Download - Hipoteza o Kognitivnom Kapitalizmu

C. VERCELLONE: Rad, informacija i znanje u novom kapitalizmu: hipoteza o kognitivnom kapitalizmuEKONOMSKI PREGLED, 57 (11) 809-825 (2006) 809

RAD, INFORMACIJA I ZNANJE U NOVOM KAPITALIZMU: HIPOTEZA O KOGNITIVNOM

KAPITALIZMU

Nakon krize fordizma, kapitalizam je uao u fazu krupne preobrazbe koja utjee na naine valorizacije kapital, na oblike vlasnitva i podjele rada, dovodei u pitanje neke od bitnih invarijanti razvojne logike roene s prvom industrijskom revolucijom. U sreditu te promjene nalazi se poveanje uloge znanja i nematerijalnih vrijednosti. No, kljuna uloga znanja u dina-mici kapitalizma nije sama po sebi neka historijska novost, pa se zato postav-lja pitanje: u kojem smislu danas moemo govoriti o novoj ulozi znanja i, prije svega, koji su odnosi s transformacijama odnosa kapital-rad?

I. Ekonomija zasnovana na znanju naspram kognitivnog kapitalizma

Hipoteza kognitivnog kapitalizma razvija se kroz seriju dobro zasnovanih kritika teorije ekonomije zasnovane na znanju:

Prva se kritika odnosi na tendenciju da se znanju pristupi sa stajalita opih teorijskih modela, koji vrijede u svim vremenima i prostorima, zasnovanih na odvajanju ekonomskog podruja od drutvenih odnosa. Ta je tendencija odbacila uvaavanje povijesnosti u dinamici ekonomija, a to je karakteristino za veinu neoklasinih pristupa koji se inspiriraju teorijama ljudskoga kapitala i endoge-noga rasta (Becker i Marphy, 1992.; Lucas, 1988.; Romer, 1990.). Uglavnom, za

Carlo Vercellone*

* C. Vercellone, docent na Sveuilitu Sorbona, Pariz. Ovo je skraeni tekst predavanja koje je pod naslovom Travail, information et connaissance dans le nouveau capitalisme: l'hypothse du capitalisme cognitif odrano na kolokviju Interroger la socit de l'information Sveuilite Mc Gill u Montrealu, 18.-19. svibnja 2006. S francuskog preveo Matko Metrovi.

UDK 339.138 (497.5) JEL Classifi cation M31 Prethodno priopenje

IZLAGANJE SA ZNANSTVENOG SKUPA

C. VERCELLONE: Rad, informacija i znanje u novom kapitalizmu: hipoteza o kognitivnom kapitalizmuEKONOMSKI PREGLED, 57 (11) 809-825 (2006)810

te pristupe, kako uzvraa Howitt (1996.), novost ne poiva u povijesnoj pojavi ekonomije zasnovane na znanju. Ta bi se novost morala vidjeti iskljuivo u for-miranju ekonomije znanja, to jest poddiscipline ekonomske znanosti, specijali-zirane za smiljeno izuavanje znanosti u kojoj se vidi novi faktor proizvodnje. No, tu je jedan od najveih paradoksa na koji nas je navikla ekonomska znanost: u svome pozivu da defi nira jedinstveni model funkcioniranja ekonomije ini se da teoretiari ignoriraju ili zanemaruju vanost strukturnih promjena, koje ipak opravdavaju rastuu pozornost prema jednom novom polju istraivanja.

Druga se kritika odnosi na nain na koji nove neoklasine teorije endoge-noga rasta, jednako kao i teorije ekonomije zasnovane na znanju, tretiraju znanje iskljuivo (i a priori) kao robu ili kao kolektivno dobro, regulacija kojeg mora biti koncipirana u funkciji ekspanzije same proizvodne sfere, za koju se smatra da ona stvara bogatstvo: robnom sferom. Teza po kojoj je potraga za profi tom i indivi-dualnim probitkom glavna pobuda za istraivanje i inovacije ima svoje porijeklo u jednoj reducirajuoj koncepciji proizvodnje znanja, shvaenoga kao izolirani fenomen i bez odnosa sa socijalnim tkivom i znanjima koja je drutvo prethodno akumuliralo. Ona pretpostavlja posve privatiziran robni sustav u kojem znanje ima tri bitne funkcije: robe koju se moe prodati, nematerijalnoga kapitala koji donosi konkurentsku prednost i instrumenta nadzora i zaposjedanja trita.

Ukratko, za te pristupe jo vrijedi stara uzreica prema kojoj je ekonomija znanost robnih vrijednosti: vrijednost ima samo ono to ima cijenu, nije vano je li to rezultat intrinzine rijetkosti nekoga dobra ili stvaranja umjetne rijetkosti koju e se pouriti opravdati, kao u sluaju nekoga patenta, kao neizbjean poticaj proizvodnji znanja. Poznata dilema u sreditu ekonomije znanja, izmeu cilja da se u drutvu osigura uinkovita upotreba znanja, kada je jednom proizvedeno, i ci-lja da se privatnom proizvoau prui idealna motivacija, prikriva drugu najee nepriznatu dilemu: kako pomiriti drutveni karakter proizvodnje i cirkulacije znanja (to je uvjet njegovoga kumulativnoga karaktera) i privatnog prisvajanja plodova te drutvene kooperacije?

Trea je kritika na redukcijsko gledanje na ulogu novoga znanja, u veini tumaenja pojave ekonomije zasnovane na znanju. Porijeklo te ekonomije tumai se uglavnom promjenom rairenosti pojave, nekom vrstom hegelijanskog prijela-za kvantitete u kvalitetu. To bi morao biti rezultat susreta izmeu dvaju faktora: i) dugotrajne tendencije relativnoga poveanja takozvanoga neopipljivoga kapi-tala (odgoj, obrazovanje, istraivanje i razvitak, zdravlje); ii) poremeaja uvjeta reprodukcije i transmisije znanja i informacija, do ega je dovela spektakularna difuzija novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija (OECD).

Ta vizija, premda pretendira uvesti ideju povijesnog diskontinuiteta, nikada, zapravo, u svojim analizama ne uzima u obzir ni ulogu konfl ikata u porijeklu drutvene krize fordizma, niti proturjene preobrazbe odnosa kapital/rad koje se nalaze u sreditu nastajue ekonomije zasnovane na znanju.


Tonije, tri epistemoloke prepreke prijee je da povede rauna o novome mjestu znanosti u novome kapitalizmu.

1) Tehnoloki determinizam, zajedniki takoer teorijama Nove ekonomije i informacijskoga drutva (Castells, 1996). On pridaje informacijskim i komu-nikacijskim tehnologijama pokretaku ulogu u prelazu na masovnu proizvodnju znanja i nematerijalnih dobara, prema mehanicistikoj shemi slinoj pristupima koji su, prema Thompsonu (1988.), od izuma parnog stroja napravili vektor prve industrijske revolucije koja je dovela do formiranja radnike klase i masovne proizvodnje materijalnih dobara.

2) Povijesni redukcionizam, pristup koji ekonomiju zasnovanu na znanju shvaa, polazei samo od naglaska koji se stavlja na aktivnosti posveene namjer-noj proizvodnji znanja, privilegiju elite radnika u istraivanju i razvitku i znan-stvenom istraivanju. To tumaenje prikriva nain na koji najznaajnija pojava nakon krize fordizma oznauje izlaz iz industrijskog kapitalizma, a nalazi se u po-vratku kognitivne i umne dimenzije rada to se manifestira u ukupnosti proizvod-nih aktivnosti, materijalnih ili nematerijalnih.

3) Pozitivistiko i beskonfl iktno shvaanje znanosti i tehnologije vodi ap-strahiranju drutvenih odnosa i sukoba koji su obiljeili itavu povijest kapitaliz-ma, i kljunog pitanja ovladavanja umnim snagama proizvodnje. Taj se pristup takoer oituje u tendenciji da se znanje tretira kao specifi an ekonomski predmet, bestjelesan u odnosu na aktere. Znanje se zapravo shvaa kao neovisan imbenik proizvodnje, kojeg bi se specifi nost sastojala u tome da izmie logici smanjenja prinosa, za razliku od onoga to se zbiva s fi zikim faktorima kapitala i rada.

Obratno, u tezi kognitivnog kapitalizma, znanje se ne moe izdignuti u do-datni proizvodni faktor (neovisan o kapitalu i radu), niti se moe asimilirati s kapitalom (kao u teoriji ljudskoga kapitala). Znanje i odgoj nisu nita drugo nego sredstva izraavanja i stvaranja rada, subjektivni uvjeti proizvodnje koji karakte-riziraju upotrebnu vrijednost radne snage.

U konanici, ti pristupi zaboravljaju da se novost aktualne povijesne konjunk-ture ne sastoji u jednostavnom uspostavljanju ekonomije zasnovane na znanju, nego u ekonomiji zasnovanoj na znanju koja je podvrgnuta strukturnim oblicima upravljanja akumulacijom kapitala i uokvirena njima, to je posve druga stvar. To kritiko gledanje na politiku ekonomiju knowledge-based economy izraava se, po naem shvaanju, dvostrukim obrtajem, na konceptualnom i na metodolokom planu.

S jedne strane, bezbojni pojam ekonomije zasnovane na znanju zamijenjen je pojmom kognitivni kapitalizam. Taj pojam predlae da se izvede na istinu povije-sna dimenzija i konfl iktna dijalektika izmeu dva termina od kojih je sainjen:


termin kapitalizam, koji oznauje trajnost u mijeni osnovnih invarijanti kapitalistikoga sustava; poglavito pokretake uloge profi ta i najamnog od-nosa ili tonije razliitih oblika ovisnoga rada na kojima poiva izvlaenje vika vrijednosti;

izraz kognitivni, pak, iznosi na vidjelo novu prirodu rada, izvore vrijed nosti i oblike vlasnitva na koje se oslanja akumulacija kapitala i proturjenosti koje ona raa. Te se proturjenosti oituju kako na razini odnosa kapital/rad (sfera proizvodnje i raspodjele), tako i kao sve otriji antagonizam izmeu drutvenoga karaktera proizvodnje i privatnoga karaktera prisvajanja.

Sa druge strane, na metodolokom planu, pristup kognitivnog kapitalizma omoguuje da se znanje ponovo smjesti u konkretnu povijesnu dinamiku konfl ik-tnih odnosa znati/moi koji odreuju razvitak kapitalistike podjele rada i preo-brazbe najamnoga odnosa.

Da bi se bolje shvatila ta problematika, vano je prisjetiti se kako je za Marxa rad kao kognitivna djelatnost, kao nerazdvojivo jedinstvo misli i akcije, svojstven ovjeku, i po nekim aspektima, ini samu njegovu bit (usporedi 7. Poglavlje I. knjige Kapitala).

U toj optici, ini nam se da je ovo kljuna toka: ako je kognitivna di-menzija rada sama bit ljudske djelatnosti, ta se svijest moe pokazati zaprekom kapitalistikom nadziranju proizvodnog procesa, dakle, i akumulaciji. Razumljivo je onda zato odnosi znanja i moi ine bitan i konstitutivni element klasne borbe u organizaciji proizvodnje. Ta se borba artikulira oko dva bitna uloga:

Oni koji ovladavaju i diktiraju operativne naine, ovladavaju i intenzitetom i kvalitetom rada. U mjeri u kojoj kupnja i prodaja radne snage stavlja na raspo-laganje koliinu vremena, a ne radni uinak najamnika, to za kapitalista znai strukturnu nesigurnost. Tu imamo ulog na koji se Taylor izravno okomio u svojoj analizi radnikog dangubljenja. Otuda je on izveo potrebu da radnike valja liiti njihovoga preutnoga znanja i pretvoriti ga, znanstvenim izuavanjem vremena i pokreta, u kodifi cirano znanje koje zadrava uprava i prenosi ga najamnim rad-nicima u obliku vremenskih propisa za pojedine operativne procedure.

Drugi je razlog, jo jai, jer oni koji dre proizvodno znanje mogu zaeljeti i voditi proizvodnju, to jest mogu zaeljeti da sami defi niraju organizaciju rada i drutvenu svrhu proizvodnje. Tako je jedna opsena historiografi ja pokazala da se difuzija fordistiko-tayloristike organizacije rada ne odnosi samo na njiho-vu prilagodbu logici serijskoj proizvodnji. Ona je prije svega rezultat potrebe da se destrukturira klasni sastav profesionalnih radnika koji je, osobito s pokretom radnikih savjeta izmeu dva rata, bio razvio snanu samoupravnu rivendikaciju.

Konano, konfl iktna dinamika koja je vodila nadzoru nad umnim snagama proizvodnje, objanjava zato se razvitak kapitalistike podjele rada, nakon prve industrijske revolucije, sastojao u pokuaju da se rad, koliko je god to mogue, lii


svoje kognitivne dimenzije i da se transformira u svoju suprotnost, u mehaniku i repetitivnu aktivnost. Tu je porijeklo tendencije koju Marx karakterizira kao prije-laz od formalne prema stvarnoj podinjenosti rada kapitalu. No, ta tendencija, koja je u mnogim aspektima svoj historijski rezultat nala u modelu fordistikoga rasta, ostat e nesavrenom i nedovrenom, a neprekidno e jedan novi tip znanja teiti da se rekonstituira na najvioj razini razvitka tehnike i drutvene podjele rada, kao to je, ini se, ve Marx uoavao svojim hipotezama o generalnom inte-lektu i krizi logike stvarne podinjenosti (Vercellone 2006.).

II. Prijelaz prema kognitivnom kapitalizmu: nekoliko elemenata za povijesno sagledanje

Ako je znanje uvijek imalo prvorazrednu ulogu u dinamici kapitalizma, nje-govi su se izriiti oblici jako mijenjali u vremenu i u prostoru. Vano je stoga precizirati u emu se sastoji promjena koja danas utjee na odnos izmeu znanja i kapitalizma i koja doputa da govorimo o krizi industrijskoga kapitalizma i o prijelazu na novi povijesni sustav akumulacije. Da bismo bolje oznaili povije-snost fenomena znanje, ini nam se korisnim, s heuristikog stajalita, naglasiti tri komplementarne dimenzije s kojih se moe razumjeti njegovo mjesto u dina-mici kapitalizma.

Prva je dimenzija odnos kapital/rad. Ona upuuje na esto konfl iktni odnos izmeu dva nerazdvojiva aspekta ekonomije znanja:

znanja utjelovljenih i pokretanih radom: njihova karakterizacija mora se osloniti na oblike tehnike i drutvene podjele rada i na drutveno-institu-cionalne mehanizme koji reguliraju pristup znanju i odreuju opu razinu formiranja radne snage;

znanja utjelovljenih u kapitalu, u obliku fi ksnog, fi zikog kapitala ili u obliku nematerijalne imovine.

Odnos izmeu ta dva aspekta u sreditu je historijske karakterizacije razliitih konfi guracija odnosa kapital/rad. On ima kljunu ulogu, kako u mehanizmima proizvodnje znanja i inovacija, tako i u odreivanju vrijednosti i kompetitivnosti tvrtki i teritorija. Stoga zauzima prvo mjesto, jer usmjeruje i presijeca velikim dijelom ostale dvije dimenzije.

Druga dimenzija upuuje na pitanje regulacije naina pristupa, difuzije i pri-svajanja znanja. Pojednostavnjeno reeno, radi se o nainu kojim je znanje ga-rantirano kao slobodno dobro, izuzeto od trine logike, ili je, naprotiv, predmet racionalizacije sa ciljem privatnoga prisvajanja i pretvaranja u fi ktivnu robu (u smislu Polanyija). Izuavanje ove dimenzije otvara kljuna pitanja koja su danas


predmet rasprava i estokih sukoba - posebno onih koji se odnose na prava inte-lektualnog vlasnitva i institucionalne regulacije odnosa izmeu sustava otvorene znanosti i sustava zatvorene znanosti.

Trea je dimenzija znanje kao kljuni imbenik u odreivanju kompetitivne sposobnosti na mikro-, mezo- i makrorazini ekonomije. Ona prema tome ima bit-nu ulogu u preciznoj povijesnoj analizi oblika konkurencije i naina ukljuivanja u meunarodnu podjelu rada.

Te dimenzije, u njihovoj interakciji, omoguuju da se opie relativno kohe-rentna logika regulacije i proizvodnje znanj koja dominiraju u povijesnom susta-vu akumulacije.

II.1. Reim ekonomije znanja pod industrijskim kapitalizmom

Pojava industrijskog kapitalizma podudarna je s otvaranjem jednog izriitog puta regulacije ekonomije znanja zasnovane na tri glavne tendencije: socijalnoj polarizaciji znanja, odvajanju umnoga od manualnoga rada i na procesu inkor-poracije znanja u fi ksnom kapitalu. Taj se proces oslanja na logiku akumulacije zasnovanu na sredinjosti velikih manchesterskih tvrtki, zatim onih fordistikih u proizvodnji standardiziranih trajnih masovnih dobara. Ta logika od razvitka fi k-snoga kapitala ini bitan predmet vlasnitva i glavni oblik tehnikoga napretka. Sredinje mjesto materijalnoga rada u industrijskom kapitalizmu ide zajedno s uspostavljanjem norme stvaranja vrijednosti s osloncem na istraivanje homoge-nih ekonomija vremena i obujma proizvodnosti.

i) Najamni odnos i ekonomija znanja u industrijskom kapitalizmu

U dinamici tehnikoga progresa potaknutoga prvom industrijskom revolu-cijom, traganje za poveanom proizvodnou neodvojivo je i podlono je tra-ganju za redukcijom ovisnosti kapitala o proizvodnome znanju radnika koje ima odluujuu ulogu u organiziranju predindustrijske proizvodnje (Docks i Rosier, 1983.; Marglin, 1974.). Razvitak industrijskoga kapitalizma poiva na procesu eksproprijacije znanja radnika i na njegovom inkorporiranju u sve kompleksniji sustav alata i strojeva. Ta tendencija realnoga podinjavanja rada kapitalu konkre-tizira se u odvajanju i suprotstavljanju znanja i kolektivnog radnika.

Druga je bitna znaajka: u industrijskom kapitalizmu, na osnovi te logike po-djele rada, glavni kriterij ekonomske efi kasnosti postaje potraga za homogenim eko-nomijama vremena. Taj kriterij, koji e postati i osnova vrijednosti-vremena rada,


konkretizira se organizacijom rada u terminima propisanoga rada i doputenoga vremena. Taj procjep suprotstavlja vrijeme neposrednog najamnoga rada, koje se jedino smatra proizvodnim, drugim drutvenim vremenima posveenima izobrazbi i reprodukciji radne snage, to se smatra neproizvodnim vremenom.

Logika polarizacije znanja svojstvena industrijskom kapitalizmu u mnogim je aspektima svoj vrhunac nala u fordistikom modelu. Taj se model zasniva, sa stajalita ekonomije znanja, na hijerarhiji izmeu dviju funkcionalnih i nepropu-snih razina podjele rada. Na razini pogona znanstvena organizacija rada nastoji oduzeti svaku umnu dimenziju aktivnostima proizvoenja: rad, u Marxovom smi-slu, postaje tako sve vie i vie apstraktan, ne samo u svome obliku, nego i u svome sadraju, a direkcija centralizira sve elemente tradicionalnih znanja koje su u prolosti posjedovali radnici. To odvajanje rada od subjektivnosti radnika rezultira procesom objektivizacije samog rada u cjelokupnost opisivih zadataka, mjerljivih normom kronometra. Inovacija je postupno istjerana iz radionice i rad koncipiranja postaje monopol jednoga manjinskoga dijela radne snage smjetene u uredu za metode ili u centru za istraivanje i razvitak (R&D).

ii) Znanje, inovacija i determinante kompetitivnosti

U industrijskom je kapitalizmu kompetitivna sposobnost proizlazila iz stup-nja razvitka sektora materijalne opreme. Specijalizacija zemalja u tome sektoru bila je, zapravo, glavna pokretaka poluga koja je omoguivala vladanje evolu-cijom proizvodnih normi inkorporiranih u stalnom kapitalu i diktiranje hijerahije meunarodne podjele rada. (Mistral, 1986.). Pokretaka uloga opipljivoga kapita-la i dinamika inovacija svojstvena industrijskom kapitalizmu (obiljeena kratkim fazama radikalnih inovacija kojima su slijedila duga razdoblja postepenih inova-cija) pomau objasniti nain regulacije istraivanja i intelektualnog vlasnitva u industrijskom kapitalizmu.

iii) Intelektualno vlasnitvo i regulacija istraivanja u industrijskom kapitalizmu

Nakon poetka dvadesetoga stoljea, mehanizmi smiljene proizvodnje znanja, marginalizirajui kolektivnog radnika, poivali su na dva specifi na su-stava regulacije:


prvi je bio javni sustav istraivanja i visokoga obrazovanja, a njegova je bitna uloga da proizvede i prenese osnovna slobodna znanja prema modelu takozvane otvorene znanosti. U tome okviru, istraivanje je fi nancirano zaobilazno subvencijama, s ogradom da je difuzija rezultata istraivanja slobodna i besplatna i da glavna motivacija istraivakoga rada nije profi t, nego priznanje znanstvene zajednice;

drugi je sustav onaj centara za razvitak i istraivanje (R&D) i ureda za me-tode velikih tvrtki. U tome okviru, znanstvena i osobito tehnoloka znanja proizvode se interno. Karakteriziraju ih jake preutne dimenzije, specifi ne za pojedinu tvrtku i kontrolirane vertikalno.

Pravila intelektualnog vlasnitva koherentna su s logikom akumulacije ka-pitala i privatnoga prisvajanja znanja, koja logika poiva na materijalnoj imovi-ni. Patentiranje izuma mora biti opravdano njihovim inkorporiranjem u tehniki industrijski dispozitiv, to jest mora ovisiti o ljudskom kreativnom radu, a ne o prirodi. Te su norme naznaile preciznu granicu izmeu prave inovacije i otkria.

Osim toga, za vrijeme industrijskoga kapitalizma, patentni se sustav uklapao u reime akumulacije koji su poivali na bitno nacionalnim osnovama. Tako glede primjene patent nije samo vremenski ogranien, nego je to isto tako i teritorijalno: odnosi se samo na nacionalnu dravu. Stupovi toga sustava dovedeni su danas u pitanje nadilaenjem granica prava intelektualnoga vlasnitva i njihovom interna-cionalizacijom prema modelu koji prevladava u SAD.

II.2. Kriza industrijskoga kapitalizma i prijelaz prema kognitivnom kapitalizmu: porijeklo, smisao i ulog

Transformacija suvremenog kapitalizma svoje porijeklo nalazi osobito u preispitivanju dugotrajne tendencije polariziranja znanja svojstvene industrijskom kapitalizmu. Taj obrat odgovara krizi logike stvarne podinjenosti, barem kada se radi o procesu proizvodnje. Oituje se afi rmacijom nove kvalitativne prevage ivoga znanja, utjelovljene i pokretane radom, u odnosu na formalizirano znanje utjelovljeno u stalnom kapitalu i organizaciji tvrtki. U afi rmaciji te nove hegemo-nije ivoga rada u odnosu na mrtav rad kapitala nalazi se, po naem miljenju, okosnica hipoteze kognitivnog kapitalizma. Ukratko, znanje i umni rad nisu vie kao i svaki drugi posao, glavno ili jedino zanimanje, jedne posebne klase graana, kako je tvrdio Smith. Oni se poinju rasprostirati u krilu drutva, i ti e se oblici rasprostiranja znanja sve vie pokazivati i u samim organizacijama i u odnosima meu tvrtkama.

Ta evolucija prua svoje korijene u tri procesa koji su uzrokovali socijalnu krizu fordistikog najamnog odnosa:


Odbijanje fragmentiranoga rada i porast potrebe za autonomijom najam-nih radnika odredili su krizu znanstvene organizacije rada, iako ta evolucija ne znai kraj istraivanja neotajloristike racionalizacije rada, ukljuivi i umni rad. Dinamika socijalne transformacije prelijeva se preko granica tvornica i destabilizira openito cjelinu institucija disciplinarnog drutva na kojima je poivao industrijski kapitalizam.

Konstitucija rasprostranjene intelektualnosti proizala iz demokratizacije obrazovanja i podizanja ope razine izobrazbe. Ta nova kvaliteta radne snage dovela je do uspona nematerijalnoga i umnoga rada i do preispiti-vanja oblika podjele rada i tehnikoga progresa svojstvenih industrijskom kapitalizmu.

Ekspanzija jamstava i kolektivnih usluga drave blagostanja. Ta je dina-mika esto tumaena kao imbenik krize fordizma, preokreui dugo-trajnu tendenciju sniavanja socijalnih trokova drutvene reprodukcije radne snage (Aglietta, 1976, p. 326). Suprotno tome, moemo ustvrditi, a posteriori, da je ona istodobno postavila dva bitna uvjeta za polet ekono-mije zasnovane na znanju prema logici koja je, u mnogim aspektima, mo-gla konstituirati alternativu aktualnoj regulaciji kognitivnog kapitalizma. Dva razloga govore u prilog toj tezi.

Prvi je razlog to to se socijalni uvjeti i pravi pokretaki sektori ekonomije zasnovane na znanju ne nalaze u privatnim laboratorijima za istraivanje i razvi-tak, nego u institucijama i kolektivnim proizvodnjama drave blagostanja (zdra-vlje, obrazovanje, javna i sveuilina istraivanja) namijenjenima proizvodnji ovjeka ovjekom.

Drugi je razlog to to je, u sedamdesetim godinama, ekspanzija socijalne najamnine (mirovine, nadoknade za nezaposlenost, itd.) dopustila ublaivanje prisile najamnog odnosa i pogodovala je mobilnosti odabranoj izmeu razliitih oblika rada i djelatnosti. To je bilo podudarno i s oslobaanjem vremena (oduze-toga kapitalu) koje se, sa stajalita ekonomije zasnovane na znanju, predstavlja, da kaemo, zajedno s Marxovim spominjanjem generalnog intelekta, kao nepo-sredna proizvodna snaga.

Tu je potrebno istaknuti bitan argument koji se odnosi na genezu novog ka-pitalizma. Uspostavljanje uvjeta za ekonomiju zasnovanu na znanju i postavljanje u sredite nematerijalnoga i umnoga rada prethodi, s logikoga i historijskoga stajalita, genezi kognitivnog kapitalizma. Prijelaz na kognitivni kapitalizam rezultat je procesa restrukturiranja kojim kapital pokuava obuhvatiti i podvrgnuti svojoj logici kolektivne uvjete proizvodnje znanja i priguiti potencijal emancipa-cije sadran u poletu rasprostranjene intelektualnosti.

U tom se kontekstu dobrim dijelom objanjava nain na koji je kognitivni kapitalizam, pod okriljem fi nancija i neoliberalnih politika, potaknuo novi proces


desocijalizacije ekonomije koji ima dva bitna cilja kontradiktorna karakteru so-cijalnih i institucionalnih uvjeta, a koji bi mogli dopustiti uinkovito upravljanje ekonomijom znanja:

prvi je cilj proirenje robne sfere postupnim koloniziranjem institucija drave blagostanja i zajednikih dobara to ih predstavljaju znanje i ivot (vivant) ;

drugi je da se naglase, ponovnim uspostavljanjem konkurentskoga poretka, neizvjesnost i individualizacija najamnoga odnosa. Jaanje ekonomske prisile nad najamnicima postaje bitnim uvjetom nadzora i privoenja radu jednoga dijela radne snage koja je na razini proizvodne sfere sve autonom-nija.

Sve u svemu, moemo tvrditi da aktualno reguliranje kognitivnog kapitaliz-ma poiva na logici koja moe potkopati kolektivne izvore proizvodnje znanja. Da bi se bolje oznaili smisao i uloga te promjene, valja ispitati te preobrazbe i proturjenosti na razini triju dimenzija znanja koje smo utvrdili.

i) Promjene u podjeli rada i najamni odnos

Glavni je izvor vrijednosti odsad u znanjima pokrenutima ivim radom, a ne u resursima i u materijalnome radu. Zapravo, u novom kapitalizmu radna aktiv-nost rastuega dijela populacije sastoji se sve vie u obradi informacija, u proizvo-dnji znanja i u angairanju u uslunim odnosima zasnovanima na razmjeni znanja, komunikaciji i proizvodnji ovjeka ovjekom.Vanost rutinske proizvodne aktiv-nosti i manualnog rada radi preobrazbe tvari uz pomo alata i strojeva takoer ma-terijalnih, povlai se pred novom paradigmom rada koja je istovremeno nemate-rijalna, umna i komunikacijska. U tome bi se okviru moglo tvrditi da informacija i kodifi cirano znanje odsad ine glavni predmet preobrazbe i da se preutno znanje, mozak ljudi, predstavljaju kao glavni alat koji omoguuje obradu toga materijala, to znai preobrazbu u novi proizvod i nova znanja.

Taj je uspon kognitivne i nematerijalne dimenzije rada poglavito uzrok dviju krupnih promjena u proizvodnoj organizaciji i najamnom odnosu u odnosu na ten-dencije svojstvene industrijskome kapitalizmu. Prva je promjena prijelaz iz taylor-ske u kognitivnu podjelu rada. Drugim rijeima, naelo koje strukturira podjelu rada u okrilju tvrtke prelazi od tehnike logike zasnovane na dekompoziciji zada-taka na logiku uenja i specijalizacije u jednome polju kompentencija (Mouhoud, 2003). Djelotvornost u tome obliku podjele rada ne poiva vie na operativnim vremenima vezanima uz razliite zadatke, nego na kumulativnoj naravi znanj koja osiguravaju maksimizaciju sposobnosti uenja i inovacije. Ta evolucija tei


raskidu granica koje su jednom bile nepropusne izmeu koncepcije i izvedbe, pa dinamika inovacije ponovo silazi u pogon, odkuda ju je industrijski kapitalizam htio izagnati. Ukratko, kao to sugerira Lorino (1993), proizvodna znanost nije vie encapsule u koncepciji zaleenoj u strojevima.

Ona se nalazi sve vie u reaktiviranju radne snage sposobne da dijeli generika i dekontekstuirana znanja pogodna za viestruku primjenu u najrazliitijim podrujima (Veltz, 2000). Ta promjena najamnoga odnosa izaziva, meutim, nove napetosti. Osobito, nova prevaga znanja inkorporiranih u radu postavlja dosad nepoznate probleme uokvirenja, jer se proizvodna kooperacija najamnika moe razviti autonomno u odnosu na funkcije direkcije tvrtke. U tom kretanju, tajloristiko propisivanje radnih postupaka tei da bude zamijenjeno propisom subjektivnosti (Clot, 2002), to znai nalogom najamnicima da se unesu u rad, stavljajui svoju kreativnost u slubu tvrtke kao da se radi o prostoru slobodne i neovisne djelatnosti. Taj pokuaj da se odgovori na krizu realne podinjenosti na razini radnoga procesa podinjivanjem same subjektivnosti radnika, nailazi na dvije glavne tekoe. Propisati subjektivnost odgovara zapravo paradoksal-nom nalogu da se istodobno trai neto i neto to je tome neemu suprotno. To izaziva procjep u integritetu osobnosti i opasnost da utjee na sposobnost uenja radnika i, posredno, na sposobnost tvrtke. Osim toga, propisivanje subjektivnosti najee se odvija preko sustava individualnih poticaja na tetu kohezije radnoga kolektiva o kojemu ovisi proces akumulacije znanja.

Druga je promjena kriza fordistiko-industrijske konvencije proizvodnosti obujma i vremenskoga reima zasnovanoga na razlikovanju izmeu rada i nera-da, sfere proizvodnje i sfere reprodukcije (Vercellone, 2005). Industrijski kriteriji evaluacije uinkovitosti dovedeni su u pitanje: referiranje na homogeno vrijeme u najveem broju sluajeva ne doputa vie da se opie i organizira rad, niti da se predstavi kao pouzdana mjera vrijednosti i trokova proizvodnje. Posebno u sektorima s intezivnim znanjima vrijeme neposredno posveeno proizvodnoj ak-tivnosti u tijeku slubenoga radnoga vremena nije vie nita drugo nego frakcija, esto i najmanje vana, drutvenoga vremena proizvodnje. Kognitivni rad po samoj svojoj naravi predstavlja se kao kompleksna kombinacija intelektualnoga djelovanja, refl eksije, komunikacije, uzajamnoga dijeljenja i elaboriranja znanja koja se ostvaruju koliko izvana, toliko u samom okviru neposrednog rada, izrav-no, u proizvodnji. U tome se okviru konvencionalne granice izmeu rada i nerada raspadaju, pa drutvo u cjelini postaje izvor tehnikoga napretka koji je tvrtkama egzogen. Iz toga slijedi da se pojam proizvodnoga rada odsad mora proiriti na ukupnost drutvenih vremen koja sudjeluju u ekonomskoj i drutvenoj repro-dukciji.

Primijetimo, u suoenju s tom evolucijom da bi se prijedlog o garantiranom socijalnom dohotku koji ne ovisi o zaposlenju, mogao opravdati, pa i sa stajalita ekonomije zasnovane na znanju, kao istodobno kolektivna investicija drutva u


znanje i kao primarni dohodak za pojedince, tj. kao uzvrat za socijalni rad koji je danas neplaen. Njegovo teorijsko utemeljenje oslanjalo bi se, dakle, na preispiti-vanje i proirenje pojma proizvodni rad, i to sa dvostrukoga stajalita:

prvo je stajalite povezano s pojmom proizvodnoga rada, shvaenoga prema dominantnoj tradiciji u okrilju politike ekonomije, kao rada koji raa profi t i/ili sudjeluje u stvaranju vrijednosti. Danas nazoimo vanom proirenju vremena rada, izvan slubenoga radnoga dana, koja su izravno ili neizravno sadrana u formiranju vrijednosti koju izvlae tvrtke. Zajameni bi socijalni dohodak odgovarao, prema tome stajalitu, nadoknadi za tu sve vie kolektivnu dimenziju djelatnosti koja stvara vrijednosti koja se iri na ukupnost drutvenih vremen, dajui priliku za ogromnu masu nepriznato-ga i neplaenoga rada.

drugo stajalite vodi prema pojmu proizvodnoga rada koji proizvodi upotrebne vrijednosti i koji je izvor bogatstva koje izmie logici robe i podinjenog najamnog rada.

Zamijetimo istodobni odnos antagonizma i komplementarnosti koji ta dva proturjena oblika proizvodnoga rada zadravaju u razvijanju kognitivnog kapi-talizma. Ekspanzija slobodnoga rada ide usporedno s njegovom podinjenou drutvenome radu, proizvoau vrijednosti, zbog istih onih tendencija koje tjeraju na zamagljivanje razdvajanja rada od ne-rada, sfere proizvodnje od sfere repro-dukcije.

Pitanje koje je postavljeno uvoenjem zajamenog socijalnog dohotka nije samo pitanje priznavanja ove druge dimenzije proizvodnoga rada, nego je to po-najprije i pitanje o njegovoj emancipaciji od sfere proizvodnje vrijednosti i vika vrijednosti. U tome bi, da preuzmemo izraz od Gorza, samo neuvjetovanost dohotka mogla sauvati neuvjetovanost djelatnosti koje itav svoj smisao nemaju drugdje doli u izvrenju sebe samih (Gorz, 1997., pp. 143-144).

ii) Prema reimu neprestane inovacije i prema meunarodnoj podjeli rada zasnovanoj na kognitivnim naelima

Ubrzanje ritma inovacije drugo je obiljeje prijelaza na kognitivni kapitali-zam. Nazoimo uspostavljanju reima neprestane inovacije (Paulr, 2000.) u kojem se glavni izvor kompetitivnosti ne nalazi u tehnologijama inkorporiranima u fi ksnom kapitalu, nego u sposobnostima radne snage kadre da ovlada dinamikom stalnoga mijenjanja i neprekidnog obnavljanja znanja podvrgnutoga brzoj zasta-ri. Ta evolucija kljuno utjee na lokalizaciju tvrtki i na genezu meunarodnih specijalizacija. Tako su hegemonija intelektualnoga rada i primat kognitivne lo-gike u novoj meunarodnoj podjeli rada potvreni mobilnou kapitala: prostori


u tekoama oni su neotajloristikog tipa zbog njihove ranjivosti u ekstremnoj prevrtljivosti kapitala. Suprotno tome, djelatnosti intenzivnoga znanja mnogo su vre teritorijalno povezane, jer u tom sluaju kapital ovisi o bazenu intelektual-noga i nematerijalnoga rada, koji prethodi aktivnosti tvrtki i koncentriran je ugla-vnom u metropolama. Ukratko, u novoj meunarodnoj podjeli rada zasnovanoj na kognitivnim naelima, determinantni imbenik dugorone kompetitivnosti neko-ga teritorija sve vie ovisi o zalihama (stock) intelektualnoga rada koji se sam moe kooperativno mobilizirati. U tom okviru, logika eksploatacije komparati-vnih prednosti povlai se u korist zadravanja, na dotinom teritoriju, elemena-ta monopola ili apsolutnih prednosti u specifi nim kompetencijama (Mouhoud, 2003, p. 128). Polet kognitivnog kapitalizma ide tako uporedno s nesnosnom ten-dencijom prema geografskoj polarizaciji razvitka izmeu regija i nacija, a to neke nerazvijene zemlje, one kojima najvie nedostaje kvalifi cirani rad, moe osuditi na stvarnu prisilnu nepovezanost.

Ta je tendencija to jaa, to patentiranje ivoga i biotehnoloka revolucija sada doputaju tvrtkama sa sjevera da besplatno prisvajaju genetske resurse i tradicionalna znanja juga, zamjenjujui uz to novim robama brojne proizvode koji su se tradicionalno izvozili iz zemalja u razvoju. Zacijelo, nismo vie pred jednoznanim procesom: na isti nain na koji neke faze proizvodnje mogu biti re-lokalizirane u razvijenim regijama, neke su funkcije upravljanja i koncipiranja de-lokalizirane prema zemljama juga ili starog socijalistikog bloka, koje raspolau znaajnim rezervoarima intelektualne radne snage. Logika dekolonizacije zasno-vane na redukciji trokova radne snage moe se tako kombinirati s novom lo-gikom kognitivne podjele rada (Lebert i Vercellone, 2003.).

iii) Prerada prava intelektualnoga vlasnitva, inovacija i akumulacija znanja: proturjena logika ?

Polet kognitivnoga kapitalizma poremetio je osnove sustava prava intelek-tualnoga vlasnitva i regulacije istraivanja koji su naslijeeni od industrijskoga kapitalizma. Ta je evolucija pogodovala dvjema glavnim tendencijama:

prva nastoji zamagliti granice izmeu osnovnih i primijenjenih istraivanja, to se vidi poglavito u industriji softvera i biotehnolokoj industriji. Ta evolucija omoguuje da se razumiju dosad nepoznati (i dosad nezamislivi) oblici privatizacije znanja i ivoga (franc. le vivant) uz uvjet da se openito oslabe kriteriji patentiranja, osobito doputajui da se rastegnu granice izmeu otkria i invencije (Coriat, 2002.).

druga je nain na koji u ekonomiji zasnovanoj na rasprostranjenoj intelek-tualnosti upotreba informacijskih i komunikacijskih tehnologija u brojnim


podrujima destabilizira sustav prava intelektualnoga vlasnitva. To pogo-duje istodobno oblicima horizontalne kooperacije i razmjeni znanj zasno-vanih na nerobnoj logici, kao to pokazuje primjer slobodnoga softvera.

Problematika jaanja sustava prava intelektualnoga vlasnitva i njegovo proirenje na ivo i na rezultate fundamentalnih istraivanja takoer su presudni za aktualnu regulaciju kognitivnoga kapitalizma.

Ta je prerada prava intelektualnoga vlasnitva opravdana time to je, u sek-torima s intezivnim znanjem, glavnina trokova fi ksna i to je sadrana u inve-sticijama za istraivanje i razvitak tvrtki. Zapravo, u veini sluajeva ta politika obrnuto odgovara stvaranju pozicionih renti i strategiji koja ima svrhu podiniti javni sektor istraivanja privatnom sektoru i robnoj logici.

Ta je teza to relevantnija, to je poticajni karakter patenata za proizvodnju znanja daleko od toga da bude potvren i to je aktualna prerada prava intelek-tualnoga vlasnitva prije konica inovacije i kumulativne dimenzije vezane uz ekonomiju znanja. Tri glavna argumenta potvruju nae tumaenje:

Glavnina fi ksnih trokova istraivanja prethodi onima u centrima za istraivanje i razvitak tvrtki. Zapravo, uvjeti za istraivanje i inovacije sve su vie kolektivni i, u konanici, ovisni o kvaliteti i gustoi radne sna-ge formirane u sustavu javne naobrazbe. Pritom, veliki dio patenata koje dre tvrtke nisu neposredan proizvod njihovih napora istraivanja i razvi-tku, nego su rezultat istraivanja koje su razvile javne institucije ili krae znanja tradicionalnih zajednica (Shiva, 2002.).

Pogreno je zakljuivati da se cjelina inovacija ili sada patentiranih otkria nikada ne bi pojavila bez patentne zatite (Mansfi eld, 1986.). Osim toga, veliki broj patenata nema drugu svrhu, nego sprijeiti rivalska istraivanja i inovacije u odreenim meuprostorima djelatnosti. Ta strategija zasienja ili poplave patenata poiva na multiplikaciji, ponekad osnovnih znanja. Ona dovodi do ekscesnih situacija privatizacije u smislu da izaziva uspo-ravanje ritma stvaranja novih znanja i do formiranja dominantnih pozicija koje imaju antikompetitivni uinak (CGD, 2002., p. 155).

Ne postoji dokazana korelacija izmeu postojanja i irine prava intelek-tualnoga vlasnitva i poticanja inovacija. Jo bolje, pravosudne odluke koje su, u osamdesetim godinama 20. stoljea u SAD, ojaale patetnu zatitu softvera smanjile su inovaciju (Clement, 2003.) i prouzroile pad R&D u industrijama i tvrtkama koje su deponirale najvie patenata (Bes-sen i Maskin, 2000.). Isto je tako u farmaceutskoj industriji glavni razlog koji je doveo do zahtjeva za poveanom zatitom bio prije u potrebi da se poveaju trokovi imitacije, u kontekstu koji je od sredine sedamdetih godina 20. stoljea obiljeen padom inovacijskoga ritma.

Ukratko, ini se da je jaanje sustava intelektualnih prava, ak i kada trka za patentima predstavlja spasonosni ulog za neke tvrtke, u mnogim aspektima, mehanizam koji blokira opticaj i proizvodnju znanja.


Zakljuak

Pojava kognitivnog kapitalizma podudarna je s prekidom brojnih tendencija koje su obiljeavale reim proizvodnje i regulacije ekonomije znanja proizile iz prve industrijske revolucije. Ta je promjena daleko od toga da izbrie proturjenosti i antagonizme, jer ih premjeta i u stanovitoj mjeri pogorava njihov ulog, osobito na tri bitne razine:

Intelektualni i nematerijalni rad postaje glavni izvor vrijednosti, zamjenju-jui kriterije proizvodnosti po obujmu i vremenu neposrednoga rada svojstvene industrijskome kapitalizmu. Znanja utjelovljena u radu zauzi-maju preteito mjesto u odnosu na znanja utjelovljena u fi ksnome kapita-lu, potiui rekompoziciju konceptualnog i izvedbenog rada, djelatnosti proizvodnje i inovacije. U tome okviru moemo tvrditi da tradicionalna suprotnost mrtav rad /ivi rad, svojstvena industrijskom kapitalizmu, ustu-pa mjesto novome obliku antagonizma, onome izmeu mrtvoga znanja kapitala i ivoga znanja rada. Reafi rmacija primata ivoga znanja mogla bi dovesti do ponovnog javljanja napetosti koje navode na autodetermi-naciju organizacije rada i drutvenu svrhovitost proizvodnje. Kapitalova regulacija tih napetosti izmeu znanja i moi pridonosi objanjenju zbog ega je put prema neizvjesnosti i individualizaciji najamnog odnosa bio povlaten, i to usprkos njegovom proturjeju s djelotvornim upravljanjem proizvodnjom znanja, s obzirom na njegovu kolektivnu dimenziju.

Privatizacija znanja i ivog sve vie zaotrava proturjenost izmeu drutve-noga karaktera proizvodnje i privatnoga karaktera prisvajanja. Postoji si-tuacija koja protuslovi i samim naelima na kojima su osnivai ekonomsko-ga liberalizma opravdavali uspostavu i uinkovitost poretka konkurencije. Odsad je stvaranje vlasnitva ono to ini da se pojavi rijetkost. Radi se o onome to su Karl Marx, ali i David Ricardo, kvalifi cirali kao strategiju koja cilja prema prisilnom odravanju primata razmjenske vrijednosti, na-suprot bogatstvu koje ovisi o izobilju i upotrebnim vrijednostima. Ti per-verzni uinci novih prava intelektualnoga vlasnitva to su tei, to njihovo irenje na zemlje juga naglaava uinke dominacije i tendencije polariza-cije, u okrilju svjetske ekonomije.

Konano, neizvjesnost i individualizacija najamnoga odnosa, destabilizacija kolektivnih usluga drave blagostanja, ba kao i pretjeranost privatizacije znanja vezana uz jaanje prava intelektualnoga vlasnitva, ine da se aktualna regula-cija kognitivnog kapitalizma predstavlja ne samo kao model drutvene regresije, nego i kao potencijalna prepreka razvitku ekonomije zasnovane na znanju. Jo vie, moglo bi se tvrditi da se logika kognitivnog kapitalizma suprotstavlja logici ekonomije zasnovane na znanju, mijenjajui u svoju suprotnost reduktivni smi-


sao svojstven pojmu ekonomije znanja koja apstrahira drutvene odnose kojih je sastavni dio. Time elimo oznaiti dinamiku transformacije kojom bi se drutvo znanja, konstitutivna mo mnotva, stvarno emancipiralo od kapitalistike logike koja ga uokviruje, i kojem bi oslabilo potencijal emancipacije svojstven ekono-miji zasnovanoj na znanju i demokraciji generalnoga intelekta.

BIBLIOGRAFIJA

1. Aglietta M. (1976.), Rgulation et crises du capitalisme, Calmann Lvy, Paris.2. Becker G.S., Murphy K.M. (1992.), The division of labour, coordination

costs, and knowledge, Quarterly Journal of Economics, vol.107, n4, pp.1137-1160.

3. Bessen J., Maskin E. (2000.), Sequential innovation, patents and imitation, Document de Travail, MIT, Department of Economics, n00-01.

4. Boyer, R. (2002.), La croissance, dbut de sicle, Albin Michel, Paris.5. Castells M. (1998.), La socit en rseaux, Fayard, Paris.6. Clot Y. (2002.), La fonction psychologique du travail, PUF, Paris.7. CGP (2002.), La France dans lconomie du savoir, La Documentation

Franaise, Paris. 8. Clement D. (2003.), Du mythe de la ncessit des brevets pour susciter

linnovation, LEconomie Politique, n19, pp.9-24.9. Coriat B., Orsi F. (2003.), Droits de proprit intellectuelle, marchs fi nan-

ciers et innovation : une confi guration soutenable ?, La Lettre de la Rgula-tion, n45.

10. Docks P., Rosier B. (1988.), Lhistoire ambigu, PUF, Paris.11. Foray D. (2000), Lconomie de la connaissance, La Dcouverte, coll. Re-

pres, Paris. 12. Freeman C., Perez C. (1986.), The diffusion of technical innovations and

changes of techno-economic paradigm, Document de Travail, University of Sussex, SPRU.

13. Gorz A. (2003.), Limmatriel : connaissance, valeur et capital, Galile, D-bats, Paris.

14. Howitt P. (1996.), The implications of knowledge-based growth for micro-economic policies, University of Calgary Press, Calgary.

15. Lebert D., Vercellone C. (2004.), Lconomie de la connaissance entre cono-mie et histoire, in Cahiers lillois dconomie et de sociologie, pp. 17-39


16. Lorino P. (1993.), Au risque de lclatement social, Le Monde Diplomati-que Manire de Voir, n18.

17. Lucas R. (1988.), On the mechanism of economic growth, Journal of Mo-netary Economics, vol.22, n1, pp.3-42.

18. Mansfi eld E. (1986.), Patents and innovation: an empirical study, Manage-ment Science, vol.32, n2, pp.173-181.

19. Mistral J. (1986.), Rgime international et trajectoires nationales, in R. Boyer (dir.), Capitalismes fi n de sicle, PUF, Paris.

20. Monnier JM, Vercellone C. (2006.) Travail et protection sociale lge du capitalisme cognitif : la proposition du revenu social garanti in Dang A.-T., Outin J.-L. et Zajdela H. (eds.), Travailler pour tre intgr? Mutations des relations entre emploi et protection sociale, Paris, CNRS Editions, septem-bre 2006., pp. 199-217.

21. Mouhoud E.M. (2003.), Division internationale du travail et conomie de la connaissance, in C. Vercellone (dir.), Sommes-nous sortis du capitalisme industriel?, La Dispute, Paris.

22. OCDE, (2003.) Science, technologie et industrie : Tableau de bord de lOCDE 2003, OCDE

23. Paulr B. (2000.), De la New Economy au capitalisme cognitif, Multitudes, n2, pp.25-42.

24. Romer P.M. (1990.), Endogenous technological change, Journal of Politi-cal Economy, vol.98, n5, part. 2, pp. S71-S102.

25. Shiva V. (2002.), La biopiraterie, ou le pillage de la nature et de la connais-sance, Alias, Paris

26. Thompson E.P. (1988.), La formation de la classe ouvrire anglaise, Galli-mard Le Seuil, Paris.

27. Veltz P. (2000.), Le nouveau monde industriel, Gallimard, Paris.28. Vercellone C. (dir.) (2003.), Sommes-nous sortis du capitalisme industriel,

La Dispute, Paris29. Vercellone C. (2004.), Division internationale du travail, proprit intellec-

tuelle et politiques de dveloppement lheure du capitalisme cognitif, in Gographie, Economie et Socit, 6, pp. 359-381.

30. Vercellone C. (2006.) (ed), Capitalismo cognitivo, Manifestolibri.31. Vercellone C. (2006.a), From Formal Subsumption to General Intellect: Ele-

ments for a Marxist Reading of the Thesis of Cognitive Capitalism, in Histo-rical Materialism, forthcoming, Winter Hiver 2007.

Download - Hipoteza o Kognitivnom Kapitalizmu

Top Related