europa - nacrt za jeziènu rmatasov/europa.pdf · pdf file1 europa - nacrt za...

Click here to load reader

Post on 30-Aug-2019

3 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • 1

    EUROPA - NACRT ZA JEZINU POVIJEST

    Europu su, kao to smo vidjeli, hominidi naseljavali jo od vremena starijegapaleolitika. Posljednji neandertalci izumrli su u junoj panjolskoj prije tridesetaktisua godina, to znai da su pripadnici te vrste hominida prilino dugo obitavali uEuropi zajedno s modernim ljudima, iju prisutnost na europskom kontinentumoemo arheoloki pratiti od otprilike 45 000 godina prije sadanjice. Ostaje nejasnojesu li moderni ljudi istrijebili neandertalce, ili su oni izumrli zbog nekog drugograzloga (primjerice, zato to su moderni ljudi bolje iskoritavali prirodni okoli ipreoteli im izvore prehranjivanja). U svakom sluaju, neandertalci su nestali neostavivi genetskoga traga u populacijama dananjih ljudi koji ive u Europi. Premasuvremenim spoznajama genetska je udaljenost izmeu homo neanderthalensisa ihomo sapiensa sapiensa bila prevelika da bi se oni mogli meusobno uspjeno pariti.Pripadnici vrste homo sapiens sapiens, nai neposredni predci, suvereno suzagospodarili Europom prije tridesetak tisua godina; o njihovu jeziku ili jezicima nezna se nita; prema antropolokim i arheolokim nalazima oni su u Europu pristigliveinom s Bliskog istoka, preko Turske i Balkana. U Europi ih je zateklo posljednjeledeno doba, koje je trajalo od otprilike 25 000 g. do 13 000 godina prije sadanjice.

    Mnogo je lingvista spekuliralo o tome kojim su jezinim porodicama pripadali jezicinajstarijega stanovnitva Europe nakon posljednjega ledenog doba. To uvelike ovisi io tome je li predledenodobno stanovnitvo Europe bilo jezino homogeno ili nije;kada su ledenjaci prekrili veinu kontinenta, stanovnitvo se iz razliitih pravacapovuklo u nezaleene oaze na jugu, te su ljudi za ledenog doba nastavili ivjeti samou toplijim predjelima na jugu panjolske, Francuske i na Balkanu (a vjerojatno i najugu Italije, premda odatle nema posve sigurnih arheolokih nalaza). Povlaenjemleda prema sjeveru nakon ledenog doba, iz tih je enklava ponovno naseljena Europa, asa irenjem stanovnitva s juga proirili su se i jezici toga stanovnitva. Njemakilingvist Theo Vennemann1 miljenja je da su jezici koji su se tada proirili Europompripadali dvjema porodicama: jezici afroazijske porodice proirili su se, premanjegovu miljenju, uz obale Atlantika do Britanskoga Otoja, a jezici srodnibaskijskome ("vaskonski") iz juga Francuske prema srednjoj i sjevernoj Europi. to setie teze o "vaskonskom" supstratu u Europi Vennemannova je teorija lingvistikiposve neosnovana; njezin ju je autor nastojao potkrijepiti samo fantastinimetimologijama imena rijeka (hidronima) u Europi, koje on proizvoljno povezuje sbaskijskim rijeima ne uzimajui u obzir niti golemu vjerojatnost sluajnogpodudaranja, niti jezine promjene koje su se dogodile u povijesti baskijskoga jezikatijekom posljednjih dvaju tisuljea (neke se od tih promjena mogu i rekonstruirati natemelju prouavanja latinskih posuenica u baskijskome, koje su jako mnogobrojne).U sluaju navodnoga afroazijskoga supstrata u zapadnoj Europi Vennemann seoslanja uglavnom na neke tipoloke slinosti izmeu otonih keltskih jezika iafroazijskih jezika sjeverne Afrike; te su slinosti odavno uoili i drugi lingvisti, npr.John Morris-Jones i Julius Pokorny; primjerice, poredak rijei u reenici i uafroazijskom i u otonom keltskom je V (glagol) S(ubjekt) O(bjekt); budui da se radio razmjerno rijetkom poretku sintaktikih elemenata meu jezicima svijeta, nijeoigledno da je podudarnost izmeu berberskoga i otonokeltskoga sluajna. Iako pomiljenju goleme veine lingvista, ukljuujui i mene, takve slinosti nisu dovoljne dadokau postojanje nekoga afroazijskog supstrata na zapadu Europe, takva se

    1 V. npr. Vennemannove lanke u Bammesberger & Vennemann (ur.) 2003.

  • 2

    mogunost ne moe ni iskljuiti, osobito zbog postojanja arheolokih, antropolokih igenetikih svjedoanstava o seobama stanovnitva iz sjeverne Afrike i junepanjolske uz atlantsku obalu prema Britanskom Otoju.

    A priori je o jezinoj raznolikosti Europe neposredno nakon posljednjeg ledenog dobamogue rei ovo: povlaenje stanovnitva u enklave na jugu kontinenta svakako jepogodovalo jezinoj fragmentaciji, a dvanaest tisua godina trajanja te fragmentacijebilo bi dovoljno da se potre svako svjedoanstvo o eventualnim genetskimsrodnostima jezika u predglacijalnom razdoblju. Kada je Europa ponovno naseljenanakon ledenog doba, najvjerojatniji je scenarij onaj po kojemu se tada kontinentomproirio itav niz malenih jezika lovaca-sakupljaa, jezika meu kojima genetskesrodnosti ili nije bilo, ili je ona bila preduboka da bi se o njoj ita moglo znati. Unedostatku ikakvih lingvistikih svjedoanstava o najranijoj jezinoj raznolikostiEurope, moramo se okrenuti arheologiji i genetici.

    Novija genetska istraivanja stanovnitva Europe dovela su do nekih iznenaujuihrezultata. Kada je prije petnaestak godina u austrijskim Alpama otkriveno potpunoouvano tijelo lovca koji se ondje smrznuo prije pet tisua godina, znanstvenicima jeuspjelo analizirati njegovu mitohondrijsku DNK (mtDNK). Ta je analiza, provedenana pokojniku iz bronanog doba koji je dobio ime Oetzi, pokazala da se on ugenetskom smislu vrlo malo razlikovao od dananjeg stanovnitva susjednih podrujau Alpama2; iz toga slijedi da je priljev genetskoga materijala, do kojega je moglo doisamo migracijama iz drugih podruja, u tom dijelu Europe bio minimalan. Ta jepretpostavka dodatno potvrena analizom mtDNK ljudskih ostataka u drugimdijelovima Europe, primjerice usporedbom mtDNK "ovjeka iz Cheddara"3 uEngleskoj, iji ostatci potjeu iz razdoblja prije 9000 godina, s genetikimmaterijalom iz uzoraka prikupljenih meu dananjim stanovnitvom juga Engleske;male razlike koje su otkrivene pokazuju da je stanovnitvo i toga dijela Europe biloizrazito postojano tijekom prethodnih devet tisuljea. Svi ti rezultati potvujupretpostavku da je stanovnitvo Europe u genetskom smislu vrlo postojano vetisuljeima, te da na genetsku sliku Europljana migracije koje su se zbile uposljednjih nekoliko tisua godina nisu znatno utjecale.

    Istraivanja mtDNK raznih populacija u Europi pokolebala su jo neke hipoteze, kojesu se prije smatrale gotovo opeprihvaenima. Primjerice, vjerovalo se da su Baski,jedini zapadnoeuropski narod koji je sauvao svoj predindoeuropski jezik, i genetskirazliiti od ostalih Europljana. Istraivanje klasinih genetskih pokazatelja, prijeotkria suvremenih metoda za analizu DNK, potvrivalo je tu pretpostavku, budui daje Rh- krvna grupa izrazito esta u baskijskoj populaciji, a razmjerno rijetka u svimdrugim dijelovima Europe. Meutim, analiza mtDNK meu Baskima pokazuje da seoni uope ne razlikuju po estoi pojedinih sekvenci od susjednih zapadnoeuropskihnaroda koji govore indoeuropskim jezicima.

    Obrnut sluaj neslaganja izmeu genetske i lingvistike slike neke populacijenalazimo u Finskoj. Finci govore ugrofinskim jezikom uralske porodice, koji jegenetski vrlo blisko srodan laponskome (ili saamskome) jeziku, kojim govoreuzgajivai sobova, polunomadski Saami na sjeveru Finske, Norveke i vedske.

    2 V. Sykes 2001, Cavalli-Sforza 2001: 34.3 V. Sykes 2001.

  • 3

    Meutim, usporedba gena izmeu Saama i Finaca pokazuje velike razlike, pri emu seFinci jasno uklapaju u genetski prosjek ostatka Europe, dok Saami od njega znatnoodstupaju4. Najvjerojatnije je tumaenje tih injenica teza da su Finci u genetskomsmislu potomci neke indoeuropske skupine poljoprivrednika i stoara, koja se upretpovijesno doba naselila u Finskoj i prihvatila neki ugrofinski jezik umjestosvojega indoeuropskoga jezika; o tom procesu jezine zamjene svjedoe i brojneindoeuropske posuenice u finskome, a dodatno ga potvruju genetiki argumenti:uestalost nekih nasljednih genetskih bolesti u Finskoj dokazuje da je tijekompretpovijesti finsko stanovnitvo prolo kroz tzv. genetsko "usko grlo", situaciju ukojoj brojnost populacije drastino opada, a potom se naglo iri, ali dijeli vrlo malenbroj zajednikih predaka. Na slian nain, stanovnitvo Maarske u genetskom sesmislu vrlo malo razlikuje od okolnoga, veinom slavenskog stanovnitva, iako jemaarski neindoeuropski jezik uralske porodice, srodan finskomu i saamskomu. To jeu skladu s injenicom, za koju znamo iz povijesti, da je broj maarskih doljaka kojisu koncem 9. stoljea pristigli u Panoniju bio razmjerno malen, svega oko 25 000.Vie od tisuu godina supostojanja sa Slavenima, ali i sa susjednim Germanima iRomanima (Rumunjima), dovelo je do toga da su genetski tragovi neeuropskihnomada u dananjoj maarskoj populaciji razmjerno slabo zastupljeni.

    Najveu je senzaciju u genetskom istraivanju europskih populacija izazvala knjigaBryana Sykesa, "Sedam Evinih keri"5. U njoj je iznesena teza da golema veinastanovnitva Europe (preko 95 posto!) potjee od samo sedam ena, od kojih je estivjelo u Europi jo prije neolitskoga razdoblja. Prva od ena iji su mitohondrijipreivjeli do dananjega doba, koju Sykes naziva Ursula, ivjela je prije 45 000godina, ukoliko treba vjerovati genetikim metodama procjene tempa mutacijamtDNK. Njezinu mtDNK naslijedilo je dvanaest posto dananjih Europljana, ijipotomci ive u svim dijelovima kontinenta. Iduih pet ena, ije obrasce mtDNKmoemo identificirati u dananjem stanovnitvu Europe, ivjelo je za ledenoga doba,izmeu 25 000 i 13 000 godina prije sadanjice. To potvruje pretpostavku odemografskoj fragmentaciji Europe za ledenoga doba, emu je po svemu sudeimorala odgovarati i jezina rascjepkanost kontinenta u tom razdoblju. Tek sedma iposljednja populacija u Europi potjee od ene koja je ivjela poslije ledenoga doba,koju Sykes naziva Jasmin. Najveu bliskost mitohondrijske DNK ta populacijapokazuje s populacijama Bliskoga istoka, to upuuje na zakljuak da je upravo Bliskiistok podruje s kojega je potekao dio stanovnitva koje danas naseljava Europu, te daje migracija toga stanovnitva poela u postglacijalnom razdoblju, pred otprilike 10000 godina. Taj se datum izuzetno dobro poklapa s razdobljem p