnevnog reda. Radi se o situaciji u opštini Zvornik. Nekad jedno od najbogatijih mesta u Bosni i Hercegovini, gde je pre ovog rata živelo 70% muslimanskog življa, bilo je izloženo napadima vojske JNA, Šešeljeve, Arkanove i ostalih vojski. Epilog je stravičan. Izmasakrirano je i pobijeno, sada ćete se zaista zgranuti, između 4.500-7.000 muslimana! Ljudi su bacani u jame, buldožerima zakopavani, porušene su džamije, preživelo 85 Ibid. str. 83.

68

muslimansko stanovništvo je opljačkano i proterano“.86 (Ćosić bi rekao „humano preseljeno“).

Sve to neće spriječiti Slobodana Miloševića da na sudu u Haagu, već na prvim sesijama suđenja izgovori kardinalno ciničnu besmislicu: „Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž“. Ali, ostavimo to za poslije. Tek, slučaj ovako bezočnih neistina koje, u kontinuitetu, tokom i poslije rata, vrlo sinhronizovano i visoko usaglašeno, dolaze od jednog vladike i šefa države, vodi nas urgentnom postavljanju moralnog pitanja – kako je to moguće? Kako to da jedan komunista-bezbožnik, i jedan vladika (narodni naziv za arhijereja, episkopa), visoki sveštenik u Pravoslavnoj crkvi, izgovaraju tako prozirne laži čiju je zločinačku neistinu, krunisanu genocidom, u vijeku elektronike i visokosofisticiranih informatičkih tehnologija, naprosto nije moguće sakriti?

Zločin i šutnja o zločinuNaravno, obojica su svjesni iluzornosti te vrste pokušaja, ali to ih ne brine u mjeri u kojoj ih zaokupljao zajednički problem stvaranja ratne psihoze i atmosfere kolektivne etno-omraze, kojom će pokrenuti mase u ideologizirano indukovani zločin. Ta masovnost u zločinu, osiguraće bedem spasonosne saučesničke šutnje koja istrajava do današnjeg dana. Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebre-nica, S(D)S-ovski konc-logori, osmišljena mučenja, sis-tematske torture, silovanja, ubijanja, grupne likvidacije, masovne grobnice (...) sve je to tražilo neku idejnu podlo-gu, dobro racionaliziranu ideologiju prividne ispravnosti zajedničke, kontinuirane zločinačke prakse na terenu. 86 M. Tomanić, cit.dj., str. 83-84.

69

Odnosno, kako to kaže Leo Kuper: „... izvršiocima geno-cida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami među-sobno vidjeti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice“.

Naime, na jednom od ratnih pregovora sa Karadžićevim Srbima, na sarajevskom aerodromu Butmir, pregovarač Vlade tadašnje RBiH, pita Momčila Krajišnika (tada predsjednika paljanske skupštine, a kasnije osuđenog ratnog zločinca):

„Dokle ćete ubijati civile u Sarajevu“? Krajišnik mu zločinački kratko i vrlo precizno odgovara: „Sve (dotle) dok ne prestanete željeti živjeti sa nama“! Doslovno religijski background tog fašističkog odgovora da se, precizno i dodatno, dešifrovati i iz jedne krajnje crkveno-poltronski intonirane izjave predratnog ateis-te Radovana Karadžića koji (negdje početkom 1994.), na pitanje o uzajamnim odnosima SPC-a, SDS-a, i srpske ratne politike u BiH, sluganskom snishodljivošću kaže: „Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanji-ma i odlukama, a glas Crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta“ (M.Tomanić, 119). Tako govore Karadžić i Krajišnik.

A ko su oni?

Bolji poznavaoci predratnih bh. prilika znaju da su se Krajišnik i Karadžić (najistaknutije bh. figure Miloševićevog velikosrpskog ratnog projekta), našli u zatvoru gdje su, kao obični kriminalci i lopovi, ležali zbog nekih kriminalnih finansijskih mahinacija.

Pitam Radovana: “Ko je ovaj“, a on šapće: “Dobar Srbin“. ... Ne mogu da verujem, zar ovaj čovek da bude Speaker of the Parliament. ... ima facu daleko od civilizovane. Opet pitam

70

odakle ga je Radovan «izvukao«. Mnogo kasnije čula sam da su Radovan i Momo zajednički učestvovali u nekim nezakonitim poslovima i odležali u zatvoru...

Biljana Plavšić, Svedočim, Banjaluka, 2005. passim. str. 50-51.

Tako o njima dvojici, kriminalcima, svjedoči Biljana Plavšić u svojoj knjizi “Svedočim“.

Ali, otkud kriminalci i ubojice zajedno s Crkvom na istom političkom poslu?

Ako se, tragom povijesnog sjećanja vratimo u davno peto sto-ljeće, u godinu 451.; godinu održavanja IV vaseljenskog sabo-ra u Halkidonu, onda nailazimo na jednu bitnu odluku Sabo-ra: odluku da “granice Crkve teku granicama države“. Dakle, logikom te saborske odluke, sa novim zamišljenim granicama (granicama združene Velike Srbije u čiji sastav bi ušle “sve srpske zemlje“), SPC bi bila na velikom teritorijalnom dobit-ku. A da taj (pri)zemno-politikantski geometrizam SPC ne ostane samo teorijski san, pobrinulo se kolektivno sjećanje Crkve. Ono, povijesno gledano, iza sebe, u svom pragmat-sko-egiostičkom file-u, već poznaje (i čuva) stvarnost političke zbilje u okviru koje država srednjovjekovne Srbije (Srbije Ne-manjića), inaugurira praksu Dara i poslušnički simptomatič-ne darežljivosti spram Crkve. Konkretno, država Nemanjića je ta koja, u svoje vrijeme, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao svom odanom savezniku, jednom službenom Hrisovuljom elegantno i velikodušno daruje čitav srpski narod. Šta je Hrisovulja? Hrisovulja je darovni dokument, tj. naziv darovne povelje kojom vladar feudalne Srbije velikodušno daruje Crkvu ne samo zemljišnim posjedima, nego, i svim selima i stanovni-cima koji na tim posjedima žive. Sad konačno razumijemo: Hic et nunc, kontinuirana ratna podrška Srpske pravoslav-ne crkve ekspanzionističko genocidnoj politici SDS-a, vrsta je apriornog uzdarja na Dar koji je SPC hrisovuljski realno očekivala i konačno dobila u vidu Republike Srpske. Upra-vo zato Mirko Đorđević (najbolji poznavalac SPC na prosto-rima bivše Jugoslavije), o Republici Srpskoj razmišlja kao o do sada “jedino poznatom primeru pretakanja klerikalnog diskursa i klerikalne ideologije u praktičan politički čin uspos-tavljanja ‘teodulije’, tj. vlasti kao služenja Bogu». (M. Đorđe-vić, “Znaci vremena”, Beograd, 1998. str. 54). U nastavku, a na tragu saborske halkidonske logike dara (na koju se i sam kritičko-objašnjavalački poziva), M. Đorđević govori o neverovatnoj stvarnosti uspostavljanja jedine danas postojeće crkveno/državne ‘simfonije’ u Evropi Republike Srpske (...) koja je (ustavom) ozvaničena pravoslavna država, sa obavezu-

71

jućom državnom religijom, obaveznom veronaukom i sa najve-rovatnije najvećim brojem crvenih datuma u kalendaru: samo u januaru, zbog raznih crkveno-državnih (ili obrnuto) svetkovi-na, 17 dana je neradno! No, nije li time (pita Đorđević), samo ovaploćena srednjovekovna ideja ‘Oca Nacije’, izrečena gotovo uzgredno 1992. godine, sa funkcija predsednika Jugoslavije: “Ujedinimo Crkvu i državu u brizi za srpski narod“. Otuda onaj beskompromisni, fašističko-zločinački radikalizam u stvara-nju srpskih, etnički čistih teritorija: sve što nije srpsko, tj. pravoslavno, moralo je nestati sa kleronacionalno zacrtanih (RS u BiH; tj. RSK u Hrvatskoj) prostora. Prisjetimo se za ovu priliku zlokobnih sudbina stanovnika Srebrenice i/ili Vuko-vara.I ne samo njih. U Bijeljini 1992. svi muškarci zatečeni na ulici, prisilnim ski-danjem hlača i gaća, prolazili su povijesno najprizemniju i planetarno najmizerniju provjeru klero-nacionalne “isprav-nosti“. Svi oni koji su bili obrezani, kao klero-nacionalno ne-podobni građani buduće RS, završavali su na stratištu. Nisu li time patrijarh Pavle, vladika Velimirović, vladika Artemije i Radovan Karadžić, još jednom (i, indirektno) raspeli Isusa Krista, počinivši time njegovo drugo, metafizičko raspeće? Ko-načno, suočeni s tom vrstom (z)vjerskog cinizma i primitiviz-ma nemoguće je glasno i javno ne upitati: kako bi, i sam Isus Krist, koji je također bio obrezan (!), metodom arkanovske (resp. SPC) provjere vjerske podobnosti, prošao u Bijeljini ra-tne 1992. godine???

E. Bajtal, Duplo Golo, Rabic, Sarajevo, 2010. str. 75-79.

Jedini odgovor je onaj, gore već citirani, L. Kupera: „... izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svom ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami međusobno vidjeti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice“.

Lažovi.

Takvim se još jednom pokazuje i vladika Atanasije Jevtić. Obuzet nemogućim zadatkom racionaliziranja i retuširanja neizmjenjive, zločinački-krvave stvarnosti velikosrpske ratne agresije na Bosnu i Hercegovinu, on u jednoj poslijeratnoj izjavi za beogradski nedjeljnik „Vreme“, logikom cinične jezičke igrarije, koja vrijeđa inteligenciju čitaoca, tvrdi i ubjeđuje tamošnju i svjetsku javnost da Srbi – nisu agresori. „To je Jugoslovenska vojska bila

72

agresor, ja to mogu da kažem. Napada Dubrovnik onda se kukavički povuče, a nama ostavi sramotu i tragediju. Isto je uradio i Perišić (Momčilo, general), sa Mostarom. Gruvao, tukao, i sad će on da govori da Srbi bombarduju Sarajevo“.

Teškoća definisanja laži dolazi zbog raznovrsnosti njenih pojavnih oblika, motiva i stupnjeva potrebe za njom. Ponekad je definisana kao „namjerno izvrtanje istine“ (Fribourg-Blanc), ali se to tiče samo tzv. „integralne laži“, koju izriče subjekt normalne inteligencije, čineći to iz koristoljublja. Međutim, iznevjeravnje istine nije jedini kriterij laži. Ona je u personalnom smislu pitanje iskrenosti, dakle, „aktivne spremnosti da se prihvati i prizna istina, da se pokaže ono što se stvarno misli ili oseća, ne varajući ni sebe ni druge“. Tome se suprotstavljaju neki afektivni faktori, poput obnubilacije (pomračenje svijesti), u stanjima strasti, te „tendenciozni sudovi i opravdavajuća razmišljanja“. Kao „magijska misao“ (H. Aubin), javlja se laž kod takozvanih primitivnih naroda, gdje izmiče svim zakonima logike, i ne poznajući razumske kategorije, diktira ponašanje prozirnog odricanja i poricanja. Ukazujući na njen društveni značaj Fribur-Blan upozorava na to da laž „uništava osnove svakog sporazumijevanja i ubija uzajamno poverenje bez koga se u društvu ništa ne može rešiti“. Integralna laž je često povezana sa koristoljubljem, te deliktima prevare i zloupotrebe povjerenja; subjekt je koristi da bi nasamario svoje žrtve. Ako je uslovljena mentalnim dispozicijama, onda je srećemo kod debilnih, neuravnoteženih, paranoičnih (teorija „nacionalne ugroženosti“), i perveznih osoba. Oblici naličja aktivne laži su prikrivanje i prečutkivanje, koji su također forme ogrešenja o iskrenost.

Enciklopedija psihijatrije, Beograd, 1990. passim. str. 321-322.

Ovdje je, naravno, svaki komentar suvišan, ali jedno podsjećanje na Kadijevićevo viđenje raspada Jugoslavije, kompetentno je da potvrdi svu širinu i dubinu obmanji-vačke misije vladike Atanasija Jevtića, bestidno instru-mentalizirane za potrebe grandomanije jedne zločinačko-genocidne velikodržavne ideologije. U svojoj knjizi „Moje viđenje raspada“, o čemu je već bilo govora, Kadijević sasvim jasno kaže: „JNA je predstavljala osnovu iz koje su formirane tri vojske – Vojska SRJ, Vojska

73

republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine“.87 Pri samom kraju te iste knjige, Kadijević je, što se Bosne i Hercegovine tiče, još eksplicitniji tvrdnjom da je JNA u početku, a kasnije „vojska Republike Srpske, koju je JNA postavila na noge“, u Bosni i Hercegovini bitno pomogla da se oslobode srpske teritorije.88

Ali, ideologizirani vladika Atanasije Jevtić (iako od Boga pozvan za to), svoje izjave ne usaglašava ni sa činjeničnom istinom, ni sa očekivanom iskrenošću, nego sa Miloševićevom zločinačkom ideologijom. Okrećući leđa onom nebeskom, on je svog novog Boga našao na Zemlji. Tako je, uprkos zovu moralnog iskušenja na koje ga obavezuje dostojanstvo Vjere, vladika Atanasije, očiglednost životne istine božanski neprihvatljivog zločina, kukavički podredio jednoj prozirno fabrikovanoj etno-ideološkoj laži. Očito, „Ima istina u koje nije dobro vjerovati“ (Charon de Beaumarchais). Naročito ako se one ne sviđaju Miloševiću. Tvenovski govoreći (M. Twain), „Postoji nekoliko dobrih načina kako ćemo se obraniti od iskušenja, ali najsigurniji je kukavičluk“, za koji se odlučio vladika Atanasije. Tako, jezikom moralnog vladičinog kukavičluka, očigledana vojna agresija Srbije, na suverenu BiH, izrasta u laž „oslobađanja srpskih teritorija“.

A kako je teklo „oslobađanje srpskih teritorija“, najbolje se vidi na primjeru Srebrenice. „Pokolj najmanje 8.000 muškaraca, većinom civila, bio je organizovan i planiran. Odvijao se tijekom četiri dana, i to istodobno na čitavom području. Autobusi i kamioni sa srbijanskim registarskim tablicama, čekali su na cesti, spremni za prijevoz uhićenih 87 V. Kadijević, Moje viđenje raspada, Politika, Beograd, 1993. str. 163.88 Ibid. str. 162.

74

muškaraca prema sabirnim centrima, a zatim prema stratištima gdje su već čekali bageri i buldožeri kojima su zatrpavani leševi. Ulovljene radio-poruke govorile su o 'trijaži', prenosile su se poruke 'sve pobiti, neću da iko preživi', 'uništite ih', 'ubijajte ih lagano', ili 'bez izuzetka, nisu potrebni svedoci'.89 Pri svemu tome, dva Miloševićeva generala igraju ključne uloge: general Perišić, lično od Miloševića, dobija ovlašćenje da planira, a zatim i da iz Srbije nadgleda operacije, dok sam na lice mjesta šalje jedinice svog MUP-a, municiju, autobuse i buldožere. Mladiću je palo u zadatak „da se sveti Turcima“.90 Sve to, čak i onda kad mu je dokumentovano predočeno na sudu u Haagu, neće promijeniti Miloševićevo totalno-cinično negiranje krvavo porazne stvarnosti koju je sam projektovao, uporno tvrdeći kako je „Sve o Bosni i Hercegovini čista laž“.

Pljačka naroda u ime naroda

Isto se ponašao i na unutrašnjem planu. Krajnje isključi-vo, kruto i samodovoljno. Nije vjerovao u prijateljstvo. Ni u privatno, ni u političko. Gazdinski drčan, „postavaljao je i otpuštao osobe ovisno o svojim sumnjama i obrati-ma, prilagođavajući neprestano sebi okolinu i ne ostav-ljajući nikome dovoljno prostora da stekne popularnost ili dograbi djelić vlasti“ (F. Hartmann, str. 327). Imao je apsolutni monopol u politici i privredi. Kontrolisao je dr-žavne banke i fabrike. Već 1989. počinje njegovo enor-mno bogaćenje. Kosovski mit bio je izvrstan okvir za to. Na vrhuncu nacionalističke euforije pokreće „Zajam za

89 F. Hartmann, cit. dj., str. 308.90 Ibid.

75

ekonomsku obnovu“. Cilj je bio skupiti u Srbiji i dijaspo-ri 7 milijardi franaka, ali je uprkos kontinuiranoj pro-pagandi skupio samo 500 miliona. Već naredne, 1990. godine krenuo je u lažnu emisiju novca opljačkavši „sa-vezni budžet Jugoslavije za oko 10 milijardi franaka, a zatim je zamrznuo deviznu štednju građana opljačkavši ih za dodatnih 30 milijardi franaka.

F. Hartmann, u knjizi Milošević – dijagonala luđaka (Rijeka/Zagreb, 2002.), izvodi čitavu analizu Miloševićeve dobro osmišljene pljačke, koju je godinama provodio uz pomoć režima i njemu poltronski odanih ljudi kao što su Miodrag Zečević, braća Karić (Karić banka), Dafina Milanović (Dafiment banka i Jugoskandik), Jezdimir Vasiljević, Mihalj Kertes, i drugi. Opljačkani novac je gotovinski prebacivan na Cipar (Cyprus Offshore Banking Unit, podružnica Beobanke), kojom je rukovodila Borka Vučić. Kada su 1992. Srbija i Crna Gora potpale pod međunarodni embargo, sav taj silni novac je prebacivan na račun paravan firmi u inostranstvu. Samo u Nikoziji i Lamasolu, za manje od godinu dana registrovano je više od 450 tvrtki u vlasništvu visokih funkcionera i osoba vjernih voljenom predsjedniku. Ta institucionalna krađa, zaključuje Hartmann, bila bi neizvodljiva bez apsolutnog monopola nad politikom i gospodarstvom. I bez uskog kruga ljudi koji su podanički služili autoritarnom vođi.91

Vidljivi učinak te goleme, patriotskim plaštom ogrnute pljačke, bila je hiperinflacija (1992-1993), koja je, po nekim autorima, nadmašila i rekordnu inflaciju Weimarske Republike. Dnevna stopa inflacije iznosila je 65%, a cijene su se udvostručavale svaka 34 sata.92 Za 91 F. Hartmann, passim, str. 328-330.92http://www.naslovi.net/2014-04-20/telegraf/mislili-ste-da-je-nasa-inflacija-najveca-na-svetu-prevarili-ste-se-foto/9663054

76

novčanicu od 500 milijardi dinara jedva se mogla platiti vekna hljeba. Ali bogaćenje i pljačka nisu prestajali. Režim se okreće podzemlju i razvija krijumčarsku mrežu koja 1994. preuzima monopol nad najunosnijim oblicima nedozvoljene trgovine: benzinom, cigaretama i alkoholom. Beograd dobija naziv „Palermo na Dunavu“. Ulična ubistva i atentati podmentnutim bombama postaju kriminalna svakodnevnica Beograda. Dvadesetogodišnji Miloševićev sin Marko, preuzima poslove krijumčarenja cigareta i alkohola, što mu godišnje donosi preko milijardu franaka.93

Posijano sjeme kriminala porađa svoje krvave plodove. Crno tržište Srbije, jače i snažnije od regularnog, postaje polje mafijaških obračuna. „Postavljaju se zasede, jure skupi automobili prepuni snažnih momaka, puške pucaju, razmenjuju se rafali iz mašinki, ginu desetine malih kriminalaca. Bogati Čikago iz tridesetih preselio se u siromašne srpske gradove. Policija uvek zna ko je ubijeni, nikad ko je ubica (...) atentator je uvek nevidljiv za prisutne i za prolaznike. Policija nikad ne pronalazi ubicu. Na ukopima se pojavljuju oni koji će uskoro biti ubijeni. Pripadaju istoj kasti, to je deo njihovog društvenog života. Novinari nagađaju: ko stoji pored koga, ko se osmehuje, ko plače. Lica oblivena suzama uskoro će se pojaviti u novinama kao čitulje. Ozbiljna ili lako osmehnuta lica ponovo su na sahranama koje slede. Ako se nekom od njih pojavi suza u oku, prisutni se odmiču: taj je sledeći koga će stići nepoznati atentator. Osuđeni to zna – i nema kome da se žali“.94

93 Ibid. str. 331.94 V. Stevanović, cit.dj., passim. str . 171-172.

77

Iste bjeline neznanja, množe se na planu krvave bh. ratne stvarnosti s kojom, kako sami za sebe uporno tvrde, Srbija ni Milošević nemaju nikakve veze. O tome nas licemjerno obavještava Miloševićeva supruga Mira Marković, koja, retorikom pažljivo njegovanog porodičnog cinizma, objašnjavajući sebe u tobožnjoj zatečenosti ratom, zapravo, pokušava da opere Miloševićevu (odnosno, njihovu zajedničku) militarističko-osvajačku politiku, od krvavih zala koje je svjesno-planski sijala širom Bosne: „Ja sam, piše Mira Marković, spadala u one retke građane Jugoslavije koji, za vreme rata u Bosni, nisu nikada uspeli da upamte koja je vojska okupirala, odnosno oslobodila koju teritoriju. Ja sam, naravno, znala da je to vid mog, istina nemoćnog, protesta protiv stvarnosti sa kojom se nisam slagala, a na koju nisam mogla da utičem“.95 Spadati u „one retke građane Jugoslavije koji, za vreme rata u Bosni, nisu nikada uspeli da upamte koja je vojska okupirala, odnosno oslobodila koju teritoriju“, kako to Mira licemjerno-mirno tvrdi za samu sebe, sugeriše njenu i Miloševićevu neupetljanost u bosansku krvavu ratnu zbilju. Na djelu je ciničan pokušaj da se, tobožnjim neznanjem, porekne ono neporecivo.

Shodno tom porodično hinjenom neznanju, koje se automatski proteže i na sam sistem kojim su apsolutistički ravnali, sasvim logično, izostaje i najmanji gest samokritičkog pokajanja za torture i zla kojima su masovno izlagani nesrbi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Nema čak ni pokušaja svođenja računa sa posljedicama krvavog „srpskog nacionalnog programa“, kaže V. Stevanović. „Nije bilo logora u Bosni. 'Etničko čišćenje' je izmišljotina zapadnih propagandi. Srpska artiljerija nije bombardovala Sarajevo, jame prepune 95 Ibid. str. 172.

78

leševa pored Sreberenice izmislili su poraženi. Srpski dobrovoljci nisu silovali Muslimanke“.96

Naravno, Režim, pa i najveći dio stanovnika Srbije, ne zna ili neće da zna, sve ono što sav svijet zna. O tome najbolje svjedoči jedna kratka, politički i aksiološki simptomatična anegdota Želimira Žilnika (najznačajnijeg nezavisnog srpskog reditelja), koja u samo par rečenica, potapa u vodu svu Miloševićevu režimsko-propagandnu strategiju nezananja, s jedne, i nebeske etno-uzvišenosti, s druge strane. Našavši se na italijanskoj granici, Žilnik doživljava da ga talijanski carinik odvaja iz reda putnika i gura u obližnju malu prostoriju naredivši mu – da čeka. I dok zamišljeni Žilnik očekuje carinsko maltretiranje, dotični carinik se vraća, brzo zatvara vrata iza sebe, zaključava ih i, sav u zanosu otkrića, širi ruke radosno uzvikujući: „Zagrli me brate Srbine“! Zbunjen naglim obratom situacije, Žilnik ga s nevjericom pita: „Zašto gospodine“? „I ja sam fašista“,97 uzvrati carinik likujući na način solidarne simpatije sa jednom stvarnošću na djelu.

Naravno, uprkos svemu što je činjeno pod njegovom vlašću i neupitnom komandom, Milošević će na haaškom sudu rezolutno poricati, optužujući za svoja vlastita nedjela sve i svakog drugog. Na taj način samo je potvrdio svu istinitost onih sedamdesetak neljudskih atributa koje mu, kako smo vidjeli, pripisuje srpski književnik Vidosav Stevanović, i sam žrtva pogromaško-zločinačke politike Slobodana Miloševića.

Majstor podmuklih i opasnih prevara (str. 7); nemoralan (9); banalan (13); balkanski kasapin (19); bezosjećajan (20); agresivan (30); čovek opasnih namera (67); čovek bez osećanja

96 Ibid. str. 179.97 Ibid. str. 167, fusnota 109.

79

i ubeđenja (74); diktator i kriminalac (234); diktator i zločinac (243); nekrofilni karakter poput Hitlera i Staljina (250); manipulator (256); bezobziran (265); čovjek bez svojstava (268); praznina koje sve upija (270); začetnik i stvaralac nesreća na tlu bivše Jugoslavije (272)

V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001.

Sve u svemu, čovjek ispod nule, odnosno – manje od ni-šta, kako nam to, upravo tako naslovljeno, pokazuje na-redno poglavlje ove knjige.

2 NEGACIJA TKANJA

Čudna je to želja: tražiti vlast i izgubiti slobodu; Ili: tražiti vlast nad drugima a izgubiti je nad

samim sobom.Bacon

Nije pogreška ako su nekoga imenovali za vladara,ali je pogreška ako razbojnik postane vladar.

L. Börne

Carevi su, a ni ljudi nisuF. Kurelac

Esad BAJTAL

_______________________________________________________

Slobodan Milošević njim samim

MANJE OD NIŠTA_______________________________________________________

Prilog fenomenologiji političkog cinizma

SADRŽAJ

PREDGOVORUVODSLOBODAN MILOŠEVIĆ NJIM SAMIM

Nadmenost faraonskog cinizmaRigidnost – znak intelektualne inferiornostiKaligulijanski staljinizamBlef – prikriveni krik očajnikaNavodni masakri i navodne masovne grobniceFilozofija svjesno izabrane amnezijeArogancija ad infinitumCinizam čiste laži i ljudi-kokošiVeliki deficit evropske logikeNa(r)cistički egoizamSrbi više nikad ni s kim neće živeti zajednoArtizam sračunatih pričinaHaag i pitanje smrtne kaznePSLogoreia fantastica

PREDGOVOR

U starijoj filozofiji – posebno onoj koja je zamišljala kako se ljudska historija događa po već nekom unaprijed definiranom planu-proviđenju pa apsolutno moćna Volja, ove ili, one, Transcendencije, s onu stranu ljudskih htijenja, njima iza leđa radi, oblikuje i dolazi na svoje – rasprave o ulozi ličnosti u historiji nisu bile na cijeni, zapravo, tretirale su se kao nešto što pripada sferi subjektivističkog i banaliziranog psihološkog gledanja na historiju.

Takvoj tradiciji, pripada, uzmimo, i Hegelova filozofija povijesti: ljudske strasti su važne, ništa se veliko u historiji ne događa bez velikih strasti, no, one su tek oruđe u rukama svjetskog duha, a on, primoravajući ljude da, u krajnjoj liniji, rade ono što On hoće – i to u matici predestiniranog toka Historije – briše i ostavlja iza sebe kao anonimna i efermerna subjektivna mnijenja i uobraženja individualnih motiva, volja i strasti kao nešto slučajno i nesupstancijalno. Recimo: u ovakvim i sličnim filozofijama svjetskog duha nije bilo, niti je moglo biti, respektabilnog mjesta za ono što ćemo ovdje nazvati diskurs i metoda psihobiografije u tumačenju političke historije.

***

No, kada izađemo u prostore izvan ovakvih filozofija povijesti, dakle, kada izađemo na polje refleksija o historiji kao indeterminističkoj stvarnosti slučajnog, neproračunljivog i nepredvidljivog ili, pak, u sferu mišljenja koje – smatrajući, pri tome, da se sloboda sastoji u djelovanju u skladu sa spoznatim historijskim nužnostima – traži humusno zemljište ljudskoj autonomiji

89

u historiji, odmah susrećemo drugačija viđenja: tu su nepregledne diskusije o ulozi ličnosti u historiji. Svakako, tu se, ilustrirajmo te rasprave, izdvaja, naprimjer, Karlajlova rasprava o heorijima. (Thomas, Carlyle /2004/ O herojima, Zagreb: Politička kultura). Kasnije, međutim, sa oblikovanjem i etabliranjem, uzmimo, socijalne psihologije, analitička psihobiografija zadobija svoje utemeljenje i ogledne elaboracije. Podsticaji su dolazili sa tla pokušaja da se objasni masovna psihologija nacifašizma i utvrdi psihološka profilacija njegovih vođa. Ilustrativan je, u tom kontekstu, naprimjer, rad Eriha Froma i njegovo tumačenja psihologije Adolfa Hitlera. (Fromm, Erich /1989/ Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb: Naprijed; Beograd: Nolit.) Na tim i sličnim tradicijama i moderna socijalna a posebno politička psihologija, znajući, pri tome, za njene objašnjavalačke vrijednosti ali i ograničene domete u njenom spoznajnom produktivitetu, koristi psihobiografiju kao jedan od svojih diskursa. (O psihobiografiji u kontekstu političke psihologije informativno vidjeti, naprimjer, u: Šiber, Ivan, 1998) Osnove političke psihologije, Zagreb: Politička kultura, posebno poglavalje Psihobiografska metoda).

***

Kako se u Bajtalovom rukopisu, zapravo, radi o jednom pokušaju sublimirane psihografije Slobodana Miloševića prethodni ekskurs za svoju svrhu ima samo jedno: ustvrditi kako taj pokušaj nije stvar subjektivnog hira i autorove dokone imagnicije nego da jeste objektivno – mada, čini se, autor, u svojim, inače, nepretencioznim ali, svakako, spoznajno produktivnim, spoznajnim aspiracijama, na to i ne pretendira – u dosluhu sa u znanostima već etabliranim pristupima u tumačenju politike i njenih

90

personalnih protagonista. I po ovoj ukorijenjenosti njegov rukopis zavređuje respekt. I autorovo, skrenimo na to pažnju, akademsko obrazovanje u psihologiji, sa svoje strane, osigurava ga i daje mu kompetenciju.

U odnosu na do sada publicirana psihološka protretiranja Slobodana Miloševića pristup je Bajtalov osebujan: koncentira se – s onu stranu parapsiholoških konvencionalnosti, kaprica, inata i stereotipa – spoznajno i događajno, prije svega, na njegovo držanje za vrijeme suđenja u Haagu. A onda se ono spoznato kontekstaulizira: dovodi se u vezu sa empirijom i objektivitetima državne agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno, sa užasnim stvarnostima zločina i zločina genocida koje je ona proizvela. One, te stvarnosti, sada iz perspektive psihiografije Slobodana Miloševića bivaju dodatno reflektorski osvjetljene i tu je, onda, njihova spoznajna svrha i vrijednost.

Možda, valja to ovdje primjetiti, Bajtalovi opisi tih stvarnosti zvuče isuviše poznato jer se i odnose na ono što je očigledno. No, to zvučanje čuje se u ušima preživjelih žrtava agresije i čudovišnih zločina: u relevantnom dijelu srpskog, odnosno, srbijanskog javnog mnijenja, međutim, ono se ne čuje, prigušeno je različitim metodama, tehnikama i strategijama poricanja. Bajtalov rukopis kritički komentira i demistificira tu živu a predominirajuću politiku poricanja – i mentalitete te psihoafektivna stanja koji stoje iza nje i koje ona, sa svoje strane, oblikuje i reproducira – pa se, otuda, i tu otkriva jedna od njenih vrijednosnih dimenzija. To živo jeste, međutim, i odgovor na mogući a, u osnovi, tendenciozni, prigovor: Čemu vraćanje Miloševiću, i to u formi analize njegove psihologije a, uz to, i u ekstremnom

91

92

kontekstu suđenja. Nije, niti će zadugo, zapravo, govor – i to u različitim kulturološkim i znanstvenim diskursima i metodskim pristupima – o njemu, o politici i zločinima koje je ona prouzročila – biti deaktualiziran.

***

No, recimo: upravo u ovom aspektu njegov se tekst samosituira u još jednu, doduše, tek oblikujuću, sferu znanstvenih istraživanja: riječ je o multidisciplinarnom izučavanju fenomena poricanja zločina uopšte. A reprezentativno djelo u kojemu se na sistematski i monografski način formatira ovo istraživanje možemo naći i u djelu Stanje poricanja, Znati za zlodela i patnje (Koen, Stenli, Samizdat, B92, Beograd, 2003). Bez pretencioznosti, kažimo kako smo se i sami bavili ovim fenomenom u našoj knjizi Politike poricanja, O metapolitici i bosanskoj alterpolitici, Sarajevo, DES, 2005.

U ovom kontekstu valja podcrati kako Bajtalov rukopis korespondira i sa naporima nevelikog kruga emancipatorski orijentirane srpske intelegencije koja, takođe, radi na oslobađanju srpske masovne svijesti od narkoza bezazlenošću i magije poricanja: kao, u tom kontesktu promatrajući, reprezentativne tretiramo radove, naprimjer, Ivana Čolovića (uzmimo, tu je njegovo djelo Politika simbola, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000) i Milorada Tomanića, naprimjer, njegovo djelo Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Medijska knjižara Krug, Beograd, 2001. Naravno, radi se ovdje tek o ilustracijama: bibliografija srpskih autora ove orijentacije, svakako, je obimna, ali se u njenu prezentaciju ovdje, razumljivo, ne može ulaziti.

Ako ga situiramo u maticu istraživanja fenomena pori-canja zločina uopšte onda jest vidljivo kako, i u ovom

93

aspektu, Bajtalov rukopis ne pripada sferi subjektivnih mnijenja i politikantskih mašatrija: korespondira s znan-stvenim diskursima koji su već uočili ovaj fenomen u sv-jetskim razmjerama i koji ga hoće, razrađujući, pri tome, mogućnosti prevencije zla i novih zločina, demaskirati i objasniti te, i na taj način, participirati u nužnim katar-zama masovne nacionalne svijesti koja je još obuzeta i oduzeta prikrivanjima i krivotvorenjima zločina koje su u ime sakralizirane nacionalne stvari izvršili politič-ki kreatori, ideološki projektanti-zaluđivači i masovni, i to osviješteno militirazirani, smosvjesno okrutni epigoni i dobrovoljni egzekutori hegemonističke, pannacionalis-tičke i ratne državnonacionalne politike. A bez te katarze nema ni pokajanja, a bez pokajanja nema ni ozdravljenja.

***

Nema potrebe da ovdje parafirziramo temeljne uvide do kojih je autor došao i u ovom rukopisu – izložio. Niti za kritičkim komentrima njegovih sudova: prepuštamo ih onom autorskom, a njihova vjerodostojnost, svakako, biće verificirana, nakon publiciranja, u opservacijama kritičke javnosti. Mi smo tragali, i njih smo akcentirali, za njegovim vrijednostima tako što smo, primarno, situirali njegov diskrus u tradiciju i subdiscipline modernih društvenih znanosti: situiranje je, zapravo, po našem mišljenju, dislociralo – recimo to obraćajući se diskretnim ili, pak, mainfestnim politikama zaborava – autrovo promišljanje iz sfere slučajnih mnijenja i subjektivnih uobraženja pa, otuda, ono i tako na našim prostorima sudjeluje u oblikovanju i čuvanju prohumanističke politike sjećanja.

Na ovom mjestu, komentirajući nešto od sadržine ovog rukopisa, ipak, recimo samo to da će u psihologiji ne-dovoljno obrazovana publika moći razabrati značenja

94

termina-pojmova što – kao nešto samorazumijevajuće, a u stvari nepoznato i nespoznato u svojim supstancijal-nim određenjima – frekventno figuriraju u svakodnevnoj retorici politike i medijske javnosti: u takve termine-po-jmove, uzmimo, pojmove rigidnosti, cinizma, fanatizma, blefa, incitacije, amnezije, arogancije, narcizam, egocen-trizam, i sl. Rukopis, i u tome je jedna od njegovih vri-jednosti, predstavlja i mali pojmovnik, recimo to tako, psihopolitičkih pojmova čija značenja – uslijed rutinske, svakodnevne, masovne upotrebe i ideološke zlupotrebe – jesu izlizana, olinjala, podrazumijevajuća, skrivena, a time, što je i najvažnije, i obmanjujuća. Recimo, na ovom mjestu, i to kako u zanimljivosti ovog rukopisa spada-ju i autorove sažete refleksije o važnom pitanju: zašto u pravilima Haškog suda nema – smrtne kazne?

***

Ako se imaju u vidu ove i druge već apostrofirane vrijednosne dimenzije Bajtalovog teksta onda još više začuđuje, o tome Bajtal informira na njegovim prvim stranicama, konspirativno odbijanje – konspirativno jest budući da autor nije dobio nikakvo obrazloženje tog čina, pa ostaje tek da se sluti što stoji u njegovoj pozadini, a autorovo objašnjenje jest, čini se, samo jedno od mogućih objašnjenja, u svakom slučaju, ovog neakademskog poteza – redakcije sarajevskog časopisa Revija slobodne misli – čiji je, uostalom, u to vrijeme, Bajtal bio Glavni i odgovorni urednik – da objavi ovaj rukopis.

Nije, ono, to zatajeno i neobrazloženo odbijanje, međutum, nažalost, usamljeno ili tek ekscentrično: u svakom slučaju, indicira – a o njemu, u novijem vremenu, na svojevrstan način govori i spor oko kulture odbijanja između dr. Ibrahima Pašića i redakcije Godišnjaka Centra za

95

balkanaloška ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine o čemu vidjeti u Pogovoru njegove knjige Kulin & Prijesda, Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne, Društvo historičara, Zenica, 2006) – o kriznom stanje duhova i vrijednosnih orijentacija i u onim intelektualnim krugovima koji sami sebe atribuiraju kao akademske prograđanske, prodemokratske i prolibertanske – krugove i zajednice.

***

Po svojoj sadržini, uvidima, aspiracijama i dosezima Bajtalov rukopis bi mogao – sugestija je to tek, a ne sumnjičavi prigovor – biti fragment njegovih – naravno, mogućih – širih istraživanja i cjelovitijih razmatranja tematike kojom se bavi.

No, i kao fragment te zamišljene cjeline – sa svojim tem-atskim aktualitetom, sa spoznajnim uvidima i subli-macijama te njihovim konciznim izrazima, sa svojim nekonvencionalnim objašnjavalačkim sintagmama, sa prefinjenim i valerskim zapažanjima, sa svojim inovira-jućim vokabularom i primjetnim vrlinama osebujnog a privlačnog stila u mišljenju i govoru – on zaslužuje da bude publiciran, odnosno, štampan. To je, ustvari, i naš završni prijedlog izdavaču.

Sarajevo, 8. oktobra 2006. Prof. dr. Esad Zgodić

97

UVOD

Iako davno nastao, esej “Slobodan Milošević njim samim” nije nikada objavljen u časopisu kome je bio namijenjen. Izvorno, tekst je davne 2002. godine* bio napisan za “Reviju slobodne misli” (Izdavač: Krug 99, Asocijacija nezavisnih intelektualaca, Sarajevo) čiji sam u to vrijeme bio Glavni i odgovorni urednik.

Pisan s ciljem raskrinkavanja ukupnog licemjerno-ciničnog držanja Slobodana Miloševića na sudu u Haagu (a posebno njegovog tumačenja agresije na BiH), tekst se ni nakon više »odgađanja« nije pojavio na stranicama Revije zahvaljujući kontinuiranom i vrlo sofisticiranom opstruiranju Izvršnog urednika Slavka Šantića.

* Tekst “Slobodan Milošević njim samim” nastao je odmah, tokom prve sedmice suđenja Miloševiću u Haagu. Gledajući svakodnevno televizijski prenos suđenja, s olovkom u ruci, bilježio sam brojne cinične fraze koje Slobodana Miloševića prikazuju onakvog kakav on jeste, pogotovo u momentima kada mu frustracijom povrijeđena sujeta dodatno pojačava njegovu prirodnu osiljenost i potrebu za apsolutnom dominacijom. Toj prvoj verziji teksta, kasnije su dopisane još neke manje informacije vezane za suđenje (i oko suđenja), koje su se pojavile u međuvremenu. Ali, njihov neznatan broj uopšte ne mijenja suštinu niti smisao prvobitno napisanog.

98

Kada sam, konačno shvativši da je u pitanju opstrukcija, a ne navodno i uvijek drugačije obrazlagano odlaganje «za idući broj», upoznao Predsjedništvo Kruga 99 (čiji sam član tada, i sam, bio), o perfidnoj Šantićevoj igri, tj. vještom onemogućavanju objavljivanja teksta, umjesto realno smislenog odgovora (ispoljio ga je istog momenta, nedvosmisleno jasno i glasno, samo akademik Vladimir Premec), tipično boljševički, formirana je, ad hoc, neka «komisija» u sastavu Juraj Martinović, Vlatko Doleček i Midhat Uščuplić sa zadatkom da «ispita slučaj».

Rezultat misterioznog «ispitivanja» nisam nikad saznao, niti me je bilo ko od članova Komisije, bilo kad, niti bilo šta pitao. Umjesto svega toga naredni broj Revije (br. 43-44), bez ikakvog objašnjenja, pojavio se sa novim Glavnim i odgovornim urednikom. Slavko Šantić je i dalje ostao na mjestu Izvršnog urednika.

Logički interpretirano, bila je to, dakle, svojevrsna nagrada i praktično priznanje Šantiću za dobro obavljen posao opstrukcije. Time, na gornji način «nezavisni» intelektualci, samo još jednom potvrđuju poznatu misao Meše Selimovića da ljudi nisu ono što govore, nego ono što čine.

O razlozima tako neobične i naprasne smjene ni do danas me Nikad, Niko, Ništa nije obavijestio. Ta opora i civilizacijski porazna činjenica tjera na postavljanje bontonski-racionalnog pitanja: Da li bi nešto tako bizarno moglo da se dogodi čak i u nekom radničkom l i s t u , provincijske tvornice eksera, npr. u doba najtvrđeg jugokomunizma pedesetih?

Odgovor ostavljamo čitaocima!

99

Paradoksalno, i uprkos svemu, Revija Kruga 99 i dalje izlazi pod istim imenom: “Revija slobodne misli” u čijem Uvodniku nove serije (br. 43-44), također bez bilo kakvog osvrta na naprasnu smjenu Glavnog i odgovornog urednika (kao da se ništa neobično nije dogodilo), stoji lepršavo novouredničko obećanje da će već «osvojeni standard u otvorenosti slobodnoj i kritičkoj misli ostati princip na kojem istrajava ova revija».

Međutim, uprkos tom slatkorječivom obećanju, «sporni» tekst «Slobodan Milošević njim samim», još se, ni nakon pune četiri godine čekanja, nije pojavio na stranicama Revije.

Tako je Slobodan Milošević, uporno bježeći od advokata u Haagu, bez pitanja i pristanka, dobio dobrovoljne, i uz to (kao što je iz samih zbivanja oko ovog teksta vidljivo), istinski učinkovite advokate sred Bosne i Hercegovine i, uz to, baš u okrvavljenom, 1.425 dana opkoljenom, i sistematski ubijanom – Sarajevu.

101

Na pitanje:«Šta mislite o zapadnim demokratijama»?

Milošević odgovara:«Nabiću ih na kurac» 1

Vidosav Stevanović: Milošević jedan epitaf,izd. BKC, Sarajevo, 2001.; str. 181, fusnota 119.

1 Gornji, za njega tako tipičan iskaz, psihološka je lična karta Slobodana Miloševića, i sve što piše na stranicama koje slijede samo je blijedi pokušaj da se, analitički, fenomenološko-psihološki, nekako pronikne u Miloševićev sistem prizemne i nepojmljivo surove nadmenosti i arogancije. Sistem koji graniči sa svjesnom izabranim ludilom pred čijom narcisoidnošću su se povukli svaki moral, poštovanje i samopoštovanje. Umjesto svega toga, ostalo je samo jedno Golemo Duboko Ništa u kome se, onim nesvjesnim samoubistvom u Haagu, Slobodan Milošević, na kraju doslovno utopio. Bio je to psihološki sasvim logičan kraj onoga koji nije imao hrabrosti da dočeka i primi presudu koja je snažno kucala na vrata njegove čelije.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ NJIM SAMIM

Čitam u udžbeniku istorije starog veka da je faraon apsolutni vladar

svega u svojoj zemlji. On vlada planinama i rekama,

pticama i zverinjem, vazduhom i vetrovima, vlada nad ljudima. Klanja se samo Bogu Suncu. Tako je bilo nekada davno. Faraon modernog doba je moćniji. Od Boga Sunca je oholiji. Svojim faraonskim milosrđem

dao je slobodu planinama i rekama, pticama i zverinju, vazduhu i vetrovima.

Đ. Jovanović & al., Parodija tragičnog, Niš, 2002.

103

105

Nadmenost faraonskog cinizma

Ne mogavši je uskratiti, dao je slobodu «planinama i rekama, pticama i zverinju, vazduhu i vetrovima», svima, samo ne – ljudima. I u tome je neizmjerni cinizam konkretne faraonske vladavine na koju ciljaju potpisnici gornjih redova. Faraonski cinizam, sljedstveno svom patološki upornom poricanju čovjeka, najprije moralu i vrlini (kao planetarno-vezivnom tkivu uljuđenih društvenih zajednica), a onda i svemu drugom, elementarno ljudskom – otvoreno, glasno i javno im se izrugujući – odriče svaku životnu i civilizacijski priznatu vrijednost.

Enciklopedijsko-riječničkom leksikom govoreći, faraon-ski cinizam se legitimira kao stav bezočnog i bestidnog prezira kako najviših životnih vrijednosti, tako i ele-mentarnih normi ljudskog dostojanstva. Otuda, bezos-jećanost, zajedljivost, zagriženost, opskurnost i potpuna ravnodušnost prema dobru i zlu, figuriraju kao njegova nepogrešivo prepoznatljiva konstanta.

Cinik općenito, a faraonski (resp. politički) posebno, u svojoj društveno-parazitarnoj osiljenosti, funkcionira potpuno voluntaristički: ništa osim Njega, njegovih Hirova i njegove Samovolje nije mu ni sveto ni nedodirljivo. Ništa osim sopstvene, neistinama i mitomanijom tovljene samouvjerenosti, koja, svoju bīt i istinu, implicite pokazuje i eksplicite dokazuje u najširem ab executione registru: od mrzovoljnog ponižavanja i sistematskog marginaliziranja, do faktičkog biološkog zatiranja – Drugog i Drugih.

Međutim, kad na kraju dođe vrijeme definitivnog polag-anja računa, faraon, kukavički i sa odsustvom svakog

106

ljudskog dostojanstva, beskrupulozno hladnim porican-jem svega, nastoji pošto-poto eskivirati pravno podra-zumijevane posljedice vlastitih činā.

Naravno, civilizacijsko-etička prizemnost tih (zlo)činā, kao povijesno poraznih učinaka faraona, i grčevita potreba da se oni naknadno i po svaku cijenu negiraju ili bar minimiziraju, ima za ishod samoodvjetnički galimatijas u kome pijetao nije Matijin (gallus Mathiae), nego je Matija pijetlov (galli Mathias). A to znači da srpski zločini po Hrvatskoj, Bosni (resp. BiH), i Kosovu, u Miloševićevoj galimatijas interpretaciji postaju “zločini nad Srbijom i srpskim narodom” i “genocid nad Srbima”..., a svaki pokušaj raskrinkavanja tako ideologizirane «istine» biva dočekan i povratno (re)interpretiran kao «čista laž» i “satanizacija srpskog naroda”.

Tome u prilog najbolje govore dva (iz čitavog mnoštva sličnih), simptomatski uzorna iskaza Slobodana Miloševića izrečena na samom početku suđenja u Haagu:

“Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž” “Srbija nema nikakve veze s bombardovanjem

Dubrovnika”,

koje, potpuno svjestan logičkog i pravnog bezizlaza u kome se našao, do bespomoćnosti rigidno i hinjenom hladnokrvnošću, uporno ponavlja.

Rigidnost – znak intelektualne inferiornosti

Kako je moguće da Milošević (vjerujući ili ne vjerujući u njih), uporno i javno ponavlja tako prozirne besmislice?

107

Odgovor treba tražiti upravo u stavu pomenute rigidnosti. S aspekta moderne znanstvene psihologije, rigidnost kao oblik držanja neprimjeren životnoj situaciji (uprkos massmedijski i idejno-partijski zacrtanim pokušajima di-vinizacije i intelektualne genijalizacije Slobodana Miloše-vića), predstavlja intelektualno defektnu osobinu ličnosti koja se odnosi na izrazitu perceptivnu krutost i socijal-nu neelastičnost. Riječ je o načinu mišljenja i reagiranja vezanom za nepromjenjive stavove, predrasude i prepoz-natljivo, tvrdoglavo-bizarno ponašanje intelektualno infe-riornih osoba. U pitanju je vid ekstremnog istrajavanja na vlastitim navikama, čak i u momentima kad konkretna situacija zahtijeva logički svrsishodnu prilagodbu real-nom trenutku i potpuno novoj životnoj poziciji pojedinca u kojoj se našao.

Preciznije govoreći, rigidnost u ponašanju kao tipičan ob-lik pojednostavljenog (crno-bijelog) sagledavanja stvari, karakteristična je osobina opsesivnog karaktera i auto-ritarnih ličnosti. Tako, američki socijalni psiholog Lačins (A. S. Luchins, 1951), taksativno navodi čitav niz faktora rigidnosti kao što su:

mentalna inercija, perceptualna perseveracija, kognitivna perseveracija, konativna perseveracija, asocijativna perse-veracija, strukturalna rigidnost, dispoziciona rigidnost...

Za jednog drugog američkog psihologa, Kurta Levina (K. Lewin, 1890−1947), rigidnost podrazumijeva oslanjanje na stereotipe, krajnju nefleksibilnost mišljenja i fiksira-nost cilja. Upravo sve to, o čemu govore navedeni američ-ki psiholozi, dā se, školski uvjerljivo, jasno prepoznati i doslovno o-čitati u nadmenom držanju Slobodana Miloš-evića. Jednom riječju, radi se o mentalnoj nesposobnosti

108

pojedinca da se adekvatno prilagodi novonastaloj situa-ciji u kojoj se našao.

Miloševićevo haaško rigidno držanje, sa davno prošlih pozicija »biti uvek u pravu« (kao da je još uvijek na Dedinju, gdje je takvo ponašanje u smislu podrazumijevane vlastodržačke poze bilo sasvim neupitno i «normalno»), govori u korist zaključka o njegovoj mentalnoj sporosti i intelektualnoj nesposobnosti da objektivno razumije svoju situaciono potpuno novu poziciju u kojoj nije u stanju ni da se racionalno snađe, niti da je, koliko-toliko realistički sagleda. Očito, u pitanju je stav kognitivne rigdnosti koja Miloševića čini nesposobnim za perceptivni obrat u smislu mentalne reorganizacije svojih ustaljenih viđenja i shvatanja, a u skladu sa novonastalim okolnostima i uslovima (zatvor, sud, suđenje...).

Međutim, osim kognitivne, moderna psihološka literatura opisuje još dvije: afektivnu i konativnu (intencionalnu, motivacionu) rigidnost subjekta. U svakoj od njih radi se o evidentnom nedostatku adaptibilne sposobnosti u nekoj od regija psihičkog. To će pojedine autore navesti na predpostavku da, možda, postoji i opšta crta rigidnosti koja bi, čini se, bila najbliža nekim Katelovim nalazima. Riječ je o eksperimentalno utvrđenom psihofenomenu koji Rajmond Katel (R. B. Cattell), autor čuvene Naučne analize ličnosti (The Scientific Analysis of Personality, Chicago, Illinois, 1966), naziva dispoziciona rigidnost, a definira je kao «teškoću u rješavanju novih zadataka i sporost u prelaženju sa starih na nove odgovore u situaciji kada su novi odgovori jedino ispravni».

U tom smislu Miloševićeva rigidnost je simptom intelek-tualne inferiornosti individue nesposobne da napusti ranije obrasce ponašanja, te, zarobljena čvrsto fiksir-

109

anim navikama ustaljenog držanja, uporno, čak iracio-nalno-pogubno, istrajava na situaciono-behavioralnoj inkompatibilnosti. Samo time moguće je razumjeti njegov strateški fantazam oličen u nepokolebljivom uvjerenju i kontinuiranoj demonstraciji apsolutne lične ispravnosti, uz istovremeno insistiranje na apriornoj i ničim obrazlo-ženoj krivici svih drugih.

Kaligulijanski staljinizam Slobodana Miloševića

Međutim, ako film sjećanja na masovno “događanje naroda” s kraja osamdestih i početkom devedesetih godina XX stoljeća vratimo unazad, onda nam i ovlašni panoramski pogled pokazuje nešto sasvim drugo: krvavi lanac zbivanja čiji je idejni začetnik bio upravo Slobodan Milošević, svjesno oslonjen na punu političku i vojnu potporu nacionalistički pregrijane i zahuktale Srbije ponesene idejnim projektom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) da jednog dana, metastazički prerastajući samu sebe, postane Velika, tj. – “Srbija do Tokija”.

Tako je krenulo.

I sve bi bilo po planu da, na leševima pretrpanom putu do Tokija, potpuno neočekivano, nije zapelo negdje u Haagu. I, upravo tu, umjesto da polaže račune za spon-zorirane zločine, »iznenađeni« Milošević, u maniri staljini-stičke samonabijeđenosti u vlastitu nedodirljivost, drčno-upitnom konstatacijom: »vi smatrate da imate pravo da sudite«, cinično-taktički i potpuno smišljenom zamjenom teza, pokušava, tobožnjim dovođenjem u pitanje legiti-

110

mnosti Suda i samog suđenja, zbuniti njegove aktere i svjetsku javnost.

Tako, po incitacijskoj logici Miloševićevog kaligulijanskog poimanja stvari, ispada da On i bez prethodnog suđenja, ima pravo ubijati i progoniti čitave narode, ali da se Njemu, ni za već počinjene zločine, ubistva, silovanja i progone – suditi ne može!

Povijesno-semantički, izraz incitacija (lat. incitare – protjerati, poticati), kao navođenje, podbadanje, podsticanje, podstrekavanje, podjarivanje, pobuđivanje, huškanje, nagonjenje, aludira ovdje na Miloševićev stil vladanja i sistematske etno-euforizacije, najprije Srbijanskog, a onda i ukupnog srpskog javnog mnijenja. U direktnoj asocijativno-značenjskoj vezi s tim vladalačkim stilom je i Incitatus (lat. brz, nagao, hitar), ime konja okrutnog rimskog imperatora Kaligule (vladao od 37. do 41. n.e.), koga je ovaj, u svojoj egoističkoj megalomaniji, hirovitosti i nezasitnoj samovolji, proglasio za najvišeg državnog službenika, tj. – konzula.2

Na isti način, istom faraonskom megalomanijom i sam-ovoljom, trebalo je, nasilnim ujedinjenjem “svih srpskih zemalja” – u čiji sastav bi ušle etnički očišćene teritorije susjednih država: Srpska Republika Krajina (Hrvatska), Republika Srpska (BiH) i cijelo, ali etnički očišćeno Koso-vo –proglasiti Veliku Srbiju.

Zapravo, velika Srbija, kako je vidi Vojislav Šešelj, obuhvatala bi «sve srpske zemlje», a to su, taksativno i vrlo precizno, sljedeće oblasti bivše Jugoslavije: srpska Makedonija; srpska Crna Gora; srpska Bosna; srpska Hercegovina; srpski Dubrovnik; srpska Dalmacija; srpska Lika; srpski Kordun; srpska Banija; srpska Slavonija; srpski zapadni Srem i srpska Baranja.

M.Tomanić, 2001.

2 Konzul (lat. consul) u starom Rimu, za vrijeme republike, titula dvojice najviših službenika koji su, zajedno sa senatom, upravljali državom.

111

Blef – prikriveni krik očajnika

Uostalom, za bolje razumijevanje toga kako, zašto, i kojim pravom, se kome sudi u Haagu, jedno croquis podsjećanje na redoslijed prethodnih događaja neće biti naodmet. Neophodnost tog podsjećanja u službi je razotkrivanja logičke i psihološke pozadine iracionalne taktike »sve ili ništa«, na koju Milošević istrajno i licemjerno, odnosno prividno «hrabro», igra u haaškoj sudnici.

Ali, iako prividno hrabar, Miloševićev neskriveni iracio-nalizam, zapravo je, kukavičlukom prikriven i psihološki sasvim logičan – krik očajnika. Jer, samo onaj kome je posve jasno da u rukama nema ama baš Ništa, može – blefirajući protivnika – bez rizika, igrati na kartu Sve ili Ništa. S koliko toliko realnom šansom spasa, iskustveno govoreći, niko se normalan nikad ne kocka. Naprotiv, up-ravo racionalnim držanjem svako iole pametan nastoji i najmanjoj šansi „dati šansu“, i tako je, eventualno, ozbil-jiti u svoju korist.

Dakle, Miloševićevo blefiranje u Haagu ima smisao doslovnog značenja te riječi: Blef ( engl. bluff ), označava uvjerljiv, iskustveno vježaban pokušaj obmanjivanja protivnika u igri karata, tako što se onaj ko ima slabije karte postavlja »kao da« ima jače. Ukratko blef je smišljena opsjena i obmana, tj. sračunato laganje protivnika enormnom drskošću, krajnjom bezobraštinom, i napadnim samohvalisanjem. U bleferskom poricanju svoje lične i povijesne odgovornosti spram zločina za koje ga tereti haaška optužnica, Milošević je sve te mogućnosti koristio do krajnjih granica.

112

Međutim, umjesto bilo kakvog komentara takvog držanja, evo najkraće povijesno hronološke pozadine krvavih ratnih zbivanja koje Milošević svojim prozirnim blefiranjem nastoji negirati ili bar donekle obesnažiti.

1989. – 1995.(telegrafski-taksativno podsjećanje)

Gazimestan – Ušće – Knin – Romanija – Ljubljana (...) Balvani, šubare, kokarde, alkohol, razdrljena prsa, tri prsta, grafiti, besplatni autobusi, jumbo posteri Slobodana Miloševića;

TV, Radio, Novine, slikari, pisci, akademici, jame, kosti, mošti cara Lazara, procesije, zapaljivi govori, prijetnje, mitinzi i kolektivna, medijski podupirana, horska pjevanja stotina hiljada ljudi na otvorenom kojim se najavljuje rat koji nikada neće biti objavljen:

Ko to kaže ko to laže Srbija je malaNije mala, nije mala, triput ratovalaI opet će, i opet će, ako bude sreće.

Uzvici:“Hoćemo oružje, hoćemo oružje...”!

I odgovori:“Ako treba biće i oružje”!

“Ako ne znamo da radimo znamo da se bijemo”!Parole:

“Svi Srbi u jednoj državi”!

A ta Jedna Država, u kojoj bi živjeli “svi Srbi“, morala bi biti (dovoljno) Velika. Kolika, najbolje govore grafiti ispisivani širom bivše Jugoslavije:

113

“Ovo je Srbija”!“Srbija do Tokija”

U vezi s tim, dva tipična primjera koji, sami za sebe, govore sve:

Primjer prvi:

Na masno ošprican grafit ogromnih slova: “OVO JE SRBIJA!”, na zidu jedne pošte u Sarajevu, predratne, 1991. godine, piscu grafita, očito dobro instruiranom sljedbeniku velikodržavne Nove Geografije, neki trezveni sarajevski srednjoškolac, fenomenološki nadahnut, sličnom vrstom spreja dopisao je ispravku: “BUDALO, OVO JE POŠTA”! Bio je to prvi, teorijski i racionalno-faktički zasnovan poraz ideje o Velikoj Srbiji. Praktični će uslijediti serijom vojnih poraza u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom 1995. i NATO bombardovanjem Srbije (mart-juni 1999-te godine.). Konačno, činjenički govoreći, kao što to nije bila Srbija, nego Pošta, tako ni rat nije bo građanski (kako ga uporno, sve do danas, predstavljaju srbijanski režimi i velikosrpske ideologije), nego agresija na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Primjer drugi:

Na teškom betonskom stubu dvorišne ograde u ulici Braće Gavrića 6 (centar Bijeljine), predratni grafit “SRBI-JA DO TOKIJA” ispisan velikim bijelim slovima, može se pročitati još i danas.3 Začudo, taj ekspanzionističko-os-vajački natpis idejnim stratezima i današnjim “branitel-jima” Daytona, i negatorima genocida, logički nimalo ne

3 U ljeto 2005. godine taj grafit je, kao jasno podsjećanje na projektovanu budućnost, zaštitni znak i motivaciono-dinamički učinkovit ornament Miloševićeve ekspanzionističke ideologije, još uvijek bio na tom zidu.

114

smeta da tvrde to što tvrde. Istovremeno, i uprkos tome, riječ ‘agresija’, u smislu kvalifikativa ratnih zbivanja u BiH i Hrvatskoj, velikosrpski ideolozi refleksno poriču na sve moguće (i nemoguće) načine. Tako se neshvat-ljivo opiranje evidenciji i njeno uporno javno poricanje, pokazuje kao zajednički iracionalni imenitelj SDS-ove i Miloševićeve militarističke politike juče, i negatorske quasiargumentacije u svrhu poricanja planski izvedene agresije danas.

Radi podsjećanja: termin evidencija (lat. evidentia), znači očiglednost, očevidnost, jasnost; logičko svojstvo nekih sudova koji su po neposrednom opažanju i misaonoj nužnosti istiniti; pregled iz kojega se vidi da je nešto postojalo, da se nešto zbilo, da je nešto učinjeno (Cf. Anić, Klaić, Domović: “Rječnik stranih riječi”, Beograd, 2001). Međutim, uprkos planetarnoj evidenciji povijesnih događanja 1992. – 1995., njihovi počinitelji, cinično poriču – sve. Ali, očito, ideološka igra s istinom podrazumijeva logiku obmane i samoobmane: Bježeći od nje obmanjujemo vlastitu savjest, dok se uporno zatvaramo u lažni ponos uskračujući je drugima.

Dokle svjesno i planski sračunato opiranje evidenciji može ići, najbolje pokazuje činjenica da je Vlada RS, sve do 2004. godine, apsurdno i arogantno poricala – neporecivo, tj. ono što već sav svijet zna: izvršenje genocidnog zločina u Srebrenici jula 1995. I, još uvijek (godina 2006.), saučesnički, i na sve moguće načine, odbija da Haagu izruči Karadžića i Mladića, glavne aktere srebreničke kalvarije, aktivno-logistički i bezbjedonosno podupirući njihovo desetogodišnje skrivanje. I ne samo njihovo. U prvih devet poratnih godina, vlasti RS nisu ni predale ni uhapsile ni jednog jedinog osumnjičenog za ratne zločine.

Realno, sva ta zidna pisanija (“Ovo je Srbija“; „Srbija do Tokija“) predstavljala bi samo dobro zabavno štivo za rubriku “smiješni grafiti”, da joj nisu prethodila javna, medijski snažno podsticana obećanja sa najvišeg mjesta:

115

“Srbija će biti ujedinjena ili je neće biti”! (S. Milošević); ili

“Ako treba zaratićemo sa celim svetom”! (V. Šešelj),

koja prividni besmisao pomenutih teritorijalno-ambicio-znih grafita, dešifriraju i potvrđuju kao ozbiljan politički program, a ne samo puku zabavu dokonih adolescenata, kako se to na prvi pogled čini.

U istom tonu i na isti način, kao logičan nastavak prethodnih, (potpuno svjesna realne vojne moći tzv. Jugoslovenske narodne armije koja stoji iza nje, i oružane nemoći onih na koje se odnosi), slijedila je Karadžićeva prijetnja o uništenju (nestanku) čitavog jednog naroda.

Paradoksalno, ali čak ni činjenica da je njegova prijetnja:

... Muslimani bi mogli i nestati s ovih prostora, jer neće imati čime da se brane,

izrečena glasno i javno (iza skupštinske govornice i pred TV kamerama), danas u Srbiji i RS-u, čak ni logički (eventualno pozivanje na moral ovdje bi bilo potpuno bespredmetno), ne zbunjuje ideološki-uporne poricatelje genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ali to je već u nadležnosti, kako patopsihologije i mentalne rigdnosti poricatelja, tako i njihove sračunate taktike Sve ili Ništa, koja im je – jedino preostala.

Upravo tragom te i takve nasilničke logike rukovođene suludom idejom nestanka čitavih naroda, više stotina bučnih i logistički dobro organiziranih masovnih skupova i ratnohuškačkih istupa ideologa geopolitike nacionalno čistih prostora (od Gazimestana 1989. pa do niza “jogurt” i “balvan revolucijâ” narednih godina), bili su, uvod krvavim ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu.

116

Izvršioci poslova (etničkog čišćenja), sanitarno-klaonički osmišljene geopolitike bili su:

Prozirno premundurena (nerijetko čak ni to), JNA i paravojne formacije iz Srbije kao npr. “Šešeljevci”, “Arkanovci”, “Knindže”, “Vukovi”, “Beli orlovi”... te nacionalni “heroji”: Arkan, Jenki, Mauzer, Adolf, Pike, Repić...;

Najveći uspesi (masakri civila i rušenja gradova) bili su:

Markale, Miskinova (Sarajevo), Kapija (Tuzla), Ovčara (Vukovar), Račak...; te brojne masovne grobnice: Crni Vrh (Zvornik), Kevljani (Prijedor), i jedna od najvećih, naknadno pronađena Tomašica, Miljevina... Razoreni sela i gradovi: Ravno, Vukovar, Dubrovnik, Maglaj, Mostar, Sarajevo, Srebrenica...;

Pljačke:

INA, TAS, Famos, Energoinvest...; a zatim kompletna sela i gradovi BiH: kuća po kuća, štala po štala... Sva pljačkana roba šleperima je transportirana put tadašnje Jugoslavije.

Istovremeno,

Orwelovski uzorno “ministarstvo istine“ preko svojih medijskih odjela (Tanjug, SRNA, RTS, RTRS, Duga, Politika...) i nacionalnih glasnogovornika (Đogo, Crnčević, Bečković, Karadžić, Milošević, Krajišnik, Božanić, A. Radović, I. Bulović, A. Jevtić, Kačavenda...), za cijelo vrijeme tih zbivanja, sistematski širi teoriju tobožnje “nacionalne ugroženosti”.

117

Ali, o kakvoj se to „nacionalnoj ugroženosti“, ovdje zaista radi?

Ugrožavajuća opasnost, ta psihološki neprijatna i odbrambeno podsticajna psihodinamska kategorija, ponekad je, iskustveno-realno i sasvim opipljivo prisutna u ljudskom životu. Ali, ne uvijek. Međutim, računajući upravo na snažan refleksno-reaktivni momenat koji nosi u sebi, idejno-pragmatski osmišljena opasnost “se (...) može izmisliti, lažno prikazivati, napuhivati od laži i poluistine do prividne istine. Tu leže neograničene mogućnosti indoktrinacije i organizirane mobilizacije strasti i agresivnosti. Opasnost je izmišljena da bi se uništio objekat koji ne prijeti čovjeku i koji mu može biti čak i privržen. To je prostor u kome razum koristi tuđu strast da bi se realizirale vlastite strasti i agresije. Ovo je najčešća manipulacija kojom se održava besmisao vlasti i vladavine“, objašnjava jedan od Miloševićevih političkih korifeja, dr. Jovan Rašković, psihijatar i populistički vođa “pobunjenih“ hrvatskih Srba (cf. J. Rašković, “Narcizam“, Nikšić, 1988. str. 46).

Bosanske Srbe, upravo na način opisane manipulacije, gurnuo je u masovni zločin jedan drugi psihijatar, danas haaški optuženik, „nacionalni junak“ (?!?!?) – već više od deset godina u bjekstvu,4 i čovjek „izvan zakona“ – Radovan Karadžić.

Dakle, krvava drama Miloševićevih osvajačkih ratova matematski pažljivo je vođena stručnom rukom psihi-jatrije pred kojom su izmanipulirane mase realno bile be-spomoćne. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Idejni pro-jekat SANU (“Memorandum”, 1986.), motivaciono-prak-

4 Vrijeme pisanja (2006.), a sada već višegodišnji uznik kome se sudi za genocid i zločine protiv čovječnosti.

118

tično, u smislu neophodne pobune svjetine, na terenu je operacionaliziran uz pomoću psihijatrije i dvojice psi-hijatara, planski i direktno od Beograda instaliranih na pozicije vođa srpskih političkih stranaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

“Navodni masakri“ i “navodne masovne grobnice“

Istovremeno, Miloševićeva ratna, ideološko-propagandna mašinerija, ide čak dotle da zločine i masovne pokolje srpske vojske nad drugima prikazuje ili:

a) kao srpsku pogibelj i stradanje, ili b) kao samoubilačko ludilo tih drugih,

u smislu tobožnjeg samogranatiranja kako je, npr. glasila brzopotezna kontraobavještajna i srpskomedijska interpretacija strašnog SDS-ovog masakra na sarajevskoj tržnici “Markale”. Taj krvavi zločin Milošević u Haagu, uporno i KOS-ovski dosljedno, naziva “navodnim masakrom”, a stotine masovnih grobnica po RS “navodnim masovnim grobnicama”. Tih “navodnih masovnih grobnica” pronađeno je u Republici Srpskoj preko tristotine, a samo u jednoj od njih (ne i najvećoj), Stari Kevljani kod Prijedora, iskopan je 05.11.2004. godine 456-ti leš nevinih žrtava „navodnog“ logora Omarska. Cinično, ali ta Miloševićeva „navodnost“ uključuje i oporu činjenicu smišljenog dislociranja leševa i planskog izmještanja „navodnih masovnih grobnica“ u cilju njihovog skrivanja. Tako je, uprkos Miloševićevom upornom poricanju, prema javnom priznanju novih (postoktobarskih) srpskih vlasti, i u samoj Srbiji identificirano oko petnaestak masovnih grobnica sa leševima iz Bosne i Hercegovine i sa Kosova.

119

A kako ti “navodni masakri” srpskih vojnih snaga izgledaju u medijskoj intepretaciji ratne Srpske radio televizije, najbolje govori krajnje licemjerni nastup Dragana Božanića, urednika i voditelja inkriminiranog TV dnevnika na dan krvoprolića (5. februara 1993. godine), na gradskoj tržnici »Markale« u Sarajevu. Božanić, cinično, i poltronskom (u to vrijeme čak zakonski propisanom) paljanskom novoekavicom, za stravični krvavi zločin srpske artiljerije iznad Sarajeva, optužuje – samu žrtvu, nad kojom je zločin počinjen:

“Glavni grad bivše Bosne i Hercegovine (standardna i obavezujuća medijska formulacija na tragu beogradskog plana nestanka BiH, E.B), Sarajevo na najstravičnijem je putu da postane Bejrut koji je više od decenije užasavao svet građansko-verskim ratom i koji je na ratnoj sceni pokazao svu pogubnost i čudovišnu raznolikost najjačeg muslimanskog načina ratovanja – terorizma. Danas je u Sarajevu počinjen novi zločin na pijaci Markale u Starom gradu koji se dogodio oko 11 i 30. Masakrirano je oko 66 osoba, a oko sto je ranjeno. Treba li uopšte reći da su muslimanske vlasti prekinule razgovore o merama za uspostavljanje međusobnog pomirenja koji su se vodili na sarajevskom aerodromu i koje je vodio Momčilo Krajišnik pokrenuvši time, uz pomoć stranih medija, novu kampanju satanizovanja Srba... Srpske vlasti su odmah reagovale na pokušaj novog poduhvata muslimanskog rukovodstva koje ne preza ni od masakra vlastitog naroda...” 5

Naravno, ovdje nije teško primijetiti kako namjenski tempirana sintagma o tobožnjem “satanizovanju Srba” (sa aspekta stvarnog počinioca ovog masakra), predstavlja, 5 cf. N. Ahmetašević: Diplomata Božanić, Karadžićev elektronski Goebels,”Slobodna Bosna”, nezavisna informativna revija, br. 414., Sarajevo, 21.10.2004. str. 21-23.

120

zapravo, psihološki nesvjesno priznanje istinski satanske prirode počinjenog zločina i, istovremeno, cinično-iracionalan pokušaj njegove medijske reinterpretacije, u smislu pravdanja (vrijedi pokušati, zar ne?), tog užasnog zločina pred svjetskom javnošću.

Potpuno ista, kontraobavještajno i morbidno-strateški montirana, morbidna priča o samogranatiranju, ponovila se i u slučaju masakra na Kapiji (Tuzla) dvadestpetog maja 1995. (nekadašnji Dan mladosti), kada je od granate ispaljene sa srpskih položaja u hipu sekunde poginulo 72 (i slovima: sedamdestdvoje) mladih ljudi (prosjek starosti 21 godina), a ranjeno oko dvijestotine.

Srebernicu 1995. da i ne pominjemo.

Dakle, navedeni primjeri jasno govore o tome kako velikosrpska politika ne samo da ništa ne radi na sprečavanju masovnih zločina, nego, naknadno, vrlo aktivno i sistematski uredno (čak i dan-danas), čini sve na zatiranju stvarne istine o vlastitim zločinima i njihovim počiniocima. Tako se ideološko-medijsko izvrtanje istine o zločinu pokazuje kao dvostruki zločin, veći i od samog zločina. Zločin nad zločinom.

Ukupni rezultat navodne Miloševićeve nevinosti, izgleda u najgrubljem ovako: cca 200.000 mrtvih; Stotine hiljada ranjenih, osakaćenih; poniženih, uvrijeđenih...; 2,5 miliona građana Bosne i Hercegovine raseljenih širom svijeta; Desetine hiljada silovanih: žena i djevojaka; starica i djevojčica; nekoliko stotina logora tipa “Auschwitz”, “Dachau”, “Buchenwald” kao što su: Manjača, Omarska, Trnopolje, Keraterm, Zatvor Foča, Kula Butmir, Luka Brčko...;

Konačno, godina – 1999.

121

Te 1999. godine, višegodišnji propagandom javno zagov-arani rat “protiv celog sveta”6 kroz NATO bombardovanje Jugoslavije konačno postaje stvarnost. A zatim, na red dolazi i suđenje u Haagu – vrijeme konačnog polaganja računa i neizbježnog suočavanja s krvavim učincima Mi-loševićeve desetogodišnje ekspanzionističke, i nakon sve-ga – demokratski uredno, brojnim izbornim pobjedama – ovjeravane politike.

Ukratko, metaforički govoreći: punih deset godina sasvim sračunato i uporno, uz redovnu podršku izmanipulirane i nacionalno pregrijane glasačke mašinerije, od Beograda prema Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Prištini, vozilo se planski neregularno: izvan svih pravila i propisa, pogrešnom, „levom stranom“ puta, izazivajući sudar za sudarom, nesreću za nesrećom, glasno likujući nad nasilno prolivenom krvlju Drugih. Istovremeno, te druge, dakle Žrtve velikosrpske agresije, pred domaćom i svjetskom javnošću, licemjerno se optužuje za zločin nad Srbima. Drugi, očito, nisu ni trebali, ni smjeli, da se brane od srpske agresivne soldateske. A oni su to, ipak, činili! Njihovu samoodbranu, Milošević u Haagu, retorikom NKVD-ovski izvrnute logike, naziva zločinom, a velikosrpsku agresiju – odbranom.

Filozofija svjesno izabrane amnezijeDanas se ta i takva ratnohuškačka vožnja „levom stranom“ glasno prešućuje.

6 Milan Komnenić, srpski političar, 1989. godine, pripremajući srpsku javnost na već isplanirani rat, izjavljuje: «Ako Srbija ne dobije ono što traži, obrušiće svet u ponor Trećeg svetskog rata». Nije bio jedini koji je tako mislio, kaže Vidosav Stevanović (cf. V. Stevanović: Milošević jedan epitaf, BKC, Sarajevo, 2001. str. 124, fusnota 66).

122

Ignoriše. Kao da je nije ni bilo.

Na djelu je filozofija kolektivne, i svjesno izabrane amnezije. Ono najviše dokle oficijelni „samokritički“ glasovi Srbije i svesrpske politike dobacuju danas, jeste idejno osmišljena naracija o jednakoj krivici svih, planski uporno ponavljana u formi licemjerne sintagme kako je “zločina bilo na sve strane”.

To je također žalosno neporeciva istina.Zločina je, zaista, bilo „na sve strane“!Ali je genocid došao samo s jedne.

Dakle, objektivno i sama po sebi, ta činjenica neporecivih zločina „svih strana“, nedovoljna je da pred Svijetom i Umom izjednači planiranu genocidnu srpsku akciju i odbrambenu re-akciju napadnutih, iz krajnje jednostavnog razloga što, zločin i genocid – nisu isto!

Ni po definiciji, ni po učinku.

Dovoljno zavodljiva je, međutim, da se njome pokuša naknadno objektivizirati i svijetu predočiti kao jedino istinito i tačno taktičko-ideološko vrednovanje rata, koje se planski nameće od samih projektanata i izvođača krvavog „saobraćajnog udesa“. Njenom racionalizirajućom (samo)zavodljivošću, sve je odjednom, naglo i apsolutno »zaboravljeno«.

Tako ideologizirana, i sistematski njegovana instrumen-talizacija svjesnog zaborava, uporno pokušava sugeri-rati da Nikad, Niko, Ništa od višegodišnjeg massmedi-jskog predratnog ratnohuškačkog scenarija pobuđivanja srpskih narodnih masa, nije ni Vidio, ni Čuo, ni Izgov-orio. Kao da je sve počelo ex nihilo. Iz ničega – samo od sebe. Čak ni danas, u zvaničnom Beogradu (izuzimajući

123

poneki blaži diplomatsko-kozmetički postoktobarski otk-lon), o Tome – Niko Ništa ne zna!

I Niko nije kriv.

Kao izraz “međunarodne zavere i laži”, rat u Bosni i Hercegovini se naziva građanskim, haaški proces političkim, a haaški sud, shodno svemu rečenom, nekompetentnim za zbivanja na tlu bivše Jugoslavije.

Međutim, dvanaest godina Miloševićeve apsolutističke vladavine krunisane krvavim ratnim pohodima i genocidnom politikom, dobija konačno svoj pravni epilog upravo na tom sudu. Sudi se troprezidentnom Slobodanu Miloševiću: predsedniku SPS-a, predsedniku Srbije i predsedniku bivše Jugoslavije. I njegovim sljedbenicima.

Glavna kvalifikacija Miloševićeve krivice koju je na početku suđenja 12. 02. 2002., obrazložio sudija Džefri Najs (Geoffrey Nice), glasi da je upravo On bio:

Ključni učesnik zajedničkog, dobro isplaniranog i ođenog zločinačkog poduhvata nasilnog istrebljenja nesrpskog stanovništva sa značajnih dijelova teritorije Hrvatske, BiH i Kosova, s ciljem ostvarivanja pune kontrole nad centralizovanom srpskom državom.

Međutim, uprkos potpuno dokumentaristički zasnovanoj optužnici, apriornim odbijanjem i poricanjem svih njenih elemenata, Milošević na sve načine pokušava da je porekne.

Arogancija ad infinitum

Arogantan, bez elementarne ljudske pristojnosti i civili-zacijskog dostojanstva i, za razliku od svojih do kostura

124

izgladnjavanih, a zatim zvjerski ubijanih žrtava, dobro uhranjen, isfeniran, filmski našminkan, najčešće ideolo-ški uzorno odjeven u znaku srpske trobojnice (plavo odi-jelo, bijela košulja i crvena kravata:), teatralno-ironično, Milošević poriče bilo kakvu krivicu i odgovornost, istovr-emeno optužujući sve i svakog:

Zapad, NATO, SAD, Njemačku, Austro-ugarsku, Vatikan, Teheran, mudžahedine, ustaše, UČK, albansku narko mafiju, KAFOR, CIA, BND, opziciju iz Beograda, Klintona, Blera..., ukratko: “celi svet”. Čak i “desnicu s Pala”.

Termin arogantan (lat. arrogans, napuhan, gord, ohol, razmetljiv, uobražen, bezobrazan, drzak...), uzet je ovdje u neoanalitičkom značenju Karen Hornaj (K. Horney, 1966.) kao “sinonim za oholost koji označava bespravno usvajanje kvaliteta koji se ne posjeduju”.

Na planu ponašanja dotične individue arogancija porađa vrlo praktične socio-psihološke posljedice koje proizlaze iz tzv. „slike o sebi“. Pri tome, slijedom psihološke logike samozavaravanja, sve što je ta „slika o sebi“ (neke osobe) nestvarnija i nerealnija, to su joj potrebnija vanjska priznanja i dokazi koji bi je potvrđivali. I obrnuto, u situaciji stvarnog posjedovanja poželjnih kvaliteta, nikakva njihova vanjska potvrda nije nam potrebna, ali ćemo se, zato, “do krajnjih granica razdražiti kada se dovedu u pitanje naši lažni zahtjevi”, kaže Hornajeva. Otuda i ona nezaustavljiva bujica od riječi i trajna verbalna narogušenost Slobodana Miloševića kojom, iz minuta u minut, zasipa sudnicu i nemilice šikanira svjedoke i optužbu.

Zašto je to tako?

125

Za razliku od neurotične, normalna ličnost uglavnom jasno razlikuje svoje „stvarno ja“, od fiktivnog, „idealnog Ja“ koje, inače, u psihodijagnostičkom kontekstu procjene ličnosti, služi kao klinički standard za samoocjenu individue. Ta razlika između stvarnog i idealnog Ja psihološki je sasvim izmjerljiva i može se utvrditi Stephensonovom tehnikom poznatom pod imenom Q-sortiranje.

I?

Psihijatrijska i psihološka mjerenja jasno pokazuju da je nađena razlika između „stvarnog ja“ i „idealnog Ja“, kod neurotičara znatno veća nego kod normalnih ljudi, što govori u prilog tome da neurotici imaju vrlo izraženu potrebu da svoje „stvarno ja“ konstantno friziraju i uljepšavaju do nerealno uvećanog „idealnog Ja“, živeći tako sladunjavu iluziju da su ono što – nisu. Zapravo, da su nešto mnogo više i bolje od onoga što stvarno – i objektivno – jesu!

I upravo tu leži tajna Miloševićeve iracionalne samouv-jerenosti kojom je godinama obmanjivao frustriranu i et-no-nacionalno pregrijanu gomilu, iz koje će se regrutirati hiljade povodljivih ubojica i neobuzdano gorljivih sljedbe-nika doslovno – spremnih „na sve“. To će za rezultat ima-ti isplanirani prljavi ratni metež i bezbroj projektivanih zločina („ubijajte ih lagano i bez izuzetka, nisu potreb-ni svedoci“),7 zbog kojih je Milošević (čudom se čudeći), konačno dospio tamo gdje jest – u Haag.

Njegov cinično-uvredljivi, omalovažavajući osmijeh, koji prilikom unakrsnog ispitivanja, redovno upućuje svojim žrtvama-svjedocima, karakterističan je oblik pratećeg, neverbalnog poricanja njihovih svjedočenja, i mogao se

7 F. Hartmann, Milošević – dijagonala luđaka, Rijeka/Zagreb, 2002. str. 308.

126

redovno vidjeti na televizijskim ekranima u filmskim prilozima koji služe kao vizualna podloga uobičajenim izvještajima iz haaške sudnice. Naravno, uz sve to, Milošević koristi i svaku drugu, najmanju priliku da, verbalno i sa visine, replicira na način samo njemu svojstvene arogancije. Čini to osorno, jezikom otvorenog omalovažavanja optužbe, tužilaca, suda i svjedokâ, uključujući majke i očeve čija su djeca (poneka još bebe), braća ili sestre, tragično skončali pod krvavom kamom pregrijanih branitelja velikosrpske ideologije.

Rukovođen paradoksalnim fantazmom (gr. fántasma, priviđenje, prikaza, utvara, pričin avet, sablast, duh; nelogična i apsurdna ideja),8 sopstvene moralne čistote (“nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim”), i nošen cinizmom povrijeđene taštine do jučer nedodirljive nacionalne veličine (“Slobo, slobodo”!), na svaku riječ optužbe (cirkuzantski sračunato koketirajući sa svjetskim televizijskim auditorijem), sasvim prozirno i jeftino (svjestan činjenice da na haaškom sudu nema smrtne kazne), Milošević izigrava heroja srpske epsko-guslarske tradicije. Shodno tome, i dosljedno vlastitoj nedosljednosti, cijelo vrijeme suđenja (nastojeći proces pretvoriti u farsu), reagira pozerski naglašenom inscenacijom u vidu beskonačno dugih monologa, koji se svode na nepojmljivu gomilu oštrih zahtjeva, upozorenja, ili licemjerno-politikantski obojenih tvrdnji, tipa:

“Vi smatrate da imate pravo da sudite”; “sve osporavam što ovaj sud govori”; “upozoravam”; “ovdje se ekstremno 8 U psihoanalitičkom smislu, u kojem se ovdje rabi, izraz fantazam se odnosi na nerealne mentalne predstave koje su proizvod imaginacije i potpuno subjektivnih procesa nekritički orjentirane individue. Potpuno irelevantan u odnosu na svijet objektivnih data, fantazam je uvijek u opoziciji spram elementarne realnosti i kao takav promašuje svaki govor o istini, čak i u pitanju nekog nedvojbeno evidentnog realiteta.

127

govori neistina”; “kakve veze imate s teroristima” (pita svjedoka); “predstavnik ove strane preko puta” (upire na tužiteljstvo); “ona tamo s kojom ne komuniciram” (Karla del Ponte); a tužilac “manipulira sa žrtvama zločina čiji su mi počinioci nepoznati”; “nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim”; “navodne masovne grobnice”; za Srebrenicu “čuo tek od Karla Bilta”, “zvao sam Karadžića i on mi se zakleo da ništa ne zna o tome” (o Srebrenici); “biću moralni pobednik” (na kraju procesa); “izmanipulisani svedoci”; “sve u ovim svedočenjima je prepisano iz knjige...”; “lažni svedoci”; “ako su ti zločini zaista učinjeni, u šta ja sumnjam...”; “vojska vas je obezbeđivala a ne provodila” (svjedoku koji govori o progonu Albanaca u Albaniju); “laži CNN”; “izmišljeni sud”; “svirepa odmazda” (prema njemu, Miloševiću); “ja se ponosim”.

I, konačno, nemoralno hladno, i – bleferski cinično:

Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž !

Kako interpretirati besmislicu gornje vrste?

Doslovno uzeta, ova neumjerenost Miloševićevog lice-mjernog vokabulara, budući da govori, ne o Maloj ili Velikoj; ne Ovoj ili Onoj, nego o “Čistoj Laži”, sugerira, zapravo, da u BiH nije bilo ni Markala ni Kapije; ni Sa-rajeva ni Srebrenice; ni pljačke ni silovanja ni ubijanja. Ni Manjače ni Keraterma; ni Omarske ni Trnopolja; ni Foče ni Butmira ni Luke Brčko, ni masovnih grobnica ... Ukratko: nije bilo ništa.

Čak ni rata!

Sve je to samo “čista laž”!!!;

Ali, ni to nije sve.

128

Cinizam „čiste laži“ i ljudi-kokoši

Na beskonačnoj top listi Miloševićevog logoreičkog di-skursa nalazimo i sljedeće verbalno-opsesivne sintagme:

“Sve moguće prevare da se Srbi proglase za zlikovce”; “zelena transverzala” (aluzija na “islamsku zaveru”); “organizovani kriminal”; “avganistanske i iranske narko bande”; za sve je kriva “Klintonova doktrina humanitarnog rata”; “islamski pobunjenici”; “mudžahedinske brigade”; “obavešteni deo sveta” (zna da on nije kriv); “neobavešteni deo sveta” (će saznati da on nije kriv); “odmazda Zapadnih vlada kojima sam se isprečio”; “lična mržnja” (prema njemu); “put porobljavanja Srbije”; “frustracije”; “ucene”; “podmićivanja”; “pretnje”; “porobljavanje Srbije”; “divljački napadi na moju porodicu i moju decu”; “najsurovija medijska kampanja”; “falsifikovane klevete”; “podstrekači rata (Zapad) optužuju zastupnike mira (njega i Srbiju) za rat”; “falsifikat”; “lažna tužba”; “skrećem pažnju”; “kardinalne činjenice”; “nijedan Srbin”; “ni jedan jedini Srbin”; “očigledne greške”, “tu grešku ni jedan Srbin ne pravi”; “flagrantan podatak”; “nikada takav dokument”; “suštinske kontradikcije”; “možete kako hoćete”; “ja tvrdim”; “ta farsa”; “ja želim da raščistimo”; “ja tvrdim”; pa opet: “ja tvrdim”; “kako znate da su (ubice) bili Srbi”; “teroristi Hašima Tačija”; “zašto kažete srpska policija” (da je ubijala); “vojska UČK potpomognuta od NATO”; “NATO saveznik UČK”; “prihvatni centri za izbeglice” (a ne logori) “u kojima su izbeglice slobodne” i “savim slobodno kupuju sebi hranu”; “žica za kokošarnik” (a ne ograda logora)...itd., itd.

Sve u svemu, u optici njegove, proizvedene, paralelne stvarnosti, krivi su svi osim – Njega.

129

Međutim, stvarnost njegovih žrtava je radikalno drugači-ja, o čemu najbolje svjedoči sljedeći primjer: na pitanje beogradskog dopisnika Radija Slobodna Evropa (RFI), šta misli o suđenju u Haagu, i ovakvom načinu odbrane Slo-bodana Miloševića, majka Nebojše Stojanovića, radnika Radiotelevizije Srbije (RTS), poginulog u NATO bombar-dovanju RTS-a, Žanka Stojanović, majčinski uplakana, označavajući Slobodana Miloševića kao jedinog stvarnog krivca, kratko i jasno odgovara: „On je pobio našu decu“!9

Naravno, po Slobodanu Miloševiću, to nije tačno.

Jer i ova srpska majka, baš kao i majke Vukovara, Sarajeva, Tuzle, Sreberenice, Lješeva, Breze, Prijedora, Foče, Brčkog, Višegrada, Kotor Varoši, i drugih gradova – ne znaju ko im je “pobio decu”. Nizom proizvoljnih tvrdnji, te provokativnih i sugestivnih pitanja

Pod “sugestivnim pitanjima”, prāvo podrazumijeva pitanja postavljena učesniku u postupku pred sudom ili drugim organom, na takav način da se ovaj navede na odgovor koji je, faktički, već sadržan u samom pitanju. Obzirom da su sugestivna pitanja motivirana nekom tendencijom ili namjerom ona su u pravnoj praksi, pozitivnim pravnim propisima uglavnom zabranjena, a organ koji vodi postupak ovlašćen je da stranci zabrani postavljanje takvog pitanja, ili da zabrani odgovor na tako postavljeno pitanje.

Stevan P. Petrović, Mali leksikon psihološko psihijatrijskih i pravnih pojmova, Beograd, 1998.

svjedocima i tužiteljstvu, Milošević uporno pokušava dobiti, unaprijed, i u svoju korist, zacrtane odgovore, pri tom, odvažno demonstrirajući apsolutno sveznanje i, istovremeno, sugerirajući elementarno neznanje svih ostalih aktera suđenja. Kao u sljedećim prepoznatljivo nadmenim frazama: “Kako znate da su ubice bili Srbi”; “Zašto kažete da je ubijala srpska policija”; “Kako možete da tvrdite da 9 Emitirano (reprizno), u ranim jutarnjim satima (05 sati i 15 minuta.) 15.02.2002.

130

je vojska i policija pucala u nevine civile”; “Nelogična kontradikcija” (kao da ima logičnih kontradikcija); “Srpska vojska vas je obezbeđivala, a ne provodila”; “Laži CNN-a”; “Zamena teza”; “Nikakvi progoni ni deportovanja nisu bili”; sve je to samo “satanizacija srpskog naroda”, “zatrpavanje istine” i “proizvodnja laži” i samo “nekakvi svedoci” govore o “tzv. planu o Velikoj Srbiji”.

Ustvari, logikom Miloševićevog ideološki-opskurnog tumačenja stvari, učinjeni su samo “zločini nad Srbijom i srpskim narodom”, a sve ostalo je posljedica “velikog deficita evropske logike” i tobožnjih “novinskih pamfleta”.

Dakle, svjedoci ništa ne znaju.

Pa, čak, ni slučajno preživjeli logoraši.

Oni, po Miloševiću, „pričaju gluposti“.

Nikakvih logora nije bilo, tvrdi cinično-samouvjereni Milošević. Bili su to, samo “prihvatni centri za izbeglice, u kojima su oni sasvim slobodni i sasvim slobodno kupuju sebi hranu”. Istina, bili su ograđeni (to ne poriče), ali... bila je to, kako kaže, samo – “žica za kokošarnik a ne ograda logora”. Naravno, Milošević ništa ne kaže o tome kako je moguće da su „slobodni“ oni koji su ograđeni; i – zašto su ograđeni, ako su – slobodni?

Njega taj logički paradoks ne brine.

On, naprosto, priča Svoju Priču.

Ergo:

Kako ljudi-kokoši, bolje od Mene (sveznajućeg Miloševića), mogu znati gdje su bili i šta im se dešavalo?

Oni lažu!

131

Stoga Ja „osporavam sve što ovaj sud govori”, jer ovdje se “ekstremno govori neistina”, kontinuirano ponavlja Milošević.

Veliki deficit evropske logike

Fenomenološki i psihoanalitički zanimljivo pitanje (koje porađa gore navedena, i usto, nepotpuna lista Miloševićevih apodiktičkih iskaza), tiče se personalno-psihološke osnove na kojoj on gradi fantazmagorijsku leksiku svoje isključivosti. Ta neosnovana osnova (“neutemeljeni temelj”, M. Heidegger), s koje polazeći Milošević drži vâz (lekciju) cijelom svijetu (zahvaljujući satelitskom TV prenosu), u svojoj fiktivnoj samodovoljnosti implicira dvoje:

1.) apsolutnu nedodirljivost vlastitih istina, i istovre-meno,

2.) napadno, neargumentirano i frazersko osporavanje svega i svakog oko sebe: kako pojedinaca, tako i in-stitucija i kolektiva. Pa i čitavih civilizacija.

Cjelokupna Miloševićeva verbalna coquetterie u dosluhu je sa njegovom “nadmenošću, sujetom, izopačenom taštinom, stalno prisutnom željom za prestižom ili samoobožavanjem”,10 kome su potrebne mnoge i velike riječi (“to prelazi granice šund literature”) i tvrdnje (“diletantske psihoanalitičke konstatacije”; falsifikat), da bi, druge uvjerio, a sebe umirio glede sumnje u vlastitu umišljenu veličinu.

10 J. Rašković, “Narcizam”, Nikšić, 1988. str. 52.

132

Konačno, autoodvjetnički logoreični performans Slo-bodana Miloševića, svoj manični vrhunac dostiže gran-dioznim poricanjem cjelokupne evropske logike njen-im signiranjem kao “deficitarne logike” (“veliki deficit evropske logike”), koju on, (budući da je, po vlastitom neskromnom uvjerenju intelektualno nadvisuje), odluč-no odbacuje i implicite podređuje logicizmu proizvoljne i osobno fantazmatski projektovane stvarnosti. Međutim, pažljiviji fenomenološki i strukturalnoanalitički uvid u starateški licemjerno razistinjavanje ratnih zbivanja (koje je lično pokrenuo i kojima je rukovodio), zorno pokazuje kako kod Miloševića imamo posla s naglašenim samol-jubljem, s jedne, i evidentnim odsustvom samokontrole i elementarne samokritičnosti, s druge strane.

Idući tragom već navedenih iskaza, evo još nekoliko primjera Miloševićeve nekritičnosti, koliko patološki simptomatične toliko i zahvalne u smislu razumijevanja i olakšanog dešifriranja njegove individualne i etno-nacionalne, velikodržavne samodopadnosti:

“Ja tvrdim”; “Dakle, ne znate”; “Ni jedan Srbin”; “Ni jedan jedini Srbin”; “Tu grešku ni jedan Srbin ne pravi”; “Falsifikat”; “Lažna tužba”; “Flagrantan podatak”; “Očigledne greške”; “Sve osporavam što ovaj sud govori”; “Upozoravam”; “Nikakvi progoni i deportovanja”; “Ja tvrdim”; “Navodne masovne grobnice”; “Nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim”; “Lažni svedoci”; “Ako su ti zločini zaista učinjeni, u šta Ja sumnjam”; “Zločini nad Srbijom i srpskim narodom”; “Genocid na Srbima”; “Srpske oslobodilačke težnje”; “Tobožnje osvajačke težnje Srbije”; “lažni logori u BiH, u funkciji srpske antipropagande”; “falsifikovanje srpske krivice da bi srpski narod bio satanizovan”; itd., itd.

133

Šta sve ovo može i treba da znači?

Prije svega, čini se, da ovdje imamo posla sa, najblaže rečeno, elementarnom personalnom nezrelošću spremnom da, vlastitim idejno zakrivljenim projekcijama, fantazmatski sasvim proizvoljno oblikuje svoju okolinu (prvi korak), uzimajući zatim (u drugom koraku), tako projektovane fantazme kao bogomdane i samorazumljive entitete stvarnosti.

Miloševićevo uporno ontologizirajuće sebe-obo-gotvo-ra-vanje, dnevno-politički i socijalnopsihološki, funkcional-izira se u svrhu neuspjelog pokušaja prikrivanja porazne personalne nezrelosti. Jer, “zrela ličnost”, onako kako je vidi savremena humanistička znanost, nikad ne za-tvara Sebe u svoje uske fiktivne okvire, nego se – u jed-noj dobronamjenskoj otvorenosti za svijet – prijateljski izručuje tom svijetu, potvrđujući tom otvorenošću nivo vlastite integracije sa cjelinom svijeta. Prezentirajući time dostignuti stupanj uspješno ostvarenog sklada između svojih mogućnosti (tj. personalno-razvojnih potencijala), i stvarnih postignuća u širem socijalnom okruženju, nor-malna osoba se potvrđuje kao zrelo, integralno-cjelovito društveno biće sposobno za saradnju i neophodno pošto-vanje i uvažavanje drugih.

Na(r)cistički egoizamSlobodana Miloševića

Naravno, ta vrsta poželjne, ali Miloševiću nepripadajuće personalne zrelosti, podrazumijeva, ne usku, egoistič-ki-napadnu brigu o sebi (kakvu on kontinuirano poka-zuje), nego, upravo obrnuto: društvenom solidarnošću motivirano vođenje računa i o potrebama Drugih, što, u

134

njegovom slučaju (statusno gledano), podrazumijeva i obaveznu brigu o elementarnim normama ponašanja ob-zirom na osnovne socijalne vrijednosti najšire društvene sredine. Osim toga, za razliku od Miloševićeve egoistične samoobuzetosti, personalna zrelost jedne individue po-drazumijeva i stanovitu unutarnju samokritičnost. Radi se o samokritičnosti građenoj na tragu realističnijeg odnosa spram svojih ključnih motiva i svojih sposobnos-ti, ali i trezvenom, racionalno-kritički jasno isprofiliranom stavu prema vlastitim slabostima, manama i nedostaci-ma u svrhu njihovog prevladavanja. Međutim, stvar je u tome što tako postulirana samokritičnost pretpostavlja sposobnost kritičkog samouviđanja pojedinca, utemel-jenu na stanovitoj emocionalnoj i intelektualnoj zrelosti, koja Miloševiću – simptomatično nedostaje.

Suprotnost svemu tome je nekritičko (upravo miloševićevs-ki prepoznatljivo), samoobogotvoravajuće samoljublje, koje, narcisoidnim uzdizanjem samoga sebe, („ja kažem“; „ja tvrdim“; „mogu samo da se ponosim“) ili svojih (“srps-ki je seljak najžilaviji seljak na svetu”; „nijedan Srbin“;), a na račun ostalih, potpuno potcjenjuje i omalovažava sve Druge (“banditi”, “kockari”, “dileri droge”, “narko bande”, “teroristi”, “nekakvi svedoci”, “kriminalci”). Megaloman-ska autopercepcija vidljiva iz gornjih iskaza, verbalni je produžetak oduševljenja samim sobom i etno-nacionom iza koga se namjenski sračunato krije.

Naime, baš kao i R. Karadžić, i Milošević je izvorno – i ge-netski i etnički zapravo, Crnogorac a, obojica su tek, pro-fesionalni, samonabijeđeni Srbi, odakle i dolazi ta njihova starašna potreba da budu „veći katolici od pape“. Slijedom Miloševićeve na(r)cističke logike u njenoj psihoanalitičkoj

135

izvedbi, ovdje se radi o elementarnom nepoznavanju sebe samog. Narcizam i nacizam predstavljaju, ustvari, dvije strane iste medalje.

Oba fenomena (narcizam kao individualni i nacizam kao kolektivni odraz lika u mediju neautentičnog ogledala), svoje samoljublje grade na sfumatiziranom odrazu tog lika na plohi vodenog ili ideološkog improvizorija od zrcala. Naime, prirodno retuširan (vlastitom sjenom nad vodu nagnutog narcisa), sfumato zatamnjenog vodenog odraza (za razliku od fotografski uvjerljive refleksije sjajne staklene plohe s pozadinom srebrenog nitrata), apsorbira sve moguće nedostatke lika pojedinca (bore, ožiljke, brazgotine, zadriglost) nudeći mu, u povratno zasjenjenoj projekciji, privid nestvarno savršenog izgleda i utisak neodoljive, sjenom omekšane ljepote. Na isti način, fantazmatsko, etno-nacionalno, ideološko-verbalno „ogledalo“, vraća svojim massmedijski nabijeđenim narcisima debelo transformiran i idejno uljepšan kolektivni lik.

Stoga ne čudi da u optici neosviještne samoprojekcije životno nedosanjanih snova, milionska, egzistencijalno frustrirana, razočarana i lažnom nadom ponesena gomila, naivno-nekritički i samozaljubljeno spoznaje i prepozna(je) sebe u racionalno apsurdnim i objektivno jalovim, ali dnevno-politički profitabilnim pričama nacionalnih vođa o Übermensch-u ili, u ovom slučaju, o „nebeskom narodu“ (“Što je babi milo, u snu joj se snilo”).

Štaviše, totalno odsustvo autokrtičnosti takve osobe, a ponekad, i cijelog, mitomanijom zahvaćenog naciona, redovito producira radikalni kriticizam spram Drugih kao refleksni psiho-automatski odgovor i dubinsko psihološki

136

kompenzativ zatomljene samokritike, tj. na(r)cistički sužene i egoistički reducirane samosvijesti. Narcistički ostrašćen, kao osoba koja ne poznaje sebe, Milošević je, samim tim, nesposoban da poštuje i/ili voli Druge, te je osuđen da instinktivno podgrijava vlastitu izmišljotinu, tj. u idealiziranu sliku o sebi, u svoje fiktivno i, nestvarno – „idealno Ja“. U pitanju je „narcistički ideal svemoći“ koji podrazumijeva sadomazohistički obrazac u „vidu negiranja drugog usporedno s potvrđivanjem sebe“.

Prema Hornajevoj (K. Horney), “idealno Ja” predstavlja potpuno nerealnu idealiziranu sliku koju neurotična ličnost ima o sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima. Vođena fikcijom, samoidealizirana osoba vjeruje da zaista predstavlja savršenu, idealnu ličnost, jer u svojoj samoponesenosti, nesvjesna procesa idealizacije, ne pravi nikakvu razliku između nestvarne predstave o sebi i svoga stvarnog, realnog ja. Idealna „slika o sebi“ je cizelirana, sladunjavo laskava projekcija, lišena svih manjkavosti i namijenjena dobrom osjećanju sebe.

U svrhu što boljeg razumijevanja fenomena o kome je riječ, Hornajeva navodi primjer scene iz crtanog stripa u listu New Yorker, u kojem neka krupna srednjovječna žena, uprkos svojih kila i godina, vidi sebe u ogledalu kao vitku i mladu djevojku.11

Zapravo, to idealno Ja, kao »idealna slika o sebi«, u početku se javlja kao intrapsihička tvorevina izrasla iz narcističkog samopoimanja osobe. Taj, maštom naknadno projektovani ideal, pokazuje se kao refleksni supstitut izgubljenog narcizma iz djetinjstva. U snažnoj želji da povrati izgubljeno (pseudo)savršenstvo (dakle, ono koje

11 Cf. Karen Hornaj, Naši unutrašnji konflikti, Titograd, 1966. str. 79-91).

137

istinski nikad nije ni imao), fizički odrasli, ali psihički ne-dorasli inferiorni subjekt, nesvjesno konstituira svoje „idealno Ja“ zavaravajući time najprije samog sebe, a onda i svoju okolinu, nastojeći da, potpuno uvjeren u stvarnost vlastite fikcije, čitavom svijetu proda „rog za svijeću“.

Francuski psihijatar Brakonije (A. Braconnier), prepoz-naje u tom projekcijskom manevru nesvjesnu odbranu od depresije nastale zbog snažne inferiornosti koju sub-jekt osjeća spram ideala koji sebi postavlja kao perso-nalnu jedinicu mjere (u Miloševićevom slučaju radi se o fantazmu – biti /kao/ Tito), i jedino je zainteresiran za vlastitu samoprojekciju tog idea/o/la, te metafizički uži-vajući u njoj, vrlo malo ulaže u realne odnose sa drugim ljudima i svijetom svog užeg i/ili šireg okruženja.

Srbi više nikad ni s kim neće živeti zajedno

Uostalom, indirektna i signifikantno umirujuća potvrda fantazma o vlastitom savršenstvu, sada na tragu grupno-kolektivne identifikacije, moguća je samo radikalnom ontologizacijom ideološki inducirane razlike Mi–Oni, uz istovremenu, neprestanu degradaciju (ili poricanje) Drugog i Drugih. Tako fiktivno produkovana razlika između Mene i Drugih, između Nas i Njih, na kraju poprima megalomanski nesamjerljive razmjere odnosa – Nebo i Zemlja. Nebeski narod i zemaljski, prizemni narodi, ne dodiruju se. Nemaju, niti (s aspekta te pseudodistance), mogu imati – (n)ičeg zajedničkog.

138

Konačno, kad u daljem razvoju idividualno-kolektiv-nog samozavaravanja, idejno-fantazmatska diskrepanca Zemlja – Nebo, preuzme na sebe smisao političkog nacio-nalnog projekta, postajući intrinzično motivirajući simbol aksiološki nepomirljive vertikale, koja Srbe, u njihovoj miloševićevski autističkoj samodovoljnosti, definitivno i nepomirljivo odvaja od “celog sveta”. To je, najjasnije, iz-raženo onom čuvenom, civilizacijski poraznom i autistič-no-samoljubivom izjavom Dragana Božanića kako – Srbi više nikad ni s kim neće živeti zajedno.

Na individualnom planu, takvo psihološki iskrivljeno i uz to idejno-politički ispolirano (freudovski: racionalizirano) samorazumijevanje velikog nacionalnog vođe, logički, podrazumijeva poslušno personalno okruženje koje će, svojim neupitno poltronskim odnosom (obožavanjem), iz dana u dan, iz časa u čas, i tako godinama, snažno pothranjivati iluziju Miloševićeve nadmoći, pameti i savršenstva. Na djelu je prizemna samoobrana u formi samozavaravanja i svakodnevnog “obmanjivanja sebe samog u pogledu pravih motiva svoje djelatnosti i osobina (neuviđanje svojih rđavih impulsa, želja i sklonosti, i, viđenje sebe u isključivo pozitivnom svjetlu). Zdravi, a naročito bolesni pojedinci štite i njeguju svoje samoobmane tako da ih je teško osloboditi ovih iluzija o sebi i sopstvenim tobožnjim vrijednostima i vrlinama, pošto ih snažni emocionalni otpori ometaju da vide pravu i, ujedno, neprijatnu istinu o sebi” (Ž. Trebješanin), svojoj moralnoj, emotivnoj i intelektualnoj ograničenosti.

Zapravo, cijeli manevar Miloševićevog samozavaravanja, odslikava neskrivenu i snažno prisutnu potrebu za samopoštovanjem kojeg, objektivno – nema. A nema ga jer stvarno samopoštovanje nije moguće razviti na osnovi neuvjerljivog pseudoveličanja i pseudoobožavanja koje

139

svakodnevno dolazi od moralno nezrelih i konformistički nastrojenih karijerista kojima se Milošević debelo okružio.

Zato on, svoju bolnu strepnju, građenu na neosviještenoj, ali snažno uznemiravajućoj sumnji u njihovu iskrenost, nastoji podsvjesno kompenzirati serijom samoobmana koje svjesno percipira kao istinsku mjeru sopstvene veličine. Stoga će, istrajno ponavljanim litanijama, koristeći prisustvo brojnih predstavnika štampe, radija i TV (kao idealan medij planetarne samoprojekcije), idealiziranu sliku sebe i svojih neupitnih nastojanja, Milošević, nastojati da (pored „obaviještene“ srpske), stavi na uvid i čitavoj svjetskoj javnosti, ili, kako to sam vrlo precizno formuliše – “neobaveštenom delu sveta”.

Artizam sračunatih pričinaMeđutim, fenomenološki zanimljivo (uprkos psihoanali-tičkoj samorazumljivosti), je to da, apsolutna obaviješte-nost i vlastito sveznanje, na koje se Milošević kontinuira-no poziva, na najbitnijim ratnim »stavkama« (ključnim za ishod cjelokupnog sudskog procesa), nelogično i sasvim iznenada – potpuno zakazuje!

Odnosno, uprkos sistematski njegovanoj pozi onoga koji „sve zna“, Milošević, tvrdi da „ništa ne zna“ o brojnim zločinima i masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine i Kosova. Po njemu, kako to sam uporno tvrdi, tužilac “manipulira sa žrtvama zločina” čiji su mu (njemu, Miloševiću) “počinioci nepoznati”. Tako, logikom njegovog tobožnjeg neznanja, stotine masovnih grobnica za koje treba da odgovara, u njegovoj samoodbrambenoj interpretaciji postaju “navodne masovne grobnice” o kojim govore “izmanipulisani svedoci”.

140

Ako gornje Miloševićeve tvrdnje, preispitamo kritički, onda stvari stoje ovako:

1.) Tvrdnja da „tužilac manipulira sa žrtvama zločina“, potvrđuje da zločin i žrtve ipak postoje. 2.) Tvrdnja da su mu „počinioci nepoznati“, logički je nedovoljna za njihovo negiranje ili relativiziranje. 3.) Naravno, tamo gdje su žrtve, tamo su i grobnice. Kako onda grobnice priznatih žrtava mogu biti „navodne“, a „svedoci izmanipulisani“?

Ali, to je samo dio priče o Miloševićevoj smušenoj logici, njegovoj izgubljenosti sred mračne realnosti koju je svjesno proizveo, ali se u njenim lažima zamršenim lavirintima više ni sam ne snalazi. To najčešće graniči sa intelektualno deficitarnom ambicijom dezorjentisanog nitkova kojemu kompas ne radi, te se, sred nepregledne pustinje činjenica koje ga pritišću, beizlazno opetovano vrti u krugu bez kraja i početka.

Tako, o stravičnom, planetarno poznatom zločinu u Srebrenici, najvećem krvoproliću u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, Milošević, također, ne zna ništa, i o tome je, kako kaže, “čuo tek od Karla Bildta”. Argumentirajući svoje tobožnje “neznanje” tvrdnjom kako mu se i sam Karadžić “zakleo da ništa ne zna o tome”, itd., itd; on tone sve dublje i dublje u pomorčinu moralne samodiskreditacije.

A ako već krajnje nerado i prizna ponešto od onoga za šta ga poduža optužnica tereti, onda su to (s jasnom nakanom da svemu pridoda kvalifikativ pojedinačnog incidenta), samo individualni ispadi (razbojništva, ubistava, pljačke ili silovanja...), koje su počinili “pijane budale” ili “poneki vojnik i niži oficir”, jer, kako sam licemjerno taktički tvrdi, njegovim pristašama “sve je bilo dozvoljeno osim nasilja”. Naravno, svojevremeni (i od mase burno pozdravljen),

141

javni poziv Srbima na nered i nasilje (“Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo”), biva naprasno i pragmatički svrhovito delete-isan iz Miloševićeve, krajnje istino-mrzačke i, ciljano – selektivne memorije.

Dakle, dok o brojnim zločinima, masovnim grobnicama, pljačkama i silovanjima srpske vojske Milošević tvrdi da „ništa ne zna“, dotle sa sigurnošću zna sve o Drugima. Kao npr. To da: “Ni u Hrvatskoj ni u BiH Srbi nisu počeli rat”; te da su “Najveća zverstva u centralnoj Bosni počinili Muslimani”, i da, upravo obrnuto od onoga što sav svijet zna – genocid nisu počinili Srbi, nego je – “genocid počinjen nad Srbima”.

I ne samo to, Milošević je, istovremeno i do pojedinsti, obaviješten o najmanjim, čak individualno-personalnim manama Drugih. Kao npr. da je (i tu Milošević operira punim imenima i prezimenima osoba o kojima govori), neki Albanac, tamo negdje na Kosovu, “diler droge”, a neki drugi, “kockar”, varalica, itd. Ispada, da, poput palanačkog policajca pozornika, Milošević zna sve uličare, kockare, preprodavače droge i seoske kokošare poimenično, ali da o stravičnom zločinu vlastite vojske nad desetak hiljada golorukih Srebreničana niti šta zna, niti u njegovo postojanje vjeruje.

I dok, tobože, s Karadžićevom paljanskom svitom nije u dobrim odnosima (“Imao loše odnose s njima”), Milošević, Karadžićevu (stvarnu ili izmišljenu) zakletvu (“On mi se zakleo”), kako “o Srebrenici ništa ne zna”, uzima zdravo za gotovo navodeći je kao neupitno validan i odbrane potpuno vrijedan argument.

Uostalom, to nije jedini primjer gdje se Miloševićeva logički i moralno deficitarna samoodbrana uredno sliva

142

u kolektor,12 njegove činjenički srozane retorike. U tom kolektoru su, pored bezbroj ostalih, i tvrdnja o tome kako su Dobrica Ćosić i Milan Panić (a ne On), “komandovali vojskom”. Taj krajnje kukavički, kažiprstovski iskaz, s aspekta Miloševićeve samoobrambene taktike, ima striktno denotativnu vrijednost i namjenu. Cilj mu je da haaškom tribunalu tu dvojicu (D. Ćosića i M. Panića), servilno-doušnički, potkaže kao jedine krivce počinjenih zločina. Tako se (i time Milošević logički skače sam sebi u usta) ranije negirani zločini sada, implicite, ipak priznaju, ali se odgovornost za njih – skidajući je sa sebe – jeftino kukavički prebacuje na – druge.

Zapravo, sama činjenica da se Milošević cijelo vrijeme (na ovaj i mnoštvo drugih kontroverznih načina), grčevito brani, ne samo da ga intelektualno i logički debelo kompromitira, nego Miloševićevo epigonski-verbalno i tobože moralistički motivisano “nepriznavanje suda” (jeftino, prozirno i povijesno neuvjerljivo kopiranje Josipa Broza), dodatno razotkriva kao najobičniju pozu, klovnovski bizarno kreveljenje namijenjeno cirkusantski nekritičkoj javnosti ulice. Da nije teatralno (kao što jest), istinski autentično nepriznavanje suda na kome Milošević toliko insistira, dosljedno provedeno, bilo bi moguće samo upornom šutnjom zasnovanom na dignitetu eventualne moralne satisfakcije koja bi došla na kraju procesa. Budući da toga nema, sve što Miloševiću preostaje jeste da izostalu punoću govora dostojanstvene šutnje, zamijeni artizmom ispraznih i verbalno sračunatih pričinâ.

Egocentrizam je, psihološki govoreći, osobina mišljenja koja se manifestira u vidu nesposobnost subjekta da svijet, posmatra i sa stanovišta drugih ljudi, a ne samo iz svog ličnog ugla, koji se u svojoj samouvjerenosti radikalizira do apsoluta. Međutim, sa psihijatrijskog (antropološki patološkog), stanovišta egocentrizam je viđen kao “jedan od osnovnih

12 Kolektor, lat. glavna cijev za odvođenje gradske nečistoće.

143

elemenata mentaliteta paranoičarâ i revandikatorâ koji s neumornom zadrtošću zahtijevaju sve ono što smatraju svojim pravom: nadmenost, nepovjerenje i agresivnost često se nadovezuju na precjenjivanje štete koju su po vlastitom mišljenju pretrpjeli (od drugih, E.B.), što ih, ponekad, navodi na antidruštvene reakcije (pretjerano parničenje, ubistvo)...” Ali, ‘’egocentričnost se može sresti i kod sujetnih, debilnih osoba, neuravnoteženih mitomana, hvalisavaca ili razmetljivaca”.

(Cf. A. Poro, Enciklopedija psihijatrije, Beograd, 1990).

Ukratko, egocentrik je, po mišljenju psihijatra Vladimira Hudolina, “zainteresiran samo za sebe i svoje probleme, a potpuno nezainteresiran za druge i njihove probleme”. Bez sposobnosti empatije, videći u svemu i prije svega samo sebe, nesposoban da se uživi u stanja drugih, egocentrik svojim naglašeno nadmenim držanjem kao da nam poručuje: Svijet – to sam Ja.

V. Hudolin, Psihijatrijsko psihološki leksikon, Zagreb, 1968.

Tako, kao živi svjedoci i savremenici jedne farse, umjesto jeftino sugeriranog nam dostojanstva, časti ponosa, gle-damo kako na valovima Miloševićevog imoralizma (u ne-dostatku bilo kakvih argumenata), plutaju egocentričke floskule tipa: “ja tvrdim”; “ja sam govorio”; “sve ospora-vam”; “kako znate”; “zamena teza”; “ja vas pitam”; “up-ozoravam”, “mi smo...”; “ona tamo s kojom ne komuni-ciram”; “zahtevam”; “imam podatak”; “ja se ponosim”; “falsifikovane klevete”; “diletantske psihoanalitičke kon-statacije”; “lažna predstava”; “montirani proces”; ... itd., itd.

Čemu tolike prazne i beskorisne riječi? Čemu imperativi i iskazi napadno intonirani prvim licem jednine, ako ne zbog toga da svom kazivaču priskrbe himerički značaj bez pokrića?

Suočena s ekscentričnošću ove vrste, savremena human-istička znanost će reći kako “osobi koja nije prevladala narcizam ranog razvoja nije neophodan nikakav sadržaj da bi se osećala značajnom. Čak i kada je postigla neš-to opipljivo, osećanje da je značajna nije posledica toga,

144

već jednostavno onog osnovnog infantilnog uverenja da je centar sveta” (R. Bojanović).

Jezikom kompenzacijske logike govoreći, to znači otpri-like sljedeće:

Idolatrijska težnja pojedinca za potpunom dominacijom, strukturalna je komponenta neautentičnih individua kod kojih ta vrsta bolesne želje predstavlja nivelirajući surogat za neostvareni lični rast. Istinska ništavnost nez-relog, siromašnog duha (u kontekstu racionalizirajućeg samospašavanja poljuljanog ega), projicira se i nalazi privremeni smiraj u apsolutnoj psihološkoj suprotnosti: ne samo da nisam Niko i Ništa, nego sam, upravo obrnu-to – najveći, najpozvaniji, najpametniji, najmoralniji, naj-kompetentniji...

Samo, i u svemu naj...naj...naj...

Haag i pitanje smrtne kazne

Razmjere i stravičnost velikosrpskih zločina, počinjenih devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije, i evidentna zloupotreba haaškog suda od strane zločinaca za vlastitu promociju čine pedagoški opravdanim postavljanje pitanja:

Zašto u Haagu nema smrtne kazne?

Na Nirnberškom procesu (Nürnberg, 20. XI 1945. do 30. IX 1946), smrtna kazna je dosuđena za dvanaest od ukupno dvadesetčetiri optužena ratna zločinca. Da je predviđena kao moguće presuda, držanje Slobodana Miloševića na haaškom sudu sigurno ne bi bilo ovako teatralno, niti sračunato na sticanje harizme „heroja“

145

i taktički funkcionalizirano u pravcu sticanja jeftine nacionalne popularnosti.13 Umjesto što licemjerno pozira, kako to sada čini, Milošević bi, u situaciji postojanja mogućnosti izricanja smrtne presude, bio prisiljen da se uozbilji i pokuša naći kakve-takve argumente u korist odbrane, za užasne zločine počinjene pod egidom njegovog velikodržavnog, idejno-političkog šinjela.

Ovako, s haaškom garancijom žive glave na ramenu, ni naredne generacije obijesnih političara neće imati nikakvog razloga za brigu, niti za odustajanje od načina makijavelistički opskurnog vladanja po formuli “cilj opravdava sredstva”. Direktno ohrabreni upravo haaškim iskustvom, srpski bh. političari, već sada, javno obećavaju da će i sutra, ako zatreba “ponovo krenuti istim putem” (M. Šarović), jer, kako Šarović u nastavku precizira – “Srbi nemaju čega da se stide”.

Zbog svega toga, u ime mogućnosti novog krvoprolića kojim se Bosni otvoreno prijeti (Ćeraćemo se još, M. Bečković), pitanje uvođenja smrte kazne postaje najozbiljnije moralno i pedagoško pitanje etičkog smisla

13 Sve ankete u Srbiji pokazuju vrtoglavi porast popularnosti Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, kao direktnu posljedicu suđenja Miloševiću u Haagu i neuspjelog hapšenja Karadžića od strane SFOR-a u martu 2002.g. Majice sa otisnutim likom Karadića i Mladića prodaju se u Srbiji “k'o 'alva“. Mirko Šarović, tadašnji predsjednik manjeg bh. entiteta, u intervjuu OBN televizije, objašnjava kako narod u RS Radovana Karadžića doživljava kao narodnog heroja. Vojislav Koštunica, predsednik Jugoslavije, na trojnom julskom samitu u Sarajevu, kaže: Ne mislim se nikome izvinjavati za rat u BiH. To je prošlost.

Dakle, po Koštuničinoj logici, bilo i prošlo. Nikom ništa. Sutra sve može da počne ispočetka. Da se posao velikosrpske ideje dovrši onako kako je i zamišljen u Miloševićevoj i ostalim etnoopterećenim glavama zanesenim krvavim projektom Velike Srbije.

146

Haaškog tribunala.

Sud jeste tu da nađe krivce i “izvaga” svaku pojedinačnu krivicu. Ma koliko tragičan po posljedicama, ovaj rat nije tragedija u Šelerovom smislu riječi. Jer, za Šelera (Max Scheler, 1847 – 1928), nema tragedije tamo gdje je moguć jasan odgovor na pitanje – “Ko je kriv?” “Tragična krivica” je samo ona krivica zbog koje se niko ne može optužiti. Na tragu te logike, ratovi 1992.–1999. jesu bili tragični samo po svojim strahotnim posljedicama, ali ne i tragedija u smislu „sukoba nužnosti“. Dakle, ne koban – nesretan slučaj. Oni, daleko od bilo kakve slučajnosti, spontanosti i neočekivano izmaknutoj kontroli, ratovi 90-tih imaju svoje planere, ideologe, začetnike, izvođače i krivce. Zašto krivcima, danas, uskratiti ono što im i po Božjoj i po ljudskoj pravdi pripada za ono juče.

Oni imaju pravo na kaznu.Pa i na smrtnu, ako je (i oni koji je) zaslužuju.

Sam Slobodan Milošević je, kao inspirator i pokrovitelj višegodišnjeg krvoprolića, dvostruko odgovoran: ne samo za užasne zločine što su ih Srbi počinili nad Drugima, nego, također, i za – zločine koje su Drugi (odgovarajući na srpske), počinili osvetno nad Srbima.

Naravno, Miloševićeva izvorna krivica, ne oslobađa ove Druge njihove sopstvene krivice. Niti je umanjuje. Nijedan zločin se ne može pravdati drugim zločinom. Pa ni zločini Drugih ranije počinjenim srpskim zločinima. Zato, pred sudom pravde u Haagu svako mora preuzeti punu odgovornost za vlastita (ne)djela. Neizbježnost odgovornosti mora biti praktična poruka za budućnost. Poruka sa punim smislom preventivnog učinka. Jer, pravda nije odmazda. Nego,moralna poruka za sutra.

147

Zašto je onda ne poslati?

Otuda, tragom onog Montenjeovog pledoajea, i naš zagovor za uvođenje smrtne kazne u Haagu: Običaj je naših sudova da jedne kazne radi opomene drugima. Da ih osude zato što su pogriješili, bila bi glupost, kaže Platon. Jer, ono što je učinjeno ne može biti neučinjeno; već ih osuđuju da ne bi na isti način ponovo griješili, i da bi se drugi klonili njihova primjera. Ne popravljamo mi onoga koga vješamo, već popravljamo druge preko njega.14

Principijelno, lično sam, protivnik smrtne kazne.

Ali iznimke tipa nirnberškog ili haaškog procesa, samo bi potvrđivale (“potvrđuje pravilo“), pravilo njenog planetarnog ukidanja. Smrtna kazna mora postojati bar kao principijelna mogućnost koja bi pratila najmonstruoznije povijesne situacije, u kojima, nečijom obiješću „padaju glave“ hiljada nedužnih ljudi, žena i djece. Valjda i njihova bezrazložna smrt ima svoju ljudsku cijenu i civilizacijsku vrijednost.

Imamo li pravo na ignoranciju i nepriznavanje te vrijednosti!?

Također, nemam nikakvih iluzija da bi jedan ovakav zahtjev, realno, mogao bilo šta da promijeni na fonu aktualne haaške matrice. Ali pitanje aksiološkog digniteta sili me na principijelno izricanje nužnosti te vrste zahtjeva. Stvarna ili prividna neizmjenjivost nekih stvari, ne podrazumijeva automatski i obavezu malodušne šutnje spram istih. Tim prije što živimo u svijetu koji još uvijek vjeruje da – „Na početku bijaše Riječ“!

14 M. de Montenj: Ogledi, Beograd, 1967. gl. VIII, str. 334.

148

Utoliko više čudi pozerska „principijelnost“ profesionalnih univerzitetskih opsjenara i kritičara ovog zahtjeva (tj. nekih čitalaca ovog teksta kojima je bio dat na uvid), i koji, između praktične ljudske Pravde (zasnovane na argumentu zločina), i apstraktno-knjiškog Prava, biraju ovo drugo kao izraz stvarne nepravde formalnog Prava (koje štiteći dželata, njegovu žrtvu, još jednom – doslovno sahranjuje). Čini to u ime neke neshvatljivo iracionalne principijelnosti dokonih „dijalektičara“ koji bi da, plivajući u krvavoj kaljuži zločina, ostanu nekako „čistih ruku“.

Čak i po cijenu njihovog konačnog dizanja od istine.

LOGOREIA FANTASTICA

Brbljivci su najdiskretniji ljudi: koliko god govorili, nikad ništa ne kažu. (César d’Houdetot)

Kao nekontrolisano pretjerivanje

u verbalnom izražavanju, tematsko ili bez reda, logoreja je pratilac stanja ekscitacije ili egzaltacije, bilo timičke, bilo strastvene prirode. (V. Kajar i A. Lo)

Logoreja (gr. logos; govor; rheo, tečem; besmislena bujica riječi) kao nekontrolisano ili nadmeno zatrpavanje svijeta riječima čini da govor, na kraju, gubi svoju komunikacij-sku vrijednost kako u logičkom tako i u aksiološkom po-gledu. Logoreični subjekt okreće leđa svakom mogućem smislu izgovorenog, svodeći komunikaciju na volun-taristički niz iskaza koji proizlaze iz nadmenosti predi-

151

menizioniranog Ja koje zna samo za Sebe, kako je već pokazano na brojnim primjerima vokabulara Slobodana Miloševića, u prethodnim dijelovima teksta. Da bi cje-linu analize rasteretili suvišnog verbalnog balasta, dio, inače neobuhvatnog analitičkog materijala prenosimo u postskriptumu knjige polazeći od tipično miloševićevski karakterističnih i nadobudnih iskaza tipa Ja pa Ja:

“Zahtevam da me pustite na slobodu...”; “dakle, ne znate...”; “imam podatak”; “ali ja vas pitam”; “diler droge”; “bio je i kockar”; “petnaest bandita”; “mudžahedinski sastavi”; “nelogična kontradikcija”; “kako možete da tvrdite da je vojska i policija pucala na nevine civile”; “teroristi UČK”; “terorističke akcije UČK”; “mudžahedini”; “ustaše”; “neka zločinačka skupina” (počinila zločin u Štrpcima); a “Štrpci, pokušaj da se požar prebaci na Srbiju”; “Dubrovnik besmislica”; “Srbija nema nikakve veze s bombardovanjem Dubrovnika”; “diletantske psihoanalitičke konstatacije”; “to prelazi granice šund literature”; “ni u Hrvatskoj ni u BiH, Srbi nisu počeli rat, nad njima je izvršeno nasilje”; “Srbija se zalagala za političko rešenje”; “Dobrica Ćosić i Milan Panić komandovali vojskom...”; “optužnica je antisrpska”; “najveća zverstva u Centralnoj Bosni počinili su Muslimani” (tvrdi da citira Tuđmana);

Objektivno, sve liči na, događajno mjereno, salatu besmislenih riječi koje gube svaku vezu sa predmetom razgovora u kome raz-govor ustupa mjesto govoru, a dijalog biva potisnut monologom. Umjesto bilo kakvom smislenom odgovoru na njih, pitanja postaju povod krajnje besmislenom i ispraznom ubjeđivanju:

“Srbija i Hrvatska nisu nikad bile u ratu”; “... ja sam govorio da se dva naroda nikad ne smeju udružiti protiv

152

153

trećeg”; “sponzorisani terorizam”; “dvostruki standardi” (SAD); “islamski fundamentalisti”; “Albanska emigracija”; “aktivno lobiranje” (protiv Srba); “Albansko-američka civilna liga” (satanizira Srbe u SAD); “albanska narko mafija”; “belo roblje”; “droga”; “mafijaško potplaćivanje”; “Bin-Laden i Al Kaida” (s uporištem u Albaniji); “lažna predstava” (sudski proces); “zamena teza”; “nikakvi progoni ni deportovanja na Kosovu” (nisu bili); “tzv. pregovori u Rambujeu”; “Rambuje povod za invaziju na Jugoslaviju”; “demokrata Klinton” (cinično); “novi kolonijalizam”; “uspavana Evropa”; “monstruozni NATO zločini”; pa sve do frazetina tipa: “satanizacija srpskog naroda”; “zapadne fabrike laži”; “zatrpavanje istine”; „proizvodnja laži”; “ukidanje demokratije” (tobože nastalo njegovim smjenjivanjem i hapšenjem);

A zatim u istom nazaustavljivo fantazmagoričnom stilu verbalne bujice koja nema kraja i koja, uvijek iznova, zahtijeva odlučnu intervenciju sudije kako bi bila zaustavljena.

“Politički proces”; “montirani proces”; “montaža obaveštajnih službi”; “zlonameran način”; “građanski rat”; “pijane budale”; “poneki vojnik i niži oficir” (počinili pljačke i silovanja); “branio svoju zemlju časno i viteški”; “nikad nismo dozvolili formiranje paravojnih formacija”; “farsa”; “besmislica”; “nekakvi svedoci”; “zločin nad Jugoslavijom”; “zamena teze”; “zloupotreba rezolucije”; “okupacione trupe” (NATO); “proNATO-vska marionetska vlada” (Đinđićeva vlada koja ga je izručila Haagu); “albanski balisti”; “poslodavci”; “tzv. plan o velikoj Srbiji”; “austrougarski stratezi”; “austrougarska politička propaganda”.

154

Upravo to verbalno izobilje, u kombinaciji sa bujicom ideja, kod pažljivijeg slušaoca ostavlja dojam potpune nekoherentnosti tako karakteristične za logiku blefa na koju druga strana – jer ništa drugo nema da joj se ponudi – treba da nasjedne:

“zločin nad Srbima nije prekinut ni danas”; “saradnja KFOR-a i albanskih terorista”; “teranje ljudi iz njihovih kuća da bi se u njih naselili teroristi” (Albanci); “produžni zločin”; “instrumentalizacija kriminalaca i terorista u svrhu destabilizacije Jugoslavije”; “nije bilo nikakav agresije (od strane Srba), sve je bilo dozvoljeno osim nasilja” (na Kosovu); “Nemačka tajna služba BND pokupila kriminalce iz cele Evrope i poslala ih na Kosovo da ubijaju”.

Svađalački ton, kao supstitut za nedostatak iole relev-entnih dokaza, implicitno je poigravanje sa Drugim, o čemu, kako to nalazi moderna psihijatrija, «svedoči obilje ironičnih primedbi, podrugivanja ... grdnji», i iracional-nih verbalnih obrata u smislu paradoksalnih sumnjičen-ja, pa, čak i optužbi – na račun same žrtve.

“Nemačka palila ratove u SFRJ, a SAD gasile benzinom”; “Klinton isterao Srbe iz Hrvatske”; “u velikoalbanskom nacionalnom programu nema mesta ni za koga drugog” (osim za Albance); “navodni masakr” (Markale); Markale i Račak kao medijski događaj za agresiju NATO”; “ovo što vam govorim je činjenica”; “lažni logori u BiH u funkciji srpske antipropagande”; “falsifikovanje srpske krivice da bi srpski narod bio satanizovan”; “srpske oslobodilačke težnje”; “tobožnje osvajačke težnje Srbije”; “genocid nad Srbima”; “zločini nad Srbijom i srpskim narodom”; “novinski pamfleti”; “Velika Albanija”; “anahronizam”; “veliki deficit evropske logike”; “emisari”; “rat je počeo

155

podsticanjem nacionalizma” (sa Zapada); “građanski rat u BiH, je posledica podsticanja mržnje izvan Jugoslavije”; “bez povoda i cilja” (NATO bombardovanje); “samo ubijanje civila” (od strane NATO); “srpski seljak je najžilaviji seljak na svetu”; “rat u BiH počeo ubijanjem Srba”; “cilj (NATO-a) je bio praktično ceo narod”; “tužilaštvo (u Haagu) podstiče terorizam na Kosovu”; “nelegalna agresija”; “divljački napad”; “falsifikat” (zločin u Račku); “albanske terorističke grupe”.

Uz sve rečeno, dolazi (ranije u tekstu već pokazana) meg-alomanska samopercepcija kontinuiranog naglašavanja sopstvenih, a na račun tuđih vrijednosti.

Kao nekontrolisano pretjerivanje u verbalnom izražavanju, tematsko ili bez reda, logoreja je pratilac stanja ekscitacije ili egzaltacije, bilo timičke bilo strastvene prirode. Nepresušnost i ludizam manične logoreje čine da govor izgubi svaku ko-munikacionu vrijednost „i da, u krajnjim slučajevima, liči na salatu nepovezanih reči. „Ova igra rečima je takođe igra sa drugima o čemu svedo-či obilje ironičnih primedbi, podrugivanja i ponekad grdnji. Uvrede neprijateljske i preteće rečenice, izrecitovani zahtevi mogu takođe da odražavaju raspoloženje koje teži razdražlji-vosti i svadljivosti. Oduševljenje sobom je obeleženo čestim megalomanskim rečenicama koje se odnose na sopstvene kvalitete ...“A. Poro, Encikopedija psihijatrije, Beograd 1990. passim. str.

333-334.

Nipodaštavanje drugih i vlastito samouzdizanje, sastavni je dio logoreičkog vokabulara koji je izgubio svaku mjeru i vezu sa stvarnošću. Uostalom stvarnost qua stvarnost u jeziku Slobodana Miloševića i ne postoji, jer percipirana kroz prizmu njegove slike o sebi (idealno Ja), svijet sagledava na način narcističke samodopadnosti koja priznaje samo ono što joj se sviđa i ono što joj trenutno, hic et nunc, odgovara. Jezik tako raspamećenog samoljublja živa je slika realnog nereda kojeg je Milošević, deceniju i po, istrajno stvarao oko sebe, i u čijem metalnom hropcu Srbija kolektivno stenje još i dan danas.

156

Međutim, kako ludilo, posebno ono ideološko, ne priznaje granice ono se logikom spojenih posuda davno prelilo i u manji bh. entitet i pod krinkom tobožnje nezavisne socijaldemokratije (ne zaboravimo da se i Miloševićeva partija zvala „socijalistička“ – SPS), jezikom istog ludila i još žešće manične logoreje boji političke i druge društvene odnose, ne samo u tom entitetu, nego, epidemiološki zarazno, patologizira cjelokupnu javnu scenu Bosne i Hercegovine. Ludilo negiranja dokazanog genocida, uobičajene javne psovke, vrijeđanje političkih protivnika, novinara, udruga civilnog društva, pa i cijelih naroda, sastavni je dio neciviliziranog i krajnje prizemnog vokabulara tamošnjeg samozvanog „socijaldemokrate“. Kriminal i brojna neriješena ubistva,15 okosnica su njegove pljačkaško-nepotističke i uz to krvave vladavine. Njegov poratni, mirnodopski, za razliku od Miloševićevog ratnog fašizma, „ne mjeri se brojem žrtava, nego načinom na koji ih ubija“.16

15 Uostalom, simptomatski neriješenih, vjerovatno politički motivisa-nih ubistava, ima, nažalost, širom Bosne i Hercegovine: http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/sva-nerijesena-politicka-ubistva-u-po-stratnoj-bih16http://www.forum.tm/vijesti/fasizam-se-ne-definira-brojem-zrtava-nego-nacinom-na-koji-ubija-917

3 DOKUMENTI O TKANJU TKANJA

Đavo nije držao koze, ali je prodavao sir.Narodna poslovica

Interesi srpskih vladara, gotovo uvek,stajali su u suprotnosti sa interesima srpskog naroda

I svojim trijumfom samo su štetili ove.Dušan Popović

Izrugivati se se nesretnicima barbarski je užitak.P.T. Metastasio

GOVOR ČINJENICA I DOKUMENATA

Za vrijeme sudskog postupka sudije su stavljanena veliko iskušenje zbog Miloševićevog nastojanja

da svoju odbranu vodi protivno propisima Suda.

Bio je to cinik sa političkog vrha jedne zemljeu kojoj propaganda i manipulacija

zauzimaju visoko mjesto.

Cijelu jednu naciju on je vodio u ambis držeći je svo vrijeme u ubjeđenju da je krivica

za nastalo stanje stvari isključivo kod onih drugih.

Kjell Arild Nilsen

161

162

Najava genocida

Obimna, sistematski i dokumentarno-analitički zasno-vana studija1 norveškog autora K.A. Nilsena, Milošević i krig og i Haag – en dokumentasjon (Sypress Forlag, Oslo, 2007), faktografski ubjedljivo raskrinkava srpski velikodržavni, agresivno-osvajački geopolitički projekt od početka postavljen na kriminogeno-zločinačku osnovu, sa precizno zacrtanom lepezom dezinformacija i medijs-ki brižljivo konstruisanih neistina namijenjenih obmani kako domaće (srbijansko-srpske), tako i ukupne svjetske javnosti.

A da bi uspio u praktičnoj realizaciji planova svoje agre-sivno-ekspanzionističke geopolitike, Milošević se služio oprobanim “Hitlerovim receptom skrivanja tragova zlo-čina”. Ili je, koristeći isključivo metod razgovora “u četiri oka” (bez svjedoka, dakle), osiguravao da tih tragova jed-nostavno – ne bude. Shodno tome, “Milošević većinu st-vari nije arhivirao. On nije radio putem dokumenata. On je to činio licem u lice”. Kritičkom umu to je već sasvim dovoljno simptomatičan gest. Znak one sračunatosti koja igra na kartu lukavo zamišljene, a zapravo, psihološki prozirno jeftine prevare za sve one koji (kad za to dođe vrijeme), budu tragali za povijesnom istinom i dokazima Miloševićevih perfidno osmišljenih zločina. Očito, imao je dva uzajamno kompatibilna sna: 1.) san o savršen-om zločinu i 2.) san o Velikoj Srbiji čije bi mu stvaranje osiguralo prestižnu poziciju najvećeg Srbina u povijesti pansrpske geopolitičke megalomanije. U surovoj velikos-rpskoj konkurenciji (Karadžića, Mladića, Šešelja, Koštu-nice) i drugih, za isti tron, Miloševićev zločin je poprimio

1 Prvobitna verzija ovog teksta, pod naslovom Knjiga jasnih dokaza, objavljena je kao pogovor knjizi Kjell Arild Nilsen: Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija – Sarajevo, 2013.

163

grandiozne razmjere kakve svijet nije vidio nakon nacis-tičkih užasa i Holokausta Drugog svjetskog rata.

Naravno, i bez posebnog ukazivanja, svaki povijesno trezveniji čitalac koji dođe do kraja Nilsenove temeljito i krajnje profesionalno urađene knjige, prepoznaće Hit-lera (“Svi Nijemci u jednoj državi”), kao asocijativno-se-mantički nepogrešivu (mentalnu, metodološku i nadme-no-behavioralnu), adresu njegovog sloganski (“Svi Srbi u jednoj državi”) i sluganski smjernog sljedbenika – Slo-bodana Miloševića. Nažalost, ni brojni idejni sljedbenici Miloševića (sljedbenici sljedbenikà) nisu ništa lošije kop-ije svog zločinačkog uzora. Strogo poltronski dosljedni i oni slijede krvavu matricu sistematskog ubijanja nesrba i bezočnih etno-zločina. O tome najbolje govori svjedočen-je (12.03.2003.), šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji potvrđuje autentičnost snimka na kome, svom bliskom saradniku Momčilu Mandiću, Radovan Karadžić, počet-kom oktobra 1991. (dakle pola godine prije početka rata u BiH), matematički precizno, objašnjava genocidno-štaps-ki zacrtan plan beogradske velikosrpske politike i njene, logikom Holokausta, matematički precizno projektovane posljedice:

Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i biće 500.000 mrtvih. Za mjesec dana

Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni.

Da pokaže da se ne šali, dvadesetak dana poslije, Karadžić će svoju krvavo-genocidnu prijetnju ponoviti još jednom, ali sada sa skupštinske govornice RBiH, dakle, službeno i javno, pred TV kamerama, naglašavajući nadolazeći nestanak Muslimana “jer neće imati čime da se brane”:

Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer

164

muslimanski narod ne može da se obrani, ako rat bude ovdje. (Skupština RBiH, 21. 10. 1991.).

Dakle, iz Karadžićevih usta progovara logika i retorika budućeg, očito, sistematski i vojno-politički dobro isplaniranog genocida. U tom smislu, genocid u Srebrenici kao dio plana uništenja svih Muslimana, blijedi je trag osvajačkog velikosrpskog pohoda koji, samo zahvaljujući čudesnoj odbrani Bosanaca (“čudo bosanskog otpora”), nije uspio da se realizuje (Za mjesec dana Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni) u svojoj planski zacrtanoj punini. U tom kontekstu treba čitati i Dodikovo, Vasićevo, Ivanićevo, Nikolićevo... uporno poratno poricanje genocida i njegovo nominalno-eufemističko svođenje na “veliki zločin”. Naravno, sa stanovišta zacrtanih, a samo djelimično ostvarenih planova Beograda i Pala, genocid u Srebrenici i jeste “samo” zločin. Kao što je eufemizam “etničko čiščenje” samo nastavak zločina u formi verbalnog prikrivanja genocida, što ga je beogradska propagandna mašinerija uspjela injektirati u ratni i poratni vokabular svjetskih i domaćih medija, kako bi sakrila i/ili razblažila gorak okus genocida koji je nacistički istrajno vođen i provođen gdje god je to, i kad god je to (uzduž i poprijeko Bosne i Hercegovine: od Prijedora do Srebrenice)2, bilo moguće. Na sceni je retoričko racionaliziranje i bježanje od istine, koje umjesto o genocidu uporno govori o “velikom zločinu” (pa čak i o “običnom” zločinu kako to tvrdi Milorad Dodik).3 Preciznije govoreći, verbalno reduciranje genocida na zločin nije samo puka, dnevno-politička laž, nego laž koja u cijelu priču unosi jedno dublje, etički krajnje 2 Prema najnovijim podacima haaškog tribunala (april 20014), zločin genocida, više nije pitanje samo Srebrenice i odvijao se na mnogo širem prostoru: u petnaest općina/gradova Bosne i Hercegovine. Cf: Muhamed S. Mujkić, Karganovič ruši Dodika, Brčko, 2014. str. 10.3 http://komentar.hr/portal/vijesti/bih/3872

165

porazno značenje. Značenje koje nam otkriva i odaje koliko je velikosrpskoj, genocidno impregniranoj svijesti, sam zločin (pa i “veliki”) aksiološki benigna i prihvatljiva (odnosno, faktički i moralno prihvatljiva), ideološko-behavioralna kategorija koju priznaju i prihvataju bez ikakve griže savjesti. Dakle, zločin je podrazumijevano sredstvo u službi Miloševićeve, odnosno, velikosrpske, tj. – velikodržavne ideologije.

U svrhu pravdanja i motiviranja na zločin, Milošević je uspostavio apsolutnu kontrolu nad državnim medijima čija je aktivna zadaća bila širenje lažnih vijesti o tobožnjim napadima na Srbe od strane Muslimana i Hrvata. Druga, pasivna zadaća medija, bila je prešutkivanje srpskih zločina, a po principu, kako je to objasnio Borisav Jović: “Ono što nije objavljeno nije se ni desilo”. Tako su, piše Jović, srbijanski “režimski mediji publikovali sve vrste prevara, falsifikata i laži...” istovremeno prešutkujući sva strašna divljanja srpskih vojnih formacija i paravojnih hordi po Bosni, Hrvatskoj i Kosovu. To su bile polazne tačke strateški osmišljenog koncepta senzibiliziranja i pridobijanja javnog mnijenja za krvavu ratnu opciju. Uz kontrolu “krnjeg Predsjedništva”, Vrhovnog saveta odbrane, MUP-a, SDB-a i paravojnih formacija, Milošević je praktično imao kontrolu nad svim ratovima koje je vodio od Slovenije do Kosova.

U ratnohuškački plan velikosrpske ideologije spada i taktičko forsiranje medijske priče o tobožnjem čuvanju Jugoslavije. Milošević Jugoslaviju ruši krajnje licemjerno. Čini to medijski spinujući domaću i svjetsku javnost tako da sve izgleda „kao da“ Jugoslaviju ruše drugi (nesrbi), a da je oni (Srbi-rušitelji), tobože – spašavaju.

166

Jugoslavija kao izgovorEvo kako tu strategiju medijski osmišljene obmane Milošević objašnjava svom bosanskom poslušniku Karadžiću: “Važno je da se ideja o Jugoslaviji održava, posebno zbog međunarodnog javnog mnenja” i “da ima-mo” (kako dodatno precizira) “taj međunarodni efekat, to je jako bitno”. Naravno, sam Milošević, na sudu će tvr-diti kako srpski zločini nisu i ne mogu biti zločini, nego sasvim legitimno sredstvo odbrane domovine. Odnosno “odbrane” Jugoslavije kako to sugeriše taktički tempira-na priča namijenjena obmani suda i “međunarodnog jav-nog mnenja”. Upravo zato, Milošević nikada ne govori o stvaranju “velike Srbije” (što je bio stvarni ratni cilj), nego uvijek, i samo, o “odbrani” Jugoslavije, što je medijska propagandna priča u službi, ekspanzionističke, veliko-državne i ratno-osvajačke politike. Upravo to će na sudu u Haagu posvjedočiti i Aleksandar Vasiljević, označivši “stvaranje nove države”, a ne “čuvanje Jugoslavije”, kao projektovani ratni cilj Srbije. Priča o zaštiti Jugoslavije bila je samo gebelsovski napadno ponavljana floskula, sračunato namijenjena etno-ostrašćenom puku i moral-no slijepoj međunarodnoj zajednici. Projektovano nasilje i velikosrpski voluntarizam-populizam, taktički su, tokom cijelog rata (a to traje i dan-danas), pakovani u celofan tobožnje odbrane Jugoslavije i politikantski fingiranog jugopatriotizma. O tome najbolje govori sljedeće haaško svjedočenje jednog aktivnog pripadnika JNA:

Zvanične, službene naredbe bile su slatkorječive, ali su praktične instrukcije bile potpuno drugačije, govori zaštićeni svjedok C-057. Bilo je uobičajeno da pismenu naredbu prati usmena, koja je bila potpuno drugačija od pismene. JNA nije sprećavala sukobe nego smo napadali.

167

Bio je to zapravo prizemni pansrbizam geopolitičke grandomanije, fašistički mračnog i agresivno-osvajačkog mentaliteta Slobodana Miloševića. Ruralnog mentaliteta koji (vođen logikom preoravanja međe i otimačine komšijske njive), izbija iz svake njegove geste. Ukratko, na sceni je brižljivo projektovani pakao namijenjen drugima, zidan medijskim krivotvorinama o tobožnjoj “ugroženosti Srba”. Međutim, iako fiktivna, život je, na kraju, povjerovao u taktički opetovanu priču o “ugroženosti”, načinivši od nje, na samom kraju „krvave bajke“, jedinu nacionalnu istinu. Preciznije, i da ne bude zabune: Gebelsovski uporno ponavljana laž, na kraju je postala – životna stvarnost Srbije i Srba. Današnja, gladna, Miloševićevim zaslugama bombardovana i porušena, a zatim tajkunski opljačkana Srbija, čiji građani (narušavajući teško uspostavljeni bezvizni režim), hametice bježe iz zemlje4 tražeći azil i spas u zemljama “trulog zapada” (EU), pokazuje da su Srbi, tek pod svojom, etnički sanitarno čistom srpskom vlašću, postali istinski debelo ugroženi. Ugroženiji nego ikad u svojoj dugoj, idejno sumornoj, ekspanzionistički-raspojasanoj i nemirnoj povijesti. Najbolji opis te stvarne ugroženosti, kojoj je i sam kumovao, nalazimo kod “oca nacije” Dobrice Ćosića, koji kaže:

Umesto pravne, prosvećene i jeftine države, stvorena je partokratska, partijsko-klanska država sa mastodontskom administracijom i političkom birokratijom koja ima feudalna prava na vlast. Srbija je brzo siromašila, primitizovala se, nezaustavivo padala u ponor biološkog, ekonomskog, kulturnog i moralnog propadanja. Društvom je zavladala nezaposlenost, korupcija, nerad i bekstvo u svet za posao, normalan, radan, stvaralački i kvalitetan život.5

4 http://www.youtube.com/watch?v=GB4TNPKTd-k&noredirect=15http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-licnosti/76786-Etos-dublji-erosa.html

168

Velikosrpsku politiku satiranja i zatiranja svega nesrpskog, ljudskog i normalnog, možda najbolje ilustruje primjer Dragana Kalinića, predratnog ljekara u Sarajevu. Kao jedan od planera rata (ali i ljekar sa položenom Hipokratovom zakletvom), 12. maja 1992. Kalinić predlaže da se “bombarduje Klinički centar u Sarajevu, kako neprijatelj ne bi imao gdje da pruža medicinske usluge”.

Učinak takve politike, tokom 1.425 dana opsade svakodnevnog bombardovanja i snajperisanja, bio je preko 11.000 ubijenih građana, od toga 1.601 dijete i 56.000 ranjenih civila. O bestijalnosti bombardovanja sa srpskih položaja iznad opkoljenog grada, najbolje govori podatak da je za samo jedan dan (22. jula 1993.) na Sarajevo bačeno 3.777 razornih granata. Svakodnevno granatiranje grada pratilo je sistematsko zatvaranje plina, vode i struje. Granatiranje ljudi u redu za hljeb (Miskinova, 27.05.1992.)6 i na pijaci Markale (05.05.1994. i 28.08.1995.) rezultiralo je užasnim masakrima za koje zna cijeli svijet. Poricati te masakre i genocid, kao što se uporno i sistematski radi, veći je zločin od počinjenog zločina, i znak je fašistički uzornog cinizma pred kojim zastaju dah i misao normalnog čovjeka. Posebno pitanje koje porađa čitanje Nilsenove knjige, jest pitanje neisporučenih zapisnika sjednica “Savjeta za koordinaciju” (kao i mnogih drugih dokumenata te vrste, koje je sud tražio, a nije nikad dobio), opovrgavajuća je stavka svakog poricanja genocida. Logički, ako je sve u redu, ako je sve tako kako Milošević u svojoj odbrani tvrdi da jest, čemu besmisleno skrivanje traženih (resp. spasonosnih) dokumenata?

6 Ubijeno 22, a ranjeno preko 100 (stotinu) civila koji su stajali u redu za hljeb.

169

Upravo obrnuto!

Zar ne bi bilo logično i korisno, da se traženi dokumenti dostave kao dokaz i nepobitni argumenti Miloševićeve odbrane. Naravno, logika je jedno, a laž nešto sasvim drugo: Neisporukom zapisnika trebalo je sakriti stvarne tragove, da bi se (kao tobožnji dokaz) umjesto njih poturila (“čavće pod golupće”) i proturila, ideološki osmišljena, idejno fabrikovana laž.

Uostalom, to je bio standardni, idejno projektovani metod ratovanja srpske vojske: bombardovati građane u redu za hljeb, za vodu; bombardovati obdaništa i bolnice, snajperisati građane i djecu, a nakon svakog takvog krvoprolića, pristupiti ubjeđivanju i “dokazivanju” kako Muslimani granatiraju i ubijaju sami sebe, da bi pred svijetom (koji je uzgred rečeno, već svojom pasivnošću, cijelo vrijeme bio na zločinačko-srpskoj strani), optužili “nedužne” Srbe.7 Pri tome, optuženi u Haagu, svi do jednoga, ponašaju se kao da Karadžićeve javne prijetnje o planiranom ubijanju Sarajeva za koje su svi znali (za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i biće 500.000 mrtvih) nikad i nigdje nisu bile izrečene.

Ko je, dakle, granatirao Sarajevo i njegove gladne, žedne i promzle građane? I u ime čega genocid u Sreberenici (i širom Bosne i Hercegovine), ako ne u ime velikosrpskog, vojno-politički planiranog uništenja muslimanskog naroda (Za mjesec dana Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni)?

Uprkos svemu rečenom, to neće spriječiti Miloševića da na početku suđenja (u svoju odbranu, a protiv 7 To traje još uvijek. Gledaocima RTRS-a 01.02.2013. grupa “eksperata” u TV studiju “naučno” objašnjava kako su Tuzlaci na Kapiji (25.05.1995.), granatirali sami sebe.

170

optužnice), izrekne onu šokantno licemjernu i iskustveno besmislenu rečenicu: “Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž”. Dakle, ne ovo ili ono, manji ili veći dio optužnice, nego baš sve o čemu Sud govori – je “čista laž”. Po logici Miloševićeve “čiste laži”, rata u Bosni, očito, nije ni bilo. Ili, drugačije govoreći: više od 100.000 poginulih, stotine hiljada ranjenih, 1,500.000 nasilno raseljenih Bosanaca širom svijeta, sve je to za Miloševića – ništa. Ono što je i za Minhauzena8 previše, za Miloševićevu autokratsku nadmenost je sasvim normalno. Njegov faraonski cinizam, kako to veće rekosmo, podrazumijeva apsolutnu bezosjećajnost, zajedljivost, zagriženost, opskurnost i ravnodušnost prema dobru i zlu. U svojoj apsolutističkoj osiljenosti Milošević funkcionira potpuno voluntaristički: ništa osim njega, njegovih hirova i njegove samovolje nije mu sveto ni nedodirljivo. Njegova, velikosrpskom mitomanijom tovljena samouvjerenost, svoju bīt i “istinu” pokazuje i dokazuje u “najširem ab exekutione registru: od mrzovoljnog ponižavanja i sistematskog medijskog marginaliziranja, do faktičkog biološkog zatiranja Drugog i Drugih” (Vidi poglavlje „Manje od ništa“).

Međutim, kad se konačno obreo na sudu, mjestu polaganja računa svoje geopolitičke bahatosti, krajnje kukavički, svjestan logičko-pravnog bezizlaza u kome se našao, beskrupulozno hladnim poricanjem (“sve je čista laž”), rigidno beskarakternom hladnokrvnošću (na sve načine i sa odsustvom svakog ljudskog dostojanstva), Milošević svim silama, i krajnje kukavički, želi pobjeći od pravno podrazumijevane posljedice vlastitih zločina. 8 Hieronimys Carl Friedrich von Münchhausen (1720–1797), stvarna ličnost i oličenje najvećeg lažova u povijesti ljudskog roda. Tvrdio je, pored ostalog, kako je držeći se za sopstvenu kosu, sam sebe izvukao iz živog blata. Simbol je lažova koji laže sebe i druge, vjerujući pri tom u sopstvene laži.

171

Civilizacijska i etička prizemnost tih strašnih zločina, i fantazmatski zacrtana potreba da se oni naknadno i po svaku cijenu negiraju (ili bar minimiziraju), ima za ishod, kako smo to vidjeli na nekim prethodnim stranicama, jeftini, samoodvjetnički osmišljeni galimatijas u kome pijetao nije Matijin (gallus Mathiae), nego je Matija pijetlov (galli Mathias). U obrnutoj optici Miloševićeve etno-narcisodinosti, to znači da srpski zločini po Hrvatskoj, Bosni (resp. BiH) i Kosovu postaju, kako on to kaže, “zločini nad Srbijom i srpskim narodom” i “genocid nad Srbima”. Svaki pokušaj raskrinkavanja tako izvrnute ideologizirane “istine”, biva dočekan i povratno reinterpretiran kao “čista laž” i “satanizacija srpskog naroda”. Za Miloševićeve patološki pravdajuće tvrdnje, čak ni svjedočanstva njegovih poslušnika (primjer poslanika Prstojevića), o tome kako su Srbi protjerali Muslimane i “tamo gdje su bili većina” ne znače ništa. Za njega, sve je to – “čista laž”.

Mladić – pa to je ljudi genocid

Dakle, Miloševića jedino istina ne obavezuje. Kao rođeni manipulator, on za istinu nema ni dara, ni sluha, ni potrebe. Upravo obrnuto! Svjestan svega šta je pokrenuo, radio i uradio, on zna da mu, iz bezizlaza u kome se obreo, još samo laž nudi makar nadu imaginarnog spasa. Tako svaka kritika i osuda masovnih srpskih zločna nad nesrbima, biva od Miloševića interpretirana kao “satanizacija Srba”. Međutim, besmisao njegove lagarije o “satanizaciji Srba” razbija se o tvrde statističke hridi popisa stanovništva iz 1991. Naime, taj popis nam govori da se “oslobađanje” tzv. srpskih gradova oslanja

172

na sljedeće procente: Rogatica je imala samo 38% Srba, Zvornik također 38%, Bratunac 34%, Višegrad 32% (...) Dalj (Hrvatska) bio je 95% hrvatski, a Cazin (BiH) 99% muslimanski. Sve to nije spriječilo velikosrpski zaslijepljenu Miloševićevu ideologiju da sva ta mjesta tretira i vojnički-krvavo osvaja (“oslobađa”) kao “srpske gradove”. Taj paradoks fašističkog etno-ludila uočio je čak i ograničeni vojnički um generala Ratka Mladića, koji u maju 1992. realizaciju tako zacrtanih planova prepoznaje i imenuje kao genocid, pitajući, u šoku zdravorazumske zbunjenosti, na jednom od vojno-političkih sastanaka, sljedeće: Ja ne znam kako će Krajišnik i Karadžić to objasniti svijetu. To je ljudi genocid.

Ratko Mladić je bio cinično pošten u govoru održanom u maju 1992. u Narodnoj skupštini bosanskih Srba, za koji je inače mislio da se nikad neće obznaniti. On je čvrsto stajao na stanovištu da realizacija pripremljenih planova znači izvršenje genocida. (...) „Prema tome, mi to ne možemo očistiti niti imamo rešeto pa da to prosijemo pa da propadnu samo Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće (...) ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je ljudi genocid“.

K.A.Nilsen, Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija – Sarajevo 2013. str. 300.

Dakle svi su tačno znali šta rade i kuda sve to vodi. Danas mnogi, poput Dodika, Vasića, Tomislava Nikolića i drugih grlatih negatora genocida, u svakoj prilici (javno, i za potrebe dnevne politike), uporno poriču da su počinili ono što su počinili. I na toj priči skupljaju predizborne političke poene kod svjetine i dobijaju izbore. To, pored individualne odgovornosti, postavlja pitanje kolektivne krivice i zahtijeva da i onaj dio puka (glasači) koji pristaje uz logiku zločina, automatski preuzme na sebe teret moralne, post festum odgovornosti, za počinjene zločine režima kome su pripadali i koji su ustoličili, i poratno održavali svojim izbornim glasovima.

173

Naravno, ne nudeći alternativu paljenju, rušenju, zločinu i genocidu, u kome je aktivno učestvovao, sam Mladić tražio je samo to, da se (u svrhu prikrivanja), o tome ne govori jezikom činjenica krvlju natopljene stvarnosti, nego licemjerno-obmanjivačkom, odnosno, ideološki i faktički izvrnutom retorikom paralelne, idejno falsifikovane stvarnosti. A ta stvarnost, kako je sam predlagao, treba da izgleda ovako:

Mi ne smijemo reči da ćemo uništiti Sarajevo. Reći ćemo da hoćemo da sačuvamo Sarajevo. Mi nećemo reči da ćemo srušti dalekovod ili isključiti vodu, ne, jer to Ameriku diže na noge. (...) Mi moramo mudro saopštiti svijetu, gađali su oni, pogodili dalekovod i nestalo struje; gađali vodovod, a mi vršimo napore da to popravimo. To je diplomatija.9

Na sceni je idejno-medijska formula upravo one gebelsovske retorike koja će brojne srpske zločine i masakre poput onih u Sarajevu (Miskinova, Markale) i Tuzli (Kapija), patološki-cinično pokušati svijetu prikazati kao tabožnja samogranatiranja Muslimana. Kao zločin nad zločinom i kao dvostruko žrtvovanje žrtve, ta vrsta retorike će biti i ostati idejna konstanta totalnog rata što ga je Milošević vodio na svim poljima: od zločinačko-bojnog, do udbaški osmišljene prakse bestidnih laži i poricanja krvavih tragova što su ih pljačkaško-kriminalne, regularno-vojne i zločinačko-paravojne srpske formacije, ostavljale iza sebe. Da je strategija laži bila zacrtano sredstvo ratovanja, od ideje do realizacije na terenu, govori i svjedočenje čovjeka simbolično simptomatičnog prezimena. Miroslav Vještica (predstavnik Bosanske Krupe), na jednom od sastanaka, da su se oni, kao manjina, godinu dana tajno spremali za rat kako bi protjerali muslimansku većinu. 9 K.A. Nilsen, Milošević u ratu i u Haagu – dokumentacija – Sarajevo, 2013. str. 300-301.

174

Nas, Srba u Bosanskoj Krupi ima samo 24%, odnosno 14.500, a Muslimana 47.000. Mi smo se godinu dana, tajno, od jeseni 1990. spremali za rat.10

U najkraćem, strategija ideologa i izvođaća rata stepenovana je od “teorije ugroženosti” do licemjernog medijskog predstavljanja vlastitih napada na druge, kao napadnutost od drugih. U isto vrijeme medijski razvikani “uspesi”, kad dođe trenutak polaganja računa za sve bestijalnosti na kojima takvi “uspesi” počivaju, po svim uzusima kontraobavještajne logike poricanja, bestidno i preko noći, bivaju reinterpretirani ciničnom logikom “poricateljskog koda”. A uloga poricateljskog koda je da zvjerski počinjene zločine (“uspehe”) i genocid minimizira i obezvrjeđuje do negiranja njihova postojanja. I u tome je strateški dodirna tačka velikosrpske Miloševićeve i genocidno-fašističke ideologije Hitlerovog Trećeg rajha. Za podsjećanje, upravo Treći rajh je rodno mjesta “poricateljskog koda” kao manipulativne tehnike stupnjevanog negiranja vlastitih zločina, po kojoj, i najveći zločin, eufemistički tepajućim jezikom, biva sistematski svođen na “incidente” otrgnutih “grupica” i pojedinaca. Ta stupnjevana negacija poricateljskog koda izgleda ovako:

a) ništa nije bilob) ako je i bilo, bila je to samo nužna samoodbranac) a ukoliko je bilo i nešto više od samoodbrane, to je djelo nekontrolisanih grupica i pojedinih ekstremista.11

Sve je, kako to (nakon opsežno iznesene argumentacije o vođenju rata u Bosni), zaključuje Nilsen, “bilo dobro i sveobuhvatno isplanirano sa srpske strane”. 10 K.A. Nilsen, cit. dj., str. 301.11 Cf: E. Bajtal, Država na čekanju, II izdanje, Sarajevo, 2009. str. 78. i dalje.

175

Plaćena ipodla kampanjaNe prepuštajući ništa slučaju, Milošević je, u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, engleskoj lobističkoj tvrtki “Ian Greer Associates”, plačao ogromne pare da “promiče srbijanske interese”. Krvavim novcem, kako piše John Mortimar u Observeru, “plaćena je podla kampanja koja će ostati zabilježena kao jedna od najvećih prljavština našeg vremena”.12 Međutim, kako ne postoji “savršeni zločn” (u koji je Vožd očito vjerovao), i uprkos svim predostrožnostima, Milošević, vlastitom nedoraslošću zadataku samodbrane, i ne htijući to, u jednom momentu suđenja, logički denuncira sam sebe. Potvrđujući istinitost prisluškivanih razgovora, odnosno, citirajući ih na sudu u svoju korist, Milošević i ne sluti kako time, potvrđuje upravo ono što tokom cijelog procesa (uprkos svim mjerama kameleonske mimikrije i lobističke propagande), pokušava da porekne: da je on bio šef i koordinator svega. Čovjek koji odlučuje o svemu. O ratu i miru, o vojsci i policiji, o paravojnim formacijama... O tome da je inspirator i nalogodavac svih zala, a koji nakon svega (tu na sudu), javno, pred kamerama svijeta, uporno tlapi o svom tobožnjem mirotvorstvu.

A da bi, shodno fantazmu vlastitog koncepta u tome i uspio, Milošević će, kategorijom mentalnog ludila, zakititi svoju saučesničku, iredentističko-separatističku antibosansku srpsku stranu, koja i sama u svom ratno-ubilačkom, zločinačkom zanosu, poltronski dobrovoljno pristaje da i javno bude ono što realno (i na djelu) jeste.

„Historijska nesreća tražila je preseljenje velikog broja bosanskih Muslimana, jer su oni bili većina duž rijeke Drine i u sjeveroistočnom dijelu Bosne, na granici prema

12 Cf: D. Leigh & E. Vulliamy, Prljavština – korupcija u parlamentu, Zagreb, 1997. (izvod recenzije na zadnjoj korici knjige).

176

Srbiji. Srbi su potpuno otvoreno govorili o ciljevima rata. A cilj je bio pritisnuti bosansku Vladu da prihvati preseljenje naroda i etničko čišćenje“. Karadžić jasno i glasno otkriva cilj bosanskih Srba, naglašavajući da je Milošević taj koji će voditi pregovore. „Mi svi želimo bti zajedno, a da Milošević vodi pregovore“, govorio je Karadžić narodnim poslanicima bosanskih Srba, krajem avgusta 1995. na 53. sjednici narodne skupštine.

K.A. Nilsen, cit. dj., passim. str. 302.

Naime, na jednom od zajedničkih zavojevačkih sastanaka Vrhovnog saveta odbrane, Karadžić predlaže sljedeću obmanjivačko-prevarantsku, odnosno, manipulantsku strategiju. A ona kaže da Milošević treba da “nastavi da se bori onako kako je to radio do sada”, a da oni (u Bosni), nastave biti “nepredvidljivi, ludi Srbi”.

Ludilo je termin koji pripada jeziku književnosti i filozofije i u isti mah označava, poremećaj moralnog osećanja, pogrešno rasuđivanje, nedostatak opreza, nekoherentno ponašanje, itd. U tom smislu, ludilo se uvek protivstavlja razumu. U medicini i psihijatriji, u pravu, termin „ludilo“ je uveliko zamenjen terminima psihotična alijenacija i psihoza.

A. Poro, Enciklopedija psihijatrije, Beograd 1990. str. 334.

Zapisnik s tog sastanka pokazuje koncept sračunate, plansko-metodičke podjele scenaristički precizno zacrtanih uloga, gdje Milošević izigrava “odgovornog državnika”, a Karadžić “ludog Srbina”, kako bi (tim smišljenim igrokazom), prevarili cijeli svijet, a oni dobili sve ono što su silom i bešćutnim proljevanjem krvi drugih (i Srba i nesrba), u ime vlastite slave (a “šta sa istorijom”, pita Karadžić), oholo kabinetski zacrtali. Shodno tome, kritičko, i usto, retorički propitujuće pitanje, koje ovdje postavljamo, hermeneutički naivno pita:

Može li iko normalan (o pametnome da se ne govori), ma u ime kojeg cilja, dobrovoljno pristati da javno izigrava ludaka, žrtvujući, u korist drugog ludaka (a tobožnjeg “odgovornog državnika”), dignitet vlastitog ljudskog dostojanstva?

177

Odgovor je, naravno, suvišan.

Očito, psihoanalitički govoreći, radi se o primjeru politikantskog stereo ludila, koje u ime apstraknih i a priori neostvarivih ciljeva (“Srbija do Tokija”), žrtvuje milione ljudi, onako kako je to svojevremeno, svojom etno-logikom “plodova pobjede”, racionalizirala politički visokopozicionirana Biljana Plavšić (kasnije u Haagu osuđena kao ratni zločinac): “Postoji, kaže ona, 12 miliona Srba, neka ih pogine 6 miliona, ostat će ih 6 miliona koji će uživati plodove pobjede”.13 Dakle, kao “luda Srpkinja”, Plavšička je samo izgovorila ono što je Milošević (kao “odgovorni državnik”), prešutio, ali je, praktički, na terenu (žrtvujući nedužne ljude) sistematski praktično provodio. Po svemu sudeći, politčki akteri i nosioci srpske velikodržavne ideje (na čelu sa Miloševićem), u ime koje tako olako žrtvuju ljude (i Srbe i nesrbe), su potencijalno ili stvarno „latentne ličnosti“.

Latentna ličnost u suštini je paranoična. Hipertrofija Ja tu dostiže vrhunac. Pacijent traži da se uzmu u obzir jedino njegove lične želje. Sve što se suprotstavlja njegovim zamislima odmah naziva lažima i prevarom. Nije u stanju da prizna svoje greške, čak i pored najočiglednijih dokaza. Ima veoma visoko mišljenje o sebi (...) i smatra da mu je dozvoljeno da se koristi svim mogućim sredstvima da bi ostvario svoja prava: on, dakle, u sprovođenju svojih ciljeva, nema nikakvu predstavu šta je dobro, a šta loše. Sve ovo navodi na zaključak da su ovi pacijenti opasni i da će mere hospitalizacije često biti neophodne.

A. Poro, Encikopedija psihijatrije, Beograd 1990. str. 543

Nije nemoguće da se ovdje, u socijalno najširem smislu te riječi, jaspersovski (K. Jaspers) govoreći, radi o “idejama i verovanjima koja se u svetu moderne civilizacije moraju smatrati simptomom duševne bolesti”. A to sugeriše da neka gledišta i vrijednosti, uprkos svojoj zdravorazumskoj

13h t tp ://www. ju tarn j i .hr/b i l j ana-p lavs i c - -s lobodna- i -sama/325180/

178

nenormalnosti, u nekim sredinama bivaju njegovana kao dominantna, ne dozvoljavajući ostalima da se razviju. To producira sabornost personalno uzajamne sličnosti jednog broja individua, koja će olakšati podjelu planski zacrtanih uloga. “Određeni tipovi ličnosti ‘odgovaraju’ kako međusobno tako i određenom vremenu. Zapaženo je kako se nalaze zajedno neurotični i histerični karakteri”.14 Naravno, lud i budala u medicinsko-psihijatrijskom smislu nije isto. Na čitaocima Nilsenove knjige je da sami, svako za sebe, na osnovu argumenata i šokantne, sudski podastrte dokumentacije, prosudi ko je ko i šta je šta u molohovski užasnom konceptu velikosrpske, ratnohuškačke i geopolitički zaošijane fašisoidne etno-matrice. Ludačke matrice u čijem nasilno-krvavom provođenju, zajedno sa svojim potencijalnim pacijentima, učestvuju čak i poludjeli psihijatri.

Rat nikad nije lijep, ali zna i može biti častan, za stranu koja se brani na način ratnih pravila i očuvanja vlastitog ljudskog dostojanstva. Samo u kriminogenoj miloševićevskoj agresivnoj moloh-matrici nema pravila ratovanja i, shodno tome, nema ni ratnih zarobljenika, kako to, opisujući svoj odnos prema “zarobljenicima i onima koji su se predali”, u jednom intervjuu, s ponosom objašnjava Miloševićev ratni koljač – Arkan:

Mi nismo imali puno zarobljenika. Mi smo ubijali sve fašističke vojnike do koji smo došli. Na pitanje autora intervjua: “Nema zarobljenika”?, Arkan odgovara: “Nema zarobljenika”!

U pitanju je čovjek koji je, u Ministarstvu odbrane u Beogradu “imao veći status od generala”, o čemu (pozivajući se na lično iskustvo), svjedoči srpski general 14 K. Jaspers, Opšta psihopatologija, II izdanje, Beograd, 1990. str. 686-687.

179

Vasiljević. Naizgled, i shodno Miloševićevim tvrdnjama o paravojnim formacijama, iskaz zvuči incidentalno simptomatično, sve dotle dok suđenje ne iznjedri jasne dokaze o tome “da su Arkanove jedinice bile sastavni dio sistema Srbijanske odbrane” kojim, de facto, upravlja svudprisutni Slobodan Milošević. Semantički čitane, te činjenice su neporeciv signum legaliziranog bezakonja, voluntarizma i Miloševićeve etno-patološke obijesti kojom je počinjao i rukovodio svim ratovima od Ljubljane do Prištine. Njegova odlučujuća svudprisutnost, dokazana je sudski raspoloživim dokumentima koji pokazuju da je on bio blizu svih odluka i svih osoba koje su učestvovale u planiranom nasilju i masovnim masakrima.

Sud je, pored ostalog, predočio dokumentaciju o aktivnom učešću srbijanskih policijskih struktura (podređenih Miloševiću) i paravojnih formacija (također pod “njegovom šapom”), u Bosni, pa i vojnim akcijama u, i oko genocidom okrvavljene Srebrenice od 6. do 19. jula 1995 gdje je ubijeno 8.372 nedužnih ljudi. Od toga, prema nalazima Suda, najmanje 48 žena, među kojima su i djevojčice od 8 i 9 godina, i čak 76 dječaka ispod 16 godina, te 629 muškaraca sa preko 60 godina starosti.

Miroslave, to sve treba pobiti

Upravo ta starosno-spolna struktura srebreničkih žrtava, sugerira i potvrđuje svu sistematičnost i genocidno zacrtanu namjeru uništenja koja je sudski dokazana i osuđena. Sve je rađeno po konkretnom planu zacrtanom još početkom 1995. godine. Od Karadžićeve Direktive vojsci (8. marta, 1995.) da stvara “nemoguće uslove življenja”

180

Srebreničanima, do onemogućavanja UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći. I sve to, sofisterijski precizno postavljeno tako, da se “izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja”. Političku direktivu Karadžića pratila je Mladićeva vojna direktiva (“Direktiva 7.1”) od 31. marta. Očito, u pitanju je još jedan dokaz koordinirane sistematičnosti i svjesnog planiranja zločina koji će biti zaokružen genocidom. Sve je do detalja sračunato. Podvale i obmane, laž i pažljivo iznijansirano licemjerje, vagani su apotekarskom vagom povampirene velikodržavne zločinačke etno-ideologije čiji je rezon sadržan u Karadžićevom nalogu: “Miroslave, to sve treba pobiti”! Na pitanje Miroslava Deronjića: “Šta sa Srebrenicom”?, Radovan Karadžić odgovara baš tako, kratko i jasno, tragom ranije zacrtanih planova i programa: „Miroslave, sve to treba pobiti“. A, poslije, na Sudu, će sve to biti poricano i negirano na sve, pa na iracionalno besmislene načine, poput tvrdnji da: Sarajevo nije bilo u opsadi, da Sarajevo nije bilo ni ogrebano, da Srbija nije bila u ratu; da (Milošević), nije znao za Sreberenicu, itd., itd., itd).

Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV praćenja Mladićevog davanja čokoladica djeci Srebrenice. Čokoladice se daju u istom trenutku dok dječije očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno deportuju na pripremljena stratišta. Na sceni je cinizam medijski osmišljene reinterpretacije zločinačke SDS realnosti, i njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma i pažnje spram naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije.

181

Neljudskost i jeftinost te cinične marketing mimikrije, ogleda se u činjenici da “cinizam počiva u stvari, a ne u riječima koje stvar označavaju”.15 U konkretnom primjeru, međutim, cinizam jednako leži u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, koliko i u TV slici tog davanja namijenjenoj obmani Svijeta. Odnosno, planski tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog cinizma “koda poricanja” počinjenog genocida. Cinizma kao krajnje bestidne drskosti i negacije elementarne ljudskosti ideologa, nalogodavaca i izvođaća krvavog srebreničkog pogroma. Crna slika ljudskog i vojnog beščašća. Samo cinik Mladićevog formata može biti toliko bezočan i drzak da tako užasan zločin, kojim je lično rukovodio, pokuša maskirati gestom16 lažne dobrote i tobožnje osjećajnosti ubice kakav je bio. Mladić je danas, baš kao i mnogi drugi akteri užasnih zločina, (uprkos svemu što se zna) – nacionalni junak i uzor (“Nož, žica, Srebrenica”), školski izmanipulirane srpske mladeži; heroj “nebeskog naroda”.

Ta grupa ideoloških sadista (Milošević, Ćosić, Koštunica, Mladić, Karadžić, Šešelj...), poznaje samo jezik ultimatuma i sile. Ponižavajući druge, oni zapravo pokušavaju ublažiti “sopstvenu mizeriju”, priskrbljući sebi osjećaj lažne superiornosti (“nebeski narod”). Motiv tobožnjeg osvetničkog trijumfa njihova je jedina pokretačka sila. “Osvetili smo se Turcima nakon 600 godina”, kaže Mladić, likujući pred kamerama nakon “oslobađanja” Srebrenice.

15 Der Zynismus liegt in der Sache und nicht den Worten, velche die Sache bezeichnen (Marx, Das Elend der Philosophie).16 gest (lat.), postupak sračunat na izazivanje vanjskog efekta. Varka mimikrijske nakane upućena neupućenima kako bi ih dezinformisala u skladu sa prikrivenim namjerama referenta koji zacrtanu interesnu igru želi prikazati u sasvim drugom svjetlu od praktično neprihvatljive nakane poručioca i izvođača.

182

Međutim, sva njihova quasiherojska nabusitost i oholost, već na povjetarcu prvih optužbi, raspala se poput maslačka. Naglašenom snishodljivošću (Brinem se za svoj život, Karadžić), ili naglašenom drskošću (Milošević, Mladić, Šešelj), oni (na psihološki oprečne i naizgled različito lukave načine) nastoje odagnati samo jedno i isto – svoj bljutavo kukavički strah. Strah od mogućnosti da bi se s njima moglo postupati onako okrutno kako su oni postupali sa svojim žrtvama.

Shodno obrascu okrutne drčnosti na kome jašu, ovakvi tipovi poštuju sebe tako što za njih “bezobzirnost predstavlja snagu, a nedostatak poštovanja (i gaženja) drugih – čast”. Oni time slijede logiku fašisoidne etno-džungle kojoj pripadaju. Samo u džungli moć daje pravo. Humanost i milosrđe, znak su slabosti. Zato kod njih “Nema zarobljenika” (Arkan) Homo homini lupus est. To je logika sirove i surove moći koju prepoznajemo još od Hitlerovih nacista.17 Oni uvijek hoće da su u pravu. Ne priznaju sud ni logiku. Bjesne na ukazane greške, jer samo oni znaju sve. Čak bolje nego svi drugi zajedno. Otuda samo Srbi, kao “nebeski narod”, u optici te Miloševićeve übermensch logike, moraju da žive zajedno. Svi u jednoj (nebeskoj) državi. Bez miješanja s drugima, zemaljski prljavima i nikakvima. Tako će Karadžić, poltronski povlađujući Miloševiću, tokom njegove posjete SDS-u (23. februara, 1991. u Sarajevu) prisutnim novinarima izgovoriti ono što Milošević najviše voli da čuje:

Ne vidimo nikakvog razloga za posebnu diskusiju o zahtjevu da svi Srbi žive ekskluzivo u jednoj državi. Kao što je prirodno da pada kiša, tako je prirodno i da svi Srbi žive u jednoj državi.

17 Cf: K. Hornaj, Naši unutrašnji konflikti, Titograd, 1966. str. 58-59.

183

To isto pravo ne važi za Albance Preševske doline, Madžare Vojvodine, Bošnjake Sandžaka...

Uprkos tome, uprkos svemu što se zna, i na čemu se istrajavalo silom oružja, Milošević će, tokom cijelog procesa suđenja, uporno negirati postojanje takvog cilja. Bezočno laganje, bilo je (i ostalo), prirodno stanje njegovog fašisoidnog uma. Tačno po Ćosićevoj patriotskoj formuli o laži kao suštinskom elementu srpskog bića, i temelju srpske životne svakodnevnice:

Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu (...) Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inteligentno.

Da su lagali – lagali su. Iz procesa u proces. Iz dana u dan. Od “junaka” do “junaka”. Da im je laganje bilo inteligentno – teško je reći. Ali je halucinantnost tog horski uvježbanog laguckanja bila neporeciva i ogledalski uvjerljivo prepoznatljiva. To nam pokazuje svaka stranica Nilsenove, na dokumentima sistematično građene, krajnje razumljivim i faktografskim jezikom pisane knjige.

Jedini cilj te, ratnohuškačke etno-ekipe, na čelu sa Miloševićem, bio je rat u svrhu osvajanja teritorija, te protjerivanja i fizičke eliminacije nesrba sa zločinački osvojenih prostora. Činjeno je to pod zastavom fašisoidnog ideološkog fantazma o tzv. “nacionalnoj ugroženosti”. Pod tim geslom vođeni su prljavi osvajački ratovi od Slovenije do Kosova, uz sistematski i medijski halabučnu propagandu o navodnoj “satanizaciji Srba”. Po Miloševiću, svi su krivi: Muslimani, Hrvati, Albanci, ustaše, balije, UČK, zelene beretke, mudžahedini, NATO, CIA, obavještajne službe

184

Francuske, Njemačka, Vatikan, Teheran... Svi, samo oni ne. Ukratko, laž je sveprisutna i metodski osmišljena konstanta koja verbalno podržava i vrednuje svaku ratnu operaciju, svaki masakr i svaki zločin. Istvremeno, nižu se srpske “pobede” i hvalospjevi. Krvavi zločini koji su tim “pobedama” prethodili, prikazuju se kao samoubilačke podlosti samih žrtava: Muslimani granatiraju sami sebe; UČK raseljava, a NATO tjera Albance u bježanje; francuske tajne službe organizuju genocid u Srebrenici. Da bi dokazali svoje laži, sasvim svjesno i planski, jer im to odgovara, koriste se (kao u slučaju masakra u Račku), i naučno prevaziđenim, davno odbačenim metodama, kao što je “parafinski test”, koji svijet ne koristi još od davne 1968. godine. “Cilj opravadava sredstva”, zar ne? To je logika makijavelistički agresivne, velikosrpske geopolitike.

Laž kao jedina istina

Dokle se išlo u notornim lažima, najbolje govori Miloševićeva nevjerovatna demografska izmišljotina da je na Kosovu manje od 10% Albanaca, uprkos opštepoznatoj činjenici da podaci popisa iz 1981. govore o 77% većinske albanske populacije. Ostatak od 20% čine zajedno Srbi, Bošnjaci, Turci i ostali. Sve to Milošević dobro zna. I laže uprkos svemu što zna. I uprkos punoj svijesti da takva laž ne može proći. Naravno u Miloševićevoj ideološkoj makijavelističkoj optici logika i moral nisu stavke na koje se računa. Laž je njegova jedina istina. Tako, jedan od njegovih ključnih ljudi, zamjenik predsjednika Vlade Srbije, Vladimir Štambuk, u vrijeme dok Milošević silom i zločinom raseljava Albance sa Kosova, na jednom

185

sastanku (sa ambasadorima u njemačkoj ambasadi u Beogradu), izjavljuje da rukovodstvo u Beogradu i Milošević “nemaju ništa protiv jedne manje akcije bombardovanja od strane NATO-a”. Poslije će iznenađenom Ratomiru Taniću, agentu tajne srbijanske službe, taj isti Štambuk, objasniti da bi manje bombardovanje od strane NATO-a, politički dobro došlo, kako u borbi protiv opozicije, tako i kao dobar izgovor za nastavak vojno-policijske kampanje protjerivanja i ubijanja Albanaca.

To je, dakle, suština velikosrpske ekspanzionističke, agresivno-ratničke i zločinačko-genocidne politike, orgezle u krvi i nasilju logike fašisoidno zacrtanog “etničkog čišćenja” provođenog od Vukovara, Brčkog, Bijeljine, Prijedora, Žepe i Srebrenice do Kosova. Direktan rezultat zacrtanog zločinačkog koncepta su masovne grobnice i (posebno) sekundarne masovne grobnice (sklanjanje već zakopanih leševa na nove lokacije), nastale kao posljedica sistematskog, dakle, opet planskog, “čišćenja terena” (“asanacije terena”), u svrhu skrivanja krvavih tragova zločina. Nilsenova knjiga vrvi od uredno dokumentiranih svjedočanstva Miloševićeve destruktivne ideologije i genocidne prakse koja sračunato izigrava sve dogovore i sva primirja. Ta ideologija, naravno, sasvim svjesno uključuje i srpske žrtve, o čemu svjedoči Ratomir Tanić pozivajući se na jedan telefonski razgovor Miloševića i Draškovića u kome Milošević objašnjava Vuku Draškoviću da (...) nikakvog primirja još neko vreme neće biti. Srbija i Jugoslavija trebaju još novih civilinih žrtava.

Najbolji primjer te vrste trebanja je smišljeno žrtvovanje radnika RTS-a, 23. aprila 1999. Iako upozoren od NATO-a da će RTS biti bombardovana kao “dio civilnih i vojnokomunikacijskih veza”, pomoću kojih njegov režim

186

diriguje svojim jedinicama, Milošević je to upozorenje zatajio i umjesto evakuacije RTS osoblja (što je NATO tražio), prepustio je zaposlene sigurnoj smrti. Na taj način osigurao je sebi „nove civilne žrtve“, za još jednu mogućnost idejne manipulacije javnim mnijenjem, optužujući NATO za bombardovanje tobožnjih “civilnih ciljeva”.

Međutim, stvarna istina njegovih planski zacrtanih žrtava (Srbija i Jugoslavija trebaju još novih civlinih žrtava), je radikalno drugačija i pokazuje ga kao jedinog krivca za sve. O tome najbolje svjedoči iskaz majke Nebojše Stojanovića, radnika RTS-a, poginulog u NATO-vom bombardovanju Televizije. Na pitanje RFI novinara šta misli o suđenju Miloševiću u Haagu, Žanka Stojanović, majka poginulog Nebojše, sva uplakana, upirući kažiprstom osude kratko i jasno ukazuje na Miloševića kao jedinog i pravog krivca smrti radnika RTS-a:

“On je pobio našu decu”!18

Ta majka je, već tada, znala ono što će Tanić kasnije posvjedočiti na sudu. A to je da su informacije o bombardovanju RTS-a na vrijeme, direktno od NATO-a, proslijeđene političkom i vojnom vrhu u Beogradu. Uprkos tome, zgrada RTS-a nije evakuisna, i zajedno sa ljudima, svjesno ideološki je žrtvovana potrebama Miloševićeve obmanjivačke propagande.

To je Sobodan Milošević i njegovo obećanje da Srbe „više niko ne sme da bije“. Više mu odgovara da ih bije. To je njegova politika. Politika smišljenih žrtava. I njegovo 18 Radio Slobodna Evropa, reprizno emitovanje tonskog priloga izjave 15. februara 2002. u ranim jutarnjim satima (5 sati i 15 minuta). Cf: E. Bajtal, Manje od ništa – Slobodan Milošević njim samim – prilog fenomenologiji političkog cinizma, Sarajevo, 2006. str. 57.

187

automarketirano “mirotvorstvo”. To je njegova formula cinične manipulacije javnim mnijenjem Srbije, i pokušaj obmane cijelog svijeta. Sve što je radio, radio je na frkvenci te vrste obmanjivačkog cinizma, laži i perfidnih podvala s ciljem onemogućavanja javnosti da sagleda stvari onakve kakve jesu i time spozna konačnu istinu velikosrpskih ratova. U pitanju je sistematsko produciranje i održavanje lažne javne svijesti, koja se javlja kao neizbježna posljedica etno-ideologiziranog načina življenja i znak kolektivnog idejnog ropstva. Ropstva zavedene etno-gomile, izmanipulirane do mjere životnog sljepila, trajno onesposobljene da rasvijetli i spozna idejnu manipulaciju kojoj je sistematski izvrgavana.

Manipulacija (lat. manipulatio = rukovanje, upravljanje), vještina upravljanja ljudima tako da oni, a da toga ne moraju biti svjesni, rade u korist manipulatora, vjerujući da rade za sebe i sopstvene interese (Ž. Trebješanin).Ispračajući sina u visoko društvo, otac ga savjetuje: kad ljudi sazanaju za tvoj visok položaj tvoje riječi će toliko dobiti na vrijednosti, da ćeš moći da govoriš bez ikakva smisla, čak i puste laži: Jer, i one će, u njihovim ušima odzvanjati kao nesumnjive istine. Moć koju imaš prenosiš u svoje riječi; moć je riječ pred kojom svijet pada na koljena. Ljudi nisu sposobni da odvoje poruku od njenog izvora, da razluče smisao poruke od moći autoriteta, pa je prihvataju kao valjanu samo zato što je izriče neki autoritet (Đ. Šušnjić).

Odnosno: „Ne smeta što si ništa, ako si nešto“ (V. Igo, Jadnici).

Zahvaljujući kontinuitetu idejno indukovanog sljepila s najvišeg vrha, Srbija i danas živi kolektivnu zabludu svoje apsolutne ispravnosti i krivice drugih, odnosno pokvarenosti “celog sveta” s kojim se moralo zaratiti. (Ako treba zaratićemo sa celim svetom, V. Šešelj). Na logici tog fašisoidnog etno-sljepila i danas prosperiraju srpski demagozi i politički ekstremisti svih vrsta. Srbija se još ljulja u ideološkom pijanstvu velikosrpskih ambicija sistematski licemjerno radeći na destabilizaciji Bosne (“Bosna polako nestaje pred našim očima”, T. Nikolić),

188

Crne Gore i Kosova. U tu svrhu ključni eksponent beogradske velikosrpske politike u BiH je M. Dodik, koji godinama javno zagovara i podanički snishodljivo sprovodi instrukcije dobijene iz Beograda. Gatalačkom vrstom opskurne javne retorike (“Bosna će se raspasti na svoje sastavne dijelove”), potpuno svjestan njene ispraznosti, Dodik namjenski-sračunato, za potrebe vlastitog održanja na tronu, otupljuje eventualnu kritičku oštricu gladnih podanika svoje nepotističko-apsolutistički dizajnirane vlasti u manjem bh. entitetu. Baš kao i Milošević nekad u Srbiji.

Kod Miloševića sve je egoizam, narcizam, prevara i manipulacija u službi obmane. Čak i tobožnje odbijanje sudskog advokata (pod krinkom da se brani sam), samo je jeftino-narcisoidna poza namijenjena javnosti, Miloševićev perfidni pokušaj da se eksponira kao nadmoćna figura sudskog procesa. Ali, ništa od toga. Bio je to čisti privid, obmana namijenjena naivnima i neobaviještenima. Milošević se nije branio sam. I nije bio sam nijednog časa. Imao je iza sebe čitav tim pravnih savjetnika koji su mu pomagali: Ramsey Clark, John Livingston (SAD); Zdenko Tomanović, Dragoslav Ognjanović i Branko Rakić (Srbija). Nije bio čak ni izoliran iako je to uporno tvrdio. Imao je stalni telefonski kontakt sa svojim savjetnicima po nahođenju, uključujući vikend, pa čak i pauze suđenja. U tome je bio haaški izuzetak, uključujući i instalirani telefaks u čeliji. A dobio je čak i zasebnu kancelariju za potrebe pripremanja odbrane. Pored toga, imao je video aparat na kojem je mogao gledati snimljene materijale suda ili svoje odbrane. Konačno, imao je na usluzi i čitav tim fah stručnjaka u Beogradu i ostatku Srbije uz pomoć kojih mu je bilo dostupno sve: arhive, dokumenti, zapsinici neophodni za odbranu i obmanu. Uz sve to,

189

kontinuirano je optuživao i napadao Sud i sudije, uporno se pred svijetom prikazujući kao tobožnja žrtva “lažnog procesa”.

Fantazmagorijska leksika njegove isključivosti stalno potencira apsolutnu nedodirljivost svojih “istina”, uz istovremeno sistematsko-frazersko osporavanje svih i svakoga oko sebe: svjedoka, sudija, institucija, kolektiva, država pa i čitavih civilizacija. Njegova lažna retorika narcistički koketira sa vulnerabilnom sujetom i taštinom onoga koji bolesno žudi za prestižom i obožavanjem okoline. Za tako nešto njemu su stalno potrebne velike riječi i maštovite verbalizacije na kojima zida kulu svojih obmana i samoobmana. Prije drugih, ona laže samoga sebe, e da bi nekako održao iluziju vlastite umišljene veličine. Psihološki govoreći, u pitanju je elementarna personalna nezrelost osobe spremne da svjesnim izvrtanjima neporecivih činjenica, kojima, kako već rekosmo, “sasvim proizvoljno oblikuje svoju okolinu (prvi korak), uzimajući zatim (u drugom koraku) tako projektovane fantazme samovolje kao bogomdane i samorazumljive entitete stvarnosti”.19

Sva njegova retorika obojena je logikom nadmene samodopadnosti, lične i kolektivne isključivosti kojom konstantno i krajnje nekulturno upada u riječ sudijama, svjedocima i tužitelju svojim nadmenim, ranije već navođenim konstatacijama:

Ja tvrdim; dakle, ne znate; ni jedan jedini Srbin; falsifikat; lažna tužba; očigledne greška, flagrantan podatak; navodne masovne grobnice; nikakvi progoni ni deportovanja; lažni svedoci; nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim; lažni logori u BiH u funkciji

19 Cf: E. Bajtal, Slobodan Milošević njim samim .... cit.dj., str. 63

190

antisrpske propagande; falsifikovanje srpske krivice da bi srpski narod bio satanizovan...

To samo pokazuje kako u slučaju Slobodana Miloševića imamo posla sa ekstremnim samoljubljem s jedne, i ele-mentarnim odsustvom kulture samokritičnosti, s druge strane. Takvo licemjerno i planski projektovano razistin-javanje ratnih zbivanja (koje je sam inicirao i kojima je lično rukovodio), fenomenološki i strukturalnoanalitički govoreći, logično skončava u besmislenom autoodvjet-ničkom logoreičnom performansu. Manični vrhunac te pubertetski samodopadne igrarije, Milošević dostiže u grandioznom poricanju cjelokupne evropske misli i civi-lizacije, nazivajući je “velikim deficitom evropske logike”. Budući da je po vlastitom samorazumijevanju intelektu-alno nadvisuje, Milošević tu “deficitarnu logiku” nadme-no odbacuje i, konačno je (tu na sudu), pred kamerama cijelog svijeta, podređuje fantazmu proizvoljne i (po mjeri vlastitog uma), iracionalno oblikovane stvarnosti.

Miloševićevo, sračunato (i prizemno-jeftino), sebe-o-bogo-tvoravanje, cijelo vrijeme funkcionalizira se u svrhu prikrivanja osobne personalne i moralne nezrelosti. I upravo time se odaje. Jer, za razliku od samoljubivog i etno-autističnog Miloševića, zrela ličnost nikad ne zatvara sebe u privid idealizirane slike o sebi, nego se logikom uzajamnosti otvara svijetu zajedništva i miroljubive koegzistencije. Umjesto neurotičnog „protiv ljudi“, zrela osoba bira princip „ka ljudima“ i „sa ljudima“. Naravno, nekad je, prinoseći sebe na oltar tadašnje ideologije otvorenosti, i to činio. Kao Titov komunista slijedio je logiku zajedništva (resp. bratstva-jedinstva). Kasnije, kao etno-nacionalista, ponaša se upravo suprotno: Progoni i ubija ne samo ideju, nego i sve zagovornike mira i

191

koegzistencije (npr. Ivan Stambolić). Da li je lagao u prvom (kao komunista) ili u drugom slučaju (kao velikosrbin)? Nije bitno! Bitno je to da je lagao. I da se time činjenički i logički nepobitno legitimirao kao čovjek hira, laži, mržnje i hitlerovske isključivosti.

Stotinu i više hiljada mrtvih, milioni poniženih i raseljenih nesrba, cijena su njegove etno-oholosti i fašisoidne etno-na(r)cističke samodopadnosti. Sve je, međutim, bilo uzalud. Velikodržavni Cilj nije ostvaren. Cijenu te ideološke, geopolitičke megalomanije, na kraju je platio – on sam. Na jedno novinarsko pitanje (davno prije hapšenja i dolaska u Haag), “Šta mislite o zapadnim demokratijama”?, Milošević, jasno, kratko i nadmeno (pun sam sebe), odgovara: “Nabiću ih na qu..c”!

Ali, nije bilo tako. Umjesto toga, pao je vlastitom obećanju za uši. Ergo: samoobmana je vazda ubitačno pogibeljna – kako za pojedince tako i za narode.20

Pokazalo se da je zatvorske dane provodio u groznici ludila bolesne samodopadnosti. Ludila lažne veličine, pred čijom narcisoidnošću su se povukli svaka ljudskost, moral, poštovanje i samopoštovanje. Umjesto svega toga, ostalo je samo jedno Golemo Duboko Ništa u kome se, na kraju, onim nesvjesnim samoubistvom (infarkt), bezosjećajni diktator doslovno utopio. Bio je to psihološki sasvim logičan kraj čovječuljka-kukavice. Onoga koji nije imao elementarne ljudske hrabrosti ni samopoštovanja da dočeka skori završetak sudskog procesa, i konačno se suoči sa poraznom presudom koja je već kucala na vrata njegove bizarne – neljudski prljave i zločinački krvave biografije.

20 P.P. Njegoš.

192

Jezik asocijacijaOstajući i dalje kod A.K. Nilsena i njegove knjige Milošević u ratu i Haagu – dokumentacija – ovdje nastavljamo nešto drugačijim jezikom: Jezikom aksioloških asocijacija koje izaziva Nilsenova izvanredna knjiga.21

Asocijacija, spajanje, vezivanje, udruživanje, sjedinjavanje bilo kojih psiholoških sadržaja. Asocijacija ideja označava povezanost dvaju ili više specifičnih psiholoških sadržaja, i to tako što pojava jednog izaziva manje ili više nužno pojavu drugog ili drugih sadržaja (D. Krstić).

Radi se o psihološkoj pojavi da neka ideja koja zaokuplja polje svijesti, priziva drugu ili više drugih ideja (J. Sutter). U pitanju je automatsko povezivanje predožbi, osjećaja, misli i uopće psihičkih sadržaja (V. Hudolin).

Naravno, shodno svom automatizmu, asocijativni tok misli ima svoje prednosti. Ali i neke dileme. Dileme etičkog karaktera. Naime, za pristojne ljude, koji vode računa o vlastitom dignitetu, govoriti o Miloševiću, znači rizik padanja u poteškoću moralne prirode. Poteškoću nalaženja adekvatnih riječi za onoga koji je projektovao, i počinio ogromna zla, da bi ta ista zla na sudu ne samo poricao, nego ih, kukavički i krajnje licemjerno pripisivao svojim žrtvama. O njemu A.K. Nilsen piše ovako:

Bio je to cinik sa političkog vrha jedne zemlje u kojoj pro-paganda i manipulacija zauzimaju visoko mjesto. Cijelu jednu naciju on je vodio u ambis držeći je svo vrijeme u ubjeđenju da je krivica za nastalo stanje stvari isključivo kod onih drugih.

Zahvaljujući tom (i sličnim uvidima čitavog mnoštva drugih autora), Nilsen mi olakšava posao tvrdog a ipak realnog govorenja o Slobodanu Miloševiću, čovjeku koji je, nošen makijavelističkom strašću, postizanja

21 Osnovu teksta čini izlaganje izgovoreno 08.10.2013. u ulozi promotora Nilesnove knjige u Bošnjačkom institutu u Sarajevu.

193

cilja po svaku cijenu, izgubio i razum i elementarno ljudsko dostojanstvo. Upravo zato, Nilsenova knjiga čita se sa dvostrukim osjećanjem: Osjećanjem mučnine i osjećanjem zadovoljstva. Mučnine u sadržajnom, a zadovoljstva u spoznajno-etičkom smislu.

Zašto?

Zato što jezikom dokumenata i činjenica, Nilsen rentgenski jasno razgolićuje Miloševićevu patološku potrebu ka sračunatim lažima i obmanama. Ali, ne samo obmanama protivnika i javnog mnijenja nego i obmanama svojih najbližih saradnika. Sva njegova krvava politika obavijena je mrklim mrakom. Teškom pomrčinom diktatorskog despotizma voluntarističkog apsolutizma i masovnog sluganstva. Sluganstva u kome su svi volovski podjarmljeni, a samo je Slobodan, kočijaško-rabadžijski – slobodan.

Nošen tom kočijaški nesputanom slobodom, sve oko sebe Milošević je disciplinirao ideološki-ljutom kandžijom prizemnog politikantstva i lične iracionalne rigidnosti, uz pomoć koje, njegove mračne ideje produciraju još mračnije posljedice. U toj sveopštoj ideološko-praktičnoj pomrčini, nigdje ni traga svjetlosti. Svjetline na njegovoj političkoj i biografskoj mapi ne postoje. Sve je crno. Crno do te mjere da nije moguć čak ni crno-bijeli portret Slobodana Miloševića. Moguć je samo njegov satansko-đavolski, crno-crni odslik. Crni lik na crnoj pozadini. Crno – na crnom. Totalni mrak kao jedini produkt jednog mračnjaka i licemjerno uglađenog kravataša. Uštirkanog sileđije kome 25 milona nedužnih građana ex-Jugoslavije duguje svoju današnju bijedu, nezaposlenost, glad, sirmaštvo, i uzajamnu mržnju.

194

Mržnju, koja sistematski poticana i producirana njegovom ovdašnjom, prekodrinsko-entitetskom, velikodržavnom sabraćom, još uvijek dirigovano buja i raste. Samo nekoliko primjera: Kontrolni zadaci iz prirode i društva za 4. razred osnovne škole, manjeg entiteta sadrže i krajnje sugestivna i ideološki tempirana pitanja. Evo za primjer samo dva, postratno-ideološki krajnje indikativna, odnosno u službi politikantske persuazije velikosrpske i velikodržavne propagande koja bi da promijeni sliku i ciljeve rata, odnosno, agresije na Bosnu i Hercegovinu:

- Ko je počeo rat protiv srpskog naroda 1991. i 1992.?

- Prvu srpsku državu u Bosni, s centrom u današnjem Sarajevskom polju, osnovao je...22

Pjevanjeu slavu genocidaNaredni primjer ideološki njegovane mržnje dolazi iz Bratunca, u kome se na nekoj slavi, ispred zgrade opštine, javno, uz muziku i svirku kolektivno igra i pjeva:

Oj Pazaru novi Vukovaru,a Sjenice nova Srebrenice.

Dakle, u pitanju je javno uzdizanje prošlih, i zloglasna najava novih zločina i genocida. Šta nam to govori?

Samo jedno: Iako fizički mrtav, Milošević je idejno još uvijek živ.

I biće živ sve dok se ne sahrani njegova patološka ide-ologija. Ideologija “nebeskog naroda” u službi ratnohu-22 http://www.avaz.ba/vijesti/teme/ucenike-pitaju-ko-je-poceo-rat-protiv-srpskog-naroda-91-i-92Autori testa su Milenko Ćurčić i Stevo Pašalić.

195

škačkog etno-čistunstva. Ideologija koja, u svojoj lažnoj, narcistički projektovanoj nebeskosti, nadmeno potcjen-jivački gleda na sve zemaljsko. I ne radi se samo o sam-oprecjenjujućoj metafori vertikaliteta koja nam sugeriše ko je gore, a ko dole. Odnosno, slengovski, koje gornji, a ko donji. Formulacija izaziva i simboličko-higijenske aso-cijacije: Nebo je azurno čisto, sjajno, i prozračno. A Zem-lja prljava, prašnjava, blatnjava, puna izmeta i đubreta. Zato se kaže: Nebo i Zemlja.

Ovo „i“, sugerira njihovu nespojivost i uzajamnu nedodirljivost. Politički govoreći, samo ideološka nebeskost, može da opravda rat nebeskog protiv zemaljskih naroda. Rat čistih protiv prljavih. Ideološki zavodljivo, nema šta! Ali, istina je plehanovski govoreći dijametralno drugačija: Na nebo se pozivaju samo oni što su zalutali na zemlji. I koji, u svojoj zalutalosti, ne znaju da raj nije na nebu, nego na zemlji. Odnosno, Zemlja je raj ako se traži mir, ako se čini pravo i ako se želi malo, kaže švajcarski pedagog Pestalozzi (1746–1827). Tome u prilog, prizivam misao Johana Andersena, koja uči da „Zemlju treba izgrađivati, a ne njome vladati“. Pa makar to bilo s Neba i u ime Neba.

Nilsenova knjiga, jezikom dokumenta i neoborivih činjenica, pokazuje nam svu nadmenost, zločinačku prizemnost, i krvavu prljavost, ideologije nebeskosti. Evo još jedna sada poetska misao koja logički svjedoči protiv Miloševićeve nebeske zaluđenosti. A ona kaže: Ne vrednuj sebe zlatom, ti robe zlata. Jer zlato i nije zlato, osim u tvojoj vijesti, kaže Muhamed Ikbal, pjesnik i mislilac. Ukratko, nije zlato sve što sja. Niti je nebesko ono što samo sebe tako imenuje.

Nilsenova knjiga je, dokumentaristički nijansiran portret jednog tiranina. Portret Nečastivog. Portret nekoga koga

196

je zapadna štampa vrlo precizno, i shodno njegovim krvavim zaslugama, nazvala Balkanskim kasapinom. I sve dok se Srbija i Svijet ne obračunaju s njegovim političkim i nebesko-ideološkim naslijeđem, neće biti mira na ovim prostorima.

Kako to učiniti a da bude dovoljno razumljivo, uvjerljivo i prihvatljivo, porodicama žrtava svih njegovih ratova?

Nilsenovo fizičko prisustvo, ovdje među nama, asocijativno me navodi na Norveški model te vrste obračuna. U ime kulture sjećanja i podsjećanja, i kao odgovor na Quislingovo fašističko zlo, norveška vlada je bila vrlo konkretna i odlučna: U konfiskovanoj vili osuđenog i strijeljanog Hitlerovog poslušnika Vidkuna Quislinga, otvorila je muzej Holokausta. Na taj način savim jasno raščistila je sa norveškom fašističkom prošlošću. Bio sam nekoliko puta u tom muzeju i shvatio jednu mirnodopski i budućnosno važnu stvar: Sve dok na Dedinju, u vili Miloševića, ne bude otvoren muzej Srebrenice i dok isti takav muzej ne osvane na Palama u kući Radovana Karadžića, nema razloga da se vjeruje u stvarnu promjenu, tj. u verbalno poricanje velikodržavnog kursa iz 90-tih.

Samo sa ta dva muzeja, moguće je uzajamno povjerenje konačno pomirenje i istinski mir na ovim prostorima.

Ali, kakve su šanse da se tako nešto i dogodi?

Da se na način norveške samokritičnosti otvore vrata iskrenog dijaloga koji bi vodio istinskom pomirenju bez kojeg region nema ljudske budućnosti koja je svima tako potrebna. Čak nužno neizbježna. Većina običnih, normalnih ljudi, na sve strane, reći će da je to jedini izlaz iz čorsokaka u kome smo sada, i da upravo to očekuju.

197

Ali, želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. O tome najbolje svjedoči ideološka, i aksiološki krajnje licemjerno tempirana knjiga (u formi tobožnjeg dnevnika), miloševićevog prijatelja i mentora (a kasnije političkog suparnika i neprijatelja), Dobrice Čosića, pod naslovom – Bosanski rat, o kojoj je riječ na narednim stranicama.

POKUŠAJ NEGACIJE ČINJENICA*

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano, Ćosića i njegovu knjigu “Bosanski rat”, ovakvu kakva je, a radi što veće objektivnosti pristupa, moguće je

čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.Ovdje je upravo to činjeno i učinjeno.

* * *

Idejna intencija autora knjige “Bosanski rat” je politički sasvim jasna, odnosno, ideološki (i promemorandumski)1 * Tekst predstavlja neznatano i za štampu adpatiranu verziju izlaganja autora na Naučnoj raspravi (03.05.2012.) koju je, u sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, a povodom izlaska knjige Dobrice Ćosića - Bosanski rat – organizirao Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Sarajevo). Učešće u raspravi uzelo je tridesetak znanstvenika humanističkih i društvenih znanosti iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Novog Pazara ... Prvobitni naslov, pod kojim se tekst nalazi u Zborniku, glasi: Pseudodnevničke konfabulacije Dobrice Ćosića. 1 Memorandum SANU, 1986. koji je osmislio i pokrenuo velikosrpski šovinizam i ratni nered širom bivše Jugoslavije, čiji krvavi vrhunac je bila agresija na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Kosovo kao logičan nastavak ekspanzionistički i geopolitički zaošijane velikosrpske fašisoidne etno-isključivosti po kojoj “Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno”. Ustajući, u ime te nemogućnosti, na krvavo-teritorijalna osvajanja susjednih zemalja, a prije svega BiH, pod simptomatično

199

precizno zacrtana. Međutim, nasuprot toj pažljivoj i sofisticiranoj zacrtanosti, postoje brojne logičko-seman-tičke kontraverze koje, uprkos njihovoj izvornoj sofisteri-jsko-obmanjivačkoj nakani, izmiču kontroli autora i oda-ju ga. Na neke od bezbroj Ćosićevih logičkih kontraverzi biće konkretno analitički ukazivano na stranicama koje slijede.

Žrtve kao razbojnici

Evo prve idejno tempirane rečenice koja (po principu pr-vog utiska), ima zadatak da čitaoca knjige, odmah na startu, mentalno i vrijednosno opredijeli za stranu one strane koja bi, svoje jučerašnje krvavo-anticivilizacijsko činodejstvije, danas htjela nekako da prikrije. Odnosno, što je još licemjernije, da ga pripiše nedužnim žrtvama vlastitog pogroma koji je finaliziran u strašnom pokolju sreberničkog genocida, dobivši tako kvalifikaciju – na-jvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ili, kako to, vojnički rezolutno formuliše bivši ko-mandant snaga Ujedninjenih naroda u Bosni i Hercego-vini, pukovnik Bob Stewart, „Srebernica je najgori zločin koji se dogodio. Ne mogu da vjerujem da su pojedini ljudi bili spremni odvesti muškarce i dječake ove zemlje na ubijanje i strijeljanje“.2

Ćosićeva knjiga počinje ovako:

nezajažljivim geopolitičkim sloganima tipa “Ovo je Srbija” (grafit na zidu Glavne pošte u Sarajevu); “Srbija do Tokija” (na jednom zidu u Bijeljini), itd. itd., Srbija je iz zločina u zločin srljala u etnofašizam.2http://www.vijesti .ba/vijesti/bih/248688-Stewart-TV1-Srebrenica-najgori-zlocin-koji-ikad-dogodio.html.

200

201

Iz Bosne stižu zastrašujuće vesti: počeo je rat između Muslimana i Srba. Započeli su ga muslimanski,

sarajevski razbojnici ubijajuči Srbe “četnike” (str. 7).

To je za prosječnog, nekritičkog i, usto, etno-orijentisanog srpskog čitaoca, vjerovatno, samorazumljiva i prihvatljiva formulacija. Ali, kod svih drugih, taj apodiktički iskaz nužno porađa neka logička pitanja:

Zašto bi muslimani u BiH počinjali i vodili rat?

U ime čega?

Šta bi bio njegov smisao i konačni cilj?

Ključni dio odgovora na sva ta pitanja, dat je, na početku knjige gdje se, u samo dvije Ćosićeve rečenice, kojima se nehotice, vrlo jasno i precizno, odaje sistematski negirani razlog i smisao začinjanja rata i velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu:

Stvara se srpska država preko Drine! (str. 34);BiH je privremena tvorevina (str. 44).

Dakle, idejno-logički uzrok rata, kako se vidi iz rečenog, nije na muslimanskoj, nego na Ćosićevoj – srpskoj strani, koja je planski organizovano pokrenula političko rušenje Jugoslavije (“Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno”)3, a zatim oružano-krvavo i, genocidno-sistematski, krenula u razaranje “privremene tvorevine” BiH, a radi stvaranja etnički čiste “srpske države preko Drine”. Ali, da bi se genocidna logika fašisoidno ratnog razaranja Bosne i Hercegovine (kao “privremene tvorevine”), prikrila, za rat, po Miloševićevoj idejnoj formuli, moraju biti optuženi 3 Tu strašnu istinu, kako dalje piše patrijarh Pavle (u nastavku svog pisma Lordu Karingtonu), treba da shvate svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa”. Cf: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001. str. 72.

202

drugi. Oni “osuđeni na nestanak”, jer (kako je to prije rata zaprijetio Miloševićev ratni namjesnik, Radovan Karadžić), “neće imati čime da se brane”.4

Pradoksalno, ali logikom Ćosićevih licemjernih etiketiranja i čitalački sugestivno namjenskih kvalifikacija, upravo ti, “na nestanak osuđeni”, u knjizi su imenovani kao – “muslimanski sarajevski razbojnici”. Logično, zar ne? Da, ali samo prividno i na trenutak koji traje taman toliko koliko i čitanje sljedećih tridesetak zbrda-zdolisanih stranica Ćosićeve totalno gebelsovski obojene knjige. Za ilustraciju evo i konkretnih dokaza. Navodim dva Ćosićeva stava koji se idejno sasvim dobro slažu, ali se uzajamno logički potiru bez ostatka:

Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i

teritorijalnim identitetom i integritetom. Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti,

i ‘etnički čiste’ države (str. 73).

Lijepo zvuči, ali praktično ne stoji. Jer, Ćosić, u svojoj starački i ideološki posredovanoj demenciji, zaboravlja šta je napisao na 73. strani, pa, brzopleto, umjesto onoga što idejno nastoji da prikrije, samo tri stranice dalje, nes(p)retno otkriva i pokazuje ono što je – na djelu. A na djelu je, kako to sam kaže:

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom (str.76).

Međutim, da bi nekako relativizirao očiglednost velikos-rpskog teritorijalno-osvajačkog projekta (nacionalne grandomanije i fikcijskog uverenja da smo “veliki” narod, str. 219), Ćosić sve češće zapada u nove i nove logičko-4 http://www.youtube.com/watch?v=nIrzImkJiOw.

203

ideološke besmislice. Pa kao vrlo upućen u idejno mem-orandumski zacrtane poslove “rušenja privremene tvor-evine BiH” i stvaranja “nove srpske države preko Drine”, brže-bolje, na istoj strani, i u istoj rečenici, tvrdi da, to čuvanje teritorijalne veze sa Srbijom “ne znači političku težnju za stvaranjem velike Srbije”:

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom ne znači političku težnju za stvaranjem

“velike Srbije” (str.76).

Ali, uprkos toj nelogičnoj i licemjerno izrečenoj negaciji, za njom dolazi priča koja, poričući rečeno, još jednom, posredno i neporecivo jasno ilustruje upravo te, integral-ističke, ratnoosvajačke velikosrpske tendencije. Naime, pedesetak stranica kasnije, Ćosić nas obavještava kako je Skupština Republike Srpske donijela odluku o ujedinjen-ju sa Republikom Srpskom Krajinom. Međutim, nastojeći nekako opravdati fašisoidni genocidno-krvavi velikosrps-ki ekspanzionizam, Ćosić ga, jednom pseudomoralnom kontekstualizacijom i promjenom aksiološkog predznaka aktera velikosrpske agresije, amaterski prozirno relativ-izira (“očajnici slobode”, “osvetnici pravde”), suštinski i dalje ostajući na fonu fašisoidnog, velikosrpskog, idej-no-državotvornog cilja:

Srbi teraju svoje! Grme nacionalni fanatici, očajnici slobode, osvetnici pravde, demagozi – svi u otporu prema svakom kompromisu koji narušava njihov nacionalni cilj:

svoju republiku sa svojim teritorijama (str. 126-127).

Citat, kako je vidljivo, očito ne govori o Srbima branitelji-ma nego o: “nacionalnim fanaticima”, “demagozima”, os-vajačima bh. teritorija i graditeljima srpske republike u okvirima već postojeće bh. države. Pa, ipak, uprkos sve-

204

mu tome, i nasuprot činjenici da su u pitanju beskom-promisni nacionalni fanatici i ubice muslimana (i dru-gih nesrba), oni za Ćosića nisu razbojnici. Razbojnici su, kako smo to vidjeli (već na prvoj stranici knjige), saraje-vski muslimani. Dakle, oni koji sasvim legitimno brane sebe i svoje živote, a uporedo s tim, jednu samostalnu, međunarodno priznatu državu. Pa zar to nelogično prei-menovanje branilaca u “razbojnike”, a napadača u “prav-ednike” (osvetnici pravde), nije smišljeno-lažno i licemjer-no-neistinito prikazivanje povijesti, ljudi i događaja?

Jeste!

Naravno da jeste!

Sluganski dokumentarizam Dobrice Ćosića

I zato taj analfabetsko-moralni sunovrat “velikog pisca” automatski porađa čitav niz etički i spistaljsko-zanatski neizbježnih pitanja kao što su: Kako objasniti činjenicu da jedan “veliki pisac” dozvoljava sebi nešto, spisateljski tako nevješto i prozirno; moralno srozavajuće i ljudski porazno? Nešto mimo i protiv svake elementarne etike i logike. Kako je moguće da spis u formi dnevnika, odnosno, “knjiga dokumentarnog karaktera o istorijskim zbivanjima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine” (str. 275), šuti o najokrutnijem zbivanju tog perioda; o vremenu počinjenog genocida u Srebrenici.

O tzv. “dokumentarnom karakteru knjige”, najbolje govori bizarna činjenica da poslije 26. maja, 1995. (str. 202), Ćosić smišljeno preskače na 15. juli (str. 204), ni jednom jedinom riječju ne pominjući genocidni krvavi pir srpske

205

vojske u Srebrenici. Kao da se između 6. i 11. jula, 1995. nije ništa (ama baš ništa), ni događalo, ni – dogodilo. Za podsjećanje, dokumentaran (lat. documentarius), i dokumentarno je ono što se temelji na činjenicama stvarnosti. Desetak hiljada planski likvidiranih ljudi za par dana, po Ćosiću, očito, nije činjenica vrijedna dokumentarne zabilješke.

O čemu se, dakle, ovdje radi?

Očito, radi se o tome da Dobrica Ćosić, kao kreator i (is-tovremeno) mentalni talac velikosprske ideologije, nema ni logičkog ni političkog izlaza, pa, i sam svjestan ira-cionalnog čorsokaka u kome se našao, otvoreno priznaje svoju krajnje nezahvalnu poziciju sluganstva i vernosti u okviru koje djeluje i svjesno prešutkujuje najgnusni-je zločine i događaje krvave četverogodišnje velikosrpske agresije na Bosnu:

Treba da ostanem veran vekovnom srpskom idealu: nacionalnom i državnom ujedinjenju srpskog naroda (str. 66); Narodu se služi svagda, bez uslovljavanja, samo mu

se tako služi (str. 47).

To Ćosićevo nemoralno i poslušnički neodložno služen-je protiv svakog razuma i dobrih običaja (“svagda i bez uslovljanja”), ovdje znači samo jedno: poltronski prizem-no, pubertetski nekritično i narcisoidno sluganstvo u ime slave i velikosrpske ideologije. Čak i po cijenu žrt-vovanja neporecivo očiglednih istina i vlastitog ljudskog dostojanstva.

Nekih stotinjak stranica kasnije (još jasnije i direktnije iskazano), čitamo upravo ono što Ćosić (svim sredstvima sluganske književne nebuloze), uporno nastoji prikriti na

206

ostalim stranama svoje iracionalne i idejno-politikantski tempirane knjige:

Razgovor sa Karadžićem i rukovodećim ljudima, RS, još jednom me opominje: ustanak Srba u BiH, njihov je oslobodilački rat, samosvojna i autonomna pojava, s jasnim i neizmenljivim

ciljem da se ujedine sa Srbijom, i da se na taj rat nikakvim spoljnim, ‘razumnim’ i ‘konstruktivnim’

savetima ne može uticati (str. 197).Projektovano bezumlje tog i takvog rata kao “neizmenljivog cilja”, na koji se, kako to prizna i sam Ćosić, nikakvim spoljnim, ‘razumnim’ i ‘konstruktivnim’ savetima ne može uticati, ogledaće se (iz dana u dan), u onome čemu smo svjedočili 1992. – 1995.: u ekstremnoj iracionalnosti velikosrpskih fašističkih zločina; u besmislu silovanja djevojčica i starica; u masovnom granatiranju, divljačkom klanju i ubijanju civila; u pljačkanju, rušenju i paljenju svega što im se našlo na planski zacrtanom krvavo državotvornom putu. A sve to, kako kaže sam Ćosić, s jasnim i nezmjenljivim ciljem da se ujedine sa Srbijom. Završno i neporecivo svjedočanstvo svog tog osvajačkog etno-bezumlja sadržano je u srebreničkom genocidu i postojanju više od 300 (tristotine) masovnih grobnica na području manjeg, krvlju stvaranog bh. entiteta.

Da bi se takav krvavi pir naknadno (post festum) ipak nekako (o)pravdao pred domaćom i svjetskom javnošću, neophodna je čitava jedna lažna istorija čijeg se pisanja Ćosić dohvatio upravo ovom bestidnom i neistinama krcatom knjigom, namjenski sugestivnog naslova – “Bosanski rat”. Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj, književnoj i najširoj političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, ponosno, bez imalo nelagode i samopoštovanja, piše ovako:

207

Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu; Lažemo zbog poštenja; Lažemo zbog slobode;. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije; Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno;

Dakle, laže se uvijek, na svakom mjestu, u svakoj prilici. S razlogom i bez njega. Ako je vjerovati Ćosiću, i zahvaljujući njemu i sličnima, Srbi žive u laži, od laži, i za laž. Laž je njihov životni, društveni i državni okvir. Po Ćosiću, bez nje (bez Gospođe Laži) Srbi niti postoje niti bilo kome bilo šta kolektivno i pojedinačno znače. Laž je njihova ljudska i nacionalno prepoznatljiva odrednica; kolektivna lična karta Srba.

Naravno, znajući i ne poričući da se jedan dio Srba (preciznije: veliko-Srba), zajedno (i na čelu sa) Ćosićem, ponaša upravo tako, ipak nisam sklon prihvatanju te Ćosićeve generalizacije i zagovora laži kao svevažeće, monolitne etno-ontološke kategorije, uprkos činjenici što se, tome u prilog, mogu naći i sljedeće Ćosićeve tvrdnje, koje (ubjeđujući nas u istinitost vlastite besmislice), “otac nacije” neselektivno i generalno pripisuje čitavom srpskom narodu i zemlji Srbiji:

Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina.U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.

Tako je Ćosić na najbolji način opisao više sebe, i sistematsku laž kao svoj metodološko-spisateljski kredo, nego narod iza koga se, samo kukavički-licemjerno i, karijeristički sračunato, krije. Svjetski poznati masakri

208

na Markalama (Sarajevo) i Kapiji (Tuzla), upravo logikom ćosićevske upotrebe laži (u ovoj knjizi opisani kao tobožnje samogranatiranje muslimana), najbolji su primjeri te patološko-maštovite kreativnosti koju Ćosić preduzima po nalogu dnevno-političke pragme (Laž je srpski državni interes), a u ime “istorijskog spasa” Srba (Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž), ubjeđujući svijet i Srbe u sveistinitost svoje doktrine (U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina).

Laž kao jedini advokatAli, u slučaju knjige “Bosanski rat”, Ćosić ne laže samo iz gore opisanog, ontološkog razloga; razloga suštinski lažnog “srpskog bića” (Laž je u samom biću Srbina). Ćosić ovdje laže iz svojih, znatno širih, opipljivijih, istorijsko-praktičnih, idejno-pobuđujućih razloga i politikantski niskih pobuda. Ćosić laže uprkos svemu viđenom. Uprkos cjelosvjetski poznatom i riječju i slikom obznanjenom povijesnom dogodu. Pri tom, i na svoju nesreću (a našu sreću), Ćosić laže post festum, što je najgori i ujedno beznadežno promašeni oblik laži koji se, nikakvom književnom ni pseudo-dnevničkom sofisterijom, ne može održati. Dakle, tvrdoglavo dosljedan vlastitoj doktrini srpske laži, Ćosić, ima dovoljno sulude hrabrosti da beznadežno laže čak i o onom očiglednom (televizijski posredovanom), odnosno, faktički neporecivom. O zločinu koji je kamerama snimio, sudski utvrdio i pravno osudio cijeli svijet.

Čemu sve to?

Odgovor je vrlo jednostavan: Počinjeno je Zlo bilo toliko golemo da – još samo laž – pristaje da ga brani. Još samo

209

laž prihvata da bude bestidno-licemjerni advokat zločina u ime velikodržavnog, anticivilizacijskog, užasavajućeg i ljudski poraznog genocidno-fašisoidnog velikosrpskog antibosanskog projekta, krvavo ostvarenog na samom kraju XX stoljeća. Otuda naše ključno, kritički urgentno i čitalački neizbježno pitanje:

Kako, s obzirom na sve rečeno, Ćosića, logički i metodološki valjano, odnosno, analitički korektno čitati? I kako ga značenjski uvjerljivo interpretirati a da se, pri tom, ne sklizne u prljavu baruštinu njegovog ideološki diktiranog i etički poraznog diskursa pisanja?

Jedini mogući odgovor je:

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano, Ćosića i njegovu knjigu “Bosanski rat”, ovakvu kakva je, moguće je (što je ovdje i učinjeno) čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.

Dakle, one kritike koja neki sistem prosuđuje polazeći od njegovih vlastitih pretpostavki, tj. unutrašnje dosljednosti (i nedosljednosti) teksta. Tim prije što imanentna kritika po svojoj definiciji uključuje društveni i idejni stav autora. I to je, hermeneutički govoreći, ključni momenat tako izabranog pristupa Ćosićevom djelu koje je pred nama. Imanentna kritika ne insistira toliko na ocjeni koliko na tumačnju djela. Odnosno na njegovoj interpretaciji, težeći prepoznavanju načina kako je takvo djelo nastalo. Imanentna kritika traga za smislom djela, jer je jedino smisao djela bitan i relevantan za njegovo suštinsko i vrijednosno razumijevanje. Čitana na taj način, knjiga Bosanski rat vrvi od logičkih besmislica i antinomija ambicioznog, srednjoškolski poludorečenog, ciničnog, idejno-mizantropski i fašisoidno-ideološki zatrovanog uma Dobrice Ćosića.

210

Za ilustraciju rečenog, evo slikovitog primjera matrice takvog pisanja sa stanovišta zagovaranog – imanentno kritičkog čitanja Ćosićeve knjige. Najprije slijedi trodijelni niz negativnih i smišljeno tempiranih tvrdnji, deskriptivno funkcionaliziranih kao opis tobožnjih događanja:

Srbi beže iz Sarajeva. Duž Drine masovni pokolji Srba. Gore srpska sela.

A onda dolazi, jedna svjesno moralizatorski obojena, a faktički unaprijed pravdajuća projekcija već počinjenih srpskih zločina, koje Ćosić namjenski-licemjerno podastire kao tvrdnju o tobožnjim budućim događanjima, licemjerno “prognostički” konstatirajući:

Naravno, Srbi će im uzvratiti.

Potom, na tragu iste instrumentalno obojene logike, dolazi iskustveno precizan i tačan opis krvavih, ali lažno (osvetnički) kvalifikovanih događaja: Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. (str.7).

Samo jedno je tačno: bio je to užasno krvav i neljudski rat naoružane velikosrpske armade protiv nedužnih civila Bosne i Hercegovine. Sve drugo je laž!

Laž je da se rat vodio iz osvete, tj. uzvratno.

I laž je da je rat građanski.

I, konačno, laž je da to Dobrica Ćosić (kao tobože pametan i vidovit) predviđa: Biće to jedan od najužasnijih ...ratova.

Istina je sasvim drugačija.

211

Radi se o tome da Ćosić samo lažno-dnevnički opisuje ono što je dobro znao i vidio, posjećujući uredno, svih ratnih godina (u znak podrške), mjesta zločina srpske vojske nakon pogroma i paljevina počinjenih nad nesrbima Bosne i Hercegovine. Ukratko, Ćosić samo naknadno i precizno opisuje ono što je već bilo, dajući tom opisu lažnu (odnosno, pseudoprognostičku, vidovito-predviđalačku) formu (Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. str.7), e da bi, makar donekle, relativizirao užas srpskih zločina. Dajući svojim post-festum iskazima budućnosnu formu, sve je, očito, semantički tempirano i podređeno svrsi namjenskog krivotvorenja povijesti i obmane čitateljstva.

Dakle, laž u laži.

Pojmovno govoreći,: tobožnja srpska osveta i tobožnje srpsko uzvraćanje, samo su instrumentalno-pravdajući termini velikosrpskog bezumlja. Bezumlja kojega je Ćosić ne samo potpuno svjestan, nego mu je i direktno kumovao. I to dvostruko: teoretski i praktično! Teoretski, kao pisac i ideolog velike Srbije i autor fašističke doktrine “humanog preselenja naroda”, s jedne; i praktično, kao predsjednik tadašnje agresorske Jugoslavije, s druge strane.

Međutim, ratna istina, koju Ćosić, zajedno sa cijelom Sr-bijom, sasvim dobro zna, potpuno je obrnuta: Drugi su se branili od Srba, i Drugi su se svetili Srbima. Činili su to odgovarajući na krvavu velikosrpsku agresiju kojoj je Ćosić, kako rekosmo, direktno-idejno i praktično-politič-ki kumovao. Sistematski uporan u branjenju organizo-vanog sistema obmana i laži iza kojeg stoji i u ime koga piše i govori, Dobrica Ćosić, već na samom početku kn-jige (po principu napad je najbolja odbrana), taktički se okomljuje na nedužne žrtve krvave velikosrpske agresije.

212

Anuliranjem i negiranjem faktičnosti velikosrpskih zlo-čina koji su užasnuli svijet, na strani 7 (koja je ujedno i prva tekstualna strana knjige), dakle, odmah na star-tu (da bi knjizi priskrbio quasi-hermeneutičku uvjerlji-vost kod neobaviještenih i nedovoljno kritičkih čitalaca), Ćosić licemjerno, i minhauzenovski uzorno, iznosi neko-liko prepoznatljivih idejno-marketinški dobro sračuna-tih, i massmedijski kontinuirano opetovanih ideoloških tvrdnji toga vremena:

Otpočela je snažna antisrpska propaganda.Cilj joj je da nas pred svetom učini agresorima i

zločincima, da bi nas potom kaznili kako agresori i zločinci zaslužuju. Mi se toj antisrpskoj propagandi ne

umemo i ne možemo suprotstaviti (str. 7).

Na ovom mjestu, a shodno gornjim Ćosićevim tvrdnjama, valja se podsjetiti na analogan način kojim je, upravo gebels-ćosićevski uzornom perfidijom, Adolf Hitler izvršio agresiju na Poljsku. Ukratko, oblačenjem njemačkih vojnika u poljske uniforme, Hitler najprije napada (01.IX 1939.), pograničnu njemačku vojnu postaju Glewitz5, a nakon toga, Njemačka žestoko-osvetnički “uzvraća” na tobožnji zločin Poljaka.

Šta nam, u tom kontekstu, gore navedeni, iracionalno-kontradiktorni citati Dobrice Ćosića govore?

Pseudologia phantasticaGovore samo jedno: da je kod autora Bosanskog rata na djelu gebelsovski sračunata pseudologia phantastica, odnosno, psihijatrijski govoreći, “simptom psihopatske

5 http://www.dsr.bloger.index.hr/post/napad-na-poljsku/5882734.aspx

213

konstitucije (autora) koji se manifestira neodoljivom sk-lonošću za laganje”. I to je u tolikoj mjeri minhauzenovski simptomatično da ni sam Ćosić više nije u stanju razliko-vati svoje laži od istine; ni svoju “istinu” od vlastitih laži kojima zatrpava velikosrpske zločine počinjene na putu pokušaja stvaranja Velike Srbije.

Evo još jedan, idejno-propagandistički uzoran, primjer te vrste:

Ćosić, po već ustaljenom velikosrpskom idejno-fašisoidnom običaju, krivce za rat, namjenski traži i nalazi negdje vani. Ovaj put optužuje za to “srbofobske snage u Evropi i Americi”, koje su, kako on to ideološki racionalizira, “uz pomoć srpskog titoizma, istorijskih zabluda političkog vođstva Srbije i nacionalno-odbrambenog zanosa prožetog ekstremnim nacionalizmom koji nije sledila većina Srba, naročito mladih – uveli čitav srpski narod u tragediju na kraju 20. veka” (str. 253.).

Međutim, evo najnovije priče (02. 06. 2012.) o mladima Srbije na koje se Ćosić poziva, i koji, tobože, ne sljede “ekstremni nacionalizam”. Istina je, kako je vidljivo iz donjeg priloga, upravo obrnuta, a mladi potpuno fašizirani. Takvim ih je, valja to reći, ovom i sličnim knjigama fašizirao i učinio ovakvima kakvima se pokazuju u trenutku simboličkog polaganja ispita ljudske zrelosti, napravio baš on – “otac nacije”, Dobrica Ćosić.

Maturanti Vazduhoplovne škole u Beogradu proslavljali kraj školovanja uz klicanje Ratku Mladiću i pevanjem pesama koje pozivaju na linč. Okupljeni na Trgu republike, njih oko stotinu, peli su se na štandove postavljene na Trgu, kao i na spomenik Knezu Mihailu. Većina njih sa dvolitarskim pivskim flašama u rukama i u alkoholisanom stanju, ponašala se u najmanju ruku razuzdano i bahato. Viseći sa spomenika, i na očigled mnogih Beograđana, klicali su ime jednog od optuženih za ratne zločine – Ratka Mladića, i pevali pesme o Kosovu, a mogli su se čiti i neukusni pokliči poput: “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji”.

214

U jednom trenutku preko samog trga se teško moglo proći, pa su tako školske ekskurzije koje su prolazile kroz centar u tom trenutku tražile asistenciju prisutnih policajaca, kako bi deca mogla neometano i bezbedno da prođu. Umesto da slave završetak školske godine kao većina njihovih vršnjaka koje ovih dana možemo sresti po gradu, maturanti Vazduhoplovne škole odlučili su da ‘zaposednu’ grad, pa su tako sa Trga krenuli preko Terazija i Ulicom kralja Milana, gde su na kratko zaustavili saobraćaj, dok su pevali srpsku himnu “Bože pravde” i pesme posvećene Kosovu.

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/223812/

Maturanti+u+Beogradu+skandirali+Ratku+Mladi%C4%87u.html

A samo šezdesetak strana prije toga, zločine nad musli-manima (shodno Ćosićevoj eufemističko-semantički obo-jenoj logici), ne čine pomenuti “ekstremni nacionalisti” (velikosrbi u svom krvavom etno-zanosu i pohodu), nego povrijeđeni “osvetnici”, koji, u svojoj ćosićevski apsolut-noj nevinosti, samo “uzvraćaju” na tobožnje musliman-ske zločine: Ti Muslimani, dojučerašnje ‘dobre komšije’, osvetno su proterani iz svojih kuća. Sve do Višegrada srušene su muslimanske kuće. I u Višegradu srušene su kuće muslimanskih vođa (str. 196). Pri tome ne kaže niš-ta o tome kako je u istom tom bošnjačkom Višegradu (63% Bošnjaka, 33% Srba), u Pionorskoj ulici na Bikav-cu, zapaljena kuća u koju su zaključani živi ljudi. Na taj način ubijeno je 59 osoba i 17-toro djece uzrasta od dva dana do 14 godina (Cf: http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Vi%C5%A1egradu).

A onda, na dnu te iste 196-te stranice (potpuno zaboravljajući šta je rekao na njenom vrhu), Ćosić nas, sasvim nesmotreno, obavještava da se, zapravo, ne radi ni o kakvoj osveti, nego o bestijalno-zločinačkoj borbi za srpsku državu na teritoriji druge, samostalne i međunarodno priznate države – Republike Bosne i Hercegovine:

215

Do četiri ujutru (piše Ćosić) u kancelariji hotela (u Višegradu, E.B.) razgovaramo u grupi: Radovan

Karadžić, Nikola Koljević, Aleksa Buha, Biljana Plavšić, Voja Maksimović, i mi iz Srbije: Ljuba Tadić, Tasa Mladenović, Mile Perišić, Milorad Ekmečić, Dragan

Nedeljković i ja (Dobrica Ćosić, E.B.). Bitan zaključak tog razgovora mogao bi da glasi: Srbi ni u kom slučaju

neće prestati da se bore dok ne dobiju suverenitet svoje države, granice i međunarodno priznanje (str. 196).

Za podsjećanje, samo stotinjak stranica ranije, taj isti Ćosić, sudarajući se sam sa sobom, tvrdi nešto sasvim suprotno. A to je da:

Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i

teritorijalnim identitetom i integritetom.

Čak štaviše, Ćosić, vrlo eksplicitno, tvrdi i ovo:

Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti, i ‘etnički čiste’ države (str. 73).

Tako, dakle, piše teoretičar srpske laži, kreator i autor fašističke doktrine “humanog preselenja naroda”, odnosno idejni začetnik “etničkog čišćenja” koje će svoj vrhunac dostići u dobro isplaniranom srebreničkom genocidu (juli 1995.), koji se (uprkos svjetski relevantnoj sudskoj presudi Međunarodnog suda u Haagu), od počinjenja pa do danas, uključujući i Ćosićevu knjigu – cinički uporno negira i (govorenjem o zločinu, a ne genocidu) idejno-sistematski relativizira i umanjuje.6 A usto, redovno i stadionski uredno veliča i slavi na transparentima čija sadržina (Nož, žica, Srebrenica), čini se, u Srbiji, i u

6http://www.24sata.hr/svijet/nema-prekrajanja-povijesti-u-srebrenici-se-dogodio-genocid-268710

216

manjem, na krvi zločina sazdanom entitetu, slovi kao kultni i kulturni slogan za koji, nikad, niko i nigdje nije odgovarao. Šta li bi tek Ćosić pisao i govorio u faktički i analogno obrnutoj situaciji? Šta bi tek pisao i govorio, zajedno sa Miloševićem, Karadžićem, Mladićem, Šešeljem (...) da je neko Srbima naparavio ono što su oni napravili Vukovaru, Dubrovniku, Bijeljini, Prijedoru, Sarajevu, Srebrenici...? Ne treba, naravno, ni znanja ni pameti za odgovor na to, ionako, retoričko pitanje.

Međutim, jedno je idejno tempirana i namjenski instru-mentalizirana javna priča, a nešto sasvim drugo, ideološ-ka, čak neurotička, fašisoidna velikodržavna ambicija, čiji fanatizam ne bježi od najgrubljih falsifikovanja stvar-nosti, sasvim kompatibilnih sa opsesivnim fantazmom ideološki obojene istine “oca nacije”. Užasna nedjela ve-likosrpskih zločinaca, u Ćosićevoj knjizi, se modifikuju i prikazuju, ne kakva jesu (planska protjerivanja, paljenja i masovna ubijanja civila u ime stvaranja etničke državne teritorije), nego se, potpuno suprotno istini i oporim čin-jenicama gole stvarnosti, naknadno reinterpretiraju kao tobožnja osveta za prethodne zločine muslimana i nesr-ba. Grubo i totalno falsifikovanje povijesne istine, nošeno je Ćosićevom spisateljskom željom da se sopstveni sistem laži pošto-poto učini važećim i za sve druge. A sve po prećutnoj logici implikacije koja nam sugerira Ćosićevu podrazumijevanu i neiskazanu želju: “Treba da vidite st-vari ne vašim vlastitim očima, nego onako kako vam ih ja pokazujem”.7

Komparativno, i psihoanalitički govoreći, još od Freuda znamo da naknadna sjećanja korespondiraju stvaranju idejnih mitova koji imaju za cilj da falsifikuju istoriju, a 7 O. Fenichel, M.D., Psihoanalitička teorija neuroza, Beograd-Zagreb, 1961. str. 226.

217

u smislu realizacije i potvrde vlastitih želja i ideologema na čijoj osnovi počivaju.8 Naravno, kod Ćosića se ne radi ni o kakvim “naknadnim sjećanjima”, nego o namjenski i fašisoidno obojenoj deskripciji ratnog, zločinačkog haosa što ga je sam projektovao a kojim je, predsjednikujući, i lično rukovodio. Otuda sva gomila vrijednosnih, apriori tempiranih, idejno-mrzačkih i ljudski degradirajućih diskvalifikacija Drugih koje se sistematski provlače kroz cijelu Ćosićevu knjigu. Na sceni je čitav arsenal personalno i kolektivno ponižavajućih i poražavajućih etiketa koje negativistički određuju svijet i ljude oko Ćosića, dok sistematski uporno grmi i tlapi o:

– razbojništvu, srbofobiji, totalitarno organizovanom lag-anju, (str. 46); – o plišanom Havelčiću (str. 148); – o Ćurkinu kao običnom kuriru (str. 86); – o Klintonu kao većem lažovu od Hitlera (str.206); – o Bosni kao nakaradnoj državi; veštačkoj tvorevini;kao nasilnom državnom improvizorijumu (str. 265);– o “ustaškoj Hrvatskoj” (str. 278); – o “srajevskim muslimanskim razbojnicima” (str. 7);Itd. itd. Ad infinitum.

O neurotičkoj kompulsiji, diskvalificiranja, ponižavanja i sistematiziranja ljudi i događaja na uvredljivo etiketirajućem principu, psihijatrija je davno rekla svoje. Riječ je o težnji da se unaprijed isključi svaka mogućnost iznenađenja, i da se, svaki događaj falsifikuje i klasifikuje u već poznate kategorije.9 Kad je to u pitanju (kod mitomanski ambicioznog i spisateljski nezrelog Ćosića) valja imati na umu sljedeći metodološki princip koji

8 Ibid.9 Ibid. str. 227.

218

Ćosića znanstveno-logički, ljudski i spisateljski potpuno podriva i devalvira. A princip kaže da je “rasporediti nepoznato u poznate kategorije, stvar nauke”, dok, kompulsivna apriorna etiketiranja i sistematiziranja, preduzeta – ne radi upravljanja realnošću, nego u svrhu poricanja njenih već poznatih aspekata – predstavljaju smišljeno karikiranje stvarnosti i činjenica. Kod Ćosića se radi upravo o tome. Odnosno, i najblaže govoreći, radi se o instrumentaliziranoj književnoj mašti u službi sistematski ideologizirane istorije, okrenute protiv povijesne istine. Tako se Ćosićeva istorija “bosanskog rata” pokazuje kao smišljena, programski idejno obrnuta, lažno prepričana povijest krvave velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Naučne i povijesne istine su istine zasnovane na događajima, a ne konstatacije pisane u dosluhu sa željama iskrivljenim i (konta)miniranim ličnim doživljajem tih događaja. Jer u prirodi želje je da svaku nepoželjnu životnu istinu lažira u svoju korist. Odnosno, psihoanalitički dosljedno misleći i govoreći, laž igra ulogu denegacije istine i realnosti o kojoj namjenski govori. A sve se odvija po ideološki-svjesno tempiranoj prevarantskoj fromuli koja želi uvjeriti ljude da je imaginarno istina. A da su realne činjenice, čija me neprijatna uspomena salijeće, imaginarne.10

Za podsjećanje: Helena Deutsch (1884 – 1982), davno je dokazala da pseudologije, poput Ćosićevih, predstavljaju iskrivljene opise realnih činjenica i mogu se uporediti sa nacionalnim mitovima koji, također, opisuju povijesne događaje deformisane sopstvenim željama.11 Naravno, na prvi (i samo na prvi) pogled (dakle prividno), laž prekriva 10 Ibid. str. 417.11 Ibid.

219

istinu. I to je ono na šta Ćosić računa kod prosječnog, idejno zanesenog, kritički dezorjentiranog i činjenički neupućenog čitaoca.

Međutim, u stvarnosti, i analitički precizno sagledana, svjesno poturena laž otkriva upravo onu istinu koju želi da potisne. Odnosno, na personalnom tragu te logike, patološke laži odraz su smišljenog napora neke osobe da sačuva poljuljano osjećanje vlastite vrijednosti. A Ćosić je (ako freudovski promislimo situaciju u kojoj se nalazi), imao sasvim dovoljno ličnih razloga i za laži takve vrste. Da budem konkretan: Zamislimo Ćosića dok sjedi u SANU, čiji je član. Kao (ne)svršeni (???) srednjoškolac, među gomilom formalno pismenih doktora znanosti i stvarnih učenjaka, on je pod stalnom presijom osviještene ili neosviještene nelagode i osjećanja lične inferiornosti zbog deficitarnog formalnog obrazovanja. Da bi, tako malen i školski nedorastao okolini (u kojoj se idejnom podobnošću obreo), sačuvao osjećaj kakvog-takvog digniteta i samorazvikane veličine (“veliki pisac”; “otac nacije”), te da bi prislio i druge da ga cijene i u njega vjeruju, on mora pisati baš ovakve, idejno-sluganski jeftine knjige. Knjige kojima se perfidno sofisticiranim lažima izdiže daleko iznad akademskog okruženja kojemu, kao uljez, ni formalno ni suštinski ne pripada.

Sedmi rat za ostvarenje Velike Srbije

Bez ikakve sumnje, knjiga “Bosanski rat”, pisana je manirom svjesne i ideološki licemjerne zamjene teza: žrtva se optužuje za zločin, a zločinci, gebelsovski cinično, predstavljaju tobožnjom žrtvom vlastitih žrtava. Pri tome,

220

svoje izvrtanje činjenica i logike ratnih zbivanja, te njihovog prikazivanja po principu zamjene teza, Ćosić konstantno pravda pozivanjem na “ozbiljna uveravanja Karadžića i Mladića” i drugih “prvih ljudi” velikosrpskog ratnog pohoda na Bosnu. Dakle, paradoksalnim pozivanjem na svjedočenja ideologa, planera i izvođača brutalnih zločina i genocida srpske vojske po Bosni i Hercegovini. A o kakvim svjedocima je riječ, nehotice nam kazuje sam Ćosić kada na jednoj od stranica svoje knjige, izražava doslovnu zapanjenost (Zapanjen sam nedoraslošću “prvih ljudi”, “najodgovornijih ljudi” SRJ i Republike Srpske), neljudskošću i nezrelošću srpskih političkih vođa s obje strane Drine. Uostalom, evo doslovnog iskaza samog Ćosića:

Milošević je bahat, neubedljivo samouveren, pragmatičan u okviru svog istrajavanja, nespreman na veći ulog i radikalniju promenu svoje politike. ...Razišli smo se posle večere, posle ponoći. Zapanjen sam nedoraslošću “prvih ljudi”, “najodgovornijih ljudi” SRJ i Republike Srpske (str. 88).

I konačno, ključna i hermeneutički najvažnija misao za korektno tumačenje knjige i njenog autora (sasvim dovoljna za nepogrešivo razumijevanje suštine i smisla “bosanskog rata”), ispisana je na 138. strani Ćosićeve knjige. A ona kaže upravo ono što knjigu i njenog autora ideološki do kraja ogoljuje i povijesno sasvim uvjerljivo raskrinkava, ne ostavljajući ama baš nikakvog razloga bilo kakvoj sumnji u pogledu početka, smisla i cilja genocidnog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995 godine:

Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi

rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja (str. 138).

221

Sapienti sat!12

Čiji je, dakle, bio, “Bosanski rat”???I, ko ga je – i zašto – započeo?

To najbolje znaju Milošević i Ćosić. Uprkos svemu, službe-na Srbija još uvijek priča Ćosićevu lažnu priču.

***

Kao odgovor na Ćosićevu knjigu „Bosanski rat“, pojavio se, u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, obimni zbornik radova „Ćosićev rat“, u kome je zastupljeno tridesetak regionalnih autora humanističkih i pravnih znanosti, koji na analitički način pokazuju svu iluzornost Ćosićevog pokušaja promjene cilja, smisla i prirode rata, odnosno, velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zbornik sadrži radove naučne i stručne rasprave koja je održana 3. maja 2012. godine u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu, na kome sam učestovao upravo gornjim radom – Pseudodnevničke konfabulacije Dobrice Ćosića.

Da bih izbjegao ponavljanje već rečenog u Zborniku, na promociji Zbornika (19. februara 2014), svoj prilog diskusiji oblikovao sam u tekst koji slijedi na narednoj stranici, pod naslovom Zbornika – „Ćosićev rat“.

12 lat. mudrome, dovoljno.

ĆOSIĆEV RAT

Kako je moguće da tako mala i neugledna knjižica D. Ćosića, Bosanski rat, odnosno, voluntaristički pisani knjižurak, proizvede ovako obiman akademski odgovor? (zbornik radova pod naslovom Ćosićev rat).1 Kad se, uzimajući u obzir formate i broj stranica (Ćosićeve knjige, s jedne, i Zbornika, s druge strane), sve prevede na jezik matematike, to je otprilike odnos 5:1. Odnosno, na svaku Ćosićevu stranicu ideološki sračunate i neodgovorne improvizacije, dolazi 5 stranica analitički ozbiljnog i činjenički zasnovanog teksta Zbornika.

Zašto?

Zato što obmane i laži u svojoj voluntarističkoj samovolji ne nude nikakve argumente, dok ih njihovo pobijanje neizostavno traži i automatski uključuje. Evo samo dva primjera: Da bi se nečiji lažni iskaz od pet riječi: dva i dva su sedam (2 i 2 = 7) pobio, nije dovoljno reći „ne pričaj guposti“, ili − „to nije tačno“. Naravno, tačno je da to nije tačno, ali je za obesnaživanje jedne takve neistine, potrebno bar pet puta više riječi nego za njeno nastajanje.

1 Zbornik radova: Ćosićev rat, izd. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2013. Promocija održana u Svečanoj sali Rektorata u Sarajevu 19.02.2014.

223

Nužno je demonstrirati, zorno pokazivati, dokazivati i na očigledan način pokazati da su 2 i 2 = 4 Sva stvar je u tome što onaj ko laže nema potrebe da svoju laž dokazuje. On je naprosto samo iskazuje. Jer laži, niti se dokazuju, niti se mogu dokazati. Ostaje samo gola tvrdnja lažova da je ono što nije.

Tome nasuprot, pobijanje i najkraće kratke laži traži čitav niz argumenata i operacija logičke prirode. Zato je, kao odgovor na Ćosićevu knjižicu improvizovanih laži, potrebna čitava knjižurina analitički sistematizovanih argumenata.

Laž je, komparativno govoreći, nešto poput crne fleke na bijelom stolnjaku. Nemarno prevrnuti fildžan gosta, u hipu sekunde napravi fleku za čije očišćenje domaćici treba čitav niz kontinuiranih koraka njenog izbjeljivanja:

Skidanje stolnjakaNjegovo odlaganje u prljavi vešČekanje dana pranjaPranjeSušenjeŠtirkanjePeglanjeiKonačno vraćanje na sto.

Na isti način, i Ćosićev namjenski prevrnuti fildžan, naz-van BOSANSKI RAT, fleka je prozirnih, idejno sračunatih neistina o jednoj agresiji. Tu fleku, u vreloj vodi činjenica, pere tridesetak autora zastupljenih u zborniku ĆOSIĆEV RAT.

Zbornik raskrinkava Ćosićevu knjigu u svakom pogledu: počevši od naslova pa do pojedinačnih stavova i stranica na kojima sve vrvi od ideološki projektivanih neistina. A

224

225

šta drugo i očekivati od autora doktrine srpske laži, koji javno programski priznaje i objelodanjuje da mu je laž spisateljski kredo. I ne samo njemu. Ćosić svoju doktrinu laži formuliše u množini kako bi sopstvenoj opsesiji neistinom dao što veću idejnu težinu i socijalnu širinu:

Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu; lažemo zbog poštenja; lažemo zbog slobode; laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije; lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.

Fenomen poštene laži

Kao što vidimo, tvrdnjom „lažemo zbog poštenja“, Ćosić čak laže i o samoj laži. Ako je već samo laganje izraz nepoštenja (nepošteno je lagati), kako je onda moguće činiti to u ime poštenja?? I kako glupost zvana laž, može potvrđivati nečiju urođenu inteligenciju, kako to, lažući, tvrdi Ćosić? Eto zbog svega toga je, za razgradnju gomile sistematski njegovanih ideoloških laži Ćosićevog neuglednog knjižurka, bila potrebna ova i ovolika knjžurina argumenata. Trideset regionalnih autora u trideset vrelih voda, peru i ispiraju Ćosićevu otrovnu ratnohuškačku velikosrpsku zločinačku fleku. Fleku koju Ćosić kao ideolog i projektant rata i teoretičar laži nastoji pripisati žrtvama vlastite ideologije i velikosrpskog ratno-zločinačkog pogroma na Bosnu.

Evo, samo jedan primjer, a takvih, i njemu sličnih u Zborniku je iznesena čitava gomila. Beogradski autor Sonja Biserko na 156. str. Zbornika, citira srpskog generala

226

Svetozara Oru koji kaže da je rat vođen pod maskom spašavanja Jugoslavije, koja bi se poslije preimenovala u Srboslaviju kao konačni produkt velikosrpske ratnohuškačke i ekspanzionističke ideologije. Krvave zločinačko-genocidne ideologije koja ruši, pali, siluje, maltretira, kolje i ubija. Kako fizički tako i psihički. Ovo drugo čini se na način ćosićevski uzornih perfidija.2

Takva jedna perfidija čeka nas već na korici Ćosićeve knjige laži. Odnosno, već u samom naslovu formulisanom kao – BOSANSKI RAT. Time on, jedan precizno planirani i krvavo izvedeni velikodržavni rat, cinično prozirnim manevrom značenjski tendencioznog imenovanja knjige, vraća u sferu mentalne perverzije odakle je izvorno i pokrenut. I sve tako, kroz cijelu knjigu, od državne do etno-perverzije. Novim olako izmaštanim narativima, Ćosić pokušava da poistini svoje višedecenijske namjenski licemjerno projektovane laži. Njemu to kao rođenom, ontološkom lažovu, nije nimalo teško. Baš kao što je meni i svima nama u ovom Zborniku vrlo jednostavno kazati i pokazati da je BOSANSKI RAT zapravo nominalni falsifikat za ĆOSIĆEV RAT. Ćosićev novi knjiški rat, kojeg – na sudu logičke, analitičke i moralne prosudbe – gubi kao i sve svoje oružane, velikosrpske ratove vođene od 1991. do 1999.

Ćosić je veliki gubitnik. A veliki gubitnici i veliki porazi, baš kao i velike pobjede, zaslužuju obimne knjige. Ovaj Zbornik je dokaz još jednog povijesnog poraza zločastog Dobrice. Zbornik svjedoči o mentalnoj nezrelosti jednog etno-fanatika koji se nerazmrsivo zapetljao u kučine vlastitih neistina. Ovo je knjiga demistifikacije gebelsovske nacional-fašističke doktrine D. Ćosića. Doktrine koja ni 2 perfidia, lat. vjerolomstvo, zloba, podmuklost.

227

nakon svih zločina, koje je ostavila iz sebe, ne posustaje ni danas. Nedavni primjer iz Bratunca (14.08.2013.),3 na nekoj slavi, ispred zgrade opštine, gdje se javno uz muziku i svirku kolektivno igra i pjeva:

Oj Pazaru novi Vukovaru,a Sjenice nova Srebrenice.

Dakle, javno se uzdižu prošli i zloglasno najavljuju novi zločini i genocidi. Sve je to u potpunom ideološkom skladu s onom, ratnohuškačmom, neposredno postdeytonski napisanom pjesmom akademika Matije Bečkovića pod naslovom „Ćeraćemo se još“. Očito na sceni je uzorno njegovani kontinuitet ratne fašističko-ekspanzionističke ideologije SANU i Dobrice Ćosića.

Šta nam to govori?

Samo jedno!

Iako mentalno-stvaralački mrtav, Ćosić je idejno još uvijek živ.4 I biće to sve dok se ne sahrani velikosrpska patološka ideologija. Ideologija “nebeskog naroda”. Ideologija koja, u svojoj ratnohuškačko izmaštanoj nebeskosti, nadmeno potcjenjivački gleda na sve zemaljsko, koje je, u svojoj prizemnosti, za nju krajnje neprihvatljivo. I dostojno prezira nebeske uzvišenosti “nebeskog naroda”.

Socijalno-medicinski, i sanitarno-higijenski govoreći ideologija nebeskosti polazi od sljedećih simboličkih postavki: Nebo je azurno čisto, idilično sjajno, i etarski prozračno. A Zemlja, tvrda i crna; prljava, prašnjava, i blatnjava; simulakrum je otpada, izmeta i đubreta. Kad 3 https://www.youtube.com/watch?v=cKX4urXLqUk4 U međuvremenu, nakon pisanja ovog teksta, a prije objavljivanja knjige koju čitac drži u rukama, otac nacije i ideolog zla, Dobrica Ćosić, umro je 18. maja 2014. Cf: http://www.klix.ba/vijesti/bih/umro-dobrica-cosic-srpski-otac-nacije-ideolog-zla/140518054

228

se to prevede na praktični jezik velikosrpske etno-politike, onda ideja nebeskosti znači sljedeće: Čista ideološka nebeskost, traži rat uzvišeno nebeskog protiv zemaljskih prljavosti. Rat čistih protiv prljavih. Rat čistog nebeskog, protiv prljavih zemaljskih naroda. U tome je smisao one predratne Šešeljeve prijetnje: ako treba zaratićemo sa celim svetom. I onog patološki ekspanzionističkog slogana: “Srbija do Tokija”.

Ćosićeva knjiga Bosanski rat, bila je i ostaje njegov novi ljudski, ideološki i politički poraz. Ovaj zbornik je razumsko i umsko svjedočanstvo tog poraza. Da nije žrtava koje je svojom ideologijom ostavio iza sebe Ćosić bi odavno bio zaboravljen. Ovako ostaje poznat samo po neljudski krvavom tragu i knjiškim lažima koje je sistematski proizvodio.

Franko, Hitler, Musolini, Staljin, Milošević, eto Ćosićevog zločinački uzornog društva za koje u ovom hramu znanja i pravde5 nema mjesta. Čak ni na nivou samog podsjećanja.

5 Misli se na mjesto održavanja promocije Zbornika: Rektorat Univer-ziteta u Sarajevu, smješten u zgradi Pravnog fakulteta.

4 SOFISTICIRANI NASTAVAK TKANJA

Šta će reći Povijest?Povijest će gospodine, lagati kao i obično.

B. Shaw

Nema većeg zla od zle pameti.Narodna poslovica

231

METANARACIJA, POETIZACIJA I PSIHIJATRIZACIJADAYTONA

Ima časova kad pred duhom, jasnošću munje, sine sva strahovita nepravda društva i njegova poretka. Ima istinâ koje su stare, svagdanje i otrcane dugim ponavljanjem, ali kad te istine sinu čovjeku pred očima nekazivane i nenanglašavane, nego ocrtane na šutnji jednog strahovitog časa, odigrane među živim ljudima, tada te stare oveštale istine dobivaju nov i strahovit lik i žive u duši našoj kao vječna bolna misao.

Ivo Andrić

Termin ‘poetika’ strukovno spada u vokabular nauke o književnosti. Etimološki gledano, pojam se razvio od starogrčkog pridjeva ποιητικός – pjesnički, u vezi s pjesništvom. Sami Grci pjesništvo zovu ποίησις ili ποητικη τέχνη, pri čemu ovo ‘tehne’ znači pjesničko umijeće ili pjesnička vještina (lat. ars poetica). Termin ‘naracija’ (lat. narratio), odnosi se na pričanje, pripovijedanje događaja. U osnovi ovoga pojma jeste specifikum karakterističan za prasituaciju međuljudske komunikacije: pripovijedanje

232

kao verbalno posredovanje događaja u smislu njegovog faktografski slobodnijeg prezentiranja slušatelju.

Pričam ti priču

Riječ je o distanciranom prikazivanju stvari i događaja sa subjektivnog stanovišta pripovjedača, koji, budući da nije ni akter radnje niti njen saučesnik, on, shodno maniru i tradiciji književne oratorske naracije, često sasvim pristrasno mijenja činjeničnu istinu zbilje zarad svojih posebnih (npr. estetskih, idejnih, ili političkih), ciljeva. Sve u svemu, stvar se, s aspekta pripovjedača, svodi na neobavezujuću lagodnost principa “pričam ti priču”. Danas jednu, sutra drugu (na istu temu i o istom događaju), isključujući pri tome svaku, pa i moralnu odgovornost zbog evidentne inkompatibilnosti (meta)narativnih (di)verzija priče. I tu nema ništa sporno sve dok priča ostaje u okvirima zabavno-igrajućeg-se l’art pour l’art-ističkog konteksta zimskog seoskog sijela; ili dok interpretativni pristup nekom književnom predlošku svoju zaokupljenost tekstom/pričom gradi na otrcanosti školskog pitanja: “Šta je pisac htio da kaže”?

Međutim, kad proizvoljnost naracije, pred idejno-prag-matski tempiranim konceptom napusti okvire interper-sonalne komunikacije, i kad programski preuzme na sebe epohalno kolektivističko značenje i važenje (u smis-lu namjenski strukturiranog oblikovanja najšire društ-vene zbilje), onda imamo posla s nečim što se zove meta-naracija, metapripovijest ili Velika priča koja funkcionira kao mesijansko-idejni promotor i koordinator aktivno-sti inspiriranih aktualnopolitičkim ideologijama spasa. Nametanje te vrste konceptualizacije bilo kojem doku-

233

mentu, svodi ga, snagom interpretativne proizvoljnosti, na razinu slobodno raspoložive književne građe čije se oficijelno značenje stavlja u službu samo interpretatoru znanih i od javnosti brižljivo skrivanih motiva.

Upravo u tom pogledu fenomenološki krajnje indikativ-na je (ranije SDS-ova, a danas i SNSD-eova), pragmatič-ka, dnevnopolitička i metanarativna diverzantska inter-pretacija Daytona, kojom se, zakonska obaveznost pot-pisom prihvaćenog međunarodnog dokumenta, umjesto supotpisnički zajedničkog striktnog pro-vođenja u prak-su, nonšalantno devalvira na doživljajno inspirativnu i hermeneutički-interpretativnu neobaveznost njegovog pre-vođenja (kao da je riječ o gimnazijskom književno literarnom štivu) u idejno-konceptualne obrasce individ-ualnog, grupno-stranačkog i dnevnopolitičkog interesa i smisla.

Radi podsjećanja, diverzija (lat. diversus – suprotan, različit), znači odvraćanje, skretanje, promjenu smjera, a diverzant je onaj koji, u prenesenom smislu (druga značenjska ravan, kod B. Klaića)1, “kvari slogu u nekom radu”. I upravo tu, u tački ukrštanja političkog voluntarizma i avanturizma dekadentno jednostrane SDS-ove metanarativne ‘promjene smjera’ Daytona (iz provođenja u prevođenje), dolazi do pucanja veze između značenja i važenja Daytonskog ustava, s jedne, te, njegove konverzije iz dokumentarne, zakonske ravni, u književno-narativnu sferu situaciono-prigodne, tačnije, dnevno-političke priče/naracije, s druge strane.

I dok nam povijest estetskih ideja pokazuje kako dokumentarna “svakodnevnica ograničava književnost”, ovdje, upravo obrnuto – proizvoljno ispolitizirana

1 B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1987.

234

poknjiževnjenost s mukom usaglašenog mirovnog dokumenta, grubo suspendira i ograničava njegovu načelnu i zbiljsku funkcionalnost. Događa se to prisilnom artizacijom i redukcijom Dokumenta (resp. Daytonskog mirovnog sporazuma), na karikaturalni privid njegovog izvornog bića. U tako maskiranoj i vješto instrumentaliziranoj disfunkcionalnosti Dokumenta, na njega se može još samo pozerski pozivati, ali ne i djelom, i na- djelu-ga-pokazivati, na šta se Potpisom pred Svijetom obavezalo.

Zahvaljujući tome, Dokument u svojoj idejno-reduktivnoj i meta-narativnoj svedenosti na estetsko (pukost formalnog privida), prestaje biti ono što jest (Ustav, Zakon), a postaje ono što nije: Priča, Naracija, Umijeće. Dakle, nešto podložno slobodnom tumačenju, koje, svog Potpisnika, a istovremeno (logikom povratne sprege), i Oficijelnog Čitaoca (tačnije: jednostrano heurističkog Naratora), odnosno Političara, više ni na šta ne obavezuje. U tom smislu, Dejtonski sporazum, prepredenjaštvom ideološkog kalkulusa, sveden na polisemičku nesravnjivost đačke lektire, implicite ograničava bosanskohercegovačku životnu stvarnost na isti onaj način na koji životna svakodnevnica poriče lijepu književnost u njenoj svjetopopravljačkoj benevolenciji.

Naime, zahvaljujući oštroumnim estetskim i filozofsko-kritičkim uvidima Jürgena Habermasa, dolazimo do otrežnjujuće spoznaje da dva jezika: jezik svakodnevnice i jezik književnosti u svojoj egzistencijalnoj disparatnosti imaju potpuno različitu operativnu težinu (jedan obavezuje, dok drugi oslobađa obaveze), što u optici mimikrijski prevrtljive vlasti omogućava beskrajnu manipulaciju prethodno već dobrano nacionalizirane

235

svijesti i podsvijesti civilizacijski retardirane i ratom ostrašćene gomile.

Preciznije: analitički pronicljivi Habermas pokazuje nam kako, u svakodnevnoj komunikativnoj praksi jezički činovi imaju snagu koju u književnim tekstovima gube. U prvom slučaju oni funkcionišu u kontekstima činova u kojima učesnici moraju da ovladaju situacijama i da – valjda zbog toga – rješavaju probleme; u drugom slučaju su skrojeni prema recepciji koja čitaoca oslobađa djelanja: situacije koje on susreće, problemi sa kojima se suočava, nisu neposredno njegovi vlastiti. Književnost ne zahtijeva od čitaoca da zauzme stav kao što to svakodnevna komunikacija zahtijeva od onih koji djeluju. I jedan i drugi su upleteni u priče, ali na drugačiji način. Ova razlika se može objasniti preko aspekta povezanosti značenja i važenja.

Dok se pretenzije na važenje iskaza, ispravnost normi, iskrenost ekspresija, nadređenost vrijednosti (pretenzije koje prožimaju prozu svakodnevnice), tiču koliko govornika toliko i adresata, pretenzije na važenje koje nastupaju unutar književnog teksta imaju istu obavezujuću snagu samo za osobe koje se pojavljuju u njemu, ali ne i za autora i čitaoca. Transfer važenja se prekida na ivici teksta, i ne dopire do čitaoca. U ovom smislu su književni jezički činovi ilokutivno obesnaženi. Interna veza između značenja i važenja rečenog ostaje netaknuta samo za likove romana (Građane BiH, koji se nadaju), za treće osobe ili za druge osobe pretvorene u treće – (Međunarodna zajednica, koja nadgleda) – ali ne i za realne osobe (SDS i haaški optuženici, kao massmedijski i političko-marketinški ideologizirana signatura opstojnosti RS-a koja, proizvoljnim i situaciono prilagođenim novoznačenjskim

236

iščitavanjem Priče, prikriveno, ali učinkovito, opstruira važenje Sporazuma)2. (Sva umetanja u zagrade E.B.).

U optici tradicionalne narodne mudrosti (usmene književnosti), taj se fenomen frazeološki uobičajeno imenuje kao “prazno”, ili – “mrtvo slovo na papiru”3, tj. Zakon koji u svojoj praktičnoj suspendiranosti ostaje potpuno izvan životne primjene.

Stoga, u kriznom trenutku narastajućih reformskih potreba i zahvata u anemično društveno tkivo BiH, umjesto da bude spiritus movens novih rješenja, na tragu životne dinamike i njenih urgentnih zahtjeva, idejno poknjiževnjeni Dayton postaje fortifikacijska utvrda protivnika Sporazuma. Postaje ono na šta se baš Oni na sav glas pozivaju. Na Prazno Mjesto derogiranog Zakona, Prekršitelji, ne samo da se lukavo i kočničarski uspješno ubacuju u već usporeni životni ritam BiH, nego još uz to, prozirnom javnom halabukom vlastitu antidaytonsku subverziju sugeriraju domaćoj i svjetskoj javnosti kao generički zakonitu i pravovjernu formu čuvanja izvornosti Sporazum.

Kako je “narodna grobnica” postala ”sveto slovo”Kako drugačije objasniti sljedeći moralno-logički para-doks: Dolazak Daytonskog mirovnog sporazuma, tadašn-ja vodeća politička struktura RS dočekala je na unaprijed pripremljen nož. U SDS-ovoj metaforičkoj metanaraciji,

2 J. Habermas: Postmetafizičko mišljenje, Beograd, 2002. str.287.3 „Sve lepe reči (...) ostaju prazno slovo na papiru ako dugo traje taj raskorak između normativnih prava i njihove realizacije...“ Cf. J. Matešić: Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb, 1982

Daytonski sporazum je, odmah po potpisivanju, medi-jski sinhronizovano i “na sva zvona”, proglašen i snažno marketiran kao “grobnica srpskog naroda”. Sva daljnja događanja njegove opstrukcije od 1995. do danas, bila su i ostala na tragu te grobljanske metanarativne matrice.

Pod okriljem semantički tako tempirane metanaracije, legalizirano je, i organizirano je – otvoreno provođenje neprovođenja Daytona. Već skoro punu deceniju (2004. vrijeme pisanja teksta),4 kompletna dnevnopolitička bosanskohercegovačka scena, uokvirena je njome. Od toga da je RS država, pa do (u skladu s tim), neskrivene opstrukcije zajedničkih organa i odbijanja svih drugih Daytonom prihvaćenih obaveza: Uvođenja konvertibilne marke; registracijskih tablica/pločica; jedinstvenog pasoša, vojske, policije, državne granične službe, zastave, himne i još uvijek aktualnog odbijanja hapšenja lica sa haaške liste, optuženih za ratne zločine... itd., itd. Tako se metanaracija o ‘grobnici’ izmetla u passe-partout svih bh. političkih i egzistencijalnih nevolja i nedaća. Istrajavanjem na njoj, Dayton je ne samo revidiran, nego i praktično sahranjen tj. odbačen. Cijenu su plaćali i još uvijek plaćaju egzistencijalno frustrirani i izmanipulirani Građani civilizacijski marginalizirane Bosne i Hercegovine.

Vremenom, pod pritiskom svijeta (resp. međunarodne zajednice), da se konačno okonča neskriveno odbijanje Daytona, i sve glasnijih unutrašnjih zahtjeva za njegovom revizijom, odbijanje Sporazuma, taktički, biva zamijenjeno njegovim deklarativno naglašenim prihvatanjem uz, planski smišljeno i kontinuirano, nastavljanje njegovog praktičnog opstruiranja. Došlo se dotle da, u maniru ketmanpolitičkog cinizma, Dayton, od svojih najglasnijih 4 Status, magazin za (političku) kulturu i društvena pitanja, br. 5; Mostar 2004.

237

238

i najdosljednijih Praktičnih Poricatelja, biva proglašen za Sveto Slovo, koje se “mora tvrdo poštovati”, inače, kako prijeteći kažu, slijedi talas “potresa u regionu” i “novi lanac radikalizma”, što, prevedeno na jezik realpolitike5(koja je pokrenula i prethodni), znači – novi rat:

Svako slovo Dejtonskog sporazuma tvrdo se mora pošto-vati. Pokušaji njegovog jednostranog menjanja mogli bi da dovedu do potresa u regionu i novog talasa nestabilnos-ti. Ovu zajedničku poruku nakon razgovora u Beogradu, uputili su premijer Srbije Vojislav Koštunica i predsednik Republike srpske Dragan Čavić... Svaka promena Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma pokrenula bi novi lanac radi-kalizma – ocenio je Čavić.

P. Vasiljević: “Svaka revizija Dejtona – opasna”.Večernje novosti, 27. 09. 2004.

Logička nedosljednost gornje poruke čini je ljudski i moralno sasvim upitnom, a politički neprihvatljivom. Ali, za njene Pošiljaoce, očigledno, nije bila potrebna nikakva saglasnost za njihovo desetogodišnje (sada već dvadese-togodišnje, prim aut.) i jednostrano ne-provođenje Dayto-na. Ali će, “njegovo jednostrano menjanje”, (nužno upravo zbog jednostranog neprovođenja), dovesti do “potresa u re-gionu”, “novog talasa nestabilnosti” i “lanca radikalizma”. Dakle, realpolitički kodirana, gornja poruka, urbi et orbi, kad se značenjski dekodira, glasi ovako: Bez naše saglasnosti Vi ne možete, tačnije: (pod prijetnjom rata) ne smijete Dayton mijenjati. Istovremeno Mi ga, bez Vaše 5 “...u pitanju je politika lišena principa i moralnih normi, koja se zasniva na gruboj materijalizaciji ljudskih odnosa, društvenih i političkih ciljeva, koja se prvenstveno zasniva na sili i prinudi ili ne preza da se njome koristi; koja sve ocjenjuje „sa pozicija sile“ i prihvaća načelo da „cilj opravdava sredstvo“, dok je cilj istovremeno sam za sebe jedna politika interesa uskih klasa i vladajućih grupa ili manipulisanje ljudima i stvarnim ljudskim vrijednostima“ (R. Tubić).

239

i bilo čije saglasnosti, i možemo, i hoćemo, i smijemo – ne-provoditi. Još kraće: Drugima se zabranjuje upra-vo ono što se Sebi (Übermensch, tj. nebeskom logikom), dozvoljava. Na taj način prijetnje i ucjene, kao jednostra-na instrumentalizacija višegodišnje kontraproduktivne i logički nerazumljive tolerancije Međunarodne zajednice, postaju sračunatom osnovom status quo-a i egzistenci-jalno jalove pat pozicije BiH, koju nije moguće prevazići bez promjene Daytona ili bez nove međunarodne kon-ferencije. I jedno i drugo odbijaju upravo oni koji, jav-no se zaklinjući u njega – praktično (na djelu) – odbija-ju Dayton. I koji o Daytonu odbijaju razgovarati u BiH, nego to čine u susjednoj zemlji, šaljući pri tom u svijet poruke nedvosmisleno prijetećeg sadržaja. Tako je licem-jerje političke jednostranosti vremenom poprimilo snagu pravila koje ne samo da se ne dovodi u pitanje, nego se s njim na oficijelnoj političkoj sceni – ponizno licitira. Pos-lije svega, postaje zdravorazumski upitno, kako je moguć takav iracionalizam u srcu racionalno-pragmatične Ev-rope i zašto se to toleriše? Je li u pitanju političko sljepilo ili prećutno (resp. izlobirano) saučesništvo?

Odgovor valja potražiti na široj, antropološkoj ravni, u kombinaciji kraće fenomenološko-psihološke analize neosviještene, tj. običajno kodirane prakse gradnje/uspostave kako pojedinačnih interpersonalnih, tako i širih društvenih odnosa. Zanimljivo, iskustvo pokazuje da se uspostava međuljudskih odnosa odvija uvijek na štetu korektnije, racionalnije, narodski govoreći – pametnije strane. Sve se događa po scenariju nepisanog pravila: “pametniji popušta” i, naravno – gubi.

Uzmimo onaj Vaclavikov (P. Watzlawick) primjer: mladić ima prvi sastanak sa djevojkom. I dok je on na zakazanom

240

mjestu (ne)strpljivo čeka, ona kasni beskonačnih dvadesetak minuta. Pa, ipak, kad ona konačno dođe – on je sasvim mirno i tolerantno prihvata, ne pominjući joj ni jednom riječju sporno zakašnjenje. Zanemarimo na trenutak mogućnost da on, u svojoj glavi, već ima neko pravilo vezano za poštovanje tačnosti i vremena – npr. da žene nikada ne stižu na vrijeme. Ili to da, u emotivnom zanosu ljubavne zatravljenosti, prihvatajući smjerno njen postupak, zadovoljno, i bez komentara, prelazi preko njenog zakašnjenja. Kad zabacimo sve to, i štošta drugo, postaje nužno pitanje:

Šta se dalje događa?

Prećutnim prihvatanjem njenog kašnjenja (razložnog ili bezrazložnog, sasvim svejedno), on je dopustio da se uspostavi “prvo pravilo njihovog odnosa”: Od sada, u fantazmagoriji egosa njenog samoljublja, Ona “ima pravo” da kasni, a On “nema pravo” da se zbog toga buni ili traži objašnjenje. Ustvari, ako bi je kasnije, prilikom nekog budućeg zakašnjenja i kritikovao, kaže Vaclavik, ona bi imala pravo da mu, čudeći se, ljutito prebaci: “Kako to da se sada odjednom buniš zbog toga”?

I tu leži logičko-psihološki zec!

To je mjesto gdje je tzv. „međunarodna zajednica“, s prećutkivanjem prvog SDS-ovog antidaytonskog ispada, izgubila bitku s budućim ležernim opstruiranjem Dayto-na koje traje i dandanas.O čemu se, fenomenološki gle-dano, ovdje radi?

U komunikativnoj teoriji i praksi, da ostanemo još malo kod Vaclavika, taj je fenomen poznat pod imenom “ograničenje”, i ilustruje činjenicu da, svaka izmjena poruka zainteresiranih strana, uokviruje komunikativni

241

prostor i “sužava lepezu narednih poteza”. Drugim riječima – neki incidentalni događaj ne mora nikad biti zvanično pomenut, a kamoli odobren. Ali, sama činjenica da se zbio i da je u momentu dogoda bio prećutno prihvaćen, čini da se presedan ustoliči kao buduće komunikativno pravilo. Naknadno dovođenje u pitanje tako uspostavljenog pravila postaje, sa aspekta druge strane, “neoprostivo ili u najmanju ruku pogrešno ponašanje”. To, važi kako za životinje, koje zapišavanjem određuju svoju teritoriju (“šta je ko jamio, jamio...”), tako i za interpersonalne ili međunarodne odnose.6 Iskustva sfere druge političke ravni, pokazuju kako to praktično izgleda. Uzajamno elektronsko nadgledanje supersila, predstavlja poučan i dobar primjer uspostavljanja takvog pravila u ravni međunarodnih odnosa.

Logički gledano: što se ti špijunski brodovi ili avioni više približe teritoriji nadgledane zemlje, to će bolje obaviti svoj zadatak. I zato svi nastoje doći što bliže cilju. Ali, šta znači “blizu” ili “preblizu”, to još nije strogo kodificirano i na to se teško pozivati. Međutim, sama praksa je iznjedrila pravilo sljedeće vrste: ako špijunski avion bude oboren na svom prvom nadlijetanju neke teritorije, taj se incident po nepisanom pravilu uglavnom zataškava. Suprotno tome, njegovo obaranje prilikom drugog nadlijetanja iste teritorije, predstavlja “ozbiljan međunarodni incident”.7

Na tragu gornjih primjera, za dešifriranje “tajne” upornog desetogodišnjeg odbijanja i neprovođenja daytonskog sporazuma od strane manjentitetskih potpisnika, principijelno bitno je sljedeće: u nestabilnim i potencijalno eksplozivnim područjima kakvo je naše (BiH i najbliže okruženje), Prekršitelj se obično okreće praksi 6 Cf. P. Vaclavik: Koliko je stvarno stvarno?, Beograd, 1987.7 Ibid.

242

koju je Hitler nazivao “taktika salame”; odnosno, tehnici upražnjavanja jednog svršenog čina za drugim, dobro pazeći pri tom da, svi pojedinačno, ostanu taman toliko malih razmjera da nijedan, sam po sebi, nije dovoljno važan da bi ona druga strana zbog toga rizikovala ozbiljniji sukob.8 Konkretno, SDS nikad nije rekla: “Ne prihvatamo Daytonski sporazum”, ali je uporno, po principu „taktike salame“, opstruirala njegove pojedinačne stavke. (I obrnuto: Međunarodna zajednica ih je na isti način, i nakon podosta izgubljenog vremena, naknadno provodila, tj. “nametala”).

II

Trebalo bi prema tome dau ime tolerancije zahtijevamo pravo

da ne tolerišemo netolerantne. K. Poper

Dakle, bosanskohercegovačku daytonsku agoniju smišl-jeno održavanu perfidnom “step by step” logikom, pro-dužuje i početna, začuđujuće snishodljiva i kontinuira-na neodlučnost (naivne?!) „međunarodne zajednice“, koja (upravo zbog opisanog petrificiranja te neodlučnosti u samorazumljivo pravilo), Zajednicu čini sve nemoćnijom i benevolentnijom, a Prekršitelje Daytonskog sporazuma sve bezobzirnijim i istrajnijim u njegovu nepoštovanju i otvorenom neprovođenju.

Novi Dayton, dakle, neophodan je kako bi „međunarodna zajednica“, učeći iz vlastitog iskustva, startajući novom i znatno energičnijom političkom pedagogijom, uspostavi-8 Ibid.

243

la nova pravila igre i krenula u njihovo striktno pošto-vanje, tj. provođenje. Pri tom, Novi Dayton ne može biti samo unutrašnja stvar, stvar dogovora “narodâ”, tj. bh. političara, kako to kompromiserski nisko najčešće for-muliraj u OHR-u: “Stvar je političara Bosne i Hercegov-ine da se kroz odgovarajuće institucije dogovore o konsti-tutivnim promjenama. Ne bismo komentarisali specifične prijedloge; međutim, ono što je važno jeste da bosansko-hercegovački političari pronađu način da p jednostave sistem vlasti i smanje birokratiju, za koju troškove plačaju građani”.

(vidi: www.patriotmagazin.com./media/oo14.htm)

Istinski a ne formalno biti

Misijska nelogičnost i neodrživost ovakvog držanja „međunarodne zajednice“, vidljiva je iz sljedećeg logičkog stava: Da “narodi” mogu sami da se dogovore, prisustvo „međunarodne zajednice“ Ovdje, bilo bi – nepotrebno. Međunardna zajednica je Ovdje zato što mora da bude Ovdje. A „biti Ovdje“, u kontekstu te neizbježnosti, znači istinski, a ne – formalno biti. A to opet znači, maksimalno funkcionalizirati svoje prisustvo i preuzeti konkretnu odgovornost, te, konkretnom terapijom, snažno pristupiti konkretnom rješavanju konkretnih problema, kako uz pomoć domaćih aktera koji to hoće, tako i oštrim sankcioniranjem onih koji “taktikom salame” odbijaju da stanu iza vlastitog Potpisa. Sve dok se to ne dogodi imaćemo shizofrenu političku situaciju analognu onoj s kojom se bori moderna – antipsihijatrijskim presingom demokratizirana psihijatrijska praksa.

244

Naime, cilj svake (psiho)terapije je vraćanje pacijenta u normalnost. Ali, to se ne postiže pukim pozivanjem pacijenta da se ‘unormali’. Bespredmetnost tog pozivanja je čisto logičke naravi. Kad bi pacijent bio sposoban da se sam ‘unormali’, njemu ne bi trebala bolnica, i on ne bi bio hospitaliziran. Dakle, potpuno neovisno šta o tome misle pacijenti i ljekari individualno, svaka se normalnost, a politička baš kao i pacijentska, afirmira i potvrđuje preko određenih pravila ponašanja, “koja se moraju poštovati spontano, a ne zato što pacijent nema drugog izbora”. Dakle, sve dok je pacijentu potrebna pomoć – da bi se ponašao kako treba, on je – pacijent. Stručna literatura, za potvrdu tog pravila, nudi nam jednostavan i slikovit događaj iz prakse.

Evo životnog primjera:

U bašti jedne psihijatrijske klinike, pacijent za vrijeme zajedničkog piknika, samostalno, prži šnicle. Prilazi mu ljekar i njih dvojica uz roštilj vode sasvim normalan razgovor u toku kojeg (jer nijedan od njih ne poduzima ništa), šnicla počinje da zagorijeva i dogorijeva – na njihove oči. Kad su poslije zajedno raspravljali taj poražavajući detalj, ispalo je da su pacijent i ljekar uzajamno računajući jedan na drugog, razmišljali ovako: Pacijent je smatrao, da, ukoliko su ravnopravni, i sam ljekar treba da poduzme nešto u vezi sa šniclom. Istovremeno, psihijatar je odlučio da se distancira od svake pomoći smatrajući da bi, eventualno uplitanje, bila jasna poruka pacijentu da ga smatra nesposobnim da sam dovrši sporno prženje.9

Analogno: SDS, pritisnut vlastitom metanarativnom hipotekom “grobnice” zbog koje RS-u “gori pod nogama” (svakodnevni štrajkovi, protesti, kriminal..., - a nije puno 9 Ibid.

245

bolje ni u FBiH - ), nestrpljivo (na dnevnoj ravni, to se nestrpljenje artikulira kao verbalni javni “otpor” i “pobuna” protiv odluka „međunarodne zajednice“, što je psihološki govoreći najobičnija reakciona formacija namijenjena glasačkom tijelu10), čeka Međunarodnu zajednicu da konačno poduzme (“nametne”) promjenu Daytona (sve do sadašnje promjene su upravo tako prihvatane). Međutim, kako to iz prakse vidimo, „međunarodna zajednica“, poput onog psihijatra, uzaludno čeka Pacijenta da prevrtanjem šnicle preuzme svoju obavezu, i konačno pokaže očekivanu zrelost, tj. normalnost.

Ergo:

Bez obzira na mogućnost kontradiktorne i polivalentne interpretacije navedenog primjera, šnicla je nepopravljivo upropaštena, a vrijeme piknika u nepovrat izgubljeno.

Ali, na čiju štetu?

10 Riječ je o odbrambenom mehanizmu kojim se neki vlastiti motiv sakriva pred sobom (nesvjesno) i pred okolinom, tako što se javno i naglašeno manifestira njemu suprotan motiv. I upravo ova naglašenost, pretjerivanje je ono što ga odaje. Konkretno: kriminogenoj hipoteci vlastodržačke strukture RS-a, koliko god javno insistirala na obrani manjeg entiteta, intimno odgovara upravo njegovo nestajanje. Zašto? Nestajanjem RS-a nestali bi i tragovi koji podrazumijevaju krivičnu odgovornost za nezakonito i enormno bogaćenje pojedinaca, te nezakonitu privatizaciju sprovedenu na račun sveopšteg siromašenja naroda. Sjetimo se samo činjenice da su Jugoslaviju srušili oni koji su je tobože branili. Šta je bilo i gdje je silni novac od posljednjeg „narodnog zajma“ što ga je raspisala Miloševićeva administracija krajem osamdesetih godina. Nema novca, nema Jugoslavije, nema tragova i - nema krivaca. Ergo: Jugoslavija je morala nestati. Isto tako, samo nestanak RS–a spašava one koji u privatnim džepovima danas drže cjelokupno društveno i narodno bogatstvo dok narod bulvalno umire od gladi. Naravno, ni u drugom dijelu BiH nije bolje i zato svi zajedno (svako na svoj način) bježe od pravne države k‘o đavao od krsta.

246

Ljekar je, došavši kući, vjerovatno zatekao svoj uobiča-jeni obrok. Pacijentu se moglo dogoditi, upravo iz peda-goških, sanaciono-edukativnih razloga, da ostane gladan jer je, vlastitim kalkulusom, upropastio dijagnostički in-dikativnu priliku, što je, posljedično gledano, najvjero-vatnije produžilo njegov boravak u sanatoriju. Bez obzira na dvostruki prognostičko-epistemološki promašaj (i lje-kara i pacijenta), pitanje najvećeg gubitnika, nadam se, ovdje ne moramo postavljati. Tek činjenica je da su svi na gubitku: i Ljekar i Pacijent i Zdravstvena ustanova.

Ukratko, sve nas, Građane BiH, do daljnjeg pritišće problem pacijentove nespremnosti da se ponaša na način preuzete obaveze (Sporazuma) koje se već na startu javno odrekao (“grobnica srpskog naroda”) i nespreman je da je naknadno (djelovalo bi pokajnički), prihvati. Stoga, terapeutsko prognostički gledano, Pacijentova očigledna nespremnost njenog prihvatanja govori da obavezu (Dayton) treba mijenjati, jer Pacijent u okviru njega (sračunato oklijevajući), već godinama ne funkcionira.

Analogno tome, rukovođeni tom vrstom spoznajne logike, pojedini evropski parlamentarci u posljednje vrijeme se (pojedinačno ili grupno), sve više odlučuju za sve urgentniju tezu o životnoj potrebi revizije Daytonskog sporazuma. “Sve je izvjesnije da je ovakva BiH neostvariva i neodrživa: tri naroda plus ‘ostali’, dva entiteta, jedna država, šesnaest vlada, tri vojske, tri elektroprivrede (...) i – milijuni gladnih i obespravljenih”. Jedna od novijih inicijativa za promjenu daytonskog sporazuma stiže iz Evrope. Povodom njegove osme godišnjice (god. 2003., E.B.), 24 zastupnika u Evropskom parlamentu (...) potpisali su posebnu Deklaraciju kojom traže da se Dayton – mijenja. Njihova je ocjena da je Dayton dostigao

247

krajnji domet i da se BiH u njegovim granicama više ne može razvijati, čak ni konačan mir nije osiguran, smatraju evropski parlamentarci.

“Dejtonski sporazum danas sprečava daljnji razvoj BiH na putu ka pravnoj državi i stvarnom evropskom društvu. Ko danas želi BiH, taj mora željeti i prevladavanje dvosmislenosti Dejtona”, piše u ovoj deklaraciji koja je istovremeno objavljena u Briselu, Varšavi i Berlinu. Deseta godišnjica je, po njihovom mišljenju, povod da se Dejton - preispita i nadogradi. (Mirko Šagolj: Omča oko vrata, “Oslobođenje”, 20.12. 2003.).

Godinu dana poslije, uoči svog puta u Bosnu i Hercegov-inu, 4. novembra 2004. godine, Johanes Svoboda, aus-trijski poslanik, iz redova Evropske socijalističke partije u Evropskom Parlamentu, izjavljuje za BBC da je u per-spektivi izvjesna zvanična izmjena Dejtonskog sporazu-ma. Svoboda pri tom naglašava da najavljena revizija,

“Nije ni protiv koga, već je za narod čitave zemlje”, jer “nije problem u entitetima već u njihovim kompetencijama i moći koju ima centralna vlast...; nije riječ o ukidanju već u traženju uravnoteženja; o tome da se kao prioritet postavi ekonomski interes: zapošljavanje, međunarodna trgovina, investicije...” Zamoljen da komentira reakcije onih koji se načelno su-protstavljaju reviziji Daytona, Svoboda kaže: Sve pred-stavnike naroda u BiH treba postaviti pred izbor: da li želite dobru ekonomsku budućnost ili želite da igrate nacionalističku igru? Riječ je o izboru: ‘Hoćete li modernu zemlju ili hoćete da vodite ratove’? U ovom drugom sluča-ju izgubićete evropski voz. Znate, čak i ako ste u vago-nu u kome je trenuto udobno, treba dobro razmisliti. Ako taj vagon vječno ostaje u stanici na kraju će u njemu biti

248

hladno, a ostatak voza će otići u Evropu, kao na primjer Hrvatska, Makedonija, pa i Albanija. Modernizacija BiH znači put ka Evropi, više radnih mjesta, više investicija.

(http://www.bbc.co.uk/serbian/news/2004/10/printable/041029_swobode.shtml)

(Da nam se upravo sve to dešava, danas vidimo sasvim jasno. Vide to čak i etno-političari, ali dalje nastavljaju po starom. Bogati, siti, izvrsno situirani i krajnje nemoralni, žive na visokoj nozi i narodne nevolje i bijeda ih se, očito ne dotiču).

Mrzim ga zato što me mrzi

Međutim, ono o čemu dodatno svjedoče revizionističko afirmativni iskazi Johanesa Svobode (2004. god.), evropskih parlamentaraca (2003. god.) i grupe ESI (European Stability Initiative - Berlin-Brussels-Sarajevo, 2004. god.11), HDZ (2004. god.), jeste činjenica sporog sazrijevanja ideje o neophodnoj potrebi izmjene Daytona. Kad je dr. Haris Silajdžić, davne 1999. godine, ponukan planski istrajnom opstrukcijom Sporazuma, prvi iznio ideju o kantonizaciji cijele Bosne i Hercegovine, Karlos 11 Od kako je ESI u januaru 2004.g. objavio svoj prijedlog za proces ustavne promjene u BiH, pokrenula se živa javna debata. Ekstenzivne diskusije vođene su na bosanskohercegovačkoj televiziji, te u dnevnim novinama i magazinima u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Reakcije se nisu podijelile po tradicionalnim etničkim linijama, a oni koji daju potporu kao i kritičari prijedloga pojavili su se na svim stranama. Ova nova intenzivna debata o ustavnoj reformi pomenuta je i u međunarodnoj štampi (International Herald Tribune, 13.O1. i 03.02.; švicarski Neue Zürcher Zeitung, 21.01. 2004.) Cf. [email protected] ~ www.esiweb.org

249

Vestendorp ga je, s dozom ljutita prijekora, ušutkao uz opasku: “Silajdžić je imao loš dan”. Istovremeno, licemjerno-cinične refleksne reakcije iz RS, paušalno optužujući Silajdžića (tada jednog od kopresjedavajućih Vijeća ministara BiH), da prijedlogom o kantonizaciji BiH, zapravo želi “islamsku republiku”, tražile su da se on smijeni (AIM, 26. 01. 2000.).

Otkud to proizvoljno i islamofobično iščitavanje klerikalno-jezički potpuno bezbojno iznesene ideje kantonizacije Bosne i Hercegovine?

Po zakonima psihologije nesvjesnog, tako asocijativno cinički obojen odgovor RS-a, mogao je doći samo iz onog mentalnog sklopa koji sam, skriveno ili otvoreno, teži klerikalizaciji društva i države. Prema Freudovom iskustvu putem tako slobodnih asocijacija na dnevni red se postavljaju vlastiti kompleksi i poteškoće njihovih nosilaca. Za bolje razumijevanje gornje optužbe ovdje može biti od pomoći jedno modernopsihološko razmišljanje na tragu spoznajne psihoanalitike Zigmunda Frojda (S. Freud), rodonačelnika i utemeljitelja psihoanalize i psihologije nesvjesnog.

Psihoanalitički gledajući, riječ je o projekciji, “mehanizmu odbrane kojim se ego brani od vlastitih nagonskih težnji i osećanja, nesvesno ih pripisujući drugim licima i stvarima. Projekcija omogućava da se osoba brani od unutrašnjih opasnosti kao da su spoljašnje, i da, na zaobilazan način, prihvati sopstvene nesvjesne želje. Tako se, npr. nesvesno osećanje ‘ja ga mrzim’ preobraća u ‘on me mrzi, pa zato i ja njega mrzim’. Psihološka korist od projekcije je u tome što je mnogo lakše braniti se od spoljašnjih, negoli od unutrašnjih pretnji. Namere, stavovi i želje drugih ljudi pod uticajem projekcije tumače se u skladu sa sopstvenim

250

potisnutim sklonostima... Kod drevnih ljudi, kod tzv. primitivnih naroda, ovaj mehanizam, smatra Frojd, igra važnu ulogu u animizmu, magiji i stvaranju mitova“ (Ž. Trebješanin).

Ukratko, terapeutsko, olakšavajuće dejstvo projekcije rezultira oslobađanjem duševnih tenzija i rasterećenjem subjekta od nelagode potisnutih sadržaja. Dakle, slijedeći ovu logiku, biće da je posrijedi metanarativni govor ideologije već ispolitiziranog pravoslavlja?

Ali, možda i nije tako?

Možda nam se to samo čini?

Da izbjegnemo nagađanja, dobro i korektno bi bilo, podastiranjem validnih argumenta (tj. pisanih dokumenata), vidjeti kako u tom pogledu stoje stvari na drugoj, RS strani. Je li u pitanju stvarna bojazan od samo moguće ili je u pitanju mimikrijski prikriveno poricanje već postojeće klerikalizacije čitavog jednog dijela BiH. Vratimo se unazad deset godina, dakle, punu deceniju prije Silajdžićevog prijedloga.

U poruci za Vidovdan 1989. “Glas crkve” izlaže svoj “Predlog srpskog crkvenonacionalnog programa” u kojem piše: “...Stoji činjenica da je tokom poslednje dve godine došlo do otopljavanja u odnosima Srpske Crkve i srpske politike i do promena, do kakvih nije došlo za pola veka od rata na ovamo. Mi za sada nismo mogli ni očekivati više. Ali ne sme se sada na tome stati. Ne treba se bojati i zazirati od Crkve koja je vekovima bila najstabilniji stub srpskog naciona... Zato predlažemo političkom rukovodstvu Srbije (...) da Crkvi povrati ulogu koja joj je nepravedno i nasilno oduzeta i tako ispuni prazninu koja je nastala njenim

251

zapostavljanjem u društvu. Jer nema jake države bez jake Crkve”.12

Jedan drugi srpski autor, na fonu ideološki zacrtane neophodnosti pravoslavizacije srpskog društva i države, imperativno zahtijeva:

U našoj obnovi duhovnog temelja neophodno je poći od toga da je Srpstvo niklo na pravoslavlju i da bez njega nema niti može biti Srpstva. Srbi koji su prestali biti pravoslavni prestali su da postoje i kao Srbi.

(M. Radovanović, O potrebi moralne i duhovne obnove, Glas Crkve,1/1991.).

Budući da Srbi, po vlastitom priznanju, još uvijek postoje kao Srbi, očito je da njihov državotvorni pravoslavni temelj, bar u BiH, ničim nije doveden u pitanje, te M. Đorđević o manjem bh. entitetu razmišlja kao o do sada “jedino poznatom primeru pretakanja klerikalnog diskursa i klerikelne ideologije u praktičan politički čin uspostavljanja ‘teodulije’, tj. vlasti kao služenja Bogu, u Republici Srpskoj”.

(M. Đorđević, “Znaci vremena”, Beograd,1998. str. 54). 13

Na istom mjestu, samo petnaestak stranica ranije, isti autor govori o “neverovatnoj stvarnosti” uspostavljanja jedine danas postojeće crkveno/državne ‘simfonije’14 u Evropi – Republike Srpske (...) koja je (ustavom) ozvaničena

12 R. Dimić, Crkva i „srpsko pitanje“, in: Srpska strana rata (ur. N. Popov), Beograd, 1996. str. 282.13www.komunikacija.org.yu./komunikacija/casopisi/sociologija/XLI_2/d004/document14 Još na saboru u Halkidonu godine 453. ustanovljena je doktrina ‚simfonije‘ iliti srastanja Crkve i države, koja se održava, eto, još i danas. U BiH, to anahrono srastanje se, istina u različitoj mjeri, vidi na sve tri ‚konstitutivne‘ strane.

252

pravoslavna država, sa obavezujućom državnom religijom, obaveznom veronaukom i sa najverovatnije najvećim brojem crvenih datuma u kalendaru: samo u januaru, zbog raznih crkveno-državnih (ili obrnuto) svetkovina, 17 dana je neradno! No, nije li time (pita Đorđević), samo ovaploćena srednjovekovna ideja ‘Oca Nacije’, izrečena gotovo uzgredno 1992. godine, sa funkcija predsednika Jugoslavije: “Ujedinimo Crkvu i državu u brizi za srpski narod”.

Dakle, kao što se vidi, navedeni primjeri jasno svjedoče o čemu je stvarno riječ. Na sceni je pokušaj da se, namjenskim, paušalnim ad hoc pričama o mogućoj islamizaciji, katolicizaciji, unitarizmu, itd., itd., itd. kao tobože skrivenim ciljevima promjene Daytona, skrene pažnja sa već postojeće pravoslavne i antidaytonski strukturirane manje entitetske tvorevine, u kojoj dojučerašnja massmedijski orkestrirana metanaracija Sporazuma kao “grobnice srpskog naroda”, danas, naprečac biva supstituirana Velikom pričom o nedodirljivom “svetom slovu” Daytona. Eskivira se pri tom pravno i civilizacijski krajnje porazna činjenica da u temelju tog metanarativnog koncepta leži nešto sasvim drugo, i sa druge, entitetske strane: jedno Ravno, jedna Srebrenica, jedno Sarajevo (Markale), jedna Tuzla (kapija)..., i preko tristotine stvarnih masovnih grobnica, tih živih rana na istočnoj periferiji moralno smušene i danas, još uvijek nedovoljno postiđene Evrope. Kasno osviještena, Evropa bi konačno da, civilizacijski neugodnu krv, tih bolnih rana, sapere i okaje; došlo je vrijeme triježnjenja i vrijeme liječenja od nacionalnog pijanstva.

Uostalom, ako je Daytonski sporazum stvarno “sveto slovo”, to se ne dokazuje verbalnim metanisanjem, nego

253

njegovim striktnim provođenjem. Za početak (jer to nije jedina, ali jest najveća prepreka na putu u Evropu), hapšenjem i predajom Haagu svih onih koje Haag, upravo po svetom slovu Daytona, već deset godina uzaludno traži. Ako je Sporazum, pak, “narodna grobnica” (nešto mračno, hladno, vlažno, pogubno po život), treba je konačno napustiti i tako spasiti narod. Izvesti ga iz memljive grobnice na (političko) sunce. U konstelaciji regionalnih globalizacija, Evropa je aktualna stvarnost tog Sunca. A u Evropu možemo samo evropski okupani i čisti.

Drugog načina nema.

Daytonski debelo izigrana, pravno inkompatibilna evropskim jurističkim standardima, zločinom uprljana, moralno i civilizacijski nezrela, takva, neevropska BiH nema mjesta u Evropi. Put manje-entitetskih prijetnji i sile, nije evropski put. I nije put za Evropu. Kao što ni puke Deklaracije, Ubjeđivanja, Zaklinjanja u dayton i Evropu – nisu dovoljni.

To su Priče.

Velike priče za malu djecu.

Vrijeme je da se, konačno, učini nešto.

Ne može se aktivno i svim sredstvima opstruirati Dayton, i istovremeno, pred javnošću zagovarati njegovu nedodirljivost.

Mora se izabrati.

Ili-ili. Tertium non datur!

5 ETIČKA KRITIKA KRVAVOG TKANJA

Prava bol je stidljivaF. Hebbel

Velike su boli nijemeVauvenargues

Nikada se ne čudim što vidim ljude zle,Ali se čudim što ih ne vidim da se stide.

La Rochefoucauld

PASJA OPSKURNOST ETNO-RASIZMA

Zadaća pisca je da pokaže ono što ostaliprolazeći otvorenih očiju neće da vide.

Fran Finžgar

Norveški filozof, A.J. Vitlesen, o čijem djelu govori knjiga R. Muratovića Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena,1 radi upravo to: ispisuje svoju spisateljsku zadaću. Zadaću pisca koji pokazuje ono što neki svjesno gledajući neće da vide. A “niko nije tako slijep kao onaj što neće da vidi”, kaže narodna poslovica. Istina, to sljepilo “otvorenih očiju”, upražnjavaju ne samo političari, nego čak i neki “pisci”, dobrovoljni slijepci poput Limonova, Handkea, Karganoviča ... Oni, i njima slični, odbijaju da vide jednu agresiju megalomanski najavljivanu geopolitičkim grafitom “Srbija do Tokija”. Bio je to neformalni ulični glas nevješto maskirane velikodržavne ideologije nesmetano korišten prije, tokom 1 Tekst je napisan kao Predgovor u navedenoj knjizi (Sarajevo, 2014.). Ovdje je preuzet sa određenim kontekstualno neophodnim izmjenama.

257

258

i nakon agresije Srbije na BiH i ostale zemlje. Glas koji nije utihnuo čak ni danas, dvadeset godina nakon svega.2

Ta velikodržavna klero-etnička ambicija, koja leži u idejnoj osnovi ratnog haosa, koliko god da logistički podržava, toliko logički sahranjuje navijačko piskaranje navedene trojice “pisaca”, pokazujući na njihovom primjeru da nije pisac svako onaj ko piše, nego samo onaj ko, to što piše − piše ljudski: savjesno i faktografski odgovorno. Pristrasno pisanje je obično piskaranje. A piskaralo nije i ne može biti pisac. Piskarala su, po običaju, samo sluge, dobro plaćeni glasnogovornici nadmenih, neljudskih ideologija i njihovih projektanata.

Svjestan toga, i sistematski njegovanog mraka koji bi da skrije istinu genocida tokom tobožnjeg “građanskog rata” u Bosni, autor knjige R. Muratović, pokazuje nam kako, uprkos svim naporima njenog lobistički aranžiranog potiskivanja, stvarna istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, živi u djelima analitički ozbiljnih istraživača. Jedan od njih je Arne Johan Vetlesen, recentni skandinavski filozof koji, misleći svojom glavom, služeći se logikom i jezikom povijesnih činjenica, ustaje protiv zločina i zla, braneći žrtvu i njeno pravo na povijesnu i ljudsku pravdu.

Na taj način, Vetlesen, svoju rukavicu moralnog pisca i pisanja, baca u lice nedozvanim političarima i piskaralima koji javno advokatišu akademski osmišljenoj pomami neofašističkog velikodržavnog zla devedesetih godina prošlog stoljeća. Zla koje, i nakon užasnog iskustva nacističkog Holokausta, i zaklinjanjanja u njegovu neponovljivost, samo pedesetak godina kasnije, u Bosni

2http://www.24sata.hr/reporteri/sarvas-na-red-voznje-napisali-srbija-do-tokija-52458

259

(sred antifašističke Evrope), ponovo, nakon Hitlerovog velikonjemačkog (“Svi Nijemci u jednoj državi”), progovora jezikom još jednog, Miloševićevog, velikodržavnog neofašističkog etno-projekta (“Svi Srbi u jednoj državi”). Umjesto nacističke ideologije nadčovjeka (Übermensch), na sceni je etno-rasistička ideologija nadnaroda (nebeski narod). Sve ostalo je isto. Više od dvadeset godina, Bosna se guši u bljutavom zadahu te istosti: etno-zločina, krvi, genocida i laži.

Više od nacizmaU tom kontekstu, Auschwitz i Srebrenica, pokazuju se kao povijesno-geografski međaši idejne obijesti na krvavoj mapi konc-logorskih velikodržavnih ideologija XX stoljeća. Međaši planski zacrtanih i logistički podržavanih kolektivno-sadističkih iživljavanja, neshvatljivih razmjera i enormno patološke etno-rasističke mržnje. Evo samo tri neshvatljivo iracionalna primjera te idejno osmišljene i vojno organizovane genocid-patologije, koje čitalac može naći na stranicama Vetlesenovih knjiga:

Srpske vojne formacije nasilno bi Bošnjake odvodili na “srpska” imanja, a zatim privodili Srbe komšije, naređujući im da ih kolju. Klanju su morali prisustvovati članovi porodica koljača i žrtava. Ukoliko bi neki Srbin odbio da kolje Bošnjaka, ubijan je na licu mjesta zajedno s njim.

Također, neki Srbi su bili prisiljavani da ubijaju svoje supruge Bošnjakinje. Oni koji bi to odbili, presudili bi sami sebi: bili su ubijani zajedno sa svojim suprugama.

To pokazuje koliko je velikosrpska četničko-fašistička ideologija bila opskurnija čak i od Hilerove nacističke

260

ideologije Holokausta, koja, čak ni svoje vojnike (a kamoli civile), nije prisiljavala na zločin.

U svojoj knjizi „Obični ljudi“, koja tretira zločine Holokausta, njen autor Browning Christopher, govoreći o konkretrnom zločinu u Jozefovu, otkriva da je Hitlerovim policajcima data mogućnost da se povuku ako smatraju da neće biti u stanju da izvrše zadatak. Samo je nekoliko njih odbilo i tog dana je na trgu u Jozefovu ubijeno 1500 Jevreja... Niko nije bio primoran da učestvuje.Ne postoje podaci o tome da je ijedan nemački vojnik ili policajac pogubljen ili zatvoren zato što je odbio da ubije Jevrejina.

Laš Fr.H. Svensen, Filozofija zla, Beograd 2006. passim. str. 167-168.

Treći primjer govori o praksi nečuvenog iživljavanja: prisiljavanje djeda da siluje svoju unuku; ili sina koji, prisilom naoružanog krvnika, odsijeca testise vlastitom ocu. I mnoštvo drugih patokratski osmišljenih surovosti koje povijest ratovanja ne pamti u tako šokantnim izvedbama. Kao npr. strijeljanje grupe srebreničkih civila, maloljetnika, sa žicom vezanim rukama na leđima.3

Sve te, i njima slično osmišljene ogavnosti, temelje se na onoj vrsti etno-rasizma koju upravo ovih dana (09.07.2014.), svjedočeći u Haagu, potvrđuje ratni oficir Vojske Republike Srpske, Luka Dragičević, dok gebelsovski nadmeno, i bestidno rasistički, tvrdi da su Srbi “genetski jači, bolji, ljepši i pametniji” od bosanskih muslimana. 4

Dokle može da ide to besmisleno, velikosrpsko sam-oveličanje, taj etno-egoizam, najbolje svjedoči ratohu-škačka priča novinara Dragoljuba Maslića koji u svom etno-kolektivističkom, nebeskom zanosu i sebeljublju,

3http://radiosarajevo.ba/novost/158956/dan-kad-su-skorpioni-strijeljali-sest-mladih-srebrenicana-video4http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/417434/Svedok-Srbi-genetski-jaci-bolji-i-lepsi-od-Muslimana

261

posrbljuje čak i neku kerušu. Veličajući nekakvo pseće srpstvo, istovremeno vrijeđajući čitave nacije, Maslić, pored ostalog, piše:

“... Nekom psećom upornošću nije se predala Franjinim Psima rata i iz ustaške “Oluje” iznijela (je) živu glavu. (...) To može samo srpska keruša. Ima nešto vanzemaljsko u tom srpskom tragu, ali i ovozemaljsko u psećem srpskom njuhu. I šta da poručimo Amerikancima, Nijemcima, Francuzima, Belgijancima koji žele da imaju arijevsku nadštenad? Dovedite vaše keruše na “susret” sa srpskim kerovima, vidjećete, i vaša pseća rasa će se poboljšati. Srpski pseći gen vremenom će poboljšati vaš ljudski gen. Sa srpskim genom postaćete ljudi...” 5

Naravno, u svojoj etno-zaošijanosti, karijerističko-ula-givačkoj brzopletosti i idejnom konformizmu, ni Maslić ni njegovi ideološki mentori, ne primjećuju kako propa-gandnim posrbljavanjem keruše, nesvjesno, i protivno izvornoj nakani tog veličanja, zapravo, samo popsećuju − srpstvo.

Ali da se, s tog propaga(n)dnog samoveličanja, još jednom vratimo svjedoku Luki Dragičeviću. Svojom dodatnom tvrdnjom da je “tu bilo i propagande smišljene na podizanje morala vojnika”, taj rasističko-ideološki nabildani oficir, sasvim nehotice, otkriva ključnu, idejno pozadinsku stvar velikosrpske agresije: etno-rasistički programiranu organizaciju brojnih konc-logora (391 logor na prostoru manjeg entiteta), desetine hiljada organizovanih silovanja, ponižavanja, maltretiranja, beskrupuloznih ubijanja. I 5Cf:http://blog.dnevnik.hr/boric/2008/06/1624955264/dragoljub-maslicnekadasnji-urednik-tv-sarajevostrucnjak-za-envera-hodzu- i -sadama-huseinakomentatorsrpskog-oslobodjenjato-moze-samo-srpska-kerusapseca-srpska-upornost.html

262

konačno, kao zbirni učinak svega toga − zločin genocida − koji je sistematski provođen širom Bosne i Hercegovine, a za sada i sudskom presudom verifikovan za zaštićenu zonu Srebrenice.

Dakle, ratni plan Miloševićeve velikosrpske agresija na Bosnu i Hercegovnu, bio je poniziti, silovati i biološki istrijebiti čitav jedan narod. Na tome se radilo i sistematski još uvijek neumorno radi. Nakon što, i pored svih zločina, projekat Velike Srbije nije uspio, postratni period obilježen je kontinuiranim naporima prevrednovanja i minoriziranja stravičnih zločina, uz medijsko-populističko promovisanje najvećih zločinaca, pa čak i onih osuđenih, u “nacionalne heroje”. Tako je otvoreno i sofisticirano poricanje genocida, postao novi strateški zadatak (Memorandum 2) velikosrpske politike. A sveopšta laž idejno obavezujuća konstanta medijski drilovane svijesti idejno izmanipulirane etno-gomile.

Spisateljski rad A.J. Vetlesena, polazeći sa stanovišta vlastite savjesti, moralne solidarnosti sa žrtvama i profesionalne etike kritičkog filozofa, raskrinkava i dubinsko-značenjski analizira sav jad i bijedu genocidne ideologije, kao najvećeg zla prošlog stoljeća u kome se Evropa dva puta krvavo okupala. Holokaust i genocid u Bosni dva su obraza istog lika u krvavom ogledalu ideološkog porgoma i državno organizovanog zla, s kojim politika, nauka i filozofija još uvijek nisu u stanju, ili ne žele, da se radikalno obračunaju na ljudski smislen i životno obečavajući način. Uobičajena fraza “da se više nikad ne ponovi”, ta kontekstualno-deklarativna mantra, neizbježna tokom antifašističkih godišnjica i ceremonija, pojavljuje se tako kao izraz moralnog licemjerja, politikantske nedosljednosti i neodgovornosti

svjetskih moćnika. Zahvaljujući toj nedosljednosti i toj neodgovornosti, bauk Auschwitza je, ponovo, čak u istoj povijesnoj sekundi,6* sasvim neometano vaskrsnuo u (da paradoks bude veći), “zaštićenoj zoni” Sreberenice.

Zdravorazumski neizbježno pitanje ovdje glasi: šta je tek sve činjeno i počinjeno u nezaštićenim zonama širom Bosne i Hercegovine? Naravno, ništa što već nije pokazano i slikom i tonom širom svijeta.7 Pa ipak, uprkos očiglednosti i sudskoj presudi, genocid se uporno, javno i nekažnjeno poriče. Čini se to po ugledu na način cinične neonacističke propagande koja i danas tvrdi kako nikakvog Holokausta nije bilo i da je sve to izmišljotina i laž.

Teškoća biranja između dobra i zla

Iako u vidokrugu povijesnog sjećanja ovdašnje, još djelimično žive generacije Auschwitza, Jasenovca, Banjice ... srebrenički genocid, ni nakon sudske presude, nekima ne znači ono što bi ljudski i neovisno o bilo kakvoj presudi, morao da znači: razlog neupitne osude i zgražavanja! Ali, ne. Oni, poput norveškog generala Bø Pállnesa, svoju tobožnju neutralnost brane logički inferiornom frazom da je “birati između dobra i zla u političkoj stvanosti veoma teško”. Na taj način, moralno smušeni i očito izlobirani Bø Pállnes, i njegovi ovdašnji i bjelosvjetski istomišljenici, genocidnu ideologiju (politička stvarnost), pretpostavljaju

6 * Historijskim mjerilima mjereno, stoljeće je vremenski kraći segment nego puki otkucaj jedne sekunde.7http://bosniagenocide.wordpress.com/2011/11/21/slike-koncentracioni-logor-omarska-genocid-nad-bosnjacima/

263

264

životnoj logici i pravu na život (moralna stvarnost), kačeći time, i vlastiti ljudski obraz i oficirsku čast − mačku o rep.

Za razliku od tog norveškog generala, norveški filozof Vetlesen, zna da izbor između dobra i zla, bez obzira na stvarnost, nije nimalo težak. Odnosno da pállnesovsko relativiziranje krivnje znači licemjerno namicanje pseudo-opravdanja za kukavičku pasivnost i uzdržanost međunardne zajednice tokom i poslije agresije na BiH. Istovremeno i sa druge strane gledano, to je direktno injektiranje štafete zla i nadmene samovolje moćnika u temelje budućnosti čovječanstva.

Uostalom, zar Izraelci već danas,8 u Gazi, svojim hapšen-jima, šikaniranjima zatvorenika i minobacačkim terorom nad civilima i djecom, ohrabreni tom međunarodnom pa-sivnošću, ne čine Palestincima upravo ono što su sami,9 koliko juče, doživljavali od njemačkih nacista diljem Ev-rope?

I obrnuto: zar Srbi, svojim deportacijama i logorima smrti, od Brčkog do Foče; od Bijeljine do Prijedora, i stotinama masovnih grobnica, nisu samo reprizirali užas Jasenovca na koji se (s punim pravom žrtve), toliko pozivaju. U isto vrijeme, cinično najavljuju nove Srebrenice i nove Vukovare na način kako to kazuje javno, kolektivno, i nekažnjeno pjevanje na proslavama širom Srbije i manjeg bh. entiteta:

Oj Pazaru novi Vukovaru,a Sjenice nova Srebrenice

8http://www.balkaninfo.org/izraelska-ministrica-ayelet-shaked-izjavila-da-treba-pobiti-sve-majke-koje-radaju-palestince/9http://tacno.net/kolumna/izraelski-cetvrti-reich/

265

Logika javnog, zakonski nesmetanog prizivanja novih zločina i genocida, osvjetljava nam idejnu i psihološku pozadinu krvavih zbivanja na koje se, iracionalno patološka retorika tako nemoralnog pjevanja oslanja i poziva.

Naime, birokratsko-tehničkom sofisterijom potiskivanja i neutralizacije moralnog momenta vlastitog djelovanja, i njemački nacizam tridesetih, i srpski naci(onali)zam devedesetih, širili su prostor nesmetanog djelovanja naučno-akademski projektovanog programa iracionalnog zla. Zla koje se, u svojoj etno-patriotskoj prikrivenosti i ideološki dirigovanoj svijesti njegovih izvođača, ne doživljava kao zločin, nego kao sasvim opravdan “rutinski birokratsko-tehnički zadatak”. Samo to, i ništa više.

Ali, ništa novo. Prostorno-šire i povijesno-dublje gledano, upravo evropska civilizacija je, na fonu moderne tehnologije i racionalizacije, uz jedan bezosjećajno “tehnokratski i birokratski mentalitet”, razvila efikasna sredstva masovnog uništavanja, bez kojih, genocid nad Jevrejima i Bošnjacima ne bi bio moguć.

Kako sve to objasniti?

Čuveni Milgramov eksperiment (S. Milgram, 1966), o čovjekovoj spremnosti na poslušnost i potčinjavanje, poslužio je Vetlesenu kao segment hermeneutičke matrice kojom pokušava osvijetliti fenomen zla, odnosno, zločin najmasovnijeg uništavanja ljudi pod vlašću bezosjećajnih Hitlerovih nacista sredinom, i srpskih vojnih formacija, krajem dvadesetog stoljeća. Naravno, fenomen slijepe poslušnosti je naslućen i znatno ranije. Čuveni psiholog Mari (H. Murray), još davne 1938. među dvadeset osnovnih ljudskih potreba navodi čak dvije koje se mogu dovesti u vezu sa spremnošću na potčinjavanje.

266

Jedna je potreba za samoponiženjem (abasement), a izraz je spremnosti da se podnosi nepravda, da se prihvata nametnuta inferiornost, da se podnosi bol i nesreća, itd. Sve to blisko je još starijem Mek Dugalovom (W. McDougall, 1908), shvatanju instinktivne tendencije samoponižavanja ili potčinjavanja.

Druga potreba o kojoj govori Mari, jeste potreba za poslušnošću i pokoravanjem (deference). U pitanju je spremnost podložnosti drugome u vidu divljenja, poštovanja i gotovosti da se krajnje konformistički, bespogovorno, prepusti njegovom uticaju. To je ona potreba na kojoj Milgram bazira svoj šokantni eksperiment u kome se dvije trećine subjekata spremno povinuje nalogu da drugoj osobi, uprkos njenom preklinjanju, nanosi bolne i smrtonosne povrede. Riječ je o situaciji okuloperceptivne distance kada nanosilac zla samo čuje, ali ne vidi svoju žrtvu. Međutim, i u situaciji kada i čuje i vidi žrtvu, još uvijek 40% Milgramovih ispitanika bilo je spremno nanositi joj najtežu bol, i učiniti sve što se od njih eksperimentalno tražilo.

Šokiran rezultatima vlastitih eksperimentalnih nalaza, Milgram rezignirano zaključuje sljedeće:

“Sa čudnom pravilnošću pokoravaju s dobri ljudi zaht-jevima autoriteta i izvršavaju naloge koji su bezosjećajni i surovi. (...) odgovorni i pristojni ljudi, zavedeni sjajem autoriteta i nekritičkim prihvatanjem eksperimentator-ove definicije situacije, izvršavaju surove akte”. Postoje li granice tom pokoravanju, pita Milgram? A zatim nastavl-ja: ako anonimni eksperimentator može da, uprkos prek-linjanju žrtve, navede ljude na sve brutalnije postupanje, šta tek može da učini “neka vlada koja posjeduje ogro-

267

man autoritet (...) dajući svojim građanima naređenje da uništavaju ili ubijaju druge ljude”.10

Bestidnost krivaca i stid žrtveAli, počinjenje ničim izazvanog zločina, nije jedino što muči “zdrav razum”. Stid i krivica žrtve, a neskriveni ponos zločinaca (kao uzajamno prateći fenomeni), sve su to dimenzije čijim aksiološko-psihološkim ukrštanjem Vetlesen pokušava objasniti svu iracionalnost, veličinu i besmisao genocida u Sreberenici. Kao i neodgovorno-simptomatičnu šutnju međunarodne zajednice koja, logikom nekritičke realpolitike i daytonskim priznavanjem krvavo stvorenog entiteta, doslovno i obilato nagrađuje jednu zločinačku ekspanzionističku ideologiju, njene projektante i izvršioce. Sve je rađeno po uzusima naučno-namjenski, unaprijed projektovanog plana i programa, koji je nacistički detaljno razradio: progone, silovanja, zastrašivanja, ponižavanja, deportovanja, ubijanja i zatrpavanja strijeljanih u masovne grobnice. A onda, nakon svega (u svrhu skrivanja tragova strašnog zločina), slijedilo je izmještanje kostiju iz primarnih u sekundarne masovne grobnice...

Slijedeći srpski izvor, Vetlesen navodi citat, koji ned-vosmisleno i jasno ukazuje na planski i naučno-analitič-ki zasnovan karakter agresije na BiH koji, planski ned-vosmisleno, upućuje na buduća silovanja:

Naše analize ponašanja u muslimanskom društvu pokazuju da se moral i volja ove grupe može oslabiti ako našu akciju usmjerimo prema tačkama gdje su religiozna

10 N. Rot, ibid. str. 261-262.

268

i socijalna struktura najranjivije. Mi ukazujemo na žene, naročito mlađe žene, i djecu. Ciljana akcija usmjerena prema ovim socijalnim grupama proširiće zbunjenost u društvu i stvoriće strah, a potom i paniku što će dovesti do povlačenja muslimana iz zona zahvaćenih ratnim dejstvima. U ovom slučaju moramo izvršiti sveobuhvatnu propagandnu kampanju pored naših dobro organizovanih akcija, tako da se panika povećava.

Na kraju, bestidnost kao psihološki aranžiran vrhunac počinjenih zločina: Umjesto dželata koji se ponose svojim zlodjelima, logikom cinično-nemoralnog etno-rasizma, optužena je, stidi se (stidom prihvaćajući nametnutu joj krivicu), još samo zločinom i silovanjem ponižena žrtva. Stid se, u tako aranžiranoj situaciji, kaže Vetlesen, ne veže za nedjela zlikovaca nego za osobe, nedužne žrtve zločina. Čini se to stalnim, promišljenim i sistematskim obezvređivanjem njihovog identiteta.

Ne poričući vetelsenovski interpretiran momenat para-doksalnog osjećanja krivice i stida žrtava, ovdje pokuša-vam dokučiti i apsolvirati ga iz nešto drugačijeg psi-hološkog ugla koji, uz sva poniženja kroz koja je prošla, i uprkos stidu i krivici koje osjeća, akcentuira moralnu snagu i ljudsko dostojanstvo žrtve. Dakle upravo ono što zlikovcu nedostaje i iz čega izvire njegov patološki ponos. U smislu koji zagovaram i branim, postiđena žrtva ne sti-di se samo sebe, nego i bestidnosti zlikovaca i međun-arodne zajednice, koja (logikom “zaraćenih strana”), na ponižene ne gleda kao nemoćnu žrtvu osiljenog, nemoral-nog, i dobro naoružanog agresora, nego ih, krajnje lice-mjerno, huligansko-politikantski nepošteno, tretira kao slabiju, odnosno, nedostojnu i manje vrijednu “stranu u sukobu”.

269

Dakle, tačno je da se žrtva stidi i osjeća krivom. Ali njen stid i neskrivljena krivica, adresirani su i psihoanalitički razložno pripadaju zlikovcima i međunarodnoj zajednici koja zločince, tokom i poslije rata, prihvata kao svoje ravnopravne sagovornike.

Psihološki precizno govoreći, stid je, u svojoj suštini, motiv odbrane ega. Odbrane vlastitog dostojanstva i morala čovjeka koji drži do sebe samog. Zločinac toga nema.

Ni morala, ni dostojanstva, ni ljudskosti. Zato se i ne stidi. Upravo obrnuto. Uz pomoć etno-medija i moralno uspavanog javnog mnijenja koje javno likuje nad počinjenim zločinima (“Nož, žica, Srebrenica”), zločinac je, ljudski neizbježni osjećaj stida, bestidno zamijenio lažnim ponosom “nacionalnog heroja”. Sve što žrtvi još preostaje, u takvim idejno osmišljenim okolnostima, jeste da se postidi i stidi zločinca i njegove bestidnosti.

To je ona ista vrsta nelagode, stida i krivice, u kojoj se, umjesto glumaca (stvarnih “krivaca”, koje javnost obožava i slavi), nađu djeca i roditelji iznenada zatečeni pornografskom scenom sa TV ekrana. Analogno tome, stid žrtve zbog zlikovačke bestidnosti, stid je ljudskog obraza pred neljudskom bezobraznošću; stid zbog tuđe bestidnosti.

Svi su neprijatelji

Naravno, tragom njegovih spisa, nailazimo na čitavu lepezu Vetlesenovih moralno-etičkih varijacija na temu zla, genocida, stida, krivice, s jedne, i ideoloških besmislica

270

koje, s druge strane, zločin idejno projektovanog te vojno, tehnički, i birokratski realizovanog genocida, makijavestički oholo (dakle, svim sredstvima), politikantski unisono brane. U pitanju je samo logična posljedica idejne generalizacije koju personificira onaj, ideološki dobro upućeni šef banjalučke policije. Po njemu “u etničkom (teritorijalno-osvajačkom) ratu, neprijatelj ne nosi uniformu niti oružje. Svi su neprijatelji”. Odnosno, ako treba, “zaratićemo sa celim svetom”, kako je to svojevremeno, podgrijavajući memorandumski zacrtanu ratno-osvajačku avanturu, propagirao optuženik za ratne zločine, današnji haaški uznik, V. Šešelj.

Sve podsjeća na nacističko anuliranje političkog pluralizma i kolektivističko svođenje individualnih volja na jednu, führerovsku “hajl” volju, koju još i danas prepoznajemo u snazi sveobavezujuće etnizacije svega i svačega: od “srpske keruše” do “srpskih šuma”; “srpskih pošta”; “srpske nove godine” (a nije srpska, nego pravoslavna)... itd., itd. Upravo ta, totalna klero-etnizacija javne svijesti, omogućila je najširu otvorenu podršku svakoj neodgovornosti i zločinu počinjenom u ime “nebeskog naroda”.

Svojom knjigom o Vetlesenovom poimanju dobra i zla, Muratović nam približava moralno utemeljeno djelo jednog, nama uglavnom nepoznatog i dosad ovdje neprevođenog norveškog mislioca koji, sa stanovišta vlastite profesionalne etike i ljudskog dostojanstva, diže glas protiv sofisticiranog ili otvorenog negiranja genocida, odnosno, lažiranja ukupnog ratnog konteksta tokom velikosrpske teritorijalno-osvajačke agresije na Bosnu i Hercegovnu. Razlozi Vetlesenove moralne pobune, vidljivi su već iz njegove logičko-metodološke interpretativne

271

matrice. On naprosto ne želi da zatvara oči pred raspoloživim činjenicama. Odnosno, pred jednom ogavno surovom stvarnošću, njenim inicijatorima i ralizatorima, koji bi, danas i poslije svega (planskim marketiranjem tobožnjeg herojstva svojih zločinaca), njihovu nedužnu i goloruku žrtvu htjeli da srozaju na nivo krivca.

Dakle, krivca vlastite golgote kroz koju je prošla kao žrtva bešćutno-okrutnog, velikodržavnog, enormno naoružanog i metodološki (uzorno gebelsovski), projektovanog etno-rasističkog neofašizma, iza kojeg su ostala krvava stratišta i zgarišta Dubrovnika, Vukovara, Sarajeva (Markale), Tuzle (Kapija), te genocidom opustošene Srebrenice. I još petnaestak bosanskih gradova, za koje pravno-sudska verifikacija genocida tek dolazi na red.11

11http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/228391-Genocid-Prijedoru-svjedoci-kontinuitetu-fasisticke-ideje.html

273

BIBLIOGRAFIJA

F. Hartmann, Milošević – dijagonala luđaka, Rijeka / Zagreb. 2002;V. Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001;M. Tomanić, Srpska pravoslavna crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001;Ž. Žilijar, Fašizam koji nadire, Beograd, 1999;K. Jaspers, Pitanje krivice, Beograd, 1999;E. Bajtal, Manje od ništa: Slobodan Milošević njim samim – prilog fenomenologiji političkog cinizma, Sarajevo, 2006;E. Bajtal, Duplo Golo, izd. RABIC, Sarajevo, 2010;E. Bajtal, Država na čekanju, drugo izdanje, Sarajevo, 2009;K.A. Nilsen, Milošević u ratu i u Haagu, Sarajevo, 2013;xxx Parodija tragičnog (ur. Đ. Jovanović), Niš, 2002; D. Ćosić, Bosanski rat, Beograd, 2012;xxx Ćosićev rat (ur. F. Bečirević), Sarajevo, 2013;B. Plavšić, Svedočim, Banja Luka, 2005; J. Rašković, Narcizam, Nikšić, 1988;E. Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Zagreb, 1975;V. Adamović, Od vlasti do paranoje, psihobiografija J.V. Staljina, Beograd, 1987;xxx Filozofija u Vremenu (ur. A Šarčević), Sarajevo, 1991;

274

K. Prohić, Hrestomatija etičkih tekstova, Sarajevo, 1978;M. Savić, Politika filozofskog diskursa, Beograd, 2004;H.M. Enscenberger, Nemačka, Nemačka, između ostalog, Beograd, 1980;R. Muratović, Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena, Sarajevo, 2014;V. KADIJEVIĆ, Moje viđenje raspada, Beograd, 1993;B. Jović, Poslednji dani SFRJ, izvodi iz dnevnika, Beograd, 1995;xxx Ja sam za ratnu opciju, Tuzla, 2007;Laš Fr. H. Svensen, Filozofija Zla, Beograd, 2006.

izdavaČ: univerzitet u sarajevu - institut za istraživanje zločina … bajtal... · 2020. 5....

Documents