fotografija s che guevarom

PR

OZ

A

fotografija s

che guevarom

giacomo scotti

Giacomo ScottiFotografija s Che Guevarom

Cheov posjet Rijeci u ljeto 1959.

Objavi knjiguknjiga 4.

© Giacomo Scotti 2011., 2012.Nakladnik Izdavački centar Rijeka d.o.o., Rijeka, 2012.

Urednik Milan ZagoracGrafički urednik i oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac

Korektura Tamara Modrić

ISBN 978-953-6939-97-8

Izdanje za besplatno preuzimanje.Odnosi se na osobnu uporabu; svako neovlašteno preuzimanje dijela

ili cjeline, korištenje u profesionalne svrhe, kao i unos u popis literature obrazovnog programa bez pismene dozvole autora, bit će smatrano

povredom autorskog prava.

Giacomo ScottiFotografija s Che Guevarom

Cheov posjet Rijeci u ljeto 1959.

Prevela s talijanskog Tamara Modrić

Stihove prepjevala sa španjolskog i talijanskog Vesna Podgorac

Fotografija s Che Guevarom

5

Dana 9. listopada 1967. u La Higueri (Bolivija) okrutno je ubijen revolu-cionar Ernesto Che Guevara, El Che. Imao je 39 godina. Četrdeset godina kasnije, od 28. siječnja do 19. veljače 2009., u izložbenoj dvorani Filodram-matice, u srcu Rijeke, u Hrvatskoj, javnost ovoga kvarnerskog grada mogla je posjetiti izložbu o Cheovu životu koja se sastojala od fotografija, pisama, rukopisa, knjiga i ostalih dokumenata iz arhiva obitelji Guevara, ponajviše očeva. Samo jedna fotografija tom prigodom nije pripadala spomenutom arhivu, nego su je pridodali gradski organizatori izložbe pobuđujući isprva čuđenje i znatiželju, potom oduševljenje građana te golem interes novinara. O toj fotografiji, tko ju je, kako i kada snimio te zašto prije toga nikada nije bila objavljena, ispričat ću vam u ovom svom skromnom sjećanju. No, prije mi dopustite da iznesem neke bilješke o životu Ernesta Che Guevare koje su proistekle iz posjeta riječkoj izložbi.

Izloženi dokumenti oslikavali su godine što ih je obitelj Guevara de la Serna provela u planinama Alta Gracije argentinske provincije Cordobe te spoznaje što ih je mali Ernesto stekao o borbama španjolskog naroda protiv Francovih postrojbi i talijanskih fašističkih legionara tijekom građanskog rata od 1937. do 1939. godine. Bilo je prigoda u kojima je slušao poneke republikanske borce koji su se, prisiljeni na izgnanstvo nakon pobjede fran-kista, nastanili u Alta Graciji sprijateljivši se s obitelji Guevara.

Tijekom tih godina djetinjstva Ernestito je čitao i brojna djela pjesnika koji su se borili na barikadama španjolskih republikanaca. Ti su stihovi u njemu pobudili buntovnički, revolucionarni duh.

Rođen 14. lipnja 1928. u Rosariju, u obitelji arhitekta Ernesta Guevare Lyncha, Ernestito je imao pet godina kada su se njegovi roditelji odlučili preseliti u planinske predjele. Tražili su predio u kojem bi maleni Ernesto, koji je bolovao od astme, mogao udisati svjež i čist zrak te izliječiti svoju

Giacomo Scotti

6

bolest. Otišli su živjeti u jedno staro selo što su ga u 17. stoljeću osnovali jezuiti, daleko od velikih gradskih središta. Odatle se ipak moglo pratiti, bez poteškoća, što se događa u Europi. U tom razdoblju obitelj Guevara sprijateljila se s doktorom Juanom Gonzalesom Aguilarom koji je obnašao dužnost ministra u španjolskoj republikanskoj vladi, a bio je i član slavnoga kvarteta svirača lutnje Aguilar. Guevare su provodili brojne sate svoga slo-bodnog vremena, jednom ili dva puta tjedno, u društvu najvažnijih repu-blikanskih intelektualaca u izgnanstvu ugošćujući ih u svojoj kući.

Jedan Ernestitov ujak, novinar Cayetano Cordoba Iturburu, 1937. go-dine bio je dopisnik argentinskih novina Critica u Španjolskoj. Osim svojih članaka, obitelji Guevara slao je i neke španjolske republikanske novine, među njima i El mondo Azul, tako da su Guevare u njima mogli čitati, između ostalog, tekstove velikih pisaca i španjolskih pjesnika toga vremena, primjerice Rafaela Albertija, koji su potom bili primorani na izgnanstvo u Argentinu. U Rimu, gdje se preselio nakon Drugoga svjetskog rata i gdje je živio sve do sloma Francove diktature, Alberti će tijekom listopada 1970. godine napisati i sljedeću pjesmu posvećenu Ernestu Che Guevari:

Upoznao sam te dok si bio dijetetamo gore na poljima argentinske Cordobe.Igrao si se među topolama, posred kukuruza,u blizini goveda na drevnim posjedima, među nadničarima.Zatim te više nisam vidio, no jednog sam dana doznaoda si postao krvava svjetlost,sjeverna zvijezda,koju bismo uvijek trebali gledatikako bismo znali gdje se nalazimo.Stihovi pjesnika što ih je Ernestito čitao u djetinjstvu, adolescenciji i

kasnije pratit će ga tijekom života potičući njegove stavove o pobuni protiv siromaštva, potlačenosti naroda, društvene nepravde; u isto vrijeme bili su mu potpora i utjeha kada je odlučio napustiti obitelj i otputovati. O tome nam na pojedinim stranicama kataloga riječke izložbe posvećene Cheu govore njegove rođakinje Anna Erra Guevara i Maria Victoria Gue-


7

vara. Prema njihovim riječima, omiljeni Ernestovi pjesnici, osim Rafaela Albertija, bili su Pablo Neruda, Antonio Machado i Leòn Felipe. Che Gue-vara, pisale su, ujedinjavao je u sebi strast za revolucionarnom književnošću i ljubav prema poeziji. U svom lutalačkom životu uvijek su mu prijatelji bili hispanoamerički pjesnici. Pratili su ga na putovanjima što ih je poduzeo kao istraživač preko Latinske Amerike, od Argentine do Gvatemale i Meksika, kao gerilski liječnik na kubanskim planinama, kao ministar industrije u kubanskoj vladi te, još jednom, kao gerilac u afričkim predjelima i u Bo-liviji gdje će, teško ranjen, nakon što je pao u ruke razularenoj režimskoj vojsci u Limi 7. listopada 1967., biti pogubljen sutradan. Njegovo tijelo, zakopano na tajnome mjestu, pronađeno je tek 1997. godine i vraćeno na Kubu. Tako je, poput mučenika, okončao život tijekom kojega je prošao muchos caminos, spoznao muchas veredas, plovio en cien mares, pristajao en cien riberas, kao što je pročitao u jednoj Machadovoj pjesmi, odnosno stihovima Povodom prijateljeva ukopa (En el entierro de un amigo) što ih je pjesnik napisao prije mnogo godina: Pokopat će ga u jedno užasno popodne (...) ispod vatrenoga sunca (Tierra le dieron una tarde horrible ... bajo el sol de fuego). Taj isti Machado, u drugoj pjesmi napisanoj povodom smrti pjesnika Federica Garcije Lorke kojeg su ubili frankisti u njegovoj Granadi, nikada ne bi ni pomislio da će jednoga njegova mlađahnog čitatelja, Erne-sta Guevaru, snaći ista Lorkina sudbina. Umjesto El crimen fué en Granada, naslov bi za Ernesta glasio El crimen fué a Higueras.

Anna Erra de Guevara Lynch i doktorica Maria Victoria Guevara također su ispričale kako je obitelj Guevaru de la Sernu, dok je živjela u Alta Graciji, više puta posjetio general Jurado, heroj bitke kod Guadalajare iz 1937. godine koja je završila pobjedom talijanskih fašističkih postrojbi. Ernesto, koji je imao nešto više od deset godina, začarano je slušao gene-ralovu pripovijest, nije propuštao nijednu riječ.

Dvadesetčetverogodišnji Ernesto Guevara za svoje prvo veliko pu-tovanje odabrao je latinoamerički kontinent. Pohađao je posljednju godinu medicinskog fakulteta na Sveučilištu Buenos Aires kada je odlučio doseg-nuti sjever Argentine kako bi, zajedno s prijateljem Albertom Granadom

Giacomo Scotti

8

(Granado je preminuo 6. ožujka 2011. na Kubi u 88. godini, op. prev.), prešao veći dio Latinske Amerike te se posvetio borbi protiv gube i oskud-nih društvenih uvjeta u kojima je živjelo, većim dijelom, stanovništvo toga područja. Njihov je pohod ostvaren na motociklu tijekom 1952. godine; opisan je u knjizi Dnevnik motociklista i prikazan u filmu iz 2004. u režiji Waltera Sallesa. Međutim, 2008. nanovo se pojavljuje drugi film o Cheovu životu, a režiju potpisuje Steven Soderbergh.

Godine 1954. već je angažiran u političkom djelovanju i živi u Gvate-mali; Ernesto je u toj zemlji doživio vojni državni udar čije je konce vukla CIA, a kojim je svrgnuta legitimna vlada Jacoba Árbenza. Primoran na bijeg u Meksiko, u toj se zemlji povezao sa skupinom kubanskih revolu-cionara u izgnanstvu.

U lipnju sljedeće godine upoznaje Fidela Castra i pristupa njegovom revolucionarnom pokretu čiji su se pripadnici obučavali za gerilsko ra-tovanje usmjeravajući se na rušenje diktature Fulgencija Batiste na Kubi. Tada su mu kubanski suborci nadjenuli nadimak El Che kojim će Ernesto Guevara postati jedna od ikona 20. stoljeća.

Tijekom 1956. godine, još uvijek u Meksiku, upoznao je i generala Bayoa, španjolskog republikanca koji je obučavao buduće borce kubanske revolucije, one koji će sudjelovati u operaciji Granma i u iskrcavanju Cas-trovih gerilaca na Kubu. Prema generalovim riječima, El Che je bio njegov najbolji gerilski šegrt.

Krajem prosinca 1956., poslije iskrcavanja na Kubu, Ernesto Che Gue-vara pridružio se kao liječnik odredu kubanskih pobunjenika koji su se u planinama Sierra Maestre pripremali za oružane borbe. Tijekom svega nekoliko mjeseci postao je zapovjednik pobunjeničke vojske nastavljajući istovremeno skrbiti o gerilcima ranjenima u bitkama i Batistinim vojnicima koji su, isto tako ranjeni, završavali u rukama gerilaca.

U rujnu 1958. godine El Che je imao odlučujuću ulogu u porazu voj-ske kubanskoga diktatora i pobjedi revolucije. No, o tome ću govoriti u sljedećem poglavlju, u kojem evociram svoj susret s Che Guevarom u Ju-goslaviji, u Rijeci, u srcu ljeta 1959. godine.


9

Svaki put kada nekome pričam kako sam upoznao Che Guevaru te kako posjedujem fotografiju na kojoj sam snimljen u njegovoj blizini, ili mi se ne vjeruje ili pak trpim neobuzdane zagrljaje. Pogotovo mladih, onih koji nose majice ili imaju u sobi, na zidu, poster s Cheovim likom. Odlučio sam ispričati taj susret koji se zbio u ljeto 1959. godine.

Tek je prošlo desetak dana u mjesecu kolovozu. Dana 12. kolovoza u Beograd je stiglo izaslanstvo dobre volje Republike Kube; došli su iz Kara-chija, a predvodio ih je Ernesto Guevara de la Serna koji je predstavljen kao izniman ambasador i osobni suradnik Fidela Castra, bez drugih činova osim bojnika kubanske vojske i vođe Pokreta 26. srpnja. Potanko se obja-snilo da naslov bojnika podrazumijeva najveći stupanj u kubanskoj novoj vojsci. Druge informacije potom sam dobio od Guevarnih drugova koji su ga pratili na putovanju.

Prošle su tek tri godine od iskrcavanja revolucionara na Kubu (kraj stu-denog 1956.), njihova poraza i preobrazbe dvadeset i nešto više preživjelih u Buntovnički odred. Dugo i teško gerilsko ratovanje iz Sierra Maestre, što ga je većim dijelom predvodio Guevara, krajem prosinca 1958. nosilo je revolucionare do Havane, narodnog ustanka 1. siječnja 1959. i bijega dik-tatora Batiste. Guevara je, više od Castra, bio inženjer pobjede.

Tada ni Castro ni Guevara nisu bili komunisti. Kada je ovaj posljednji stigao u Jugoslaviju, prošlo je tek osam mjeseci otkako su Castrove prista-lice osvojili vlast na Kubi.

Kubanskom izaslanstvu koje je već posjetilo UAR, odnosno Egipat, In-diju, Burmu (od 21. listopada 2010. službeni naziv te države glasi Unija Myanmar, op. prev.), Japan, Indoneziju, Cejlon (Šri Lanku) i Pakistan, pripadali su još satnik Omar Narciso Fernandez Camizares, predstavnik kubanske agroindustrijske banke Salvador Vilaseca Forne, jedini civil, te

Giacomo Scotti

10

još dva časnika od dvadesetak godina: Josè Aryubin Mendoza i Francisco Valles. Uzvratili su na prošlomjesečni posjet Kubi jugoslavenskog izaslan-stva što ga je predvodio ministar vanjskih poslova Vladimir Popović.

Kubanci su bili u Jugoslaviji dva dana kada je u desetodnevni posjet zemlji stigao i Negus Neghesti iz Adis Abebe. Etiopski car sletio je 15. kolo-voza u jutarnjim satima na vojni aerodrom Veruda u blizini Pule, odakle je dospio u Fažanu, a potom na otok Veliki Brijun; toga istog dana Kubanci su napustili Beograd, nakon što ih je primio Tito, kako bi posjetili Bosnu, Sloveniju i Hrvatsku. U Rijeku su stigli 18. kolovoza i to je bilo njihovo predzadnje odredište.

More i nebo bili su sjajni, vlakovi, autobusi i brodovi prepuni turista; Ju-goslavija je bila jedina zemlja istočne Europe koja je otvorila granice globe-trotterima sa zapada. Od pet članova kubanske delegacije, četvorica su bila odjevena u jednostavne vojničke uniforme; jedan je imao gustu crnu bradu, a preostala trojica, uključujući i Guevaru, rijetke bradice ili nekoliko dlaka na licu. Najzad, bili su mladi, predodžba revolucije na početku dugačkoga puta.

Premda su bili na putu već dva mjeseca, Kubanci su odavali svježinu, živost i srdačnost. U Jugoslaviji su se zanimali za djelovanje novoga smjera što ga je obilježilo radničko samoupravljanje u tvornicama te društvena samouprava na svim ostalim područjima građanskoga života.

Samoupravljanje je započelo 1951. godine izborima prvih radničkih vijeća, dvije godine nakon konačnoga Titova prekida sa Staljinom, pret-hodno najavljenog u ljeto 1948. i ostvarenog sljedeće godine drugom Re-zolucijom Informbiroa, nazvanom također i izopćenjem. Izopćenje koje je u jugoslavenskom vodstvu naznačilo kliku koja služi imperijalizmu, odnosno koju se mora pomesti pod svaku cijenu. Međutim, nakon Staljinove smr-ti i jačanja Hruščovljeve moći u Sovjetskom Savezu, došlo je do mlakog pomirenja između Moskve i Beograda, a jugoslavenski novi smjer pobudio je pažnju, zanimanje pa čak i oduševljenje u različitim zemljama, među ostalima i u afričkima i azijskima koje su se udružile u Pokret nesvrstanih


11

što su ga stvorili Tito, Naser i Nehru. Sada je i Kuba željela vidjeti na čemu se zasniva jugoslavenska novost.

Che Guevara i njegovi pratitelji obišli su u Rijeci brodogradilište 3. maj, a potom su, nakon kratke šetnje središtem grada, odnosno Korzom koje se pruža uzduž stare srednjovjekovne jezgre, ručali u restoranu hotela Park, uz obalnu šetnicu na Pećinama, na istočnom dijelu grada, preko mosta na Rječini. U toj šetnji, ali i kasnije, pravio sam društvo Cheu i njegovim suradnicima.

Bila je to slučajnost. Već od prvih jutarnjih sati jedine dvije ulice što su iz središta grada vodile prema tvornicama industrijske zone koja je zauzimala zapadnu stranu luke, dakle onu gdje se u to vrijeme nalazilo i najveće jugo-slavensko brodogradilište, bile su očigledno zaštićene policajcima u odo-rama i u civilu. Osim predstavnika gradske i regionalne vlasti te političke nomenklature, pristup brodogradilištu imali su jedino novinari opskrbljeni posebnim propusnicama ili u automobilima. Pješaci su bili isključeni. U to vrijeme radio sam kao izvjestitelj u redakciji La Voce del Popolo, novi-nama preostalih Talijana na području Istre i Kvarnera. Zajedno s fotore-porterom Ivom Kontusem, jedinim koji je imao vlastiti privatni automobil (novine su raspolagale samo jednim automobilom, džipom, koji je baš toga dana kružio Istrom), dobio sam zadatak da odem u brodogradilište kako bih napisao ekskluzivni izvještaj o događaju bez zadiranja u promišljanja političke prirode. U vezi s time direktor je bio jasan: Mino, nikakve političke opaske, čak ni citati dijelova razgovora, to će nam poslati agencija Tanjug. Preporučujem ti, samo događaji i kolorit. Kolorit je značio opise radionica i navoza, ugođaj, lepršave zastave, aplauze, oduševljenje radnika... Drugi kolege pisali su pak o čisto političkim susretima što su ih Guevara i njegovi drugovi trebali imati (a zapravo i jesu) iza zatvorenih vrata s predstavnici-ma jugoslavenske Komunističke partije na gradskoj i regionalnoj razini. Unatoč zabrani, međutim, svaki put kada je bilo moguće, zabilježio bih ne samo ono što sam vidio, nego i ono što je dopiralo do mojih ušiju. Te sam bilješke s datumima pronašao u jednom starom novčaniku.

Giacomo Scotti

12

Bilo je, uostalom, i predstavnika kojima nije bilo teško prenijeti novi-narima teme razgovora. Jedan od takvih bio je Kazimir Jelovica, visoki dužnosnik toga vremena kojeg nanovo vidim na jedinoj snimljenoj foto-grafiji što su je objavile jedne hrvatske novine tijekom posjeta Guevare i suradnika Rijeci. Snimio ju je Pero Grabovac, fotoreporter Novoga lista. Na toj se fotografiji nalazim i ja dok šećem središnjom riječkom ulicom Kor-zom zajedno s Che Guevarom i njegovim suradnicima: na toj mi fotografiji zavide moja djeca i unuci, ali ne samo oni.

U prvom planu nalaze se Che Guevara i Jelovica, s desne strane jedan golobradi mladi Kubanac, a ja tik do njega. Moj je pogled usmjeren pre-ma Cheu koji gleda prema meni. Iza Chea su još jedan bradati Kubanac i jugoslavenski dužnosnik. Oko nas nema nikakvog mnoštva, samo ma-nja skupina ljudi koji idu za svojim poslom i tu i tamo poneki raštrkani prolaznici. Šetnja Korzom trajala je desetak minuta. Na glavnoj gradskoj ulici koja se proteže od Palače Modello do velikog trga što ga nadvisuje Neboder, prolaznici su bili malobrojni: u to vrijeme, oko podneva, Riječani izbjegavaju ljetnu žegu, a oni rijetki koji su se spustili na ulicu tražili su hlad pod velikim nadstrešnicama trgovina s obiju strana ceste. Skupinu na fotografiji koja prati Che Guevaru snimatelj je uhvatio dok je prolazila u blizini trgovine Elegant, odmah iza pošte. Danas se na mjestu te trgovine uzdiže veličanstvena zgrada robne kuće Ri. Autor ovih redaka, za razliku od dvojice jugoslavenskih dužnosnika u odijelima, ispod otkopčane jakne nosio je bijelu košulju bez kravate.

Ali kako sam se, a da me nitko nije ovlastio ili odabrao, našao pokraj Che Guevare? Sve je započelo u prijepodnevnim satima.

Nakon posjeta navozima, najvažnijim radionicama i drugim odjelima brodogradilišta, Guevara i njegovi suradnici odvojili su se s upraviteljima poduzeća radi povjerljivih razgovora. Ja sam se morao držati po strani i to sam poštivao; imao sam crveno srce, ali ne i knjižicu te boje. Kada je završio susret iza zatvorenih vrata, Che Guevara se pojavio na jednom prostoru brodogradilišta zajedno s ostalim članovima delegacije, a radnici koji su do tada bili na svojim radnim mjestima, izašli su na otvoreno i posve spontano


13

potrčali prema Cheu kako bi mu iskazali svoje simpatije, pozdravili ga bez uobičajenih laskavih riječi te mu, ako je moguće, stisnuli ruku.

Čuvari reda u tom istom brodogradilištu, policajci poslani iz up-rava u Zagrebu i Rijeci te agenti Udbe, političke policije, u civilu uzalud su pokušavali otjerati natrag to mnoštvo od preko dvije tisuće radnika. Međutim, nije se dogodilo ništa loše, nikakav incident; ti isti radnici stvorili su zaštitne kordone oko kubanskih gostiju te ih otpratili sve do izlaza iz brodogradilišta koji se nalazio u Industrijskoj ulici, onoj koja je slijedila smjer tramvajske linije prolazeći pored Tvornice torpeda, Rafinerije nafte i drugih postrojenja prije nego bi se nadovezala na trg na Mlaci, odakle se proteže ulica koja vodi do željezničke postaje i središta grada.

U novonastaloj gužvi ja sam, međutim, ostao odvojen od skupine ugled-nika koju sam morao slijediti jer mi je tako nalagalo zanimanje pa sam izgubio iz vida svoga suradnika, fotoreportera koji me svojim automobilom morao vratiti u redakciju. Ostavši sam i bez prijevoznog sredstva, tražio sam prečice kojima bih se domogao izlaza iz tvornice. I uspio sam našavši ga prije predstavnika vlasti i kubanskih gostiju.

Na pločniku sam ugledao dva parkirana džipa što su bili udaljeni neko-liko metara od tračnica tramvaja čije su vožnje toga dana bile obustavljene. Za volanima džipova sjedili su neki Kubanci. I oni su bili odjeveni u jed-nostavne uniforme revolucionarnih vojnika; i na njihovim je licima izbijala jedva primjetna brada. U okolici, začudo, nije bilo jugoslavenskih polica-jaca. Ili ih ja nisam vidio. Malobrojni civili na izlazu iz brodogradilišta, možda agenti u građanskim odijelima, nisu na mene obraćali nikakvu pažnju. Možda su mislili da sam jedan od njih. Kao da se ništa nije do-godilo, približio sam se jednom od džipova obraćajući se Kubancima na talijanskom jeziku. Razumjet će me, pomislio sam; talijanski i španjolski dva su sestrinska jezika. Doista, razumio me. Rekao sam mu da sam novi-nar, morao sam doći do grada, ali sam ostao bez prijevoza... Nisam završio objašnjenje. Upravo u tom trenutku pojavili su se Che Guevara i suradnici okruženi s najmanje dvadesetak policajaca i dužnosnika. Krenuli su prema automobilima i zauzeli mjesto. Druga vozila, ona jugoslavenska, pojavila su

Giacomo Scotti

14

se tko zna odakle, postavila se sprijeda i na začelje dvaju džipova i čekala da netko naredi polazak. U džip pored kojeg sam zastao ušao je Che Guevara. Vozač mu je rekao nešto što nisam razumio, a Che me zatim pozvao neka sjednem pored njega, iza vozačevih leđa. Pošli smo prema središtu grada slijedeći jugoslavenska vozila na čelu kolone.

Che Guevara je bio viši od mene najmanje dvadeset centimetara, no iako je zbog brade i snažne tjelesne konstitucije djelovao starije od mene, bili smo vršnjaci. Bio sam mlađi od njega pet mjeseci: on je napunio 31 godinu prije dva, a ja ću te godine imati za tri mjeseca.

Nisam se odvajao od Chea i njegove skupine; nakon što smo izašli iz automobila ispred zgrade nekadašnje talijanske banke, a u koju se sada smjestila okružna riječka uprava, odnosno Narodni odbor Rijeke, uspeli smo se na prvi kat gdje je kubansku delegaciju dočekao predsjednik Edo Jardas. Bio je komunist rođen u predgrađu Rijeke, u Kastvu, borio se u Španjolskom građanskom ratu u sklopu međunarodnih brigada. Potom je, krajem tridesetih godina, emigrirao u Kanadu. Vratio se u zemlju 1948. godine, nakon što je bio vođa kanadske Komunističke partije. Budući da smo se često susretali, čak i u njegovu domu na Kostabeli, znam da je, osim materinjega hrvatskog jezika i talijanskog, Jardas tečno govorio španjolski i engleski.

Ne znam o čemu su razgovarali Guevara i Jardas. I ovaj su put novinari trebali ostati na hodniku. Međutim, bio sam jedini koji se pridružio skupini Kubanaca i pratio ih tijekom šetnje gradskim Korzom. Zatim smo se au-tomobilima uputili prema Pećinama, istočnoj gradskoj periferiji, duž mor-ske obale, s druge strane mosta na Rječini koji je označavao staru riječku granicu.

Che Guevara mi je putem postavljao pitanja, kao i ja njemu. Unatoč vre-menskoj udaljenosti, mogao bih ponoviti naš razgovor od riječi do riječi, iako taj intervju nikada nije objavljen. U tome mi je pomogao stari, dragi novčanik. U riječima Fidelova osobnog suradnika nije bilo ničega posebnog, jasno, ničega ekskluzivnog, a još manje silovitog. Svrha njegova posjeta, rekao je, bila je uspostavljanje prijateljskih odnosa s raznim zemljama što


15

ih je obišao, pa i s Jugoslavijom čija je ostvarenja cijenio te s kojom je Kuba namjeravala uspostaviti diplomatske odnose, potpisati trgovačke spora-zume, ostvariti kulturnu razmjenu, surađivati na mnogim područjima. No, još zanimljivije stvari rekao mi je za stolom, u hotelu Park, prije i poslije ručka. Razgovarali smo o jugoslavenskoj politici (s kojom se on tada nije u potpunosti slagao), dao mi je naslutiti kako su političke i institucionalne uloge usko povezane, bio je zapravo čovjek od akcije, premda se kasnije pokazao kao dobar političar i službenik.

Udaljio sam se na nekoliko minuta od stola, telefonski priopćio svojim novinama izvještaj o posjetu brodogradilištu te obavijestio direktora i o intervjuu s Guevarom. Šef mi je izričito zabranio da napišem ijednu riječ o tom događaju, a ja sam se vratio na svoje mjesto za stolom, nasuprot kubanskom iznimnom ambasadoru.

U poslijepodnevnim satima kubansko je izaslanstvo napustilo Rijeku. Moje je sjećanje na oproštaj s Che Guevarom nekako nejasno, no siguran sam da se zbio na izlazu iz restorana hotela Park na Pećinama. Ovoga se puta obratio prevoditelju kako bi mi rekao da mu je drago što mu je jedan mjesni Talijan bio vodič po Rijeci, čak i na samo nekoliko minuta. Stisnuo sam mu ruku i ostao prikovan na mjestu dok se on udaljavao sa svojim i jugoslavenskim pratiteljima.

Sutradan, 19. kolovoza, nakon što su Guevara i njegovi suradnici ot-putovali u Ljubljanu, glavni grad Slovenije, sa žaljenjem sam zaključio da La Voce del Popolo nije objavio nijednu riječ o njihovu posjetu Rijeci: ništa od mog izvještaja, ništa od onoga što je prenijela službena jugoslavenska agencija Tanjug. Objasnili su mi kako nije bilo mjesta, raspoložive stra-nice bile su dovoljne tek za izvještaje, priopćenja, razgovore i komentare o popratnom i važnijem posjetu etiopskoga cara Haile Selassija. Nakon što su se nekoliko dana zanemarivale vijesti o posjetu Guevarina izaslanstva, na kraju su se potpuno i istisnule.

Objašnjenje je bilo samo djelomično prihvatljivo. Imao sam dojam da se Kubi nije željela posvetiti dovoljna pažnja. U to su vrijeme jugoslavenske novine donosile vijesti, gotovo uvijek, dva dana nakon događaja; išle bi u ti-

Giacomo Scotti

16

sak u poslijepodnevnim satima i donosile samo one tekstove što ih je ujutro provjeravala i odobravala cenzura posredstvom agencije Tanjug. Otuda i otezanja. Međutim, La Voce se tiskao noću i uspijevao je donositi sutradan barem lokalne izvještaje o zbivanjima iz prethodnoga dana. U istoj tiskari gdje i novine na talijanskom jeziku, tiskao se i Novi list, lokalni dnevnik na hrvatskom jeziku, koji je 19. kolovoza, barem u nekoliko rečenica, donio vijest o posjetu kubanskog izaslanstvu Zagrebu dva dana ranije: Zagreb, 18. kolovoza (Tanjug) – Jučer je u Zagreb stiglo izaslanstvo dobre volje Republike Kube. Članove izaslanstva predvođenog iznimnim ambasadorom Ernestom Guevarom (sic!) Sernom, dočekao je i pozdravio na željezničkoj postaji član Izvršnog vijeća hrvatskog sabora Jure Ivezić. Tijekom svog boravka u Zagrebu članovi kubanskog izaslanstva posjetit će tvornice “Rade Končar” i “Prvomaj-ska”. Iz Zagreba će nastaviti za Opatiju.

Dana 20. kolovoza, u kutku na dnu prve stranice, Novi list je objavio sljedeću vijest, nešto opširniju od one koju je razglasio Tanjug:

Rijeka, 19. kolovoza – Danas u podne izaslanstvo dobre volje Republike Kube predvođeno iznimnim ambasadorom, bojnikom Ernestom Guevarom Serna, posjetilo je predsjednika Narodnog odbora Rijeke, druga Edu Jardasa, s kojim su se zadržali u srdačnom razgovoru. Kubansko izaslanstvo jučer je u Opatiju pristiglo s Brijuna gdje ih je primio drug Koča Popović, savezni sekre-tar inozemnih poslova SFRJ. Nakon kraćeg odmora u Opatiji, izaslanstvo je jutros posjetilo brodogradilište “3. maj” zanimajući se za proizvodne procese i proizvodne kapacitete ovoga našega radnog kolektiva. Nakon što su primljeni u sjedištu Narodnog odbora Rijeke, predsjednik Edo Jardas ponudio je gala ručak u čast kubanskog izaslanstva u hotelu “Park”. Odmah poslije ručka izaslanstvo je napustilo naš grad i nastavilo put Ljubljane.

Vijest što je potpisuje M. B., odnosno Mario Barak, savršeni bilingvist koji će potom prijeći u redove La Voce del Popolo, imala je sljedeći naslov: Suradnici Fidela Castra u Rijeci – Kubansko izaslanstvo dobre volje primio Edo Jardas. Dio ove vijesti pojavljuje se u istim hrvatskim riječkim novi-nama 21. kolovoza: fotografija koju je snimio Pero Grabovac pod nazivom Suradnici Fidela Castra. Svi su na njoj: Ernesto Che Guevara, njegovi dru-


17

govi i jedan hrvatski pratilac, no desna je strana odrezana, odnosno dio gdje se nalazio novinar, mladi pisac i pjesnik Giacomo Scotti, u to vrijeme izvjestitelj La Voce del Popolo! Originalna fotografija ugledat će svjetlo dana gotovo pedeset godina kasnije!

Još i danas živući autor fotografije objasnio mi je kako je moja prisut-nost zasmetala nomenklaturi; ja kao osoba, s obzirom na neke odviše li-beralne stavove, nisam bio poželjan; zato je i planula cenzura.

Redakcija lista La Voce del Popolo išla je i korak dalje: jednostavno su odbijali moje članke.

Međutim, vezano uz epizodu što ju je Che Guevara završio na Brijuni-ma, rado ću otkriti, s razmakom od pola stoljeća, da na tom istarskom otočiću Chea nije primio samo jugoslavenski ministar vanjskih poslova Popović nego i Tito. Ušlo se u trag stenogramu u kojem Guevara govori obraćajući se maršalu toga ljeta 1959. godine. Donosim jedan ulomak:

Bili smo u prilici upoznati se s različitim fazama vaše velike borbe. Raz-gledali smo i muzej u Beogradu. Smatramo kako je vaša pobjeda u Drugom svjetskom ratu bila velika epopeja. Sretni smo zbog činjenice da je naša re-volucija stajala svega 20.000 ljudskih života. Zato možemo razumjeti veliku žrtvu jugoslavenskih naroda koji su izgubili 20.000 ljudi u samo jednoj bici. Znamo da želje upućene s Vaše strane o uspjehu naše borbe (kako bi se os-novala jedna nova Kuba) nisu samo jednostavan iskaz ljubaznosti; tijekom našega putovanja po Jugoslaviji shvatili smo da kubanski narod među vašim narodima uživa iskrene simpatije. Jugoslavija je već razriješila brojne pro-bleme, a mi smo osvijestili važnost vaših uspjeha i vaših iskustava. Nastojat ćemo ih prenijeti našem narodu na najprimjereniji način. U vanjskoj politici pokušat ćemo zauzeti položaj nesvrstanosti, ostati izvan blokova, na liniji politike neutralnosti, zajedno s narodima koji slijede vlastite puteve neovis-nosti.

Istodobni posjet etiopskoga cara zauzeo je prostore svih jugoslavenskih novina više od tjedan dana. Listajući dnevne tiskovine onoga vremena, naći ćemo komentare i priloge o Che Guevari i kubanskom izaslanstvu. O tome se govorilo u izvještaju od 22. kolovoza, no radilo se o vijesti njihova

Giacomo Scotti

18

odlaska avionom iz Beograda u Kairo, odakle su Kubanci nastavili za Su-dan, Ganu i Maroko. Od lokalnih novina – računajući sve – samo je Novi list objavio jednu jedinu vijest o boravku Guevare i njegovih suradnika u Rijeci te poznatu fotografiju.

Znatno drugačiju važnost Kubanci su pridali Cheovu putovanju po Ju-goslaviji. Odjek o tome nalazimo u upravo u riječkim dnevnim novinama na hrvatskom jeziku koje su u izdanju od 9. rujna objavile: Ernesto Che Guevara vratio se u Havanu poslije tromjesečnog putovanja po Europi, Aziji i Africi na čelu posebnoga kubanskog izaslanstva dobre volje. Bojnik Raul Castro, zapovjednik kubanskih oružanih snaga, zaželio mu je dobrodošlicu u prisutnosti odbora za doček što ga je činilo otprilike 2000 ljudi. Stigavši na madridski aerodrom, u svom govoru Guevara je rekao kako ga se više od bilo koje zemlje dojmila Jugoslavija. Iznio je potom nadu da bi Kuba mogla uspostaviti trgovinske odnose s Jugoslavijom uvozeći iz te zemlje električne uređaje, autobuse i poljoprivredne strojeve u zamjenu za šećer.

Danas, nakon pola stoljeća, želim iznijeti dio zdravice što ju je Che izgo-vorio na ručku u Rijeci te priču koju mi je taj isti Che ispričao tijekom onih kratkih, ali nezaboravnih sati što smo ih zajedno proveli. U razgovoru je obavijestio vlasti koje su ga ugostile kako je u danima dok se izaslan-stvo nalazilo u Jugoslaviji, na Kubi otkrivena i osujećena urota. O tome ga je telefonski osobno obavijestio Castro: između 10. i 13. kolovoza Kubu su trebali napasti odredi nekadašnjeg diktatora Batiste koji su imali svoja uporišta u Dominikanskoj Republici.

Guevara nije volio govoriti o sebi. Sve ono što bih vam mogao reći o našoj revoluciji, kazao mi je, malo je u odnosu na jugoslavensku revoluciju. Pa ipak je ispričao jednu epizodu o posljednjim danima oružanih sukoba na Kubi. Pod kišom granata Batistinih vojnika, deset revolucionara zavje-tovanih smrću krenulo je u napad na posljednja uporišta u Santa Clari približavajući se oklopljenom vlaku.

Evo Guevarine priče:Nedaleko, jedan naš ratnik sjedio je bez puške promatrajući napad svojih

drugova.


19

“Što radiš ovdje?” upitao sam ga.“Ne mogu nastaviti”, odgovorio je. “Drugovi su mi uzeli pušku jer sam

uzaludno potrošio spremnik, a nemamo dovoljno streljiva.”Rekao sam mu: “Moraš si nabaviti, što je brže moguće, novu pušku,

oduzeti je neprijatelju, čak i pod cijenu da mu odvažno pristupiš golim ru-kama.”

Sutradan sam otišao u bolnicu kako bih obišao naše ranjenike.Posljednja bitka bila je završena. Jedan od ranjenika me zaustavio i upi-

tao:“Bojniče, sjećate li me se? Uspio sam zadobiti pušku...”Bio je to čovjek kojeg sam susreo dan ranije. Pored ležaja stajala je puška

prljava od krvi...Nakon nekoliko dana ranjenik je zauvijek zatvorio svoje oči.Pitao sam Guevaru namjerava li se vratiti liječničkom pozivu. Odgo-

vorio je da se narod može liječiti i na taj način, odnosno promjenama u zemlji.

Od toga dana, toga nezaboravnog 18. kolovoza 1959., nakon šetnje i zajedničkog ručka s Che Guevarom, sa zanimanjem i intimnom nostal-gijom pratio sam egzistencijalna i politička zbivanja velikog revolucio-nara, sanjara koji se, u svim govorima održanima u UN-u i na drugim međunarodnim forumima u Aziji, Africi, Latinskoj Americi i Europi, potvrdio kao žilavi pobornik prava i nada naroda trećeg svijeta. Zaplakao sam kada sam saznao za njegovu tragičnu smrt.

Od te daleke 1959. godine u mislima sam slijedio El Chea tijekom njego-va tako kratkog života obilježenog nemalim trenucima povijesne važnosti. Poput onoga kada je 1965. postao jedan od karizmatičnih predvodnika kubanske političke organizacije koja je te godine prerasla u Komunističku partiju. Te iste godine u travnju napustio je Kubu kako bi se premjestio u Afriku gdje je predvodio revolucionarnu misiju koja je podupirala narodni ustanak u Kongu. Vrativši se potajno na Kubu u prosincu, osniva uporišta pokreta koji je trebao zametnuti ustanak u Boliviji, gdje je stigao u stude-nom 1966. prkoseći vojnoj diktaturi te zemlje u kojoj je, međutim, pronašao

Giacomo Scotti

20

smrt. Ostaju nam njegovi dnevnici, njegovi zapisi. U njima čitam: Znam, može vam djelovati smiješno, ali je istinito i važno reći: pravu revoluciju podupire velika snaga ljubavi.

Napomena autoraPrvi koncept ovoga teksta objavljen je 2007. godine kao dodatak Novoj Alabardi u Trstu, dosje br. 27. Ovo izdanje čitateljima nudi djelomično izmijenjen i znatno proširen tekst uslijed kasnije provedenih istraživanja.


21

Kada saznaš da sam umro(Che Guevara pjesnik)

Uporan čitatelj stihova, Ernesto Che Guevara na kraju se i sam ogledao u pjesništvu. Na sljedećim stranicama predstavit ćemo neka pjesnička djela što ih je napisao Che tijekom svoga revolucionarnog puta te neka razmišljanja iz njegova dnevnika. Također, tu je i pjesma Roquea Daltona Kasni noćni sat.

Giacomo Scotti

22

Starice María

Starice María, umrijet ćeš; želim ti ozbiljno govoriti: Tvoj život bješe krunica sva od patnje ne bijaše voljenog muškarca, ni zdravlja, ni novca, tek glad da je s drugim podijeliš; želim govoriti o tvojoj nadi,tri različite nade koje je tvoja kći skovala ni ne znajući kako.Primi ovu ruku odraslog čovjeka djetinjoj nalik u svoje dotjerane žutim sapunom. Protrljaj svoje tvrde žuljeve i čiste članke u nježnom stidu mojih liječničkih ruku. Slušaj, proleterska bako: vjeruj u čovjeka koji dolazi, vjeruj u budućnost koju nećeš nikada vidjeti.Niti se moli nemilostivom bogukoji je cijeloga života zavaravao tvoju nadu.Niti traži od smrti milost da bi vidjela kako rastu tvoja mulatska milovanja;nebesa su gluha i u tebi zapovijeda ono mračno, nadasve imat ćeš crvenu osvetu,kunem ti se puninom svojih ideala svi će tvoji unuci doživjeti zoru, umri u miru, stari borče. Umrijet ćeš, starice María;


23

trideset obrisa mrtvačkog pokrova pogledom će reći zbogomonog dana kada odeš.Umrijet ćeš, starice Maríazanijemit će zidovi prostorijekada se smrt spregne s astmomi upare svoju ljubav u tvome grlu.Ta tri milovanja sačinjena od bronce(jedina svjetlost koja ublažava tvoju noć) ta tri unuka zaodjevena glađu,čeznut će za člancima tvojih starih prstijugdje su uvijek pronalazili poneki osmijeh.Bit će to sve, starice María.Tvoj život bješe krunica suhonjavih patnji,ne bijaše voljenog muškarca, zdravlja, veselja, tek glad da je s drugim podijeliš,tvoj život bješe tužan, starice María. Kada objava vječnog počinkazamuti bol tvojih zjenica,kada tvoje ruke doživotne čistačice upiju posljednje iskreno milovanje,misliš na njih... i plačeš, jadna starice María.Ne, ne čini to!Ne moli se nehajnom bogu koji je cijeloga životazavaravao tvoju naduniti traži od smrti milost,tvoj život bješe stravično zaodjeven glađu,

Giacomo Scotti

24

a na kraju se zaodjenuo astmom.No, želim ti navijestiti, potiho, muževnim glasom nade,najcrveniju i najmuževniju osvetuželim se zakletipuninom svojih ideala.Primi ovu ruku odraslog čovjeka djetinjoj nalik u svoje dotjerane žutim sapunom,protrljaj svoje tvrde žuljeve i čiste članke u nježnom stidu mojih liječničkih ruku. Počivaj u miru, starice María,počivaj u miru, stari borče, svi će tvoji unuci doživjeti zoru, KUNEM SE.


25

I ovdje

“Ja sam mestik”, uzvikuje slikar užgane palete,“ja sam mestik”, dovikuju mi proganjane životinje,“ja sam mestik”, zazivaju pjesnici čudaci,“ja sam mestik”, zaključuje čovjek koji me zatičeu dnevnoj boli svakog ugla,čak i kamenita zagonetka mrtve rasemilujući djevicu od pozlaćenog drveta:“mestik je ovo čudovišno dijete moje utrobe.”I ja sam mestik u drugom pogledu:u borbi u kojoj se ujedinjuju i pobijaju obje sile kojese bore za moj um, sile koje me zazivaju osjećajućiiz moje utrobe neobičan okus plodazarobljenog prije no što je dosegao zrelost stabla.Okrećem se u granice Hispanske Amerikekako bih kušao prošlost koja obuhvaća kontinent.Uspomena klizi neizbrisivom finoćompoput udaljene jeke zvona.

Giacomo Scotti

26

(Bez naslova)

I posijana u krvi moje smrtidaleka i nestalnih korijenapod skamenjenim vremenom,Samoća!,sjetni cvijet živućih zidova,Samoća moga prolaženja zaustavljenog na zemlji.


27

Na nogama sjećanje palo na put

Na nogama sjećanje palo na put,umorno što me slijedi bez prošlosti,zaboravljeno na nekom stablu uz put.

Ići ću tako daleko da sjećanje umrerazoreno na kamenju puta, i dalje ću biti isti hodočasniks patnjom iznutra i osmijehom izvana.

Taj obli i snažni pogled čarobnim zamahom mulete*

izbjegao je u mojoj žudnji svaki ciljpretvarajući me u vektor tangente.

I ne željeh gledati da te ne bih vidio,rumeni toreadoru moje sudbine,kako me dozivaš izrazom nezadovoljstva.

* Muleta – štap na kojem visi crvena krpa i kojim toreador mami bika.

Giacomo Scotti

28

Pjesan Fidelu

Pođimo,vatreni proroče zore,skrovitim, napuštenim stazamaosloboditi zelenog krokodila kojeg toliko voliš.

Pođimo,potucimo uvrede čelompunim buntovnih zvijezda boga Marsa,zakunimo se da da ćemo doseći pobjedu ili pronaći smrt.

Kada odjekne prvi pucanj i probudi sedjevičanski začuđena cijela šikara,ondje, uz tebe, smireni borci,mi ćemo biti.

Kada tvoj glas pronese na sve četri straneagrarnu reformu, pravdu, kruh, slobodu,ondje, uz tebe, s istim naglascima,mi ćemo biti.

I kada zdravstvena operacija protiv tiraninabude privedena kraju,ondje, uz tebe, iščekujući posljednju bitku,mi ćemo biti.


29

I ako se na našem putu isprepriječi željezo,zatražit ćemo rubac kubanskih suzada se prekriju kosti gerilacana putu u američku povijest.

Giacomo Scotti

30

Kasni noćni sat

Kada saznaš da sam umrone izusti moje imejer zaustavila bi sesmrt i počinak.

Kada saznaš da sam umroizreci čudne slogove.Izgovori cvijet, pčela,suza, kruh, oluja.

Ne dozvoli da tvoje usne pronađumojih jedanaest slova.Spava mi se, volio sam,dosegao sam tišinu.

Roque Dalton


31

(Citati)

Budimo realisti, zahtijevajmo nemoguće.

Jedine izgubljene bitke jesu one koje se ni ne vode.

Ili smo sposobni raspravom pobiti suprotna mišljenja ili im moramo dopustiti da se izraze. Nije moguće pobiti mišljenja silom jer to sprječava slobodan razvoj uma.

Ja nisam osloboditelj. Osloboditelji ne postoje. To su narodi koji oslobađaju sami sebe.

Sve dok se na boju kože ne bude gledalo kao na boju očiju, mi ćemo se i dalje boriti.

Budite uvijek sposobni osjetiti u svoj punini bilo kakvu nepravdu počinjenu protiv bilo koga u bilo kojem dijelu svijeta. To je najljepša kvaliteta dobro-ga revolucionara.

Giacomo Scotti

32

Conga Nazima Hikmeta

Stihovi velikoga turskog pjesnika i pisca Nazima Hikmeta (1902. – 1963.) koji su objavljeni na sljedećim stranicama, pripadaju kraćem spjevu Conga s Fidelom, poetski ples kubanske revolucije (u talijanskom origi-nalu prijevod potpisuje Joyce Lussu, Edizioni Robin, Rim, 2008.). Spjev se prvi put pojavljuje na talijanskom jeziku 1961. godine u Milanu, u izdanju Edizioni Avanti! Posljedica je putovanja na Kubu što ga je turski pjesnik i pisac poduzeo početkom šezdesetih godina. Bilo je to vrijeme Tricontinen-tala, njegova izvanrednog plana oslobađanja naroda od pritisaka blokova, kako navodi Lussu u razgovoru s Maurizijom Vocerom u Otrantu tijekom srpnja 1996., a koji je objavljen u romanskom izdanju Hikmetova poetskog plesa. Dodao je kako je tada u Italiji djelovala jaka struja koja je bila na-klonjena i podupirala Pokret nesvrstanih što ga je poticao i predvodio jugo-slavenski vođa Tito te predsjednici Egipta i Indije, Naser i Nehru. Bio je to pokret koji je koračao u smjeru nepristranosti u odnosu na vojne i ekonom-ske blokove (NATO s jedne i Varšavski pakt s druge strane), a snažno su ga podržavale i antikolonijalističke snage. Pored simpatija za nesvrstanost što ih je Che Guevara prikriveno izrazio tijekom svog posjeta Jugoslaviji u ljeto 1959. godine te što ih je odlučno podržao među kubanskim političkim vrhom, u to vrijeme svijetom je zavladao snažan osjećaj kubanske revolucije i zbog toga je – citirajmo još jednom Lussua – Nazim Hikmet odlučio otići na Kubu kako bi opjevao revoluciju...


33

Conga* s Fidelom

jest priča koja govori o čovjeku o njegovoj mladosti o njegovim nadanjimaveć su je ispričali bolje od mene ispričat će je bolje od meneprijatelji i neprijatelji nema više nikoga tko ju nije čuo.

Batista bijaše rob kralju zmijamilijunašima koji su se obogatili šećernom trskom, domoroci ili jenkiji,onima koji su zaradili na kavi, duhanu, domoroci ili jenkiji,vojsci od pedeset tisuća vojnika s bojnim kolima i avionima i vojarnama koji su ubijali hrabre bijući ih na smrt nakon što bi ih uškopili i oslijepili,vratima komesarijata ispred kojih su trunuli leševi okrenuti na leđa,vici koja je parala zidove komesarijata koprcajući se poput ranjenih ptica

*Conga – afrokubanski ples uz bubnjeve.

Giacomo Scotti

34

u toplim noćima,frankističkim svećenicima kockarnicama preprodavačima heroinagangsterima domorocima ili jenkijima kurvama petnaest tisuća samo u Havanionome što truli iznova bačeno na morsku obalu,Batista, general smradâ leševa pomiješanih s teškim slatkastim mirisom cvijeća (u njegovom narodu od šest milijuna četiri milijuna izgladnjelih milijun tuberkuloznih)Batista bijaše rob veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u deset je godina osigurao sebi milijardu dolarabijaše rob dolaruSjedinjenim Američkim Državamavojnim snagama Sjedinjenih Američkih Država.U listopadu 1956.osamdeset i dvije osobe, uključujući Fidela,spustile su se u vodu s broda Granma koji se približio do obalespustile su se držeći oružje iznad glave uronjene u vodu do pojasaizašle su na obalu pod paljbom mitraljeza otvorenom u trenu


35

izbjegavajući svjetla projektora koja su prekopavala i njuškala tamu poput policijskih pasagnječeći pod koracima velike žabe i povike “opkoljeni ste! predajte se!”kako bi uskočile u lokve među šećernom trskomkako bi se popele na brežuljke među palmama i kokosovim orasima;našli su se iznova na brdima Sierredvanaestorica živih, uključujući Fidela, od osamdeset i dvojiceu studenom ‘56. bijaše ih dvanaestorica, uključujući Fidela,u prosincu ‘56. bijaše ih sto pedesetorica uključujući Fidela,u veljači ‘57. bijaše ih petsto, uključujući Fidela,zatim ih bijaše tisuću, uključujući Fidela, pet tisuća, uključujući Fidela,bijaše ih milijun, sto milijuna, čitavo čovječanstvo,i u siječnju 1959.potukli su Batistui vojsku od pedeset tisuća i milijunaše koji su se obogatili šećerom domoroci i jenkijii milijunaše koji su zaradili na kavi duhanu domoroci i jenkijii vojarne i komesarijate gdje su trunuli leševii preprodavače heroina i kockarnicei veleposlanika Sjedinjenih Američkih Državai kopnene morske zračne snage

Giacomo Scotti

36

Sjedinjenih Američkih Državai smrad leševapomiješan s teškim mirisom cvijećaraspršio seraspršio se strah od Sjedinjenih Američkih Država.


37

Ova je knjiga objavljena uz financijsku pomoć Grada Rijeke.

Također se zahvaljujemo na razumijevanju autoru te njegovom talijan-skom izdavaču na ustupanju autorskih prava za objavljivanje ove knjige. Zahvaljujemo se i Petru Grabovcu na nezaboravnoj fotografiji na naslovnoj stranici.

Alberto Díaz Gutíerrez, kubanski fotograf pod pseudonimom Alberto Korda, autor je najpoznatije, gotovo ikoničke Cheove fotografije, kada je snimljen na komemo-raciji pogunulim revolucionarima u Havani. To je ujedno i najobjavljivanija foto-grafija svih vremena čija se vrijednost danas procjenjuje na više stotina tisuća eura.

ObjaviKnjigu.com

PR

OZ

A F

OT

OG

RA

FIJ

A S

CH

E G

UE

VA

RO

M

ISBN

978

-953

-693

9-97

-8

giacomo scotti (Saviano, Napulj, 1928.) već više od 60 godina živi u Hrvatskoj, i kao građanin svojih dvaju zavičaja, od 1986. godine Giacomo Scotti živi i stvara između Italije i Hrvatske. Kao pripovjedač, pjesnik i esejist napisao je i objavio na talijanskom i hrvatskom jeziku preko 100 djela (romana, zbirki novela i kratkih proza, pjesničkih knjiga, priča za djecu te eseja iz oblasti etnografije i povijesti). Većina djela mu je prevedena na 12 europskih jezika. Za svoju je bogatu književnu djelatnost dobio brojna domaća i inozemna priznanja.Svojim prevodilačkim i esejističkim radom Giacomo Scotti dao je neizmjeran doprinos i afirmaciji južnoslavenskih književnosti u Italiji. Tijekom pedesetak godina svoga intenzivnog prevodilačkog rada kod renomiranih je talijanskih nakladnika objavio niz zapaženih antologija iz suvremene hrvatske književnosti, kao i pojedina djela i izbore najistaknutijih hrvatskih autora, ali i djela iz srpske i književnosti Bosne i Hercegovine. K tomu, u književnim je časopisima i drugim publikacijama diljem Italije objavio i više od tisuću prijevoda pjesničkih i proznih ostvarenja autora iz većine južnoslavenskih književnosti.U prijevodu i adaptaciji Giacoma Scottija na talijanskim su kazališnim scenama izvođena dramska djela “La tempesta” Pere Budaka i “Signori Glembay” Miroslava Krleže.Giacomo Scotti član je hrvatskog P.E.N.-a, Društva hrvatskih književnika i Talijanskog saveza pisaca. Aktivan je u mirotvornim europskim pokretima.

Dana 9. listopada 1967. u La Higueri (Bolivija) okrutno je ubijen revolucionar Ernesto Che Guevara, El Che. Imao je 39 godina. Četrdeset godina kasnije, od 28. siječnja do 19. veljače 2009., u izložbenoj dvorani Filodrammatice, u srcu Rijeke, u Hrvatskoj, javnost ovoga kvarnerskog grada mogla je posjetiti izložbu o Cheovu životu koja se sastojala od fotografija, pisama, rukopisa, knjiga i ostalih dokumenata iz arhiva obitelji Guevara, ponajviše očeva. Samo jedna fotografija tom prigodom nije pripadala spomenutom arhivu, nego su je pridodali gradski organizatori izložbe pobuđujući isprva čuđenje i znatiželju, potom oduševljenje građana te golem interes novinara. O toj fotografiji, tko ju je, kako i kada snimio te zašto prije toga nikada nije bila objavljena, ispričat ću vam u ovom svom skromnom sjećanju.

fotografija s che guevarom

Documents