Glavni mislioci renesanse

G. Plethon – Grk, iz Bizanta je došao na kongres za pomirenje i ujedinjenje grčke i latinske crkve, pokrenuo interes za grčki jezik i izvorni studij grčkih djela (u Platonu i platonizmu vidio je mogućnost da čovječanstvo nađe svoje vjersko jedinstvo i mir)

N. Kuzanski – čovjeka i svijet vidi kao jedinstvo suprotnosti

N. Machiavelli – svojim političkim realizmom utemeljuje novovjekovnu filozofiju politike ( on naturalistički prikazuje povijesne zgode Italije svoga doba; država nije božanskog podrijetla, ona je izraz interesa i potreba, pa je zato opravdana bezobzirnost kojom se moć stječe i održava po načelu da cilj opravdava uporabu svakog sredstva)

Thomas Morus i T. Campanella – renesansni socijalni utopisti

T. Paracelsus – osnivač moderne medicine, zasnovane na istraživanju prirode i promatranju čovjeka

M. de Montaigne – tvorac eseja kao literarnog izraza, skeptik koji suprotstavlja znanje i vjerovanje

J. Bohme – mistik koji poistovjećuje čovjeka i svijet

H. Grotius – utemeljitelj međunarodnog prava (zastupa tezu da je prirodno pravo prirodno umno pravo)

Giordano Bruno – odbacuje sve službene autoritete jer „jedini autoritet treba biti razum i slobodno istraživanje“

Svjetska duša nije nedjeljiva kao točka, nego na neki način kao glas „Kao grub primjer možete si predstaviti neki glas koji je sav u jednoj sobi i u svakom njemu dijelu, jer ga svagdje nalazimo u cijelosti, kao što ove riječi koje ja govorim čuju svi…“

Zagovara tezu da se suprotnosti (oprječnosti) svijeta stapaju u jedno npr. zakrivljenost kruga, što on više raste, sve se više približava pravoj crti

Njegovo učenje je bilo pod utjecajem panteizma N. Kuzanskog i F. Petrića te N. Kopernika Svemir je beskonačan, u njemu je mnoštvo svjetova. Sva je priroda živa, oduhovljena. Bog

nije izvan svijeta, nije transcendentan, on je duša svemira, sila koja je u svemu prisutna, život koji svaku pojedinu stvar prožima(učenje da duh, duša, život prožimaju sve stvari se zove hilozoizam - Tales) . Bog je uzrok i počelo svega. On je sav u svijetu, sav u cijelom svijetu i sav u svakom njegovu dijelu. „Priroda je Bog u stvarima“, ono jedinstvo što ujedinjuje suprotnosti svijeta, spaja ih u skladnu cjelinu ljepote prirode. Bog je osnova jedinstva prirode: kao nestvorena stvaralačka moć(natura naturans) oblikuje se do stvorene prirode(natura naturata). Svijet je jedan, jedinstven, beskonačan: sastoji se od monada – minima (atoma koji su centri sila!). Čovjek upravo kao dio svjetske cjeline može spoznati svijet i izraziti sve suprotnosti svijeta; spoznaja nije ništa drugo nego samospoznaja čovjeka.

U beskonačnosti svijeta i mnoštvu svjetova nisu ni Zemlja ni čovjek više u središtu, ali čovjek ima svoje mjesto i vrijednost

Nema izgubljenog raja, zbiljski svijet jedini je kojemu čovjek pripada i koji čovjeku ostaje Svojim vlastitim trudom i naporom čovjek kao radnik (homo faber) gradi i određuje svoj

život, sudbinu i sreću

Empirizam i racionalizam

Na početku je novoga vijeka glavna filozofska problematika bila problematika metode, a nametnuo je razvoj same znanosti. Dvojica utemeljitelja novovjekovne filozofije Francis Bacon i Rene Descartes istaknuli su kao središnje pitanje upravo pitanje postupka znanstvenog istraživanja. Bacon polazi od empirijske prirodne znanosti, a Descartes od matematike i fizike. Premda im je polazište različito, oni su zajednički postavili temelje, doduše jednostranim i suprotnim, glavnim metodološkim koncepcijama na početku novoga vijeka: empirizmu i racionalizmu. U filozofiji se javlja i problem države, društvenog ugovora i suvereniteta.

Mislioci engleskog empirizma(F. Bacon, T. Hobbes, J. Locke, G. Berkeley i D. Hume) usredotočeni su na dva središnja problema; na pitanje metode prirodoznanstvenog istraživanja i pitanje države.

J. Locke – utemeljuje spoznajnu teoriju kao filozofsku disciplinu. Sistematičar je i time osnivač engleskog empirizma. Začetnik je prosvjetiteljskog pokreta. On zastupa ideju o neotuđivosti narodnog suvereniteta.

G. Berkeley – u skladu sa svojim vjerskim osjećajem i uvjerenjem pobija materijalizam i dovodi empirizam do religioznog idealizma

D. Hume – vodi empirizam do odbacivanja pojma supstancije, do konzekvencije skepticizma, a time i do pitanja opravdanosti i održivosti empirističkog gledišta kao spoznajno-teorijske orijentacije

Racionalizam 17. stoljeća naziv je kojim označujemo osnovno spoznajnoteorijsko usmjerenje trojice velikih filozofa. Francuz Descartes, nizozemski Židov Spinoza i Nijemac Leibniz dali su racionalistički filozofski okvir onom silnom zamahu matematike, mehanike, optike, odnosno revolucionarnome napretku prirodne znanosti uopće u 17. st.

Francis Bacon – djela Instauratio magna i Novi organon ili upute za tumačenje prirode

Cilj je znanosti i filozofije opskrbiti „ljudski život pronalascima i dobrima“, ovladati prirodom, povećati čovjekovu moć nad prirodom, jer „znanje je moć“

Pored određenja cilja Baconu je središnje pitanje pitanje kritike i prevladavanja stare logike, zatim izgradnja i opravdanje ispravnog postupka prirodoznanstvenog istraživanja. Zato on i traži novi organon (novo oruđe) znanosti, jer je dotadašnja silogistička logika neprikladna za pronalaženje znanja, a postignuta znanja nekorisna su za djelovanje. Prava je i jedina metoda indukcija.

Najprije je potrebno duh naš osloboditi svih mogućih zabluda, predrasuda, krivih pojmova koji su se kao idoli godinama nagomilavali u ljudskoj svijesti te ometaju pristup istini.

Idoli plemena zasnovani su u ljudskom rodu: čovjek po svojoj prirodi griješi u spoznaji, prirodu svog razuma miješa s prirodom stvari; tako unosi više reda i jednakosti u svijet nego što ih u svijetu ima, pa zamišlja da se sve na nebu kreće u savršenim krivuljama; služi se nadalje predrasudama, nastoji sve uskladiti sa svojim već otprije prihvaćenim uvjerenjima itd.

Idoli spilje zablude su koje počinja pojedinac kao pojedinac zbog manjkavosti svoje prirode, svog odgoja, pročitanih knjiga, svojih autoriteta, sklonosti novome ili divljenja starome itd.

Idoli trga su, kaže Bacon, najneugodniji: rezultat su međusobnog odnosa ljudi, sporazumijevanja, govora, odnosno slobodne i neprecizne uporabe riječi.

Idoli teatra posljedica su filozofskih dogmi i teorija (izmišljenih drama), nekritički prihvaćenih načela pojedinih znanosti i pogrješaka u postupku dokazivanja.

Napredak u znanosti treba biti postupan i sustavan, zasnovan na izgradnji istinskih tablica slaganja i razlike te usmjeren prema spoznaji uzroka i općih zakona (formi) prirode. A iz spoznaje će zakona proizaći mogućnost djelovanja i vlast nad prirodom. Bacon je sve nade usmjerio prema indukciji kao jedinoj valjanoj metodi, a negirao je svaku vrijednost dedukcije. Nije pritom uviđao da su indukcija i dedukcija inverzni i korelativni postupci, koji ne samo što teorijski opravdavaju jedan drugoga, nego se u praksi znanstvenog istraživanja i svakidašnjeg mišljena isprepleću i nadopunjuju.

Rene Descartes

Čovjek je sposoban spoznati istinu, ali osnovno je pitanje postupka istraživanja. Kao i Bacon kritizira slabosti tradicionalne skolastičke logike, analitiku starih i algebru novih pa traži samo nekoliko jednostavnih načela kojih bi se mogao lako pridržavati i tako osigurati uspjeh spoznaje.

4 pravila metode:

1. Načelo prema kojemu ništa ne prihvaćamo kao istinito osim onoga što spoznajemo jasno i razgovijetno. Descartes tako ruši sve autoritete, te najodlučnije tvrdi da je za njega (novovjeka čovjeka) jedini kriterij istinitosti jasnost i razgovjetnost spoznaje.

2. Drugo je načelo analitičko: teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove

3. Načelo sinteze: red i postupnost od jednostavnoga k složenome

4. Načelo provjeravanja potpunosti postupka

Descartes je odlučio u sve posumnjati (u matemičke dokaze, u postojanje svijeta, stvari, Boga, vlastito tijelo). No upravo tada je uvidio da je, dok sumnja, dok misli da je sve krivo, nužno da on jest. Mislim, dakle jesam (Cogito ergo sum). Ta istina tako je pouzdana da se u nju ne može sumnjati. To je prva i najsigurnija od svih spoznaja; njezina je nedvojbenost neposredna, intuitivna. Cogito (mislim) znači u Descartesa samosvijest. Novovjeka filozofija polazi tako od prve istine; samoizvjesnosti svijesti. Čovjeka je za njega najprije misaono biće. I na tome se temelji njegovo racionalističko gledište. Samo razum može odrediti što je istinito. Presudno je uvjerenje razuma. Čistim je mišljenjem moguće deduktivno, neovisno o iskustvu, spoznati zbilju. Takve se istine nazivaju apriornim spoznajama ili urođenim idejama. Dedukcija je u Descartesa postupak izvođenja istina iz prvih intuitivnih, očitih istina. U jednostavnim zaključcima dedukcija se svodi na intuitivan uvid. U složenim situacijama potrebno je nabrajanje ili indukcija. Analiza istine mislim – jesam svaku istini čini nedvojbenom. Jasnost i razgovjetnost jamče tu istinu, pa tako postaju općim kriterijem istine. Ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje. Ideju bića savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi jedino to savršenije biće, koje sadržava sva savršenstva. To je Bog. (Eto opet ontološkoga dokaza!) Bog je jamac istinitosti. Istinito je, doduše, samo ono što spoznajem jasno i

razgovijetno (to je jedini kriterij istinitosti), ali Bog svojim savršenstvom jamči da se ne varamo u onome što spoznajemo jasno i razgovijetno.

Dualizam:

Descartes razlikuje dvije supstancije: duh i tijelo; misleću stvar i protežnu stvar. Materiju shvaća Descartes samo kao protežnost, prostornost, djeljivost, pokret. Njome vladaju pravila mehanike, „koja su ista kao i pravila prirode“. Sav tjelesni svijet kreće se prema zakonima mehanike. Tijela životinja tek su strojevi, automati. Jedino čovjek ima dušu.

Ali upravo tu, u problemu odnosa duše i tijela iskrsavaju za Descartesa načelno nerješive teškoće; dvije supstancije shvatio je bio međusobno neovisno i nesvodljivo, a sada mu se kao iskustvena činjenica nameće uzajamno djelovanje duše i tijela u čovjeku. Tvrdnjom, pak, da u epifizi „životni duhovi“ djeluju na tijelo, samo je prividno riješio problem.

Slavan je kao „otac novovjeke filozofije“, kao znanstvenik – osnivač je analitičke geometrije, otkrio je zakon loma svjetlosti, u mehaniku je uveo pojam veličine gibanja i načelo održanja sveukupne količine gibanja

Odnos tjelesne i duhovne (protežne i misleće) supstancije Descartes nije uspio riješiti. U tome je temeljna slabost njegova dualizma – uostalom, kao i svakog dualizma uopće. Ta teškoća i potreba njezina prevladavanja polazni je motiv Spinozina monizma.

Baruch de Spinoza

Kao i Hobbes, pod čijim je utjecajem bio, uči Spinoza da u prirodnom stanju svaki pojedinac u borbi za samoodržanje ima prirodno pravo na sve što može. Ali bez uzajamne pomoći ljudi bi živjeli bijedno. Uviđajući prednosti života u zajednici, dogovaraju se da će svime upravljati prema razumu: zbog straha od većeg zla, odriču se dijela prirodnog prava i obvezuju na pokornost vlasti, koja tako postaje jamcem poretka. Ali ta pokornost ne može biti apsolutna. Građani – podanici mogu zamijeniti vlast ako ona radi protiv njihovih interesa. Svrha države nije da ljudi od nje strahuju, nego je svrha države sloboda.

Središnji pojam Spinozine filozofije jest pojam supstancije. Kao sljedbenik Descartesa i njegova racionalizma on prihvaća i definiciju supstancije („stvar koja tako postoji da joj za postojanje nije potrebna nikakva druga stvar“), te je određuje kao uzrok same sebe. Suprotno Descartesovu dualizmu zaključuje Spinoza da je supstancija nužno jedna. To je Bog ili priroda, beskonačna stvaralačka vječna priroda svega što jest, natura naturans. Tom tezom Spinoza nastavlja renesansnu i novovjekovnu panteističku misao o jedinstvu svijeta.

Supstancija ima beskrajno mnoštvo atributa (svojstava), koji su jednako tako beskrajni kao i božanska beskrajna supstancija, bit koje oni neposredno izražavaju. Ništa nema atribute jer je ništa, nešto ima atribute, a Bog mora imati sve atribute. Ljudi pak spoznaju samo dva takva atributa: to su prožetost i mišljenje.

Modusi su (stanja supstancije) konačne, ograničene, jedna drugom uzrokovane pojedinačne stvari, stvorena priroda, natura naturata. Oni posredno izražavaju bit beskrajne prirode ili Boga. Čovjek je

isto tako modus prirode; duša i tijelo dvije su strane iste biti; odlike duha i određenja tijela jedna su te ista stvar promatrana pod atributom mišljenja ili pod atributom protežnosti.

Determinizam – Supstancija je uzrok same sebe (causa sui); ali svaka ograničena stvar određena je, uzrokovana je drugom takvom ograničenom stvari, ona opet drugom, i tako u beskonačnost. Svijet je splet pojava koje su međusobno apsolutno determinirane. Svijetom vlada nužnost, pa slučaju nema mjesta.

Paralelizam atributa i modusa – protežnost i mišljenje beskrajna su svojstva iste vječne prirode ili Boga. Supstancijalni identitet atributa objašnjava paralelizam stvari i ideja(red i veza stvari isti su kao red i veza ideja). U tom paralelizmu razriješen je i spoznajni problem. Svijet je prožet jedinstvenom (racionalnom, matematičkom, mehaničkom) zakonitošću. Optimistički je Spinoza svoje temeljno djelo Etiku izložio geometrijskim načinom (metodom). Postupak je ovakav : iza definicija i aksioma dolaze postavke, a svaka je postavka dokazana pozivanjem na definicije, aksiome ili već dokazane postavke.

Čovjek je modus prirode, dio prirode. Zato etika, koja smjera pokazati put k sreći i oslobođenju čovjeka, mora početi s ontologijom: učenjem o supstanciji, Bogu, atributima i modusima. U svom tumačenju svijeta Spinoza isključuje svaku teleologiju. Svijetom vlada nepromjenjiva zakonitost, prirodni red kojim je sve nužno određeno. Ljudska sloboda sastoji se u spoznaji prirode i života u skladu s njom, tj. u jedinstvu razuma i htijenja. Sloboda je spoznata nužnost. Jasnom i razgovijetnom, matematičkom spoznajom čovjek se oslobađa afekata, tj. neadekvatne spoznaje. Spoznaji zamućenoj afektima i strastima suprotstavlja Spinoza najvišu intuitivnu spoznaju Boga: intelektualnu ljubav prema Bogu ili prirodi. Najveća sreća u čovjekovo blaženstvo sastoji se u usavršavanju razuma, u razumijevanju Božjih atributa, iz čega onda izlazi mirnoća i moć duše.

Spinozinoj panteističkoj monističkoj racionalističkoj koncepciji svijeta odgovara i racionalistička deduktivna metoda.

Gottfried Wilhelm Leibniz

Svijet se sastoji od beskrajnoga mnoštva duhovnih atoma, monada, neprotežnih, jednostavnih, cjelovitih individualnih supstancija, koje su čista aktivnost, samodjelatnost. Monade su središta sila, imaju moć predočivanja (percepcije) i moć požude koja uvjetuje prijelaz od jedne percepcije k drugoj. Leibniz je tako otklonio protežnost kao bit stvari i u prvi plan određenja supstancije postavio zbivanje, silu, aktivnost, neprekidnu promjenu i vrijeme kao dimenziju te biti. Mikrokozam je ogledalo makrokozma. Svaka monada predočuje cijeli svijet, ona je jedinstvo u mnoštvu, svaka se razlikuje od svih drugih prema tome kako predočuje svijet, dakle prema stupnju svoga savršenstva. Svaka teži višem savršenstvu. Hijerarhija je monada piramida i neprekinut kontinuitet. Najniže tzv. „gole“ monade imaju nejasnu, nesvjesnu predodžbu svijeta, a najviše monade – „duše“ predočuju jasno i razgovijetno, tj. imaju apercepciju svijeta ili samosvijest. Mehanicizmu toga doba, kojemu se nisu bili oteli ni Descartes ni Spinoza, suprostavio se, dakle, Leibniz svojim principom pluralizma, kontinuiteta i perfekcionizma.

Svaka je monada potpuno samostalna. Monadu su zatvorene u sebe, one „nikako nemaju prozora kroz koje bi nešto u njih moglo ući ili iz njih izaći“; nije, dakle, moguć međusobni utjecaj jedne monade na drugu, one su čiste aktivnosti. U samome činu stvaranja svijeta Bog je predodredio,

predvidio i uskladio svaki čin svake monade, tako da se oni zbivaju kao da postoji uzajaman utjecaj jedne na drugu. To je prestabilirana harmonija. Utjecaj među monadama samo je idealan i moguć jedino uz pomoć Boga.

Razvijajući problem metode, Leibniz razlikuje istine uma i istine iskustva. Prve su nužne istine – utemeljene na načelu proturječnosti – o njihovoj suprotnosti nemoguće je misliti bez proturječnosti. Istine iskustva utemeljene su na načelu dovoljnog razloga. Te su istine slučajne, njihova je suprotnost moguća, jer one ne nose u sebi svoju nužnost, nego je svaka utemeljena na drugoj, a zadnja je osnova svih konačnih stvari Bog. Sva naša prosuđivanja temelje se na ovim dvama načelima.

Leibniz je racionalist. Temeljnu tezu Lockeova empirizma „ U razumu nema ničega što prije nije bilo u osjetilima.“ Leibniz prihvaća, ali je kritički prevladava kratkim presudnim ispravkom: „U razumu nema ničega što prije nije bilo u osjetilima, osim samoga razuma.“ Razum je upravo ukupnost urođenih ideja (primjerice principa identiteta, ideje bitka itd.), koje su temelj nužnih istina, uvjet mišljena uopće i svakog iskustva, ali se same ne mogu izvesti iskustvenim putem.

Bit supstancije nije protežnost, nego sila, aktivnost, zbivanje i stalna težnja usavršavanju.

Thomas Hobbes

Država nije božanska tvorevina, nego rezultat društvenog ugovora. Tezom o nepovrjedivosti apsolutne vlasti suverena Hobbes izražava interese i potrebe onog dijela engleske buržoazije koji u tom razdoblju povijesti treba snažnu državnu vlast. Svojim tjelesnim i duhovnim sposobnostima ljudi su približno jednaki te nitko ne može računati na kakvu trajnu prednost. Zato ako u prirodnom stanju dva čovjeka žele istu stvar, oni se u som nagonu za samoodržanjem nužno sukobljavaju. Iz straha svatko nastoji preduhitriti druge i ima prirodno pravo na to. Dok nema zajedničke vlasti i zakona, ljudi se nalaze „u ratu svatko protiv svakoga“; čovjek je čovjeku vuk; posljedica toga jest nedostatak svake poduzetnosti i radinosti, te je život bijedan, surov i kratak. Strah od smrti čini ljude sklonima miru i spremnima da se odreknu svoga prirodnog prava na sve, uz uvjet da to isto učine i drugi, i da svoju vlast prenesu na pojedinca ili na skupinu ljudi. Društvenim ugovorom svladavaju tako ljudi tako nedostatke prirodnoga stanja. Mnoštvo razumom ujedinjeno u jednu osobnost naziva se država. Suveren – nositelj te osobnosti – ima apsolutnu vlast, a podanici ne mogu mijenjati oblik vladavine jer je ugovor neopoziv.

Hrvatski renesansni mislioci

Marko Marulić – u filozofiji je kršćansku misao prožimao humanizmom spajajući je sa stoicizmom i platonizmom i davao praktične moralne pouke

Matija Vlačić Ilirik – godinama je bio najugledniji i najutjecajniji protestantski teolog, a poslije napadan, proganjan i protjeran. Za filozofiju i razvoj znanosti Vlačić je najzaslužniji svojim utjecajem na razvoj i utemeljenje hermeneutike (opće metode razumijevanja – tekstu se mora pristupiti kritički), koja je u naše doba postala jednom od najutjecajnijih filozofskih orijentacija

Frane Petrić – najugledniji hrvatski renesansni filozof. Novoplatonističko gledište je izrazio obnavljanjem teorije emanacije (izviranja). Iz svjetlosti (Jednog, prapočela) emanacijom izvire redom: jedinstvo, bit, život, um, duša, priroda, svojstvo, oblik, tijela (tvari).

John Locke

Pobija mišljenje o postojanju urođene spoznaje (ideje, načela). Locke upozorava da opće slaganje – i kad bi ono postojalo – još ne bi govorilo u prilog urođenosti neke istine, a zatim pokazuje da nema općeg slaganja svih ljudi čak ni u onim načelima, koja su najopćenitije primljena (npr. u logičkim načelima identiteta i proturječnosti - „nemoguće je da ista stvar jest i nije“) Ta kritika urođenih ideja polemički je usmjerena protiv shvaćanja nekih Lockeovih suvremenika, a donekle i protiv Descartesa i Leibniza, ali je ona ponajprije bila pretpostavka za Lockeovu empirističku tezu. Duh je naš, dakle, prvotno tabula rasa – prazan bijeli papir bez ikakvih sadržaja. Sva naša spoznaja potječe iz iskustva, a ono je dvovrsno: izvanjsko – osjetilno iskustvo, koje kao svoj izvor ima predmete osjeta, i unutarnje iskustvo – refleksija, koje svoj izvor ima u radnjama našega duha. U njegovoj spoznajnoj teoriji zanimljivo je razlikovanje prvotnih i drugotnih kvaliteta. Prvotna svojstva (primjerice čvrstoća, protežnost, oblik, pokretljivost, mirovanje) neodvojiva su od tijela neovisno o njegovu stanju i veličini. Ideje tih prvotnih kvaliteta dobivamo preko više osjetila. Takve su ideje objektivne slike. Drugotna svojstva „nisu ništa u samim predmetima, već su sile koje njihovim primarnim kvalitetama… u nama proizvode različite osjete, npr. boje, zvukove, okus, itd.“. Ideje tih drugotnih kvaliteta dobivamo pojedinim osjetilima. Takve ideje (primjerice modro, slatko, toplo) nisu objektivne slike. Intuitivna je spoznaja najviša, najjasnija i najsigurnija, a sastoji se u neposrednom opažanju, slaganju ili neslaganju dviju ideja. Demonstrativna spoznaja otkriva slaganje ili neslaganje ideja uz pomoć drugih ideja – zaključivanjem – dokazivanjem. Senzitivna (osjetna) spoznaja otkriva pojedinačnu egzistenciju konačnih bića izvan nas, a može se smatrati spoznajom ako se o njoj misli u širem smislu. Locke se s liberalističkoga gledišta suprotstavlja Hobbesovoj tezi o potrebi apsolutne vlasti. Prirodno stanje odlikuje sloboda i jednakost među ljudima; prirodni zakon – razum – uči ljude da su jednaki i da ne smiju nanositi štetu jedan drugome. Nezgoda je toga stanja što se svatko mora sam brinuti za njegovo održanje, a pojedinci bi mogli biti pristrani u rješavanju svojih sporova. Taj nedostatak može se otkloniti društvenim ugovorom kojim se svaki pojedinac odriče onoga prirodnog prava da sam brani i održava prirodno stanje. Tako se uspostavlja država koja treba potvrditi i održavati razumno prirodno stanje, jamčiti život, slobodu i vlasništvo. Locke zagovara potrebu podjele vlasti na zakonodavnu (koja je najviša), izvršnu i federativnu (koja se odnosi na vanjsku politiku). Trajni je suveren samo narod, a suverenitet je neotuđiv. Narod može silom natrag uzeti vlast ako zakonodavac iznevjeri povjerenje koje mu je bilo dano. Tako Locke opravdava pravo naroda na revoluciju. Locke je osnivač liberalizma i jedan od prvih zagovornika vjerske tolerancije.

George Berkeley

Poriče postojanje materije, odnosno tjelesne supstancije, koja je „temeljni kamen“ ateizma. Materija – kao i uopće sve apstraktne ideje – nije drugo do „zvuk praznog imena“. Berkeleyjevo je gledište posve nominalističko. Empirističko gledište doveo je do subjektivnog idealizma. Predmeti su naše spoznaje ideje, a idejama naziva Berkeley sve naše doživljaje: osjetne doživljaje, doživljaje dobivene promatranjem radnji duha i doživljaje stvorene pamćenjem i maštom. Skup povezanih osjeta čini određenu stvar, primjerice jabuku, knjigu, kamen. Stvari su samo kompleksi osjeta pa postoje samo ako su opažene. Ta Berkeleyjeva pretpostavka, presudna za čitavu njegovu ontologiju, ostaje, dakako, nedokazana. Osim ideja postoji i duh koji ih doživljava. Ideje, pa ni one utisnute u osjetila, ne postoje izvan duha koji ih doživljava. Za osjetne stvari postojati ne znači drugo nego biti

opažen (biti = biti percipiran). Odbacuje uopće mogućnost stvaranja apstraktnih ideja ili pojmova o stvarima.

Početno gledište Berkeleyjeva subjektivnoga idealizma – postoji samo duh koji opaža i kompleksi ideja (osjeta) koje on doživljava, nema materije, sve stvari postoje samo u duhu – vodi k solipsizmu: gledištu prema kojemu postoji samo Ja sa svojim doživljajima i ništa više. Bog je izvor osjeta. Bog ih stvara prema pravilima što ih nazivamo zakonima prirode. Bog je tako jamac postojanja osjetnih stvari.

David Hume

Sve predmete ljudskog uma dijeli na odnose ideja i činjenice. Prve od tih predmeta spoznajemo intuitivno ili demonstrativno, dakle neovisno o svakom iskustvu (npr. da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad objema katetama). Činjenice međutim ne spoznajemo tako sigurno, niti je njihova istinitost tako uočljiva. Temelj svih naših zaključaka o činjenicama jest načelo uzročnosti, naime pretpostavka da postoji veza između činjenica te da je jedna uzrok, a druga njezina posljedica. Nađemo li sat na pustom otoku, zaključit ćemo da je na njemu prije već bilo ljudi. Načelom uzročnosti dakle prevladavamo ograničenost na ono što nam pružaju osjetila i naše pamćenje. Spoznaja uzročno-posljedične veze ne može se, tvrdi dalje Hume, postići zaključivanjem a priori, neovisno o iskustvu. Uzrok i posljedica različiti su, pa mi ne možemo iz uzroka jednostavno izvesti posljedicu. Spoznaja se uzročno-posljedične veze postupno izvodi a posteriori upravo iz iskustva da su neke pojave stalno povezane, pa smatramo da jedna proizlazi iz druge. Osnova našeg zaključka o vezi uzroka i posljedica jest, dakle, običaj ili navika da očekujemo isti takav slijed događaja kakav smo prije više puta doživjeli. Riječ je jednostavno o asocijaciji doživljaja. Temelj svih zaključaka o činjenicama je načelo uzročnosti; spoznaja uzročno-posljedične veze postupno se izvodi iz iskustva, a iskustvo se temelji na običaju ili navici. Ako su običaj i navika temelj naših spoznaja o činjenicama, onda je isključena svaka mogućnost općenito vrijedne i nužne – apriorne – o iskustvu neovisne spoznaje o činjenicama. Humeovo je konačno mišljene agnostičko i skeptično. Nije moguća objektivno nužna spoznaja o činjenicama. Hume odriče svaku mogućnost metafizičke spoznaje (takve o kojoj iskustvo šuti), pa onda i mogućnost spoznaje bilo tjelesne, bilo duhovne supstancije. Prazan je to pojam, plod nedopuštene metafizičke spekulacije. Snažno je utjecao na razvoj pozitivizma i pragmatizma.