Antička filozofija 1

Antička filozofija

Povijest zapadnefilozofije

Predsokratska filozofija

Antička filozofija

Srednjovjekovna filozofija

Renesansna filozofija

Filozofija 17. stoljeća

Filozofija 18. stoljeća

Filozofija 19. stoljeća

Filozofija 20. stoljeća

Postmodernistička filozofija

Suvremena filozofija

Vidi i:

Istočna filozofija

Babilonska filozofija

Indijska filozofija

Iranska filozofija

Kineska filozofija

Korejska filozofija

Kršćanska filozofija

Islamska filozofija

Židovska filozofija

Antička filozofija 2

Atenska škola (Rafael, 1509-1510)

Antička filozofija obuhvaća filozofskamišljenja i sustave koji su se razvili naširokom sredozemnom prostoru prožetomstarom grčkom i rimskom kulturom urazdoblju od 7. stoljeća pr. Kr. do propastistarog svijeta početkom 6. stoljeća.

Kultura stare Grčke začetnik je i europskekulture. Na tom se geografskom područjuprvi put u povijesti izreligijsko-fantastičnoga izdvojiofilozofsko-znanstveni oblik mišljenja.Karakteristika stare orijentalne kulture bilaje uklopljenost određenog stupnjaznanstvenog mišljenja, do kojeg su stariorijentalni narodi dospjeli, u religijsko-fantastični oblik mišljenja. Ta uklopljenost egzaktne misli ufantastično-religioznu mistiku karakteristična je i za one koji su se bavili znanošću u starim kulturama. To su bilezatvorene svećeničke grupe ili proroci koji su se izdvajali iz svijeta i ljudskog društva da bi tako osamljeni iudubljeni sami u sebe došli do istine. Njihovim sposobnostima pridavala se aureola uzvišenosti, nadzemaljskog inadljudskog.

Grčka civilizacija oslobodila je znanstveno mišljenje i emancipirala ga od religije, podredivši ga praktičnimzadacima trgovine, brzom razvoju privrede, ali i političkim zadacima koji su se nametali u vezi s izmijenjenomdruštveno-ekonomskom strukturom. To mišljenje napušta služenje fantastičko-religioznom čovjeku, koji sebe jošnije izdvojio kao pojedinca u okviru društva, i prelazi u službu konkretnog, egoističnog čovjeka pojedinca. Kroztakvog čovjeka i u njegovom interesu začela se u Grčkoj era samostalne znanstvene misli, čime je obilježen početaknove epohe u povijesti čovjekova ovladavanja prirodom i društvom. Grčka postaje kolijevkom kulturnog kompleksakoji se jednostavno naziva "Zapad", što u to doba predstavlja pomicanje kulturnog i ekonomskog razvitka s Istokaprema Zapadu. [1]

Kozmološko razdoblje

Jonija, kolijevka grčke filozofije

Početak grčke filozofije pada u kraj 7. stoljeća prije Krista. Tomepočetku prethodile su krupne promjene načina života u staroj Grčkoj,promjene koje su presudno utjecale na duhovni život helenskogčovjeka. Već tokom 8. stoljeća pr. Kr., a naročito u 7. i 6. st. pr. Kr.,staro patrijarhalno rodovsko društvo zapada u sve ozbiljniju krizu.Rodovsko uređenje, zasnovano na principu krvnog srodstva, nijemoglo izdržati konkurenciju povećanih imovinskih posjeda koji sunastali usljed razvoja trgovine i zanatstva te usljed zamahakolonizacije. Ta kolonizacija proširila je životni prostor Helena idovela ih u dodir s mnogim narodima koji su naseljavali obaleSredozemnog mora. U vezi s kolonizacijom, koja je zahvatila naročitomaloazijsko primorje, Siciliju i južnu Italiju, razvija se brodogradnja,trgovina i zanatstvo. Tako nastaje novi društveni sloj imućnih trgovacai obrtnika, koji se već uveliko koriste robovskom radnom snagom i koji postupno dolaze u sve oštriji sukob sa

zemljoposjedničkom aristokracijom, koja je nastojala osigurati nastavak oligarhijske političke prevlasti nasljedne aristokracije. Tokom 7. i. 6. st. ovaj su sukob uspjeli iskoristiti energični i častoljubivi pojedinci, koji su zavladali

Antička filozofija 3

kao tirani, odnosno samodršci. Oni su često i sami bili aristokratskog porijekla, ali su, došavši na vlast, uveli cio nizmjera u korist širokih slojeva stanovništva, kao što su ukidanje dugova, nova raspodjela zemlje, uvođenje pravedneuprave i unapređenje zanata, trgovine, znanosti i umjetnosti.Način života helenskog čovjeka, dok je još živio u plemensko-rodovskim grupama, bio je mitološki. Svijet bogova ipolubogova, koji je nastavao prirodu ovoga čovjeka, odgovarao je tadašnjem stupnju kulturnog i društvenograzvitka, ali je kolonizacija uskoro proširila duhovne obzore Helena. Ona ih je dovela u dodir s istočnjačkimcivilizacijama i, djelujući zajedno s društveno-ekonomskim promjenama u grčkim polisima, izazvala postupnonapuštanje mitološkog načina mišljenja. Mitološki svijet bogova s Olimpa najljepše je prikazan u Homerovimepovima, Ilijadi i Odiseji, gdje bogovi ujedno oslikavaju i moć i sjaj plemenskih vođa. Ali već kod Homera bogovisu podvrgnuti kritici, što je jasan znak postupnog oslobađanja starih mitoloških predodžbi. Homerova slika svijetajoš je uvijek čvrsto na tlu mitologije, ali ipak pokazuje i nejasne elemente racionalnog shvaćanja prirode: Homer znaza Nebo i Zemlju i carstvo Hada, a spominje i prirodne elemente – vodu, vatru, zrak i zemlju. Ali Homer još nepostavlja pitanje o porijeklu svijeta: s tim se pitanjem suočava tek Heziod, pjesnik seoskog života iz Beotije, koji je uspjevu Teogonija dao genealogiju bogova tako što je grčke mitove organizirao u cjelinu. Heziod pokazuje napredaku tome što bogove ne promatra kao vječne, već kao postale. Iako usvaja Homerov mitološki svijet, Heziod mu dajeprirodnu osnovu: postanak bogova (teogonija) tumači se povijesno i uzročno, dakle na racionalan način(kozmogonija). Heziodova je slika svijeta svojevrstan spoj teogonije i kozmogonije, jer iako govori o bogovima,Heziod zapravo pokušava odgovoriti na pitanje što je počelo svega što postoji i što se događa u kozmosu.

Miletska škola

Detaljniji članak o temi: Miletska škola

Anaksimandar (detalj Rafaelove freske)

Prva filozofska učenja u Heladi nastala su u naseobinama namaloazijskoj obali. Naime, jonske kolonije u Maloj Aziji bili sunajbogatiji i najnapredniji gradovi u čitavom helenskom svijetu. Tu su ikultura i civilizacija dosegle najviši stupanj. Jonjani su bili pažljivipromatrači prirode i prvi su pokušali riješiti kratkim, maštovitimsintezama teške probleme koje im je priroda nametala. Tako su se uJoniji razvile ne samo filozofija, nego i povijest, od čijih je pisacanajbolji bio Herodot. U vezi s početkom filozofije, međutim, trebanapomenuti da se tu ne radi o apsolutnom početku: ono što je predmetfilozofije, tj. sadržaj i smisao svijeta i života, zaokupljalo je čovjekovupažnju, ništa manje intenzivno, i ranije. Novina je samo u tome što jetaj sadržaj ranije bio oblikovan mitski i religiozno, a sada se onoblikuje pojmovno i racionalno. Tako je početak filozofije zapravonjezin početak samo s obzirom na oblik, ali ne i na sadržaj ljudskograzmišljanja.

Prvi pravi helenski filozofi bili su svi iz Mileta u Joniji. Miletska školafilozofije otvorila je novu eru u filozofiji pitanjem o prapočetku svegašto postoji, pitanjem o bitku. Tales (Θαλῆς ili Θάλης, oko 624. pr.Kr.– oko 547. pr. Kr.) kaže da je prauzrok voda, Anaksimen(Ἀναξιμένης, sredina 6. st. pr. Kr.) smatra da sve stvari nastajuzgušnjavanjem i razrjeđivanjem zraka, dok je najapstraktniji, pa prematome i najoriginalniji odgovor dao Anaksimandar (Ἀναξίμανδρος,610. – 546. pr. Kr.), koji prauzrokom svega smatra apeiron (ἄπειρον). Za sve je njih karakteristično da na to pitanje

odgovaraju i objašnjavaju ga dosljedno materijalistički i u cjelini izdvojeno i suprotstavljeno religiozno-mitološkom tumačenju svijeta. U njihovoj filozofiji postavljen je samo problem bitka. Problemi spoznaje i kretanja za njih još

Antička filozofija 4

uvijek nisu filozofski značajni, već predstavljaju činjenice koje se uzimaju kao dane. Materija je prožeta dušom(hilozoizam), kao i ljudski organizam, dakle o kretanju se ne postavljaju pitanja. Miletski su filozofi poznati i posvom prirodoznanstvenom djelovanju. Tako se Talesu pripisuje podjela kalendarske godine na 365 dana ipredskazivanje pomrčine Sunca 585. godine.

Heraklit (detalj Rafaelove freske, 16. st.)

Heraklit

Detaljniji članak o temi: HeraklitPo mišljenju Heraklita (Ἡράκλειτος, oko 535. pr. Kr. – oko 475. pr.Kr.), počelo svega što postoji jest vatra. Sve na svijetu izgara i ponovose rađa. Heraklit izdvaja i problem kretanja. Različiti stupnjevi vatre unjenom vječnom kretanju predstavljaju sve što postoji. Kretanjepraelementa vatre proturječno je, ono je disharmonično, iako jeharmonija konačan rezultat tog procesa. Svaki je proces sam po sebiproturječan te stoga predstavlja pravu prirodu svega, svake harmonije,kako u prirodi tako i u društvu.

Iako Heraklit ne poriče božanstvo, što se vidi iz oko 130 fragmenatanjegovog spisa O prirodi (Περὶ φύσεως), ipak izvan vatre, izvan togmaterijalnog praelementa, prema njemu ne postoji drugi uzrokkretanja. Kretanje je imanentno vatri, drugim rečima prirodi, materiji.Tako se kod Heraklita susreće izrazit primjer antičkog panteizma,filozofskog shvaćanja po kome se bog i priroda poistovjećuju.

Sve što se događa, događa se po nuždi. Čitavim svijetom vlada zakon koji Heraklit naziva logos (λόγος). Logos jeono što je svemu zajedničko. Naša je spoznaja logosa razumska spoznaja: osjetilima je nemoguće spoznati logos.Osjetila dokazuju raznolikost, dok je samo razum u stanju proniknuti u cjelinu svega, u ono zajedničko. Heraklit nenegira osjetila kao izvor spoznaje, ali smatra da osjetila ljudima mogu biti «zli svjedoci ako su im duše barbarske»(fragment 107), što znači da bez razumske spoznaje nema prave spoznaje logosa. Ne valja živjeti «kao da svatko imasvoju vlastitu pamet» (fr. 2), nego treba nastojati ovladati cjelinom. U nastojanju da kao cilj spoznaje istaknerazumijevanje logosa, Heraklit prvi pokreće pitanje mogućnosti spoznaje.

Pitagora (detalj Rafaelove freske)

Pitagora

Detaljniji članak o temi: Pitagora Do sada je odgovor na pitanje o pramateriji ili prapočelu svegapostojećega bio kvalitativno određen, odnosno uvijek se za počelouzimala neka određena materija, kao voda, vatra i sl. Pitagora(Πυθαγόρας, 6. st. pr. Kr.) unosi nov moment u razmišljanje o svijetu.I njega, kao i mnoge antičke mislioce, zadivljuje harmonija koja vladau svijetu. On dolazi do zaključka da harmonija proizlazi iz određenihbrojevnih odnosa koji vladaju svetom: broj je savršenstvo. Iza Pitagorenije ostalo nikakvih zapisa, ali zato Filolaj (Φιλόλαος, oko 470–390),pripadnik pitagorejske škole, kaže: «Zapravo, sve što se spoznaje imabroj. Nije, naime, moguće bez njega ništa ni zamisliti ni spoznati». Unastojanju da prikažu značaj brojevnih odnosa u svijetu, pitagorejci idusve do mistifikacije broja: određeni odnos brojeva označava

Antička filozofija 5

pravednost, drugi dušu, um itd. Nastojanje da se brojevni odnos zbog svog savršenstva shvati kao uvjet rasporedastvari u kozmosu te konzekvetno zaključivanje i na etička pitanja čini Pitagoru prvim idealističkim filozofom uokviru antičke filozofske misli. On je inzistirao na brojevnom odnosu kao jedinoj pravoj realnosti.

Elejska škola

Detaljniji članak o temi: Elejska školaU južnoitalskom gradu Eleji Ksenofan (Ξενοφάνης, oko 580. pr. Kr. – oko 470. pr. Kr.) je postavio osnove novojfilozofskoj školi. Polazeći od stava da je stvarnost onakva kakvom nam se prikazuje, promjenjiva, da u onome štovidimo nema ničeg pouzdanog što bi se moglo smatrati bitkom, došao je do zaključka da bitak u sebi mora bitijedinstven, vječan, nepromjenjiv i savršen. Bitak je materijalan i ograničen – jer neograničeno ne može biti savršeno– ali ne može se spoznati osjetilima, nego samo razumom. To savršenstvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je sve– jedno: ograničeno, nepokretno i oblika kugle. Aristotel u Metafizici (A 5, 986 b 18) govori da je Ksenofan«promatrajući cjelinu svemira, rekao da jedno jest bog».

Parmenid (detalj Rafaelove freske)

Na toj osnovi elejsku filozofiju dalje razrađuje Parmenid (Παρμενίδης, oko515. pr. Kr.), njen glavni predstavnik. Uzimajući sve karakteristike bitkakoje je kao polazište dao Ksenofan, Parmenid sve ono što je dostupno našimosjetilima i podvrgnuto promjenama proglašava nebitkom. Bitak se može imora misliti, on je ono što je zajedničko svemu i što osjetilima nijeneposredno dostupno. Osjetilima je dostupna raznolikost, a mišljenju bitak.On jest materijalan, ali je jedinstven u sebi. Kada bitak ne bi bio jedinstven ipostojan u sebi, ne bi se mogao misliti. Osjetila nas varaju ako na temeljunjih zaključujemo o bitku, jer time prolaznost, promjenjivost i ostale osobinenebitka pripisujemo bitku, što je pogrešno. Naime, osjetila i bitak nisu isto,već su isto mišljenje i bitak. Ono što predstavlja osobine misli, to suistovremeno i osobine bitka. U svom učenju Parmenid iznosi slabostiosjetilne spoznaje, koja dovodi samo do mnijenja, a ne do prave istinitespoznaje.

Racionalne dokaze Parmenidovih postavki dao je Zenon iz Eleje (Ζένων,oko 490. pr. Kr. – oko 430. pr. Kr.), idući predstavnik ove škole. On jepoznat po svojim paradoksalnim dokazima da nema mnoštva i da nemakretanja. On dokazuje da nema kretanja na temelju stava da je prostor u sebibeskonačno djeljiv. Jer ako je tako, ako je prostor beskonačno djeljiv, ondaje svako kretanje potpuno nemoguće. Naime, u kretanju uvijek treba prijećijedan dio prostora, a svaki je taj dio prostora (kao i prostor sām) u sebibeskonačno djeljiv: dakle, predmet se zapravo ne može pomaknuti s mjesta.Tako, s pojmovnog stanovišta, Ahilej nikada ne može prestići kornjaču jerizmeđu njih uvijek leži beskonačno djeljiv prostor.

Elejsko učenje razlikuje se od Heraklitovoga u tumačenju kretanja. Prvo potpuno negira svako kretanje, a drugo gasmatra osnovnim svojstvom svega postojećega. Razlog što elejci tako dosljedno poriču kretanje leži u tome što supotpuno odvojili pojavno, osjetilno, od racionalnog, spoznajnog. U dokazima da ne postoji mnoštvo Zenon nijemogao racionalni stav – ako dva zrna ne čine šum, kako to da vreća zrnja prouzrokuje šum? – uskladiti s čulnimiskustvom. Time je Zenon otkrio unutrašnju proturječnost misli, otvorio je uvid u proturječnost između formalnousklađenog misaonog toka i stvarnog neslaganja stvarnosti s tim formalnim tokom. Ali, dajući uvid u taj problem,sam nije sagledao njegovu bit.

Antička filozofija 6

Zajedno s Heraklitom elejci predstavljaju najdublji misaoni napor u razumijevanju bitka u ovom razdoblju grčkefilozofske misli, nastojeći svaki na svoj način riješiti problem postojanosti i jedinstvenosti materijalnog bitka tepromjenjivosti i raznolikosti svijeta koji nam je dan u opažanju.

Posrednici

Detaljniji članak o temi: Posrednici

Empedoklo

Empedoklo (Ἐμπεδοκλῆς, oko 495. pr. Kr. – 435. pr. Kr.) izAgrigenta na Siciliji je prvi zasnovao teoriju o četiri elementa, vatri,vodi, zraku i zemlji, iz kojih bi se sve sastojalo u svijetu, i u isto jevrijeme pokušao objasniti kako iz ta osnovna četiri elementa nastajemnoštvo, sve stvari. Empedoklo smatra ljubav i mržnju takođerelementima, ali odvojenima od četiri osnovna. Oni su sile kojeuzrokuju kretanje, koje se sastoji u spajanju i razdvajanju osnovnihelemenata, čime se stvara raznolikost u svijetu. Čovjek je takođersastavljen od spomenutih osnovnih elemenata, i to je temeljmogućnosti spoznaje. Naime, po Empedoklu, spoznaje se tako da seslično spoznaje sličnim; slično privlači slično. Empedoklo se dostarazlikuje od Heraklita u tumačenju kretanja. Po njemu, materija moraostati nepromjenjiva i nepokretna jer je pokreću dva vanjska principa.Na njega je utjecalo snažno nasljeđe kako Heraklitova učenja tako ielejaca te – u nastojanju da pomiri te dvije materijalističke krajnosti –na opisani način pokušava riješiti problem mirovanja i kretanja.

To, kod Empedokla još veoma naivno i slikovito prikazivanje kretanja,Anaksagora (Ἀναξαγόρας, oko 500. pr. Kr. – 428. pr. Kr.) izKlazomene u Maloj Aziji razvija u apstraktnije tumačenje. Svijet sesastoji iz jednako djeljivih i nepromjenjivih čestica koje on naziva homeomerijama (τὰ ὁμοιομερῆ). One su svenekad bile sastavljene u jednu masu, u cjelinu. Tada ih je u pokret stavio svjetski um (νοῦς), prvi pokretač. Sve seostalo dalje razvilo zahvaljujući mehaničkim silama u samoj materiji. Aristotel je Anaksagoru nazvao dualistom jernjegovo učenje u sebi sadrži dva osnovna principa: nepokretnu materiju, sastavljenu od homeomerija, i duhovnipokretač – um. Međutim, u tome Anaksagora nije dosljedan, jer negdje kaže da je um sastavljen od najfinije materijei odriče se njegova djelovanja budući da je pomoću njega stavio homeomerije u pokret. Anaksagora je pripremioteren atomizmu Leukipa (Λεύκιππος) i Demokrita (Δημόκριτος, oko 470. – oko 360. pr. Kr.).

AtomistiLeukip i Demokrit kvantitativno određuju atom (τὸ ἄτομον, ono nedjeljivo). Atomi se međusobno razlikuju poobliku, redu i položaju i nalaze se neprekidno u kretanju. Oni su bitak. Međutim, nasuprot elejcima, atomisti priznajupostojanje i nebitka. Nebitak je ono što nisu atomi i što nema sva njihova svojstva. To je prazan prostor, kojipredstavlja samo mogućnost kretanja i mijenjanja položaja atoma. Usljed tog kretanja dolazi do spajanja atoma i takonastaju razna tijela.

Antička filozofija 7

Nasmijani Demokrit (Hendrick ter Brugghen,1629.)

Iako je Leukip izačetnik kvantitativne atomistike, ipak je Demokrit (izAbdere u Traciji) najznačajniji predstavnik antičkog materijalizma iatomizma, dijelom zbog toga što od Leukipovih spisa i nije mnogoostalo, a dijelom i zbog toga što je Demokrit bio zaista univerzalan, očemu svedoči njegova znanstvena ostavština iz područja fizike,matematike, filologije, etike itd.

Prema Demokritu, spomenuta svojstva atoma – oblik, red i položaj –njegova su objektivna svojstva, koja postoje nezavisno od subjekta. Donjih dolazimo samo razumom, mišljenjem. Kakav je atom po sebi, mine možemo saznati osjetilima, čija je spoznaja varljiva. Međutim,atomi imaju i neka sekundarna svojstva, koja su subjektivna po svojojprirodi jer se pojavljuju samo u dodiru atoma-objekta sa subjektom.Tako, na primjer, svojstva kiseloga, gorkog, toplog, hladnog i sl. jesusubjektivna svojstva i sekundarna u odnosu na primarna, objektivnasvojstva. Pojavnu stranu atoma možemo zahvatiti osjetilima zbogsličica (τὰ εἴδωλα) koje objekt šalje subjektu. Bit objektivne stvarnosti

možemo zahvatiti samo razumom.

Raspored atoma u prostoru podređen je stanovitim uzročnim vezama. Ovdje nema mjesta slučajnosti. Uzročne vezenisu uvijek dostupne razumskom shvaćanju, što ne znači da one objektivno ne postoje. «Nijedna stvar ne biva bezuzroka, nego sve s razlogom i po nuždi» – kaže se u jedinom preostalom Leukipovom fragmentu. Taj determinizam,koji ne dopušta nikakve slučajnosti, nikakva slobodna i spontana kretanja u prostoru, istovremeno isključuje svakofantastično-religiozno tumačenje prirodnih pojava. Sloboda se sastoji u shvaćanju uzročnih veza u kozmosu.Čovjeku je sloboda nužna da bi razumno djelovao.Zbog svoje dosljednosti u materijalističkom tumačenju svijeta, u okviru kojeg su razmatrana pitanja kozmosa,spoznaje i ljudske slobode, Demokrit se smatra osnivačem prvog materijalističkog monističkog sustava u povijestifilozofije.Atomistima završava u staroj Grčkoj razdoblje ispitivanja prirode i filozofsko objašnjavanje općih zakona kozmosa.Karakteristično je za taj period da čovek i njegova društvenost još nisu predmet filozofskog razmatranja, iako seusput tretiraju u okviru općih političkih stavova samih filozofa. Zbog svoje opće karakteristike postavljanja kozmosau središte filozofskog istraživanja cijeli se ovaj period naziva kozmološkim razdobljem grčke filozofije.

Antropološki periodU političkom i kulturnom životu Grčke 5. stoljeća pr. Kr. dogodile su se velike društvene promjene. Nakon svršetkagrčko-perzijskih ratova u Ateni se razvila vrlo živa privredna, politička i prosvjetna djelatnost. Filozofskorazmišljanje napušta problematiku prirode i usredotočuje se na na čovjeka (ἄνθρωπος) i cjelokupnu društvenuproblematiku, čime počinje antropološko razdoblje grčke filozofije. Društvena previranja unutar same demokratskeAtene, zatim rat s aristokratskom Spartom, skrenuli su zanimanje s pitanja kozmosa i njegovih zakona na problemečovjeka kao bića, njegove društvenosti, mogućnosti njegove spoznaje, njegovu opću vrijednost itd.

Sofisti

Detaljniji članak o temi: Sofisti Razvoj demokratskoga uređenja doveo je na vlast široke narodne slojeve. S promjenom političkoga života tijesno je povezana i promjena na polju obrazovanja, jer u doba demokracije uspjeh pojedinca više nije ovisio o njegovom porijeklu, nego o sposobnostima i znanju. Naravno, u takvo vrijeme nije više zadovoljavao stari način obrazovanja u kojem se od mladog čovjeka zahtijevalo da u gimnaziji dobro izvježba svoje tijelo te da nauči čitati, pisati i računati,

Antička filozofija 8

a uz to da se pomalo bavi muzikom i čitanjem pjesnika. Novo doba tražilo je šire i dublje obrazovanje, a želja zanjim zahvatila je veliki broj ljudi. Posebno je tomu težila omladina u želji da se s većim znanjem uspješnije bavijavnim poslovima i lakše dođe do ugleda, položaja i slave. A tko je želio uspješno nastupati u atenskom vijeću(βουλή), narodnoj skupštini i u sudnicama, morao je naročito biti vješt u lijepom, jasnom i uvjerljivom načinugovora.Takva situacija iznijela je sofiste (σοφισταί), putujuće učitelje koji su sebi uzeli u zadatak da govorima,predavanjima i polemikama obrazuju slobodne grčke građane. Biti sofist značilo je, doslovno, biti ljubitelj mudrosti.Najpopularniji sofist bio je Protagora (Πρωταγόρας, oko 481. pr. Kr. – 411. pr. Kr.) iz Abdere u Trakiji. Njegovstav "čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu" izazvao je još u staroj Grčkoj velikepolemike. Jedni su smatrali da Protagora misli da je ljudska spoznaja jedino moguća kao mnijenje te da je s tim uvezi istinito samo ono što neki pojedinac može spoznati. Istina bi, dakle, bila svedena na to da svaki čovjek za sebeodređuje što je istina, a što nije. Prema tome istina bi bila krajnje relativna kategorija. Tako tumači Protagoru iPlaton, njegov najoštriji kritičar. U jednom od Aristotelovih spisa, međutim, nailazi se na mišljenje da je podčovjekom Protagora ipak mislio na čovjeka kao generičko biće, a ne individualno, te da kriterij istine, po njemu, inije tako subjektivan kako se čini. U polemikama je Protagora argumentima i protuargumentima izoštravao mislizadivljujući tom svojom sposobnošću sve prisutne. Sve dok je jedan argument podnosio protuargument, Protagoranije smatrao da je došao do istine. Taj je moment do krajnjih granica izoštrio sofist Gorgija (Γοργίας, oko 480. pr.Kr. – oko 370. pr. Kr.) iz Leontina na Siciliji. On je smatrao da se uopće ništa ne može dokazati. Time je izraziokrajnju skepsu u mogućnost dolaženja do istine. Relativizmu i skepsi u spoznaji odgovaraju kod svih sofistarelativizam i skepticizam i u etici: nema općevažećih etičkih normi, one se razlikuju od naroda do naroda i odvremena do vremena.Relativizam i skepsa sofista imali su i svoju pozitivnu stranu. Osim uočavanja poteškoća i nevjerovanja u ljudskumogućnost spoznaje, oni su podvrgli kritici dogmatske tendencije u vezi sa spoznajom, koje apsolutiziraju iovjekovječuju postignutu razinu ljudske svijesti onemogućavajući postavljanje novih pitanja. Ali skeptik može samooboriti tendenciju k apsolutizaciji i dogmatizaciji spoznajnih vrijednosti. Njegova je glavna snaga u kriticiformalnologičkih apsurda dogmatika.

Ksenofon i Sokrat (detalj Rafaelove freske)

Sokrat

Detaljniji članak o temi: SokratDruštvena stvarnost nije pružala oslonac za utvrđivanje sigurnijih itrajnijih stavova u etici. Ona je samo potvrđivala spoznajni relativizam.Oduprijeti se krajnjem relativizmu i skepsi mogao je samo onaj tkouporište za svoje sudove nije tražio u trenutno uskomešanoj društvenojstvarnosti. To je mogao samo tko je, nastojeći izvesti spoznaju izbezizlazne skepse, našao načina da kao izvor stabilnosti u donošenjusudova uzme mišljenje i njegove forme. Čovjek kome je to pošlo zarukom bio je Atenjanin Sokrat (Σωκράτης, 470/469. pr. Kr. – 399. pr.Kr.).

Sokrat je bio protivnik proučavanja prirode i njenih zakona. Zanimaose u prvom redu za etičku problematiku, koja je bila ugroženasofističkim tumačenjem moralnih normi. Sokrat je nastojao utvrditipojmovnu vrijednost pojedinih moralnih normi, čime je želio pobiti

sofistički relativizam u etici, koji se zasnivao na kriteriju osjetilnosti. Sokrat smatra da nema istinskog moralnogdjelovanja a da čovjek točno ne zna što se podrazumijeva pod određenom etičkom normom. Naime, kako postupati

pravdeno ako se ne zna što je pravedno? U svojim dijalozima držanim na javnim okupljanjima po atenskim trgovima Sokrat je išao za ciljem da se točno odredi sadržaj svake pojedine etičke norme. Postupak je pritom bio dijalektički,

Antička filozofija 9

što znači da je u toku razgovora (dijaloga) tako dugo argumentima i protuargumentima obarao pojedine stavove(svoje ili sugovornikove) dok ne bi na kraju iskristalzirao potpuno jasnu definiciju određenog pojma. Sokratovkriterij istine bio je smisao pojma, bez obzira na njegovu realizaciju u stvarnosti. Pri tome je važna ispravnost ulogičkom (misaonom) postupku pri određivanju sadržaja pojma. Logički postupci indukcije i definicije potječu takou svojim osnovama od Sokrata. «Spoznaj samoga sebe» – osnovni moto Sokratova učenja – značio je upravo ovo: dokraja kritički odnos prema svim, kako svojim tako i tuđim, sudovima s ciljem istine. Jedino tako, smatrao je, moguse pobiti relativizam i skepsa u koje su filozofiju doveli sofisti.Sokrat je osuđen na smrt jer je zbog svojih javnih istupa bio u Ateni optužen da kvari mladež i da ne priznaje bogovekoje priznaje država. Prema tadašnjim zakonima Sokrat je ispio otrov i pritom zadržao čvrstinu svog filozofskogduha. Njegove javne diskusije, u kojima je induktivnom metodom «ironije» (εἰρωνεία) iskušavao neprovjereneetičke stavove u cilju jasnog definiranja pojmova, predstavljale su oštru kritiku sofističkog načina filozofiranja. Asofisti su, objektivno uzevši, bili ideolozi demokracije, koja je tada u Ateni predstavljala nastupajuću snagu i upravoproživljavala teškoće uspona.

Veliki filozofski sustavi

Platon

Detaljniji članak o temi: Platon

Platon (detalj Rafaelove freske)

Najsposobniji Sokratov učenik, njegov najveći poštovalac i ujednojedan od najvećih antičkih filozofa bio je Platon (Πλάτων, 427. pr.Kr. – 347. pr. Kr.) iz Atene. Po svom je porijeklu Platon bioaristokrat; njegov ujak Kritija, također Sokratov učenik, nalazio sena čelu vladavine tridesetorice tirana i za njegovo vrijemearistokrati su u znak odmazde pobili u Ateni oko 1.500 građana.Platonu su tada bile 23 godine. Kasnije, po povratku demokrata navlast, Platon je bio svjedok Sokratovoj smrtnoj osudi. Budući dasu se neprekidni sukobi nastavili, kako u obliku unutrašnjihpreviranja tako i u obliku vanjskih ratova (peloponeski rat), Platonje napustio Atenu i otišao na put u Megaru. Osim Sokrata, naPlatonovu filozofiju utjecala su učenja Heraklita, Pitagore ielejaca. Posebno je usavršavao matematiku i geometriju. Kakosam kaže na jednom mjestu, na putovanje se odlučio da biupoznao ljude i njihov život, jer ga je zbog društvenih previranja,kojima je neprestano bio svjedok, društvena problematika najviše zanimala.

Platon je svoju filozofiju tumačio u Akademiji (Ἀκαδήμεια), svojoj školi koju je osnovao po povratku u Atenu. Unekoliko navrata pokušao je ostvariti svoju političku filozofiju i u praksi (kod kralja Dionizija Starijeg u Siracusi naSiciliji), ali mu to nije pošlo za rukom. Oduševljen Sokratovim nastojanjima oko pronalaženja smisla etičkihpojmova, Platon vrlo brzo dolazi do zaključka da između jasno definiranog pojma neke etičke norme i njenepraktične realizacije nema mnogo sličnosti. Dok je pojmovno definirana vrlina savršena, u praksi je daleko odsavršenstva. Na istu proturječnost nailazi i u matematskim i geometrijskim pojmovima: samo unutar geometrijenalaze se pravilni likovi, npr. krug, trokut itd., ali njih nigdje u stvarnosti nema. Zar onda nije područje pojmova iideja ono pravo područje savršenstva i istine, a ne realnost prirode i materije? Platonov je odgovor na to pitanjepozitivan: idejno područje jedino je područje istine. U tom ga je uvjerenju podržalo i iskustvo ranijih filozofa, koji sudavali prioritet umnoj, a ne osjetilnoj spoznaji.

Antička filozofija 10

Iz stava da je svijet ideja (ἰδέα ili εἶδος) jedini savršen i istinit svijet, Platon zaključuje i da je on jedini stvarnisvijet, jedina prava realnost. Ideje su bitak, a materijalni je svijet samo nesavršena kopija pravog, istinitog svijetaideja. Osim ta dva svijeta, savršenog idejnog i nesavršenog materijalnog, postoji i svijet sjena (npr. odrazi u vodi),koji je još nesavršeniji. To je svijet o kome možemo samo nagađati. Nesavršena, osjetilna spoznaja materijalnogsvijeta (πίστις, vjerovanje) i nagađanje (εἰκασία) zajedno čine područje mnijenja (δόξα). Po vrijednosti spoznaje izamnijenja dolazi razumska (matematska) spoznaja (διάνοια), a tek iza nje prava, umna spoznaja svijeta ideja(νόησις). Razumska i umna spoznaja zajedno čine područje znanja (ἐπιστήμη).U skladu s spoznajnom teorijom Platon i psihološki objašnjava strukturu ljudske duše i obrazlaže mogućnostspoznaje uopće. Ljudska duša nije sastavni dio ljudskog tijela, već ona u tijelo ulazi po rođenju, dok je prethodnoboravila u carstvu ideja. Budući da biva zarobljena tijelom, ona zaboravlja sve što je vidjela u carstvu ideja.Spoznajni proces znači, prema tome, proces prisjećanja duše na svoj boravak u carstvu ideja. Postupak spoznavanjadijalektički je i svodi se na pronalaženje smisla pojma o kome se govori, na način kako je to činio Sokrat. Sukobiproturječnih stavova oko pronalaženja smisla pojma izazivaju u duši sjećanje na njen boravak u carstvu ideja.Ljudska se duša sastoji iz tri funkcionalna dijela: osjetilnog, razumskog i umnog. Tek umnim dijelom moguće jeotkriti pravi sadržaj ideja. Razumski se dio, doduše, bavi pojmovnom spoznajom, ali još uvijek u vezi sa stvarima(matematika), dok osjetilni dio duše ne doseže do neke spoznaje uopće, već se zadržava u sferi subjektivnogmnijenja.Platon je svoje učenje izložio u mnogobrojnim dijalozima, ali glavno djelo zove se Država (Πολιτεία), koje je pisaou vrijeme svog zrelog filozofiranja. U njemu je Platon iznio osnove svoje ontologije, spoznajne teorije i psihologije,sve kao teorijsku osnovu svog učenja o državnom uređenju. Platon nastoji teorijski zasnovati pravednu državu, a tobi bila ona država u kojoj bi svatko imao određeno mjesto rada. Ta podjela rada, plema Platonu, zasniva se naontologiji i psihologiji. Pravedna država može biti jedino ona koja na neki način realizira ideju pravednosti; dakle,dobro uređena država mora biti što bliža idejnom carstvu. Iz toga jasno slijedi da takvom državom moraju upravljationi koji su sposobni steći znanje o idejama. Nadalje, slijedi da dobro uređenom državom moraju upravljati filozofi,jer su samo oni sposobni steći znanje o svijetu ideja te prema tome i znaju što je pravedno a što nije. Filozofimamogu postati samo oni koji posjeduju umni dio duše u toj mjeri osposobljen da održava u harmoniji druga dva dijeladuše, osjetilni i razumski, i da njima gospodari. Oni kojima je razvijeniji razumski dio duše – koji prema tome nisusposobni za filozofsku spoznaju, ali su razumni i hrabri – trebaju biti čuvari države. Treći dio stanovnika, kojima uduši prevladavaju strasti, bavio bi se poljoprovredom i zanatima: na njima je da zasnivaju porodice i rađaju djecu.Svi ti staleži ne miješaju se između sebe, i cijela bi država bila upropaštena kad bi se jedan stalež počeo bavitiposlovima drugog staleža.Sve to odgovara i Platonovoj idealističkoj teoriji spoznaje, po kojoj za postizanje znanja o idejama nije neophodanpoticaj osjetilne spoznaje. Jedna vrsta spoznaje s drugom nema veze. Jedino razumska spoznaja, koja se već bavipojmovima, nužno mora prethoditi filozofskoj, tj. umnoj. Pripreme filozofa za upravljanje državom traju dugo, inemoguće je da netko stekne pravo upravljanja državom prije nego što navrši 50 godina života.Platon je prvi u povijesti filozofije sustavno obradio idealističko shvaćanje svijeta. Budući da on bitkom smatra svijetideja – koji postoji nezavisno od subjekta, od svijesti – njegov se idealizam naziva objektivnim idealizmom. Toshvaćanje utemeljeno je kod Platona na pretpostavci da objektivno, izvan naše svijesti, postoji carstvo ideja, dok jematerijalni svijet samo njegova gruba kopija. Na toj pretpostavci on sustavno izgrađuje svoju ontologiju, spoznajnuteoriju i političku filozofiju. Platon nije mogao izbjeći prourječja u svom filozofskom sustavu. Postavlja se, naime,problem: ako je stvarnost samo gruba kopija svijeta ideja – ali ipak dakle kopija – kako to da se u toj stvarnostinailazi na zlo, prljavštinu i slične negativne pojave? Postoje li ideje s negativnim sadržajem? Ako postoje, ondacarstvo ideja nije savršeno u smislu dominantne ideje Dobra. O tom problemu raspravlja Platon u svom dijaloguParmenid, ali ne pronalazi zadovoljavajući odgovor.U svojoj političkoj teoriji Platon podržava neku vrst intelektualne aristokracije. Neki ga smatraju zagovornikom autoritarne države, s obzirom na to kako raspodjeljuje rad u državi, na ulogu žene, na obrazovanje djece (o čemu se

Antička filozofija 11

treba brinuti država, jer djeca u prvom redu pripadaju zajednici, a ne obitelji), s obzirom na to da u pitanju vlastigrađani nisu jednaki itd. Međutim, cjelokupna njegova teorija zasnovana je na otporu vlasti atenskog demosa ipretpostavlja vlast intelektualne, a ne imovinske aristokracije. Kao teorijska osnova služi mu i ovdje Sokratovoučenje određenja pojma po njegovom smislu.Platon nije ostao do kraja dosljedan svojim filozofskim koncepcijama. Potkraj života skrenuo je u stanovitimisticizam, posvetivši se u najvećoj mjeri proučavanju Pitagorina učenja i astrologije, što ga je u jednom trenutkudovelo do toga da ideje izjednači s brojevima. Platonova je Akademija njegovala proučavanje brojevnih odnosa injihovo značenje u proučavanju prirode, napustivši njegovanje filozofskih koncepcija svoga osnivača, što je dijelomi razlog da u grčkoj filozofiji Platonovo učenje nije imalo direktnih nastavljača.

Aristotel

Detaljniji članak o temi: Aristotel

Aristotel (detalj Rafaelove freske)

Najuniverzalniji filozof staroga vijeka bio je Aristotel (Ἀριστοτέλης,384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.), rođen u Stagiri na Halkidi. Aristotel jemladost proveo u Platonovoj Akademiji studirajući filozofiju. Kasnijeodlazi na dvor Filipa II. Makedonskog, gdje je njegov otac bio liječnik.Tamo je podučavao Filipovog sina Aleksandra sve dok Aleksandar nijepostao vladar i dok nije pošao u osvajačke ratove. Povijesna situacijapoučila je Aristotela da je nemoguće vladare prikloniti filozofiji,urazumiti ih i otkloniti ih od želje za osvajanjima. Sam Aristotel bio jepristalica polisne samouprave i protivnik stvaranja velikih državnihteritorija pod vlašću jednog vladara. On je u tom smislu i poučavaoAleksandra, ali očito bez rezultata. Uočivši nesklad između filozofskogučenja i potrebe praktičnih rješenja društvenih problema, Aristotel sevraća u Atenu i tamo osniva svoju školu pod imenom Likej (Λύκειον).Ta peripatetička filozofska škola (περίπατοι = šetnje i vrtni trijemovigdje se održavala nastava) nadmašila je Platonovu Akademiju. Trinaestgodina nakon osnivanja Likeja, umro je.

Aristotelov je rad sveobuhvatan. On nije samo originalan filozof, on je sistematičar svega što je Grčka do njegastvorila na filozofsko-teorijskom području. On je istovremeno i empiričar, istraživač, i njegov Likej postaje centar nesamo filozofskih proučavanja već i egzaktnog, naučnog rada.

Cjelokupna se duhovna djelatnost prema Aristotelu dijeli na praktičnu, teorijsku i poietičku. U skladu s tompodjelom on dijeli i svoju filozofiju. U praktičnu filozofiju spadaju etika, ekonomika i politika. U teorijsku filozofijuspadaju fizika, matematika i metafizika. Ovu posljednju Aristotel zove još i "prva filozofija" (ἡ πρώτη φιλοσοφία),a naziv «metafizika» (μετὰ τὰ φυσικά = dosl. "ono što je iza fizike") upotrijebili su tek kasnije oni koji su sređivaliAristotelove spise. U poietičku filozofiju spada tehničko i umjetničko oblikovanje. Ovo posljednje područjepredstavlja Aristotelovu estetiku, u kojoj je potpuno obradio samo učenje o pjesništvu, u djelu Poetika (Περὶποιητικῆς). Logičke spise pod naslovom Organon (Ὄργανον = dosl. "oruđe") Aristotel ne ubraja u ovu podjelu:naime, on smatra da logika kao znanost treba prethoditi svakoj pravoj duhovnoj djelatnosti kao vježba u mišljenju.Premda Platonov učenik, bio je odlučan ali ne uvijek i dosljedan kritičar njegova idealizma. Aristotel nastojidokazati da je Platonov svijet ideja neodrživ, i da je stoga Platonova filozofija u sebi proturječna. Najsadržajniji suovi momenti kritike teorije ideja: što, u stvari, znače ideje za Platona? "Jer one nisu njima (tj. osjetilnim stvarima)uzroci ni kretanja ni ma kakve promjene". I dalje, kako je moguće "da supstancija bude odvojena od onoga čega jeona supstancija". Jer ako nešto čini bit stvari, čini se nemogućim da se to što čini njegovu bit izdvoji iz tih stvari.

Antička filozofija 12

Aristotel, nasuprot Platonu, nastoji dokazati da je prva i prava supstancija ili istinsko bivstvo (οὐσία) – pojedinačnastvar. U toj pojedinačnoj stvari realizirana je bit, suština, pomoću materije. Ono opće, bitno, po Platonu idejno,postaje pomoću materije konkretna, realna, pojedinačna stvar. Tako materija dobiva svoje određenje upravo prekotog općeg, bitnog. To opće u stvarima Aristotel naziva formom (τὸ εἶδος). Forma i materija (ἡ ὕλη) dva su osnovnaprincipa svake pojedinačne stvari. U oblikovanju stvari ta dva principa nemaju jednaku ulogu. Materija predstavljapasivni princip, mogućnost, potenciju (δύναμις). Forma je aktivni princip i uzrok (τὸ ὅθεν ἡ κίνησις) oblikovanjamaterije u konkretnu pojedinačnu stvar, tj. aktualizacije (ἐντελέχεια) potencije. Uzimajući pojedinačnu stvar kaoprvu i pravu supstanciju, Aristotel smatra da se proučavanje stvarnosti i njenih zakona ne može započeti od ideja,odnosno pojmova, već baš od same pojedinačne stvari. Tim stavom Aristotel otvara put k egzaktno-empirijskomistraživanju.Već sam naziv «prva supstancija» (πρώτη οὐσία) ukazuje na to da se Aristotel nije zadržao samo na njenomznačenju i da nije završio svoja filozofska razmatranja podvlačenjem pojedinačne stvari kao prve supstancije. On jesuviše u sebi apsorbirao čitavu antičku filozofiju da bi bio slobodan od njenog idealističkog utjecaja, advadesetogodišnji studiji kod Platona bili su razlogom što nije mogao do kraja kritički prevladati idealizam svogaučitelja. Aristotel je logičar i priznaje hijerarhiju logičkih pojmova. Tu hijerarhiju pojmova on uključuje u svojuontologiju. Naime, dok je pojedinačna stvar prva supstancija, njen rodni pojam ili vrsta bit će, po Aristotelu, drugasupstancija (δευτέρα οὐσία). Odnos između višeg rodnog pojma i nižeg identičan je odnosu forme prema materiji,odnosno viši rodni pojam odnosit će se prema nižem kao forma prema materiji. Iz toga slijedi da će viši rodni pojamuvijek biti aktivan princip u odnosu na niži, koji predstavlja pasivan princip. Slijedeći tako hijerarhiju pojmovanailazimo na najviši pojam u toj hijerarhiji – na pojam iznad kojeg više nema višeg rodnog pojma. To je najvišiaktivni princip. Budući da iznad njega nema više ničeg u odnosu na što bi on mogao biti pasivan, on predstavlja čistuaktivnost, čistu formu, koja je sama po sebi nepokretna jer nema je što pokrenuti. Ali kao takva, čista forma je prvipokretač, prva aktivnost u odnosu na niže pojmove. To je Aristotelov bog, ono što on naziva «prva podležeća tvar usvakom pojedinačnom» (ἡ πρώτη ἑκάστῳ ὑποκειμένη ὕλη). On nije shvaćen kao sveobuhvatna snaga svijeta kojase nalazi svuda i u svemu. On je čista aktivnost, čista forma, nepokretna, i kao prvi princip aktivnosti shvaćena kaopojedinačna pojava, a ne kao bitak svijeta koji sve prožima.Kao što je isticanjem konkretne stvari kao prve supstancije Aristotel utro put empirijskom istraživanju, tako je ovimsvojim «bogom» dugom antičkom idealizmu otvorio mogućnost logičkog objašnjenja postojanja boga. Tako je upovijesti filozofije začet teizam, iako sam Aristotel nije bio teist.Aristotelovo popuštanje idealizmu lakše se razumije ako se zna da materija u njegovoj ontologiji ne igra samopasivnu mogućnost u odnosu na aktivnu formu. Kao i Platon, Aristotel pridaje materiji negativne osobine, ali ne usmislu zlog principa, tj. izvora svega lošega u prirodi i u čovjeku. Materija je za Aristotela ograničavajući princip baštime što je pasivna, ona je ono što se opire formi, ona je sputavajući princip u kretanju. Aristotel se poslužioprimjerom kipara: on nastoji u kamenu ostvariti neku određenu formu koju kao zamisao ima u svojoj glavi, i onapredstavlja princip djelatnosti, kretanja. Međutim, u nastojanju da realizira tu formu, nailazi na otpor u kamenu tesvoju djelatnost mora djelomično podrediti tom otporu kamena-materije.Kao što Aristotel nije mogao prevladati dualizam materijalnog i idejnog svijeta u svojoj ontologiji, tako to nije mogao ni u svojoj spoznajnoj teoriji. Za njega je osjetilo polazna točka sve spoznaje. Osjet kao sposobnost pripada duši. Aristotel smatra da sva živa bića imaju dušu, ali s različitim stupnjevima sposobnosti. Sposobnosti duše jesu: hranjenje, požuda, opažanje, kretanje u mjestu i mišljenje. Biljkama, na primjer, pripada samo sposobnost hranjenja. Drugim pak živim bićima pripada i požuda i hranjenje, trećima još i opažanje. I tako redom: svaka viša vrsta živih bića poseduje i niže duševne sposobnosti, dok niža bića ne poseduju više duševne sposobnosti. Ljudska duša, koja poseduje i mišljenje kao najviši duševni kvalitet, posjeduje i sve ostale vrste duševnih sposobnosti. Polazne osnove spoznaje jesu sposobnost percipiranja i sjećanja, koje posjeduju već i neke životinje. Čovjek pomoću mišljenja, a na temelju opažanja i sjećanja, stječe iskustvo na temelju kojega stvara umijeća. Umijeću već pripada znanje i razumijevanje onoga što se iskustvom steklo. Ljudi s velikim iskustvom i umijećem djeluju u svakodnevnom životu,

Antička filozofija 13

dok je znanost, nezainteresirana za trenutne i neposredne potrebe, nastala ondje gdje je bilo dokolice. Sve dovde jeAristotel kritičar idealističke spoznajne teorije, isto tako kao što je bio kritičar idealističke Platonove ontologije. Teku svojim razmatranjima o umu, o sposobnosti mišljenja da samo sebe misli, Aristotel čini ustupak idealizmu. Naime,da bi um djelovao, on mora biti slobodan od osjetilnog svijeta i potpuno odvojen od njega. Tek takav on može imatimišljenje kao svoj predmet. «Sposobnost opažanja nije, naime, moguća bez tijela, a um je od tijela odvojen», kažeAristotel.U usporedbi s Platonovim zanosom kad zastupa svoje pravedno uređenje države, Aristotel se i na području političkefilozofije pojavljuje trezveniji i skloniji analizi podataka nego ideji dobra ili pravednosti. On ne zastupa neki posebnoodređen tip društva ili države, već više naglašava problem upravljanja državom. Ako sposobni i dobri ljudi rukovodedržavom, ona i kao aristokratska može biti dobra, ali ako njome upravljaju loši i nesposobni ljudi, tada nidemokratski oblik vladavine ne predstavlja rješenje.U etici je Aristotel pobornik tzv. zlatne sredine, što znači da se dobrim obrazovanjem mora kod ljudi postići snažnavolja da u svojoj društvenoj djelatnosti izbjegavaju krajnosti. Tako, na primjer, i u upravljanju državom treba vlastdati ljudima koji nisu ni suviše imućni – jer imućni su previše obijesni za vlast, skloni razvratu i nebrizi za državu –a ni suviše siromašni, jer su oni brutalni i skloni osvetama.Aristotel je posljednja snažna i originalna ličnost antičke filozofske misli. Kao sistematizator antičke misli, onbudućnosti otvara dva puta: empirijski, na koji će se kasnije osloniti znanstvena misao, i teistički, kojim će se kasnijasrednjovjekovna skolastika koristiti u svrhu filozofske interpretacije kršćanstva. Međutim, za ovu posljednjuAristotel nije do kraja odgovoran, jer je trebalo u velikoj mjeri izmijeniti strukturu njegove filozofske misli da bi senjegovo učenje moglo prilagoditi kršćanskoj teologiji.

Helenističko-rimsko razdobljeZa razdoblje helenizma karakteristično je širenje grčke antičke kulture na cijelo područje makedonskog osvajanja.Kasnije, u vrijeme rimskih osvajanja, grčka se kultura rasprostire na cijelo područje rimske države. Činjenica dagrađanin malog grčkog polisa postaje građaninom velike države odražava se na cjelokupnu kulturu – pa i nafilozofiju – kao ovladavanje kozmopolitskog duha. To uvjetuje ponovno isticanje antropoloških problema u prviplan, ali ovaj put s očiglednom nezainteresiranošću za opću političku problematiku, a s naročitom željom da se u tomvelikom svijetu, u koji se antički Grk utopio, nađe neko mirno i sigurno mjesto za pojedinca. Učenjima dominiraproblem ideala mudraca. Raspravlja se o tome kakav treba biti čovjek da bi se održao miran i dostojanstven u tojburi rasula jednog i stvaranja novog društva. Filozofija toga vremena traži oslonac u filozofskim školama prošlosti inije sasvim originalna po svom karakteru.Filozofske škole helenističkog razdoblja oslanjaju se na Sokratove škole i na Platonovu Akademiju. Sokratovskeškole – kinička (čiji je osnivač bio Antisten, Ἀντισθένης, oko 445. pr. Kr. – oko 335. pr. Kr.) i kirenska (koju jeosnovao Aristip, Ἀρίστιππος, rođen oko 435. pr. Kr.) – održale su se kroz čitavo razdoblje od Sokrata do helenizmau dosta originalnom obliku. Svaka je škola tumačila Sokrata na svoj način, i on je postao osnova filozofiranja nekihfilozofa u helenizmu. Tako su Sokratovo shvaćanje vrline – koje se može sažeti u tri riječi – spoznaj samoga sebe –kinici razvili u pravcu suzdržavanja od zadovoljstava te nisu pridavali značenje tjelesnim potrebama. Kirenjani surazvili to učenje u sasvim suprotnom pravcu, naglašavajući radost i zadovoljstvo kao životni cilj.Na kiničku se školu u helenizmu nadovezuje stoičko učenje, dok se na kirensku školu nadovezuju epikurejci.Platonova Akademija postala je nakon Platonove smrti izvor stanovitog skeptičkog smjera (tzv. akademska skepsa).Svi ti pravci bili su sadržajniji i snažniji po kasnijem efektu učenja nego što su bili u periodu kada su začeti, jer sukasnije društvene okolnosti pogodovale tim učenjima.

Antička filozofija 14

Stoici

Detaljniji članak o temi: StoicizamOsnivač škole u Stoi (Στοὰ ποικίλη = šareni trem, po čemu je cio filozofski pravac dobio ime) bio je Zenon iz Kitijana Cipru (Ζένων, 331. pr. Kr. – 264. pr. Kr. ), porijeklom dijelom Feničanin. On na specifičan način ističe značenjepovratka prirodi i susprezanja od društvene aktivnosti. Ne povratak prirodi radi uživanja, nego radi izučavanjaprirode, radi spoznaje njenih zakona, jer priroda je savršenstvo. Prirodom vlada logos (λόγος), i jedino ako spoznataj logos i živi u skladu s njime, čovjek može naći željeni mir. Spoznaja prirode i njenih zakona jedini su način da seovlada strastima. Spoznaja prirodnih zakona oslobađa ljude i religije, koja ljude uznemirava unoseći u njih strah odnepoznatog. I moralni život postiže se proučavanjem prirode. Fizika je stoga osnovna nauka. Usmjerenost čovjeka nato da istražuje prirodnu nužnost, međutim, zahtijeva od njega hrabrost, razboritost i umjerenost, što stoici ističu kaoosnovne vrline. Spoznaja i poštovanje prirodne nužnosti uvjet su slobode kako je shvaćaju stoici.Cjelokupna stoička filozofska misao jest materijalističko-monistička. S time je u skladu i njihova spoznajna teorija:ono što spoznajemo jest materijalni svijet, jer izvan njega ništa drugo i ne postoji. Spoznaja počinje od osjetila ipredodžbi, na temelju kojih se stvaraju pojmovi. Postavljajući i problem kriterija istine, stoici smatraju da je istinitonaj sud, odnosno pojam o stvarnosti, koji se zasniva na potpuno jasnoj predodžbi, na predodžbi čija nam jasnoćagovori o tome da je potpuno adekvatna predmetu koji se spoznaje. Takva se predodžba zove kataleptička predodžba.Razum sam odlučuje koja je predodžba toliko jasna da se na njoj mogu zasnovati istiniti pojmovi. Za taj je pak sudodgovoran čovjek sam, jer izvan njega nema nikoga tko bi odlučivao o jasnoći predodžbe.Materijalističko-monistička filozofija stoika po svom je društvenom karakteru strogo individualistička. Ona na svojnačin izolira čovjeka od njegove društvene stvarnosti, koja mu je postala strana, i pokazuje mu put k ostvarenjuidealnog mira okrećući ga dosljednom proučavanju prirode i njenih zakona, i time priznavajući njegovu otuđenost odnjegove vlastite društvene biti. Stoicizam je bio rado prihvaćen u Rimu: hrabrost, postojanost i umjerenost i ondje subile veoma cijenjene vrline.

Epikur (detalj Rafaelove freske)

Epikur

Detaljniji članak o temi: EpikurNajsnažnija ličnost grčke filozofije u helenističkom razdoblju bio jeEpikur (Ἐπίκυρος, 341. pr. Kr. – 270. pr. Kr.). Ovaj atomist svojeučenje o prirodi zasniva gotovo potpuno na Demokritovom učenju. Odnjega preuzima tumačenje da se svijet sastoji iz bezgranično malenih,nedjeljivih čestica koje se kreću po nužnosti (κατ' ἀνάγκην) i,sastavljajući se, tvore pojedine stvari. Postoji samo određena razlika utumačenju kretanja atoma: atomi se u prostoru sudaraju i ponovoodbijaju. U tom kretanju dolazi do sudara iz nepredviđenih«unutrašnjih» razloga, do prekida kretanja po nužnosti i donepredviđenog skretanja atoma. Ti sudari uvjetuju slučajnost usastavljanju atoma, i upravo toj slučajnosti dugujemo raznolikostsvijeta. To priznavanje objektivno postojeće slučajnosti, naglihskokova u kretanju koji dovode do promjene kvalitativnog stanja,izdiže Epikura iznad Demokrita i čini ga gotovo značajnijim predstavnikom grčke atomistike.

U etičkom učenju jače je podvučena crta individualizma kod Epikura nego kod stoika. Cilj je života postizanje individualnog mira, kao uvjeta sreće. Čovjek se u životu osjeća ugodno ili neugodno. On nastoji izbjeći neugodu, i to je kriterij sreće: ako uspije postići stanje ugode, on će biti sretan. Te su Epikurove postavke kasnije kršćanski teolozi, a preko njih i dobar dio ostalih mislilaca, grubo izvrnuli, predstavljajući ga u povijesti filozofije kao filozofa tjelesnih zadovoljstava. Međutim, postizanje je ugode kod Epikura vezano uz razboritost i to je dvoje nemoguće odvojiti.

Antička filozofija 15

Epikur ističe osjećaj ugode utoliko što hoće naglasiti pojedinačnost ljudskog tijela kao nosioca kriterija sreće inesreće, dobra ili zla. Samu državu tretira Epikur kao nužno zlo i na taj način ne nalazi u njoj nešto što bi propisivalošto je dobro a što zlo u ljudskom društvu.Epikur se bori protiv praznovjerja koje, rađajući strah od nepoznatog, unosi neugodu u ljudski život. Razboritost ječovjeku potrebna da bi se oslobodio straha od smrti, koju treba shvatiti potpuno u skladu s prirodnom nužnošću. Stim u vezi Epikur negira i učenje o besmrtnosti duše kao puko praznovjerje.

Skeptici

Detaljniji članak o temi: SkepticizamOsnivač kasnijeg antičkog skepticizma je Piron iz Elide (Πύρρων, oko 360. pr. Kr. – oko 270. pr. Kr.). I on u skladus duhom vremena postavlja pitanje individualnog mira. Osnovni stav skeptika jest: ne donositi sudove ni o čemujedini je uvjet mira. Piron smatra da u sve treba sumnjati. Nema suda za koji bismo mogli biti uvjereni da je istinit.Osjetilna je spoznaja varljiva, a razumska se zasniva na aksiomima koji se ne mogu dokazati. Nema argumenta kojine bi dopuštao i protuargument. Piron ide tako daleko da i na poznatu Sokratovu uzrečicu – «znam da ništa ne znam»– primjećuje: a kako on može znati da ništa ne zna?Nešto je blaži u svom skepticizmu Karnead (Καρνεάδης, oko 214. pr. Kr. – oko 129. pr. Kr.) iz Kirene, koji jestudirao u Platonovoj Akademiji. On smatra da se sudovi mogu uzimati samo kao vjerojatni, ali ne i kao istiniti. Alirazliku u stupnju vjerojatnosti ne možemo utvrditi. Takav stav prema sudovima dovodi do osjećaja indiferentnosti, ato je uvjet mira i neuzbuđivanja. Od kasnijih skeptika izdvaja se Sekst Empirik (Σέξτος Ἐμπειρικός, oko 200. posl.Kr.), liječnik iz Aleksandrije, koji je zabilježio Pironovo učenje (sam Piron izlagao ga je samo usmeno).Spomenuti pravci – stoicizam i Epikurova škola – predstavljaju u doba krize antičke polisne kulture stanovitapozitivna stremljenja k tome da se čovjek snađe u općoj društvenoj izgubljenosti. Ne pokušavajući dublje prodrijeti ubit društvenosti čovjeka, oni ga, doduše, izoliraju od zajednice u smislu odgovornosti za nju, ali ga ipak usmjeravajuk proučavanju prirode, što čovjeku može donijeti željeni mir. Od ovih se pravaca razlikuje skepticizam svojomsumnjom u sva racionalna dokazivanja, svojom teorijskom indiferentnošću, koja u stvari znači i praktičnu, etičkuindiferentnost kao jedini uvjet mira. Uz izvjestan pozitivan doprinos filozofiji, koji skepsa uvijek u sebi sadrži – a toje dovođenje u pitanje apsolutnog važenja pojedinih istina i time rušenje dogmatizma kao opasnosti za daljnji razvojmisli uopće, skepticizam se suzdržava od donošenja sudova, smatrajući da je to uvjet ljudskog mira.

Antička filozofija 16

Novoplatonizam

Detaljniji članak o temi: Novoplatonizam

Plotin

Osim spomenuta tri pravca razvija se u to doba još jedan, čiji je ciljtakođer pridonijeti rješavanju sukoba u koje je ušao čovjek tograzdoblja. Kao izvorna osnova te filozofske misli poslužio je Platon, paje taj pravac u istoriji filozofije nazvan novoplatonizmom. Glavnim sepredstavnikom i pravim osnivačem tog pravca smatra Plotin(Πλωτῖνος, 204. – 270. posl. Kr. ) iz Egipta. Učio je filozofiju uAleksandriji, zatim obišao neke filozofske škole na Istoku i završio kaoučitelj u Rimu. Taj pravac ujedno predstavlja i opoziciju premakršćanstvu, koje je tada već okupilo široke mase u porobljenimzemljama Rimskog carstva. Filozofija nastoji zadržati svoj predmet iboga prepustiti religiji, vjeri, dok je kršćanstvo, u nastojanju dapridobije i obrazovani svijet, a ne samo neuku masu, nastojaloracionalnim obrazloženjem vjere podvrgnuti filozofiju i svakuracionalnu spoznaju kršćanskoj vjeri. Taj sukob predstavlja dobrimdijelom i povijest kršćanske misli u srednjem vijeku. Problem je začetveć ovdje, na granici dvije povijesne epohe.

Po Plotinu, pravi i jedini istiniti svijet jest svijet ideja. To je bitak. Materija koja nam se pokazuje kroz pojavnost jestnebitak. Postoji vrhovno Jedno, koje predstavlja opći objedinjavajući princip svega. To Jedno ne može se uporediti skršćanskim bogom jer je po svom značenju iznad njega. Pojam boga pokušava se shvatiti, Jedno je neshvatljivo,nespoznatljivo u racionalnom smislu. Jedno je u sebi preobilno, ono zbog toga mora isijavati iz sebe. Taj procesisijavanja zove se emanacija (περίλαμψις ili ἔλλαμψις) i predstavlja glavni pojam novoplatoničke filozofije.Emanacijom nastaje sav svijet. Emanacija se događa u stupnjevima: najprije isijavaju um i ideje, dok je posljednjistupanj materija, koja svoju istinu već ima u nebitku, tj. njena su određenja negativna. Jedno objedinjuje sve, i sve jecelina. Racionalnim putem ne može se postići istovjetnost s Jednim; drugim rečima, ne može se spoznati. To jemoguće samo putem ekstaze: gubljenjem svijesti, u stanju uzbuđenosti duše, postiže se jedinstvo s Jednim. U tomeleži i etički smisao novoplatonizma: postizanje željenog mira moguće je samo u ekstazi. I ovdje je očiglednaopozicija prema kršćanstvu: postizanje mira, tj. za čovjeka stanja savršenstva, pripada ovom svijetu i rezultat jeaktivnog nastojanja čovjeka, a ne pripada onostranosti i zagrobnom životu.

Rimska filozofijaRimska filozofija, kao uostalom i umjetnost i književnost, razvijala se po ugledu na grčku. Rimljani su od filozofijetražili moralnu pouku, uputstvo za postizanje sreće i teorijsku pripremu za javni život. To su im pružale filozofskeškole helenističke epohe, koje su se stoga brzo proširile na tlu rimske države. Teorijske filozofske discipline, kakvesu ontologija ili spoznajna teorija, Rimljani nisu unapredili. Njihova filozofija imala je strogo praktično, odnosnoetičko obilježje, i to još u većoj mjeri nego grčka filozofija helenističkog razdoblja.Najznačajniji sljedbenik Epikurova učenja u Rimu bio je Tit Lukrecije Kar (Titus Lucretius Carus, 97. – 55. pr. Kr.),čiji didaktičko-filozofski ep O prirodi stvari (De rerum natura) predstavlja jedno od najvećih djela rimske filozofijei poezije. U njemu je Lukrecije Demokritovo i Epikurovo atomističko shvaćanje svijeta izložio izvranrednompoetskom snagom. Kao dosljedan materijalist on je poveo borbu protiv religije: bogovi ne postoje; njih je stvoriočovjekov strah od prirodnih pojava i strah od smrti. Spoznajom atomske strukture kozmosa i opće prirodnezakonitosti čovjek se može osloboditi tog straha i postići cilj života: sreću nepomućenog duševnog uživanja.

Antička filozofija 17

Ciceron

Marko Tulije Ciceron (Marcus Tullius Cicero, 106. – 43. pr. Kr.)ubraja se među najpoznatije rimske filozofe i pisce. Stekao je visokofilozofsko obrazovanje u školama Helade. Kao advokat i državnikCiceron je postigao velik uspjeh u Rimskoj republici. I pored obimnejavne i državničke djelatnosti, on je napisao i veći broj knjiga političkei filozofske tematike. Ciceron je bio sjajan govornik i nadahnut pisac,ali ne i originalan mislilac. Njegova je zasluga prije svega u tome što jesistematizirao i razradio mnoge ideje svojih prethodnika, izložio ihsnažnim i otmjenim stilom i tako učinio popularnim, te što je izgradiofilozofsku terminologiju na latinskom jeziku, koja će biti u upotrebi doduboko u novi vijek. Kao eklektik Ciceron je povezao učenjaakademičara, stoika i skeptika.

Najveću popularnost u rimskom društvu postiglo je stoičko učenje.Svojim zahtjevima za povlačenjem u sebe i moralnimsamousavršavanjem stoicizam je velikom broju ljudi pružao oslonac uživotnoj borbi i utjehu za pretrpljene poraze. Osnovna načela stoičkeetike odgovarala su i višim i nižim slojevima rimskog društva: prvimasu davala čvrstinu da podnesu sve uspjehe i neuspjehe u borbi za

prevlast, a drugima moralnu snagu da podnesu svoje nevolje s vjerom u neizbježnost sudbinske providnosti. Samo setako može objasniti na prvi pogled paradoksalna činjenica da su stoičko učenje zastupali i robovi (Epiktet) i carevi(Marko Aurelije).

Za rimske stoičare karakteristično je da gotovo potpuno odustaju od teorijskog proučavanja prirode i spoznaje: oni seograničavaju samo na etičke probleme i pritom se postupno približavaju shvaćanjima koja su bliska kršćanskomučenju. Prvi veliki stoičar carske epohe bio je Seneka (Lucius Annaeus Seneca, 4. pr. Kr. – 65. posl. Kr.). Kod njegafilozofija ima praktičan etički značaj: da odgaja, organizira život i pribavlja spokojstvo. Svijet je vječna dinamičnacjelina, potčinjena općem kružnom toku kretanja. Ljudska je duša besmrtna. Svim stvarima i pojavama u prirodiupravlja neizmjenjiva nužnost ili, u Senekinoj terminologiji, sudbina, odnosno božanska providnost. Stoga čovjektreba živjeti u skladu s tom prirodnom nužnošću i božanskom providnošću, jer samo tako može postići sreću.«Živjeti sretno isto je što i živjeti u skladu s prirodom», kaže Seneka. Budući da je slab i ne može mijenjati tokdogađaja, čovjek treba mirno («stoički») podnositi sve udarce neumitne sudbine. Seneka je propovjednik općeljudskeljubavi i milosrđa i nade u bolji život nakon smrti. Po tome će utjecati na formiranje ranog kršćanskog učenja naZapadu.Na rano kršćanstvo utjecao je i drugi veliki rimski stoik, Epiktet (Επίκτητος, 50. – 138.), koji je kao rob iz rodneTrakije bio doveden u Rim. Kasnije je oslobođen, pa je osnovao nadaleko poznatu filozofsku školu. Epiktet nije ništapisao, već je svoja učenja širio samo usmeno, i to jednostavnim narodnim jezikom. Usvojio je Senekina shvaćanja,naglašavajući pritom posebno etičko-religijska obilježja. Čovjek treba težiti duhovnoj slobodi da bi i na nesrećumogao gledati kao na sreću. Epiktetova etika, dakle, propovijeda pasivan otpor – neprotivljenje zlu.Treći veliki rimski stoik bio je car Marko Aurelije (Marcus Aurelius, 121. – 180.), koji je napisao u obliku aforizamau 12 knjiga na grčkom jeziku djelo pod naslovom Razmišljanja sa samim sobom (Τὰ εἰς ἑαυτόν), u kojemu poputEpikteta iznosi misao o pokoravanju sudbini, odricanju od svijeta i okretanju k osobnom usavršavanju.

Antička filozofija 18

Aleksandrijsko-židovska filozofija i patristikaU vrijeme kad je kršćanstvo već bilo priznata religija u državi, mislioci i drugi obrazovani ljudi protivili su sepojmovnom interpretiranju kršćanskih dogmi sa stajališta svojih učenja. Zato se i napor kršćanskih teoretičara počeoorijentirati na to da pronađu način usklađivanja filozofije s kršćanskim učenjem. U biti, filozofija je trebalapromijeniti predmet: umjesto da istražuje stvarnost kao takvu, da pronalazi istinu o njoj, trebala se orijentirati natumačenje vjerskih istina – dogmi. Filozofija koja ima zadatak tumačenja dogme, međutim, prestaje biti kritička,gubeći time jednu od svojih bitnih odlika.

Filon

Detaljniji članak o temi: Filon AleksandrijskiKršćanska religija uzima od starih religija učenje o zagrobnom životu, a od judaizma učenje o bogu kao posrednikukoji ljudima donosi spas. Kod Židova nailazimo i na pokušaj sinteze judaizma i grčke filozofije. Pokušaj dolazi odFilona (Φίλων, rođen oko 20. pr. Kr., umro između 41. i 54. posl. Kr.). Problem se sastojao u tome da se stvori nekaposredna veza između boga i svijeta, između nepogrešivog duhovnog i nesavršenog materijalnog svijeta. Tu su uloguimali posrednici, međučlanovi, pomoću kojih bi božanska svjetlost mogla postati dostupna i materijalnom svijetu,odnosno koji bi čovjeka iz njegove osjetilne stvarnosti uzdigli do božanstva. Kod Filona su ti međučlanovi shvaćenikao anđeli. Značajno je da te anđeoske snage imaju karakter općih pojmova i uza sve to imaju obilježja osobe. Ovojedinstvo pojmovnog i mitskog vrlo je značajno za razvoj kasnije srednjovjekovne filozofije. Filon je, međutim,pokušao i jednim zajedničkim pojmom objediniti sve te ideje i snage i anđele – koji igraju ulogu posrednika –jednim još općenitijim pojmom, logosom. Logos je, s jedne strane, božanski um koji miruje u sebi, a s druge strane,um koji je izašao iz boga, njegov prvorođeni sin. On nije nenastao, kao bog, a nije ni nastao kao duhovi i ljudi, on jedrugi bog. Za razliku od boga, njega se može spoznati. Preko Filona postepeno je racionalna, filozofskaterminologija ulazila u kršćansko učenje.

Tertulijan

Tertulijan

Međutim, kao što je postojao otpor filozofa da kao svoj predmetprihvate vjerske objavljene istine, tako je postojao i otpor kršćanskihmislilaca da filozofiju unesu u religiju. Među njima je poznatTertulijan (Tertulianus, oko 160. – oko 220.) iz Kartage. On jeogorčeni protivnik filozofije. Njegov osnovni stav glasi: "Vjerujem, jerje apsurdno" (Credo, quia absurdum), čime ističe besmislenostfilozofskog tumačenja religioznih dogmi.

Aurelije Augustin

Detaljniji članak o temi: Sveti Aurelije Augustin

Antička filozofija 19

Aurelije Augustin

Prvi koji su zaista preuzeli na sebe zadatak da povežu filozofiju ireligiju bili su tzv. crkveni oci, svi iz Aleksandrije. Razdoblje njihovedjelatnosti poznato je u kršćanskoj filozofiji kao patristika. Otad panadalje kršćanstvo je sustavno razvijalo svoju filozofsku misao. Urazvitku kršćanske misli značajno mjesto zauzima Aurelije Augustin(Aurelius Augustinus, 354. – 430.). Dobro je poznavao Platonovufilozofiju i novoplatoničare. Od njih prima razlikovanje duhovnog imaterijalnog, i to će kao svoju filozofsku koncepciju upotrijebitikasnije u filozofskoj interpretaciji kršćanske religije. Karakterističan jenačin na koji filozofiju podređuje religiji: problem vjere – to jeproblem volje. Volja je iznad intelekta; sve je stvoreno božjom voljom.Platonove ideje nisu ništa drugo doli božanske misli. Otuda izvodizaključak da je cijela povijest stvorena po božjem planu. To znači dapovijest ima svoj početak i svoj kraj, i da je već unaprijed zamišljena ubožjem umu kao gotova cjelina. Zatim je bog ostvaruje svojom voljom.Takvo se shvaćanje povijesti kasnije prilično učvrstilo, s manjim ilivećim korekcijama, i to ne samo kod kršćanskih mislilaca. Sam jeAugustin pisac jedne filozofije povijesti, pod naslovom O državi Božjoj (De civitate Dei), u kojoj je obuhvaćenapovijest svih do tada poznatih naroda. Posebna je pažnja posvećena povijesti judaizma i kršćanstva, te se kroz tuprizmu promatra povijest svih ostalih naroda.

S obzirom na snagu volje, bez koje nema prave vjere, Augustin smatra da čovjek ne može sam, bez ičije pomoći,pripremiti svoj spas nakon smrti. Otuda on zaključuje o nužnosti postojanja crkve kao svjetovne organizacije kojaima zadatak pripremiti čovjekov spas. I čovjek kao pojedinac i država kao cjelina trebaju biti podređeni crkvi.Podređenje čovjeka i društva crkvi kod Augustina zapravo predstavlja dosljedno ostvarenje teorijskog stava da jerazum podređen volji.

Boetije

Boetije

Boetije (Anicius Manlius Severinus Boethius, oko 480. – 524.),senator, često se naziva posljednjim Rimljaninom, odnosnoposljednjim predstavnikom antičkog načina mišljenja. Budući da ga jevizigotski kralj Teodorik, koji je tada vladao Rimom, osudio na smrt,katolička crkva proglasila ga je svojim mučenikom, premda je Boetijezapravo bio sasvim indiferentan prema kršćanstvu. Jedino što je onsmatrao vrijednim bila je filozofija, te je pred smrt napisao dijalogUtjeha filozofije (De consolatione philosophiae), gdje zaključuje da jefilozofija jedina vrijedna za čovjeka i njegov odnos prema životu, iakosamo vrijeme u kome on živi to negira. Boetije kao filozof nijenaročito originalan, već stoji pod jakim uticajem Platona i stoika. Ponjemu, u svijetu postoji samo jedan princip – princip dobra. Zlo kaotakvo ne postoji, ono je samo nedostatak dobra. Svjetski se poredak nemože promijeniti, jer je on utvrđen božjim planom. Ali dobro, za kojimljudi teže, nalazi se u ljudima samima, i oni ga ne mogu postići ako gatraže izvan sebe i bez razuma.

Boetijeva je zasluga pokušaj obnove filozofije u doba kada je ona crkvenim dogmama bila potisnuta u drugi plan. I dok je Boetije 524. godine u tamnici pisao svoju Utjehu filozofije čekajući smrtnu presudu, car Justinijan je 529.

Antička filozofija 20

godine naredio da se zatvori i posljednja filozofska škola u Ateni. Neki povjesničari smatraju zato tu godinukonačnim prekidom s antičkom kulturom i datumskim početkom srednjeg vijeka.[2]

IzvoriKao izvori za ovaj članak korištene su knjige navedene u članku uvodi u filozofiju, druge wikipedije i izvorinavedeni u nastavku.[1] http:/ / www. ancientphilosophy. com/[2] http:/ / ancienthistory. about. com/ od/ philosophers/ Philosophers_Scientists_Mathematicians_Thinkers. htm

Vanjske poveznice• Ancient Philosophy Internet sources (http:/ / www. epistemelinks. com/ Main/ Topics. aspx?TopiCode=Anci)• The Impact of Greek Culture on Normative Judaism from the Hellenistic Period through the Middle Ages c. 330

BCE- 1250 CE (http:/ / www. adath-shalom. ca/ greek_influence. htm)• Greek Philosophy for Kids (http:/ / www. historyforkids. org/ learn/ greeks/ philosophy/ )

Article Sources and Contributors 21

Article Sources and ContributorsAntička filozofija  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=2451445  Contributors: Argo Navis, CommonsDelinker, Croq, Flopy, Gdje je nestala duša svijeta, Ivostefanov,Kingstone93, LK, MayaSimFan, Orijentolog, Sombrero, Ygraine, Zlatno Pile, 3 anonymous edits

Image Sources, Licenses and ContributorsImage:Sanzio 01 cropped.png  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Sanzio_01_cropped.png  License: unknown  Contributors: Bibi Saint-Pol, Mattes, Thuresson,Tomisti, Warburg, 1 anonymous editsDatoteka:Raffael 058.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_058.jpg  License: Public Domain  Contributors: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Shakko, 5anonymous editsDatoteka:Turkey ancient region map ionia.JPG  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Turkey_ancient_region_map_ionia.JPG  License: Creative CommonsAttribution-Sharealike 2.5  Contributors: Bibi Saint-Pol, Electionworld, Er Komandante, Roke, 1 anonymous editsSlika:Vista-xmag.png  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Vista-xmag.png  License: GNU General Public License  Contributors: Cpro, Rocket000, Sasa Stefanovic, 1anonymous editsDatoteka:Anaximander.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Anaximander.jpg  License: unknown  Contributors: Bibi Saint-Pol, Mattes, SirSlither, Tomisti, TonyRotondas, Warburg, 1 anonymous editsDatoteka:Heraklit.jpeg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Heraklit.jpeg  License: unknown  Contributors: Bibi Saint-Pol, Dbenzhuser, Mattes, Nilfanion, Taragui,Warburg, 2 anonymous editsDatoteka:Raffael 068.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_068.jpg  License: Public Domain  Contributors: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Mattes, 1anonymous editsDatoteka:Sanzio 01 Parmenides.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Sanzio_01_Parmenides.jpg  License: unknown  Contributors: Bibi Saint-Pol, Mattes,Singinglemon, Tomisti, Warburg, 1 anonymous editsDatoteka:Empedokles.jpeg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Empedokles.jpeg  License: unknown  Contributors: User Dr. Manuel on de.wikipediaDatoteka:Hendrik ter Brugghen - Democritus.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Hendrik_ter_Brugghen_-_Democritus.jpg  License: unknown  Contributors:Dedden, Ilse@, Man vyi, Rlbberlin, Shakko, Vincent Steenberg, Wolfmann, 1 anonymous editsDatoteka:Raffael 069.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_069.jpg  License: Public Domain  Contributors: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Mattes, 1anonymous editsDatoteka:Plato-raphael.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Plato-raphael.jpg  License: unknown  Contributors: Bibi Saint-Pol, Chris 73, Infrogmation, Maarten vanVliet, Mattes, Tomisti, 3 anonymous editsDatoteka:Aristotle by Raphael.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Aristotle_by_Raphael.jpg  License: unknown  Contributors: ALE!, TomistiDatoteka:Raffael 063.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_063.jpg  License: Public Domain  Contributors: Augustin B., Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Mattes,1 anonymous editsDatoteka:Plotinos.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Plotinos.jpg  License: GNU Free Documentation License  Contributors: anonymousDatoteka:CiceroBust.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:CiceroBust.jpg  License: Public Domain  Contributors: User:InfrogmationDatoteka:Quintus Septimius Florens Tertullianus.gif  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Quintus_Septimius_Florens_Tertullianus.gif  License: unknown Contributors: Accurimbono, Brams, Hommo, Moumou82Datoteka:Augustine_of_Hippo.jpg  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Augustine_of_Hippo.jpg  License: Public Domain  Contributors: Infrogmation, Quadell, Roscoex, Wst, 2 anonymous editsDatoteka:Boetius.png  Source: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Boetius.png  License: Public Domain  Contributors: Unknown

LicencijaCreative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unportedhttp:/ / creativecommons. org/ licenses/ by-sa/ 3. 0/