isus krist i spasitelj poruka odonda do danasdt.com.hr/files/1370070788-0-6.godina-1.pismo.pdf1.41...

Dopisna teologija II. CIKLUS - 2. GODINA 9. PISMO

ISUS KRIST I SPASITELJ PORUKA ODONDA DO DANAS

Uvod Isus Krist, koji po svjedočanstvu Ivanova Evanđelja sam o sebi veli da je Put, Istina i Život (Iv 14,6), stoji u sredini kršćanske vjere. On je Spasitelj svijeta - Spasitelj svih nas. U ovom Pismu razmišljamo o tome kako on jest i kako može biti Spasitelj za naše vrijeme s njegovim mnogim starim i novim pitanjima, s njegovim velikim nadama i neriješenim poteškoćama. Pismo je nastavak triju Pisama drugoga kruga ovog ciklusa (usp. Uvodno pismo 2.42), u kojima smo raspravljali o novozavjetnom svjedočenju za Krista. Vjerska istina o Kristu kao Spasitelju svih ljudi ne smije biti naprosto ponavljani kršćanski "prazni izričaj". Moramo je živjeti osvjedočenom vjerom koja osvjedočava te koja o tome polaže račun i drugima. To uključuje nastojanje da se pronikne vjerska istina koja istovremeno ostaje vjerskim otajstvom. U Pismu idemo ovim putem: U prvom poglavlju nastojimo opisati kako današnji ljudi pitaju za Isusa Krista, što ih sili na put k Isusu i što ih pri tom priječi. Drugo se poglavlje bavi poviješću vjere u Krista onamo od njezina novozavjetnog izvora: što je u toj povijesti uvjetovano vremenom; koja nam obvezatna i korisna mjerila pruža ta povijest? - U trećem poglavlju opisujemo tri tipična pokušaja da se otajstvo Isusa Krista iznova otvori za sadašnjicu. Napokon, u četvrtom poglavlju još jednom razmišljamo o izgledima i opasnostima koji se za vjeru u Krista kriju u duhovnom stanju našeg trenutka; na istome mjestu želimo unijeti u svijet trajne obrise ove vjere koja donosi spasenje. Ovo Pismo posvećujemo u znak zahvalnosti prelatu profesoru Dr. F. Hofmannu. On je umro g. 1977. Kao vođa katedralne škole u Würzburgu dobrim je dijelom utisnuo nutarnji pečat Dopisnoj teologiji, pa tako i ovome Pismu. Sastavljač ovoga Pisma zna isto tako koliko zahvalnosti duguje profesoru O. Dr. A. Grillmeieru - velikom tražitelju povijesti kristologije.

II. CIKLUS – 9. PISMO 2

SADRŽAJ 1. Kako se i zašto danas pita za Isusa Krista? 1.1 Novo zanimanje za Isusa Krista i izvan Crkve 1.11 "Pokret – Isus" 1.12 Isus u današnjoj književnosti 1.13 Isus u današnjih filozofa 1.14 Isusa iznova otkrivaju židovski mislitelji 1.2 Poteškoće s tradicionalnom dogmom o Kristu 1.21 Isus iz Nazareta i Krist dogme – suprotnost? 1.22 Skriva li dogma Isusa? 1.3 Pitanja novozavjetne egzegeze 1.31 Egzegetska kolebanja 1.32 Razvoj tumačenja Krista u NZ 1.33 Višestrukost shvaćanja Krista u NZ 1 .4 Promjene u načinu mišljenja i u gledanju na svijet 1.41 Židovstvo i helenizam: suprotni oblici mišljenja? 1.42 Pitanje povijesnosti:

- Je li novozavjetno svjedočanstvo o Kristu iskrivljeno? - Može li još i danas imati značenja minuli događaj koji se zove Krist?

1 .5 Promjene u očekivanju spasenja 1.51 Tradicionalne predodžbe o spasenju 1.52 Današnja iščekivanja spasenja 1.6 Promjene u slici o Bogu, poimanju Crkve i pobožnosti 1.61 Bog kao posve drugi 1.62 Crkva dovedena u pitanje 1.63 Pobožnost okrenuta svijetu 1.7 Pitanje ispravnoga usmjerenja 1.71 Nemir u kristologiji 1.72 Nova usmjerenost na Pismo i Predaju

1.8 Zadaci

2. Otkuda dolazi u naše vrijeme poruka o Isusu Kristu? 2.1 Iskustvo spasenja među Isusovim učenicima 2.11 Na početku stoji susret s Isusom 2.12 U Isusu doživljujemo Božje spasenje 2.13 Uskrsnuće potvrđuje da spasenje prelazi međe smrti 2.14 Isusovo djelovanje pokazuje tko je on


2.2 Novozavjetno izlaganje iskustva s Isusom 2.21 Svjedočanstvo vjere o Isusu izraženo pripovjedačkim prikazima 2.22 Svjedočanstvo vjere o Isusu izraženo titulama - Sin Čovječji - Krist - Gospodin - Sin Božji 2.23 Zadaci 2.3 Vjera u Krista na putu kroz povijest 2.31 Nicejski sabor: - Vjeroispovijed - Pretpovijest - Tijek i naknadno djelovanje 2.32 Kalcedonski sabor: - Vjeroispovijed - Pretpovijest - Nakana vjeroispovijedi 2.33 Srednjovjekovni teolog Anselmo iz Canterburya: - Jedan ključni ulomak - Duhovno-povijesna pozadina - Nakana i značenje 2.34 Osvrt: - Pojmovi uvjetovani vremenom - Jednostranost uvjetovana trenutkom - Razvoj novozavjetnih svjedočanstava o Kristu 2.35 Predana kristologija pred novim zahtjevima 2.36 Zadaci 3. Na koji se način danas Isus pokušava shvatiti kao donositelj

spasenja? - Novi kristološki putovi: Balthasar, Kasper, Küng 3.1 Obrisi kristologije u Hansa Ursa von Balthasara 3.11 Temelj razumijevanja Isusa 3.12 Odnos između Isusovih tvrdnji i crkvene kristološke dogme 3.13 Značenje Isusova uskrsnuća 3.14 Razumijevanje spasenja 3.2 Obrisi kristologije u W. Kaspera 3.21 Temelj razumijevanja Isusa 3.22 Odnos između Isusovih tvrdnji i crkvene kristološke dogme 3.23 Značenje Isusova uskrsnuća 3.24 Razumijevanje spasenja 3.3 Obrisi kristologije Hansa Künga 3.31 Temelj razumijevanja Isusa


3.32 Odnos između Isusovih tvrdnji i crkvene dogme o Kristu 3.33 Značenje Isusova uskrsnuća 3.34 Razumijevanje spasenja 3.4 Zajedničke crte današnjih kristologija 3.41 Isus Krist kao središte kršćanske vjere 3.42 Jedinstvo Isusove osobe i djela 3.43 Krist je jedan - prilazni putovi različiti 3.5 Zadaci 4. Kako može drevna crkvena vjera u Krista postati danas novom? - Izgledi i opasnosti, mjerila i zadaci današnje kristologije 4.1 Današnje stanje kao prigoda za vjeru u Krista 4.11 Prigoda da Isusa sretnemo u novoj izvornosti 4.12 Prigoda da nas osvoji Isusovo jedinstveno čovještvo 4.13 Prigoda da se u Isusu vidi Božja potvrda naše povijesti 4.14 Prigoda za pronalazak osobnoga puta k Isusu 4.2 Današnje stanje kao ugroženost vjere u Krista 4.21 Opasnost da se usmjerimo samo na zemaljskoga Isusa 4.22 Opasnost da u Isusu vidimo samo velikoga čovjeka 4.23 Opasnost da u Isusu vidimo jedino mjenjatelja sustava 4.24 Opasnost da se izgubi jedinstvo vjere u Krista 4.3 Trajni obrisi vjere u Krista 4.31 Povijesni Isus nije nitko drugi doli uskrsli Krist 4.32 Krist uskrišen do Boga nosi vjeru svoje Crkve 4.33 Krist je uza svoju Crkvu u Duhu Svetome 4.34 Kristologija odozgor i kristologija odozdol idu zajedno: - Isusova egzistencija kao dijaloška egzistencija - Isus kao Bog u "otuđenju" svoga ljudskoga života 4.35 Kristologija mora dolaziti iz iskustva vjere i voditi doživljavanju vjere 4.4 Zadaci


1. KAKO SE I ZAŠTO DANAS PITA ZA ISUSA KRISTA? U mnogih je ljudi našega vremena više ili manje, a nerijetko i posvema, izblijedio lik Isusa Krista i njegova poruka. Uza sve to susrećemo novo zanimanje za Isusa Krista. To čak vrijedi i za svijet izvan Crkve. Ljudi ponovno pitaju za Nazarenca. Tko točnije motri, moći će ustanoviti: to zanimanje i to pitanje ima tako reći dvije strane. Upravo Isusa otkrivamo na nov način za se i za svijet - otkrivamo ga kao onoga koji zna odgovor koji nama treba i kao onoga koji poklanja spasenje što ga tražimo. Ali je istodobno očito da se mnogi današnji ljudi susreću s posve novim poteškoćama kada treba pronaći toga Isusa i u nj vjerovati. Tko je Isus Krist odista? Što on može za nas značiti? Možemo li se zaista njega držati? Ta pitanja potresaju i uznemiruju mnoge ljude i u Crkvi i daleko izvan crkvenih međa. Ako u teološkoj raspravi današnjice stoje u središtu ponekad oštrih razmimoilaženja upravo kristološki problemi - problemi razumijevanja Krista - u tome se zrcali nešto od toga pitanja o Isusu. Pitanje je široko, uznemiruje, ali i zahvaća svega čovjeka. Otkuda dolazi to pitanje, koji su mu korijeni, kako se pobliže očituje? U ovom prvom poglavlju pokušavamo odgovoriti na ta pitanja. 1.1 Novo zanimanje za Isusa Krista i izvan Crkve Jedna od činjenica koje u naše vrijeme najviše začuđuju, zastrašuju, ali i usrećuju jest zanimanje - čak žarko zanimanje - za lik i poruku Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Crkvu već i za ljude izvan Crkve. Štoviše, ljudi izvan Crkve u pitanjima o Isusu često se postavljaju izravno protiv Crkve. Sve je to poprimilo relativno široke razmjere. U kojim se oblicima očituje to zanimanje? 1

1.11 "Pokret-Isus" Ponajprije valja spomenuti "Pokret-Isus" ili "Jesus People-Pokret". Nastao je sredinom šezdesetih godina u SAD. Proširio se među američkom mladeži koju je razočaralo društvo visokoga standarda, ali prazno s obzirom na životni smisao. Pokret je početkom sedamdesetih godina prešao u Europu. Što je tu ljude - ponajviše mlade - pokretalo, što ih je tjeralo k Isusu, može pokazati sljedeći ulomak. On potječe od R. Schmidta koji je jedan od najpoznatijih propovjednika u "Pokretu-Isus". Propovjednik veli:

"Gotovo je svaki čovjek danas razočaran i izgubljen. Zašto? Stoga što su mu pružili beskrajni popis stvari za koje tvrde da su prave zbilje. Ljudi su bez obrane dopustili da im 'sustav' navuče kapu na oči. To se prije svega odnosi na Kristovu osobu. Ja nikome ne predbacujem ako ga je posve zamaglilo ono kršćanstvo koje danas većina crkava prodaje na malo. Napokon, posve je prirodno da svijet dobiva sliku o Isusu koja ga crta kao građanina srednje klase, kao materijalista, kao čovjeka puna predrasuda, kao nekoga čija ćud sliči mlijeku i kao nekoga tko

1 Idući se ulomak oslanja na FRIES, M., Zeitgenosische Grundtypen nichtkirchlicher Jesusdeutungen, u:

SCHEFFCZYK, L., Grundfragen der Christologie heute. Freiburg 1975, 36-75.


bezbrojem svojih pravila i zapovijedi nastoji isprazniti džepove. - Ali Isus je posve drukčiji. On Ti obećaje život. On Ti obećaje slobodu. Isus je došao da bi dao Tebi i tvome životu istinu, smisao i ispunjenje. Isus nije po ćudi mlak. On Ti pruža uistinu jaki 'štof'. Isus kaže: 'U svijet sam došao kao svjetlo kako onaj tko u me vjeruje ne bi ostao u tami!'. Isus želi da vam bude svjetlo da biste upoznali što se zaista zbiva. On isto tako veli: 'Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi' (lv 8,31-32). Isus Krist je Put, Istina i Život... - Želiš li oslobođenje od svojih frustracija? Da bi zaista bio slobodan, zahvali Bogu što je Krist na se uzeo tvoje grijehe i vjeruj u nj. Srž je života - biti Kristov pristaša. To je radostan program, ali nije jednostavan. Poći za Kristom znači isključiti svoje vlastite ciljeve i ne više misliti na se. - Umjesto da dopuštaš da te još uvijek zamagljuje 'sustav', shvati jednom što Biblija kaže o Isusu i o tebi. Ne slušaj ono na što te hrpa frustriranih ljudi želi nagovoriti. Ako je Krist u tvome prtljagu, uvijek je posrijedi nebeski izlet pa ma kamo ti išao. Ako to nije slučaj, s tobom je slabo. Ostaješ vječni lutalica. Isus je uskrsnuo iz groba pred gotovo 2000 godina. On želi unići u tvoj život. Želi te ispuniti svojim programom - sada, prihvati!" 2

Taj je pokret, kako su mnogi i predviđali, opet snažno opao. Tek su neki njegovi pristaše i elementi njegove duhovnosti prešli u karizmatički pokret. Mi možemo pokret suditi kako nam se svidi, ali je riječ o čudnoj pojavi koja mora biti izazov i za teologiju. Tu je mimo svake dogmatike veliki broj mladih ljudi - koji su većinom žrtve suvremenog potrošačkog društva kome je samo do uspjeha - tražio pomoć u Isusa i u usmjerenju na Isusa. Išli su za čovjekom Isusom. Uzeli su ga iz Biblije, ali u skladu s veoma subjektivnim mjerilima određenima po osjećaju. Ipak su, očito, nalazili pomoć, smisao, usmjerenje. Ovdje skupljena iskustva omogućila su da se "pitanje o Isusu i njegovu Evanđelju očuva otvorenim i to u dijelovima mladoga naraštaja koji su mnogi smatrali i još uvijek smatraju izgubljenim. O tom se pokoljenju kaže da je... kršćanski gledajući otpisano. 'Pokret-Isus' ima veoma mnogo pravih kršćanskih crta. Stoga bi bilo drsko ako bismo ga kao cjelinu smatrali krivim razvojem".3

1.12 Isus u današnjoj književnosti U nas je jedva tko, unutar i izvan kršćanskih zajednica, zamijetio "Pokret-Isus" i njegovo neočekivano zanimanje za Isusov lik i njegovu poruku. Ali Isusova slika, koja se ocrtava u novinarskim i književnim djelima današnje književnosti, zacijelo ima širi utjecaj. Evo nekih primjera iz europske književnosti.

Njemačka marksistička književnica Anna Seghers (r.1900) objavila je g. 1942. u progonstvu roman "Sedmi križ". Tu izražava što Georg Heisler, koji se na bijegu iz koncentracionoga logora zatvorio u neku katedralu, u njoj zamjećuje i doživljava. Književnica bilježi:

"Georg zaustavljaše dah. Kroz pobočnu lađu pao je odsjev staklenoga prozora koji je osvijetlila neka svjetiljka iz neke od kuća s druge strane katedralnoga trga ili fenjer kakve kočije. Nečuven ćilim. Sjajan sjajem svih boja. Strmo prostrt u tami.

2 Tekst preuzet iz: Theologisches Forum, 14, Düsseldorf 1973, str. 38 3 FRIES, Grundtypen 42.


Noć za noću uzalud i ni za koga rasprostrt po pločniku prazne katedrale. Gosti se, naime, kao Georg tu nađu svakih tisuću godina. - Ono izvanjsko svjetlo, kojim je možda netko smirivao bolesno dijete ili nekoga ispraćao, izlijevalo je sve životne slike dokle god je gorjelo. Jest, mislio je Georg, to su ono dvoje koji su prognani iz raja. Da, to mora da su glave krava što gledaju na jaslice u kojima Ieži dijete za koje inače drugdje nema mjesta. Da, to će biti Posljednja večera, kad je On već znao da je izdan; da, to je vojnik koji ga je kopljem ubo kad je On već visio na križu ... On, Georg, već dugo nije poznavao sve slike. Mnoge od njih nije nikada ni upoznao jer u njega kod kuće toga uopće više nije bilo. Sve što otklanja samoću može čovjeka utješiti. Čovjeka ne tješi samo ono što netko istodobno trpi. Može ga utješiti i ono što je netko ranije prepatio" 4

Švicarski pisac i dramatik F. Durrenmatt (r. 1921) piše prigodom puta po Izraelu, dok posjećuje neka kršćanska mjesta, ulomak koji današnji književni kritici drže "reprezentativnim i za ostale suvremene književnike.” 5

"Od Golana sam putovao duž brda na koje se penjao Isus Nazarećanin, sjedio i govorio svojim učenicima. Ja, dakako, ne vjerujem ni u njegova čudesa ni u to da ga je Bog sazdao na nadnaravni način. Jer što bi to Isusu trebalo? Ne vjerujem ni u uskrsnuće ni u uzašašće na nebo. Bog - a Bog postoji jer on jest - otklanja sve što je teatralno. Tako postupa iz jednostavnog razloga jer onome tko jest nije potreba ni u kakvu pogledu dokazivati da postoji. Židov Isus iz Nazareta meni je jasan kao sin nekoga čovjeka, a ne Boga. Tako držim iz ljubavi prema svojoj sumnji. Ja sam njoj podjednako vjeran kao i svojoj vjeri. Nema ništa od vjere koja potiskuje dvojbu. Postoji Bog o čijem opstanku ne može odlučiti nijedan čovjek. Sumnja u Božju opstojnost samo je veo što ga je Bog odabrao i spustio pred svoje lice da bi sakrio svoju opstojnost. Kad Boga ipak ne bi bilo, tad su riječi kojima mi o njemu razmišljamo kazane u vjetar. Vjetar ih razgoni kao sve ljudske riječi. Ipak riječi toga Židova koji se zvaše Isusom Nazarencem - rekao ih on ili ne - meni dostaju. Ne uvjerava podrijetlo riječi već riječ. Da na tom brdu, koje možda i nije brdo na kome je On govorio, nije bilo nikakve crkve, bio bih doviknuo prijatelju Tobiji koji me vozio svojim autom kroz Izrael: - "Zaustavi!" Mogu pomisliti da bih se bio popeo na brežuljak da bih mogao stvoriti predodžbu: tu se to dogodilo. Tu je On govorio. Ali na brdu stajaše jedna crkva - jedna ideologija. I ja se ne penjem ni na kakvo brdo da bih našao neku crkvu. Na brdo se penjem samo zato da bih se osvjedočio - bilo moje osvjedočenje krivo ili pravo - ovdje, na kamenitom tlu, On je održao najsilniji govor koji poznam, govor nad govorima, govor nastao iz židovstva, ali sigurno ne održan u kakvoj crkvi. Ipak, ako je ta zgrada na brdu za me ideologija, ona je možda za koga drugoga nešto egzistencijalno - možda mjesto uspomene na propovijed na gori. Razlika je, zacijelo, sitnica kao što je to slučaj sa svim razlikama u vjeri. Vjera postaje strašnom ako se objektivira - ako ono u što pojedinac vjeruje postane, nečim objektivnim. Vjera je, naime, nešto subjektivno i time egzistencijalno".6

Dodajmo tomu i dva odlomka iz naše hrvatske književnosti:

4 SEGEHRS, A., Das siebte Kreuz. Taschenausgabe. Darmstadt-Neuwied, str. 57. 5 KUSCHEL, K.-J., Jesus in der deutschsprachigen Gegenwartsliteratur, Zürich -Köln 1978, str. 210. 6 DURRENMATT, F., Zusammenhange. Essay uber lsrael. Eine Konzeption. Zürich 1976, str.16-18.


GOLGOTA "Na Veliki petak poslijepodne, kada su ubili Čovjeka, nije bilo patosa ni stihova. Nije ni nebo puklo. Bilo je sve sivo i spremalo se na kišu. Čovjek je visio kao tolike hiljade prije njega. Oficir jedan rimski došao je da vidi što radi patrola pod raspelom, a vojnici kockahu se na straži. Oficir je bio nervozan. Mislio je o dopustu, o ženama, o nekoj bolesti što mu se stala javljati na koži i stao je da grdi stražmeštra da je to nevjerojatno da se tu stražmeštrovi soldati kartaju na straži. - A kakve su ono žene ondje kraj mrtvaca? Odmah da ste ih rastjerali, u ime zakona? Jeste li razumjeli? Marš! Čulo se kako stražari viču na žene, i žene su (jedna za drugom) nestale u dolini. Padala je proljetna polutmina. Negdje pod zidinama tvrđave zavijalo je pseto i čula se škrebetaljka gubavca. Bilo je sve tiho." (M. Krleža)

A Petar Šegedin opisuje Stakana, koji se na križu poput Krista žrtvuje za ne-krštenu djecu:

"U crkvi su nepravedni prema kozlićima ("Već u paklu međ kozlićim! ..."), ali to ne bijaše ništa prema ovoj nepravednosti nasuprot maloj djeci koja nisu mogla biti krštena. I tu se počela javljati u njemu misao da on mora umrijeti na križu za njih... Teško mu je bilo nagovoriti Kusu da se baš sada počnu igrati Velikog petka. Ta dogovorili su se da će sačekati do pravog Velikog petka... Veliki bor nije bio daleko; brzo mu se približio. Čim se našao pred njim, posve se smutio. To je mjesto trebalo biti njegov Getsemanski vrt, tu se trebalo pomoliti prije raspinjanja. Na njegovu sreću nije bilo ni jedne masline u blizini... Misao njegova je brzo prešla preko groba strica Antunice i zaustavila se na onom malom prostoru gdje su se zakapala nekrštena dječica. ... Taj susret ga pokrene, on se osjeti u pravu, oćuti potrebu da oponaša Krista. Kleknuo je, ispružio sklopljene ruke preko kamena i počeo netremice zuriti u nebo na istoku... A nigdje se nije otvaralo nebo, nigdje se nije javljao anđeo s kaležom u ruci kao u Bibliji, na slici. Mislio je: Oče neka me mimoiđe ova čaša ... Oče!.... Čaša, mislio je on za kalež, nije se pojavljivala... U spilji je, međutim, bilo sve u redu, onako kako je on predvidio. Pred otvo-rom se nalazio veliki križ što ga je sam učinio. Dugi komad trstike sa spužvom na vrhu i koplje stajali su naslonjeni uz hrid, do njih je ležalo pet velikih, četverouglastih i zarđalih čavala koje je izvukao ispod grede u konobi, na njima je djed vješao obruče rasutih bačava. Uz sam vrh križa bila su kliješta i čekić...


- Bože, oče moj, za sve i za one u onemu malemu groblju i za životinje, za sve… Okrene se, dohvati čekić i čavao, pruži lijevu ruku na lijevu stranu križa, skupi dršćući prste oko čavala, tako da bi čavao mogao stajati uspravno, i snažno udari čekićem po njemu. Veliki, četverouglasti čavao se zarije u mršavu ruku i prodre u drvo." (Završetak romana Djeca Božja)

Današnja književnost - u svijetu češće nego li u nas - u Isusu vidi idealnoga čo-vjeka koji nas vodi k čovječnosti. Ali u njemu vidi i onoga koji nije uspio te nam tako u patnji može možda pružiti odvažnost. Takva je književnost zacijelo posijala mnogo sumnje u pouzdanost crkvenoga vjerovanja u Krista. Ipak je, uz male izuzetke, svim tim knjigama zajedničko ovo: različite i raznoliko istaknute strane Isusove ljudskosti omogućuju spoznati čarobnost koja struji iz Isusova lika. S obzirom na to valja utvrditi ovo: Isusov neuobičajeni i veoma ljudski lik uvijek iznova privlači i pisce i njihove čitatelje. Kršćanin ne može mimoići tu činjenicu. 1.13 Isus u današnjih filozofa Isto vrijedi i za treću pojavu koju moramo napomenuti u ovom sklopu: lik i poruka Isusa iz Nazareta postali su zanimljivi za pojedine filozofe koji nipošto nisu kršćani. Evo što je Isus za K. Jaspersa (1883-1969): Isus je kao čovjek bio "šifra ljudskoga bitka. Ta šifra govori: onoga tko živi i misli kao Isus i tko je istinit bez ograničenja, moraju ljudi smaknuti jer ga zbilja neistinitog u čovjekovu bitku ne podnosi."7 Ali i današnji marksistički filozofi drže da u svojoj (naravno jednostranoj) slici o Isusu vide na poseban način ostvarene odlučne ideale čovjekova bića i čovjekova suživota s drugim ljudima. Evo primjera:

"Nema sumnje da Isusa okružuje mit. Ali mit je samo okvir u koji je jedan čovjek ušao i koji je ispunjen jednim čovjekom. Okvir bijaše jedno od očekivanja. Kao takav on je i za Kristovu egzistenciju važan, za njegov ulazak u nemir... Okvir o kome je riječ predstavlja stanovitu utopiju s obzirom na moguće ljudsko. Isus je unaprijed proživio jezgru utopije i eshatološko bratstvo... Tu je djelovao jedan čovjek koji je naprosto dobar. To se još nije dogodilo. Posjedovao je potez spram dolje, prema siromašnima, prezrenima, ali pri tom nije gledao s visoka. Imao je i poziv spram gore. Neprečujni su zavitljaji bičem protiv mjenjača i svih koji 'žaloste moje'. Nije više daleko vrijeme kad će se ploča okrenuti te će posljednji biti prvi. Siromaštvo je najbliže spasenju. Bogatstvo ga priječi i izvana i iznutra. Ali siromaštvo, po Isusu, nije podnipošto već neki komadićak spasenja, ono se mora uništiti... Isus je upravo znak protiv gospodske moći, znak protivljenja. Svijet je na nj odgovorio vješalima. Križ je odgovor na kršćansku ljubav - na ljubav prema posljednjima koji će biti prvi, prema odbačenima gdje se skuplja istinsko svjetlo,

7 JASPERS, K., Der philosophische Glaube angesichts der Offenbarung, str. 51


prema radosti koja je po oštroj Chestertonovoj riječi bila veliki publicitet maloga broja pogana, ali koja postade ili će postati mala tajna svih kršćana..." 8

1.14 Isusa iznova otkrivaju židovski mislitelji Dodajmo konačno posljednju činjenicu ovoga sklopa: današnji židovski mislioci uzdižu Isusa kao Židova, kao židovskoga učitelja i kao onoga koji je svojom patničkom sudbinom "prispodoba koja odražava sav njegov narod"9. To vrijedi npr. za Schalom Ben Chorina (1913), židovskoga pisca i filozofa religije. Pojasnimo to na ogledan način jednim ulomkom10:

"…Dopustite da ipak nešto priznam o susretu s Isusom iz Nazareta. Ako on i nije sve to što bi morao biti mnogima od vas, on je svakako i za me, za me kao Židova, središnji lik koji ne mogu odmisliti iz svoga života - ukoliko je taj život upravo židovski...

Zar taj lik nije neprestance oko nas? Zar siromašno židovsko dijete u jaslama nije postalo slikom bezbrojne židovske djece koja su bila bez kuće u najbližoj prošlosti? Zar nadahnuti učitelj koji je tako snažno tumačio Pismo - makar se možda ponekad i varao, kao što se varao Rabbi Akiba i ostali veliki u Izraelu - nije "Morenu", naš učitelj? Nije li mukotrpni i prezreni Isus koji umire na križu postao prispodobom svega svoga naroda koji neprestance - bičevan do krvi - visi na križu mržnje prema Židovima? I nije li uskrsna vijest njegova uskrsnuća postala prispodobom Izraela koji je danas još jednom uskrsnuo i koji se poslije najdubljega poniženja i obeščašćenja najcrnjih dvanaest godina uzdiže u novi lik? Isus, Židov - prispodoba Židova tako mi je blizu i može biti tako bliz nama kako to nije moguće kršćanima koji potječu od nežidovskih naroda. Jer Isus bijaše naš."

I tu se Isus promatra samo kao čovjek, kao izvanredan čovjek, ali čovjek koji posvema živi iz predaja svoga naroda i koji se otuda može i shvatiti. I tu se kao gotovo u svih nekršćanskih tumačenja Isusa - Krist kršćanske dogme proglašava krivotvorinom, neprihvatljivim i beznačajnim. Stoga se još jednom pitamo: kako je moguće da Isus u svom - naravno veoma različito promatranom - ljudskom biću ima tako privlačnu moć, a dogmatska slika o Kristu ne samo da manje očarava nego je mnogima tuđa, čak ih, čini se, i zastrašuje?

1.2 Poteškoće s tradicionalnom dogmom o Kristu I članovi Crkve osjećaju poteškoće s tradicionalnom dogmom o Kristu, odnosno sa shvaćanjem koje ljudi imaju o toj dogmi. Te poteškoće zacijelo dijelom dolaze izvana. Ipak mogu posve neposredno iskrsnuti i u različitih vjerničkih skupina ukoliko su vjernici - kao i svi - djeca svoga vremena. Te teškoće nije lako shvatiti jer se pojavljuju posebice onda kad ih prate izvanjski problemi kao što su npr. skraćeno popularizirani egzegetski rezultati.

8 BLOCH, E., Das Prinzip der Hoffnung: Theologisches Forum, 3, str. 70 sl. 9 Usp. FRIES, Grundtypen 67. 10 Theologisches Forum 6(1974) 64.


1.21 Isus iz Nazareta i Krist dogme - suprotnost? I vjerniku se - makar u neku ruku - može nametnuti kao pitanje, pa i kao gotovo nerješiva poteškoća, odnos između na prvi pogled mnogo jednostavnijega lika Isusa iz Nazareta i Kristove slike koja se prenosi vjerom. Tko je Isus uistinu: da li onaj tako jedinstveni, ali očito ograničeni i neobični čovjek iz Nazareta komu možda možemo ljudski pristupiti, ali jedva da u njega možemo naći pomoć? Pri kritičkom vrednovanju novozavjetnih vrela - tako se čini - Isus se ukazuje takvim "ljudskim" čovjekom koji upravo ne raspolaže božanskom moći. Ili je Isus - Krist koji već u svom zemaljskom životu posjeduje neograničenu božansku moć i bitak - istobitni Očev Sin, Bogočovjek u koga možemo naći pomoć, ali kome se teško pristupa jer je daleko uzvišen nad sve ljudsko? Takvim, čini se, crkvena dogma prikazuje Isusa Krista. To se temeljno pitanje ponekad - ili često - nameće i vjernicima, odanim članovima Crkve. Neke to čak otuđuje od crkvenog života. (Pri tom se ipak ne smije zanijekati da vjernici uvijek mogu nadvladati tu nelagodnost. Mogu i kroz probleme i pojmove koji su postali tuđi, ili mimo njih, u Crkvi susresti živoga Gospodina i doživjeti ga kao Život). Spomenuta osnovna poteškoća uvijek iznova dolazi do izražaja u vjerskom odgoju djece. Djeca - i već mala djeca - mogu uporno pitati: da li se Isus molio samome sebi, ako je s Bogom jedno? Da li nas onda nije možda tek pomalo varao? 1.22 Skriva li dogma Isusa Teologija će se tu morati pitati. Ona se i pita (čak i u teologa koji su uvjereni da most između povijesnoga Isusa i dogmatskoga Krista nije nepremostiv): nisu li dogmatske predodžbe mnogostruko otuđenim pojmovima zapriječile pristup živomu Isusu Kristu o kome svjedoči Pismo umjesto da promiču taj susret? Nije li u praksi božansko u Isusu Kristu odveć istaknuto (pa tako i u krivu svjetlu naglašeno)? Nije li ta slika gotovo nespojiva s Isusom, pravim čovjekom o kome svjedoči i Pismo i dogma? 1.3 Pitanje novozavjetne egzegeze Nemiru i prolomu u kristologiji bitno su doprinijela pitanja i rezultati novozavjetne egzegeze. Ovdje nije, razumije se, ni približno moguće naznačiti probleme i rezultate što ih je novozavjetna egzegeza donijela pomoću povijesno-kritičke metode za shvaćanje Isusova lika i njegove poruke. (O tome usp. Pismo 6,7 i 8 te naredno drugo poglavlje). 1.31 Egzegetska kolebanja Valja uistinu zapaziti da egzegeza u svom traženju istine nije podnipošto kročila ravno cilju na sigurnu putu. Preočite su napetosti, štoviše suprotnosti, među pojedinim egzegetima i egzegetskim školama. Očit je prekid između optimističkog razdoblja u istraživanju Isusova života iz prošlog stoljeća, kad se vjerovalo da se


može pratiti istinski Isusov život i njegovo djelovanje u njihovu povijesnom slijedu, i narednog razdoblja u kojem je A. Schweitzer utvrdio da su svi takvi pokušaji osuđeni na propast. Tada je i R. Bultmann pisao: "Moje je, jasno, mišljenje da mi o Isusovu životu i njegovoj ličnosti ne možemo gotovo ništa znati. Kršćanski se spisi za to nisu zanimali. Uz to su odveć ulomični i obrasli legendom. Drugi pak izvori o Isusu ne postoje"11. Bultmannovi učenici kao G. Bornkamm i E. Kasemann smatraju, naprotiv, i mogućim i nužnim da se iznova stekne povijesno siguran prilaz bitnim činjenicama iz Isusova djelovanja i njegove poruke. Činjenica je, dakle, da unutar novozavjetne egzegeze vlada veliko kolebanje. 1.32 Razvoj tumačenja Krista u NZ Evo što je u svakom slučaju sigurno i što se s razlozima ne da nijekati: Evanđelja i drugi novozavjetni spisi ne daju nikakav "objektivni" opis - koji bi se mogao harmonizirati - za Isusov život i poruku. Ta djela radije tumače povijesne - također već u vjeri oblikovane - predaje o Isusovu životu i poruci i to u svjetlu iskustava što su ih imali Isusovi sljedbenici o Uskrsu i nakon Uskrsa. Otuda proizlazi novo usmjerenje, novi način gledanja, ali način koji - dabome - ne mora značiti prekid već može predstavljati stanoviti razvoj: od Isusa Nazarećanina koji je naviještao Božje kraljevstvo i pozivao na obraćenje i vjeru u Boga postaje Krist koji je uzvišeni Gospodin, Božji Sin, sam predmet klanjanja i vjere. Takav se razvoj očito zrcali u novozavjetnim spisima. Naznačenu spoznaju jedva možemo osporavati. Polazeći od nje postavljaju se dva osnovna kristološka pitanja: nije li možda Krist vjere već u NZ krivo poimanje povijesnoga Isusa, krivotvorina? Postoji li tu istinska nutarnja povezanost ili samo jaz? S time u najužoj vezi stoji pitanje: koje obilježje i koji zbiljski sadržaj imaju vazmena i duhovska iskustva učenika? Da li su ta iskustva subjektivni umišljaj ili u najveću ruku šifra iskustva da nije dovršeno što je s Isusom počelo, da "Isusova stvar teče dalje". Ili su ta iskustva pravi ključ za razumijevanje Isusa jer u njima nalazi izraz jedna nova zbilja - uzvišeni Isus? 1.33 Višestrukost shvaćanja Krista u NZ Jasno je da današnja kristologija - sve ako se potonje i prihvati sa svim NZ - neće smjeti previdjeti još jedne osnovne egzegetske spoznaje, koja je i problem i zadatak: otajstvo Isusa Krista nalazi u različitim spisima i slojevima NZ veoma raznoliko i napetošću bogato tumačenje i razvitak. U svjetlu uskrsne vjere postoji veći broj kristologija koje ne treba prebrzo usklađivati (Usp. različite slike o Kristu i "razumijevanja Krista" u Evanđeljima i drugim novozavjetnim knjigama kako smo to ukratko prikazali u Pismu 6). Te kristologije ovise o položajima zajednica, različitim načinima mišljenja pisaca i o razvojima unutar novozavjetnoga razdoblja. - Ta egzegetska zapažanja vode u novi krug problema koji tek naznačujemo: otkrivanje čovjekove povijesnosti, otkrivanje čovjekova razmišljanja, njegovih spoznaja - kamo napokon spada i vjera.

11 BULTMANN, R., Jesus. München/Hamburg (4)1970, str. 10.


1.4 Promjene u načinu mišljenja i u gledanju na svijet Za naše je izlaganje važno uočiti da u ljudskoj povijesti ne postoje samo razno-vrsne i trajne promjene unutar jednoga neprekinutoga doživljavanja života i poimanja već da ima i korjenitih promjena, pravih lomova. Takve promjene dijele različite kulture. Mogu se pojaviti i unutar jednog te istoga kulturnog područja kao znamenja razdoblja koje odlazi i kao početak nove epohe - kao "epohalne izmjene" u osjećanju života i u načinu mišljenja. 1.41 Židovstvo i helenizam: suprotni oblici mišljenja? Vjera u Krista razvila se na židovsko-semitskom kulturnom području. Tu se pak - poopćeno govoreći - pita za djelovanje, a manje za bitak. Pita se za povijest, manje za nadvremensko. Kršćanstvo je veoma rano prešlo na područje grčko-helenističkoga mišljenja. Na tom je području dobilo svoj presudni pojmovni izražaj. Tu su se oblikovale dogme. Na tom se pak području prije svega pita za nadvremenski bitak, a ne tako mnogo za djelovanje. U središtu zanimanja stoji - pogotovo za platonski prožetu misao - nepromjenljivo. PromjenIjivo, naprotiv, i povijest imaju manje značenje i manje su zanimljivi (usp. 2.31.2). Onda za Zapad počinje takozvano metafizičko razdoblje. Njega po sudu mnogih suvremenih mislitelja - nadolaskom prirodnih znanosti i tehnike, suvremene znanosti o povijesti, psihologije i sociologije - dokida i zamjenjuje takozvano pometafizičko razdoblje, razdoblje, dakle, u koje se pod upitnik stavljaju pitanja metafizike - pitanja o vječno vrijednim vrednotama i mislima, mjerilima i porecima. Suvremeno je mišljenje na nov način prožeto povijesnim. To mišljenje prvenstveno zapaža promjenljivost i društvenu uvjetovanost svih ljudskih kulturnih izražaja. Ono ne pita za bitak, već za ulogu. Presudne točke promatranja za to mišljenje jesu djelatnost i napredak. 1.42 Pitanje povijesnosti Ako tako promatramo zbilju, za kristologiju nastaje dvostruki problem: 1. - Je li novozavjetno svjedočanstvo o Kristu iskrivljeno?

Do koje je mjere biblijsko shvaćanje Krista helenizirano u prvim stoljećima? Koliko je tu prodrla misao grčki prožeta? Da li toliko da je to shvaćanje izgubilo nešto od svoga identiteta? Ili je možda posve izgubilo taj identitet te je postalo nešto posve drugo nego što bijaše na početku? Ne treba li, polazeći otud, posvema dovesti u pitanje starocrkvenu dogmu o Kristu? Ne bi li se moralo pokušati izravno prevesti u naše vrijeme biblijsko svjedočanstvo o Isusu - Kristu?

2. - Može li još i danas imati značenja minuli događaj koji se zove Krist?

Istodobno se onda nameće još korjenitije pitanje: koje značenje može uopće imati za nas danas vijest o Isusu iz Nazareta, njegovoj sudbini i vjeri njegove zajednice u nju? Može li jedan događaj koji je nužno povijesno


omeđen imati opće i jedinstveno značenje za sveobuhvatnu ljudsku povijest? Nije li ono što se pred 2000 godina zbilo s Isusom Kristom samo jedan od gotovo beskrajno mnogih povijesnih čimbenika koji određuju našu sadašnjost?

Ta se pitanja danas postavljaju. Ona zacijelo utječu i na opću svijest. Pred njih, dakle, mora stati i današnja kristologija. 1.5 Promjene u očekivanju spasenja Promijenila su se ljudska očekivanja spasenja i čeznuća za otkupljenjem. Ona danas u važnim točkama izgledaju drukčije nego u kršćanskoj Predaji i u vrijeme Novoga Zavjeta. 1.51 Tradicionalne predodžbe o spasenju Po strani ostavimo činjenicu da mnogi današnji ljudi - bar gledano površno - uopće ne očekuju ništa što bismo mogli označiti kao spasenje i otkupljenje. Oni slična očekivanja potiskuju ili očekuju nešto što im je preče od njih. Mnogim je današnjim ljudima zaista veoma teško približiti onu predodžbu o spasenju koja je bila naročito važna novozavjetnim ljudima i ljudima sve kršćanske prošlosti. Današnjim ljudima nije bliza ni određena misao o pobožanstvenjenju kao udioništvu na Božjoj nepromjenjivosti i besmrtnosti ni misao da je otkupljenje prije svega pojedinačno oslobođenje iz ove suzne doline. 1.52 Današnja iščekivanja spasenja Ali što iščekuju današnji ljudi? Što se može ozbiljno označiti kao otkupljenje i spasenje? Današnji ljudi zasigurno tragaju prije svega za neprolaznim smislom, ali smislom već ovoga života i ove povijesti. Traže spasenje od svoje razlomljenosti, otkupljenje kao oslobođenje od onoga što život suzuje i smanjuje. Ljudi traže spasenje kao osposobljenje za zajedništvo, kao življenje u istinskoj ljudskosti s drugim ljudima. Ne traže, dakle, otkupljenje iz ove povijesti, već za ovu povijest; ne iz ovoga svijeta, već za ovaj svijet (iako se ne smije previdjeti da je mnogo onih koji sumnjaju u ovaj svijet ili u njemu očajavaju te bi se htjeli "iskrcati"). - Tko uzima zaozbilj ta iščekivanja u pogledu spasenja i otkupljenja - u vjeri ih treba uzeti zaozbilj, mada ne bez kritičnosti - osjetit će da to ima posljedica i za razumijevanje Isusa Krista. Pitanje "tko je Isus Krist" već se u NZ nije lučilo od pitanja "što je on učinio", "koje je spasenje donio ljudima". - Tako je to u osnovi ostalo, premda se kasnije u teologiji uvelike razdvojio nauk o Kristovoj osobi (kristologija) od nauka o Kristovu spasovnom djelu (soteriologija). Time se danas na neizbježiv način postavlja zadaća: Isusa Krista ponovno i promatrati i razumjeti ne samo kao onoga koji daje odgovor na spasenjska iščekivanja našega vremena već kao onoga koji to spasenje i jest.


1.6 Promjene u slici o Bogu, poimanju Crkve i pobožnosti Suodnos između pitanja o Kristu i pitanja o spasenju može uputiti i na daljnje suodnose unutar same vjere: promjene slike o Bogu ili promjene u poimanju Crkve kao i izmjene praktične pobožnosti bez sumnje imaju posljedica za vjeru u Krista. 1.61 Bog kao posve drugi Boga više ne zamišljamo onako jednostavno kako je to možda bilo moguće prethodnim naraštajima. Oni su ga donekle poimali ljudski - kao Oca na nebu i kao ravnatelja svih stvari i sudbina. Boga sada radije zamišljamo kao neiskazivo otajstvo svoga života i ovoga svijeta - kao onoga "čije misli nisu naše misli". Ako je tome tako, ni Isusov odnos prema tome Bogu nije više moguće opisati pomoću poznatih pojmova. Mnogi ljudi - pa i kršćani - Boga doživljuju kao Dalekoga, kao onoga koji umiče našem mišljenju, ali istodobno slute da istinski mogu živjeti tek s Bogom kao partnerom. Stoga ih prije svega zanima kako bi mogli u čovjeku Isusu ljudski susresti Boga. 1.62 Crkva dovedena u pitanje Danas ponekad odveć uočljivo izlazi na površinu u Crkvi ono ljudsko koje je i preveć ljudsko. I to potiče na pitanje: što je s tim Kristom u koga Crkva vjeruje i koga priznaje svojim Gospodinom, pa čak i svojom Glavom? Ne poziva li se Crkva s nepravom na nj? Ili je Krist bespomoćno izručen toj Crkvi? Da li bismo morali stati iza lozinke: "Isus - da; Crkva - ne"? 1.63 Pobožnost okrenuta svijetu Ako se napokon današnja pobožnost mora ozbiljiti upravo u ovome svijetu kao istinska sučovječnost i zauzetost za zanemarene, ona će u Isusu Kristu vidjeti i tražiti nadasve brata kojemu nema premca, koji razumije i koji priskače u pomoć, a ne toliko božanskoga Gospodina. 1.7 Pitanje ispravnoga usmjerenja 1.71 Nemir u kristologiji

Tko pokuša - kako mi to učinismo - otvoriti pitanje o Isusu Kristu i njegovu značenju za ljude danas, ali polazeći od raznih oblika očitovanja i od pozadina toga pitanja i toga značenja, zapazit će da preda nj izranja raznovrsna slika koja možda i zbunjuje. Zapažamo novo zanimanje za Isusov lik i njegovu poruku. Ono daleko prelazi crkvene međe. Ali istodobno uočavamo velike poteškoće koje i članovi Crkve mogu imati s obzirom na baštinjeno vjerovanje o Kristu. Postajemo svjesni raznih utjecaja koji su doveli do nemira na području kristologije - poimanja Krista. Ti utjecaji pružaju izglede za vjersku obnovu, ali donose i probleme te opasnost udaljavanja od crkvene vjere u Krista. Oni u svakom slučaju zahtijevaju teološki napor da se nađu novi odgovori ili stari kažu na novi način. (Ti utjecaji bijahu:


"suvremena" egzegeza; izmjene u mišljenju i osjećanju života; promjene u predodžbama o spasenju i iščekivanjima otkupljenja, izmjena slike o Bogu, promjena poimanja Crkve i praktične pobožnosti).

Nešto od toga kristološkog nemira možemo možda otkriti u samih sebe, ali ćemo ga sigurno otkriti u ljudi s kojima dolazimo u dodir i kojima i moramo i želimo priopćiti spasiteljsku vjeru u Isusa Krista. To ne možemo mimoići. Ali kako doći do odgovora koji zaista govore današnjim ljudima? Kako pronaći nove putokaze za život iz vjere u Isusa Krista? 1.72 Nova usmjerenost na Pismo i Predaju Tko bi htio danas potražiti odgovor na mnoga pitanja o Isusu Kristu, trebat će za to nosivu podlogu. Taj neće smjeti u tu svrhu oslikati takav lik Isusa Krista koji bi izišao ususret jedino današnjim željama i predodžbama, ali koji ne bi donosio nikakva spasenja i nikakva oslobođenja jer mu ne bi odgovarala nikakva zbilja. Prema tome i današnje poimanje Krista mora biti usmjereno prije svega na novozavjetno svjedočanstvo. Tu se, po uvjerenju Crkve, nalazi presudno mjerilo za svaki kasniji razvoj vjere u Krista. Isto se tako neće smjeti mimoići ni kasnija povijesna Predaja. Crkva je u svojoj vjeri osvjedočena - i to ima korijen u NZ - da se Predaja vjere u njenim bitnim izražajnim oblicima (posebice u dogmama) nalazi pod zasebnim utjecajem Duha Svetoga. Duh Sveti pomaže otkriti vjeru u Krista. To vrijedi za svaki povijesni trenutak. Duh isto tako čuva vjeru od krivotvorenja. Tako se na putu vjere u Krista kroz povijest dadu naći oznake i smjerodavnice koje obavezuju i danas. U idućem poglavlju kušamo uspostaviti putokaz koji dolazi iz povijesnoga hoda vjere u Krista. 1.8 Zadaci

1. Gdje se dadu zapaziti znaci ponovno probuđenog zanimanja za lik i poruku Isusa Krista?

2. Koji su razlozi poteškoća što ih mnogi današnji ljudi imaju s tradicionalnom vjerom u Krista?

3. Koje izglede za vjeru vidite u današnjem "kristološkom nemiru"?


2. OTKUDA DOLAZI U NAŠE VRIJEME PORUKA O ISUSU KRISTU? I danas - potkraj dvadesetoga stoljeća - postoji zanimanje za Isusov lik i poruku. Ljudi čak na nov način pitaju za Isusa. U Isusa Krista vjeruje se u Crkvi, čak izvan Crkve i protiv nje. Dabome da se pri tom dovodi u pitanje predana slika o Kristu. Ljudi s njome imaju najrazličitijih poteškoća. Iza ovoga zanimanja za Isusa ponajčešće se, razumljivo, krije - i to bi se dalo pokazati - pitanje o spasenju i otkupljenju. Da li je istina da nam taj Isus pomaže živjeti naš život, da nam pokazuje ili čak poklanja svrhu i smisao našega života, da nam pred oči stavlja nacrt za čovječniji svijet i u tu svrhu pruža ključ, da nas može osloboditi od tereta i ovisnosti koje nas otuđuju od nas samih i od ljudi s kojima živimo? Ima i danas ljudi koji ne samo o tome pitaju nego i tvrde da su to iskusili kao istinu. Ipak nije po sebi razumljivo da se tako pita i da se to doživljuje. Isus Nazarećanin, koga se ta pitanja tiču i na koga se odnose spomenuti doživljaji, mnogi današnji ljudi - bar gledano površno - uopće ne očekuju ništa što bismo mogli označiti kao spasenje i otkupljenje. kao lik pripada prošlosti. Dio je davnoga vremena i davne kulture. Što se on nas tiče? U čemu nam može pomoći? U tom misaonom sklopu iskrsava pitanje: Kako u naše vrijeme dolazi vijest o Isusu Nazarećaninu? Na koji način on sam ulazi u naše vrijeme? Koliko je pouzdana vijest o njegovu ondašnjem životu i o njegovu dolasku? Nije li ta poruka na putu kroz tako dugu povijest možda u bitnom iskvarena? Što je na početku toga puta? Tko stoji na njegovu početku? Istodobno moramo naglašeno pitati: koja uporišta i koja valjana mjerila nalazi današnja vjera u Krista - današnje shvaćanje Krista - u povijesti, u novozavjetnom vjerničkom svjedočanstvu i u razvitku toga svjedočanstva kroz crkvenu povijest vjere? Po čemu se mora mjeriti i dati mjeriti današnja kristologija ako ne želimo srljati u prazno?

2.1 Iskustvo spasenja među Isusovim učenicima Presudna povelja vjere u Krista i za nas danas jest Novi Zavjet. On je skup raznovrsnih spisa. Nastao je u ranoj Crkvi. Po Crkvi je dopro i do nas. Na iskonu vjere u Krista nalazimo - to pokazuju u osnovi svi novozavjetni spisi - susret. Na početku stoji nečuveno i jedinstveno iskustvo koje su iskusili neki ljudi i o tome posvjedočili. (O sljedećem, usp. ovaj tečaj, Pismo 6 i Pismo 8). 2.11 Na početku stoji susret s Isusom Istina, nisu se svi pripadnici židovskoga naroda priključili Isusu Nazarećaninu - propovjedniku/putniku - već samo jedna skupina. Mnogi su vjerovali da ga moraju otkloniti. Mnogi su ga ostavili nakon kratkoga oduševljenja. Skupina oko Isusa vezala je uza nj svoju egzistenciju. Sve je položila na nj jer ju je taj Isus pozvao k


sebi i sa sobom povezao. Učenici su ostali uz Učitelja sve do njegove nasilne smrti, koju su mu zadali vođe njegova naroda jer su osjetili da ih je stavio pod upitnik. Potom su se učenici za kratko vrijeme razišli. Okupili su se iznova jer im se Ubijeni ukazao u novom životu - kao do Boga Uzvišeni. Iz toga je susreta i iz tih susreta proizašao pokret koji je tijekom stoljeća prodro u sav svijet. 2.12 U Isusu doživljujemo Božje spasenje Što su to ti ljudi onih vremena na Isusu našli i doživjeli tako izvanredno i jedinstveno? Bijaše to spasenje i otkupljenje koje je sam Isus predočavao kao Božje kraljevstvo i vladanje. Bijaše to zbilja koja uspostavlja oslobodilačko, spasenjsko i novo zajedništvo s Bogom i s drugim ljudima. Isus o toj zbilji nije samo govorio. On ju je i uprisutnjivao. Ona je u njemu već bila tu. Govorio je: "Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje" (Lk 11,20). Ljudi koji su išli s Kristom zaista su mogli zamijetiti po njegovu govoru, djelovanju i svemu životu da je nešto novo sišlo od Boga k njima - da je Bog sam k njima došao na novi način. Mogli su zapaziti, a mnogi su i primijetili ili su to slutili: Bog počinje ispunjati svoja obećanja u ovom Isusu na konačan način pa makar to ispunjenje ne odgovaralo uvijek ljudskom iščekivanju. Moglo se zapaziti: u ovome Isusu iz Nazareta ljudski život i povijest (izabranoga naroda i svega svijeta) dobiva konačni smisao koji dolazi od Boga. 2.13 Uskrsnuće potvrđuje da spasenje prelazi međe smrti Ono što su učenici doživjeli u dodiru s Isusom - "konačno Božje spasenje"12 - još je jednom pojašnjeno i potvrđeno ukazanjima Uskrsloga. Tada su ljudi oko Isusa shvatili: U Isusu je to spasenje otvoreno kao trajna zbilja. On se kao Probuđeni nalazi kod Boga, ali je istodobno na nov način kod ljudi. Prije svega je uz vjerničku zajednicu koju je sam sazvao. Rečeno je: "I nema ni u kome drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugoga Imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4,12) - Sažmimo još jednom: u susretu s Isusom Nazarećaninom, s njegovim djelovanjem, njegovom riječju, njegovom sudbinom sve do uskrsnuća doživjeli su ljudi njegova vremena koji su pošli za njim i postali njegovim učenicima da su se u njemu stala ozbiljivati obećanja koja je Bog dao Izraelu. Štoviše, da su i nadmašena. Ljudi su doživjeli da im se sam Bog - donoseći spasenje - približio u zemaljskom Isusu, a u Uskrslome - također donoseći spasenje - ostao blizu. 2.14 Isusovo djelovanje pokazuje tko je on Iskustva što su ih učenici doživjeli s Isusom za vrijeme njegova zemaljskoga života i djelovanja zovemo neizravnom (indirektnom) ili uključnom (implicitnom) kristologijom. Tu ni Isus ni oni koji su ga poznavali ne kažu jednoznačnim - takoreći dogmatsko utvrđenim - pojmovima što se u Isusu zbilo za ljude i tko je on osobno. Ipak je jasno: po onome što taj Isus Nazarećanin donosi, što umije reći o Bogu i ljudima (i kako on to zna reći), što je postigao s ljudima (i kako to postiže) - u svemu se tome krije zahtjev i ponuda koja pokazuje da taj Isus ima posve 12 12 SCHILLEBEECKX, E., Jesus. Die Geschichte von einen Lebenden. Freiburg 1975, str. 25.


jedinstven, nezamjenjiv odnos prema Božjem spasenjskom djelu, pa čak i prema samome Bogu. Pred moćnim i spasovnim Isusovim djelovanjem u Evanđeljima se trajno zrcali pitanje njegovih sudobnika: Tko je ovaj? Kojom punomoću on djeluje? Ljudi ne pitaju samo: "Što li je ovo? Nova li... nauka!" (Mk 1,27) već dodaju: "Tko je ovaj ..." (Mt 8,27). Od samoga se početka vidi da pitanje o Isusovu spasenjskom djelovanju ide zajedno s pitanjem o njemu samome, njegovoj punomoći i njegovoj osobi.

2.2 Novozavjetno izlaganje iskustva s Isusom Na iskonu dakle stoji iskustvo potpuno jedinstvene i nezamjenjive Božje blizine koja donosi spasenje. Ljudi shvaćaju: u tom se Isusu ispunjuju sve ljudske nade u otkupljenje, spasenje, izbavljenje. Ono što je Bog učinio i što čini u Isusu, on toga više ne ponavlja (to se uostalom ne da ni ponoviti). Bog to ne čini u nekom drugome. (Teolozi vele da je posrijedi eshatološko, konačnovremeno, posljednje djelo). Poslije Isusova uskrsnuća od mrtvih nastojali su stari i novi Isusovi učenici izložiti i protumačiti svoja iskustva s Isusom. To su učinili pomoću raznih pojmova i u skladu sa sredstvima koja su im bila pri ruci polazeći od njihovih predaja. Pri tom se dade uočiti velika različitost i stanoviti razvitak. Iskustvo doživljeno s Isusom veće je od svih riječi koje stoje na raspolaganju. Kad se pak takve riječi i pojmovi (ili imena) upotrijebe, njihov se sadržaj mijenja, ponekad čak i posve nestaje. Poprimaju novi smisao. 2.21 Svjedočanstvo vjere o Isusu izraženo pripovjedačkim prikazima Osnovni način da se kaže što Isus znači za ljude i tko je on jest i ostaje Novi Zavjet, Evanđelja i u njima opisi i prikazi Isusova snažnog govora i njegova djelovanja. Ponekad se i taj sloj naziva uključnom (implicitnom) kristologijom jer se tu ne susreću posve nužno određeni pojmovi - takozvani nazivi (tituli) i imena za Isusovo dostojanstvo - da bi se iskazalo tko je Isus i što on znači. To se kuša izraziti na ovaj način: predane se Isusove riječi i dijela te npr. događaji oko Isusova rođenja, njegove muke i smrti dalje razvijaju. Povijesna se jezgra događaja proširuje da bi se tako božanska Isusova punomoć i njegova spasenjska moć zorno naglasila, približila srcu i probudila vjera u Isusa. Isus se npr. posve naglašeno prikazuje kao onaj koji suvereno oprašta grijehe. U reakcijama se Isusovih suvremenika istovremeno i povrh povijesne srži (Isus je uistinu opraštao grijehe) pojašnjuje da tu jedan čovjek čini ono što može samo Bog i što je Bogu pridržano. Ljudi se čude. Spotiču se: "Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini? " (Mk 2,7). Ili se u Evanđeljima pokazuje da je taj Isus gospodar prirode. Njemu se pokoravaju "vjetrovi i more" (Mt 8,27). Po uskrisivanju mrtvih postaje očevidno da taj čovjek Isus raspolaže životom i smrću, da je sposoban nadvladati neizbježivu čovjekovu kob - smrt. Iz svega se vidi: Isus donosi sveukupno spasenje za kojim su žudjeli onovremeni ljudi. Štoviše, on donosi i više od toga. Tako se iz temelja ispravljaju odveć ljudska spasenjska iščekivanja. Isus donosi oproštenje grijeha, oslobođenje od premoćne


vladavine prirode, moć nad bolešću i smrću. Isto je tako Isus ljude oslobodio od zakonodavstva koje je postalo nečovječno i od nepravda u međuljudskom životu, u društvu. To je izraženo njegovim riječima: "Subota je stvorena radi čovjeka" (Mk 2,27), a ne obratno. Nitko nema više prava prezirati one koji su na rubu društva, malene (usp. Mt 18,10). - Iz svega se toga istodobno vidi da Isusovo djelo dolazi od Boga, da Bog sam u njemu djeluje, da je u njemu sam Bog došao spasovno blizu ljudima. 2.22 Svjedočanstvo vjere o Isusu izraženo titulima Što Isus znači i tko je on, ne izlaže se u Novome Zavjetu samo na neizravan način. Usporedno se s time počinje govoriti - pomoću određenih titula (naziva) koji većinom, iako ne isključivo, potječu iz izraelske povijesti spasenja - da je Isus očekivani Objavitelj i Spasitelj i da uz to nadmašuje sva očekivanja. (Tu teolozi govore o izričitoj - eksplicitnoj - kristologiji). Evo nekih imena koja o Isusu nalazimo u Novom Zavjetu: Krist, Gospodin (Kyrios), Božji Sin, Sin Čovječji, Spasitelj, Otkupitelj, Prorok, Davidov Sin, Veliki Svećenik. 1. - Sin Čovječji

Isus se, koliko danas znamo, osobno poslužio samo jednim od tih titula kako bi nešto rekao o svojoj vlastitoj svijesti i svome poslanju. Govorio je o Sinu Čovječjem koji će doći. Samoga je sebe poistovjetio s tim eshatološkim likom suca i spasitelja. Odnos prema njemu i njegovoj poruci odlučuje o konačnoj sudbini, spasenju ili propasti pred Bogom (usp. Lk 12,8 sl). Danas se nerijetko prihvaća da je Isus "napokon mogao o sebi govoriti u prikrivenu obliku kao o Sinu Čovječjem. Samo se tako dade protumačiti da je baš ta zagonetna riječ stekla takvo središnje značenje u svim evanđeljima kao isključivo Isusovo samonaznačenje, iako to nije bio neki tekući mesijanski naziv i očito se stoga nije mogao upotrijebiti u prakršćanskoj misionarskoj propovijedi"13. Zašto je Isus baš taj naziv, koji dopire iz židovsko-apokaliptičke predaje, upotrijebio da izrekne i označi samoga sebe? "Upotrebljavao je taj naziv jer je bio prikladan izraziti njegovu jedinstvenu eshatološku ulogu i istodobno naznačiti prikrivenost te ulogu u sadašnjosti"14

Dakle u titulu Sin Čovječji prosjajuje ponešto od Isusova jedinstvena značenja. Ipak uskoro, jer je bio zagonetan i trebalo ga je tumačiti, više nije bio prikladan izražavati tko je Isus i što on znači za ljudsko spasenje. (O titulu Sin Čovječji, usp. Pismo 8).

2. - Krist

Slično kao s titulom Sin Čovječji stoji i s nazivom Krist: njegova izričajna moć blijedi, uskoro se u izričaju Isus Krist uzima za dio vlastitoga imena. Taj je naziv u ranoj zajednici - iako ga Isus sam nije nikada na se primijenio - imao zaista središnje značenje. "Može se kazati da u njemu dolazi do izražaja specifično kristološki izraz unatoč činjenici da je naziv Krist veoma

13 HENGEL, M., Der Sohn Gottes. Tubingen 1975, str. 102. 14 ROLOFF, J., Das Neue Testament. Neukirchen 1977, str. 133


rano ili u najmanju ruku u određenim slojevima novozavjetne predaje izgubio svoju vlastitu snagu"15. I naziv kršćani, napokon, potekao je od imena Krist. Grčki pojam Krist znači isto što i Mesija. Mesija izvorno hebrejski (Mašiah) znači Pomazanik. Taj titul ima svoj korijen posve u židovstvu, ali kad se primijeni na Isusa, poprima u isti trenutak novu izražajnu puninu. U židovskoj je predaji Pomazanik prije svega kralj. Dok se penje na prijestol, prima on u Božje ime obećanje da će "nadjačati svoje neprijatelje i preuzima zadaću izricati pravorijek u Izraelu i Judi"16. Pošto je kraljevstva u Judi i Izraelu nedugo poslije Davida, kada je dosegnulo vrhunac, nestalo, počinje se u proročkom obećanju očekivati uspostava kraljevstva. Uspostavit će ga u konačnom vremenu jedan idealni vladar iz Davidova potomstva. U Isusovo doba mesijanska su očekivanja bila poprimila široku političku i vojnu obojenost. Stalo se misliti na lik vođe koji će židovski narod osloboditi iz političke podjarmljenosti. Predodžba o Mesiji koji trpi "mogla je značiti samo veliku nepriliku"17. Sada nastaje pitanje: kako se moglo prenijeti na Isusa tako bremenito dostojanstveno ime? Riječ je pak o imenu kojem se sam Isus nije odupro, iako to neki misle, ali je prema njemu bio suzdržan jer su ga pučki krugovi shvaćali politički. Istražujući rane novozavjetne ulomke u kojima nalazimo titul Krist dolazimo do zaključka: rana je zajednica uvidjela da je Božja snaga postavila raspetoga Isusa po uskrišenju u mesijansku službu. Prema tome, "kršćanska vjera u Isusa kao Krista ima svoj korijen u vjeri u uskrsnuće"18. Petar po Djelima apostolskim, veli u duhovskoj propovijedi: "Pouzdano, dakle, neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa, kojega razapeste, Bog učinio Gospodinom i Kristom" (Dj 2,36). Prva zajednica, polazeći od Isusova uskrsnuća, sav život i djelovanje promatra kao mesijansko. Isus djeluje kao kralj kojega je Bog obećao za kraj vremena. Ipak Isus ne nastupa po uhodanim židovskim mesijanskim iščekivanjima. Do te je spoznaje zajednica mogla doći i na temelju prigovora i optužbi zbog kojih je Isus raspet. U natpisu koji je Pilat dao napisati na križ stoji da je Isus "židovski kralj". To je mesijanski titul. Ako je Pilat Isusa osudio kao kralja, mora da je na rimskom procesu mesijanski zahtjev igrao veliku ulogu. Razumije se da je to neovisno o tome je li Isus taj mesijanski titul sebi pripisivao ili nije"19. U svakom je slučaju bitno ovo: titul Krist opečaćen je Isusovom smrću i uskrsnućem. Isusova vladavina koja donosi spasenje, tj. ostvaruje Božju volju da se sve i konačno spasi, nije onakva kakve su vladavine ovoga svijeta. Ravna se po drugim mjerilima.

15 GNILKA, J., Jesus Christus nach fruhen Zeugnissen des Glaubens. Munchen 1970, 61. 16 Ondje, str. 61. 17 Ondje, str. 66. 18 Ondje, str. 72. 19 Ondje, str. 77.


3. - Gospodin I titul Gospodin - grčki Kyrios - veoma je važan. Njime je rana zajednica izražavala Isusovo spasenjsko značenje. Titul Gospodin, pripisan Isusu Kristu, naročito je živ u bogoslužju. Mi se npr. Ocu molimo "po Gospodinu našem Isusu Kristu." Otkuda potječe taj titul? U kojem je smislu u novozavjetnom razdoblju pridan Isusu? Što znači za razvoj razumjevanja Krista? Za titul Krist može se "sa sigurnošću reći da mu je domovina židovstvo, ali se to ne može reći za titul Kyrios"20. U vjersko-povijesnom istraživanju htjelo se dugo tom titulu zavičaj tražiti u grčkom i istočnom poganstvu i njegovu kultu. Tu se "Gospodinom" prije svega nazivaju bogovi grčko-istočnih misterijskih vjera koje su počele dobivati na značenju tek u prvom stoljeću po našem računanju vremena. Ali naziv "Gospodin" označivaše i rimske vladare od druge polovice prvoga stoljeća. Izraz "Gospodin" postaje izričajem carskoga kulta. Kršćani su se zacijelo morali odmjeravati s tim kultom. Morali su priznavati - uz opasnost vlastitoga života - da je za njih Isus "Kralj kraljeva i Gospodar gospodara" (Otk 19,16). Razumije se da je u tom odmjeravanju naziv Kyrios poprimio crte onoga s čime se borilo. Ali taj izraz Kyrios još je i drevniji. Ima korijen u tlu židovskih predodžaba. Možda su čak Isusa za njegova zemaljskoga života oslovljavali s mar (="gospodin" na aramejskom, Isusovu materinjem jeziku) kao što su ga zvali rabbi (=učitelj). Nakon Isusove smrti i uskrsnuća zajednica je u euharistijskoj molitvi izricala "Maranatha". To znači: "Dođi, Gospodine!" Pavao nam je prenio taj molitveni povik (1 Kor 16,22). Tu riječ Gospodin zacijelo označuje Krista komu se kršćani obraćaju u molitvi i koji će iznova doći kao Sudac koji kažnjava zle, a one koji njemu pripadaju nagrađuje nebeskom nagradom. Ali Gospodin, Kyrios, poprima još veću značenjsku punoću i izražajnu moć. U starozavjetnom prijevodu, tzv. Septuaginti, nastalom u predkršćanstvu, naziv Jahve bi preveden riječju Kyrios. Kada se dakle u Novome Zavjetu u različitim okolnostima Isus označuje Kyrios-om, želi se "na Isusa prenijeti posvećeno ime koje bi pridržano Jahvi"21. To se posebice vidi u himnu koji je Pavao sačuvao u Filipljanima. Riječ je o pjesmi Kristu (Fil 2,6-11). Pavao ju je već susreo u Pracrkvi. Tu se veli: Bog je Isusa Krista, koji se lišio svoga božanskoga sjaja i u poslušnosti na se uzeo puni ljudski opstanak, uzdigao povrh svih moći i sila ukoliko ga je učinio Kyrios-om. Isus kao Kyrios može donijeti spasenje ljudima koji mu se pridruže. Pri tom zajednica u kojoj je spomenuta pjesma nastala, odmah poslije Isusove smrti i uskrsnuća, dolazi do jedne daljnje spoznaje: Tko onako kao Isus-Kyrios može biti posrednikom Božjega spasenja, mora dolaziti od Boga. Mora da je i prije svoga života u ovome svijetu bio kao Bog kod Boga (to se naziva predživot -

20 Ondje, str. 79. 21 HENGEL, Sohn 89.


predegzistencija). Tu se već utire put osvjedočenju koji će kasnije doći do izražaja u Ivanovu Evanđelju kada nevjerni Toma izgovara vjernički povik prilikom ukazanja Uskrsloga: "Gospodin moj i Bog moj" (Iv20,28).

4. - Sin Božji

Ono što je sadržano u titulu Kyrios - produbljeniji uvid u to što Isus znači i što on jest - slično je uočljivo u titulu Sin Božji. Dva-tri desetljeća poslije Isusove smrti i uskrsnuća susrećemo u Pavla u nekim središnjim ulomcima (usp. Rim 8,3.29.32; Gal 4,4) vjeroispovijed da je Bog u svijet otposlao svoga vlastitoga Sina da bi nas učinio Božjim sinovima, i da bi ljude osposobio za udioništvo na svojoj nebeskoj slavi. Začudna slika: "Isus, u najnovije vrijeme raspeti Židov ... nije samo Mesija koga je Bog uskrisio od mrtvih, već mnogo više. Istovjetan je s božanskim bitkom, prije svakoga vremena, posrednik između Boga i njegovih stvorenja, tj. istodobno posrednik bogoobjave spasenja... Rodio se kao čovjek. Prihvatio je židovski Zakon. Umro je najsramnijom smrću koju je poznavala davnina - smrt na križu"22. Otkuda potječe naziv Sin Božji shvaćen na taj način? Bilo je raznih pokušaja da se naziv pojasni polazeći od poganskih, grčkoistočnih predodžaba. Ali ti pokušaji nisu rodili plodom. Osnove toga naziva nalaze se u starozavjetnom židovstvu. Anđeli ili izraelski narod kao "sinovi" ili "sin Božji", davidovski kralj kao Božji sin; predegzistentna božanska Mudrost koja bijaše kod Boga i koja je sudjelovala pri stvaranju te boravila u Izraelu - to su počela koja, prenesena na Isusa, vode brzim razvojem do predodžbe o Sinu Božjem kako to nalazimo u Pavla. Neki prijelazni stupanj toga razvoja jest misao koju nalazimo u Rim 1,3 sl: Isus je "postavljen Sinom Božjim u snazi, po Duhu posvetitelju, uskrsnućem od mrtvih". To znači: Bog je kroz uskrsnuće Isusa učinio svojim Sinom. Ali pri tome se ne razmišlja o Isusovu značenju. Mi priznajemo da je onaj koji je uzdignut za Božjega Sina u sili po uskrsnuću već kao Sin djelovao u ovome svijetu i da je kao Sin Božji došao od Boga. Bitno polazište za tu spoznaju zaista je "jedinstveni Isusov odnos prema Bogu. Taj odnos dolazi do izražaja u neobičnom izrazu Abba koji je neuobičajen u svemu židovstvu. Sam Pavao tu aramejsku tuđu riječ priopćava svojim misijskim zajednicama. Ona je Duhom dani znak da Sin vjernike preobražava u sinove Božje. Čak ako Isus i nije sebe izrijekom nazvao Božjim Sinom, u njegovu se sinovskom odnosu prema Bogu kao Ocu nalazi pravi korijen za taj pouskrsni titul"23. (O Abba, usp. Pismo 8). U tom se smislu dade u razvoju poimanja titula Sin Božji, slično kao i titulu Kyrios, uočiti nutarnja dosljednost: U njemu postaje sve očitijim što Isus znači za ljudsko spasenje i zašto on može biti ono posljednje što ljudima donosi spasenje. Jasno je da se postavlja pitanje: može li taj titul, koji će u budućnosti imati značajniju vrijednost nego svi ostali Isusovi tituli, još i danas, poslije gotovo 2000 godina, reći ono što je uspijevao kazati

22 Ondje, str. 30. 23 Ondje, str. 99.


onodobnim ljudima? Može li priopćiti da nam je Bog po Isusu poslao konačno spasenje, da je sam Bog došao k ljudima u Isusu?

2.23 Zadaci

1. Što je izvor vjere u Isusa Krista? 2. Na koje je različite načine u NZ izraženo tko je Isus Krist i što on znači za

ljudsko spasenje? 3. Opišite kratkim potezima razvoj ovih kristoloških naziva: Sin Čovječji, Krist,

Gospodin, Sin Božji. 4. Što se podrazumijeva pod pojmovima: implicitna kristologija, eksplicitna

kristologija, eshatoški, predegzistencija? 2.3 Vjera u Krista na putu kroz povijest Vjera je u Krista do nas doprla povijesnim putem. Razna su joj povijesna vremena udarila svoj pečat. Već u novozavjetnom razdoblju - dakle otprilike u prvom stoljeću svoga razvitka - kršćanstvo je zemljopisno i duhovno stupilo na novo područje. Sada je trebalo iskonsko iskustvo - da se u Isusu susrećemo s Bogom i njegovim spasenjem - iskazati novim pojmovima i predodžbama, razviti i čuvati. Povijesni je razvoj do našega vremena trajao veoma dugo. Njegov domet i značenje možemo si posvijestiti na tri znamenita ulomka. 2.31 Nicejski sabor Godine 325. oblikovalo je oko 300 biskupa iz sve onodobne Crkve Vjeroispovijed koja će imati osnovno značenje za buduće vjekove. Car Konstantin, prvi vladar rimskoga carstva koji je postao kršćaninom, sazvao je sve biskupe svoga područja u Niceju na sjeveru Male Azije (današnje Turske). Sam je bio aktivan počasni predsjednik toga velikog Sabora. Ipak su istinski predsjednici bili opunomoćenici rimskoga biskupa. Crkva u toj nicejskoj sinodi vidi prvi ekumenski Sabor i u njezinoj odluci obavezni izražaj vjere, dogmu. Što donosi ta nicejska Vjeroispovijed? Kako je došlo do nje? Koje je značenje imala? 1. - Vjeroispovijed Nicejska vjeroispovijed glasi:

"Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca, to jest iz Očeve biti. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno što je na nebu i na zemlji. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja


sišao i utjelovio se i postao čovjekom. Bi mučen i uskrsnu treći dan. I uzašao na nebo i opet će doći suditi žive i mrtve. I u Duha Svetoga. Apostolska i katolička Crkva izopćuje one koji vele da je bilo vremena kada Sina Božjega nije bilo i da nije bio prije nego je rođen i da je nastao iz ničega ili iz neke druge supstancije ili biti ili da je Sin Božji izmjenjiv i promjenljiv".

Pročitajte taj ulomak još jednom i odgovorite na ova pitanja:

- Gdje ste taj ulomak već susreli? - Po kojim se izrazima taj ulomak nadovezuje neposredno ili po smislu na

novozavjetno svjedočanstvo o Kristu? - Koji su, po Vašem sudu, novi izrazi? - Što, po tom ulomku, utemeljuje ljudsko spasenje? - Što se, po tome ulomku, dade kazati o zabludama s kojima se, očito,

Nicejski sabor morao odmjeriti? Vi ćete zacijelo znati kako valja odgovoriti na postavljena pitanja. Ovdje pak moramo ponajprije utvrditi ovo: uz izričaje koji se izbližega ili izdaljega naslanjaju na Bibliju, u ulomku nalazimo u prvome dijelu, koji je u pravome smislu Vjeroispovijed, dva izričaja koji su očito novi. Kaže se da Božji Sin potječe "iz Očeve biti" (u grčkom izvorniku ousia) i da je on "istobitan" (gr. homousios) s Ocem. 2. - Pretpovijest Kako je došlo do toga da se takvim pojmovima pojasnila crkvena vjera u Krista? - Daljnji razlog predstavlja već spomenuta činjenica: kršćanstvo je već u

novozavjetno vrijeme prekoračilo palestinske međe i time napustilo područje židovsko-semitskoga mišljenja. Stupilo je u svijet koji politički ovisi o Rimskom carstvu, a misaono je prožet takozvanim helenizmom. Riječ je o načinu mišljenja i doživljavanja koje određuju najrazličitiji onodobni elementi, ali nadasve grčka filozofija i duhovnost. To se mišljenje i doživljavanje bitno razlikovalo od židovsko-semitskog mišljenja. Kratko i ponešto grubo rečeno u židovsko-semitskom razmišljanju ljudi se zanimaju za ono što se događa, što djeluje, što je u pokretu. Stoga se Biblija prvenstveno zanima za ono što Bog čini na ljudima i s ljudima, što Bog čini u svijetu i povijesti, što je učinio u Isusu Kristu za ljudsko spasenje i što još uvijek čini. Zbog toga se Biblija najradije služi opisima. Posve je drukčije s mišlju koju usmjeruje u prvome redu grčka filozofija: tu se čovjek zanima za ono što ostaje, za vječno nepromjenjivo. Bog se prvenstveno promatra kao onaj koji je posvema nepromjenjiv. Bog je u strogome smislu bitak. Zato ono što se mijenja, što se zbiva u povijesti posjeduje manji bitak i manju zbilju. Pita se za bitak koji ostaje, za "narav" koja trajno određuje zbilje, za nepomućeni sklad i red u svijetu. Gotovo je nužno da tu nastane dubok jaz između nepromjenljivoga Boga i promjenljivoga svijeta. Taj jaz premošćuje "drugotni Bog", Riječ, Razum svijeta, Stvoritelj svijeta i Ravnatelj svijetom. Taj je nauk bio veoma raširen.


U posebnim smjerovima toga sustava tvar se smatra nečim zlim. Božansko biće mora sići s neba i osloboditi čovjeka zatočena u tvar. Ono oslobađa dušu ukoliko joj donosi spoznaju duhovno-božanskoga.

Kršćanstvo je moralo sve više računati s tim mišljenjem. Moralo ga je prihvatiti ako je htjelo da njegova poruka uopće dopre do ljudi. Ali moralo se i ograditi od toga mišljenja ako je htjelo očuvati svoj vlastiti identitet.

- Onamo od novozavjetnoga vremena Crkva se nalazila pred zadaćom da ljudima

omogući razumjeti svoju poruku i da istodobno čuva svoj nauk neokrnjen. To je dovelo do žestokih rasprava naročito u pitanju razumijevanja Krista. Već se u prvim stoljećima naširoko proširila opasna prijetnja po vjeru u Krista. Bila je to tzv. gnoza (=spoznaja), duhovno stremljenje unutar kršćanstva. Gnoza se odviše otvarala helenističkom duhu vremena. Preuzela je predodžbe - nadahnute poganskom filozofijom - o jazu između duhovnoga Boga i materijalnog svijeta te o božanskom biću koje silazi s neba da bi čovjeka izvelo iz ovoga svijeta. Preuzela je to odveć nepromišljeno i pomiješala s kršćanskom mišlju: Isus Krist božansko je biće koje dolazi s neba da bi čovjeka povelo u nebeski svijet putem dublje spoznaje. Po gnozi Krist nije mogao biti istinski čovjek. Tvar se smatrala zlom, a tako se smatralo i da je sve promjenljivo manje dobro i nebožansko. Crkva se sukobila s tim mislima. Trebalo je mnogo vremena dok se od crkvene vjere odvojilo ono što ju je ugrožavalo.

Na početku 4. stoljeća pojavila se nova opasnost. Nastala je zbog pokušaja da se vjera u Krista uskladi s helenističkim mišljenjem i nazorom na svijet. Ta je opasnost Crkvu uznemirivala više desetljeća. Arije, svećenik iz Aleksandrije, čovjek asketskoga života i veoma učen, razvio je i proširio nauk da je “Sin Božji stvoren iz ničega, da je bilo vremena kada nije postojao, da je po svojoj volji bio podložan zlu i kreposti te da je stvorenje i nešto sazdano"24. Kako je Arije došao na to? On je, dobronamjerno, htio pružiti odgovor na pitanje tko je Krist i što znači te je u tu svrhu posegnuo za onodobnim misaonom oblicima. Budući da je na temelju kršćanske vjere u stvaranje znao da između Boga i svijeta - Stvoritelja i stvorenja - nema međuprostora, a veoma prošireni grčki nazor na svemir ističe da se svijet sastoji od tri dijela, Arije je zaključio da je Isus Krist stvoreni (prije stvaranja svijeta) Logos. Logos je po Ariju sudjelovao pri stvaranju svijeta i u punini vremena nastanio se u jednom ljudskom tijelu. Isus je dakle bio ovo: ljudsko tijelo (bez ljudske duše) u kojem je boravio stvoreni Bog Logos; nešto - dakle - nalik na najviše anđeosko biće. 3. - Tijek i naknadno djelovanje

Protiv Arijeva učenja, koje je onda zacijelo bilo veoma dostupno i utjecalo na široke dijelove kršćanstva, istupili su biskupi i teolozi jer su mislili da Arije uništava biblijsku vjeru u Isusa Krista, Gospodina i Sina Božjega. Car Konstantin, koji se obratio na kršćanstvo jer je u njemu vidio silu sjedinjenja za svoje carstvo, pozvao je biskupe na sabor u Niceju da bi ponovno uspostavili ugroženo vjersko jedinstvo. Sam se odlučno usprotivio Ariju i njegovim pristašama jer mu je bilo stalo da Isus Krist bude pravi Bog, a ne neka vrst nižega Boga. Konstantin je iz Krista izvodio svoju carsku moć.

24 Tako drevni crkveni povjesnik SOZOMEN, Historia Ecclesiastica,1,15, 3.


Sabor je gotovo jednodušno sastavio Vjeroispovijed koju i danas, nadopunjenu vjeroispovijeđu u Božanstvo Duha Svetoga na Prvom carigradskom saboru g. 381, upotrebljavamo u bogoslužju. Sabor je također osudio neke Arijeve rečenice. U Nicejskom je vjerovanju posebice značajno ovo: grčka je misao bila dovela do krivotvorenja kršćanske vjere; da bi tomu doskočili, biskupi su se poslužili - bilo je to nužno - pojmovima koji potječu iz grčke misli. Na Saboru je jedna jako biblijski opečaćena krsna vjeroispovijed nadopunjena već spomenutim izričajima: "iz Očeve biti" i "istobitan s Ocem". Time se htjelo reći: Isus Krist, koji je kao čovjek na zemlji živio i trpio kao vječni Sin, proizašao je "iz Očeve biti, tako reći iz njegove najdublje nutrine. Time se razlikuje od stvorenja koja su samo vanjski plod čina Očeve svemoguće volje"25. Sin posjeduje s Ocem "posvemašnju istost koja seže do identičnosti i tako se odvaja od one sličnosti do koje može doprijeti čovjek svojom krepošću"26. Htjelo se dakle zaštiti biblijsko svjedočanstvo: U Isusu je Kristu k nama došao sam Bog; u njemu nalazimo Božje spasenje, Boga kao svoje spasenje. To je Vjerovanje nastalo, nema sumnje, uz Carevu pomoć. Ipak vjerujemo da njegova istinitost - konačno dolazi od Božjega Duha. To je potvrdio i kasniji razvoj događaja. Nicejska se vjera morala nametnuti protiv neosporne biskupske većine i teških carskih pritisaka koji će nadoći poslije Sabora. (I sam je car Konstantin tečajem vremena mijenjao svoje mišljenje. On i još više njegovi nasljednici prešli su na stranu arijevstva koje se mnogostrano granalo). Ipak se nicejska vjera u Krista nametnula cijeloj Crkvi. Bitni je tome razlog - prigrlio ju je sav Narod Božji.

2.32 Kalcedonski sabor Godine 451. sastavio je sabor od kojih 350 biskupa novi oblik prave vjere. Sabor je sazvao car Marcian u Kalcedon na Bosporu, nedaleko Niceje. Na carev nagovor Oci su sročili Vjerovanje. 1. - Vjeroispovijed

Kalcedonsko Vjerovanje glasi: "Slijedeći, dakle, svete Oce svi mi jednodušno učimo da je Sin, naš Gospodin Isus Krist jedan te isti. Jedan je te isti potpun u božanstvu i potpun u čovještvu, pravi Bog i pravi čovjek, koji se sastoji od razumne duše i tijela. Jedan je te isti istobitan s Ocem po božanstvu i istobitan s nama po čovještvu. Nama je u svemu jednak osim u grijehu (Heb 4,15). Prije svega vremena bi iz Oca rođen po božanstvu, ali u zadnja vremena bi jedan te isti zbog nas i našega spasenja rođen iz Marije Djevice Bogorodice po čovještvu. Mi ispovijedamo jednog te istoga Kristom, Sinom, Gospodinom, Jedinorođenim. On postoji u dvjema naravima - nepomiješan, nepromijenjen, neodijeljen i nerastavljen. Nikada se ne dokida razlika naravi zbog jedinstva. Radije se čuva vlastitost svake naravi ukoliko se obje sastaju u jednoj te istoj osobi i hipostazi. Mi ne ispovijedamo jednoga odijeljena i razdvojena na dvije osobe već jednoga te istoga jedinorođenoga Sina, božansku Riječ i Gospodina

25 DE URBINA, I.O., Nizäa und Konstantinopel. Mainz 1964, str. 89. 26 DE URBINA, Ondje, str. 97.


Isusa Krista kako su to već proroci prije njega navijestili i kako je sam Gospodin Isus Krist učio i kako nam je predalo Vjerovanje Otaca".27

Odgovorite na sljedeća pitanja u vezi s tim ulomkom i odgovore usporedite s dodatnim tumačenjima:

- Koji su izrazi u tom ulomku više biblijski, a koji više filozofski? - Kako je u Isusu Kristu obilježena božanska, a kako ljudska zbilja?

- Kako je izraženo sjedinjenje božanske i ljudske zbilje u Isusu Kristu?

- Dadu li se u tekstu prepoznati zablude kojima se Sabor suprotstavio?

- Koje su to zablude? 2. - Pretpovijest

Što stoji iza oblikovanja Kalcedonskoga vjerovanja? Kako je do njega došlo? - Nicejski se sabor prvenstveno bavio božanskom zbiljom Isusa Krista. Tu

je iznio obvezatna tumačenja. U narednom razdoblju - baš na osnovi punoga biblijskoga svjedočanstva o Kristu - nužno se nametnulo pitanje: što to zapravo znači da je sam Bog, vječni Sin Božji, postao čovjekom. U kojem je smislu on čovjek ako ostaje Bogom, a Bog se ne može mijenjati? Kako je u Isusu Kristu sjedinjeno božansko i ljudsko?

- Odgovor na to pitanje pružile su dvije onodobne velike teološke škole -

aleksandrijska i antiohijska. Njihovi su odgovori različiti po usmjerenju. U Aleksandriji su teolozi prvenstveno krenuli od Ivanova Evanđelja, gdje se kaže da je Riječ postala tijelom (Iv 1,14). Ivanovu su tvrdnju tako shvatili da se Božja Riječ, Logos, više ili manje neposredno sjedinio s ljudskim tijelom. Tu se ponekad govorilo ponešto neoprezno o pomiješanosti božanskoga i ljudskoga prilikom utjelovljenja. Jedinstvo se smatralo ve-oma tijesnim; ali je još jedva ostalo mjesta za ljudsku Kristovu dušu, za njezinu slobodu, njezinu otkupiteljsku poslušnost. Ta je usmjerenost pre-vladala u krajnjih zastupnika toga pravca. To vrijedi prije svega za opata Eutiha neposredno pred kalcedonski Sabor. U Kristu poslije utjelovljenja eutihijevci priznaju samo jednu narav (grčki physis=zbilja) - božansku. Ljudska se tako reći rastopila te se očituje samo kao kakav privid (tu se govori o monofizitizmu, nauku o jednoj naravi). U Antiohiji - gdje se posebice cijenilo doslovno tumačenje Biblije - krenulo se drugim putem. Reklo se: Sin je, vječna Božja Riječ, sa sobom neodvojivo povezao čov-jeka. Bog i čovjek očituju se u Isusu Kristu u zajedničkom liku. To je tzv. "djelidbena kristologija". Naročito je vezana uz ime biskupa Nestorija. U toj kristologiji dobro je istaknuto čovještvo Isusa Krista, ali je jedinstvo između Boga i čovjeka ipak veoma izvanjsko.

27 NEUNER / ROOS, Der Glaube der Kirche. (8)1971, br.178, str.129.


3. - Nakana Vjeroispovijedi

Kalcedonski je sabor sazvao car, a papa Leon Veliki mjerodavno potvrdio. Sabor želi odbaciti obje zablude. U svoj obrazac preuzima pozitivne tvrdnje aleksandrijskoga i antiohijskoga smjera u poimanju Krista. Biskupi, uostalom, nisu ni htjeli sastaviti novo Vjerovanje. Tek su pod carevim pritiskom sastavili odgovarajući ulomak kojim su htjeli osigurati predanu vjeru u Krista. Biskupi nisu imali namjeru rastumačiti Kristovo otajstvo, već ga zaštiti. U tu svrhu posegnuli su za novim pojmovima koji su se razvili iz grčkoga mišljenja: božanstvo i čovještvo, dvije naravi, jedna osoba, jedna hipostaza, istobitan s nama. Ako se točnije pogleda, u Vjeroispovijedi se ide za ovim: - Uz neumanjeno božanstvo Isusa Krista sada se želi očuvati i njegovo

pravo čovještvo, što mu je zajedničko s nama. To je odlučno za spasenje i otkupljenje jer da Krist nije bio u punome smislu čovjek, ne bi nas mogao otkupiti. U tom slučaju ne bi se s Bogom u spasenjskom sjedinjenju sjedinio istinski ljudski bitak. U ono se doba ponavljala tvrdnja: što Bog nije uzeo, nije spašeno. Što je pak s Bogom sjedinjeno, to je i spašeno.

- Isto je tako trebalo izraziti i iznad svake sumnje izdići jedinstvo Boga i

čovjeka u Isusu Kristu: naš Gospodin Isus Krist jest jedan te isti. Obje su nepomiješane i nepromijenjene naravi sjedinjene u jednoj osobi. Neodijeljeno su i neodvojeno sjedinjene u jednoj hipostazi.

- Tako se, uza sve opasnosti koje se u tome kriju, ipak pojmovima grčke

misli izrazilo autentično novozavjetno svjedočanstvo o Kristu, tj. ovaj paradoks: u Isusu iz Nazareta, njegovu djelovanju i govoru, njegovoj sudbini mogao se i može susresti sam Bog. Taj čovjek jest Bog i ostaje Bog “za nas".

Uostalom u ono doba nisu svi kršćani prihvatili kalcedonsko Vjerovanje. Nastale su zasebne nestorijevske i monofizitske zajednice. One postoje sve do danas.

2.33 Srednjovjekovni teolog Anzelmo iz Canterburya Više od pola tisućljeća poslije Kalcedonskoga sabora, oko g. 1095, napisao je ondašnji kenterberijski biskup Anzelmo djelo "Cur Deus homo” (Zašto je Bog postao čovjekom). Djelom je htio u izmijenjenim misaonim okvirima pokazati nutarnji smisao, "nutarnju razložitost" i posebice spasovno značenje drevne kristološke dogme. Anzelmovo djelo nije, naravno, nikakav dogmatski iskaz ipak je sve do danas imalo silan utjecaj na teologiju i pobožnost.


1. Kratki ključni ulomak djela napisana kao razgovor između Anzelma i njegova učenika Bosa glasi:

A. - Kažimo ipak da je nužno da Božja dobrota radi svoje nepromjenljivosti dovrši na čovjeku što je započeto mada je sve dobro što ga Bog čini posvema milost.

B. - Prihvaćam... A. - Ali to se ne može zbiti ako nema nekoga tko Bogu daje nešto veće

nego je sve što postoji izvan Boga B. -To ne mogu nijekati. A. - Ali veći od svega što nije Bog jest samo Bog. B. - Istina je. A. - Tu dakle zadovoljštinu može dati samo Bog. B. - Tako slijedi. A. - Ali zadovoljštinu ne smije dati nitko osim čovjeka. Inače je ne bi dao

čovjek. B. - Ništa nije pravičnije. A. - Ako je dakle nužno - a to je činjenica da se onaj nebeski grad dovršuje

ljudima i da se to ne može zbiti ako se ne dade spomenuta zadovoljština koju s jedne strane može dati samo Bog, ali je s druge strane smije dati jedino čovjek, tada je nužno da je dadne Bog-Čovjek.

B. - Bogu hvala. Već smo našli nešto od onoga što tražimo. Nastavi kako si počeo. Nadam se naime da će nam Bog pomoći...

A. - …..Rekne li se da su se ove dvije neokrnjene naravi na bilo koji način sjedinile, ali ipak tako da je čovjek netko drugi, a Bog neki drugi, a ne jedan te isti i Bog i čovjek - tada je nemoguće da obojica obave ono što se mora učiniti: Bog naime to neće učiniti jer nije dužan; čovjek također neće učiniti jer ne može. Da bi dakle to učinio Bog Čovjek, nužno je da jedan te isti koji treba dati zadovoljštinu bude potpuni Bog i cjeloviti čovjek. Može je naime obaviti pravi Bog, a smije je izvršiti samo pravi čovjek...

B. - Sve mi se sviđa što kažeš”28 Prije nego nastavite čitati, odgovorite na ova pitanja:

- Je li Bog, po tom ulomku, morao čovjeka otkupiti? - Kako je, po tom ulomku, ljude mogao otkupiti samo Bog-Čovjek? - Tko je, po tom ulomku, Isus Krist? - Što je u tom ulomku naznačeno s obzirom na čovjekovo spasenje i

otkupljenje?

28 28 ANZELMO IZ CANTERBURYA, Cur Deus homo? Darmstadt (3)1970, str. 97. 99.


2. Duhovna i povijesna pozadina Na kojem je duhovnom tlu nastao taj ulomak?

- Dok stari saborski ulomci odišu prije svega duhom grčkog filozofskog mišljenja, tu se u igri nalazi misao rimsko-latinskoga Zapada prožeta germanskom. Grke je u prvom redu zanimao bitak, nadvremenske ideje. Nasuprot tome “na Zapadu za razliku od Istoka kudikamo više u središtu zanimanja stoji ostvarenje i primjena idealnoga i time pojedinac, volja, pitanje odgovornosti, krivica i nagrada”29. Anzelmo pita polazeći od te misli, misli usmjerene na praksu.

- Anzelmo se istodobno želi razračunati s onodobnim poimanjima po kojima otkupljenje po Kristovu križu ne bi bilo nužno jer da je Bog mogao to i na drugi način lako izvesti.

- Anzelmo napokon želi otkloniti mišljenje koje su zastupali neki crkveni Oci, teolozi drevne Crkve, da je đavao po čovjekovu grijehu u pravome smislu stekao pravo nad ljudskim rodom, da ima nad njim vlast i da mu je sada po Kristovu križu isplaćena otkupnina.

3. Nakana i značenje Anzelmo nasuprot svemu tome, ne kani naprosto dokazati da se otkupljenje moralo dogoditi po Isusovu križu i smrti. Stalo mu je istaknuti nutarnji smisao otkupiteljskoga čina. On veli: Bog je beskrajno uvrijeđen ljudskim grijehom i to je za svijet i čovjeka propast. Stoga ne mogu više naći i dovršiti svoj "Nebeski grad". Zadovoljština može doći samo od ljudi. Ipak beskonačnu zadovoljštinu ne može dati nijedan običan čovjek jer su ljudi ograničeni. Takvu zadovoljštinu može dati samo čovjek koji je u isto vrijeme Bog. Isus je to učinio svojom žrtvom na križu. Bog je pak morao prihvatiti utjelovljenje svoga Sina i njegovu slobodno prikazanu žrtvu na križu ako je pristao na ljudsko spasenje. - U pozadini tog misaonog tijela stoje onodobne misaone pretpostavke. Odnos se

između čovjeka i Boga i čovjekovo otkupljenje odveć jednostrano promatra u pravnim predodžbama. Uz to tu svoju ulogu igra i ovo poimanje koje dolazi iz feudalističkoga shvaćanja: uvreda se mjeri po položaju uvrijeđenoga, a zadovoljština po društvenom stanju onoga koji je daje.

Feudalizam je društveni oblik nastao iz germanskih odnosa. Oznaka je Srednjega vijeka. Vladalačke uloge u državi i društvu podjeljuje vrhovni vladar višem aristokratskom sloju.

- Ipak taj misaoni slijed može pružiti važne uvide u bogočovječno otajstvo Isusa

Krista i njegov spasenjski smisao. Jasno je naglašeno da je u Isusu Kristu, u spasenju i otkupljenju djelatan čovjek - pred Bogom slobodan i poslušan. On je za to sposoban samo stoga što je Bog posve uza nj, jer je on posvema u Bogu, on je božanska Osoba. Ako se to uzme zaozbilj i otklone suženja uvjetovana vremenom, ponovno se mora ozbiljno računati s Isusovim ljudskim bitkom kako je to slučaj u NZ i u prvim kršćanskim stoljećima.

29 29 GRESHAKE, G., Geschenkte Freiheit. Freiburg 1977, str. 39.


2.34 Osvrt Put vjere u Krista kroz povijest pokazasmo na trima važnim ulomcima. Pri tom smo u tome razvoju mogli zapaziti kako je nešto uvjetovano vremenom, nešto opet stalno.

1. Vremenom su bez sumnje uvjetovani neki pojmovi, bar što se tiče njihove današnje neposredne razumljivosti. "Jedinstvo biti", "božanska i ljudska narav", “hipostaza i osoba", "zadovoljština" - ti nam pojmovi danas nisu bez daljnjega dostupni. Treba ih prevoditi na današnji jezik.

2. Osim toga vremenom su uvjetovane neke drevne kristološke tvrdnje jer su ih

prilike jednostrano uvjetovale ili jer su dovele do jednostranosti. Kada se u Niceji priznavanje istobitnosti Oca i Sina postavilo za mjerilo pravovjernosti, mogao je Isusov konkretni ljudski život, koji vuče za sobom i otkupljuje, ostati nedovoljno zapažen (iako su mnogi navjestitelji i teolozi Crkve otačkoga vremena, nadovezujući se na Bibliju, govorili o Isusovoj ljudskoj sudbini i makar se i poslije u Crkvi neprestance tako postupalo). Kad se u Kalcedonu uspostavilo da je Isus Krist pravi čovjek kao što je i pravi Bog, to se shvatilo po grčkom načinu shvaćanja. Tvrdnja se uzela za apstraktni izričaj o bitnosti: ljudski se bitak pojmio kao ljudska narav, ljudska bit. Pri tom se lako moglo previdjeti da je Isus proživio i propatio pravu povijest ljudskoga života. Takve su tendencije mogle živoga Isusa Krista, čovjeka koji je živio u Palestini i živi u Ocu, udaljiti od vjernika. Tada je postao potreban neki blizi posrednik pred dalekim božanskim posrednikom: tako je moglo nastati gibanje u kojem su se prekomjerno štovali sveci. - I jednostrano "pobožanstvenjenje" Isusa moglo je ići ukorak s poglavitim onodobnim spasenjskim iščekivanjima. Ljudi su htjeli što je moguće brže dospjeti iz ove prolazne povijesti u puno udioništvo Božjoj nepromjenljivosti i besmrtnosti. U tu je svrhu čovjek Isus bio potreban samo rubno. Nema sumnje da su u tome smislu nužni ispravci.

3. Razvoj novozavjetnih svjedočanstava o Kristu

Tko u svjetlu biblijskoga svjedočanstva o Kristu čita veliku crkvenu kristološku predaju (kao što i Bibliju moramo čitati u svjetlu te Predaje), uvidjet će da dogma pojašnjuje i štiti od kriva shvaćanja presudne stranice novozavjetne vjere. Iz Niceje i Kalcedona kao mjerilo crkvene vjere preuzimamo ovo: U Isusu Kristu sam je Bog kao čovjek došao k ljudima: on je ostvario naše spasenje: spasio nas je: oslobodio nas je za Boga, za nas same i za druge ljude. U Isusu Kristu, Bogo-Čovjeku, neposredno susrećemo Boga svoga spasenja. U Isusu nam Bog pokazuje svoju nutrinu, svoj trojstveni život. U Isusu i s njim smijemo sudjelovati na svome spasenju i na spasenju drugih ljudi. Da je to uistinu ljudsko spasenje, u ovome svijetu i iznad ovoga svijeta, da pobožanstvenjenje znači očovječenje i to upravo u ljudskom zajedništvu, da prema tome udio na božanskoj naravi (usp. 2 Pt 1,4), poklonjen u Isusu Kristu, ne dopušta da se prestane biti čovjekom, već čovjeka čini čovjekom u punom smislu - za sve to pobiblijska Predaja pruža snažna uporišta. Jer u toj je predaji tako važno da je Isus uzeo potpuni ljudski bitak i spasio ga i da je Isus kao čovjek - kako to npr. ističe Anzelmo -


u slobodnoj poslušnosti ozbiljio čovjekovo spasenje. Nijedno današnje tuma-čenje Krista ne smije dugo zaostajati za tim obrisima dogmatske Predaje.

2.35 Predana kristologija pred novim zahtjevima Sve što je crkveno učiteljstvo kroz kasnija stoljeća sve do danas govorilo o crkvenoj vjeri u Krista, u biti je osnaženje, naglašavanje i u stanovitom smislu vremenom uvjetovano pojašnjenje velike biblijsko-dogmatske Predaje crkvene vjere u Krista. Crkveno je učiteljstvo s pravom neprestance htjelo jasno utanačiti da je u Isusu Kristu sam Bog kao čovjek došao k nama ljudima i izveo djelo našega spasenja, da je istodobno u Isusu Kristu Bog “pokazao svoje lice": objavio je svoju nutarnju trojstvenu zbilju Ljubavi. Njemački biskupi u sporu oko teologije H. Künga vele: "Za kršćansku je vjeru presudno priznavanje da je Isus Krist na neomeđen način i od sve vječnosti Božja Riječ... Teolog ne smije upravo u toj odlučnoj točki kršćanske vjeroispovijedi ... nikada postati nejasan. Tu je naime u pitanju istina našega spasenja: ako se u Isusu Kristu nije sam Bog okrenuo ljudima, Isus Krist nas ne može otkupiti od grijeha i smrti."30. Velika crkvena Predaja ostaje obavezna. To stoji. Ipak se danas nužno nameće zadaća da na nov način svojim suvremenicima koji traže i pitaju približimo staru crkvenu vjeru u Krista. "Moramo današnjem čovjeku otvoriti riječi velike Vjeroispovijedi"31. U narednom poglavlju predstavljamo kratko tipične nove kristološke putove kojima stupaju današnji teolozi.

Tu ćemo navesti i kristologiju H. Künga. Osvjedočeni smo da teški nedostaci i jednostranosti u Küngovoj kristologiji - moramo ih jasno uočiti upravo po stajalištu crkvenog učiteljstva - ne smiju biti razlogom da se previde pozitivni Küngovi prinosi da se poruka o Kristu otvori današnjem svijetu.

2.36 Zadaci

1. Kojim se pojmovima uzetim iz grčkog ili rimskog načina mišljenja poslije Nicejskoga sabora pokušava razjasniti otajstvo Isusa Krista i otajstvo njegova spasenjskog djelovanja?

2. Što je vremenito, a što za sva vremena obvezatno u nicejskim i kalcedonskim koncilskim odlukama?

30 Izjava njemačkih biskupa u povodu oduzimanja crkvene nastavničke službe prof. dr. Hansu Küngu od 7.

1. 1980. Izd. Sekretarijat Njemačke biskupske konferencije, str. 6. 31 Ondje, str. 7.


3. NA KOJI SE NAČIN DANAS ISUS POKUŠAVA SHVATITI KAO DONOSITELJ SPASA? - NOVI KRISTOLOŠKI PUTOVI: BALTHASAR, KASPER, KÜNG Mi ćemo međusobno usporediti današnje reprezentativne kristološke nacrte. Iz te će se usporedbe (i iz razmišljanja u narednom poglavlju) ispostaviti da su ti novi nacrti nužni, da se u njima pokušava odgovoriti na pitanja našega vremena, i to prvenstveno na pitanje o spasenju, da i kako ti nacrti mogu služiti današnjoj vjeri u Krista, ali i da ti pokušaji u sebi nose - dijelom pozamašne - probleme i nedostatke. Da bismo mogli usporediti različite današnje kristološke smjerove, odabrali smo kristologije H. Urs von Balthasara (r. 1905), W. Kaspera (r. 1933) i H. Künga (r. 1928).

Upravo u tih autora do izražaja dolaze tipični putovi današnje kristologije. Ono što je tipično u tim kristologijama dobit ćemo tako da svaki put odgovorimo na ova četiri pitanja: "Na što se nadovezuje shvaćanje Isusa Krista?" - "Koji je odnos između Isusovih tvrdnja i crkvene dogme o Kristu?" - "Koje je značenje pripisano Isusovu uskrsnuću?" - "Kako se shvaća spasenje što ga je donio Isus?"

3.1 Obrisi kristologije Hansa Ursa von Balthasara 3.11 Temelj razumijevanja Isusa U Balthasara se neposredno u središtu pozornosti nalazi Isusov zemaljski život i nadasve Isusova muka i predanje u smrt. Ali taj se život izravno tumači uskrsnućem, pa čak i osvjetljuje zrakama unutarbožanskoga (trojstvenoga) života. Isusov se ovozemni život razjašnjuje iz Božje trojstvene ljubavi. Balthasar u raznim događajima Isusova života čita unutarnji zakon koji se savršeno ispunja u slobodi: zakon ljubljene poslušnosti spram Oca u korist ljudi kojom se nadvladava ljudska neposlušnost, ljudski grijeh i ljudsko samouništenje. Taj se nutarnji zakon temelji na Božjoj nutarnjoj trojstvenoj ljubavi, ali se činjenično raspoznaje samo u svjetlu uskrsnoga događaja, Isusova uskrsnuća od mrtvih.

Balthasar veli: "Evanđelja su napisana polazeći od uskrsnoga događaja. Pojava se shvaća kao cjelina tek u svjetlu posljednje točke. Tumači se tako da se odmotava od kraja prema početku. Isusovu životu boju daje uskrsni sjaj ... I to je pravo ... I što dublje razmišljamo o izvorištu - Bog Kristovim uskrišenjem potvrđuje Isusovu tvrdnju kao svoju vlastitu riječ - to više iskon te Isusove tvrdnje odmiče u Božje predvrijeme. U slučaju da je Isusova tvrdnja bila valjana, Isus je na neshvatljiv način morao uvijek biti ono za što je na kraju potvrđen"32.

Balthasar dakle promatra Isusov zemaljski život neposredno u svjetlu božanskoga života kao izraz i izljev Božjega "samoponiženja" koje odgovara Božjem nutarnjem životnom zakonu. Utoliko tu imamo u skici "kristologiju odozgor", ali, iako novu, ipak nadahnutu Biblijom i Predajom. 32 VON BALTHASAR, H. U., Warum ich noch ein Christ bin? u: VON BALTHASAR/ RATZINGER, 2

Pladoyers. Munchen 1971, str. 33. 32A VON BALTHASAR, H.U., Wer ist ein Christ? Einsiedeln (3)1966, str. 67.


3.12 Odnos između Isusovih tvrdnja i crkvene kristološke dogme Po onome što rekosmo o ishodištu Balthasarove kristologije lako je razabrati da dogmatske izreke o Sinovoj istobitnosti s Ocem i osobnom jedinstvu božanstva i čovještva u Isusu Kristu za ovoga teologa pojmovnim pojašnjenjem izražavaju ono što je Isus Krist bio i što tvrdi da jest. U sudbini koju je Isus na se uzeo slobodnom poslušnošću dade se pročitati ono što je bitno u otajstvu nutarnjega božanskoga života: najnutarnjija Božja zbilja jest ljubav, uzajamno predanje pa čak i očitovanje između Oca, Sina i Duha Svetoga. U Isusu se ta međubožanska ljubav istodobno protegnula na ljude, na svijet da bi ih spasenjski uvukla u se. Na taj način trojstvene i kristološke dogme drevne Crkve, kojih smisao Balthasar iznova osvjetljuje na temelju novozavjetnoga duha i velikih crkvenih Otaca, postaju neposredni izričaji za duhovnost kršćanskoga života. "Vidi se kako je dogmatika u svojim dvama osnovnim stupovima - Utjelovljenju i Trojstvu - zajednički nazivnik za kršćanski nauk o životu. Dogma i egzistencija zajedno stoje i padaju. Jer Isus nije samo Očev vječni Sin koji nam u svome životu i patnji pokazuje i donosi Očevu milost. On je i pravi čovjek i kao takav 'iskonski' i 'kao prvi' započinje kršćansku egzistenciju"32A. 3.13 Značenje Isusova uskrsnuća Koje značenje Balthasar pripisuje Isusovu uskrsnuću? O tome je već rečeno bitno: "Isusovim uskrsnućem Bog kao svoju potvrđuje Isusov tvrdnju"33. Isusovo je uskrsnuće središte za razumijevanje Isusa. U uskrsnuću se potvrđuje i očituje ono što je već bilo zbilja u Isusovu životu i smrti - Božja ljubav i slava u Sinu na način poniženja.

Mogli bismo ovdje pitati da li se Isusov život tu već ne motri odveć u svjetlu uskrsnuća. Zar uskrsnuće nije novo Božje djelo na Isusu Kristu i zar njime ne počinje za Isusa, i po njemu za sve, novo razdoblje spasa?

3.14 Razumijevanje spasenja Sva se prethodna pitanja u stanovitom smislu susreću u ovome pitanju: "Kako se poima spas što ga je Isus donio?". Drukčije rečeno: "Kako se Isusovo spasenje može približiti ljudima našega vremena; kako ono može za njih postati odgovor na njihovo najdublje pitanje i čeznuće za smislom i ostvarenjem?" U Balthasara je čovjekovo spasenje udioništvo na Božjemu trojednom životu. Čovjek se to punije ostvaruje što se više predaje Bogu. Za Balthasara spašeni čovjek nije čisti čovjek, to je čovjek koji je sjedinjen s nutarnjim Božjim životom, koji je trojstvena ljubav. U skladu s tim, spašen čovjek nije onaj tko sam sebe potvrđuje i sam sebe ostvaruje, nego samo onaj tko sebe predaje drugima i napokon posve drugome: Bogu. Taj spas posreduje Isus Krist ako se ljudi s njime sjedine po vjeri i sakramentima, ako svim svojim opstankom uđu u Isusovu odanu poslušnost koja je dosegnula vrhunac na križu. Jer po Isusu se ljudi sjedinjuju s trojstvenim božanskim životom.

33 ISTI, Warum 34.


Ali može se pitati da li današnji čovjek uopće mari za takvo "pobožanstvenjenje". Neki teolozi to niječu dok drugi to potvrđuju. Tako J. Ratzinger, čija je kristologija usko srodna s kristologijom Balthasara, piše u povodu kritike Küngove knjige "Christ sein": "Pri tom moj pogled pada na navod što ga je Küng preuzeo. U navodu se oštro očituje ova začudna nezahtjevnost suvremenoga čovjeka - da li danas razuman čovjek još želi postati Bogom? Ja odgovaram s da jer rijetko je kada neko vrijeme bilo tako korjenito odlučno da to postane... Kršćanstvo je oskudno ako čovjeku pruža manje od mogućnosti da postane Bogom. Ono se može preporučiti svojom plauzibilnošću. Ipak u sporu oko čovjeka, kojemu smo izloženi, njegov odgovor ostaje nedostatan"34. U svemu je tome jasno ovo: na sveobuhvatno razumijevanje Krista odražava se shvaća li spasenje čovjek kao udioništvo na Božjem životu ili pak kao potpuno ostvarenje čovjekova bića (ali se pri tom to dvoje ne mora i isključiti).

3.2 Obrisi kristologije W. Kaspera 3.21 Temelj razumijevanja Isusa Walter Kasper polazi neposredno od Isusova stava koji se može povijesno-kritički utvrditi i nadasve od Isusove poruke o Božjem vladanju. Ipak se istovremeno i naglašeno poziva na pouskrsno izlaganje koje se o Kristu nalazi u novozavjetnim knjigama. Sam Kasper veli ovako: "Da bismo Isusa shvatili, najbolje je krenuti od njegova držanja"35. Zašto on taj postupak drži najboljim? Ponajprije zbog vjerske didaktike: upravo takav prilaz razumijevanju za današnjeg je čovjeka najprikladniji; čovjeku najizravnije govori zorna ljudskost tog tako ljudskog, ali istodobno i jedinstveno posebnoga života. Kasper se, uz to, očevidno istovjećuje s teološkim razlozima koji se u današnjoj raspravi iznose u tom pogledu. On kaže: "Time se ponovno javlja jedna osnovna težnja starocrkvene kristologije: ljudskost i povijesnost našega otkupljenja"36. Kasper u tom smislu svoju kristologiju ozbiljno započinje kao "kristologiju odozdol".

Životno središte Isusova života jest njegova vijest o Božjem kraljevstvu (usp. Pismo 8). Središte Isusove poruke i istinski sadržaj njegova opstanka, a time i osnovica njegove nečuvene punomoći njegova nastupa, jest Božje kraljevstvo37. Stoga se u kristologiji o tome govori na pravome mjestu.

Ipak vjerničko poimanje Isusa ne može stati kod povijesnoga Isusa. Za kristologiju je isto tako mjerodavno pouskrsno vjersko svjedočanstvo zajednice, nadasve u njegovom novozavjetnom obliku. Kasper piše: "Kristološke titule i sveobuhvatnu pouskrsnu kristologiju moramo shvatiti kao odgovor zajednice na Isusov presudni poziv i tvrdnju. To ne krivotvori Isusovu poruku, već je tumači i na nju pruža odgovor"38. 34 RATZINGER, J., u: Theologische Revue 1975, str. 363 sl. 35 KASPER, W., Einfuhrung in den Glauben. Mainz 1972, str. 49. 36 Ondje, str. 48. 37 Ondje, str. 50. 38 Ondje, str. 54.


3.22 Odnos između Isusovih tvrdnja i crkvene kristološke dogme Vidjesmo da po W. Kasperu Isusovo držanje i njegova poruka nameće pitanje Isusove punomoći i njezina temelja. Pouskrsni se odgovor na to pitanje nalazi u NZ, i to prije svega još u smislu funkcionalne kristologije. Odgovor dakle daju vjerničke tvrdnje o tom kakvu je Isus spasovnu ulogu imao pred Bogom (a ne što je on bio). Ali tu je već uključeno i pitanje Isusova "bitka" ili njegove "bitnosti": Onaj tko može donijeti konačno spasenje može biti samo "Bog od Boga". Tako postoji stanoviti kontinuitet. Kalcedonska je dogma prikladan, iako povijesno uvjetovan, izraz onoga što je Isus Nazarećanin činio i što je bio. Isus je "u svojoj osobi način nazočnosti vladavine Božje ljubavi. On je sve to tako korjenito da je u svojoj slobodnoj ljudskoj poslušnosti čisti oblik i Božje nazočnosti i djelovanja u povijesti. U tom je smislu Božji Sin ... Stoga je i kasnija crkvena dogma ... u pravu. Ona valjano izražava Isusovu stvar. To čini potaknuta pitanjima koja postavlja odnosno vrijeme i terminologijom koja je povijesno određena te je stoga treba tumačiti i moguće ju je nadvisiti"39. Kasper na drugome mjestu taj suodnos izražava još pozitivnije: "Koliko god je kalcedonska dogma trajno obvezatno tumačenje Pisma, moramo je uklopiti u cjelovito biblijsko svjedočanstvo i polazeći otuda tumačiti"40. To se poimanje jako približava Balthasarovu razmišljanju. Ipak Kasper više vodi računa o konkretnoj povijesti s njenim dubokim promjenama. 3.23 Značenje Isusova Uskrsnuća I pri razumijevanju Isusova uskrsnuća ističe W. Kasper povijesno obilježje toga događaja. To je događaj, koji, gotovo preobražava povijest. Kasper u Isusovu uskrsnuću vidi novo Božje objaviteljsko djelo. U uskrsnuću se pokazuje da je Bog gospodar smrti. Uskrsnuće je početak otkupljenoga svijeta, u njemu počinje novo spasovno vrijeme. Uskrsnuće je dostupno jedino vjeri i po svjedočanstvu svjedoka (tu je iskon vjerske predaje).

Kasper dakle i ovdje povijest uzima zaozbilj. On računa s poviješću spasenja kako je zajamčena u NZ. Po širokom nizu novozavjetnih izričaja uistinu je novi odlučni spasenjski čin kada Bog uskrišava svoga Slugu Isusa. Time u povijesti spasenja otpočinje eshatološko dovršenje. Sve je to dostupno samo vjeri na temelju svjedočanstva svjedoka i očuvano je u Isusovoj zajednici - Crkvi.

3.24 Razumijevanje spasenja Po W. Kasperu čovjekovo je spasenje utemeljeno i razvijeno u povijesno-spasenjskom razgovoru između čovjeka i Boga. Bog potvrđuje čovjeka i njegov svijet. Čovjek dolazi k sebi i sebe nadilazi u vjerničkom odgovoru na Božji

39 Ondje, str. 54 sl. 40 KASPER, W., Jesus der Christus. Mainz 1974, str. 281.


stvaralački i kritički "da". U tom misaonom okviru Kasperu je prvenstveno do jedinstva između stvaranja i otkupljenja i do "čovječnosti” spasenja koje čovjeka izdiže iznad njega samoga i kojega sadržaj jest Bog sam. To je Crkva očuvala već u borbi protiv gnoze ukoliko je čuvala potpuno i pravo Isusovo čovještvo. Htjela je "time kazati da nas spasenje susreće u ljudskom liku i na ljudski način te da je spas o kome govori kršćanstvo čovjekov spas. Crkva je time htjela reći da je Bog Bog ljudi i da čovjeka susreće ljudski”41. Prema tome i svijet i čovjek moraju biti "cilj svakog kršćanski shvaćenog spasenja”42. Čovjek može obistiniti svoj ljudski bitak ako sebe nadiđe i zaroni u Božju beskrajnost koja ga poziva i pruža mu odgovor. Kasper veli: "Čovjekova je paradoksnost u tome što mu je otet smisao njegova bitka i što je taj smisao nadnaravan. Tako je čovjek naravno čeznuće za nadnaravnim. Samo ako postignemo tu dimenziju, dosegnuli smo čovjekovu zbilju"43. Bitna crta spasenja što ga je Isus Krist pokazao i donio ljudima jest povijesnost i "društvenost". Spas - po Kasperu - nije samo nutarnja zbilja niti jedino obnova "privatnih" ljudskih odnosa. Spasenje zahvaća svu konkretnu čovjekovu zbilju i zbilju njegova svijeta. To mora nadasve uključiti obnovu društvenih odnosa o kojima presudno ovisi čovjekovo postojanje. Kasper misli da današnji čovjek posebice čezne za takvim spasenjem, koje se može nazvati oslobođenjem i slobodom.

3.3 Obrisi kristologije Hansa Künga 3.31 Temelj razumijevanja Isusa H. Küng ne samo da polazi od živoga i jedinstvenog proslavljenog lika i poruke povijesnoga Isusa, već u tome liku vidi posve presudno mjerilo za kršćanstvo i Crkvu. Sam Küng ovako obilježuje svoju teološku metodu i njezinu nakanu: "Metodički se neprestance iznova i po mogućnosti dosljedno tražio polazak "odozdol", od najizravnijih čovjekovih pitanja, od ljudskoga iskustva. Sve to s obzirom na racionalnu odgovornost vjere danas."43a To je temeljni metodološki program. Polazeći od njega i prenijevši ga na shvaćanje Isusa Krista, Küng se susreće s ovim osnovnim pitanjem: "Zar ne bi bilo primjerenije novozavjetnim svjedocima i sve povjesnijem poimanju današnjega čovjeka da se krene poput prvih učenika od istinskoga čovjeka Isusa i stane pitati o odnosu toga čovjeka Isusa prema Bogu i o njegovu jedinstvu s Ocem? Ukratko, dakle, ...poći od povijesne kristologije koja bolje odgovara današnjem čovjeku; od kristologije "odozdol” , od konkretnoga povijesnog Isusa”44.

41 KASPER, Einfuhrung 105. 42 Ondje, str. 106. 43 Ondje, str. 111. 43a KÜNG, H., Christ sein. Munchen 1974, str. 75. 44 Ondje, str. 125.


Time su naznačeni Küngovi razlozi da razmišljanje započne sa zemaljskim Isusom. Ti su dakle razlozi: obaziranje na novozavjetne vjerničke izvore i na mišljenje današnjega čovjeka.

Ipak ne možemo zanijekati da Küngu polazi za rukom privlačno predočiti Isusa i njegovu poruku i to - po sudu mnogih egzegeta - egzegetski korektno prikazati. Ali možda se, nasuprot tome, nedostatno ističe zbilja proslavljenoga Gospodina, Isusov daljnji život i djelovanje u Crkvi. Potpuni pristup Isusu Kristu, Raspetom i Proslavljenom uistinu vodi samo preko vjerničkoga svjedočanstva njegove zajednice, kojoj je Isus Krist dopustio i dopušta da ga upozna.

3.32 Odnos između Isusovih tvrdnji i crkvene dogme o Kristu Po Küngu se Isus pokazao Božjim i ljudskim zastupnikom. U njemu bijaše nazočan neopozivi Božji poziv i Bog sam. Grčko nadahnuto pojmovlje stare Crkve moglo je samo ograničeno to izraziti. Potreban je korijeniti prijevod: mjerilo je za to zemaljski Isus. Küng želi nasuprot metafizičkoj kristologiji bitnosti u staroj Crkvi ponovno posve posegnuti za novozavjetnom funkcionalnom kristologijom. Njegov je prijedlog: čovjek Isus jest "Božji zastupnik, namjesnik, predstavnik i zamjenik"45.

Ovdje bi trebalo pitati nije li već u NZ uistinu rečeno osnovno o "biti" Isusa Krista i da li su Küngovi pravni pojmovi "naročito korisni današnjemu čovjeku"46. Kao kršćani koji vjeruju u djelovanje Duha Svetoga u Crkvi moramo uz to postupiti ozbiljnije, nego to čini Küng, s vjerovanjem drevnih sabora. I crkvene su dogme obavezne za današnju vjeru u Krista.

3.33 Značenje Isusova uskrsnuća Za H. Künga Isusovo je uskrsnuće bez dvojbe središnja zbilja kršćanskoga vjerovanja. Küng piše: "Bez vjere u uskrsnuće nedostaje vjeri u Raspetoga potvrda i snaga"47 - Ipak u Künga zapravo uzmiče biljeg uskrsnuća Isusova kao novi Božji spasenjski čin koji pruža osnovu za vjersku predaju u Isusovoj zajednici i svijetu omogućuje početak novog spasovnog vremena.

Küng Isusovo uskrsnuće prije svega promatra kao potvrdu Isusova života i kao osnaženje vjere u nj kao Raspetoga. Uskrsnuće nije "dodatak već radikaliziranje" vjere u Boga-stvoritelja48. Mogli bismo pitati zar se na taj način Isusovo uskrsnuće ne poima više kao unutarsvjetsko dovršenje i je li dostatno istaknuta činjenica da je ono Božje djelo koje ostvaruje spasenje preko svih ljudskih mogućnosti i iščekivanja.

45 Ondje, str. 439. 46 Tako N. LOHFINK u: Frankfurter Allgemeine od 5. 6. 1976. 47 KÜNG, H., Das unterscheidend Christliche u: Zur Debatte, Juli 1975, str.16, 12. teza. 48 48 Ondje, 11. teza.


3.34 Razumijevanje spasenja Čovjekovo spasenje po Küngu jest neposredno ostvarenje čovjekova bitka, koje je moguće samo uz Božju pomoć i u odnosu na Boga. Küng bilježi: "Naš problem danas nije toliko čovjekovo pobožanstvenjenje koliko čovjekovo očovječenje. Što se zbilo u Isusu i s Isusom Nazarencem u NZ, nije posvuda protumačeno kao Božje očovječenje, točnije: očovječenje Božjega Sina ili Božje Riječi. Ako to tumačenje za današnjega čovjeka uopće još ima smisla, ima ga samo ako ima nešto reći za čovjekovo očovječenje"49. Pri tome, razumije se, stoji "da je istinsko očovječenje čovjeka u pojedinačnom i društvenom smislu bez Boga jedva moguće"50. Bog je taj "koji čovjeka uljuđuje i omogućuje njegovu slobodu, slobodu, kako se on već ... u djetetu Isusu objavio u svome prijateljstvu spram čovjeka.51

Ne može nas čuditi što pri takvu gledanju na ljudsko spasenje Isus stoji pred očima prije svega kao privlačni uzor istinskog čovještva i što se u njemu nadasve gleda značenje koje ima za nas danas. 3.4 Zajedničke crte današnjih kristologija Zaključimo: Balthasar ide prvenstveno za "kristologijom odozgor"; Küngu je pri srcu "kristologija odozdol"; Kasper iznosi kristologiju prožetu povijesnospasenjskim razmišljanjem. Sve su te kristologije međusobno podosta različite. Uza sve to u njima naziremo i stanovite zajedničke obrise. Spomenuti autori imaju zajedničko ovo: svi ističu kako Isus ima središnje mjesto u kršćanskoj vjeri iako ga različito tumače. Zajedničko im je i što ističu jedinstvo Isusove osobe i njegova djelovanja. 3.41 Središte kršćanske vjere: Isus Lako je pokazati da je po sudu sve trojice navedenih teologa Isus Krist središte kršćanske vjere: Za Balthasara je srce kršćanstva činjenica da se Božja trojstvena ljubav očitovala u Isusovu životu, njegovoj smrti i uskrsnuću i ovome svijetu otvorila spasenje iz božanske ljubavi. Kasper bilježi: "Za kršćanina je Isus Krist znamen Božji u Svijetu. Znamen koji sve druge znakove jednoznačno tumači i čini sigurnima. Isus Krist jest znamen i svjedok vjere ... S njim kršćanska vjera stoji i pada"52. Ni Küng ne sudi drukčije: "Ono presudno kršćansko jest sam Isus Krist. Konačni raspoznajni znak kršćanstva jest Isus Krist kao raspeti"53.

Isus kao središte kršćanstva može se, naravno, različito shvatiti i istaknuti. Tako je primjerice značajno da li u Isusu prvenstveno vidimo svjedoka vjere koji posve ukazuje na Boga, nebeskoga Oca ili ga poimamo - i to naglašeno - i kao "predmet" vjere. Nitko od spomenutih autora ne isključuje nijedan od navedenih smjerova.

49 49 KÜNG, Christ sein 433. 50 Ondje 51 Ondje 52 KASPER , Einfuhrung 43. 53 KÜNG, Das unterscheidend Christliche, teza 2. i 12.


Ipak je posve očito da u Balthasara npr. na povlaštenom mjestu stoji božanska Isusova zbilja i da se ona neposredno temelji na Božjoj trojstvenosti. Küng pak Krista bitno promatra kao čovjeka u kome je Bog nenadmašivo nazočan i djelatan i koji upućuje na Boga i Božje čovjekoljubivo vladanje. Küng piše: "Isus nije naviještao nikakvu teološku teoriju i nikakav novi zakon, ali ni samoga sebe, već Božje kraljevstvo"54.

3.42 Jedinstvo Isusove osobe i djela Trojici autora zajednička je i još jedna važna spoznaja: ne može se, kao što je teološki razvoj činio od početka kasnoga Srednjeg vijeka, rastavljati nauk o Kristovoj osobi - kristologija u užem smislu - i nauk o Kristovu djelu spasenja - soteriologija - jer je čak i čisto metodološka razdioba problematična. Isusova osoba i djelo idu neodvojivo zajedno. Isus živi što navješćuje i navješćuje što živi. Sva tri autora doista ističu jedinstvo Isusove osobe i djela iako to različito pojašnjuju i naglasuju. Balthasar govori o Božjem utjelovljenju u Isusu Kristu, utjelovljenju koje je dovršeno u Isusovu predanju za Boga i ljude, predanju sve do smrti: "Bog služi, noge pere svome stvorenju; time se on objavljuje u onome što je Bogu najvlastitije i obznanjuje svoju posljednju slavu"55. I Kasper se jasno izražava: "Za Isusa je baš značajno da se potpuno poistovjećuje sa svojom ulogom. On je ono što znači ... O njemu moramo kazati: njegova je osoba čista funkcionalnost; tu ne treba uopće razdvajati Osobu i ulogu ... Isus je u svojoj osobi način nazočnosti vladavine Božje ljubavi. On je sve to tako korjenito da je u svojoj slobodnoj ljudskoj poslušnosti čisti oblik i sredstvo Božje nazočnosti i djelovanja u povijesti"56. Küng je to isto izrazio ovako: "Isus je tražio konačno opredjeljenje za Božju i čovjekovu stvar. On sam potpuno uzrasta u toj "stvari" ..."57

Svim trima autorima zajednički je, dakle, pokušaj da se objasni Isusov "biti”, njegov bitak polazeći od njegova spasenjskog djelovanja i uloge u spasenju. Sva trojica nastoje razviti funkcionalnu kristologiju i tako izići u susret načinu mišljenja i pitanjima našega vremena, ali i Novomu Zavjetu. 3.43 Krist je jedan - prilazni putovi različiti Tako smo predstavili današnje kristologije. Na koncu još jednom dozivamo u pamet da su upravo za naše vrijeme i dopušteni i nužni raznoliki pristupi otajstvu Isusa Krista. Puninu Isusa Krista nije moguće iscrpsti. Ljudi našega doba mogu prići tome otajstvu spasenja samo polazeći s različitih strana. Razumije se da ni današnje kristologije ne smiju smetnuti s uma, makar bile različite, srž novozavjetnoga svjedočanstva o Kristu kako je ona prenesena kroz Predaju. Mi ćemo u narednom poglavlju o tome pobliže govoriti. To posebice vrijedi za 4.3.

54 Ondje, teza 5. 55 VON BALTHASAR, H. U., Mysterium Pashale u: Mysterium Salutis, Dogmatik IIl, 2. Einsiedeln 1969, str. 133. 56 KASPER, Einfuhrung 54. 57 KÜNG, Christ sein. Munchen 1974, str.281.


3.5 Zadaci 1. Sljedeću križaljku ispunite natuknicama ili karakterističnim pojmovima:

u Balthasara u Kaspera u Künga

Na čemu se temelji razumijevanje Isusa?

Kako se promatra odnos između Isusovih tvrdnji i crkvene kristološke dogme?

Koje se značenje pridaje uskrsnuću?

Kako se shvaća spasenje što ga je donio Isus?

2. Koje su, po Vašem sudu, strane predane vjere u Krista u obrađivanih teologa

naročito dobro istaknute, a koje možda premalo? 3. Što je zajedničko u naznačenim kristologijama?


4. KAKO MOŽE DREVNA CRKVENA VJERA U KRISTA POSTATI DANAS

NOVOM? - IZGLEDI I OPASNOSTI, MJERILA I ZADACI DANAŠNJE KRISTOLOGIJE

Put naših razlaganja vodio nas je preko raščlambe današnjega pitanja o Isusu Kristu (pogl.1) do sažetoga opisa o nastanku i povijesnom razvoju kristologije - teološki razrađena nauka o Isusu Kristu koji je došao od Boga i ljudskom Spasitelju (pogl. 2). Budući da taj nauk, tu poruku moramo u njenoj vazda valjanoj srži za danas iznova na razumljiv način izricati, iznijeli smo zatim tipične pokušaje novoga današnjeg govora o Kristovoj poruci. U posljednjem pokušaju razmišljanja nastojimo o dosadašnjim izlaganjima još jednom progovoriti s novoga gledišta. Moramo probuditi spremnost da se nova pitanja o Isusu Kristu i novi putovi u Kristovu poimanju prigrle kao izgledi za kršćansku vjeru, pa i za vlastitu vjeru. Ali pri tome ne smijemo previdjeti opasne razvoje. Moramo izoštriti pogled za trajne obrise spasonosne biblijsko-crkvene vjere u Krista jer nam to donosi spas.

4.1 Današnje stanje kao prigoda za vjeru u Krista 4.11 Prigoda da Isusa sretnemo u novoj izvornosti Današnji nespokoj u pitanju o Isusu Kristu spasonosan je nemir, izgled je za kršćansku vjeru jer može voditi novom, izvornom susretu s Isusom Kristom, susretu koji nije "izgubio oštricu" zbog pobožne uobičajenosti i dogmatske po-sebi-razumljivosti. Uistinu ne smijemo nijekati činjenicu da "pravovjerje" koje je potpuno samo po sebi razumljivo pa ne postavlja nikakva pitanja u odnosu na razumijevanje vjere i životnu praksu, može postati jalovo. Čovjek vjeruje u sve što je dogmatsko i vrši sve naređeno, ali mu ipak nešto nedostaje. Zapravo nedostaje - i to posvema - ognjeni duh Evanđelja, Isusov Duh. Dade se uočiti da mnogi upravo mladi ljudi koje ne pritišće teret Predaje - ili se malo brinu za dogmatsku Predaju - odjednom zapaze Isusa, da se po njemu usmjeruju, u njega nalaze pomoć te doživljuju nešto poput obraćenja, da se Isusu obraćaju s ljubavlju jer znaju da ih on ljubi i prihvaća. I s obzirom na one koji već vjeruju možemo primijeniti ovo: i oni - možda čak pomognuti i potaknuti današnjom novozavjetnom egzegezom - odjednom posve iznova otkrivaju Isusa u njegovoj jedinstvenoj zasebnosti koja osvaja. Možda se to danas događa češće nego u vremenima kada se ne pojavljuju nikakva ozbiljnija pitanja.


4.12 Prigoda da nas osvoji Isusovo jedinstveno čovještvo Današnji nespokoj u pitanju o Isusu u tom je sklopu vjerska šansa jer može voditi novom, izvornom susretu s čovjekom Isusom iz Nazareta. Jer taj nespokoj može dovesti do jasnoće: Isusova poruka u svojoj jedinstvenosti, svom izazovnom zahtjevu traže novo držanje i novu čovjekovu životnu praksu. Čovjek može sama sebe naći tek onda ako se preda Bogu i drugim ljudima. U kršćanskom je poimanju vjere - više u praksi nego u teoriji - dugo vremena Isusovo čovještvo, koje uskrsnuće i proslavljenje kod Boga nije dokinulo već privelo punini, bilo u sjeni pa čak i prekriveno Isusovim božanstvom. Isus se već u njegovu zemaljskom životu smatrao božanski savršenim, sveznajućim i svemogućim. (Neporecivo je nagnuće praktičnomu monofizitizmu). Naše pak vrijeme naginje tome - ne samo stoga što mu je povijesno-kritička egzegeza za to izoštrila pogled - da u Isusu i njegovoj povijesti vidi ono ljudsko, njegovu poslušnost prema Ocu, do smrti održanu vjernost svome pozivu, njegovo žarko zauzimanje za ljude, posebice za prezrene. Ljudi priznaju da Isusov život i njegova sudbina, tako jedinstveno ljudski, postaje poziv da se nasljedovanjem toga najčovječnijeg od svih ljudskih života izmijeni vlastiti život, te da se po Isusovu privlačnom primjeru predamo Bogu i ljudima da bismo tako našli sami sebe i time spasenje, otkupljenje. Tako se uistinu može doživjeti nešto od onoga što su u ono doba iskusili učenici: Božja posljednja ponuda spasenja, i to upravo u čovjeku, pravome čovjeku, kome se moramo priključiti i po kojem se moramo odmjeriti ako želimo imati udjela na Bogu. 4.13 Prigoda da se u Isusu vidi Božja potvrda naše povijesti I opet u tom sklopu današnji nespokoj u pitanju za Isusom postaje šansom. U njemu se jasno očituje da Bog - mada kritički - potvrđuje svijet i povijest. Bog je počeo uspostavljati i uspostavlja svoje spasenje i svoje vladanje već sada u ljubavi i pravednosti, u izmirenju i miru. Posrijedi je spasenje svih. Prema tome i ljudskoga društva. Čovjek je ranije bio u opasnosti u Isusovu životu i djelovanju vidjeti samo predigru za njegovu spasenjsku patnju i smrt. S time se mogao povezati i nazor, hranjen i drugim vrelima, da je otkupljenje što ga obećaje Krist - njegovo spasenje - posve transcendentno, povrh svijeta i povrh povijesti. Pretpostavke našega doba prikladne su za ovo otkriće: Bog potvrđuje ovu povijest ako se u njoj dijeli i odlučuje između dobra i zla. Bog je upravo u Isusovim riječima i njegovu djelovanju - njegovim čudesnim činima i njegovoj naklonosti i ljubavi prema siromasima - započeo ostvarivati u ovome svijetu svoje vladanje koje donosi spas. Bog ne otkupljuje iz povijesti (takvo bi mišljenje bilo zapravo platonističko). On otkupljuje za povijest, otkupljuje povijest. U tu svrhu prihvaća u službu i one koji Isusa nasljeđuju u vjeri; dopušta da u tome sudjeluju. Naše je vrijeme uspjelo to pročitati u Isusu. U tome, bez sumnje, leži šansa za današnje kršćanstvo. Čovjekova čežnja za spasenjem traži smisao, ljubav, pravednost, mir i oslobođenje od tereta koji pritišće. Sve se to može već ovdje iskusiti. Isusa čiji se život kao cjelina dade shvatiti kao djelotvorno obećanje spomenutih spasenjskih dobara i kao poziv na sudjelovanje u njihovu ostvarenju - takva Isusa mnogi danas traže.


4.14 Prigoda za pronalazak osobnoga puta k Isusu Ali današnje stanje znači iz još jednoga razloga novu šansu za vjeru u Krista: ono pruža prigodu za mnogostrane prilazne putove i načine da se susretnemo s jednim Gospodinom jer pogoduje ovoj spoznaji: Bog u Isusu Kristu prihvaća svakoga čovjeka u njegovu zasebnome stanju. U njegovu ga stanju potiče naprijed. Poziva ga na uvijek posebno nasljedovanje i istodobno ga solidarizira s vjerničkom zajednicom. Činjenica je da danas postoje različiti pokušaji da se vjeri teološki otvori Kristovo otajstvo. Ima raznih kristologija. Sve to može biti korisno kako bi svaki pojedinac na svoj način čuo Isusov poziv. Tako različite ljudske skupine teže da ostvare određeni oblik nasljedovanja (toga je uvijek bilo kroz povijest). Različite kulture mogu imati svoga Krista koji je ipak jedan Gospodin u svojoj zajednici, u Crkvi. 4.2 Današnje stanje kao ugroženost vjere u Krista Ipak ono što u jednu ruku znači šansu, pomoć da se Isus vidi u novoj neposrednosti, da ga susretnemo te da nas on pozove na novu životnu praksu - sve to može, ako je jednostrano, biti zapreka vjeri i vjeru u konačnici obeskrijepiti i lišiti je njezine djelotvornosti. Danas se naziru takve opasnosti i takve prijetnje vjeri u Krista, bar kao sklonost, i u teologiji i u nedovoljno mišljenoj vjerskoj praksi. 4.21 Opasnost da se usmjerimo samo na zemaljskoga Isusa Današnji nespokoj u pitanju o Isusu Kristu može postati zabunom i opasnošću po vjeru ako se usmjerimo samo na povijesnoga, preduskrsnoga Krista i tako ostavimo po strani Krista koji je na temelju uskrišenja po svome Duhu nazočan u Crkvi. Postoji danas tendencija u teologiji i u praktičnom vjerskom držanju da ljudi za mjerilo uzimlju samo povijesnoga Isusa. Povijesni Isus, predočen na temelju povijesno-kritičke egzegeze, postavlja se za najviše i možda jedino mjerilo Kristova razumijevanja i za kriterij na koji se mora odmjeravati kršćanstvo i Crkva. Misli se, nasuprot tome, da je manje značajno i čak možda već početak krivotvorenja pouskrsno novozavjetno svjedočenje o Kristu. To bi se odnosilo na Pavlovu kristologiju u kojoj zemaljski Isus igra neznatniju ulogu i posebice na kristologiju predegzistencije naznačenu u Ivanovu Evanđelju. Također bi dalje krivotvorine bile kristološke dogme drevnih sabora ukoliko su izražene helenističkim pojmovljem. (Tu bi isusologiju i novozavjetnu funkcionalnu kristologiju zasjenila kristologija koja polazi od bitnosti i bitka i koja dolazi od grčkoga duha). Tko tako misli, (više ili manje) ne zna da pristup povijesnom Isusu imamo tek kroz svjedočanstvo onih koji su mogli svjedočiti za ukazanja Uskrsloga, jer im je Uskrsnuli to omogućio po svome Duhu. Taj ne zna da je ovo svjedočanstvo do nas


moglo i moralo doći putem vjerske Predaje koja je živa i za koju jamči Duh proslavljenoga Gospodina. (To zacijelo ne znači da Predaja, na ljudski način prenošena, ne uključuje jednostranosti i opasnosti kojih je moramo osloboditi). Tko previdi taj suodnos, u opasnosti je da izgubi vida i iz života bitne strane spasonosne zbilje Isusa Krista. 4.22 Opasnost da u Isusu vidimo samo velikoga čovjeka Sličnu posljedicu - osiromašenje i "ispražnjenje" Kristove zbilje i djelatne moći - može imati današnji nemir u pitanju o Isusu Kristu ako u Isusu još jedino vidimo jedinstvenoga čovjeka, a ne Bogom opunomoćenoga i nezamjenljivoga svjedoka Božjega spasenja, štoviše Božju tjelesnu i djelatnu nazočnost u ovoj povijesti. Mnoge ljude očarava čovjek Isus iz Nazareta. To zavrjeđuje pažnju i raduje kao činjenica. U mnogih vjerojatno iza toga stoji slutnja da u Isusu dolazi k nama nešto što nije od ovoga prolaznoga svijet koji tetura. Riječ je o ponudi i zahtjevu istinskoga života koji dolazi od Boga. Ali također nalazimo ovdje-ondje, pa čak i u ponekoga teologa, tendenciju da se razmišljanje ograniči na ono ljudsko u Isusu. Isus se uzima za čovjeka koji se posve založio za druge, koji se u korist drugih usprotivio neopravdanome gospodarenju i neljudskoj zakonodavnosti i zbog toga su ga protivne moći satrle. Isus je onaj koji se u ljubavi zauzeo za deklasirane i zbog toga su ga moćnici uklonili kao rušitelja mira. Ukratko, Isus se uzima za privlačni uzor čovječnosti, putokaz prema novome čovještvu. Isus je zacijelo sve to. Ali - to treba pitati - zašto se moramo držati baš njega? Zar nema mnogo velikih uzora ljudskoga opstanka? Da li se tada još može govoriti o jedinstvenosti i nezamjenljivome značenju Isusovu? I kad bi se i dalo dokazati na temelju Isusove poruke i njegova djelovanja da je on jedinstveni putokaz općega značenja, smije li se o nekome čovjeku reći da je Put, Istina i Život? Jedva! Ali kršćanstvo ovisi upravo o tome da se to smije reći: tomu teži otvoreno i potajno čeznuće mnogih ljudi. To se može reći samo onda ako Isus nije samo utemeljitelj religije i prorok poslan od Boga već ako u njemu sam Bog na tjelesan način boravi i djeluje u ovoj povijesti tako da uistinu ni u kome drugome nema spasenja (usp. Dj 4,12). Kristologiju "odozdol", koja polazi od povijesnoga i preduskrsnoga Isusa valja uvijek upotpunjavati kristologijom “odozgor”. Inače kristologija “odozdol” samu sebe čini suvišnom. 4.23 Opasnost da u Isusu vidimo jedino mjenjatelja sustava Među opasnostima za vjeru treba u istome smislu navesti još jednu jer je veoma proširena. Pogibelj, naime, nastaje ako u Isusu vidimo po svojim predodžbama skrojenoga mjenjatelja sustava, a ne onoga kome je stalo do Božjega vladanja i time do ljudskoga spasenja. Isus kao mjenjač sustava, kao revolucionar: takvo je gledanje našlo zadnjih godina mnogo pristaša. Ljudi su nalazili i nalaze u Isusu utemeljene i opravdane svoje vlastite društveno-kritičke težnje. Ipak ne smijemo previdjeti da Isusova poruka i njegovo djelovanje posjeduju u određenom smislu revolucionarne crte - u svakom


slučaju crte nenasilne revolucije. Isus uistinu relativizira posvećene religiozne i društvene vrednote svoga okoliša. On ih izmjenjuje. Usmjeruje ih na čovjekovo dobro i spas. Subota je zbog čovjeka! Ali istodobno ne možemo zanijekati da Isus čovjekovo dobro i zlo, spas i propast korjenito vidi u čovjekovu odnosu prema Bogu. Isto vrijedi za ljudsko društvo. Ispravan odnos prema Bogu što ga Bog očituje upravo u Isusovoj poruci i Isusovu djelovanju, Božja ljubav na koju čovjek smije i mora odgovoriti u ljubavi prema Bogu i ostalim ljudima; Božje kraljevstvo i Božje vladanje, u čemu je uključeno cijelo čovjekovo spasenje - to je mjerilo Isusova naviještanja i djelovanja. 4.24 Opasnost da se izgubi jedinstvo vjere u Krista Nova se opasnost po vjeru, napokon, pojavljuje ako u zakonitoj različitosti kristoloških prikazivanja i nacrta nije više moguće raspoznati ono jedino središte koje sjedinjuje: u Isusu iz Nazareta, raspetome i uskrslome, bijaše i jest sam Bog spasovno nazočan za ovaj svijet. Međa je pluralizma prekoračena ako se povrh različitosti današnjih pokušaja da se Isus shvati - ti su pokušaji dopušteni, čak su i nužni - izgubi mogućnost da Bogu zahvalimo za Isusa Krista u zajedničkoj Vjeroispovijedi te da svijetu i ljudima posvjedočimo da se sam Bog zauzeo za korist čovječanstva u Isusu Kristu. Posve je zakonito ako želimo izraziti u kratkim vjerskim izričajima tko je Isus Krist za me, za vlastitu skupinu i za zajednicu istoga djela, ali isto tako moraju kršćani imati mogućnost da u temeljnom skladu zajednički ispovjede tko je Isus i što on znači za njih i za sve. U tu svrhu mogu biti veoma korisne drevne Vjeroispovijedi. U njima je vjera davne Crkve bliza izvorima. Ta je vjera izražena načinom priznatim od svih kršćanskih crkava i crkvenih zajednica. 4.3 Trajni obrisi vjere u Krista Tako dolazimo do trećeg i posljednjeg koraka u ovom misaonom hodu. Tu još jednom izravno iznosimo na vidjelo neke osnovne crte kojih se svaka današnja kristologija mora držati ako želi očuvati netaknutim spasenjsko otajstvo Isusa Krista i ako želi poslužiti posredništvu tog spasenjskoga djelovanja u skladu sa sviješću i životnim osjećanjem sadašnjosti. Te osnovne crte izlaze iz dosadašnjega razmišljanja, posebice iz novozavjetnoga iskonskog uobličenja vjere u Krista i njezina razvitka kroz crkvenu povijest vjere. Istovremeno vodimo računa i o nekim zadacima koje treba riješiti - koje treba uvijek rješavati - u kristologiji i naviještanju Krista. 4.31 Povijesni Isus nije nitko drugi doli uskrsli Krist Po svjedočanstvu Novoga Zavjeta takozvani povijesni Isus i Krist uskrsne vjere neodvojivo idu zajedno. Temelj i pravilo vjere u kršćanstvu jest Isus Nazarećanin


koga je Bog uskrisio. Isusovo se božansko podrijetlo dade zapaziti upravo po njegovu uskrsnuću. Isusa uistinu ne možemo razumjeti niti naći istinski pristup k njemu ako njegov zemaljski život i djelovanje ne motrimo u svjetlu uskrsne vjere (kako to doista Evanđelja i čine). Utoliko u svaku kristologiju kao žarište spada vjera u Isusovo uskrsnuće. Polazeći otuda Novi Zavjet i kasnija Predaja neizbježno nas vode spoznaji da je Uskrsli došao od Boga, da je sam Bog u njemu i da u njemu obznanjuje svoj nutarnji (trojstveni) život. Ali, s druge strane, upravo danas može Isus lako iščeznuti u nešto shematsko, u čistu ideju, ako se smatra da možemo mimoići zbilju Isusa iz Nazareta i držati se isključivo proslavljenoga Gospodina. Isusa ne možemo - makar ne trajno - imati ako u nj ne vjerujemo kao u Krista, kao u Božjega vlastitog Sina. Razumije se da Krista ne možemo imati ako ne dopustimo da našu vjeru u Krista potakne, ispuni i popravi zemaljski Isus. 4.32 Krist uskrišen da do Boga nosi vjeru svoje Crkve Novi Zavjet svjedoči da od Boga uskrišeni Krist ostaje prisutan u Crkvi. On osobno kroza sve nužne, poviješću uvjetovane, promjene čuva povijesni identitet vjere u Krista i tu vjeru omogućuje u životu i u ispovijedanju. Mi smo danas svjesni povijesnosti i promjenljivosti svih ljudskih zbilja. One se jednostavno ne zaustavljaju ni pred kršćanskom vjerom i njezinim dogmama. U tome sklopu treba reći:

- Pošteno je priznati obilje povijesnih promjena i u izražavanju vjere u Krista i na njih uputiti.

- Ali te povijesne promjene ne mogu dovesti do gubitka identiteta vjere u Krista. Ta vjera ostaje ista uza sve promjene. Razlog je za to sam proslavljeni Krist koji je po svome Duhu uza svoju Crkvu i uopće omogućuje vjeru danas: "I ja sam s vama do svršetka svijeta" (Mt 28,20).

- Treba uvijek iznova pokušati povijesno-kritički pokazivati kako uskrsna vjera nije krivotvorenje iskonske slike o Kristu i kako kristološke dogme davne Crkve i Sabora nisu kvarenje biti novozavjetnoga svjedočanstva o Kristu, već su njegov razvoj i osiguranje (uza sve suženje koje dolazi od upotrebe grčko-filozofskih izraza). To je pokazivanje očito moguće (usp. pogl. 2).

4.33 Krist je uza svoju Crkvu u Duhu Svetomu Budući da je Isus, po svjedočenju Novoga Zavjeta, u svome Duhu prisutan u Crkvi i u njoj ostaje, on može Božju objavu i spas darivati svim ljudima i svim vremenima. Kako Isus, čovjek određenoga vremena, daleke prošlosti, dolazi u našu sadašnjost; kako može donijeti spasenje svim ljudima svih vremena? Na to se pitanje dade odgovoriti u smislu Novoga Zavjeta nadasve pozivanjem na Duha Svetoga. Navedimo Kristovu riječ iz Ivanova Evanđelja: "A kada dođe Branitelj koga ću vam ja poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene" (Iv 15,26). Nešto slično donose i neka Pavlova mjesta (npr. Rim 8, 4-17). Teologija Duha Svetoga (pneumatologija), u zapadnoj Crkvi slabije razvijena nego


u istočnoj, nužno spada u kristologiju. Onodobni Isus može biti Kristom za sva vremena i za sve ljude samo po svomu Duhu, koji ljude sjedinjuje sa živim Kristom i međusobno. 4.34 Kristologija odozgor i odozdol idu zajedno: Pri prenošenju vjere u Krista moramo danas polaziti od zemaljskoga Isusa. Sinoptička su Evanđelja živahno i raznovrsno orisala njegov lik. To razrađuje povijesno-kritička egzegeza. Moramo pripovijedati o Isusu, o njegovu djelovanju u našu korist (to je narativna kristologija) i upravo tako osvjetljivati Isusovo podrijetlo iz Boga i Božjega trojstvenoga otajstva te Božju nezamjenjivu nazočnost u njemu i njegovo bogosinovstvo. Pri naviještanju - metodološki - treba krenuti u prvome redu od kristologije odozdol i nastojati iznijeti pred oči Isusa u neposrednosti njegova djelovanja i njegove poruke. Ali upravo u tome može i mora postati jasnom njegova božanska punomoć, njegovo jedinstvo s Ocem kako je to bilo jasno već samim učenicima. 1. - Isusova egzistencija kao dijaloška egzistencija

U ovome sklopu moramo ponovno istaknuti jedan novozavjetni način gledanja koji je kroz dugo vrijeme u crkvenoj vjeri u Krista i u kristologiji bio odveć zabačen: Isus, Božji Sin, uistinu je i čestito živio kao čovjek život vjere, nade i ljubavi. Isus je u istinskoj životnoj povijesti, poslušan Ocu, sve više i više postajao što je od početka svoga života bio: vlastiti Božji Sin. "Premda je Sin, iz onoga što prepati nauči slušati" (Heb 5,8). Posve iznova smijemo i moramo Isusovu bogočovječju egzistenciju razumjeti kao dijalošku egzistenciju. Činjenica da je Bog u Isusu, štoviše da je Isus Bog ima i svoju procesnu stranu. Isusovo bogoljudsko otajstvo temelji se zajedno na Božjem djelu i zovu i na Isusovu odgovoru u predanju Bogu kroz život i u smrti. Isus može upravo tako postati na nov način uzor za vjeru i vjernike. Isus je prvi prošao putem kojim možemo i moramo ići gledajući u nj i sjedinjeni s njime. Riječ je o putu predanja Bogu i ljudima.

2. - Isus kao Bog u “otuđenju” svoga ljudskoga života

Tko s Novim Zavjetom tako promatra Isusovo bogoljudsko otajstvo bez poteškoće može uvidjeti da se prihvaćanje Isusovih ljudskih ograničenja ne protivi njegovu božanskome sinovstvu. Isus je i u tome "prvorođenac među mnogom braćom". Ranije se smatralo da Isus naprosto zna sve već od početka svoga zemaljskoga života. Ali Novi Zavjet tako ne misli. Novi je Zavjet, doduše, duboko osvjedočen u Isusovu božansku mudrost, njegovo jedinstveno poznavanje Boga i čovjeka, ali uza sve to može iskreno govoriti o rastu Isusova znanja (Lk 2,52) pa čak i o međama toga znanja (usp. Mk 13,32). Prihvaćanje takvih omeđenja nije u suprotnosti s vjerom u Isusovo bogosinovstvo. To se vidi iz Novoga Zavjeta. U veoma drevnom himnu


poslanice Filipljanima stoji da Isus Krist nije svoju jednakost s Bogom držao kao "plijen". Isus se otuđio od samoga sebe, postao kao rob i sličan ljudima (Fil 2,6-11). Ta misao "otuđenja" pomaže shvatiti da je Isus Krist na se preuzeo i ograničenosti ljudskoga života, osim grijeha, odvojenja od Boga.

4.35 Kristologija mora dolaziti iz iskustva vjere i voditi doživljavanju vjere Kristologija koja želi danas odgovoriti svojoj zadaći morat će se orijentirati na spasenjska iskustva što su ih vjernici doživjeli i doživljuju sa živim Kristom (bratom, privlačnim uzorom, Gospodinom, nutarnjim učiteljem i razgovornim partnerom, tješiteljem i pomoćnikom - s onim koji nas susreće u drugim ljudima i onim koji u nama živi naš život). Današnja će kristologija morati voditi računa o takvim iskustvima i takva iskustva omogućivati. Novozavjetno svjedočanstvo potječe iz susreta s Isusom, iz doživljavanja Isusa ukoliko je Gospodin, osloboditelj, donositelj spasenja. To iskustvo također vodi takvu susretu i doživljavanju. Isto je nužno za današnje razumijevanje i današnje naviještanje Krista. Moraju doći iz doživljenosti spasenja i voditi iskustvu spasenja. Postoje li danas takva doživljavanja Krista? Svakako. O tome se dade mnogo toga značajna čuti: u svjedočanstvu karizmatičkih skupina (uza svu jednostranost), u obiteljskim krugovima, pri razgovorima kod teološkoga poučavanja odraslih, ali i u književnim svjedočanstvima. Krist se na nov način doživljuje kao:

- brat koji nas, ukoliko nam je jednak, razumije i ide pred nama; - privlačni uzor koji nas ne ostavlja na miru, ali nas i jača i snaži; - Gospodin koji nas oslobađa od kumira našega života i uzima nas u

službu; - nutarnji Učitelj i razgovorni partner koji pruža putokaz jer nas bolje

razumije nego mi sami sebe; - tješitelj i pomoćnik koji tješi u patnjama i pomaže jer je sam sve propatio i

sve prošao; - kao onaj koji nas susreće u drugim ljudima, prije svega u siromasima,

ali i u bračnim drugovima, u prijatelju, u našem kritičaru te kao onaj koji tek omogućuje međuljudsko susretanje;

- kao onaj koji u nama živi naš život i nosi ga; - kao onaj koji k nama dolazi u zajednici, zajedništvu Crkve te nas

poziva i uzima u službu ljudima kojima smo potrebni; - kao onaj koji nas sili i pomaže nam da se suprotstavimo nepravdama

u društvu i zauzimamo za pravedniju društvenost; - kao onaj koji nas izvodi iznad smrtnoga u ovome životu i napokon

preko međa smrti.


4.4 Zadaci

1. U čemu možemo vidjeti u današnjem stanju prigodu za vjeru u Krista? 3. Koje opasnosti za vjeru u Krista nastaju u današnjem stanju? 4. Koje osnovne crte obvezatne vjerske Predaje moraju zadržati današnji nužni 1. pokušaji novoga tumačenja vjere u Krista? 5. Pregledajte neke - starije i novije - crkvene pjesme Kristu u čast. Kako

prikazuju Krista? Koja duhovna iskustva dolaze u njima do izražaja? Koja Vam od tih Kristovih slika najbolje odgovara?

Osnovni je tekst ovoga Pisma sastavio Prof. Dr. G. Koch, Würzburg


Izbor literature na njemačkom W. GNILKA, Joachim, Christus nach frühen Zeugnissen des Glaubens. Kösel, München 1970, 180 stranica. Djelo je napisao novozavjetni egzeget. Knjiga je pisana zbijeno. Ipak se čita lako. U spisu imamo pregled razvoja novozavjetne vjere u Krista. Pisac naročito, istražuje kristološke titule. HENGEL, Martin, Der Sohn Gottes. Die Entstehung der Christologie und jüdischhellenistische Religionsgeschichte. Mohr, Tübingen (2)1977, 144 stranice. Autor je evangelički stručnjak za Novi Zavjet. U djelu pokazuje, na temelju onovremene povijesti religije, kako se u novozavjetno vrijeme kroz nekoliko desetljeća posve razvila vjeroispovijed u Isusa kao Božjega Sina. Pisac ukazuje na jedinstvenost tog događaja. Čitanje je teško, ali napeto! LIEBAERT, Jacques, Christologie. Von der Apostolischen Zeit bis zum Konzil von Chalcedon (451). Herder, Freiburg 1965, Handbuch der Dogmengeschichte Bd. IIl, Fasz. 1a, 127 stranica. U djelu imamo podroban pregled povijesti kristologije do Kalcedonskoga sabora. Nije uvijek lako čitati. KASPER, Walter, Jesus der Christus. Matthias Grünewald, Mainz (5)1976, 332 stranice. Djelo potječe od dogmatičara. Autor polazi od Predaje te nastoji na razne načine današnjim ljudima omogućiti prilaz otajstvu Isusove osobe i Isusova djela. Čitanje iziskuje duhovni napor, ali obećaje i bogat plod. PFAMMATTER, Josef/FURGER, Franz, (Hrsg). Theologische Berichte VIl, Zugänge zu Jesus. Benziger, Zürich /Einsiedeln/ Köln 1979, 208 stranica. U knjizi se nalazi pet rasprava različitih autora. U raspravama se iznose oblici današnjih zanimanja za Isusa Krista. Tako npr.: "Isus - marksistički i dubinskopsihološki", "Židovski prilazi Isusu Kristu”, “Živjeti s Isusom. Pokušaji pristupa u novijim Isus-pokretima". SCHILSON, Arno/KASPER, Walter, Christologie im Prasens. Kristische Sichtung neuer Entwurfe. Herder, Freiburg (3)1978, 164 stranice. U djelu se veoma razgovijetno prikazuju današnje kristologije. Njihova se vrijednost mjeri na temelju Predaje i zahtjeva današnjega mišljenja. SCHIERSE, Franz Joseph, Christologie. Patmos, Düsseldorf 1979, 160 stranica. Ta knjiga novozavjetnoga egzegeta opisuje dobrim sažecima razvoj vjere u Krista u Crkvi. Težište je na Novome Zavjetu. Tu se traže mjerila za prosudbu današnjih novih tumačenja.


Izbor literature na hrvatskom Literatura do 1978. navedena je u 5, 6, 7 i 8. pismu Uvodnoga tečaja Dopisne teologije. Usp. i 6, 7 i 8. pismo ovoga ll. ciklusa. Ovdje navodimo samo knjige i članke koji nisu dosad navedeni. ALFARO, Juan, "l ponovno će doći u slavi, suditi žive i mrtve”: Svesci br. 44(1981) 34-38. ARIAS, Juan, Kristov neposluh: Svesci br. 25-26(1975) 24-26. ATANAZIJE VELIKI, Pisma o Kristu i Duhu. Makarska 1980, 192 str. BEAVERY, Robert, “Moj Otac i naš Otac": Svesci br. 28, 13-18. BRAJČIĆ, Rudolf, Da li je u Kristu i ljudska osoba?: OŽ 35(1980) 358-370. BRAJČIĆ; Rudolf, Küngova kristologija u svjetlu kontemplativne metafizičke spoznaje: OŽ 35(1980) 166-180. DUBARLE, Dominique, Uskrsnuće i božansko sinovstvo: Svesci br. 36(1979) 2-11. DUDA, Bonaventura, Kratak pogled u misterij Krista u povijesti spasenja: BS 50(1980) 10-22. DUDA, Bonaventura, Misterij - Krist u nama, nada slave (Kol 1,26-27): BS 50(1980) 23-29. FITZMYER, Joseph A., Pavlova teologija, (III) Kristova uloga u povijesti spasenja; (IV) Učinci spasenjskog događaja: Biblijska teologija SZ i NZ. Zagreb, KS, 1980, 387-407. FUĆAK, Jerko, Isus prorok i proročki narod: BS 47(1977) 405-418; 51(1981) 48-58. FUĆAK, Jerko, Isusovo služenje konkretnu čovjeku: BS 50(1980) 184-197. FUĆAK, Jerko, Spasenje čovjeka u NZ s osobitim obzirom na sv. Pavla: BS 52(1982) 495-512. GRGUR IZ NISE, Velika kateheza. Makarska, SB, 1982, osobito str. 38-61. HARNI, Slavko, Značenje novozavjetnog govora o Isusu kao proroku: Jukić, br. 7(1977) 15-27. INIESTA, Alberto, Isus Krist, glasnik sreće: Svesci br.45(1982)37-41. IVANIČIN, Benjamin, Isus Krist da, Bog ne: OŽ 35(1980) 161-165. KOLAKOWSKI, Lezek, Isus Krist prorok i reformator: Jukić br. 4 (1974) 44-53. KURZ, Paul Konrad, Suvremeni roman o Isusu: Svesci br. 37(1980) 65-76. LACOSTE, Jean-Yves, Isusovo uskrsnuće od povijesnog do Božjeg prava: Svesci br. 48 (1982) 2-18. LUJIĆ, Božo, Smislenost prihvata Isusa iz Nazareta u Crkvi danas: Jukić br. 2 (1972) 23-33. MATIĆ, Marko, Vizija P. Teilharda de Chardina - evanđelista Krista u kozmosu: OŽ 27(1982) 225-238. MESNARD, Jean, Bog po Isusu Kristu: Svesci br. 34(1979) 59-65. MOČIBOB, Ante, Isusova stvar kao pokret okupljanja i slobode: Svesci br. 28,103-104. MUGGERIDGE, Malcolm, Isus čovjek koji živi. Zagreb, KS, 1983, 201 str. Knjiga je odraz osobnoga iskustva autora u susretu s evanđeljem i odražava probleme i pokušaje rješenja koji iz toga susreta proizlaze. PAPINSKA MEĐUNARODNA TEOLOŠKA KOMISIJA, Izabrana pitanja kristo-logije. Za-greb, KS, Dokumenti 66, 1983; 44 str. PUŠKARIĆ, Đuro, Što kaže suvremena teologija o Presvetom Trojstvu?: CuS 16 (1981) 297-315.


SCHNEIDER, Alfred, Kristologija. Zagreb 1982 (skripta -ciklostil) STANLEY, David M./BROWN, Raymond E., Kristovi tituli: Biblijska teologija SZ i NZ. Zagreb, KS, 1980, 267-293. ŠAGI-BUNIĆ, J. Tomislav, Vrijeme suodgovornosti l. Zagreb, KS, 1981: Kristološki traktat poslije Drugog vatikanskog koncila, str. 227-238; Zašto toliko o Isusu?, str. 294; Isusov izvanjski izgled, str. 295-298; Adamov grijeh i kristocentrizam, str. 299-300; Je li Isus imao ljudsku dušu?, str. 301 -302; Zar je Isus morao učiti?, str. 303-304. ŠKRINJAR, Albin, Isus - "istiniti Bog i život vječni." (1 Iv 5,20): CuS 17(1982) 9-18. ŠKRINJAR, Albin, Isus Sin Božji jednak Ocu u Ivanovu Otkrivenju: CuS 18(1983) 3-15. ŠKRINJAR, Albin, Molitva, agonija i kušnja Bogočovjeka (prema Heb): OŽ 36(1981) 26-35. ŠKRINJAR, Albin, Povijesnost Isusove evanđeoske nauke kod sinoptika: OŽ 36(198) 224-242. ŠKRINJAR, Albin, Preegzistencija Bogočovjeka: OŽ 35(1980) 181-204. VAWTER, Bruce, lvanovska kristologija: Biblijska teologija SZ i NZ. Zagreb, KS, 1980, str. 443-456. ZOVKIĆ, Mato, Isus kod Marte i Marije (Lk 10,38-42): CuS 15(1980) 199-211. Skraćenice:

BS - Bogoslovska smotra, Zagreb CuS - Crkva u svijetu, Split DP - Dobri pastir, Sarajevo GK - Glas koncila, Zagreb KS - Kršćanska sadašnjost, Zagreb NV - Nova et vetera, Sarajevo OŽ - Obnovljeni Život, Zagreb UB - Upoznajmo Bibliju VDB - Vjesnik đakovačke biskupije, Đakovo VIR - Vrijeme i riječ, Zagreb Biblija i biblijske knjige citiraju se po uputama koje se nalaze u Bibliji, str. IV i XII.

Naslov izvornika: Theologie im Fernkurs, Grundkurs, Würzburg Njemački izdavač: Domschule e. V., 8700 Würzburg

Prireditelji: Prof. Dr. Günter Koch, Würzburg - Domkapitular Josef Pretscher, Würzburg

Prijevod: Dr. Mate Marijan Mandac, Zagreb Prilagodba i obrada: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9

lzdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31 Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijn Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9

Copyright za hrvatsko izdanje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, 1983

isus krist i spasitelj poruka odonda do danasdt.com.hr/files/1370070788-0-6.godina-1.pismo.pdf1.41...

Documents