SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Ines Grbus

INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK KONKURENTNOSTI NACIONALNE EKONOMIJE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK KONKURENTNOSTI NACIONALNE EKONOMIJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Poslovno okruženje Mentor: Doc.dr.sc. Dunja Škalamera-Alilović Student: Ines Grbus

Studijski smjer: Poduzetništvo JMBAG: 0081116375

Rijeka, rujan 2013

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 2

2. TEMELJNE ODREDNICE SUVREMENE EKONOMIJE ............................................ 5

2.1. Pojmovno određenje i osnovna obilježja Nove ekonomije ............................................. 5

2.2. Razvoj Nove ekonomije pod utjecajem globalizacije i tehničko tehnološkog

razvoja..............................................................................................................................8

3. INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK RAZVOJA SUVREMENE

EKONOMIJE ..................................................................................................................... 11

3.1. Pojam i osnovna obilježja intelektualnog kapitala ........................................................ 11

3.2. Vrednovanje i mjerenje intelektualnog kapitala............................................................15

3.3. Mogućnost upravljanja intelektualnim kapitalom..........................................................17

4. USPOREDBA DOPRINOSA INTELEKTUALNOG KAPITALA

KONKURENTNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE I ZEMALJA EUROPSKE UNIJE

.................................................................................................................................................. 21

4.1. Sektorska struktura proizvodnje u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske

Unije ............................................................................................................................. 21

4.1.1. Kretanja u sektorskoj strukturi hrvatskog gospodarstva od 2002.-2010.

godine......................................................................................................................22

4.1.2. Usporedba sektorske proizvodnje Republike Hrvatske i EU..................................26

4.1.3. Značaj industrije za gospodarski razvitak...............................................................30

4.1.4. Razvoj industrije u Hrvatskoj i EU ........................................................................ 32

4.2. Ocjena i usporedba znanstveno-tehnološkog kapaciteta u Republici Hrvatskoj i

zemljama Europske unije ............................................................................................. 35

4.2.1. Razvoj znanstveno-tehnologijskog sektora u Hrvatskoj.. ...................................... 36

4.2.2. Razvijenost ICT sektora u Hrvatskoj......................................................................37

4.2.3. Kretanja u znanstveno-tehnološkom sektoru Europske unije.................................40

4.3. Ocjena razine obrazovanosti zaposlenih u Republici Hrvatskoj i zemljama

Europske unije..............................................................................................................46

4.3.1.Pokazatelji izdvajanja za obrazovanje zaposlenih u Republici Hrvatskoj...............47

4.3.2. Analiza obrazovanja radne snage Republike Hrvatske i odabranih zemalja

Europske unije........................................................................................................49

4.4. Ocjena suradnje poslovnog i obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj i

zemljama Europske unije..............................................................................................51

4.4.1. Suradnja znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj i Europskoj uniji...........................52

4.4.2. Poticaji i prepreke za suradnju gospodarstva i znanosti........................................54

5. PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI RVATSKE

EKONOMIJE TEMELJEM INTELEKTUALNOG KAPITALA................................57

5.1. Povećanje državnih ulaganja u obrazovanje, znanost, istraživanje i ICT ..................... 57

5.2. Prilagodba obrazovnih sustava razvoju znanja i ještina potrebnih u budućnosti..........59

5.3. Unapređenje visokog obrazovanja.................................................................................61

5.4. Sprečavanje odljeva mozgova ....................................................................................... 62

5.5. Povećanje uključenosti odraslih u programe dodatnog obrazovanja ............................ 62

6. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................64

LITERATURA ....................................................................................................................... 68

POPIS TABLICA ................................................................................................................... 74

POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................ 76

POPIS SHEMA ...................................................................................................................... 77

2

1. UVOD

Globalizirano tržište stavlja na kušnju i najkonkurentnija gospodarstva. U uvjetima nesigurne

i nepredvidive situacije, ključ uspjeha je u sposobnosti prilagodbe. Zato se i javlja uloga

znanja i intelektualnog kapitala kada se govori o napretku. Premda hrvatsko gospodarstvo jača

svijest o važnosti intelektualnog kapitala, još uvijek nije dovoljno upoznato s tom tematikom.

Hrvatska se ulaskom u Eurosku uniju nalazi pred izazovima prilagodbe globalnom tržištu.

Stoga je bitno ojačati položaj domaćeg tržišta u iznimno konkurentskim uvjetima, gdje se u

središte pozornosti stavlja intelektualni kapital. Trenutni problemi s kojima se Hrvatska

susreće je pitanje nezaposlenosti, nekvalitetne radne snage dijelom uzrokovane neadekvatnim

pristupom i politikama, dok je drugi razlog neuspjeha u nerazumijevanju suvremene

ekonomije, bazirane na znanju.

Glavni cilj ovog diplomskog rada je istražiti problematiku intelektualnog kapitala, i to

prvenstveno kroz kontekst njegove važnosti i doprinosa povećanju hrvatske konkurentnosti.

Intelektualnom kapitalu treba se pristupiti kao ključnom čimbeniku konkurentnosti Hrvatske

na europskom tržištu rada, uzimajući u obzir nedavno priključenje Europskoj uniji.

Konkurentnost suvremenih gospodarstava ovisi i o konkurentnosti obrazovnog sustava. Ono

je postalo važan čimbenik stvaranja i usavršavanja intelektualnog kapitala, koji je pak temelj

uspješnosti svakog suvremenog gospodarstva.

Uz takve problematike vezano za intelektualni kapital, postavljen je sljedeći problem

istraživanja:

• za društvo utemeljeno na znanju i bolju konkurentnost na europskom tržištu,

Hrvatska nedovoljno ulaže u obrazovanje, usavršavanje individualnih vještina zaposlenika i

time direktno utječe na nedovoljan daljni razvoj,

• izuzetno nizak postotak izdvajanja za istraživanje i razvoj dovodi do zaostajanja u

tehnološkom sektoru i inovacijama, što ostavlja negativne rezultate za okolinu, kao smanjenje

blagostanja i radnih mjesta,

• neadekvatni obrazovni sustav ne prati potrebe gospodarstva i tržišta rada, čime utječe

na nedovoljnu suradnju znanosti i gospodarstva. Nedovoljno kvalitetno obrazovanje, počevši

od primarnog, stvara nedovoljno kvalitetne radne navike i vještine radnika. Visoko

obrazovanje treba stvarati stručnjake na svim područjima djelovanja i stoga je potrebno i da

obrazovanje kvalitetno prati i usavršava proces stvaranja znanja,

3

• uz nedovoljna ulaganja u obrazovanje, najveći problem hrvatskog gospodarstva je

nepoznavanje vlastitih resursa i neinformiranost o njihovoj ulozi za razvoj. Upravo to je i

glavni razlog odlaska velikog broja visokoobrazovanih mladih ljudi u inozemstvo.

Uz takve navedene probleme istraživanja, definiran je i predmet istraživanja: istražiti koliko

iznose ulaganja Hrvatske u obrazovanje, znanje, usavršavanje pojedinaca, analizirati kroz

usporedbu s drugim zemljama članicama EU, te u kojoj mjeri je tehnološki razvoj bitan za

napredak zemlje i izlazak iz zaostalosti.

Uz navedenu problematiku i probleme istraživanja, postavljene su i temeljne znanstvene

hipoteze:

• intelektualni kapital, kao temelj uspješnosti suvremenih gospodarstava, nije adekvatno

vrednovan niti potican njegov rast i razvoj, za razliku od ostalih zemalja članica EU,

• kao nova članica Europske unij, za bolje pripreme za ulazak na europsko tržište,

hrvatsko tržište rada mora promijeniti odnos prema znanju te uvesti koncept intelektualnog

kapitala kroz njegovu primjenu, vrednovanje i poticanje u svrhu povećanja konkurentnosti na

europskom tržištu.

Brojni su argumenti koji podupiru postavljene hipoteze, a neke od najvažnijih su:

• spoznaja o važnosti intelektualnog kapitala nužna je u nastojanju rasta i razvoja, ne

samo neke države, već i poduzeća ili organizacije,

• znanje je postalo najvažnija karika uspješnosti i samo ulaganje u usavršavanje i

napredovanje može učiniti neko gospodarstvo ili poslovanje konkurentnijim i uspješnijim na

svim razinama poslovanja,

• zaposlenici su postali najvažnija imovina u svakom poduzeću, ljudski potencijal i

njegovo znanje su moć svakog poduzeća.

U svrhu pisanja diplomskog rada, upotrijebljene su sljedeće znanstvene metode istraživanja:

induktivna metoda, metoda deskripcije, kompilacije, komparativna, statistička i povijesna

metoda.

S obzirom na naveden problem istraživanja, kao i ciljeve, predmet, svrhu i hipoteze, tematika

ovog djela podijeljena je na 6 poglavlja.

U prvom dijelu, UVODU, formuliran je problem i predmet istraživanja, postavljene su

znanstvene hipoteze, navedene su znanstvene metode koje su korištene pri istraživanju te

obrazložena struktura djela.

U drugom dijelu s naslovom TEMELJNE ODREDNICE SUVREMENE EKONOMIJE

sažeto su obrađene 2 tematske jedinice: Povijesno određenje i osnovna obilježja Nove

4

ekonomije te Razvoj Nove ekonomije pod utjecajem globalizacije i tehničko-tehnološkog

razvoja. Tim se temama uvodi u općenite definicije i povijest razvoja nove ere ekonomije.

U trećem dijelu, koji ima naslov INTELEKTUALNI KAPITAL KAO OSNOVNI

ČIMBENIK RAZVOJA SUVREMENE EKONOMIJE, obrađeni su sljedeći podnaslovi:

Pojam i obilježja intelektualnog kapitala, Vrednovanje i mjerenje intelektualnog kapitala,

Mogućnost upravljanja intelektualnim kapitalom. U tom se dijelo obrađuju najvažnije

činjenice o obilježjima intelektualnog kapitala, načini na kako se on mjeri i vrednuje.

Posebna pažnja posvećena je četvrtom dijelu s naslovom USPOREDBA DOPRINOSA

INTELEKTUALNOG KAPITALA KONKURENTNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE I

ZEMALJA EU. To je učinjeno da bi se potpuno i argumentirano moglo obraditi i prezentirati:

Sektorska strukura proizvodnje u Hrvatskoj i zemljama EU, Ocjena i usporedba znanstveno-

tehnološkog kapaciteta u Republici Hrvatskoj i zemljama EU, Ocjena razine obrazovanja

zaposlenih u Republici Hrvatskoj i zemljama EU. Hrvatska je uspoređena sa ostalim

zemljama članicama na navedenim područjima i rezultati su prezentirani.

PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI HRVATSKE EKONOMIJE

TEMELJEM INTELEKTUALNOG KAPITALA naslov je petog dijela, gdje su navedeni neki

od aktualnih problema s kojima se bori hrvatsko gospodarstvo i mjere za povećanje

konkurentnosti putem intelektualnog kapitala.

Šesti dio je ZAKLJUČAK koji donosi sažet prikaz svega rečenoga i dokazanoga.

Na samom kraju rada nalazi se literatura sa svim korištenim knjigama, časopisima i člancima,

popis tablica, grafikona i shema ukomponirane u radu.

5

2. TEMELJNE ODREDNICE SUVREMENE EKONOMIJE

Informacijsko doba i sve brži znanstveno-tehnološki napredak donijeli su sa sobom velike

promjene i tvrdnja da je suvremena ekonomija zasnovana na znanju, a ne na tradicionalnim

resursima postaje sve uvjerljivija. U takvoj ekonomiji ključnu ulogu preuzima informacijsko i

znanstveno društvo koja mogu stvarati takva znanja, a radništvo i fizički rad postaju manje

bitni.

U sljedećim potpoglavljima će biti objašnjeni neki od osnovnih pojmova i obilježja Nove

ekonomije, njen nastanak i razvoj kroz povijest, kako bi se upoznalo sa teorijskim dijelom i

uvodom u intelektualni kapital, te kako bi se dopridonijelo odgovoru na pitanje o bitnosti

znanja za rast i razvoj svake nacionalne ekonomije.

2.1. Pojmovno određenje i osnovna obilježja Nove ekonomije

Novom ekonomijom željela su se uvesti suvremena stajališta ekonomskog promišljanja

potpuno suprotna dotadašnjim teorijama ponude. Ostvarivanje pune zaposlenosti i povećanja

proizvodnje bilo je lako kroz upravljanja potražnjom, no kada su se 70-ih godina prošlog

stoljeća pojavili problemi visoke nezaposlenosti i inflacije, ekonomisti su se počeli okretati

teoriji ekonomske ponude, gdje su naglašavali značaj smanjivanja poreznih stopa za

pojedince, rast plaća i veću motiviranost radnika te poticanje investicija. Ipak, ovaj model nije

dao očekivane rezultate upravo zbog stajališta pristaše ekonomike ponude koji su se zasnivali

na klasičnim faktorima proizvodnje, radu i kapitalu. To je bila industrijska era ekonomije,

kada je bilo važno proizvesti što veće količine, fizičko postojanje i lokacijska udaljenost bili

su iznimno važni, jednako kao i racionalizacija u potrošnji energije. U takvoj ekonomiji

posjedovanje imovine značilo je više nego bilo što drugo. Važan je bio velik broj radnika u

tvornicama, s ciljevima kako jeftinije ili brže nešto napraviti ili sastaviti uz pomoć ljudskih

ruku, i to od fizičkih materijala, kao čelik ili drvo (Kolaković, 2003, str.926).

Na početku 20. stoljeća pojavila su se nova shvaćanja ekonomije vezana uz pojavu električne

energije, telefona, željeznica i automobila, što je promijenilo dotadašnji život i način

funkcioniranja ekonomije. Današnji faktori proizvodnje su znanje, tehnološke inovacije,

obrazovanje i sposobnost. Na tim postavkama razvijena su i nova promišljanja u ekonomiji, a

ekonomisti okupljeni oko navedenih stavova nazivali su taj pravac Nova ekonomija (eng. New

Economy) i Nova teorija rasta (eng. New Growth Teory), pod kojim podrazumijevaju globalnu

6

dinamičku ekonomiju zasnovanu na poduzetništvu, znanju i digitalnoj ekonomiji (Škuflić i

Vlahinić-Dizdarević, 2003, str.461.)

Poduzeća u staroj ekonomiji bila su ovisna o materijalnoj imovini, dok je današnja, globalna i

informacijska ekonomija, ovisna o nematerijalnoj, o znanju i informaciji.

Znanje je postalo vrednije nego ikad prije u povijesti. Teoretičari Nove ekonomije1 smatraju

da se se dogodile velike promjene. Pravila ponašanja u novoj ekonomiji ne formiraju se više

prema zakonima količine, više nije bitna dostupnost kapitala, već dostupnost informacija.

Najvažnija imovina je intelektualna imovina koja nema fizičko svojstvo. Ljudski mozak, a ne

ruke, postao je najvažniji element za rast i razvitak poduzeća, te sposobni zaposlenici koji

razvijaju nove ideje, stvaraju vrijednost i inoviraju poslovanje poduzeća. Fizička prisutnost

prestaje biti važna, nastaje jedinstvena globalna ekonomija, gdje svi mogu prodavati svima na

planeti, ali istovremeno od njih i kupovati. Pitanje danas više nije što neko poduzeće

posjeduje, već ono što zna i može učiniti. Poslovanje poduzeća postalo je sve više znanjem-

intenzivno, a sve manje kapitalno-intenzivno ( Kolaković, 2003, str.927).

Stoga nije teško zaključiti kako država ima veliku ulogu u poticanju rasta konkurentnosti

poduzeća. To nije samo vođenje privrede i države, već poticanje državnih investicija

ponajprije u znanost, tehnologiju, obrazovanje i u vještine ljudi.

Nova ekonomija pokušava odgovoriti na izazove današnjice, a to je kako upravljati zemljom i

voditi je u uvjetima kontinuiranih tehnoloških promjena i inovacija.

Ne postoji jedinstvena definicija Nove ekonomije, a ono što je zajedničko svim pokušajima

definiranje tog pojma jest ekonomski rast i intenzivno uključivanje informatičke i

komunikacijske tehnologije (ICT sektora) u sva područja ekonomije i društva, što uzrokuje

promjene na strani ponude i potražnje. Nova ekonomija je zasnovana na znanju i na idejama o

tome gdje je ključ poboljšanja životnog standarda i stvaranja novih radnih mjesta, u mjeri u

kojoj se inovativne ideje i tehnološke promjene uključuju u proizvode, usluge i proizvodne

procese (Atkinson, 2001, str.2).

Problem Nove ekonomije može se promatrati na mikro i makro razini.

Na mikro razini pod pojmom Nove ekonomije podrazumijevaju se nova promišljanja u

vođenju poduzeća, uključivanje novih tehnologija, efikasno i dinamičko tržište kapitala,

dinamična ekonomija i poduzetništvo, rastuća konkurentnost i veća fleksibilnost tržišta rada.

1 Najpoznatija imena koja se vezuju za Novu ekonomiju su Paul Romer, Richard Nelson, Rob Shapiro, Robert Gordon.

7

Promjene se promatraju u smislu obučenosti radne snage, koja mora biti spremna prihvatiti

suvremenu tehnologiju (Škuflić i Vlahinić-Dizdarević, 2003, str.463).

Termin Nova ekonomija uključuje poglede na sektore jedne nacionalne ekonomije koji se

intenzivno koriste inovacijama i novim tehnologijama, primjenjuje se na industrije čija

ukupna proizvodnja, distribucija, pružanje usluga i konačno uspjeh znatno ovise o

kompjuterima i telekomunikacijama te internetu. Rezultati tog novog načina djelovanja i

promišljanja mikrosubjekata prema Atkinsonu (2002, str.4.) ogledaju se o sljedećem:

1. nove industrije u području trgovine i e-trgovine postaju sve značajnije u udjelu

nacionalne proizvodnje;

2. mnoge industrije i poduzeća, čak i „tradicionalne proizvodnje“, nastoje se koristiti

naprednim tehnologijama;

3. statički pojam komparativnih prednosti, koji se zasnivao na raspoloživosti resursa,

na prometnim putovima i na blizini tržišta potrošača i nižim troškovima

proizvodnje, gubi značaj;

4. ekonomski će uspjeh sve više biti determiniran sposobnošću poduzeća za efikasnu

implemantaciju sve brojnijih tehnoloških inovacija i razvijanja poduzetničkih

vještina;

5. najznačajniji faktor uspjeha postaje obrazovana radna snaga.

Na makro razini podrazumijva se duboka transformacija cjelokupne industrijske proizvodnje

koja se događa samo jednom u stoljeću, a time i cjelokupne ekonomije. Ta bi promjena bila

jednaka pojavi i razvitku prerađivačke proizvodnje sa kraja 19. st. ili masovne proizvodnje i

pojave nacionalnih korporacija nakon 2. svjetskog rata. Svaka od tih promjena nosila je sa

sobom smanjenje jednog dijela privrede i rast drugog, promjene u obavljanju posla u

organizaciji poduzeća, u obrazovnom sustavu, u ulozi države u promicanju ekonomije rasta i

socijalne pravde, načinu življenja i u konceptu obitelji, ali svima je zajedničko poboljšanje

standarda nacije (Atkinson i Gottlieb, 2001, str.19).

Atkinson smatra da se rast ekonomije ne može tražiti u postojećoj proizvodnji, sa postojećim

tehnikama i procesima, već u novim proizvodima dobivenim tehnologijama temeljenim na

inovacijama. Država bi također svoje djelovanje morala fokusirati na jačanje infrastrukture

koja će poticati inovacije, na investicije u obrazovanje radne snage, poboljšanje životnog

standarda, na kvalitetu posla, a ne njegovu kvantitetu.

8

Nova ekonomija sadrži u sebi duboke promjene ne samo u ekonomiji, već i u društvu, a ono

što ona donosi je rast životnog standarda cijele nacije.

2.2. Razvoj Nove ekonomije pod utjecajem globalizacije i tehničko-tehnološkog razvoja

Nova ekonomija stavlja u prvi plan znanje kao osnovni resurs, što ubrzo postaje glavni alat

uspješnosti na globalnom tržištu. Da bi se to dostiglo, neizbježno je koristiti i širiti znanje,

inovacije, ideje i kreativnost.

Bez globalizacije nema ni ekonomije znanja, a skoro da i ne postoji ni jedan segment

poslovanja koji se nije promijenio dolaskom globalizacije. Promjene se tiču novina u

proizvodnji, pristupu kupcima, u reklamiranju, ali i pristupu osposobljavanja radnika,

usavršavanja, stavu koje poduzeće ima prema novim idejama. Globalizacija se može definirati

kao koncept koji odražava promjenu u suvremenom svijetu, od izolacije do međuovisne

interakcije između društava. U ekonomskom smislu, globalizacija je proces pretvaranja

relativno odvojene ili izolirane nacionalne ekonomije u integriranu svjetsku ekonomiju

(Šporer, 2004, str.41).

Jedan od bitnih trendova globalizacije je promjena u produktivnosti poduzeća. Napretkom

tehnologije postiže se i poboljšava produktivnost unutar poduzeća, a samim time dolazi i do

promjena u cjelokupnom gospodarstvu. Nova ekonomija proizvodi više s manjim utroškom

vremena i kapitala.

Tvrtkama postaje glavni prioritet globalna borba proizvodima i uslugama. Kupac ne samo da

traži proizvod koji će zadovoljiti njegove osnovne potrebe, već mu ponuditi svojevrstan

doživljaj. Konkurentske prednosti su izrazito promjenjive. Ono što se jučer prodavalo, možda

neće i sutra. Neprestano motrenje konkurencije je neophodan korak na putu do uspjeha jer se

lista konkurenata nadopunjuje i mijenja. Dok jedni postaju rivali, drugi ujedinjuju snage kako

bi stvorili maksimalnu dobit i stvorili prepoznatljivo ime. Ekonomija znanja donosi različit

odnos uloženog rada, truda i cijene proizvoda. Tijekom industrijalizacije bilo je lako odrediti

cijenu na osnovi uložene radne snage i vremena. Nova ekonomija mijenja taj zakon, te cijena

proizvoda ovisi i o faktorima kao ugled proizvođača, pakiranje proizvoda. Ekonomija znanja

zahtjeva dobro osmišljeno vodstvo. Vođa nije samo šef, on je uzor i misaoni prevodilac.

Vodstvo u novoj ekonomiji dolazi u oblicima kakve nije navikao vidjeti radnik iz doba

industrijalizma. Vođa na jednom projektu može biti tek sudionik na drugom, ovisno o

9

sposobnostima i idejama pojedinaca. Misaono vodstvo se može shvatiti kao ostvarivanje

privremenog monopola na temelju ideja i informacija (Edvinsson, 2002, str. 52).

Prema Sundać i Švast (2009, str.9), ekonomski razvoj je oduvijek bio determiniran

znanstveno tehnološkim razvojem. Tijekom povijesnog razvoja ljudskog društva, mijenjala se

i uloga znanosti, ali i uloga čovjeka kao glavnog pokretača promjena. Za vrijeme prve

znanstveno-tehničke revolucije (industrijske), čovjek-radnik je bio glavni pokretač promjena,

a za proizvodnju je bilo važno iskustvo. Uloga znanosti bila je analizirati što se dogodilo i

kako nešto radi. Druga revolucija (mehanička) iskustvo je zamijenila znanjem. Znanost je

pokretačka snaga, a nositelj razvoja je čovjek-stručnjak. Treća revolucija (znanstvena) bila je

ključna za razvoj znanosti. Ona je predvodnička jer se napredak postiže na temelju rezultata

znanstvenih istraživanja. Glavni izazov za poduzeća je kako iskoristiti nove prilike

suočavajući se istovremeno s novom globalnom konkurencijom i sve zahtjevnijim kupcima.

Neke značajke poslovanja postepeno odlaze jer više nisu dovoljne da bi poduzeće ostvarilo

konkurentnost i dugoročno ga zadržalo. Nekada se uvijek našao kupac koji bi kupio proizvod.

Ponuda je mnogo veća od potražnje, stoga se prije proizvodnje treba znati za koga je proizvod

ili usluga namijenjena.

Problem današnjice je nedostatak kreativnih ljudi koji bi stvarali nove proizvode po mjeri

kupca i na taj način osigurali uspjeh poslovanja. Promjene su toliko brze, nastaje potpuna

neizvjesnost glede toga što će poduzeće proizvoditi za nekoliko godina. Glavni razlog tome je

brzina promjena u tehnologiji i zahtjevima tržišta. Potrebno je odrediti dobru strategiju s

kojom se poduzeće može brzo prilagoditi novonastalim situacijama. Važni su ljudi koji dobro

poznaju tržište kako bi proširili svoje poslovanje na međunarodno tržište. Velika promjena

dogodila se i u proizvodnji. Više se ne rade velike serije proizvoda. Maloserijska proizvodnja

proizvoda namijenjenih točno određenom kupcu i s promijenjivim asortimanom dolazi do

izražaja. Kupci se žele razlikovati i ne žele jednake proizvode kao drugi, masovna

proizvodnja je nestala, skladištenje i greške se smanjuju i sada nije važno koliko je poduzeće

veliko i moćno, već koliko je brzo i fleksibilno (Sundać i Švast, 2009, str. 22).

Glavni utjecaji globalizacije na svjetsko gospodarstvo desili su se u rastu znanosti i

tehnologije, koje postaju sve složenije, raznorodnije, skuplje i kontoliranije, u promjeni od

materijalnih ka nematerijalnim izvorima ekonomskog rasta, te pojavi velikog broja

informacijskih i komunikacijskih tehnologija (Adamović et al, 2006, str.253).

10

Globalizacija i nove tehnologije dovode do toga da su poduzeća neprestano izlagana novim

promjenama i prilagodbama. Tržišta postaju zasićena, proizvodi i usluge se moraju

usavršavati, više ništa nije sigurno i predvidljivo. I sada su poduzeća prisiljena kontinuirano

usavršavati svoje proizvode i nalaziti nove načine kako privući nove i sve zahtjevnije kupce.

Znanje, inovacije i ideje, uz napredak tehnologije prate proces glaobalizacije i Nove

ekonomije. Bitno je znati kako iskoristiti prilike istovremeno se suočavajući sa

konkurencijom i sve zahtjevnijim kupcima. Potrebni su kreativni ljudi koji će svojom

sposobnošću i kreativnošću, te dobrim strategijama ući u borbu za naklonost kupaca i u

zadržavanje postojećeg mjesta na tržištu.

Globalizacija bi trebala sa sobom dovesti velike promjene za sve, ne samo na području

poslovanja poduzeća već i stvaranje jednoj modernog i racionalnog društva.

11

3. INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK RAZVOJA

SUVREMENE EKONOMIJE

Učenje ne završava dobivanjem diplome neke određene obrazovne institucije, već se razvija

tijekom čitavog životnog vijeka. On zahtjeva poslovanje organizacije koje osigurava njegov

neprestani rast i napredak. Stoga će kroz sljedeća tri potpoglavlja biti prodiskutirani osnovni

pojam intelektualnog kapitala, njegova obilježja, način mjerenja i vrednovanja, te njegova

upravljanja kako bi se upoznalo s pojmom i značenjem intelektualnog kapitala te dalo

odgovor na postavljenu hipotezu o bitnosti znanja i učenja za rast i razvoj svake nacionalne

ekonomije, te važnost intelektualnog kapitala za povećanje konkurentnosti.

Intelektualni kapital se kao pojam javlja 90-ih godina prošlog stoljeća, i to kao odgovor na

dilemu kako tržišna vrijednost poduzeća može premašiti njenu knjigovodstvenu vrijednost.

Zaposlenici koji su do tada bili promatrani samo kao trošak, odjednom se nalaze na drugoj

strani financijskog izvještaja te postaje jasno kako se u njima krije najveća vrijednost

poduzeća. Kroz povijest intelektualnog kapitala može se primjetiti da se intelektualni kapital

razvijao usporedno s Novom ekonomijom. Karl-Erik Sveiby otvara prvu tvrtku znanja, a

1991. godine švedska tvrtka Skandia postavlja Leifa Edvinssona na mjesto direktora

intelektualnog kapitala. Skandinavske zemlje već od 2000. godine prednjače po pitanju

ulaganja u razvoj intelektualnog kapitala pred ostatkom Europe. Tijekom 2000. godine

Europska zajednica osniva Visoku stručnu skupinu (European High Level Expert Group –

HLEG) koja se bavi ispitivanjima na temu neopipljivih dobara (Edvinsson, 2002, str. 43).

Do 80-ih godina teorija se fokusirala na okruženje poduzeća kao temelj razumijevanja

komparativne prednosti, dok se nakon 80-ih godina prednost tražila unutar kompanije, a ne u

okruženju (Pulić i Sundać, 1998, str.51).

3.1. Pojam i osnovna obilježja intelektualnog kapitala

Intelektualni kapital kao ekonomski pojam označava sumu znanja i sposobnosti zaposlenika

na svim razinama unutar tvrtke koja tvori osnovu konkurentskih prednosti tvrtke (Paar, 2004,

str. 3).

12

On je ključni pokretač inovacija i komparativne prednosti u današnjem društvu temeljenom na

znanju. U isto vrijeme, upravljanje znanjem je temeljna djelatnost za dobivanje, rast i

odžavanje intelektualnog kapitala u organizacijama (Marr et al, 2003, str.771).

Intelektualni kapital se ne može opipati, ali nas s vremenom može učiniti bogatijim. Opisuje

se kao „skrivena imovina“ zbog čega je ponekad teško identificirati i označiti njegovu

ekonomsku vrijednost. Osnovna karakteristika je da mora biti primjenjiv. Posjedovanje znanja

ne znači mnogo ako nije u funkciji stvaranja dodatne vrijednosti.

Teorija intelektualnog kapitala je izazvala veliku pozorost jer naglašava povećanje poslovnih

rezultata u budućnosti. Osnovica teorije je da materijalna imovina (zemlja, zgrade, oprema,

novac...) danas vodećih kompanija svijeta ima manju vrijednost od nematrijalne koja nije

navedena u njihovim bilancama (Kolaković, 2003, str. 925).

Leif Edvinsson ima tri principa za razumijevanje intelektualnog kapitala. Vrijednost

intelektualne imovine višestruko prelazi vrijednost imovine koja je prikazana na bilancama,

intelektualni kapital je sirovina iz koje nastaje financijski kapital te menadžeri moraju

razlikovati tri vrste intelektualnog kapitala, ljudski, strukturalni i potrošački (Sundać i Pulić,

2001, str.102).

Iako se o intelektualnom kapitalu govorilo i prije, koncept je razvijen u 90-im godinama 20.

stoljeća, a o pojavi jedne nove ekonomske teorije govori se tek unatrag nekoliko godina.

Revoluciju na području proučavanja intelektualnog kapitala izazvao je 1991. Thomas A.

Stewart, urednik časopisa Fortune, objavivši članak pod naslovom „Brainpower – How

Intellectual Capital Is Becoming America's Most Valuable Asset“. To je bio prvi članak u

stručnoj literaturi i izazvao je veliko zanimanje za to područje potaknuvši ekonomiste na

istraživanje tog novog koncepta i razvitka teorije intelektualnog kapitala. U ekonomskom

smislu, pojam intelektualni kapital upotrebljen je 1958. godine u financijskim analizama

tržišne vrijednosti tada malih znanjem-intenzivnih poduzeća, no šira upotreba i popularnost

termina javlja se tek nakon spomenutog Stewartovog članka (Kolaković 2003).

Intelektualni kapital postao je najvažniji čimbenik proizvodnje u svim sektorima proizvodnje.

Svi koji neprestano u njega ulažu i vrednuju ga, postaju globalno bogati.

Prema Dragičević (2002, str.5), najrazvijenije ekonomije svijeta više od polovice BDP-a

zasnivaju na znanju. Industrije poput telekomunikacija, računala, softvera, tj. industrije visoke

tehnologije, gotovo su udvostručile svoj udio u outputu u posljednjih dvadesetak godina, dok

usluge zasnovane na znanju rastu i brže.

13

Shemom 1. Prikazan je način na koji se ostvaruje veza između ljedskog, strukturalnog i

potrošačkog kapitala.

Shema 1: Međuovisnost podataka, informacija, znanja i intelektualnog kapitala

Izvor: Sundać, D., Fatur, I, 2004, str.88

Intelektualni kapital se sastoji od ljudskog, strukturalnog te potrošačkog kapitala i samo se

njihovom vezom može ostvariti intelektualni kapital koji će moći opravdati ulogu najbitnije

konkurentske prednosti.

Postoje razne vrste klasifikacija koje na različite načine tumače sastavne dijelove i značenje

intelektualnog kapitala, no ipak, jedna skupina autora definira intelektualni kapital kao

sastavnicu triju bitnih komponenta prikazanim shemom 2.

Shema 2: Struktura intelektualnog kapitala

Izvor: Sundać, D., Švast, N, 2009, str.37

podaci i ideje

informacije znanje intelektualni kapital

sposobnosti kvalifikacije kreativnost motivacija marljivost upornost

sposobnosti kvalifikacije iskustvo kreativnost motivacija marljivost

patenti licence autorska prava franšize softvare . . .

organizacija poslovanja strategija planovi pravila

dokumenti

odnosi s poslovnim partnerima, dobavljačima i ostalim posrednicima

stvaranje imidža poduzeća . . .

odnos i komunikacija s potrošačem (s postojećim i budućim)

14

Ljudski kapital odnosi se na menadžment i na zaposlenike. Oboje trebaju posjedovati

karakteristike kao sposobnost, iskustvo, marljivost, odgovornost, itd. „Umni radnici“ stvaraju

akumuliranu vrijednost investicija u obrazovanje, stručnost, budućnost svih zaposlenih i

menadžment, te njihovu sposobnost da svoje znanje, vještine, iskustvo transformiraju u

aktivno stvaranje dodatne vrijednosti. U tom procesu, motivacija i stav jedni su od najbitnijih

čimbenika na putu do uspješnosti.

Strukturalni kapital sastoji se od intelektualnog vlasništva i organizacijskih procesa.

Predstavlja sve čimbenike koji u poduzeću ostaju nakon što zaposlenici napuste radno mjesto.

Pod organizacijskim procesima podrazumijevaju se planovi, nacrti, baze podataka, priručnici,

organizacijska kultura, koja je specifičan čimbenik o kojem uvelike ovisi poslovni uspjeh.

Odnosi se na postojani sustav stavova, vrijednosti, pravila, normi, odnosa, shvaćanja,

uvjerenja i vjerovanja, etike, sposobnosti i karaktera poduzeća.

Relacijski ili potrošački kapital predstavlja odnose između strateških poslovnih jedinica

poduzeća, te međuodnose između poduzeća i vanjske okoline (potrošači, distributeri...).

Grupira se u tri skupine, poslovne mreže, brand (tržišna marka) i potrošače. Poslovne mreže

olakšavaju fizičku distribuciju proizvoda, prikupljanje i distribuciju informacija, pronalaženje

i komunikaciju s postojećim i potencijalnim potrošačima.

Brend ili tržišna marka skup je opipljivih i neopipljivih komponenta nekog proizvoda ili

usluga. Opipljive se odnose na ime, logotip, boju, slova, znak, a neopipljivi na asocijacije koje

budi, vrijednosti koje promovira, stavove koje zauzima.

Često se intelektualni i ljudski kapital koriste kao sinonimi, što je pogrešno jer ljudski kapital

uključuje zaposlenike neke organizacije, a intelektualni kapital ono što ostaje u poduzeću

nakon što zaposlenici odu kućama po završetku radnog vremena. Stoga, velika količina

zaposlenika ne znači da će poduzeće biti uspješnije od svojih konkurenata. Za to je potrebno

znanje pretvoriti u nešto što poduzeću povećava tržišnu vrijednost (Hrvatska gospodarska

komora, 2004, str. 22).

Upravo se bogatstvo i rast poduzeća temelje na ovim trima čimbenicima. Vrijednost se stvara

kada se jedan oblik kapitala pretvara u drugi. Konkretno, ljudska sposobnost (ljudski kapital)

stvara nove poslovne procese (strukturalni kapital) što rezultira boljim uslugama za potrošače

i uvećava njihovu lojalnost (potrošački kapital) (Kolaković, 2003, str. 925).

Intelektualni kapital postaje važn čimbenik svake proizvodnje. On uključuje znanje i

sposobnosti zaposlenika pomoću kojih se tvori konkurentska prednost. Najrazvijenije zemlje

svijeta svoj BDP zasnivaju na znanju, ulaganjem u visoke tehnologije, inovacije, obrazovanje.

15

Intelektualni kapital, sastavljen od ljudskog, strukturalnog i potrošačkog kapitala, čimbenik je

rasta i razvoja svake države, poduzeća ili organizacije. Menadžmeni i zaposlenici svojim

kvalifikacijama i odgovornošću stvaraju nove poslovne procese, sve s ciljem poboljšanja

pružanja usluga i privlačenja novih i zadržavanja postojećih kupaca.

3.2. Vrednovanje i mjerenje intelektualnog kapitala

Mjerenje, evidentiranje i dokumentiranje sastavni su dijelovi svakog poslovanja. Samo ako

smo svjesni performansi resursa u prošlosti i sadašnjosti, možemo razviti strategiju i usmjeriti

snage za budućnost. Ono što uspijevamo mjeriti, time uspješno upravljamo. Vidljiva imovina

tvrtke i financijski kapital se uspješno mjere i bilanciraju jer je tradicionalni sustav mjerenja

tijekom vremena razrađen i poboljšan.

Međutim, postavlja se pitanje kako mjeriti i vrednovati nešto što je nevidljivo i nepipljivo.

Udio znanja u novoostvarenoj vrijednosti sve je veći, a ta njegova uloga nije adekvatno

zabilježena niti vrednovana u financijskim bilancama. Javlja se jaz između knjigovodstvene i

tržišne vrijednosti poduzeća. Tradicionalni sustavi ne uključuju intelektualni kapital u nijednu

od kategorija. Stoga, u vremenima kada tržišna vrijednost i do deset puta premašuje

knjigovodstvenu, intelektualni kapital ne smije biti izostavljen iz izvještaja.

Tradicionalno računovodstvo ima nepremostive poteškoće jer financijski izvještaji nisu pravi

pokazatelj stanja poduzeća, a ipak se ljudi oslanjaju na njih. Oni prikazuju podatke prošlog

razdoblja umjesto o procesima sadašnjeg i budućeg. Dok se revizija u nekom poduzeću završi

i izvješće objavi, svijet se već promijenio ( Sundać et al, 2002, str. 83).

Prvi pokušaj mjerenja intelektualnog kapitala napravila je već spomenuta tvrtka Skandia kada

su 1995. godine u svoj financijski izvještaj dodali i izvještaj o intelektualnom kapitalu. Taj

model (Skandi navigator) bio je konstruiran tako da izbalansira financijski i intelektualni

kapital. Međutim, bio je nepotpun i nije bio u mogućnosti da zamijeni tradicionalno

računovodstvo. Ali je predstavljao korak dalje od tradicionalnog načina računovodstvenog

prikazivanja dodatne vrijednosti u obliku goodwilla. Time je potaknut razvoj ostalih metoda,

modela i tehnika praćenja, mjerenja i upravljanja intelektualnim kapitalom poduzeća (Lovre,

Novaković i Perić, str. 3).

Postoje monetarni i nemonetarni mjerni sustavi koji su primjenjivi na svim razinama

poslovanja. Prema K. Eriku Sveibyju (2010.), poznatom stručnjaku na području mjerenja,

postoji osnovna klasifikacija u 4 kategorije.

16

Metode direktnog intelektualnog kapitala (eng. Direct Intellectual Capital Methods – DIC)

procjenjuju novčane vrijednosti nematerijalne imovine pri čemu se identificiraju razne

komponente. Nakon identificiranja pristupa se vrednovanju tih elemenata, ili pojedninačno ili

u agregiranom stanju.

Metode tržišne kapitalizacije (eng. Market Capitalization Methods – MCM) izračunavaju

vrijednost intelektualnog kapitala pomoću razlike između tržišne i knjigovodstvene

vrijednosti.

Kod metode povrata na imovinu (eng. Return on Assets Methods – ROA) dijeli se ostvarena

prosječna dobit / dodana vrijednost (prije oporezivanja) s prosječnom materijalnom /

nematerijalnom imovinom. Rezultat je tvrtkim povrat od uloženog koji je moguće usporediti

sa prosjekom branše.

U metodama karata zgoditka (eng. Scorecard Methods – SC) razne komponente neopipljive

imovine ili intelektualnog kapitala identificiraju se na bazi čega se stvaraju indikatori koji se

iskazuju putem sustava uravnoteženih kartica ili u obliku grafova.

Navedene metode imaju različite prednosti, ali i nedostatke. Tako su metode koje se

izražavaju u novčanim vrijednostima, kao ROA i MCM, korisne u situacijama spajanja i

akvizicija te za procjenu tržišta dionica. Mogu se koristiti i kod usporedbe poduzeća koja

pripadaju istoj industrijskoj grani i pogodne su za prikaz financijskih vrijednosti nematerijalne

imovine. Nedostatak je što pokušavaju sve izraziti u novčanim izrazima pa zbog toga mogu

biti površne.

Prednosti metode direktnog intelektualnog kapitala i metode karata zgoditka su u tome što

stvaraju potpuniju sliku o „zdravlju“ poduzeća nego što to čine financijske mjere te se lako

mogu primjeniti na svaku organizacijsku razinu u poduzeću. Budući da se one ne moraju

mjeriti u financijskim izrazima, vrlo su korisne za neprofitne organizacije, interne odjele i

jevni sektor. Nedostatci su što pokazatelji odgovaraju kontekstu i moraju se prilagoditi

svakom pojedinom poduzeću i određenoj svrsi. Ove metode su nove i teško ih prihvaćaju

menadžeri i društvo koje je naviklo sve gledati kroz financijske izraze.

Nijedna od ovih metoda ne može u potpunosti zadovoljiti sve želje i potrebe poduzeća u

mjerenju nematerijalne imovine, tj. intelektualnog kapitala. Pred svakim je poduzećem odluka

koju metodu upotrijebiti. Bitno je ipak izmjeriti intelektualni kapital jer jedino tako poduzeće

može biti upoznato sa svojom unutarnjom snagom, te na temelju toga njome upravljati kako

bi postala konkurentna (Karaman Aksentijević et al, 2012, str. 85).

17

Prema Priručniku za upravljanje intelektualnim kapitalom (Hrvatska gospodarska komora,

2004, str. 37), jedna od najprihvaćenijih metoda u svijetu je VAIC™ - metoda mjerenja

uspješnosti intelektualnog kapitala koju je izumio prof.dr. Ante Pulić, hrvatski ekonomist

svjetskog ranga.

VAIC indikator izražava sposobnost menadžmenta da s resursima s kojima tvrtka raspolaže

stvori više ili manje nove vrijednosti, odnosno, indikator pokazuje koliko je na jednu uloženu

kunu u resurse stvoreno nove vrijednosti. To govori koliko je potrebno mjeriti intelektualnu

sposobnost poduzeća, kako za menadžment, tako i za vlasnika, potencijalne partnere i kupce

(Sundać et al, 2002, str. 84).

Njena prihvaćenost ogleda se u činjenici da je primjenjiva od najmanjih organizacijskih

jedinica u poduzeću pa sve do nacionalnog gospodarstava.

Problem s kojim se mnoga poduzeća susreću je taj što mjere samo produktivnost i kvantitetu,

a intelektualni kapital i ono što je neopipljivo zanemaruju. Tako poduzeće nema uvid u

parametre koje joj donose stvarnu vrijednost te u potpunosti ne vlada svojom imovinom.

Mnogi ignoriraju taj problem jer je prilično teško kvantificirati nešto što varira sukladno

ljudskoj sposobnosti i volji. Upravo zato je nužno obratiti pozornost na potrebu za izmjenom

standardnih računovodstvenih sustava.

3.3. Mogućnost upravljanja intelektualnim kapitalom

Intelektualnim kapitalom se mora znati upravljati ukoliko se želi zadržati konkurentska

prednost poduzeća na tržištu. Više nije pitanje je li upravljanje potrebno, već na koji ga način

izvesti. Upravlja li se na pravi način, poduzeća idu ka uspjehu. Shema 3 prikazuje moguće

koristi od upravljanja intelektualnim kapitalom.

18

Shema 3: Korist od upravljanja intelektualnim kapitalom

Izvor: Hrvatska gospodarska komora, 2004, str. 9

Pravilno izvedenim upravljanjem ostvaruje se uspješnija komunikacija unutar tvrtke, ali i sa

dobavljačima i ostalim vanjskim suradnicima. U novoj ekonomiji prepoznatljivo ime znači

više od samog proizvoda pa je tako jedna od pozitivnih posljedica usmjeravanja

intelektualnog kapitala poboljšanje imidža. Također, za uspjeh više nije samo potreban

zadovoljan kupac, već i zadovoljniji zaposlenici. Motivacijom zaposlenika direktno se utječe

na njihov rad i doprinos poduzeću za kojeg rade. Ono što se nekada smatralo troškom, sada se

smatra ulaganjem jer se iznos utrošen za takve aktivnosti višestruko vrati na financijskom

izvještaju.

Svako poduzeće treba fokusirati svoje aktivnosti prema budućnosti, tj. jačati svoje

sposobnosti i eliminirati slabosti.

Leif Edvinsson (Hrvatska gospodarska komora, 2004, str. 10) uspoređuje poduzeće s voćkom.

Sve ono što se vidi, deblo, grene, urod, predstavlja ono što se prodaje. No kako bi potencijalni

kupac prosudio o mogućnostima drveta za dugoročni urod, trebaju mu dodatne informacije

korist od upravljanja

intelektualnim kapitalom

efikasniji poslovni procesi

povećanje tržišne

vrijednosti

uspješnija komunikacija

optimalno korištenje potencijala

povećanje sposobnosti

stvaranja vrijednosti

unapređenje imidža

zadovoljni potrošači

efikasnije djelovanje

ljudskih kapitala

motiviranje zaposlenih

19

koje su skrivene u korijenu. Voćke koje vidimo, listovi, okus pokazuju koliko je drvo zdravo

izvana, međutim, truli korijen koji propada pod zemljom lako može uništiti drvo koje izvana

izgleda zdravo i perspektivno.

Upravo je to bit upravljanja intelektualnim kapitalom – briga i unapređenje nevidljivih faktora

mora biti jednaka brizi koja se posvećuje fizičkom, tj. financijskom kapitalu. O njima brinu

desetci zaposlenih, a o intelektualnom kapitalu nitko.

Upravljanje intelektualnim kapitalom odvija se na tri razine; individualnoj, timskoj i na razini

tvrtke (Hrvatska gospodarska komora, 2004, str. 33).

Na individualnoj razini uloga menadžmenta je da rad pojedinca usklađuje s ciljevima

poduzeća. Treba prepoznati individualne potencijale i naći načine kako ih optimalno koristiti

za postizanje ciljeva poduzeća.

Menadžment na timskoj razini prema potrebama određuje optimalne timove i pruža potrebnu

podršku, infrastrukturu i uvjete rada tima.

Uloga menadžmenta na razini tvrtke je motivirati zaposlene, rješavati konflikte, uspostaviti

slobodnu komunikaciju na svim razinama poduzeća.

Postoji šest faza upravljanja intelektualnim kapitalom ( Hrvatska gospodarska komora, 2004,

str. 39).

Naglašava se razvoj svijesti o važnosti resursa jer tek onda kada se shvati korist koju donosi,

svi će biti spremni prihvatiti napore i trud oko realizacije.

Jedna od bitnih faza u upravljanju intelektualnim kapitalom je vizualizirati i kategorizirati

intelektualni kapital, odnosno, razlučiti što točno spada pod ljudski kapital, što pod

strukturalni, a što pod potrošački, definirati ciljeve i željeno stanje, odrediti prioritete i

strategije.

Važno je odrediti način upravljanja ključnim fakorima jer se mora odrediti na koji način

upravljati svojim intelektualnim kapitalom koristeći postojeće modele samo kao bazu.

Pritom je bitno bitno uspostaviti mjerni sustav za performansu intelektualnog kapitala jer

onim što se ne može mjeriti, ne može se ni upravljati.

Također, nužno je uvesti novi sustav izvješća. Ako se ne raspravlja o onome što se radi i što je

učinjeno, ne može se ni očekivati razumijevanje zaposlenih, a ni potencijalnih ulagača.

Eksterni reporting pomaže poduzećima da pruže detaljniji uvid koji bi trebali omogućiti

dugoročno uspješno poslovanje.

Kao najvažnije, izdvaja se motiviranje zaposlenih koji će usvojiti tvrtkinu misiju, viziju i

strategiju, te pridonositi dugoročnom pozitivnom poslovanju.

20

Sundać (2009, str 85) smatra da je došlo do pomaka od ekonomije koja je bazirana na

materijalnim resursima do ekonomije koja je temeljna na znanju. Došlo je do novih

industrijskih materijala, tehnologija i dizajna koji su prije nekoliko godina bili potpuno

nezamislivi. Razvoj znanja danas predstavlja uvjet gospodarskog, tehnološkog i svakog

drugog napretka. Stoga je zadatak svakog suvremenog menadžmenta upotrijebiti znanje koje

posjeduje, pretvoriti ga u intelektualni kapital, stvarajući sinergijsku vezu između ICT-a i

kreativnosti, inovativnosti i sposobnosti vlastitih djelatnika.

Kako upravljati intelektualnim kapitalom postaje pitanje uspjeha. Intelektualni kapital

naglašava važnost i zadovoljstvo kupaca, ali i zaposlenika, čime se direktno utječe na njihovu

motivaciju, a time i na njihov doprinos poduzeću. Oni se nikako ne smatraju troškom, već

pomoću njih poduzeća postaju uspješnija. Važnost upravljanja je u usklađivanju rada

pojedinaca sa ciljevima poduzeća, iskorištavanju potencijala, pružanju potpore radnicima,

motivirati ih i osigurati im sve potrebne uvjete rada. Kombinacijom pružanja važnosti

zaposlenika, njihovoj inovativnosti i kreativnosti, zajedno sa napretkom tehnologije, postiže

se uvjet za potencijlan razvoj i rast svakog poduzeća.

Najvažnija karika uspjeha svakog poduzeća postaje čovjek. On svojim znanjem, sposobnošću,

idejama i kreativnošću omogućava stvarnje konkurentske prednosti. Poduzeće koje želi

uspjeti mora shvatiti važnost ulaganja u znanje i inovacije jer su oni put ka zacrtanom cilju.

Važno je upotrijebiti sve resurse koje poduzeće posjeduje kombinirajući tehnologiju sa

sposobnostima vlastitih zaposlenika.

21

4. USPOREDBA DOPRINOSA INTELEKTUALNOG KAPITALA

KONKURENTNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE I ZEMALJA EUROPSKE UNIJE

Razvijene zemlje svijeta, ne samo Europske unije, svoj rast temelje na posjedovanju

intelektualnog kapitala, odnosno, na ulaganju u obrazovanje, ICT sektor i u znanost. Ono

postaju nužnost uspjeha svake nacionalne ekonomije s obzirom da rast i razvoj tehnologije i

novim tehnološkim i znanstvenim otkrićima. Upravo se rast temelji na sposobnostima

primjene tih znanja koje omogućuje napredak i vodstvo nad ostalim zemljama.

U sljedećim potpoglavljima navodi se važnost koju intelektualni kapital ima u svakom

gospodarstvu, nužnost i pokazatelje investiranja u znanost, tehnologiju i obrazovanje te kakav

utjecaj u njihovo ulaganje ima na konkurentnost zemlje.

4.1. Sektorska struktura proizvodnje u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske unije

U današnjim nestabilnim uvjetima, svrha ekonomije i društva je što bolje zadovoljiti ukupne

materijalne, socijalne, kulturne i druge potrebe cjelokupnog stanovništva. Da bi se to postiglo,

potrebno je neprestano unaprijeđivati sve oblike uvjeta života i rada ljudi kako bi se

unaprijedio ukupan gospodarski razvitak. Tako bi došlo do povećanja dohotka po stanovniku,

a samim time i do povećanje životnog standarda. Upravo to je moguće postići boljim

razvitkom primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora prikazanih u tablici 1.

Tablica 1: Klasifikacija sektora prema NKD 2007. oznaka Djelatnost

Primarni sektor A, Poljoprivreda, ribarstvo i šumarstvo

Sekundarni sektor

B, C, D, E Rudarstvo, vađenje, prerađivačka industrija, opskrba elektičnom energijom, plinom i vodom

F Građevinarstvo

Tercijarni sektor

G Trgovina na veliko i malo, popravak motornih vozila

I Hoteli i restorani

H Prijevoz, skladištenje i veze

J, K, L, M, N Financijsko posredovanje, poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge

O, P, Q, R, S, T,

U

Javna uprava i obrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita i socijalna skrb, društvene, socijalne i osobne uslužne djelatnosti

Izvor: Izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2007,

22

Velika je važnost sekundarnog sektora za gospodarski razvitak, prije svega industrije,

zanatstva, male privrede i građevinarstva. No isto tako, za razvoj cijelog industrijskog sektora

ne smije se zapostaviti razvitak drugih sektora jer često u tom slučaju može izostati kvalitetan

i održiv gospodarski razvoj.

Tako peti redoviti izvještaj Europske komisije ( European Commision, 2010, str.31) ističe

kako je nepovoljna sektorska struktura zajedno sa manjkom inovacijskih kapaciteta među

najvažnijijim čimbenicima slabije konkurentnosti pojedinih zemalja i regija. Regije koje

imaju visok udio uslužnih sektora u pravilu i bilježe veću razinu produktivnosti, kao i veću

razinu inovacijskih aktivnosti. Na isti način je i razina osposobljenosti i obrazovanosti radne

snage usko povezana sa sektorskom strukturom.

Poglavlja koja slijede opisuju kretanja sektorske struktutr Hrvatske kroz posljednjih nekoliko

godina, u usporedbi sa određenim zemljama Europske unije, te značaj i važnost industrije za

gospodarski razvitak.

4.1.1. Kretanja u sektorskoj strukturi hrvatskog gospodarstva od 2002.- 2010. godine

Hrvatska većinom prati trendove zemalja u tranziciji, tj. one kod kojih se dogodio proces

deindustrijalizacije. Struktura gospodarstva promijenila se više u smjeru usluga. Značajno je

smanjen udio industrije i poljoprivrede u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti. Istovremeno,

zamjetan je rast trgovine i građevinarstva, dok postoje fluktuacije na području usluga hotela i

restorana i financijskim uslugama, što je prikazano tablicom 2.

23

Tablica 2: Udio pojedinih sektora u Hrvatskoj kao udio ( u %) u ukupnoj bruto dodanoj

vrijednosti po djelatnostima NKD-a 2007, od 2002.-2010. godine 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. Poljoprivreda, lov, šumarstvo, ribarstvo

9,1 7,4 8,4 6,5 8,4 6,1 6,4 5,1 4,9

Rudarstvo, vađenje, prerađivačka industrija, opskrba električnom energijom, plinom i vodom

24,2

24,0

23,4

20,9

23,4

20,4

20,2

19,5

20,2

Građevinarstvo 5,6 6,6 4,9 7,4 4,9 7,7 8,8 7,9 6,7 Trgovina na veliko i malo, popravak motornih vozila,

13,6 14,5 11,1 12,9 11,1 12,7 12,2 16,4 20,1

Hoteli i restorani

3,8 4,0 3,7 4,3 3,7 4,4 4,3 3,6

Prijevoz, skladištenje i veze

10,3 10,1 9,0 9,1 9,0 9,1 8,6 8,4

Financijsko posredovanje, poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge

11,5

12,7

18,3

21,5

18,3

22,9

22,9

17,2

17,6

Javna uprava i obrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita, socijalna skrb

22,0

20,8

21,2

17,4

21,2

16,8

16,9

15,2

15,5

Izvor: Izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2011a

Poljoprivreda je doživjela najveći pad u udjelu u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti. 2002.

godine taj udio je iznosio je 9,1%, dok u 2010. godini samo 4,9 %. Pad se također bilježi i na

području industrije, rudarstva i prerađivačke industrije, gdje je najveći udio bio u 2002. godini

sa 24,2%, a najmanji 2009. godine sa 19,5%.

Pad posljednih nekoliko godina bilježi i sektor financijskih usluga, koji je do 2008. godine

imao pozitivan rezultat i skoro se udvostručio u odnosu na 2002. godinu kada je bilježio

11,5% ukupne bruto dodane vrijednosti, ali u vrijeme početka ulaska Hrvatske u financijsku

krizu, taj se udio počeo smanjivati, da bi u 2010. godini iznosio 17,6%.

24

Najveći rast doživjela je trgovina, sa udjelom od 4,9% 2004. godine do 20,1% 2010. godine.

Prati je sektor građevinarstva sa najvećim udjelom u 2008. godini sa 8,8%.

Fluktuacije u kretanju bilježi i sektor pružanja usluga smještaja i hrane (hoteli i restorani).

Iako podaci za hotele i restorane za 2010. godinu nisu dostupni , ovisno o turističkoj sezoni,

taj udio se neprestano povećava, pa smanjuje.

Tablicom 3. Prikazane su vrijednosti pojedinih sektora kao njihova udjela u ukupnom BDP-u.

Tablica 3: Distribucija udjela pojedinih sektora u Hrvatskoj prema NKD-u 2007, kao

udio (u %) u ukupnom BDP-u

2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.

A Poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo

5,3 4,4 4,7 4,3 4,4 4,2 4,3 4,4

B Rudarstvo i vađenje 0,6 0,6 0,7 0,7 1,0 0,8 0,8 0,9

C Prerađivačka industrija 15,2 14,8 15,1 14,5 14,0 14,1 13,5 13,3

Proizvodnja prehrambenih proizvoda

2,6 2,5 2,6 2,5 2,5 2,4 2,3 2,5

Proizvodnja pića 0,6 0,6 0,7 0,6 0,6 0,6 0,6 0,7

Proizvodnja duhanskih proizvoda

0,4 0,4 0,4 0,3 0,3 0,3 0,3 0,2

Proizvodnja tekstila 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,1

Proizvodnja odjeće 0,9 0,8 0,7 0,7 0,6 0,5 0,5 0,5

Proizvodnja kože i srodnih proizvoda

0,3 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2

Prerada drva i proizvoda od drva i pluta, osim namještaja; proizvodnja proizvoda od slame i pletarskih materijala

0,5 0,5 0,5 0,5 0,4 0,5 0,5 0,4

Proizvodnja papira i proizvoda od papira

0,4 0,3 0,3 0,3 0,3 0,3 0,3 0,2

Tiskanje i umnožavanje snimljenih zapisa

0,4 0,4 0,4 0,4 0,3 0,4 0,4 0,3

Proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda

1,2 1,2 1,6 1,5 1,2 1,3 0,9 1,2

Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda

0,6 0,5 0,5 0,5 0,4 0,4 0,4 0,4

Proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka

0,8 0,7 0,7 0,7 0,5 0,5 0,6 0,6

Proizvodnja proizvoda od gume i plastike

0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4

Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda

1,1 1,1 1,2 1,1 1,1 1,1 1,1 0,9

Proizvodnja metala 0,3 0,2 0,2 0,2 0,3 0,3 0,2 0,2

Proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, osim strojeva i

1,2 1,3 1,2 1,2 1,3 1,3 1,4 1,3

25

opreme Proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih proizvoda

0,5 0,5 0,6 0,5 0,5 0,6 0,5 0,5

Proizvodnja električne opreme 0,6 0,6 0,7 0,6 0,7 0,6 0,7 0,7

Proizvodnja strojeva i uređaja, d. n.

0,7 0,7 0,7 0,6 0,6 0,7 0,6 0,5

Proizvodnja motornih vozila, prikolica i poluprikolica

0,2 0,2 0,1 0,2 0,2 0,2 0,2 0,1

Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava

0,6 0,6 0,6 0,6 0,6 0,5 0,5 0,5

Proizvodnja namještaja 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,3

Ostala prerađivačka industrija 0,2 0,2 0,2 0,1 0,1 0,2 0,1 0,1

Popravak i instaliranje strojeva i opreme

0,2 0,2 0,2 0,3 0,2 0,3 0,3 0,3

D Opskrba električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija

1,7 1,6 1,9 1,7 1,5 1,2 1,2 1,6

E Opskrba vodom; uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje otpadom te djelatnosti sanacije okoliša

1,0 1,1 1,1 1,1 1,0 1,0 0,9 1,0

F Građevinarstvo 4,9 5,9 6,4 6,7 6,8 6,9 7,3 6,8

G Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikla

10,8 11,5 10,5 10,7 11,0 10,7 10,7 9,5

H Prijevoz i skladištenje 4,2 4,4 4,8 4,8 4,5 4,3 4,4 4,0

I Djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane

3,4 3,6 3,5 3,6 3,5 3,6 3,5 3,6

J Informacije i komunikacije 4,5 4,2 4,2 4,2 4,1 4,0 4,3 4,4

K Financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja

4,3 4,7 4,6 5,2 5,1 5,4 5,6 5,9

L Poslovanje nekretninama 7,8 7,6 7,6 7,6 7,9 8,8 8,5 9,0

M Stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti

3,2 3,5 3,8 4,1 4,5 4,8 4,9 4,6

N Administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti

0,9 1,1 1,2 1,2 1,4 1,5 1,6 1,7

O Javna uprava i obrana; obvezno socijalno osiguranje

6,0 5,5 5,3 5,1 4,9 4,9 4,9 5,3

P Obrazovanje 3,4 3,4 3,4 3,5 3,4 3,4 3,5 3,8

Q Djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi

3,9 3,7 3,7 3,7 3,6 3,6 3,6 4,0

R Umjetnost, zabava i rekreacija

1,1 1,0 1,0 1,0 1,2 1,1 1,2 1,2

S Ostale uslužne djelatnost 0,9 0,9 0,9 0,9 0,9 0,8 0,9 0,8

Izvor: Izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2011a

26

U 2009. godini udio sektora trgovine, prijevoza, smještaja, hrane, informacija, financijskih

usluga, poslovanja nekretninama činio je gotovo 40% ukupnog BDP-a. Poljoprivreda i

prerađivačka industrija zajedno su 2009. činile manje od 20%. Što se tiče same prerađivačke

industrije, najveći udio u ukupnom BDP-u činila je proizvodnja prehrambenih proizvoda, sa

2,5% u 2009. godini, dok su najmanje zastupljene proizvodnje kože, tekstila, metala,

motornih vozila, čija se zastupljenost ne kreće više od 0,3% ukupnog BDP-a.

Sektorska struktura gospodarstva Hrvatske sve se više kreće u smjeru usluga, smanjen je udio

industrije i poljoprivrede u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti. Udio industrije se mora

povećati jer ono sa sobom nosi razne gospodarske i društvene koristi, kao povećanje

proizvodnosti rada, pojavljivanje novih djelatnosti, porast zaposlenosti, porast životnog

standarda.

4.1.2. Usporedba sektorske proizvodnje Republike Hrvatske i Europske unije

Ovim potpoglavljem žele se usporediti kretanja određenih sektora proizvodnje u Republici

Hrvatskoj i određenim zemljama Europske unije, prije svega sektora poljoprivrede,

šumarstva, lova i robolova, sektora industrije i usluga, te ostvareni promet u navedenim

sektorima.

Tablica 4. prikazuje distrubuciju određenih sektora u ukupnom BDP-u kako bi se prikazala

usporedba zemalja članica i Republike Hrvatske.

27

Tablica 4: Udio pojedinih sektora Hrvatske i odabranih zemalja članica Europske unije

u 2010. godini u ukupnom BDP-u, u % Poljoprivreda,

šumarstvo, lov i ribolov

Industrija Usluge (trgovina, smještaj, hrana,

prijevoz, skladištenje, veze, obrazovanje,

zdravstvena zaštita, financijske usluge

Austrija 2 29 69

Belgija 1 22 78

Bugarska 5 29 66

Danska 1 22 77

Njemačka 1 28 71

Mađarska 4 31 65

Italija 2 25 73

Poljska 4 32 65

Rumunjska 7 40 54

Slovenija 2 32 66

Španjolska 3 26 71

Hrvatska 5 27 68

Izvor: Izrada autora prema World Bank 2011a

U skupinu poljoprivrede, šumarstva, lova i robolova, Hrvatska je u 2010. godini ostvarivala

5% BDP-a, dok su zemlje poput Njemačke, Danske i Belgije ostvarile 1% BDP-a

U sektoru industrije podaci za 2010. godinu govore da Hrvatska zaostaje za razvijenijim

zemljama EU. Sa 27% u ukupnom BDP-u Hrvatska se nalazi odmah iza Austrije i Bugarske,

koje imaju 29% u ukupnom BDP-u. Industrija najviše udjela u BDP-u ima u Rumunjskoj sa

čak 40%, a najmanje u Belgiji i Danskoj sa 22%, dok za Hrvatskom još zaostaju Italija (25%)

i Španjolska (26%).

U sektoru usluge, gdje se ubrajaju trgovina, smještaj, hrana, prijevoz, skladištenje, veze,

financijske usluge, obrazovanje, zdravstvena njega i zaštita , Hrvatska se drži sredine i ne

odskače od ostalih zemalja članica. Najviše prednjače Belgija sa 78% u ukupnom BDP-u i

Danska sa 77%. Hrvatska ima 68%, dok su slabije plasirane Rumunjska sa 54%, Mađarska i

Poljska sa 65%, te Slovenija i Bugarska sa 66% u ukupnom BDP-u.

Tablica 5. prikazuje udio korištenih poljoprivrednih površina i zaposlenih u poljoprivredi u

Hrvatskoj i određenim zemljama članicama Europske unije.

28

Tablica 5: Udio korištene poljoprivredne površine i zaposlenih u poljoprivredi u

određenim zemljama članicama Europske unije u 2011. godini

Korištena poljoprivredna površina, u ha

Zaposleni u poljoprivredi Udio poljoprivrede u BDP-u, u %

Na 1000 stanovnika

Udio u ukupnom radnom

stanovništvu, u % Španjolska 23 753 000 755 4,1 2,0

Njemačka 16 704 000 658 1,6 0,6

Francuska 27 837 000 753 2,8 1,4

Velika Britanija 15 686 000 408 1,3 0,6

Rumunjska 13 306 2968 32,6 5,9

Bugarska 4 476 677 19,9 4,2

Hrvatska 1 326 083 186 13 2,9

Izvor: Izrada autora prema Eurostatu 2012a

Hrvatska broji 1. 326. 083 ha korištene poljoprivredne površine i 186 zaposlenih u

poljoprivredi, šumarstvu, ribolovu i lovu na 1000 stanovnika, što čini 13% ukupno zaposlenih

u ukupnom radnom stanovništvu, sa udjelom poljoprivrede od 2,9% u ukupnom BDP-u u

2011. godini (Državni zavod za statistiku 2012a).

Španjolska sa preko 23 milijuna korištene poljoprivredne površine ima tek 4,1% zaposlenih u

poljoprivredi, dok razvijene zemlje poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije ne broje

više od 3% zaposlenih u poljoprivredi u ukupnoj zaposlenoj populaciji. Zanimljivo je da

države poput Rumunjske i Bugarske, koje se smatraju najmanje razvijene zemlje članice EU,

broje najviši udio zaposlenih u ukupno zaposlenom stanovništvu, Bugarska 19,9%, a

Rumunjska čak 32,6%.

Ostvareni promet u sektorima rudarstva i vađenju i građevinarstvu prikazani su tablicom 6.

29

Tablica 6: Ostvareni promet u rudarstvu i vađenju te građevinarstvu u 2008. godini u

odabranim zemljama članicama Europske unije, u milijunima eura Rudarstvo i vađenje Građevinarstvo

Belgija 1 057,5 48 245,0

Njemačka 14 984,4 15 659,0

Španjolska 5 672,5 247 979,1

Francuska 8 260,5 241 955,3

Italija 53 052,3 267 787,8

Poljska 12 614,5 5 8 318,9

Slovenija 295,3 8 002,1

Austrija 2 332,5 38 922,8

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011a

U 2008. godini Italija je ostvarila čak 53. 052,3 milijuna eura prometa u sektoru rudarstva i

vađenja, te 267. 77,8 milijuna eura u građevinarstvu, što je čini jednom od najrazvijenijih

zemalja u EU što se tiče ostvarivanja prihoda u industriji. Slijede je Njemačka i Poljska što se

tiče rudarstva i vađenja, dok najmanje prometa ostvaruje Slovenija sa 295,3 milijuna eura, tj.

8 002,1 milijun eura u sektoru građevinarstva.

Tablicom 7. prikazani su podaci za ostvareni promet u sektorima pružanja usluga u trgovini,

hrane, smještaju, skladištenja i veze.

Tablica 7: Ostvareni promet u sektorima pružanja usluga u trgovini, hrane i smještaja te

prijevoza, skladištenja i veze u 2008. godini u odabranim zemljama članicama

Europske unije, u milijunima eura Trgovina Hoteli i restorani Prijevoz, skladištenje,

veze Belgija 363 688,6 11 028,2 68 036,2

Njemačka 1 491 106,7 51 281,5 333 908,4

Španjolska 737 110,6 61 630,6 167 181,1

Francuska 1 349 036,3 74 664,6 26 807,2

Italija 975 882,2 63 645,1 202 419,4

Poljska 327 236,1 6 596,9 54 715,9

Slovenija 31 337,6 1 511,5 6 862,3

Austrija 223 393,4 14 401,1 49 324,1

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011b

30

U trgovini Njemačka ostaruje najviše prometa, i to 1. 491. 106,7 milijuna eura, dok najmanje

ostvaruje Slovenija sa 31.337,4 milijuna eura. U sektoru hrane i smještaja najviše prometa

ostvaruje Francuska (74. 664, 6 milijuna eura), a najmanje Slovenija (1. 511, 5 milijuna eura).

Što se tiče sektora prijevoza, skladištenja i veza, najviše ostvaruje Njemačka sa 333. 908, 4

milujuna eura, najmanje Slovenija sa 6. 862, 3 milijuna eura.

Prema posljednje dostupnim informacijama za 2010. godinu, u sektoru industrije Hrvatska

zaostaje za razvijenim zemljama Europske unije, dok se u sektorima usluga, poljoprivrede,

šumarstva, lova i ribolova drži sredine i ne odskače od ostalih zemalja članica.

4.1.3. Značaj industrije za gospodarski razvitak

Početkom industrijske revolucije (krajem 18., početkom 19. st) poticao se gospodarski rast i

promjene uzrokovane industrijalizacijom započetom u Engleskoj, koja je prva doživjela brzi

kapitalistički i industrijski razvitak, te je ona postala i domovinom ekonomske znanosti u

kojoj je nastala klasična politička ekonomija. No nisu svi ekonomski teoretičari smatrali

industrijalizaciju pozitivnom i značajnom za gospodarski rast, prije svega Carlyle, Dickens i

Ruskin, koji su bili protiv industrijalizacije i materijalizma. U prvoj polovici 19. stoljeća širila

se proizvodnja i proizvodna sposobnost, ali nije dolazilo do jednako brzog napretka u

socijalnom području, što je uzrokovalo brojne kritike industrijskog društva. Radnička klasa je

primala niske nadnice, imala dugi radni dan i naporno radila u lošim radnim uvjetima

(Obadić, 2001, str.1101).

Već na početku industrijskog razvitka bilo je jasno da je on prijeko potrebna pretpostavka

gospodarskog razvitka svake zemlje. Proizvodnost rada prerađivačke industrije znatno je

veća od one u tradicionalnoj poljoprivredi jer su proizvodi raznovrsniji i pogodniji za

razmjenu, a to omogućuje specijalizaciju.

Također, sam proces industrijalizacije znatno je utjecao i na proces urbanizacije jer se

usporedno s prijelazom radne snage ukupnog stanovništva iz poljoprivredne u

nepoljoprivredne djelatnosti odvijaju u određenoj zemlji migracije. Opću tendenciju

povećavanje udjela nepoljoprivrednog stanovnštva (deagrarizacija) prati istodobna tendencija

povećavanja udjela gradskog stanovništva (urbanizacija) zbog postojanja većeg ili manjeg

broja osoba u statusu radnik-seljak, odnosno, osobe koja ima mjesto stalnog boravka na selu,

a zaposlenje u obližnjem industrijskom ili gradskom naselju.

31

Industrijski razvitak i široka primjena industrijskih proizvoda imaju veliki utjecaj na razvitak

poljoprivrede i drugih gospodarskih grana, te utječe na brzi razvoj infrastrukture, tehnološki

razvitak, razvitak usluga i neprivrednih djelatnosti, te drugih društvenih ciljeva.

Tablica 8. pokazuje stope rasta industrijske proizvodnje u razdoblju od gotovo 4 desetljeća

tada razvijenih zemalja, dok se u zemljama u razvoju industrijska proizvodnja još nije razvila

ili je tek bila u početcima.

Tablica 8: Stope rasta industrijske proizvodnje u odabranim zemljama

DRŽAVA (RAZDOBLJE) Stope rasta industrijske proizvodnje

Francuska (1872-1910) 2,1

Njemačka (1860-1914) 4,2

Švedska (1865-1914) 4,8

Italija (1863-1913) 1,6

SAD (1874-1914) 5,0

Izvor: Obadić, 2001, str.1105

Kao posljedica takvog napretka javlja se sve veći jaz između bogatih i siromašnih zemalja.

Tako je razlika između zapadne i istočne Europe u dohotku po stanovništvu 1750. godine

iznosila oko 15%, 1800. 20%, 1860. 64%, 1900. godine 80%. Još veća razlika pojavila se

između Europe i ostalih zemalja koje su poslije definirane kao zemlje trećeg svijeta (Landes,

1988, str.194).

Industrija sama po sebi nije dovoljna. Većina zemalja očekivala je da će industrija dovesti do

društvene jednakosti, viših stopa zaposlenosti, jednakomjernije raspodjele dobitka i

uravnoteženog regionalnog razvitka. Sama po sebi, industrija je bila sinonim za ekonomski

rast. No ipak nije dovela do navedenih društveno-ekonomskih ciljeva. Zato su sve zemlje u

razvoju zaključile da industrija sama ne može postići gospodarski rast, bila je važna

cjelokupna strategija i politka države u kojoj industrija mora imati važnu ulogu, ali ne tako da

u potpunosti počinje zamjenjivati primarni sektor, već da ga nadopunjuje i unapređuje

(Sharma, 1983, str.126).

Industrija je pretpostavka svakog gospodarskog razvitka zemlje. Proces razvoja industrije ima

veliku ulogu u gospodarskom razvoju velikog broja zemalja. Mnoge zemlje su zahvaljujući

industriji ostvarile visok rast gospodarstva, i na toj osnovi i sveukupnu razvijenost. Te zemlje

su postale industrijski razvijene. Ostvareni razvoj postao je osnovna pokretačka snaga zemlje,

ali i svih ostalih zemalja koje nastoje da ih u tome dostignu. Međutim, industrija sama po sebi

32

ne donosi ekonomski rast. Potrebna je kombinacija strategija i politika u kojoj se svi sektori

nadopunjuju i unapređuju, a ne dovode do podjele svijeta na siromašne i bogate.

4.1.4. Razvoj industrije u Hrvatskoj i Europske unije

Današnja Europska unija strukturirala se započevši upravo industrijom, i to 1951. godine kada

je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik (CECA) između Belgije, Francuske, Italije,

Luksemburga, Nizozemske i Savezne Republike Njemačke.

Tek kasnije Lisabonskim ugovorom definira aktivnosti potpore, koordiniranja i nadležnosti u

industriji. Naglašava se važnost unapređenja konkurentnosti europske industrije, naročito

politiku inovacija, istraživanja i tehnološkog napretka, razvoj malih i srednjih poduzeća te

ubrzanje strukturalnih prilagodbi u industriji (Kandžija i Cvečić, 2011, str.754).

Hrvatska se trenutno nalazi u 3. fazi industrijalizacije koja se definira kao faza uravnoteženog

razvoja industrije, gdje je naglasak na ispravljanju različitih poremećaja nastalih ubrzanim

razvojem industrije i porastu uključenosti u međunarodnu podjelu rada, istovremeno sa

rastom uloga tehnike i tehnologije (Obadić, 2010, str.4).

Grafikon 1. prikazuje kretanje indeksa industrijske proizvodnje.

Grafikon 1: Kretanje indeksa industrijske proizvodnje u Republici Hrvatskoj od 1989.-

2007. godine, 1989 = 100

Izvor: izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2010

33

Kroz povijest, Hrvatska je industrijsku proizvodnju konstantno smanjivala od 1989. godine do

1994., kada dostiže svoj najniži novo od samo 49,6% proizvodnje iz 1989. 2007. godine

industrijska proizvodnja dosegla je najvišu razinu nakon konstantnog padanja (79,6%).

Grafikon 2. prikazuje stope rasta industrijske proizvodnje.

Grafikon 2: Stope rasta industrijske proizvodnje u Republici Hrvatskoj od 1990.-2004.

godine, u %

Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2010

Do najvećeg pada došlo je na prijelazu iz 1990. u 1991. godinu, i to za 28,5%, gdje je

smanjenje trajalo do 1994. godine. Tek od 2000. godine počinje kontinuirani rast industrijske

proizvodnje.

Grafikon 3. prikazuje usporedbu industrijske strukture za siječanj 2012. i 2013. Godine.

Grafikon 3: Usporedba strukture industrijske proizvodnje za siječanj 2012. i 2013.

godine prema NKD 2007, u %

Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2013a

34

Što se tiče same strukture unutar sektora industrije, i dalje prevladava prerađivačka industrija.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u siječnju 2012. godine proizvodnja i

prerađivačkoj industriji iznosila je 80,04%, a istog mjeseca 2013. 78,19%. Rudarstvo i

vađenje su deficitarne industrije, ali bilježi se lagan rast u odnosu na siječanj 2012. godine

kada je industrijska proizvodnja u tom sektoru iznosila 6,83%

Grafikon 4. prikazuje strukturu zaposlenih u industriji.

Grafikon 4: Zaposlene osobe u industriji prema NKD 2007 u siječnju 2012. godine

Izvor: izrada sutora prema Državnom zavodu za statistiku, 2013a

Prerađivačka industrija zapošljava najviše osoba, i to skoro 90% u ukupnoj industriji. U

rudarstvu i vađenju bilježi se najmanje zaposlenih, 2,81%.

Podaci za broj zaposlenih u industriji u odabranim zemljama članicama Europske unije

prikazani su tablicom 9.

Tablica 9: Broj zaposlenih osoba u industriji u odabranim zemljama Europske unije u

2011. i 2012. godini i ukupno u Europskoj uniji 2011. 2012.

Austrija 713 550 713 600

Belgija 709 675 659 400

Francuska 3 805 475 3 731 400

Njemačka 8 593 725 8 619 150

Italija 4 691 525 4 608 025

Španjolska 2 555 275 2 430 750

EU27 38 365 250

Izvor: izrada autora prema OECD, 2013

35

Prema podacima OECD-a (2013) u Europskoj uniji bilo je zapošljeno 38,4 milijuna osoba

2011. godine u industriji, od čega najviše u Njemačkoj (8,5 milijuna) i Francuskoj (3,8

milijuna). Dok se 2012. godine bilježi pad zaposlenosti u industriji, Njemačka ponovno

zapošljava najviše radnika u tom sektoru.

Udio industrije povećavao se do nekog određenog stupnja, a nakon toga počeo se postupno

smanjivati, ponajprije snažnim razvitkom sektora usluga. No ipak, time se značenje industrije

u ekonomskom razvitku ne gubi.

Potrebno je ulagati u sva tri sektora (primarni, sekundarni, tercijarni), jer samo njihovom

kombinacijom mogući je veći i brži gospodarski napredak.

4.2. Ocjena i usporedba znanstveno-tehnološkog kapaciteta u Republici Hrvatskoj i zemljama

Europske unije

Razvoj tehnologije i brze promjene u tehnološkoj okolini suvremenih poduzeća jedan su od

najznačajnijih poticaja čovjeka da iskoristi svoje kreativne potencijale, odnosno znanje.

Ubrzanim razvojem tehnologije, posebice moderne informacijske tehnologije, postaje jasno

da razvoj poduzeća sve manje ovisi o snazi strojeva, opreme i kapitala, a sve više o kvaliteti

ljudi, tj. potencijalima kojima rapolažu. Nova tehnološka i znanstvena otkrića te njihova

primjena uvjetuju da neprestane promjene i kreiranje nečega novoga postanu jedini način

opstanka poduzeća, društva i samog čovjeka. Konkurencija se razlikuje upravo na sposobnosti

stalnog mijenjanja, kreiranja i primjene novih spoznaja, sposobnostima diferenciranja

proizvoda i usluga, količini znanja, te sposobnost učenja postaje mnogo važnija od iskustva.

Znanost i tehnologija omogućile su ogroman napredak i uspješnost društva. Većina društava

zapadnog civilizacijskog kruga nalazi se se u stadiju 3. informatičke revolucije, s naznakama

početka 4. znanstvene revolucije (Bušelić et al, 2007, str. 373).

Prije svega, tu se misli na opremljenost kućanstava ICT-om (eng. Information and

communications technology), kretanje broja korisnika Interneta, računala i svih onih

modernih tehnologija koja omogućuju napredak i tehnološko vodstvo nad ostalim zemljama.

Sljedeća potpoglavlja govore o povezanosti razvoja intelektualnog kapitala sa znanošću, ICT-

om i obrazovanjem. Zemlje koje više ulažu u navedeno, ostvaruju i veću konkurentnost.

36

4.2.1. Razvoj znanstveno-tehnologijskog sektora u Hrvatskoj

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska mora izgraditi status znanstveno i tehnološki

orijentirane zemlje. Punopravni ulazak u članstvo EU znači i prihvaćanje Lisabonske

strategije kojoj je cilj stvoriti znanjem najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo na

svijetu. Europa 2020 nastavak je Lisabonske strategije koja podrazumijeva povećavanje

sredstava za istraživanje i razvoj u zemljama članicama pojedinačno te dostizanje cilja

izdvajanja u visini od 3% BDP-a. Također Akcijski plan sadrži deset najvažnijih ciljeva pod

zajedničkim nazivom „Znanje za rast“ koji sadrže povećanje i poboljšanje ulaganja znanost,

poticanje inovacija, širenje uporabe informacijskih i komunikacijskih tehnologija, a društvo

temeljeno na znanju mora težiti ostvarenju zdravoga gospodarstva ( Kandžija i Cvečić 2011,

str. 49).

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2012. godini Hrvatska je imala 1518

magistra znanosti, što je za 289 više nego 2011. kada ih je bilo 1229. Također, povećao se i

broj doktora znanosti. 2011. godine bilo ih je 1072, a 2012. godine 1338.

Znanstvenoistraživački i visokoobrazovni sustav obuhvaća 26 javnih instituta, 13 privatnih

znanstvenih ustanova, 6 tehnoloških razvojno-istraživačkih centara, 11 istraživačkih centra u

industriji i jedan vojni istraživački centar, 7 sveučilišta, 16 javnih veleučilišta i visokih škola

te 16 privatnih veleučilišta i javnih škola s pravom javnosti. Za razvitak i kvalitetu

cjelokupnoga sustava, uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, skrbe Nacionalno vijeće

za znanost i Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, najviša stručna i savjetodavna tijela

koje imenuje Hrvatski sabor. Sabor imenuje i Odbor za etiku u znanstvenoj djelatnosti i

visokom obrazovanju. O razvoju informacijskoga društva skrbi Nacionalno vijeće za

informacijsko društvo. Razvoj napredne informacijske i komunikacijske infrastrukture za

akademsku i istraživačku zajednicu djelatnost je Hrvatske akademske i istraživačke mreže

CARNet i Sveučilišnoga računskog centra - SRCE. U Hrvatskoj na jedan prijavljeni patent

dolazi oko 100 objavljenih radova, pri čemu je primjetno kako je prijavi patenata znatno

skloniji privatni sektor, dok je državni uspješniji u objavi znanstvenih i stručnih radova. No,

prema broju međunarodno referiranih radova, Hrvatska se nalazi nisko na ljestvici razvijenih i

srednje razvijenih zemalja, što upozorava na nužnost unaprjeđivanja kvalitete istraživačkoga

sektora. Vizija nacionalnoga programa istraživanja i razvoja jest razviti visokokvalitetan

znanstvenoistraživački i visokoškolski sektor koji će biti potpora gospodarskomu, društvenom

37

i humanom napretku svojeg okruženja i koji će svojim doprinosom biti okosnica razvoja

društva temeljena na znanju (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2008, str. 10).

Cilj Hrvatske mora biti izgraditi znanstveno i tehnološki orijentiranu zemlju koja će biti

potpora gospodarstvu, društvenom napretku i koja će biti okosnica razvoja društva

utemeljenog na znanju. Nužno je razviti visokokvalitetan znanstveno-istraživački i visoko-

školski sektor koji će pratiti potrebe znanja.

4.2.2. Razvijenost ICT sektora u Hrvatskoj

ICT sektor je sektor koji zahtjeva neprestana ulaganja, nova znanja i načine kako unaprijediti i

poboljšati poslovanja. Na uspješnost, ne samo poduzeća, već svih organizacija, utjecao je,

prije svega napredak tehnike i tehnologije. Opremljenost poduzeća i kućanstva modernim

tehnologijama danas je nužnost, ne luksuz. U korist tome govore podaci kretanja

opremljenosti poduzeća i kućanstava ICT-om.

Grafikon 5. pokazuje podatke o opremljenosti računalima i pristup internetu u kućanstvima te

njihove korisnike prema dobi.

Grafikon 5: Opremljenost kućanstva računalima i pristup internetu u razdoblju od

2009.-2012. godine

Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2013b

U razdoblju od 4 godine primjećuje se porast u svim segmentima informacijske i

komunikacijske tehnologije. Korištenje osobnog računala povećao se sa 55% iz 2009. na 68%

u 2012. godini. Pristup internetu se također povećavao, 2012. taj postotak je iznosio 66%

ukupne populacije, što je za 16 postotnih poena više nego 2009. godine.

Grafikon 6. prikazuje podatke o korisnicima računala i interneta po dobnim skupinama.

38

Grafikon 6: Korisnici računala i interneta prema dobi u 2011. godin

Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2011b

Uslugama računala najviše su se koristile osobe u starosti od 16-24 godine starosti, njih čak

98%, a najmanje osobe starosne skupine od 65-74 godina, i to 12%. Internetom se najviše

služe osobe između 16-24 godine starosti (98%), a najmanje također starosna skupina od 65-

74 godine (11%).

Kućanstva su u Republici Hrvatskoj još uvijek na relativno niskom stupnju opremljenosti

ICT-om, iako se primjećuje porast od 4 postotna poena u posjedovanju računala i porast od 5

postotna poena internetskog priključka u odnosu na prethodnu godinu. Najmlađa populacija

prednjači u uporabi računala, a broj korisnika opada proporcionalno njihovoj dobi.

Grafikon 7. pokazuje namjenu uporabe interneta kod pojedinaca u 2011. godini

Grafikon 7: Namjena uporabe interneta kod pojedinaca u 2011. godini, u %

32 33

15 23

7 10

51 57

46 84 85

56 42

78

0 10 20 30 40 50 60 70 80 90

Usluge e-uprave

Prodaja proizvoda i usluga

Zakazivanje liječničkog pregleda

Korištenje internetskih stranica za razmjenu…

Korištenje internetskog radija ili TV-a

Čitanje novina i magazina

Telefonija ili videokonferencija

Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2011b

39

Pojedinci najčešće upotrebljavaju internet za čitanje novina i magazina (85%), prikupljanje

informacija o proizvodima i uslugama (84%) i za korištenje elektroničke pošte (78%).

Relativno nizak udio uporabe usluga e-bankarstva i e-uprave pokazuju da online uporaba tih

usluga još nije dovoljno raširena i ljudi nisu dovoljno dobro upoznati sa tim uslugama.

Tablica 10. pokazuje uporabu ICT-a po djelatnostima u 2011. godini,

Tablica 10: Uporaba ICT-a u poduzećima po djelatnostima u 2011. godini, u % Korištenje

računala Pristup internetu Mrežna stranica Korištenje e-

uprave Proizvodnja 97 95 61 63

Građevinarstvo 95 95 55 84

Opskrba električnom energijom, plinom i vodom

99 99 60 97

Trgovina 99 97 65 83

Hoteli i restorani 98 98 62 83

Prijevoz 93 92 64 71

Izdavaštvo i komunikacije

100 100 72 85

Poslovne djelatnosti

99 99 79 92

Uslužne djelatnosti

93 93 77 85

Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2011b

Vidljivo je koliko zapravo ICT sektor nije dovoljno rasprostranjen u poslovanjima. Sektor

izdavaštva i komunikacija ima 100-postotno korištenje računala i interneta, što je logično s

obzirom na granu djelatnosti kojom se bavi, međutim samo 72% njih ima mrežnu stranicu, a

83% koristi usluge e-uprave. Sektori proizvodnje, građevinarstva, trgovine, opskrbe

energijom i poslovne djelatnosti također imaju visok postotak korištenja računala i interneta,

sa preko 90%, dok sektor građevinarstva, opskrbe energijom, usluge pružanja smještaja i

hrane imaju vrlo nizak postotak u vlasništvu internet stranice i korištenja e-uprave. Internet je

postao nužan čimbenik učinkovitog poslovanja i 61% poduzeća ima vlastitu internetsku

stranicu. Internet pojednostavljuje obavljanje zadataka i pojedinih poslovnih procesa poput

bankarskih i financijskih transakcija te omogućuje uporabu administrativnih usluga javne

uprave (e-uprava).

Uporaba informtičkih i komunikacijskih tehnologija je iznimno važan dio suvremenog

poslovanja. Poduzeća se na taj način bolje povezuju sa drugim poduzećima, partnerima,

40

dobavljačima i ostalim organizacijama potrebnim za uspješno funkcioniranje i vođenje

poslovanja. Mogu saznati vrlo važne i vrijedne informacije koje će im pomoći za bolja

ulaganja, kakvo je stanje na određenom tržištu u određeno vrijeme, te mnoge informacije koje

će im olakšati poslovanje i uspješno obavljanje posla.

4.2.3. Kretanja u znanstveno-tehnološkom sektoru Europske unije

Ekonomski i socijalni napredak te konkurentnost zemalja Europske unije uvjetovani su

znanstvenim istraživanjima i tehnološkim razvojem. Naročito su važne inovacije koje

omogućuju brži razvoj, prvenstveno visokih tehnologija, te pružaju osnovu za bolju budućnost

u tehnološkom sektoru. Ulaganja u obrazovanje i vještine te razvoj predstavlja ključnu

politiku EU, pošto su to važni elementi za gospodarski rast i razvoj.

Prema Eurostatovim podacima (2011c), gotovo 62 milijuna ljudi u Europskoj uniji bili su

zaposleni u područjima znanosti i tehnologije u 2010. godini. Četiri države članice –

Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija, imale su više od polovice stručnjaka

(educirani zaposlenici u znanosti i tehnologiji). Na razini Europske unije postotak stručnjaka

i tehničara iznosio je 48% i 52%. Međutim, postoje velike razlike između država članica.

Irska, sa 75%, ima daleko najveći udio zaposlenih u znanosti i tehnologiji. Ostale države

članica s više od 60% stručnjaka su Belgija (66%), Grčka (64%), Estonija i Litva (61%) i

Poljska (60%). Podskupina stručnjaka je posebna kategorija interesa znanstvenika i inženjera,

koji uključuje osobe zaposlene u fizičkim, matematičkim i inžinjering zanimanjima.

Tablica 11. prikazuje zaposlene znanstvenike i inženjere u odabranim zemljama članicama

Europske unije.

41

Tablica 11: Broj znanstvenika i inženjera u odabranim zemljama članicama Europske

unije u 2010. godini Zemlja 2010.

EU27 11 853 000

Belgija 411 000

Njemačka 2 406 000

Irska 164 000

Francuska 1 522 000

Italija 833 000

Poljska 947 000

Velika Britanija 1 583 000

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011c

U 2010. udio znanstvenika i inženjera među zaposlenima u znanosti i tehnologiji iznosio je

18%. Opet, Irska (33%) i Belgija (27%) su na vrhu popisa, daleko ispred ostalih zemalja

članica. U apsolutnim brojkama, najveća skupina znanstvenika i inženjera nalazi se u

Njemačkoj s oko 2,4 milijuna, a slijede Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Poljska i

Italija. Te zemlje članice zajedno čine 70% zaposlenih znanstvenika i inženjera u Europskoj

uniji.

Europska unija broji sve starije stanovništvo, što također vrijedi i za zaposlene u znanosti i

tehnologiji. Tablica 12. pokazuje podatke o zaposlenosti u znanosti i tehnologiji osoba u

dobnoj skupini od 15-74 godina.

Tablica 12: Zaposleni u znanosti i tehnologiji u dobi od 15-74 godina starosti u 2010.

godini, u odabranim zemljama članicama Zemlja 2010.

EU27 106 646 000

Belgija 2 785 000

Njemačka 20 806 000

Francuska 14 116 000

Italija 9 317 000

Velika Britanija 14 997 000

Španjolska 10 052 000

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011c

42

U 2010. Europska unija imala je preko 100 milijuna zaposlenih osoba u znanosti i tehnologiji

u dobi od 17-74 godina starosti. Najviše je bilo zaposlenih u Njemačkoj, slijede Francuska i

Velika Britanija.

Tablica 13. pokazuje podatke o broju doktora znanosti u 2006. i 2009. godini za odabrane

zemlje članice Europske unije.

Tablica 13: Broj doktora znanosti u 2006. i 2009. godini u odabranim zemljama

članicama Europske unije 2006 2009

Bugarska 14 421 15 632

Danska 1 110 14 108

Njemačka 647 310 766 410

Portugal 13 324 1 497

Norveška 15 140 18 277

Švedska 54 894 60 678

Hrvatska 7 295 8 305

Latvija 3 603 3 462

Litva 9 475 9 603

Finska 20 045 22 226

Izvor: izrada sutora prema Eurostatu 2013a Prednjači Njemačka koja je 2009. imala 766 410 doktora znanosti, slijede, Švedska sa 60 678

te Finska sa 22 226 doktora znanosti. Pprema podacima Eurostata za 2009. godinu, Hrvatska

je imala 8 305 doktora znanosti.

Tablica 14 pokazuje raspodjelu doktora znanosti prema spolu u 2009. godini.

Tablica 14: Broj doktora znanosti prema spolu u 2009. godini za odabrane zemlje članice

Europske unije, u % od ukupnog broja doktora znanosti Muškarci Žene

Belgija 64,8 34,9

Danska 62,4 37,6

Njemačka 64,4 35,6

Španjolska 55,5 44,5

Latvija 45,8 54,2

Litva 53 47

Mađarska 68,4 31,6

Slovenija 59,1 40,9

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2013a

43

Raspodjela doktora znanosti prema spolu u određenim zemljama pokazuje da u većini zemalja

postotak muškaraca sa doktoratom prelazi 60%. Latvija ima najveći udio žena sa doktoratom i

jedina je zemlja gdje broj žena doktora znanosti prelazi broj muškaraca. Također, dobna

raspodjela varira od zemlje do zemlje. Za neke zemlje dominantna dobna skupina doktora

znanosti je 35-44 godina, a u nekim zemljama dobne skupine od 35-44 i 45-54 podjednako su

dominantne. Sveukupno, broj doktora znanosti od 55 godina i starije broji mali broj zemalja,

osim Latvije i Mađarske.

Tijekom posljednjeg desetljeća, informacijske i komunikacijske tehnologije postale su

dostupne široj javnosti, kako u smislu dostupnosti tako i cijene. Grafikonom 8. prikazani su

podaci za pristup internetu u odabranm zemljama članicama.

Grafikon 8: Pristup internetu u odabranim zemljama članicama Europske unije u 2010. i

2011. godini, u %

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2012b

Granica je prijeđena 2007. kada je većina kućanstava (55%) EU-27 imalo pristup internetu.

Taj postotak je i dalje u porastu, a 2011. dosegao je 73%, a narastao je za 3 postotna poena u

odnosu na 2010. godinu. Najveći udio kućanstava (94%) s pristupom internetu u 2011.

zabilježen je u Nizozemskoj, dok su Luksemburg, Švedska i Danska također brojale pristup

internetu u 9 od 10 kućanstava. Najniža stopa pristupa internetu bilježi Bugarska (45%).

Međutim, došlo je i do povećanja korištenja interneta u kućanstvima Bugarske za 12 postotnih

poena između 2010. i 2011. godine. Rumunjska je bila jedina država u kojoj manje od

polovice svih kućanstava ima pristup internetu (Eurostat, 2012b).

44

Tablica 15. prikazuje podatke o broju korisnika računala i interneta u zemljama članicama

Europske unije od 2009.-2011. godine.

Tablica 15: Korisnici računala i interneta u zemljama članicama Europske unije u

razdoblju od 2009.-2011. godine, u %

Izvor: Eurostat 2012b,

73% populacije EU-27 koristilo je računala 2011. godine, što je za 4 postotna poena više nego

2009. godine. Najviše se uslugama računala koristilo u Švedskoj (93%), Nizozemskoj (92%) i

Danskoj (90%), a najmanje u Rumunjskoj (43%). Internet uslugama se također najviše

koristilo u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj, a najmanje u Rumunjskoj.

Tablica 16. prikazuje podatke o načinu korištenja informacijskih tehnologija

45

Tablica 16: Korištenje informacijske tehnologije u poduzećima Europske unije u 2011.

godini, u %

Izvor: Eurostat 2012b,

95% poduzeća u 2011. godini imala su internetsku vezu, dok je velika većina (87%) koristila

broadband vezu za pristup internetu. Do početka 2011. godine, udio poduzeća s pristupom

internetu premašio je 90% u svim zemljama članicama, osim Rumunjske, Bugarske i

Mađarske, dok su Rumunjska i Bugarska jedine zemlje članice gdje manje od 50% poduzeća

ima web stranice.

U svibnju 2010. Eurospka komisija usvojila je Priopćenje o digitalnoj agendi za Europu,

strategiju za procvat digitalnog gospodarstva do 2020. godine. Agenda je jedna od sedam

vodećih inicijativa u okviru strategije Europa 2020 za pametan i održiv rast. Fokusirana je na

46

politike i aktivnosti usmjerene na maksimiziranje koristi za digitalno doba u svim dijelovima

društva i gospodarstva. Sastoji se od sedam prioritetnih područja djelovanja: stvaranje

jedinstvenog digitalnog tržišta, veću interoperabilnost, jačanje povjerenja i sigurnosti u

internet, pružajući mnogo brži pristup internetu, poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj,

poboljšanje digitalne pismenosti i uključivanje i primjene ICT-a za rješavanje izazova

današnjeg društva poput klimatskih promjena i starenja stanovništva (Eurostat, 2012b).

Na svako suvremeno poslovno okruženje svakodnevno utječu sveobuhvatne tehnološke

promjene. Na uspješnost društva utjecao je ogroman napredak tehnike i tehnologije, znanosti i

znanja. Za ekonomiju efekti promjena u tehnološkom okruženju vidljivi su kroz neke nove

proizvode, nove procese i nove materijale. Tehnološki sektor uključuje aktivnosti koje

sudjeluju u stvaranju novog znanja kao i u pretvaranje novog znanja u nove proizvode. Stoga

je vrlo važno da donosioci odluka u svakom poduzeću posvećuju pažnju upravo onom

segmentu tehničkog okruženja koji donosi nove informacije o najnovijim znanstvenim

otkrićima kako bi pravovremeno mogli uočiti potencijalne prilike i opasnosti (Bušelić et al,

2007).

Napredak neke zemlje uvjetovan je tehnološkim i znanstvenim razvojem, prije svega visokih

tehnologija. Korištenje uslugama interneta proširio se unazad nekoliko godina, međutim još

uvijek nije dovoljno rasprostranjen. 2011. godine iznosio je 73% kućanstva i 95% poduzeća.

20. stoljeće je stoljeće velikih promjene u stvaranju bogatstva nacija. Snažan tehnološki

razvoj, brzina komunikacijskih sustava, masivni pristup internetu i globalizacija neki su od

promjena s kojima građani moraju živjeti i potpuno iskoristiti ako žele poboljšanje u kvaliteti

života i poslovanja.

4.3. Ocjena razine obrazovanosti zaposlenih u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske

unije

Suočeni s neprestanim izazovima suvremenog i modernog svijeta u kojem vladaju znanje i

visoka tehnologija, obrazovanje, stručnost i inovativnost zaposlenika, kao i spremnost na

promjene postaju glavni elementi stvaranja konkurentske prednosti u odnosu na druga

poduzeća. Stoga su zahtjevi za obrazovanjem i razvijenjem zaposlenika konstantno u rastu, pa

se u njihova znanja i vještine sve više ulaže.

Sljedeća potpoglavlja govore o važnosti obrazovanja, kolika su izdvajanja za obrazovanje

zaposlenih i usporedbe obrazovanja radne snage Hrvatske sa zemljama Europske unije.

47

4.3.1. Pokazatelji izdvajanja za obrazovanje zaposlenih u Republici Hrvatskoj

Nesporno je da je ulaganje u obrazovanje zaposlenih neizostavna aktivnost u današnjem

„Društvu znanja“, kontinuirano učenje i poboljšanje znanja i vještina nužni su za poduzeća

koja žele opstati na izrazito konkurentnom i globaliziranom tržištu koje nas okružuje.

Tablicom 17. prikazani su pokazatelji obrazovanja na temelju iszraživanja u hrvatskim

podzećima.

Tablica 17: Pokazatelji obrazovanja zaposlenih u hrvatskim poduzećima 2004. godine

M Xmin Xmax N

% obrazovanih zaposlenika 35,96 0,55 97,13 25

Prosječan broj sati obrazovanja po obrazovanim zaposlenima

53,42 1,60 273,82 21

Prosječan broj obrazovanja po zaposlenome 19,68 0,18 213,71 23

Prosječan broj sati obrazovanja neposrednih izvršitelja

33,05 3,82 168 18

Prosječan broj sati obrazovanja zaposlenih u stručnim službama

34,28 4,00 88,08 19

Prosječan broj sati obrazovanja menadžera svih razina

54,63 8,08 200 19

Prosječan broj sati obrazovanja menadžera najniže razine

57,82 6,00 168 19

Prosječan broj sati obrazovanja menadžera srednje razine

49,45 8,00 172,80 17

Prosječan broj obrazovanja menadžera najviše razine

42,63 10,00 216,67 17

Troškovi obrazovanja po zaposlenome 1 770,00 27,73 13 860 29

Troškovi obrazovanja po obrazovanome zaposleniku

7 900,00 270 75 000 22

Troškovi obrazovanja po menadžeru 6 060,00 150 44 080 20

Troškovi obrazovanja po obrazovanome menadžeru

8 370,00 430 43 560 16

Ulaganje u obrazovanje u odnosu na ukupne prihode poduzeća

0,0027 0,0003 0,0281 29

Izvor: Pološki Vokić i Grizelj, 2007, str.857

Prema istraživanju Pološki Vokić i Grizelj, u 2004. godini u prosjeku samo 36% poduzeća su

obrazovala svoje zaposlenike, iako je broj poduzeća koja čine uzorak relativno malen pa se

podaci trebaju interpretirati imajući na umu navedeno ograničenje. Međutim, oni koji su

prošli neku vrstu dodatnog obrazovanja u prosjeku su na dodatnom školovanju proveli 53,4

sata, pri čemu su najviše obrazovani menadžeri najnižih razina, a najmanje neposredni

izvršitelji. Prosječan broj sati obrazovanja po zaposlenom je svega 19 sati. Ipak, maksimalne

48

vrijednosti pokazuju da postoje poduzeća koja značajno ulažu u znanja svojih zaposlenih, no,

mnogo je i onih koja dodatno obrazovanje zaposlenih ne smatraju bitnim za uspjeh.

Grafikon 9. prikazuje metode dodatnog obrazovanja zaposlenih.

Grafikon 9: Metode obrazovanja zaposlenih u poduzećima 2004. godine, u %

Izvor: Pološki Vokić i Grizelj, 2007, str.864

Organizacije su se za obrazovanje i razvijanje svojih zaposlenika najviše koristile metodama

predavanja i konferencija. Više od 50% je koristilo mentorstvo, pripravničku i stručnu praksu

i individualne instrukcije, a zaposlenici su najmanje obrazovani obučavanjem u simuliranim

uvjetim, audiovizualnom tehnikom i igranjem uloga i poslovnim igrama.

Samim time, grafikon 10. pokazuje broj dodatno obrazovanih zaposlenih osoba.

Grafikon 10: Postotak dodatno obrazovanih i sati dodatnog obrazovanja po

hijerarhijskim razinama

44,65 51,5

62,39

15,83 18,82

35,35

Menadžeri najnižerazina

Menadžeri srednjerazine

Menadžeri najviše razine

Postotak dodatno obrazovanih zaposlenika prema hijerarhijskoj razini

Prosječan broj sati dodatnog obrazovanje prema hijerarhijskoj razini

Izvor: Pološki Vokić i Grizelj, 2007, str.866

49

Podaci pokazuju da što je veća hijerarhijska razina, veći je i postotak dodatno obrazovanih

zaposlenika, a i broj sati koje su proveli na dodatnom obrazovanju.

Ulaganje u obrazovanje zaposlenih važno je sva poduzeća koja žele konkurirati na tržištu.

Zaposleni koji ulažu u svoj razvoj i vještine pretpostavka su uspješnosti svakog poduzeća.

Iako, mali broj uzoraka u istraživanju je nedovoljan za potpunu analizu pokazatelja

obrazovanja zaposlenih u hrvatskim poduzećima, a i činjenica da novijih istraživanja na tu

temu nema, ne može se dati realan uvid u stanje obrazovanosti zaposlenih.

4.3.2. Analiza obrazovanja radne snage Republike Hrvatske i odabranih zemalja Europske

unije

Jedna od temeljnih razvoja konkurentnosti ljudskih resursa je kvaliteta njegova obrazovanja.

Osim sa izazovima domaćeg tržišta, Hrvatska je ušla i na europska tržišta. To znači da

Europska unija postavlja zahtjeve izgradnje obrazovnog sustava koji bi omogućio

visokostručnu radnu snagu koja se može izravno natjecati sa zaposlenima drugih zemalja

članica Europske unije. Stoga je dodatno obrazovanje, ne samo zaposlenih, nego i onih koji će

uskoro to i postati, nužno. Poznavanje stranih jezika, funkcionalna pismenost samo su neke

od vještina potrebne da bi se konkuriralo na stranim tržištima.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 21,2% stanovništva u dobi od 25-59 godina ima

osnovno i niže obrazovanje, 60,4% srednje, a samo 18,4% više i visoko obrazovanje. S

obzirom na to da su u 2009. godini javna izdavanja za obrazovanja iznosila 4,33 % (Eurostat,

2011) te na razinu životnog standarda koji ne dozvoljava porast izdvajanja za obrazovanje iz

osobne potrošnje, ne mogu se očekivati neki veći pomaci u sustavu i u kvaliteti obrazovanja

(Karaman Aksentijević et al, 2012, str. 123).

Međutim, Hrvatska ima bolju obrazovnu strukturu radne snage od obrazovne strukture

stanovništva. Tablica 18. prikazuje podatke obrazovanosti radne snage kroz 5 godina.

Tablica 18: Najviša dostignuta razina obrazovanja radne snage Republike Hrvatske u

razdoblju od 2007.-2011. godine, u % 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Primarno 17,9 18,0 17,4 17,1 16,8

Sekundarno 63,6 63,2 62,5 61,7 62,4

Tercijarno 18,5 18,8 20,1 21,2 20,7

Izvor: The World Bank 2012(b),

50

Vidljivo je kako najviše zaposlenih ima sekundarno obrazovanje, odnosno ima završenu

srednju školu, koje se uglavnom kreće oko 62%. Zaposleni sa završenom osnovnom školom

ili primarnim obrazovanjem čine oko 17%, dok visokoobrazovanih zaposlenika ima oko

20%, što je bolji rezultat nego prije 10-ak godina kada se taj postotak kretao oko 17%.

Međutim, to još uvijek nije blizu prosjeka Europske unije. U razvijenijim zemljama članicama

taj se broj kreće preko 25%. Tablica 19. prikazuje najvišu razinu obrazovanja u određenim

zemljama članicama Europske unije.

Tablica 19: Najviša razina postignutog obrazovanja zaposlenih u odabranim zemljama

članicama Europske unije u 2009. i 2011. godini, u % Primarno Sekundarno Tercijarno

2009 2011 2009 2011 2009 2011

Hrvatska 17,4 16,8 62,5 62,4 20,1 20,7

Španjolska 44,2 42,2 23,7 23,8 32,1 34,0

Finska 16,8 15,4 47,0 46,5 36,2 38,1

Švedska 18,5 17,0 49,3 49,5 31,4 33,4

Njemačka 15,5 14,3 58,1 58,2 26,2 27,5

Francuska 24,5 23,6 44,3 44,0 31,2 32,4

Slovenija 13,9 12,2 61,5 60,3 24,6 27,5

Velika

Britanija

20,8 19,0 44,6 43,1 33,7 36,7

Rumunjska 25,0 23,2 59,9 59,6 15,0 17,2

Bugarska 15,9 13,8 58,8 60,3 25,3 25,8

Mađarska 13,7 13,0 63,8 63,0 22,5 23,9

Turska 63,3 63,1 21,4 20,1 15,4 16,8

Italija 37,4 36,0 45,9 46,8 16,8 17,2

Izvor: The World Bank, 2012 (b),

Prije svih tu prednjači Finska sa 38,1% visokoobrazovane radne snage, slijede Velika

Britanija sa 36,7%, Španjolska sa 34% i Švedska sa 33,4%. Hrvatska je slabija i Bugarske

(25,8%) koja je prozvana najsiromašnijom zemljom EU. Od Hrvatske slabije su Rumunjska

(17,2%), Turska (16,8%) i Italija (17,2%).

51

Ipak, kako je najneobrazovanije staro stanovništvo, odnosno osobe starije od 55 godina koje

imaju primarno obrazovanje kao najvišu razinu obrazovanja, očekuje se kako će pozicija

obrazovanosti radne snage u budućnosti biti nešto povoljnija (Karaman Aksentijević i Ježić,

2013, str. 8).

S obzirom da je u današnjem suvremenom svijetu i društvu znanje postalo ključnim

čimbenikom opstanka na konkurentnom tržištu, hrvatska poduzeća i organizacije bi trebala

više ulagati u obrazovanje, neprestano učenje i usavršavanje individualnih vještina svojih

djelatnika. Prikazani podaci u ovom potpoglavlju pokazuju da hrvatske organizacije ne ulažu

dovoljno kako bi usavršila znanja i kompetencije zaposlenih, barem ne dovoljno kako bi se

zadovoljilo zahtjevima novih tehnologija, tehnika i metoda. Svakim danom neki novi uređaji

postaju modernizirani, oni jučerašnji postaju prošlost. Znanja su potrebna kako bi se inovacije

dovele do savršenstva, kako bi se upravljalo novim modernim tehnologijama, kako bi

inovacije pomogle u postizanju konkurentnosti na tržištu i zadržavanja na vrhu. Stoga, postoji

velika potreba za značajnijim ulaganjima hrvatskih poduzeća i organizacija u obrazovanje i

usavršavanje svojih zaposlenika, ne samo u svrhu konkurentnosti na domaćem tržištu, već i na

onom europskom i svjetskom tržištu.

4.4. Ocjena suradnje poslovnog i obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj i zemljama

Europske unije

U uvjetima snažne konkurencije, kada se komparativne prednosti neprestano mijenjaju i

pozicija na tržištu za bilo koju organizaciju više nije sigurna, potrebno je neprestano se

prilagođavati i pratiti promjene, biti na istom koraku za konkurencijom. Prije svega to se

odnosi na odgovarajuću suradnju obrazovnog i poslovnog sustava, ulaganje u istraživanje i

razvoj.

Perspektive održivog razvoja Hrvatske zasnivaju se na sposobnostima cjelokupnog društva da

se razvija kao društvo zasnovano na znanju, koje će u globalnim uvjetima ostvarivati

konkurentske prednosti u svim segmentima ljudskog djelovanja. Obrazovni sustav bi trebao

osigurati prave vještine za zapošljivost, a suradnja s gospodarstvom, kako bi se obrazovanje

više približilo s očekivanjima radne okoline, je neadekvatno. Hrvatsko gospodarstvo mora

povećati svoju konkurentnost sa stajališta boljeg iskorištavanja ljudskih potencijala u znanosti

i istraživanju. Tehnološki razvitak jedino je moguć boljim korištenjem tehnologije. Pritom se

52

suradnja znanosti i gospodarstva očituje u stvaranju znanja i rezultata koji će usmjeriti

informacije i saznanja u konačnu realizaciju inovacija (Budak, 2004, str. 97).

Sljedeća poglavlja govore o važnosti suradnje znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj i

Europskoj uniji, koje koristi, poticaji i prepreke koje ono nosi.

4.4.1. Suradnja znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj i Europske unije

Suradnja znanosti i gospodarstva nužna su pretpostavka funkcioniranja tržišta rada. Znanost

potiče istraživanja, obrazovanje, što dovodi do većih prilika za zapošljavanje. Nužno je

povezivanje mladih znanstvenika, kao i istraživačkih institucija, što će rezultirati daljnjim

stvaranjem nove vrijednosti u gospodarstvu. Obrazovanje mora gospodarstvu ponuditi

kadrove koji su najkvalitetniji i sposobni za rad, te koji su trenutno potrebni tržištu rada.

Tablica 20. pokazuje izdatke za istraživanje i razvoj u Hrvatskoj.

Tablica 20: Izdaci za istraživanje i razvoj u Hrvatskoj od 2009.-2011. godine 2009. 2010. 2011.

Ukupni izdaci

U kn 2 794 170 2 442 901 2 502 276

% BDP-a 0,69% 0,71% 0,74%

Izdaci poslovnog sektora

U kn 1 129 337 1 077 264 1 118 722

U % 40,4% 44,1% 44,7%

Izdaci državnog sektora

U kn 758 811 672 444 685 170

U % 27,2% 27,5% 27,4%

Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2012b

Statistički pokazatelji ukazuju na lagani porast izdvajanja za istraživanje i razvoj kao postotni

udio u ukupnom BDP-u, koji je 2009. iznosio 0,69%, a 2011. 0,74% ,međutim, to nije nimalo

blizu 3% BDP-a što preporučuje Europska unija.

Prema strukturi sektora koji obavljaju istraživačku djelatnost, poslovni sektor je u 2011.

godini idvajao je 44,7% istraživanja i razvoja, državni sektor 27,4%.

U tablici 21. prikazani su izdaci za istraživanje i razvoj pojedinih zemalja članica.

53

Tablica 21: Izdaci za istraživanje i razvoj pojedinih zemalja članica Europske unije od

2008.-2010. godine, u % GDP-a 2008. 2009. 2010.

EU-27 1,92 2,01 2,00

Belgija 1,97 2,03 1,99

Danska 2,85 3,06 3,06

Estonija 1,28 1,43 1,62

Cipar 0,43 0,49 0,50

Poljska 0,60 0,68 0,74

Austria 2,67 2,72 2,76

Finska 3,70 3,92 3,87

Švedska 3,70 3,61 3,42

Rumunjska 0,58 0,47 0,47

Bugarska 0,47 0,53 0,60

Hrvatska 0,89 0,83 0,73

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2012c

Prema podacima Eurostata, Hrvatska se prema izdvajanjima za istraživanje i razvoj nalazi na

samom dnu liste, u rangu sa zemljama kao Poljska (0,74%), Bugarska (0,60%) i Cipar

(0,50%). Najveći izdaci zabilježeni su u skandinavskim zemljama. Finska je u 2010. godini

imala 3,87%, Švedska 3,42%, a Danska 3,06% izdataka

Izdaci za istraživanje i razvoj prema sektorima prikazani su tablicom 22.

54

Tablica 22: Bruto domaći izdaci za istraživanje i razvoj prema sektorima u 2010. godini

u određenim zemljama članicama Europske unije, % udio BDP-a Poslovni sektor Državni sektor

EU-27 1,23 0,27

Danska 2,08 0,06

Estonija 0,81 0,17

Cipar 0,09 0,10

Austrija 1,88 0,15

Finska 2,69 0,36

Švedska 2,35 0,17

Rumunjska 0,18 0,17

Bugarska 0,30 0,22

Hrvatska 0,32 0,20

Njemačka 1,90 0,41

Slovenija 1,43 0,38

Francuska 1,38 0,37

Nizozemska 0,87 0,22

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2012c

Izdacima poslovnog sektora Hrvatske iznose 0,32% BDP-a za istraživanje i razvoj, dok

najviše izdvajaju Finska (2,69%) i Danska (2,08%).

Obrazovanje nije dovoljno poticano i unapređeno da konkurira modernim i naprednijim

sustavima obrazovanja europskih zemalja. Izdvajanja od 0,74% BDP-a nije dovoljno da bi

hrvatska radna snaga konkurirala na svjetskim tržištima. To dovodi do još jednog velikog

problema u Hrvatskoj, a to je odlazak mladih i sposobnih ljudi u inozemstvo, u zemlje koje

znanjem i inovacijama konkuriraju na svjetskim tržištima, a koje Hrvatska nije znala zadržati

ni poticati na rad i daljenje usavršavanje, što opet dovodi do problema u gospodarskoj

strukturi.

4.4.2. Poticaji i prepreke za suradnju gospodarstva i znanosti

Pretpostavka razvoja svakog gospodarstva zasniva se na društvu koje će u globalnim uvjetima

ostvarivati konkurentske prednosti u svim segmentima djelovanja. Stoga je potrebno

razmotriti može li hrvatsko gospodarstvo povećati svoju konkurentnost sa stajališta

55

iskorištenja ljudskih potencijala u znanosti i istraživanjima. Uloga institucija u suradnji

znanosti i gospodarstva očituje u stvaranju znanja koja će se moći primjeniti i u praksi.

Najveći poticaj za suradnju gospodarstva i znanosti je uzajamno učenje kako bi se postigla i

usvojila nova znanja, a samim time osigurala raznovrsnost financijske i kadrovske osnovice.

Znanost treba nove poticaje za istraživanje i obrazovanje, za unapređenje istraživačke

infrastrukture i više prilika za zapošljavanje mladih. Na taj način bi se pomoglo rastu i razvoju

gospodarstva, pristupu novim dodatnim izvorima za istraživanje i razvoj, novim istraživačkim

mrežama, novim i boljim tehnološkim kapacitetima. Komercijalizacija znanja jedan je od

mogućih dodatnih izvora sredstava, a neizravno utječe i na visokoškolsko obrazovanje.

Razmjena znanja moguća je većom mobilnošću kadrova i umrežavanjem institucija, poduzeća

i pojedinaca. Takav pristup može imati pozitivne učinke i u znanosti i u gospodarstvu te trajno

unaprijediti oba sektora. Međutim, postoje i prepreke koje su pretežito povezane sa ulogom

institucija u poticanju suradnje znanosti i gospodarstva. Najveći problem je nepoznavanje

vlastitih resursa u gospodarstvu i o nedovoljnoj informiranosti o tome što znanost može

pružiti gospodarstvu. Gospodarstvo se okreće uvozu robe i usluga iz „atraktivnih“ i

„egzotičnih“ zemalja, umjesto obraćanjem domaćem proizvodu, domaćim ustanovama koja

već imaju razvijena tehnološka rješenja. Također, jedan od velikih problema je i nedostatak

kapaciteta za prijem novih tehnologija. Zbog toga poduzeća, koja su sama po sebi nosioci

gospodarskog razvitka, ne prihvaćaju u dovoljnoj mjeri nove tehnologije i znanja. Postoje

strahovi od promjena, određeno odbijanje spram rizika, postoje mišljenja da sve novo nije

kvalitetno. Naravno, veliki problem je i nedostatak financijskih sredstava za dugoročna

ulaganja u istraživanje i razvoj. Čak i u organizacijama koja imaju svoj vlastiti odjel za

istraživanja, suradnja sa znanstvenim ustanovama ponekad je zakočena zbog straha od

gubitka povjerljivih poslovnih informacija. Bitne činjenice suradnje gospodarstva i znanosti

su izdvajanja u znanost, restrukturiranje gospodarstva, reforma obrazovanja i druge mjere

koje se odnose na tehnološki napredak u cjelini. Budući da se većina znanstvenoistraživačkih

aktivnosti u Hrvatskoj odvija u državnim institucijama, potrebno je odgovarajućim mjerama

politike ukloniti nepovjerenje u institucije, koje se pokazalo kao jedna od glavnih prepreka

suradnje gospodarstva i znanosti (Budak, 2004, str. 103-105).

Intelektualni kapital naglašava važnost ulaganja u obrazovanje, cjeloživotno učenje,

usavršavanje vlastitih vještina i znanja. Usporedno s tim, naglašava bitnost razvoja ICT

sektora i istraživanja. Rast svake nacionalne ekonomije temelji se upravo na tim parametrima.

Nova tehnološka i znanstvena otkrića omogućuju mnogo potencijalnih prilika za rast.

56

Ulaganja u daljnja istraživanja i razvoj daju mogućnost za napredak, otkrivanje novih

konkurentskih sposobnosti i bolji položaj na tržištu. Zemlje koje više ulažu u istraživanje i

razvoj ostvaruju i bolji položaj na ljestvici konkurentnosti. Upravo zbog toga je bitno ulagati u

obrazovanje, jer ono daje mogućnosti koje treba znati iskoristiti. Sposobni i kreativni ljudski

potencijali, inovacije, znanje, ICT sektor su put prema uspjehu, ono što osigurava vodstvo i

nadmoć nad drugim zemljama, poduzećima i organizacijama.

57

5. PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI HRVATSKE

EKONOMIJE TEMELJEM INTELEKTUALNOG KAPITALA

Prema podacima Nacionalnog vijeća za konkurentnost (2013.), Hrvatska se nalazi na 58.

mjestu na ljestvici konkurentnosti, što je za jedno mjesto slabije od prethodne godine. Upravo

takvi podaci pokazuju na potrebne reforme i mjere nacionalne ekonomije, ne samo u području

intelektualnog kapitala, već cijelog gospodarstva. Tehnološki napredak, znanje, obrazovanje,

stručno osposobljavanje, zadržavanje mlade radne snage samo su neke od najvažnijih karika

na putu prema razvoju i podizanju konkurentnosti nacionalne ekonomije. Svaka nacionalna

ekonomija i njen dugoročni razvoj ovisi o kvaliteti ljudskih resursa i ulaganje u njihovu

kvalitetu. Stoga, u današnje vrijeme kada znanje i intelektualne sposobnosti postaju

najvažniji dio svakog poslovanja, ali i povećanja konkurentnosti, poduzeća, države i pojedinci

moraju nastojati ulagati da obrazovanje i njegov razvoj podignu na višu razinu.

5.1. Povećanje državnih ulaganja u obrazovanje, znanost, istraživanje i ICT

Jedna od bitnih osobina suvremenog društva je njegova povećana sposobnost učenja i sve

veća potreba za znanjem. Ono što je željezo i čelik bilo prije 50-ak godina, danas je znanje.

Europska unija je također istaknula znanje kao jedan od glavnih prioriteta za stvaranje

konkurentnog gospodarstva, kao i poticanje ulaganje u ljudski kapital i cjeloživotno učenje s

ciljem postizanja veće zaposlenosti.

Hrvatski zavod za zapošljavanje također potiče mjere sufinanciranja obrazovanja

nezaposlenih, a i velika poduzeća također osnivaju zaklade za poticanje darovitih studenata.

Premda se i u Hrvatskoj važnost obrazovanja počinje shvaćati sve ozbiljnije, to još ipak nije

dovoljno da bi Hrvatska mogla konkurirati ne samo na europskom, već i na svjetskom tržištu.

Ponajviše jer postoji velika neprilagođenost hrvatskog obrazovnog sustava sa potrebama na

tržištu. Potrebno je povećati interes ulaganje privatnog sektora u obrazovanje, ali i poticati

porast broja studenata, posebno prirodnih i tehničkih znanosti, kako bi se gospodarstvo

povezalo s potrebama gospodarstva, poticalo doživotno učenje kao jednog od bitnih

koncepata Europske unije (Marinac, str.124).

Kako bi se riješili ti problemi, potrebno je povećati korištenje novih tehnologija, korištenje

interneta kako bi se podigao nivo obrazovanja. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

58

pokrenulo je niz reformi, kao uvođenje Hrvatskog nacionalnog standarda za osnovnu školu,

državna matura u srednjim školama, reforma visokog obrazovanja prema kriterijima

Bolonjskog procesa, poticanje obrazovanja odraslih, i sl.

Tablica 23. prikazuje tablicu konkurentnosti vodećih zemalja članica Europske unije.

Tablica 23. Poredak vodećih zemalja Europske unije po konkurentnosti u razdoblju od

2011.-2013. godine Zemlja i rank na tablici globalne konkurentnosti 2012./3013. godine

2011-/2012.

3. Finska 2.

4. Švedska 3.

5. Nizozemska 7.

6. Njemačka 6.

8. Velika Britanija 10.

12. Danska 8.

81. Hrvatska 76.

Izvor: izradio autor prema The World Economic Forum, 2013

Na svjetskoj ljestvici konkurentnosti 2012./2013. godine, najkonkurentnija EU-27 zemlja je

Finska koja se nalazi na trećem mjestu u svijetu, slijedi Švedska na 4. mjestu, Nizozemska na

5. Mjestu, Njemačka na 6. i Velika Britanija na 8. mjestu. Hrvatska se na toj ljestvici nalazi na

81. mjestu, što je za 5 mjesta slabije od prethodne godine.

Tablica 24. prikazuje zadnje dostupne podatke za izdvajanja za obrazovanje određenih

zemalja Europske unije u 2009. i 2010. godini.

Tablica 24. Izdvajanja za obrazovanje određenih zemalja članica Europske unije u 2009.

i 2010. godini, u % BDP-a Zemlja 2009. 2010.

Belgija 6,57 6,57

Danska 8,74 8,80

Velika Britanija 5,64 6,22

Švedska 7,26 6,98

Finska 7,26 6,84

Nizozemska 5,95 5,96

Hrvatska 4,33 4,27

Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2013b

U obrazovanje najviše ulaže Danska, i to 8,80% u 2010. godini, slijede Švedska sa 6,98% i

Finska sa 6, 84% BDP-a.

59

Zemlje koje više ulažu u obrazovanje, ostvaruju i veću konkurentnosti. Primjer su Finska i

Švedska koje se godinama nalaze na vrhu ljestvice po ulaganjima u obrazovanje , a samim

time i na ljestvici vjetske konkurentnosti.

Hrvatska sa 4,27% BDP-a ne ulaže dovoljno da bi pratila trendove razvijenijih zemalja i

potrebno je uložiti više napora i sredstava kako bi se ta razina dostigla. Iako se svake godine

bilježi porast državnih ulaganja, to još uvijek nije na razini svjetske konkurentnosti i sve

buduće obrazovne reforme moraju biti dublje i dinamičnije.

Ulaganje u obrazovanje mora postati prioritet svake vlade jer samo na taj način stvara

kvalitetnu, obrazovanu i kompetentnu radnu snagu koja svojim znanjem može pridonositi

svakom radnom zadatku. Društvo u kojem živimo okreće se znanju kao najvećim oružjem u

kompetitivnom i teškom svijetu u kojem živimo. Stoga stvaranje kvalitetne radne snage mora

imati odgovarajuću podršku i u sustavu obrazovanja, koju Hrvatska zasada nema. Povećanje

državnih ulaganja samo je jedna od mnogih mjera potrebnih da se mladi i obrazovani ljudi

zadrže u zemlji, što će kontinuirano dovesti i do povećanja konkurentnosti na europskoj, ali i

svjetskoj razini.

Ulaganja u ICT sektor, ali i u istraživanja i razvoj nužno je ako želi zadržati konkurentska

prednost. U Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno rasprostranjen ICT sektor. Iako 95% poduzeća

koristi internet u svom poslovanju, to nije blizu postotku ostalih zemalja članica Europske

unije (cf. str.38).

Izdaci Hrvatske za istraživanje i razvoj iznose 0,74% BDP-a, dok su prosječni europski izdaci

2%. Europska unija preporuča 3% BDP-a (cf. str.51). Zemlje koji ustavno više ulažu u

obrazovanje, ICT sektor i istraživanje i razvoj, ostvaruju i bolju konkurentnost.

5.2. Prilagodba obrazovnih programa razvoju znanja i vještina potrebnih u budućnosti

Izazovi brzog razvoja novih znanja i tehnologija, čestih promjena na tržištu rada i sve veće

potražnje za visokokvalificiranom radnom snagom nameću društvu težnju za cjeloživotnim

učenjem i stjecanjem znanja. Izazovi globalizacije „tjeraju“ Hrvatsku da svoj razvoj temelji na

jačanju znanja i vještina, razvoju ljudskih potencijala, gdje znanje postaje najvažniji kapital, a

osobe sa znanjem vode prema rastu i napretku. Stoga je potrebno i provesti velike promjene

cjelokupog obrazovnog sustava, gdje će obrazovni programi pratiti stanje na tržištu rada.

Stečeno obrazovanje mora biti u funkciji razvoja profesionalnih i za posao potrebnih

60

kompetencija koje moraju zadovoljiti potrebe modernog tržišta rada, spremnog na brze

promjene i podupirati uspjeh pojedinca na takvom tržištu. Zato se i nameće potreba

drugačijeg pristupa učenju i proučavanju, primjena drugačijih metoda i postupaka rada, ne

samo u nastavnom procesu, već i u radu obrazovnih stručnjaka. Naglasak mora biti na

stjecanju širih znanja koja omogućavaju profesionalno bavljenje različitim poslovima, lakšu

zapošljivost, te veću spremnost odgovoriti na nove i brže zahtjeve poslodavaca.

Suvremeni sustav obrazovanja mora odgovarati na zahtjeve pojedinaca i na način da analizira

sadašnje i predviđa buduće trendove na tržištu rada, te obrazovnu ponudu prilagođava

zahtjevima tržišta rada. U europskom kontekstu, naglašava se i potreba razvijanja ključnih

kompetencija koje će u budućnosti biti od iznimne važnosti, kao numerička i funkcionalna

pismenost, ICT vještine, strani jezici, poduzetništvo, matematika i prirodne znanosti,

međuljudske i socijalne vještine, kao i duži i temeljitiji opći obvezni odgoj i obrazovanje te

kasniji i kvalitetniji odabir zanimanja (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2008, str.

3).

Hrvatska ne smije zaostajati u procesima reforme obrazovanja kako ne bi izgubila korak u

napredovanju prema razvijenom svijetu. Izazovi brzog razvoja znanja i tehnologija, čestih

promjena na tržištu rada i sve veće potražnje visokokvalificirane radne snage nameću

neprestanu potebu razvoja vlastitih vještina i cjeloživotnog učenja. Stoga je u obrazovanju

potrebna snažna orijentacija na razvoj fundamentalnih prirodnoznanstveno-matematičkih

osnova suvremenog tehnologijsko-informatičkog razvoja, usmjeravati pažnju učenika na

važnost usavršavanja postojećih uvođenje novih tehnologija. Posebnu pozornost valja

posvetiti učenju važnih svjetskih jezika od rane dobi koje omogućavaju komunikaciju sa

ostatkom svijeta, ali i njegovati učenje klasičnih jezika kao temelja za razumijevanje europske

kulturne baštine (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2008, str.13).

21. stoljeće je stoljeće znanosti, stoga se i izbori zanimanja trebaju prilagoditi tim potrebama.

Dolazi do sve veće povezanosti između društvenih, prirodnih, tehničkih i biokemijskih

znanosti, i to su zanimanja budućnosti na koja se mora obratiti pažnja kod svake reforme

obrazovanja i pokušavanja da se konkurentnost zemlje putem znanja približi svjetskim

kriterijima.

61

5.3. Unapređenje visokog obrazovanja

Znanje je postalo glavni uvjet uspješnosti svakog društva i organizacije i upravo su razlike u

znanju i njegovoj primjeni glavni čimbenici koji dijele razvijene zemlje od nerazvijenih. I

Hrvatska se treba znanjem izvući iz kruga slabije razvijenih zemalja i spriječiti da se

tehnološka zaostalost produži. Stoga, glavni čimbenik u preusmjeravanju iz zaostajanja u

napredovanje je znanje, a najvažniji resurs su mladi i daroviti ljudi. Prvi korak na tom putu je

razvoj obrazovanja i znanosti prema svjetskim kriterijima.

Funkcija visokog obrazovanja je da stvara znanje i prenosi ga na nove naraštaje. Time

sveučilišta grade kontinuitet društva, ali i pokreću društvene promjene (Hrvatska akademija

znanosti i umjetnosti, 2008, str.32).

Svako moderno društvo treba visoko obrazovanje kako bi stvaralo nove stručnjake na svim

područjima ljudskog djelovanja. Uspjeh na tržištu ovisi i načinu kako se znanost uklapa u

djelatnost koju neko poduzeće izvršava. Ono je spremno financirati istraživanja unutar svoje

organizacije, ali i sveučilišta da obrazuju stručnjake na područjima na kojima im trebaju.

Visoko obrazovanje je postalo globalno povezano. Interakcija i suradnja globalnih

gospodarstava postala je nužna, a time i mobilnost istraživača i znanstvenika. Potreba za

visokim obrazovanjem sve više raste. Kako bi Hrvatska dostigla europske i svjetske kriterije

visokog obrazovanja, mora prošititi kapacitete i prilagoditi metode globalnim kriterijima, kao

predavanjima na svjetskim jezicima, nastava na „daljinu“ putem elektroničkih sustava

komuniciranja i sl. Kao mjerilo uspješnosti u visokom obrazovanju je dostizanje razine

zapadnih i srednjoeuropskih sveučilišta za kojima zaostajemo, uklapanje u europski

znanstveni prostor i europsku mrežu visokog obrazovanja. To je moguće postići na način da

se organiziraju „centri izvrsnosti“, međunarodni stručni savjeti, stimulacija razmjene

studenata i profesora, specijalizacije, doktorske i poslijedoktorske studije. Glavni problem

pred sveučilišnim sustavom je kako povećati broj studenata (Hrvatska alkademija znanosti i

umjetnosti, 2004, str.36). Ministarstvo smanjuje kvote za upis na određena sveučilišta i

pojedine fakultete, kada je naš jedini nedostatak manjak stručnjaka.

Na putu prema Europskoj uniji, Hrvatska je morala ispuniti određene uvjete u visokom

obrazovanju. Prihvaćanjem Bolonjskog procesa, približila se europskim zahtjevima i uvjetima

kvalitetnog visokog školstva. Međutim, još uvijek postoji niz problema i nelogičnosti, ne

samo u visokom obrazovanju, već počevši od primarnog do tercijarnog obrazovanja. Visoko

obrazovanje mora biti nastavak nižih razina obrazovanja, podići kvalitetu učenja i stjecanja

62

cjeloživotnog znanja. Hrvatska još nije dostigla tu razinu i proći će još mnogo godina da se

reforme i reorganizacije u visokom obrazovanju dogode i kada će hrvatski studenti moći

konkurirati na svjetskom tržištu.

5.4. Sprečavanje odljeva mozgova

Jedan od najvećih problema s kojima se suočava hrvatska ekonomija i gospodarstvo je

odlazak mladih i talentiranih ljudi. Filozofija hrvatskih poslodavaca je zapošljavanje

isključivo radne snagu sa iskustvom, što je nepovoljno za mlade osobe koje su upravo izašle

sa fakulteta tražeći zaposlenje. Tog zaposlenja neće naći u zemlji u kojoj su ulagali u svoje

obrazovanje, žrtvovali sve da na kraju završe na burzi čekajući bolje dane. Upravo to je veliki

razlog masivnog odlaska u razne zemlje koje mogu ponuditi puno više.

Spas izlaska iz krize je ulaganje u školovanje vrhunskih stručnjaka koji će svojim znanjem i

radom moći doprinositi razvoju te zemlje. No, vrlo često se dogodi da upravo ti stručnjaci

odlaze i zapošljavaju se u drugim zemljama. Odlazak vrhunskih stručnjaka („odljev

mozgova“) nužno znači gubitak za zemlju koju napuštaju i dobitak za zemlju u koju odlaze

(Šverko, 2004, str. 1150). Kako bi se spriječio odlazak visokoobrazovanih osoba potrebno je

ulagati u njih i nakon školovanja, ponuditi im mogućnost zapošljenja u svojoj domovini,

nastavak istraživačkog i znanstvenog rada.

Demografi tvrde da ih je u posljednjih nekoliko godina otišlo oko 70 tisuća. Mnogi hrvatski

inženjeri, matematičari, arhitekti (...), oni koji bi hrvatskim tvrtkama mogli donijeti milijune

kuna prihoda na temelju znanja, donijet će ih drugim zemljama. Nepostojanje državne

strategije za sprečavanje odlaska najkvalitetnijih kadrova iz Hrvatske veliki je problem s

kojim se suočava hrvatsko intelektualno društvo. Posljedica odljeva mozgova dugoročno ima

negativne učinke na sva područja, ekonomiju, industriju, znanost, demografiju... Usprkos

malim ulaganjima u obrazovni sustav i znanost, Hrvatska ima talentirane stručnjake, a to se ne

cijeni i dopušta se da mladi hrvatski stručnjaci svojim znanjem pridonose prosperitetu drugih

država.

63

5.5. Povećanje uključenosti odraslih u programe dodatnog obrazovanja

Obrazovanje je postalo temelj postojanja svakog pojedinca. Njemu se više ne daju, kao

nekada, naziv završenog procesa. Ono je neprekidno, stalno, cjeloživotno. Nužnost

neprestanog obrazovanja opravdavaju se potrebom usklađivanja stečenih sposobnosti sa

zahtjevima radnog mjesta. Stoga, jednom stečene sposobnosti primjenjuju se na radnom

mjestu, a daljnje obrazovanje usmjerava se prema usavršavanju i nadogradnji već stečenih

vještina.

Zanimanje za obrazovanje odraslih pojavilo se krajem 60-ih godina prošlog stoljeća kao izraz

nastojanja za radikalnim preokretom u povećanju mogućnosti koje nudi obrazovanje,

Konceptom povratnog obrazovanja nastojalo se omogućiti većini pojedinaca da nakon

završenih formalnih oblika obrazovanja budu dostupni razni oblici obrazovnih akcija s ciljem

prilagodbe sve zahtjevnije strukture rada (Barić, 2004, str.362).

Potrebe za raznim oblicima dokvalifikacija, prekvalifikacija za potrebe tržišta rada razlog su

zašto se odrasli uključuju u takvu vrstu obrazovanja. Mnoga su zanimanja sasvim nestala,

neka nova su došla, potrebe na tržištu se neprestano mijenjaju, pa tako i nužnost promjena

zanimanja kako bi zadovoljili trenutne zahtjeve na poslu. Također, nezaposlenost je jedan od

razloga zašto se odrasli odlučuju na programe prekvalifikacija i dokvalifikacija. Međutim,

koncept cjeloživotnog obrazovanja ne smije se shvatiti kao adaptacija djelatnika promjenjivim

zahtjevima tržišta rada za kvalifikacijama, već ona prije svega mora biti temeljna strategija

osobnog ispunjenja, razvoja i povećanja jednakih mogućnosti i životnih šansi. Važnost treba

dati sposobnosti prilagođavanja i učenja, a ne uskoj osposobljenosti za određeno zanimanje

(Barić, 2004, str.363).

Mnogi stručnjaci se slažu da „funkcionalna pismenost“, tj. poznavanje rada na računalu,

postaje sve važnija i ravna po važnosti osnovnoj pismenosti. Mnogi programi obrazovanja

odraslih svode se se poznavanje rada na računalu, razne tečajeve unapređenja već postojećeg

zanimanja ili pak svladavanja neke nove vještine. Kako bilo, tehnološki razvoj pogađa većinu

radnih mjesta, stoga programi obrazovanja odraslih kroz razne neformalne obrazovne akcije

trebaju pomoći ukloniti prepreku između nastalih tehnoloških promjena i potreba radnih

mjesta. Osnovni cilj novih obrazovnih metoda satoji se u povećanju sposobnosti već

zaposlenih pojedinaca i tako ga održava na radnom mjestu.

64

6. ZAKLJUČAK

Ulaganje u intelektualni kapital predstavlja jednu od temeljnih konkurenskih prednosti države,

poduzeća, organizacije, pa čak i pojedinca. Znanje je postalo moć, i samo onaj koji je

posjeduje, može postati dominantan. Ulaganja u znanje, napredovanje i usavršavanje ne smije

e shvatiti kao trošak i gubljenje vremena, ono je prilika za poboljšanje individualnih vještina i

sposobnosti, što dalje vodi do velikih pozitivnih učinaka za poslovanje. Pametni, obrazovani,

sposobni, kreativni i inovativni zaposlenici postaju bitan dio poduzeća koji omogućuju rast,

razvoj i napredak.

Nova ekonomija donosi velike promjene ne samo u ekonomiji, već stvara jedno moderno i

suvremeno društvo. Intelektualni kapital sastavljen od ljudskog, strukturalnog i potrošačkog

kapitala, čimbenik je razvoja svake organizacije. Samo njihovom vezom ostvaruje se

mogućnost postizanja konkurentske prednosti nad drugim. Ljudski kapital mora posjedovati

sposobnost, kreativnost, inovativnost kako bi transformirali svoje znanje u stvaranje dodatne

vrijednosti za poduzeće. Zaposlenici postaju pokretači razvoja i njima se treba posvetiti velika

pažnja prilikom definiranja najvažnije imovine u organizaciji.

Intelektualni kapital je teško mjeriti. Mnoga poduzeća mjere samo onu imovinu koja je

opipljiva, fizičku imovinu, a neopipljivu zanemaruju. Tradicionalni sustavi mjerenja zbog

toga zanemaruju intelektualni kapital, ne uklkjučuju ga u nijednu kategoriju prikazanu u

bilancama izvještaja. Tradicionalni sustavi prikazivanja nisu stvarni pokazatelji stanja

poduzeća, poduzeća nemaju stvaran uvid u stvarnu vrijednost svog poduzeća i imovine.

Intelektualnim kapitalom se treba znati upravljati kako bi se zadržala konkurentska prednost.

Kvalitetno upravljanje donosi sa sobom niz koristi, od motiviranih zaposlenika, zadovoljnih

potrošača, uspješnije komunikacije unutar organizacije, unapređenja imidža, efiksnijeg

djelovanja ljudskog kapitala pa sve do povećanje tržišne vrijednosti poduzeća.

Svrha svake nacionalne ekonomije je zadovoljiti sve potrebe cjelokupnog stanovništva, sve s

ciljem povećanje životnog standarda. Stoga je bitno razvijati primarni, sekundarni i tercijarni

sektor kako bi se unaprijedio ukupan gospodarski razvitak. Sektorska struktura Hrvatske ide u

smjeru usluga, smanjen je udio industrije i poljoprivrede u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti.

Industrija je važna zbog raznih gospodarskih i društvenih koristi, povećanje proizvodnosti

rada, novih radnih mjesta koja vode do novih zapošljavanja i poboljšanja životnog standarda.

U sektoru industrije Hrvatska zaostaje za zemljama članicama Europske unije, dok u

sektorima poljoprivrede, šumarstva, lova i robolova ne odskače od ostalih zemalja članica.

65

Iako vrlo važna za gospodarski rast, industrija nije sama po sebi dovoljna za ekonomski rast,

potrebna je kombinacija politika određene zemlje kako bi se svi potencijali iskoristili, sektori

međusobno nadopunjavali i unapređivali, te je potrebno ulagati u sve sektore jer samo

njihovom kombinacijom moguć je brži i veći gospodarski rast i napredak.

Razvoj tehnologije jedan je od najvećih događaja u razvoju suvremene ekonomije. Poduzeća

sve manje postaju ovisna o strojevima i opremama, čovjekov um i znanje dolaze do izražaja.

Nova znanstvena i tehnološka otkrića, zahvaljujući čovjeku, postaju nužan uvjet napretka i

razvitka suvremenog poduzeća.

Opremljenost poduzeća i kućanstava ICT-om postaje sve rasprostranjenije. Moderne

tehnologije su nužan uvjet poslovanja u sve bržem i dinamičnijem poslovanju.

ICT sektor zahtjeva neprestana ulaganja praćenja promjena kretanja u tom sektoru. Više nije

luksuz posjedovati računalo, opremljenost modernim tehnologijama postaje nužnost.

Korištenje računala raste iz godine u godinu. U usporedbi sa nekim zemljama članicama

Europske unije, Hrvatska zaostaje u ICT sektoru. Švedska, Nizozemska i Danska predvodnici

su u korištenju računalima i upotrebi interneta. Cilj Europske komisije je stvoriti jedinstveno

digitalno tržište, ojačati povjerenje i sigurnost u internet, poticati ulaganja u ICT sektor te

poboljšati digitalnu pismenost.

Međutim, hrvatska poduzeća još uvijek ne iskorištavaju sve potencijalne mogućnosti koje im

ICT nudi. Hrvatska poduzeća moraju povećati korištenje ICT sektorom ukoliko žele

konkurirati na velikom europskom tržuištu ili uopće opstati. Ono omogućuje bolju povezanost

sa ostalim poduzećima, partnerima, dobavljačima i ostalim organizacijama potrebnima za

bolje i uspješnije funkcioniranje poslovanja.

Napredak tehnologije uvjetuje i boljim i kvalitetnijim znanstvenim istraživanjima. Osobita

važnost stavlja se na inovacije koje pružaju veće mogućnosti i osnove za budućnost u

tehnološkom sektoru. Samim time, raste i potreba za zapošljavanjem visokoobrazovnih osoba.

U Hrvatskoj se svake godine povećava broj magistra i doktora znanosti. Cilj postaje izgraditi

znanstveno i tehnološki orijentirano društvo bazirano na znanju.

Prije svega, to je moguće ulaganjem u obrazovanje, znanja i vještine. Jedna od najvažnijh

uvjeta uspješnog intelektualnog kapitala je kvaliteta obrazovanja ljudskih resursa, koji postaju

pokretačka snaga i put prema uspjehu.

Najviše zaposlenih ima sekundarno obrazovanje, zatim slijedi visokoobrazovano stanovništvo

a najmanje ima stanovnika sa primarnim obrazovanjem kao njavišom razinom postignutog

obrazovanja.

66

Premalen broj poduzeća u uzorku istraživanja u radu ne može dati realan odgovor na pitanje

koliko hrvatska poduzeća ulažu u obrazovanje svojih zaposlenih stoga i zaključak ne može

biti realan. Olakotna činjenica je i ta što prethodnih nekoliko godina nije bilo većih

istraživanja na tu temu. Istraživanje prikazano u radu pokazalo je da u prosjeku samo 36%

poduzeća obrazuje svoje zaposlenike, i to najčešće zaposlene na najvišim hijerarhijskim

razinama. Uglavnom su to metode raznih predavanja, seminara, konferencija, rada na

računalu, individualnih instrukcije. Još uvijek postoje mišljenja da dodatna obrazovanja nisu

bitna za uspjeh poduzeća. S obzirom na sve konkurentnije tržište, glavna izvor diferencijacije

biti će sposobnija i kreativnija radna snaga. Stoga je važno ulagati u obrazovanje, neprestano

učenje, usavršavanje individualnih vještina kako bi se zadovoljilo zahtjevima novih

tehnologija. Znanja su potrebnija svakim danom sve više, inovacije se dovode do savršenstva,

upravlja se novim modernim tehnologijama, a sve s ciljem postizanja konkurentnosti na svim

tržištima na kojima poduzeća konkuriraju.

U uvjetima kada se promjene na tržištima mijenjaju svakog dana, kada je potrebno neprestano

se prilagođavati, mora postojati i odgovarajuća suradnja poslovnog i obrazovnog sustava. To

se najprije odnosi na ulaganja u istraživanje i razvoj. Obrazovni sustav mora pratiti stanje na

tržištu rada, koje su potrebne prave vještine za zapošljivost i u suradnji s gospodarstvom,

djelovati s očekivanjima radne okoline. Suradnja se mora očitovati u stvaranju novih znanja

koja će znati usmjeravati informacije prema realizacijama inovacija.

Hrvatska ne ulaže dovoljno u istraživanja i razvoj i zaostaje za razvijenijim europskim

zemljama.

Hrvatska mora poticati suradnju znanosti i gospodarstva kako bi se usvojila nova znanja,

osigurale financijske i kadrovske osnovice. Znanost treba poticati nova istraživanja,

unapređivati istraživačke infrastrukture, davati više prilika za zapošljavanje mladih. Tako bi

gospodarstvo dobilo pomoć pri razvoju i rastu, dobilo novi pristup dodatnim izvorima za

istraživanje i razvoj, nove i bolje tehnološke kapacitete i kvalitetnu radnu snagu.

Međutim, još uvijek postoje problemi nepoznavanja vlastitih potencijala i resursa, ne samo u

gospodarstvu, već i u vlastitom poduzeću, nedovoljne informiranosti o prednostima koje

znanost može pružiti gospodarstvu. Mnoga poduzeća nisu spremna prihvatiti nove tehnologije

i promjene koje one nose sa sobom. Najveći problem je ipak nedovoljna financijska sredstva

za dugoročna ulaganja u istraživanje i razvoj. One organizacije koje imaju svoje odjele za

vlastita istraživanja, boje se od bubitka povjerljivih informacija i ne surađuju sa ostalim

znanstvenim institucijama. Stoga, kao jedna mogućih mjera je ukloniti nepovjerenje koje

67

vlada među institucijama i izgraditi snažnu suradnju gospodarstva i znanosti, sve s ciljem

povećavanja vlastite konkurentnosti.

Zemlje koje najviše ulažu u ICT sektor, obrazovanje, istraživanje i razvoj ostvaruju i bolju

konkurentnost. Kao primjer tome su skandinavske zemlje, Finska, Švedska i Danska, koje

najviše ulažu u obrazovanje i istraživanje i razvoj, i samim time, nalaze se na vrhu globalne

ljestvice konkurentnosti. Hrvatska ne prati trendove razvijenijih zemalja i nalazi se na 81.

mjestu od 144 zemlje svijeta.

Obrazovanje nije na nivou kriterija koje zahtjeva Europska unija. Nedovoljna izdvajanja za

obrazovanje dovode do niza negativnih posljedica u cijelom školstvu – nezadovoljstvo

plaćama, nedovoljnog rada i zalaganja, što opet dovodi do nekvalitetnog rada. Stoga, ambicije

razvoja Hrvatske zasnovane na znanju nisu nimalo realne. Obrazovni sustav ne osigurava

prave vještine za zapošljivost te njegova suradnja s gospodarstvom postaje neadekvatna. Tek

kada se mentalni sklop hrvatske nacije promijeni, doći će do bitnih promjena u shvaćanju da

znjnje postaje novi resurs 21. stoljeća, da je bitno ulagati prvenstveno u obrazovanje i

cjeloživotno učenje, kako bi i ostali sektori i gospodarske grane imali pravilan poticaj za rast i

razvoj.

Ulaganja u obrazovanje, povećanje svjesnosti i koristi cjeloživotnog učenja je ono što vodi

prema uspjehu, poboljšanju i unapređenju. Inovacije, istraživanje i razvoj, tehnološki sektor

postali su izvor razvijenosti i oni koji prvi shvate važnost ulaganje u te sektore, ostvarit će

prvi korak na putu prema poboljšanju i rastu.

Zbog svih navedenih razloga događa se najveći problem hrvatskog gospodarstva, a to je

odlazak mladih i sposobnih ljudi. Mladi nerijetko odlaze na studije u inozemstvo, a

posljednjih nekoliko godina aktualna je tema „odljeva mozgova“ gdje sve više obrazovanih

ljudi odlazi iz Hrvatske.

Hrvatsko tržište rada je relativno nerazvijeno, nefleksibilno i nimalo ne olakšava ulazak

mladih, što je neophodno za ostvarivanje konkurentske prednosti na novom europskom

tržištu. Hrvatski proizvodi nedovoljno su bazirani na znanju i ne prate trendove ekonomije

znanja..

Postoji i problem nezainteresiranosti za problematiku intelektualnog kapitala na nacionalnoj

razini. Postoji tek nekoliko institucija koje se bave tom tematikom, dok se unutar Europske

unije aktivno rješava pitanje razvoja te vrste kapitala.

68

Provođenjem reformi i usklađivanjem s propisima Europske unije, Hrvatska prvo treba

promijeniti odnos prema znanju te uvesti koncept intelektualnog kapitala kroz njegovu

primjenu i vrednovanje i tako povećati svoju konkurentnost.

Znanje će izvesti zemlju iz tehnološke, znanstvene zaostalosti i tek kada se shvati važnost

koju znanost ima u provođenju politika napretla, započeti će novo doba Hrvatske kao zemlje

znanja. Koliko će proći to toga dana, ne zna se, ali ako se na vrijeme ne shvati važnost

ulaganja u znanje, Hrvatska će i dalje ostati nerazvijena zemlja članica Europske unije, s

toliko potencijala i prilika koje ne zna iskoristiti

69

LITERATURA

KNJIGE

1. Adamović (et al.) 2006, Hrvatsko pravo intelektualnog vlasništva u svjetlu pristupa

Europskoj Uniji, Državni zavod za intelektualno vlasništvo RH i Narodne Novine,

Zagreb

2. Bušelić, M (et al) 2007, Znanje i konkurentnost, Sveučilište Jurja Dobriše u Puli, Odjel

za ekonomiju i turizam “Dr. Mijo Mirković”, Pula

3. Dragičević, M 2002, Znanje kao temeljni strateški resurs 21. stoljeća (i slučaj

Hrvatske), Znanje – temeljni ekonomski resurs, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski

Fakultet Rijeka

4. Edvinsson, L 2002, Korporacijska longituda – navigacija ekonomijom znanja Differo,

Zagreb

5. Kandžija, V, Cvečić, I 2011, Ekonomika i politika Europske Unije, Ekonomski

fakultet sveučilišta u Rijeci, Rijeka

6. Karaman – Aksentijević et al 2012, Ljudski potencijali i ekonomske znanosti,

Ekonomski Fakultet, Rijeka

7. Landes, S.D 1988, The Wealth and Powerty of the Nations – Why some are so rich

and some so poor, W.W.Norton&Company, New York, London

8. Pulić, A, Sundać, D 1998, Intelektualni kapital: doprinos zaustavljanju odlaska

mladih iz RH i aktivnoj politici zapošljavanja, International Business Consulting

Center, Rijeka

9. Sharma, S 1983, Development, Strategy and The Developing Countries, South Asian

Publishers Pvt.Ltd, New Delhi, Madras

10. Sundać (et al) 2002, Znanje – temeljni ekonomski resurs, Ekonomski Fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

11. Sundać, D 2009, Intelektualni kapital: temeljni čimbenik konkurentnosti poduzeća,

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Zagreb

12. Sundać, D, Pulić, A 2001, Intelektualni kapital – ključni resurs 21. stoljeća,

International Business Consulting Center, Rijeka

13. Sundać, D, Švast, N., 2009, Intelektualni kapital – temeljni čimbenik konkurentnosti

poduzeća, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Zagreb

70

ČLANCI

1. Barić, V., 2004, Temeljne odrednice investiranja u obrazovanje odraslih, Pomorski

zbornik, vol.41, br.1, dostupno na: http://hrcak.srce.hr

2. Budak, J., 2004, Institucionalni okvir suradnje znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj,

Ekonomski pregled, vol. 55, br. 1-2, dostupno na: http://hrcak.srce.hr

3. Kolaković, M., 2003, Teorija intelektualnog kapitala, Ekonomski pregled, vol. 54, br.

11-12, dostupno na: http://hrcak.srce.hr

4. Marr, B, Gupta, O, Pike, S, Roos, G., 2003, Intellectual Capital and knowledge

managment effectiveness, Managment Decision, vol. 41, br.8, dostupno na:

http://www.emeraldinsight.com

5. Obadić, A., 2001, Značaj industrije za gospodarski razvitak, Ekonomski pregled, vol.

9-10, br. 52, dostupno na: http://hrcak.srce.hr

6. Pološki Vokić, N, Grizelj, H., 2007, Obrazovanje i razvoj zaposlenika u hrvatskim

organizacijama, Ekonomski pregled, vol. 58, br. 12, dostupno na: http://hrcak.srce.hr

7. Sundać, D, Fatur, I., 2004, Intelektualni kapital – čimbenik stvaranja konkurentskih

prednosti logističkog poduzeća, Ekonomski pregled, vol. 55, br. 1-2, dostupno na:

http://researchgate.net

8. Škuflić, L, Vlahinić-Dizdarević, N., 2003, Koncept nove ekonomije i značaj

informacijsko-korporacijske tehnologije u Republici Hrvatskoj, Ekonomski pregled,

vol. 54, br.5-6, dostupno na: http://hrcak.srce.hr

OSTALI IZVORI

1. Atkinson, R.D., 2001, Building Skills For the New Economy, Progressive Policy

Institute, pregledano 17. svibnja 2013, dostupno na: http://dlc.org

2. Atkinson, R.D., 2002, The 2002 State New Economy Index, Progressive Policy

Institute, Technology and New Economy Project, pregledano 17. svibnja 2013,

dostupno na: http://www.itif.org

3. Atkinson, R.D., Gotlieb P.D 2001., The Metropolitan New Economy Index,

Progressive Policy Institute, Technology and New Economy Project, pregledano 17.

svibnja 2013, dostupno na: http://opensource.telkomspeedy.com

71

4. Državni zavod za statistiku 2007, Nacionalna klasifikacija djelatnosti 2007 – NKD

2007, pregledano 19. lipnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/

5. Državni zavod za statistiku, 2010, Index obujma industrijske proizvodnje, pregledano

7. srpnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/

6. Državni zavod za statistiku, 2011a, Bruto domaći proizvod za Republiku Hrvatsku,

prostorne jedinice za statistiku, pregledano 17. lipnja, Priopćenje, dostupno na

http://dzs.hr

7. Državni zavod za statistiku 2011b, Uporaba informacijskih i komunikacijskih

tehnologija u kućanstvima i kod pojedinaca u 2011. godini, Priopćenje, god.XLVI,

br.2.3.2, Zagreb, pregledano 28. lipnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/

8. Državni zavod za statistiku 2012a, Biljna proizvodnja u 2011, Priopćenje, god.XLIX,

br.1.1.13, Zagreb, pregledano 25. lipnja, dostupno na: http://www.dzs.hr

9. Državni zavod za statistiku 2012b, Prosječna izdvajanja za istraživanje i razvoj,

Priopćenje, pregledano 2. srpnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/

10. Državni zavod za statistiku 2013a, Indeks obujma inustrijske proizvodnje te indeksi

zaliha, zaposlenih osoba i proizvodnosti rada u industriji u siječnju 2013, prvi

rezultati, Priopćenje, god.L, br.2.1.3/1, Zagreb, pregledano 7. srpnja 2013, dostupno

na: http://www.dzs.hr/

11. Državni zavod za statistiku 2013b, Uporaba informacijskih i komunikacijskih

tehnologija u kućanstvima i kod pojedinaca, Priopćenje, br.2.3.2, Zagreb, pregledano

28. lipnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/

12. European Commision 2010, Investing in Europe’s future, Fifth report on economic,

social and territorial cohesion, Luxemburg, pregledano 25. svibnja 2013, dostupno na:

http://ec.europa.eu/

13. Eurostat, 2011a, Turnover by sector, Mining and Querring, Construction, pregledano

6. svibnja 2013, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu

14. Eurostat, 2011b, Turnover by sector, Wholesale, and retail trade hotels and

restaurants, Transport, storage and communication, pregledano 6. svibnja 2013,

dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu

15. Eurostat 2011c, Human resources in science and technology, pregledano 27. lipnja

2013, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu

16. Eurostat 2012a, EU agriculture – statistical and economic information, Agriculture

and rural development, pregledano 26. lipnja 2013, dostupno na: http://ec.europa.eu/

72

17. Eurostat 2012b, Information society statistics, pregledano 1. srpnja 2013, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/

18. Eurostat 2012c, R&D Expenditure, pregledano 3.srpnja 2013, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu

19. Eurostat, 2013a, Doctorate holders by sex and age group, pregledano 30. lipnja 2013,

dostupno na: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu

20. Eurostat, 2013b, Expenditure on Education as % of GDP or public expenditure,

pogledano 11. Rujna, dostupno na: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu

21. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2008, Hrvatska temeljena na znanju i

primjeni znanja, Deklaracija o znanju, dostupno na: http://weebly.com

22. Hrvatska Gospodarska komora, 2004, III. dopunjeno izdanje, Priručnik za upravljanje

intelektualnim kapitalom u tvrtkama, Zajednica za unapređenje intelektualnog

kapitala, Zagreb, pregledano 21. svibnja 2013, dostupno na: http://hgk.hr

23. Karaman Aksentijević, N, Ježić, Z., 2013, Level of Education of the Population and

Quality of the Work Force as a Prerequisite of Competitiveness of Croatian Economy

in The European Union, dostupno na: http://papers.ssrn.com

24. Lovre, I, Novaković, J, Perić, M., Vrednovanje intelektualnog kapitala: od koncepta

do ekonomskog modela, dostupno na: http://www.famns.edu.rs

25. Marinac, D, Hrvatska – kako dalje, pregledano 16. srpnja 2013, dostupno na:

http://tripalo.hr/

26. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2008, Akcijski plan za poticanje ulaganja

u znanost i istraživanje, pregledano 29. lipnja 2013, dostupno na: http://public.mzos.hr

27. Nacionalno vijeće za konkurentnost, 2013, IMD godišnjak konkurentnosti 2013,

pregledano 15. Srpnja 2013, dostupno na: http://konkurentnost.hr

28. Obadić, A 2010, Industrijska politika i gospodarski razvoj, Ekonomika poduzetništva

Varaždin, pregledano 27. lipnja 2013, dostupno na: http://logincee.org

29. OECD 2013, Industry and services, pregledano 27. lipnja 2013, dostupno na:

http://stats.oecd.org

30. Paar, V 2004, Riječnik pojmova iz ekonomije i definicije, Agronomski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, pregledano 20. svibnja 2013, dostupno na:

http://www.agr.unizg.hr

31. Sveiby, K.E 2010, Methods for Measuring Intangible assets, pregledano 22. svibnja

2013, dostupno na: http://www.sveiby.com

73

32. Šporer, Ž., 2004, Knowledge-based Economy and Social Capital in Central and East

Europe Countries, M.E. Sharp, Inc, vol.42, br.6, pregledano 18. svibnja 2013,

dostupno na: http://cesruc.org

33. Šverko, I., 2004, Studentske namjere odlaska u inozemstvo: veličina potencijalnog

„odljeva mozgova“ i njegove odrednice u 1995., 1997., 2000. Godini, Institut

društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, pregledano 17. Srpnja 2013, dostupno na:

http://hrcak.srce.hr

34. The World Bank 2011a, Agriculture, Industry, Services, value added (% of GDB),

pregledano 25. lipnja 2013, dostupno na: http://data.worldbank.org

35. The World Bank 2011b, Labour force with primary, secondary and tertiary education,

pregledano 1. srpnja 2013, dostupno na: http://search.worldbank.org

36. The World Economic Forum, The Global Competitiveness Index 2012-2013,

pogledano 11.rujna 2013, dostupno na: http://weforum.org

74

POPIS TABLICA

Redni broj Naziv Stranica

1. Klasifikacija sektora prema NKD 2007 20.

2. Udio pojedinih sektora u Hrvatskoj kao udio (u %) u

ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti po djelatnostima

NKD-a 2007, od 2002.-2010. godine

22.

3. Distribucija udjela pojedinih sektora u Hrvatskoj

prema NKD-u 2007, kao udio u ukupnom BDP-u

23.

4. Udio pojedinih sektora Hrvatske i odabranih zemalja

članica EU u 2010. godini u ukupnom BDP-u, u %

26.

5. Udio korištene poljoprivredne površine i zaposlenih

u poljoprivredi u određenim zemljama članicama

Europske unije u 2011. godini

27.

6. Ostvareni promet u rudarstvu i vađenju te

građevinarstvu u 2008. godini u odabranim zemljama

članicama Europske unije, u milijunima eura

28.

7. Ostvareni promet u sektorima pružanja usluga u

trgovini, hrane i smještaja te prijevoza, skladištenja i

veze u 2008. godini u odabranim zemljama

članicama Europske unije, u milijunima eura

28.

8. Stope rasta industrijske proizvodnje u odabranim

zemljama

30.

9. Broj zaposlenih osoba u industriji u odabranim

zemljama EU u 2011. i 2012. godini i ukupno u

Europskoj uniji

33.

10. Uporaba ICT-a u poduzećima po djelatnostima u

2011. godini, u %

38.

11. Broj znanstvenika i inženjera u odabranim zemljama

članicama Europske unije u 2010. godini

40.

75

12. Zaposleni u znanosti i tehnologiji u dobi od 15-74

godina starosti u 2010. godini, u odabranim

zemljama članicama

40.

13. Broj doktora znanosti u 2006. i 2009. godini u

odabranim zemljama članicama

41.

14. Broj doktora znanosti prema spolu u 2009. godini za

odabrane zemlje članice EU, u % od ukupnog broja

doktora znanosti

41.

15. Korisnici računala i interneta u zemljama članicama

Europske unije u razdoblju od 2009.-2011. godine, u

%

43.

16. Korištenje informacijske tehnologije u poduzećima

EU u 2011. godini, u %

44.

17. Pokazatelji obrazovanja zaposlenih u hravtskim

poduzećima 2004. godine

46.

18. Najviša dostignuta razina obrazovanja radne snage

Republike Hrvatske u razdoblju od 2007.-2011.

godine, u %

48.

19. Najviša razina postignutog obrazovanja zaposlenih u

odabranim zemljama članicama Europske unije u

2009. i 2011. godini, u %

49.

20. Izdaci za istraživanje i razvoj u Hrvatskoj od 2009.-

2011. godine

51.

21. Izdaci za istraživanje i razvoj pojedinih zemalja

članica EU od 2008.-2010. godine, u % GDP-a

52.

22. Bruto domaći izdaci za istraživanje i razvoj prema

sektorima u 2010. godini u određenim zemljama

članicama Europske unije, % udio BDP-a

53.

23. Poredak vodećih zemalja Europske unije po

konkurentnosti u razdoblju od 2011.-2013. godine

57.

24. Izdvajanje za obrazovanje određenih zemalja članica

Europske unije u 2009. i 2010. godini, u % BDP-a

76

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naziv Stranica

1. Kretanje indeksa industrijske proizvodnje u

Republici Hrvatskoj od 1989.-2007. godine,

1989=100

31.

2. Stope rasta industrijske proizvodnje u

Republici Hrvatskoj od 1990.-2004. godine

32.

3. Usporedba industrijske proizvodnje za

siječanj 2012. i 2013. godine prema NKD

2007

32.

4. Zaposlene osobe u industriji prema NKD

2007 u siječnju 2012. godine

33.

5. Opremljenost kućanstva računalima i pristup

internetu u razdoblju od 2009.-2012. godine

36.

6. Korisnici računala i interneta prema dobi za

2011. godinu

37.

7. Namjena uporabe interneta kod pojedinaca u

2011. godini, u %

37.

8. Pristup internetu u odabranim zemljama

članicama Europske unije u 2010. i 2011.

godini, u %

42.

9. Metode obrazovanja zaposlenih u

poduzećima 2004. godine

47.

10. Postotak dodatno obrazovanih i sati

dodatnog obrazovanja po hijerarhijskim

razinama

47.

77

POPIS SHEMA

Redni broj Naziv Stranica

1. Međuovisnost podataka, informacija, znanja i

intelektualnog kapitala

12.

2. Struktura intelektualnog kapitala 12.

3. Korist od upravljanja intelektualnim kapitalom 17.

78

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK

KONKURENTNOSTI NACIONALNE EKONOMIJE izradila samostalno pod vodstvom

doc.dr.sc. Dunje Škalamere-Alilović. U radu sam primjenila metodu znanstveno-istraživačkog

rada i koristila literatutu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove,

zaključke, teorije i zakonitosti, koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu,

na uobičajen i standardan način sam citirala i povezala s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Studentica:

Ines Grbus