dometi 1-4 - zednik photography

DOMETI 1-450 1968.-2018.

obljetnica Dometa

DOMETIGodina 29., broj I. – IV. 2018.

DOMETIsmotra su

Ogranka Matice hrvatske u Rijecikoju novčano podupire

Primorsko-goranska županija, Odjel društvenih djelatnosti

DOMETIznanstveno-kulturna smotra Ogranka Matice hrvatske u Rijeci

Osnivač i nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Rijeci

Za nakladnika Goran Crnković

Glavni urednik Goran Crnković

Uredništvo Goran Crnković (povijest) Mladen Urem (književnost)

Slika na naslovnici Vjekoslav Kaleb: Portret književnika i svećenika Baltazara Violića, ulje na platnu, Betina na otoku Murteru, 1930. (Župni dvor Pirovac)

Tehnička urednica Doris Brusić

Jezični ispravci Mladen Urem

Tisak Tiskara Šuljić,Viškovo

Naslov uredništva 51 000 Rijeka, Korzo 28/IV. kat

telefon: 051/338-499, telefax: 051/211-783

Grafička priprema Inter Tinny Grafic, Viškovo

Naklada 300 primjeraka

Rukopisi i fotografije ne vraćaju se. Cijena 60 kn

Uplata u kunama na rn.: (2402006) – (1100138560) kod Erste banke d.d. – Rijeka

PRINTED IN CROATIA ● Tiskano u Rijeci, prosinac 2018.

Dometi

Ogranak Matice hrvatske u Rijeci

Rijeka 2018.

50obljetnica Dometa1968.-2018.

KAZALO

Goran Crnković Riječ urednika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

TEMAT

Mladen Urem Na gori sa sedam čempresa (iz pogovora knjizi Sabrane pjesme hrvatskog katoličkog književnika Baltazara Violića, ulomak) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Baltazar Violić Dvije pjesničke zbirke (Žrtveni plamen, Šibenik 1932. i Cvijet hrvatske krvi, Zagreb 1939.) . . . . . . 27Perina Meić Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili lirski zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja . . . . . . . . 96

OGLEDI O POVIJESTINatka Badurina Kako pamtiti D’Annunzijev pohod na Rijeku . . . . . . . . . . 105 Ivan Pederin Ivo Krstelj, predsjednik privremene vlade u Splitu 1918. . . 112Ivan Pederin Bleiburg iz zrenika emigracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120

KRITIČKI PRISTUPINataša Bašić Hrvatska jezično-pravopisna previranja i njihovi suvremeni odjeci. Pravopisni otklon Nikole Crnkovića . . . . 131

LIKOVNI SUSRETI

Vinicije B. Lupis Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena – Cesara Calisea iz Brsečina i Donata Antonia D’Orlanda iz Luke Šipanjske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161

STVARALAŠTVOStratis Mirivilis Klepsidra (S novogrčkog na hrvatski jezik preveo Luka Vukušić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183Luka Vukušić Hladnokrvna neman . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189

PRIKAZIFranje Puškarić Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos . . . . . . . . . . . . . 217Mladen Urem Fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima hrvatske stvarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232Goran Crnković Narativnost i autobiografski elementi u kratkim pričama Danijela Prodana . . . . . . . . . . . . . . . . . .237Juraj Karninčić Privez broda uz brod na Atlantskom oceanu na sidrištu luke Nouakchott (Mauretanija) . . . . . . . . . . . . . . 240

HRVATSKA FOTOGRAFIJA

PERSONAE GRATAE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245Tuga Tarle O izložbi fotografija Personae gratae Vesne Zednik . . . . . . . . 247Davor Velnić Uočiti nevidljivo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251Vesna Zednik Izložba fotografija Personae gratae. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

MATICA HRVATSKA

Od broja do broja Ljetopis Ogranka Matice hrvatske u Rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 Naklada Ogranka Matice hrvatske u Rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301

7

Poštovani čitatelji, novi broj Dometa broj 1-4, 2018. Ogranka Matice hrvatske u Rijeci je pred vama. Iz ponuđenih priloga naših suradnika, za ovaj broj smo odabrali niz interesantnih tema i književnih priloga za koje vjerujemo da će privući vaš interes i pružiti vam nove spoznaje i uvide u povijest naše kulture i baštine, kao i u recentna zbivanja. Posebno smo se potrudili donijeti nove, gledano i iz europskih obzora, relevantne povijesne ocjene nekih zbivanja i događanja u našoj novijoj povijesti, točnije povijesti dvadesetog stoljeća. U tom smislu, objavljeni radovi Natke Badurine i Ivana Pederina možda najviše svjedoče tomu u prilog. Međutim, i drugi prilozi, kao što su prikaz života i djela Baltazara Violića ili fotografski opus Vesne Zednik, kao i Nataše Bašić, Vinicija B. Lupisa, Tuge Tarle, Davora Velnića, Stratisa Mirivilisa, Luke Vukušića i drugih autora, vrijedan su doprinos našoj časopisnoj periodici.

Podjeljak Temat predstavlja pjesnički opus i prikaz života svećenika i hrvatskog katoličkog pjesnika Baltazara Violića (Kuna na Pelješcu, 1891. ‒ Pirovac, 1958.) kojeg smo pripremili uz 60-tu obljetnicu smrti ovog autora. U ovom predstavljanju podastiremo pjesme iz njegove dvije pjesničke zbirke (Žrtveni plamen, Šibenik 1932. i Cvijet hrvatske krvi, Zagreb 1939.), a također objavljujemo i kraće studije koju su napisali Mladen Urem pod naslovom Na gori sa sedam čempresa i Perina Meić pod naslovom Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili lirski zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja. Radi se o izboru iz knjige Sabranih pjesama Baltazara Violića, koja je u pripremi, a planira se za tisak i realizaciju u nakladi OMH Rijeka i TZ Pirovac u 2020. godini.

Podjeljak Ogledi o povijesti donosi radove koje potpisuju sljedeći autori: Natka Badurina: Kako pamtiti D’Annunzijev pohod na Rijeku, Ivan Pederin: Ivo Krstelj, predsjednik privremene vlade u Splitu 1918. i Ivan Pederin: Bleiburg iz zrenika emigracije. U Kritičkim pristupima Nataša Bašić objavljuje svoju studiju Hrvatska jezično-pravopisna previranja i njihovi suvremeni odjeci. Pravopisni otklon Nikole Crnkovića. U Likovnim susretima Vinicije B. Lupis objavljuje

RIJEČ UREDNIKA

8

rad Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena ‒ Cesara Calisea iz Brsečina i Donata Antonia D’Orlanda iz Luke Šipanjske.

Stvaralaštvo donosi kratku priču Stratisa Mirivilisa pod naslovom Klepsidra, koju je s novogrčkog na hrvatski jezik preveo Luka Vukušić, čiju priču Hladnokrvna neman, također objavljujemo u ovom broju.

Prikazi donose sljedeće autore; Franje Puškarić: Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos, Mladen Urem: Fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima hrvatske stvarnosti, Goran Crnković: Narativnost i autobiografski elementi u kratkim pričama Danijela Prodana i Juraj Karninčić: Privez broda uz brod na Atlantskom oceanu na sidrištu luke Nouakchott (Mauretanija).

Hrvatska fotografija predstavlja izvrstan fotografski opus autorice Vesne Zednik, naslovljen Personae gratae. O autorici pišu Tuga Tarle (O izložbi fotografija Personae gratae Vesne Zednik) i Davor Velnić (Uočiti nevidljivo).

U posljednjem dijelu, Od broja do broja, donosimo pregled aktivnosti riječkog Ogranka Matice hrvatske i prikaz naklade našeg ogranka.

Ove 2018. godine, časopis Dometi obilježava pola stoljeća postojanja. Velika je to obljetnica koju doseže mali broj serijskih publikacija posvećenih kulturi u Hrvatskoj. Ovako dugo vremensko razdoblje djelovanja, uza sve nepovoljne okolnosti, potvrda su duboke ukorijenjenosti hrvatske kulture u našem zavičaju i potvrda neiscrpnosti sadržaja koji nas okružuju i koji čekaju svoju tematizaciju, vrednovanje i postavljanje u okvire naše povijesne baštine. U svim odjeljcima predstavljenim u ovom broju časopisa pronaći ćete zanimljivo štivo koje smo pomno odabrali za prezentaciju. Nažalost, ponovo moramo istaknuti kako su oskudna sredstva koja prima riječki OMH nedostatna za redovito izlaženje. U okviru takvih, vrlo često demotivirajućih datosti, iznalazili smo i pronalazili nove mogućnosti opstanka našeg Ogranka Matice hrvatske, trudeći se da nam ograničena sredstva ne budu opravdanje za nekvalitetan izbor tema i sadržaja.

Koristim ovu priliku i u obljetničkom raspoloženju još jednom podsjećam naše čitatelje i suradnike na potrebu produženja pretplate na naše Domete, jer nam je taj oblik potpore važan za opstanak časopisa a također pozivam sve naše stare, ali i buduće suradnike da nam se jave sa svojim prilozima, kako bismo u i budućnosti pronašli putove daljnjeg opstanka i realizacije naših izdanja (knjiga i časopisa).

Goran Crnković

Goran Crnković Riječ urednika

9

Na gori sa sedam čempresa

Baltazar Violić je jedan od posve nezasluženo zaboravljenih književnika. Pored dvije zbirke pjesama koje je tiskao za života, te cijelog niza pjesničkih, publicističkih, kritičkih, dramskih i proznih priloga objavljenih u svjetovnoj i vjerskoj periodici od njegova doba do današnjih dana (djela i razne priloge je objavljivao u publikacijama Narodna straža, Selo i Grad, Katolik, Obitelj, Socijalna revija, Mladomisnik, Vedre hrvatske duše, Za vjeru i dom, Dijecezanski list, Glas Katedrale, Zvona Delorite, Glas Koncila, Archa iz Olomouca i brojni drugi časopisi i listovi, kao i u antologijama), ovaj se autor istaknuo i vrlo aktivnim svećeničkim angažmanom. Slobodno se može reći uočljivim i na nacionalnoj razini, posebno kao član kongregacije (Širitelji slave blaženog Nikole Tavelića), za proglašenje, tada blaženika, Nikole Tavelića svecem, ali i sudjelovanjem u svećeničkim pohodima u Lurd. Taj je njegov angažman svakako bio zapažen, ali njegova je vrlo složena umjetnička osobnost, pa i djelovanje, ostalo u sjeni njegove biografije, jer se kao skroman čovjek, posvećen svećeničkom pozivu, nikada nije nametao, niti tražio posebnu književnu recepciju. Tome valja dodati da je u već zrelim godinama života, nakon Drugog svjetskog rata živio u komunističkoj Jugoslaviji, koja je bila represivna prema svećenstvu i općenito protiv šire afirmacije vjerskog i duhovnog života. Zbog toga su i

Mladen Urem

NA GORI SA SEDAM ČEMPRESA (iz pogovora knjizi Sabrane pjesme hrvatskog katoličkog književnika Baltazara Violića,

ulomak)

Baltazar Violić na portretu Vjekoslava Kaleba, ulje na platnu, 1930.

10

Mladen UremMladen Urem

11

Na gori sa sedam čempresaBa

ltaza

r Vio

lić u

listu

Obi

telj

1938

.

12

Mladen Urem

Narodna straža, Šibenik, 24. prosinca 1923. god. III. broj 48. u kojem Baltazar Violić objavljuje pjesme Novorođenom Bogu i Vjetrovi, kao i pripovi-jetku u nastavcima U svijetlu Gospodnjem

13


izostala sintetska izdanja o njegovom radu, tekstovi koji bi ga prikazali kao istinskog umjetnika a također i kao sudionika na književnoj sceni, te prijatelja, suradnika i suputnika značajnih osoba hrvatske kulture, znanosti, vjerskog života i politike kao što su Miroslav Krleža, Ivo Kozarčanin, bl. Alojzije Stepinac, Vjekoslav Kaleb, Mate Ujević, Vladimir Nazor, Gabrijel Jurkić, don Krsto Stošić, utemeljitelj hrvatske arheologije fra Lujo Marun i brojni drugi. Osobno, pripadao je krugu katoličkih pjesnika uz Izidora Poljaka (1883. ‒ 1924.), Milana Pavelića (1878. ‒ 1939.), Antu Jakšića (1912. ‒ 1987.), Damjana Rodina (1910. ‒ 1968.) i Nedjeljka Subotića (1882. ‒ 1950.). Interesantno je spomenuti kako se u knjizi Mletački katastar Pirovca (Zlosela) iz 1752. godine, kojoj je autorica Tea Perinčić (nakladnici Općina Pirovac i Državni arhiv u Rijeci, 2013.), u dokumentima iz sredine 18. stoljeća još uvijek spominje pirovačka obitelj Tavelić, koja inače u usmenoj predaji u

Pirovcu postoji od 14. do sredine 18. stoljeća. Poslije je to prezime sve rjeđe u matičnim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih, da bi do današnjih dana potpuno izumrlo. Jedna je od pretpostavki da je svoju inspiraciju za zbirku pjesama Cvijet hrvatske krvi, posvećene Nikoli Taveliću, tiskanu 1939. godine, Baltazar Violić pronašao u, nama nepoznatim župnim dokumentima u Pirovcu, te da je slijedom mogućih spoznaja, koje je mogao prenijeti kolegama na Kaptolu, postao i službeno član odbora Širitelja slave blaženog Nikole Tavelića, kasnije proglašenog prvim hrvatskim svecem.

Baltazar Violić je rođen u Kuni na Pelješcu 21. travnja 1891. godine. Vrlo mlad pridružio se franjevačkoj zajednici u Kuni, nakon školovanja prešao u svećenike Šibenske biskupije, služeći u Ljubotiću (Promina), Betini i najduže, u Pirovcu. Nakon vrlo dinamične svećeničke

Ivo Kozarčanin

Lujo Marun, prijatelj i suradnik Baltazara Violića

14

Mladen Urem

Pirovac oko 1920. Snimio grof Antun pl. Draganić Vrančić

Sprovod Don Baltazara Violića, Pirovac 1958., snimio don Baldov nećak Tomislav Violić

Pirovac, centar oko 1926.

15


karijere, promijenivši za svoga naukovanja i službovanja brojna mjesta i gradove, umro je u Pirovcu, 14. rujna 1958. gdje je i sahranjen u svećeničkoj grobnici mjesnog groblja Sv. Jurja. Kao hrvatski katolički pjesnik, humanist, svećenik, Baltazar Violić se istaknuo kao intelektualac i humanist koji je uvijek pomagao ljudima. U telefonskom razgovoru održanom 10. siječnja 2020. godine fra Stanko Škunca (Franjevačka provincija sv. Jeronima u Zadru), potvrdio mi je da je Baltazar Violić, prema pregledanim evidencijama, novicijat započeo na Košljunu 1906. godine, završivši ga dao privremene zavjete 1908. godine. Prva dva razreda završio je na Badiji, a treći i četvrti razred završio u Dubrovniku. Studij teologije završio je u Zadru. Ne zna se kada je napustio franjevački red. Nakon napuštanja franjevačkog reda, postao je svećenikom Šibenske biskupije. Dodatne podatke iz života ovog pjesnika iznimne biografije i talenta, dobio sam od pjesnikovih nasljednika i nećaka, unuka don Baldovog nećaka Tomislava Violića, braće Pera i magistra pomorstva Tomislava Violića koji danas žive u njegovoj rodnoj kući u Kuni Pelješkoj, potom od Nine Violić – Vodopić i akademskog kipara Žarka Violića iz Rijeke. Njihovi su mi podaci i sugestije uvelike olakšali potragu za biografskim podacima na čemu im se zahvaljujem. Gospođa Nina Violić – Vodopić je godinama čuvala sjećanje na svoga rođaka, redovito pisala o njemu i objavljivala njegove pjesme u listu Zvona Delorite iz Kune, glasilu Župe Uznesenja Marijina koje je dvadeset godina uređivala.

Zavjetna crkva Blažene djevice Marije od Loreta i Franjevački samostan u

Kuni, 1909. godine

16

Mladen Urem

Povodom šezdesete obljetnice smrti Baltazara Violića, 14. rujna 2018. godine, Općina Pirovac je zajedno s Turističkom zajednicom Pirovca podigla spomen ploču na zidu Župnog dvora, a na mjesnom groblju, gdje je pjesnik sahranjen, postavljen je spomen sljedećeg sadržaja:

Ovdje u miru Božjem počivaBaltazar Violić

Kuna na Pelješcu, 21. travnja 1891. – Pirovac, 14. rujna 1958. hrvatski katolički pjesnik, književni kritičar, esejist, dobrotvor

i svećenik u Pirovcu od 1935. do 1958. godine Tekst za spomen ploču na zidu župnog dvora u Pirovcu je napisan uz pomoć i sugestije šibenskog biskupa msgr. Tomislava Rogića, na čemu mu se ovom prilikom zahvaljujem. Također, toga dana je u emisiji Tv kalendar Hrvatske televizije, emitiran prilog o pjesniku kojeg je napravila Renata Labaš. U realizaciji svih ovih nastojanja, postavljanja spomen ploče pjesniku, te spomena na grobnicu, kao i niza drugih radnji poduzetih za predstavljanje ovog značajnog književnika široj javnosti, uključujući i potporu tiskanja knjige Sabranih pjesama

U župnom dvoru u Pirovcu živio je i djelovao od 1935. do 1958. godine hrvatski katolički pjesnik, književni kritičar, esejist, dobrotvor i svećenik

Baltazar Violić(Kuna na Pelješcu, 21. travnja 1891 – Pirovac, 14. rujna 1958)

Vrlo mlad pridružio se franjevačkoj zajednici u Kuni, nakon školovanja prešao u svećenike Šibenske biskupije, služeći u Ljubotiću (Promina),

Betini i, najduže, u Pirovcu.

Autor je zbirki poezije Žrtveni plamen (Šibenik 1932) i Cvijet hrvatske krvi (Zagreb 1939, ilustracije Gabrijel Jurkić) s pjesmama posvećenima

sv. Nikoli Taveliću. Pripadao je krugu katoličkih pjesnika uz Izidora Poljaka (1883-1924), Milana Pavelića (1878-1939), Antu Jakšića (1912-1987), Damjana Rodina (1910-1968) i Nedjeljka Subotića (1882-1950). Njegova djela objavljena su u publikacijama Narodna straža, Katolik, Obitelj, Socijalna revija, Mladomisnik, Vedre hrvatske duše, Za vjeru i dom, Dijecezanski list, Glas Katedrale, Zvona Delorite, Glas Koncila,

kao i u antologijama.

Prijatelj i suradnik književnika Ive Kozarčanina (1911-1941), Vjekoslava Kaleba (1905-1996), Kazimira Urema (1927-2009), Krste

Stošića (1884-1944) i utemeljitelja hrvatske arheologije fra Luje Maruna (1857-1939).

O 60-oj obljetnici smrti spomen-ploču podižu Općina Pirovac i Turistička zajednica Općine Pirovac

Pirovac, 14. rujna 2018.

Noć u samostanskom vrtu

Sve su ugašene svijeće.U samostanu više

nitko ne bdije.Ja sam u vrtu i slušam

kako dišeu blizini more

i srce visokoga neba,treperii bije.

Jednoj svijetloj siluetiprepliće se aureol sa lozompod samostanskim krovom.

U ekstazi, u mukuosjećam na vratu

njezinu probodenu ruku.

Veliki široki rukavdraška mi obrazi miriše ružama,

zvijezdama, blagoslovom.

U Betini na 31. VII. 1935. u 10 sati po noći

Baltazar Violić

17


autora, koja je u pripremi, najviše je pridonio Igor Meić, direktor Turističke zajednice Općine Pirovac. Autor vizualnog izgleda spomen ploče je Branko Lenić. Također je značajno spomenuti kako su na realizaciji knjige Sabranih pjesama sudjelovali Perina Meić, Luka Dajak i autor ovog teksta.

Baltazar Violić je autor dvije zbirke poezije Žrtveni plamen (Šibenik, Tiskara Kačić 1932.) i Cvijet hrvatske krvi (Zagreb 1939.) u kojoj su tiskane pjesme posvećene Sv. Nikoli Taveliću s ilustracijama Gabrijela Jurkića (izdao Hrvatski odbor za Svetu zemlju u Zagrebu). U pismu Ivi Kozarčaninu 1933. ističe kako se smatra dijelom pjesničkog trojca katoličkog nadahnuća u koje je pored sebe uvrstio prijatelje i suradnike, poznate pjesnike, Izidora Poljaka (1883. ‒ 1924.) i Milana Pavelića (1878. ‒ 1939.).

Zamolio sam gospodina Dragutina Žica, uglednog gospodarstvenika iz Punta na otoku Krku, tragom obavijesti mog oca da se Violić školovao na Košljunu i da posjeduje iz tog razdoblja neka pisma, da se raspita koliko se nakon jednog stoljeća može pronaći o školovanju na Košljunu. Gospodin Žic se obratio svećeniku Bernardinu Škunci, koji mu je elektronskom poštom, 12. listopada 2017. godine, napisao:

„Veoma dragi Dragutine,

hvala na javljanju i na riječima podrške u radu. Što se tiče pjesnika i svećenika Baltazara Violića, mogu kazati da o njegovu životu nešto znadem i da sam njegove pjesme s radošću čitao. Poznam i osobu – sada staricu od 86 godina, Ninu Violić-Vodopić – koja znade više o njemu. Nina je, naime, iz Kune, odakle je i Baltazar, učena je žena, bavila se pisanjem, a ujedno je i dobra pjesnikinja. Još uvijek je dobra pamćenja, pa sam je nazvao (i ona mene nerijetko nazove) i pitao o Baltazaru. Reče mi da je čak i ona pomišljala objaviti publikaciju o Baltazaru. Sada boravi u Dubrovniku, kod svoje kćerke (ul. Od Gaja 60). Pozna ona i

18

Mladen Urem

prof. Urema, pa s njenim dopuštenjem dajem njezin broj telefona: (020) 418-498. Eto, neki koračić za prof. Urema. Što se mene tiče, iako u zdravstvenim poteškoćama, i dalje se bavim pisanjem, ponajviše oko našega P. Iva Perana, čiji veliki životopis privodim kraju. Doduše, nerijetko me hvataju i drugi za kakve recenzije, predgovore, pogovore, a vodim i projekt obilježavanja 130. obljetnice od rođenja našega glazbenika (fra Ivina učitelja u glazbi) i mučenika komunističkog režima, fra Bernardina Sokola, što će se održati u svibnju slijedeće godine, u trajanju od tri dana. A Vama i Vašoj obitelji, užoj i široj, želim puno Božjeg blagoslova i uspjeha u životu i radu. Mir i Dobro!

fra Bernardin“

Povjesničar dr. sc. Vinicije B. Lupis iz Instituta „Ivo Pilar” u Dubrovniku na moj upit o Baltazaru Violiću, 29. prosinca 2017. godine elektronskom poštom odgovara:

„Poštovani,Drago mi je da ste mi se obratili, pošto znam njegovu svojtu. Kada ispitam izvore ja ću Vam se javiti, a u biografijama shematizma naše biskupije njega nema, a što može značiti da je bio franjevac koji je prešao u dijecezansko svećenstvo. Veza s Jurkićem je logična, jer je njegov prijatelj bio fra Krsto Selak iz Kune. Imate na internetu dva rada o Jurkiću vezana uz moje ime. Lijepi pozdrav i čujemo se.

S poštovanjem,

Vinicije B. Lupis!“

Tajnik Krčke biskupije, gospodin Saša Ilijić, napisao mi je 8. siječnja 2020. godine pismo elektronskom poštom:

„Poštovani g. Urem!

Hvala Vam za materijal i Vaš odgovor!Što se tiče Baltazara Violića, posjedujem sljedeće podatke:1. Baltazar ili Valtazar Violić, rođen je u Kuni

(Dubrovnik) 21. travnja 1891.2. Bio je franjevac pa kasnije inkardiniran u šibensku

biskupiju Kuna, glavna ulica

19


3. 1922. je upravitelj župe u Ljubitovici (op. a. vjerojatno se misli na Ljubotić)4. od 1925. do 1927. župnik župe Betina5. 1928. upravitelj župe Betina6. 1939. upr. župe Pirovac do 1958.7. U knjizi Krist u hrvatskom pjesništvu – Antologija duhovne poezije objavljeno je pet

njegovih pjesama.Budući da je bio franjevac (rodom sa Kune) trebalo bi priupitati Provinciju sv. Jeronima u Zadru, jer je sigurno bio njihov franjevac. Oni bi mogli imati podatke o studiju!

lp

Saša Ilijić“

Svjedočanstva ljudi u Pirovcu i Šibeniku, koji se sjećaju Baltazara Violića, također puno kazuju. Primjerice od nekoliko starijih mještana sam čuo da je 1962. godine Miroslav Krleža donio cvijeće na grob don Balda. Don Ante Skračić, umirovljeni svećenik Šibenske biskupije, puno mi je pomogao u sastavljanju velikog broja kockica iz složenog mozaika života i rada ovog pjesnika. Ističe, Violić je bio čovjek vrlo jake duhovnosti, koji je otklanjao zlo svojim propovijedima, koji se znao boriti protiv svega što puk dovodi u kušnju i koji

Kuna na Pelješcu, Procesija Delorite 1947. godine

20

Mladen Urem

Ivo Kozarčanin, Prikaz knjige Žrtveni plamen Bal-tazara Violića, časopis 15. dana, Zagreb, 15. siječnja 1933. godina III. broj 2, str. 27

21


se suprotstavljao zlu i svemu što može izobličiti čovjeka. Gospođa Ema Vukman (1924. – 2019.), koja je bila izuzetno religiozna osoba, mještanka Pirovca, sudionica antifašističkog pokreta, partizanka, čiji je brat stradao u nacističkom logoru u Njemačkoj 1943. godine, a čija je kuća smještena točno nasuprot Župnom dvoru u Pirovcu, sjeća se svoga prijatelja i duhovnog pastira don Balda kao čovjeka okrenutog ljudima, koji je uvijek bio u nastojanju da im pomogne i da ih zaštiti. Pogotovo je to pokazao za talijanske okupacije Dalmacije, kada je ne jednom stavio svoj život u direktnu pogibelj, kako bi zaštitio djecu i pučanstvo. Talijani su ga vodili na strijeljanje, ali su u zadnji tren odustali, zbog straha od reakcije stanovništva. Pričala je kako je na Badnjak 1944. održao snažan govor na misi u kojem je osudio fašističke i nacističke zločine, tako da su svi ljudi u crkvi plakali. Među njima je bilo i puno partizana, koji su se presvukli iz uniforme da posjete svoje obitelji u Pirovcu. I sam je teško proživio talijansku okupaciju. Njegovu nećakinju Blaženku su talijanski vojnici ispred rodne kuće u Kuni, silovali i ubili.

Jedan biografski podatak kojeg mi je Ema Vukman ispričala, govori o metafizičkoj dimenziji životne priče Baltazara Violića, On je, kako joj je pričao, kao dječak u Dubrovniku bio zaljubljen u jednu djevojku plemićkog podrijetla kojoj su roditelji zabranili da se viđaju. Djevojka se zvala Marija. Kada su vidjeli da će njihova veza biti nasilno prekinuta, zajedno su odlučili da će on otići u svećenike a Marija u časne sestre i da će svoj život posvetiti Bogu,

Mladen Urem, Ema Vukman i grofica Vesna Draganić Vrančić Vrus,

Pirovac 2010.

22

Mladen Urem

kada se već na ovom svijetu ne mogu voljeti. Nakon nekoliko godina, Marija je umrla od tuberkuloze i na samrtnoj postelji žalosnom Baltazaru rekla neka ne plače i očajava jer će ona uvijek biti s njim, dolaziti mu u snovima i govoriti što će se dogoditi, čega se treba čuvati i kako treba postupati. I zaista, don Baldo je često govorio gospođi Emi kako ga je u snovima pohodila Marija i sve što se važno dogodilo, ona mu je prije toga najavila. I rat, i smrt njegove nećakinje i fašističko bestijalno ubijanje pučanstva, komunističku represiju nad vjerom, sve, sve govorio je don Baldo Emi. Uvijek je sa sobom nosio bilježnicu i u nju olovkom pisao svoje dojmove, pjesme, crtice. Ema Vukman je pričala da je išao pomagati ljudima bilo noću, bilo danju. Nikada mu nije bilo teško otići.

Profesorica Karmen Turčinov u svojoj doktorskoj disertaciji, Patrijarhalni odnosi moći i njihova subverzija u kulturi Murtera i Kornata od polovine XIX. do polovine XX. stoljeća (Zadar 2015.) metodom intervjuiranja stanovnika otoka Murtera zabilježila je i sljedeće svjedočanstvo o Baltazaru Violiću:

„Kao što je kućni prag razgraničavao obiteljski život od javnog, tako su i raskršća u selu imala ambivalentno značenje granice između uređene ljudske zajednice i nepoznatog, pa i opasnog svijeta izvan te zajednice. Rijetke informacije koje su dolazile do njih o svijetu u kojem žive većina je primala sa zadrškom. Njihov svijet je bio između neba, na kojem je negdje iznad njih u svjetlosnim visinama bio raj, a ispod njih, negdje u crnim dubinama, pakao. Ima u Murteru jedna priča u vezi s raskršćem koju sam čula od više kazivačica pa ću je prepričati s posebnim osvrtom i objašnjenjem simbolike koju sam prepoznala.

U Selu, u starom Murteru još uvijek ima kuća koja se zove Viknica.U toj kući je živjela obitelj s pet – šest braće. Svi su bili oženjeni i imali djecu. To nije bila neuobičajena obiteljska brojnost, ali je u toj obitelji vladao jako veliki nemir. Djeca su stalno plakala, a odrasli se svađali. Jedne večeri odrasli izmučeni takvim ozračjem odlučili su potražiti pomoć. Otišli su kod tadašnjeg betinskog svećenika don Balda (Baltazar Violić bio u Betini do 1935.) nadajući se da će njegovim savjetima popraviti svoju obiteljsku atmosferu. Svećenik ih je saslušao i pozvao ih svih, njih i djecu, da dođu na raskršće na izlazu iz Murtera gdje se križaju putevi; jedan vodi za groblje, jedan za Murter, a jedan za Betinu. Bilo je doba oko ponoći. Svi su stali u krug i svećenik je rekao: “Sotono izađi iz ove mirne obitelji“. Savjetovao im je da sutra po danu pretraže svoje savjesti i kuću i ako imaju nešto tuđe neka vrate. Sutra su po danu sve izvadili iz kuće van i našli, zamotan u neke stare krpe, stašorij (Monstranca,

23


lat. Monstrare – pokazivati, kod katolika crkvena posuda posebna oblika i boje u kojoj se čuvaju hostije) u štropu. Otkrilo se da ga je ukrala njihova pokojna baba Kata koja je voljela krasti. Kad su ga vratili u crkvu vratio se mir u njihovu obitelj.

Raskršće ima duboku simboliku. Tu je granica između živih i mrtvih. Na tom dijelu puta gdje su najbliži svojim mrtvima mogu se razotkriti tajne živih i mrtvih. Tu je čovjek na vjetrometini, nema gdje skriti ni svoje tijelo, a metaforički ni svoje tajne. Raskršća su epifanijska mjesta, mjesta otkrivenja. Uz pomoć nadnaravnog svećenik im je dao pouku da se ne smije krasti. Dakle, raskršće u ponoć s magijskom ulogom svećenika i porukom „ne ukradi“!“

Zato su i pjesme Baltazara Violića vrijedan doprinos duhovnom pjesništvu, u njima je stalna borba dobra i zla, vječita potraga za istinom i spoznajom, koja je ispunjena snažnim i iskrenim doživljajem svijeta kojim je pjesnik okružen. I Krist, kao put, istina i život.

Iako je bio pravog prezimena Violić, autor se samovoljno potpisivao i kao Vijolić, a ime je ponekad pisao Valtazar umjesto Baltazar. Bio je poznat u narodu kao Don Baldo. Paradoksalno je da se danas ulica u Pirovcu posvećena njemu zove Ulica Don Balda Vijalića. Jedna od njegovih najboljih pjesama Noć u samostanskom vrtu, nažalost neobjavljena, pronađena je u rukopisnoj ostavštini, nalazi se u rukom pisanoj bilježnici pod naslovom „Lotos“ Vijolić 1930., koju je autor, zajedno s drugim rukopisima (razne pjesme, pismo Ivi Kozarčaninu koji je u časopisu 15. dana u Zagrebu prikazao Žrtveni plamen i pisao Violiću 20. siječnja 1933.), te s dvije tiskane zbirke pjesama, poklonio 8. rujna 1955. godine s posvetom mome ocu profesoru Kazimiru Uremu (Pirovac 1927. – Rijeka 2009.). Budući da su bili dobri prijatelji, zamolio je moga oca da jednom, kada bude u prilici, skupi sve njegove pjesme i objavi u knjizi, te da mu na knjigu stavi puno i pravo ime, Baltazar Violić. Spletom nepovoljnih okolnosti, moj otac nikada nije izdao njegove Sabrane pjesme. Jedan od razloga je bio taj što je moj otac pedesetih godina XX. stoljeća kao student književnosti na

Kazimir Urem, 1958. godine u vrijeme kada je radio na pjesma-ma Baltazara Violića

24

Mladen Urem

Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nekoliko godina redovito vikendom odlazio u Krašić kod svoje djevojke, koja je stanovala u susjedstvu kuće u kojoj je u kućnom pritvoru bio kardinal Alojzije Stepinac. Tamo ga je moj otac upoznao, ponekad posjećivao i razgovarao s njim. To će kasnije biti „otegotna okolnost“ mome ocu za realizaciju Violićeve knjige. Također, moram ovdje napisati kako mi je otac početkom devedesetih godina prošloga stoljeća jednom prilikom pokazao još jedan svežanj Violićevih književnih radova u kojem su bili isječci iz novina s objavljenim njegovim književnim radovima, kao i neki neobjavljeni dramski radovi, s književnom kritikom koju je on pisao. Tada mi je otac rekao da bi to trebalo ići u drugu, zasebnu knjigu sabranih Violićevih djela, kada je budemo radili. To je ujedno bio prvi i zadnji put da sam vidio taj svežanj Violićevih nepoznatih djela. Nakon očeve smrti 2009. godine, odlučio sam izvršiti očevo obećanje Violiću i polako pripremati knjigu njegovih Sabranih pjesama. Tražio sam taj svežanj u očevoj rukopisnoj ostavštini ali ga nisam uspio nigdje pronaći. Ipak, smatram kako je važno istaknuti da je Violić prvenstveno bio pjesnik, koji je u svome radu, pored dominantno duhovne i vjerske tematike, znao biti i socijalno angažiran (što ga je očito, jednim dijelom dovelo do kontakta s Miroslavom Krležom, Ivom Kozarčaninom, Vjekoslavom Kalebom, pa i s Vladimirom Nazorom) ali prije svega svestrani književni stvaralac, koji je ispisivao i

Posjet bolesnom Tinu Ujeviću u bolnici, Anka Petričević, Joja Ricov i Kazimir Urem

25


druge književne forme kao što su esej, kritika, publicistika, dramski i prozni rad.

Don Baltazar Violić je bio vrlo cijenjen i omiljen u narodu šibenskoga kraja, gdje ga i danas pamte po dobrim djelima i brizi za ljude. Jedan dio gradiva vezanog za život i djelovanje Baltazara Violića (osobni dokumenti, fotografije a možda i pjesme, prikazi, eseji?) mogao se pronaći u pirovačkoj Župi Gospe Karmelske, na što me je uputio sadašnji župnik don Hrvoje Kolak, koji nažalost nije imao vremena posvetiti se potrazi za tim vrlo vrijednim gradivom. Kasnije mi je don Kolak rekao da je različito arhivsko gradivo koje je pronašao u svome župnom dvoru predao don Olegu Petroviću, arhivaru Šibenske biskupije, inače župniku u šibenskoj župi Njivice. Valjalo bi potragu svakako nastaviti u Šibeniku.

Fascinira podatak kako se 1946. godine u češkom književnom časopisu Archa (Olomouc) objavljuju pjesme Baltazara Violića i Vladimira Nazora (u istom broju!). Violić je tada prezreni katolički pjesnik s margine a Nazor predsjednik Sabora Narodne Republike Hrvatske. Nepoznato je i Violićevo druženje s Lujom Marunom, ocem hrvatske arheologije, njihov zajednički boravak na starohrvatskim lokalitetima. Marun je došao do impozantnih otkrića i spoznaja o povijesti hrvatske države, njezinih kraljeva i vladara, do tajni koje je samo on znao (o čemu je ponešto don Baldo pričao mome ocu). Iznenađuje portret, ulje na platnu koje se čuva u Župnom dvoru u Pirovcu, autora istaknutog hrvatskog književnika Vjekoslava Kaleba, koji je 1930. godine portretirao i to vrlo uspješno, Baltazara Violića što je značajno i za proučavanje Kalebovog slikarskog opusa. Naime do danas se znalo samo da je radio crteže, niti jedno ulje u njegovu autorstvu nije poznato niti otkriveno, osim portreta

Kardinal bl. Alojzije Stepi-nac i don Baltazar Violić

sudjelovali su u hodočašćima u Lurd. Na slici: bl. Aloj-

zije Stepinac na hrvatskom hodočašću u Kristovoj domo-

vini, Svetoj Zemlji, 1938. godine.

26

Mladen Urem

na kojem je don Baldo. O slikarstvu Vjekoslava Kaleba, njegovom stilu i tehnikama, puno mi je ispričala istaknuta književna teoretičarka i autorica knjige o Kalebu, dr. sc. Katica Čorkalo, na čemu joj se zahvaljujem. I kontakti Baltazara Violića s kardinalom blaženim Alojzijem Stepincem bili su vezani uz hodočašća u Lurd o čemu je više puta razgovarao s mojim ocem, koji je pohodio kardinala uznika.

Pjesma Baltazara Violića Molitva Isusu u čast bl. Nikole Tavilića (u ovom broju časopisa se nalazi na str. 93-94) a koja je prvotno objavljena 1939. godine u knjizi Cvijet hrvatske krvi pokazuje pjesnikovu nakanu da se Tavelić predstavi kao svetac zaštitnik hrvatskog naroda, što se konačno i obistinilo 1970. godine kada je Tavelić proglašen svecem. Violić je puno napravio u nastojanjima za kanonizaciju Nikole Tavelića ali to je danas u našoj kulturnoj javnosti nepoznato.

Preslike lista Obitelj dobio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Zahvaljujem se kolegici Marti Kovač iz odjela međuknjižnične posudbe.

Iako se u ovom tekstu povlače samo neke osnovne koordinate i smjernice o radu i djelu Baltazara Violića, zasigurno se radi o jednoj izuzetno značajnoj osobi iz povijesti hrvatskog katoličkog pjesništva, nesvakidašnjeg duhovnog poslanja, ali i još više, osobi koja zaslužuje biti dio opće povijesti hrvatske književnosti i kulture. Zaista je potrebno sustavno se pozabaviti njegovim životom i djelom, kako bi se taj doprinos približio kulturnoj publici, znanosti o književnosti i čitateljima.


27

Dvije pjesničke zbirke

Baltazar Violić

DVIJE PJESNIČKE ZBIRKE (Žrtveni plamen, Šibenik 1932. i Cvijet hrvatske krvi, Zagreb 1939.)

***Nosim ga dugo.

Svetom eteričnom plamenuLomača cio sam ja. Bolovi i žrtve ga raspaljujuPrkose njegove zublje oluja crnom pramenu.Moja ih čuva duša ko Veste bijela svećenica.– Blista nad mojim srcem snježna bisova sjenica.Krista misteri u njoj kraljuju.

U visu. Pred hramom. U smiješku proljećaJa bijeli Pontifeks pune svježih cvijetovaUzdižem ruke. S nevidljivih rajskih svjetovaSlazi melodija: preludij boljega stoljeća.

A u zbijenom jatu golubi guču i lijetajuU sveti lovorov hlad, k izvoru srebrne česme– Ko amaranti, ljiljani i ruže cvjetajuMoje nostalgične pjesme.

ŽRTVENI PLAMEN

28

Baltazar Violić

MASLINA

U svetom gaju sjajnošću kristalaKroz granje sjahu plodovi joj zreli,U njima ruka anđela je cvalaKo ljiljan cvijet i žela ih. U zdjeli

Od zlata divno kap je svaka sjala.„Iz očevoga doma – začuh – seli!“I vijor dunu... Kružiti je stalaU visu munja... Val me svijetla preli...

„Gdje?! – A gdje sam?!“ – skrušen klečo sam na goriU bis odjeven: sjajnu bijelu stolu,Tu mladić uljem sijedog Starca dvori.

On pomaza me, poljubi i reče:„Svećenik budi!“ – Proplakah... U doluNa svijet ispod nas padalo je veče...

29


LOVOR

Zar vilo strepiš?! – Sanjaj snove svoje!Odgojih lovor. Već mu cvijeće miriKroz mlado lišće. Prijazni zefiriOsmjehuju se. Šapću. Grle hvoje.

Pa pusti, nek se zlobne ose rojeŠto jare na nas naduti kumiri.Uza me ti si! Jedar pjev na liriJoš Duh otaca naših s nama poje.

De gledaj: sunce, duga, miris nardaGorčina, pečal, suza, krv i plamenU jedan fantom sve se više spleće...

Odgojih lovor. Tajnu naše srećeTko pozna?! – Zvijezdu Ti u crni pramenSudbine dijevaš grleć svoga barda.

30

Baltazar Violić

ČEMPRES

Ja volim gordi čempres. Kako strmiU orlov let, za sjajem zvijezda – gore!Ne stravi grob ga pod njim. On u srmiOdjeven rose pije cjelov zore.

Ne strepi kada mrko nebo grmi,Nit stenje kad ga bijesno bije more.On strmi smion: Smrt na crnoj krmiNa žale Sunca vozi nas iz tmore.

Dà, volim čempres – Prikovana robaNa sitan život mrzio sam vijekom.– Vrh moga, braćo, sadite ga groba!

Milina bit će dugih snova tijekomNa srcu nosit simbol duše svoje,I slušat harfu što mu s granja poje.

31


CREPUSCULUM MATUTINUM

Iščezava noć. Nebesko nepregledno kubeZvoni sanljivom čežnjom angelusova psalma.Ne vidiš. Al osjećaš: dolazi velebna bijelaPrikaza. Zvijezde je umiruć ljube...Prati je liljanov cvijet, iđirot, ruža i palma.Sva su omamljena bića mirisima Njezinog vela.

Ja sam na gori. Budim se. U ogledalu vedraHorizonta vidim svoj plašt što pada preko stijenja.Stišćem zlatnu liru na mlada svoja njedra:Novi djevičanski bard bijeloga pokoljenja.

Istok je svuda. I sve je puno srebra i praška rujnih korala.Svjetlucaju se šume ko hramovi od ametista.

Raste svesilnog obnavljanja sjajU dubini gajeva, I u treptanju lista...

Moju dušu prelijeva bještavila val. – Sunčano jedno more.O svjetlosti uzvišena!

Kroz fijuk zmijskih kandžija,Kroz virove zalaVodi me gore, gore!

32

Baltazar Violić

U HRAMU

Misteriozno svijetlo. Rijeka rumenaKroz kišu bisernih atoma teče.Veličanstveni su stupovi prozirno bijeli, zamišljeni.Ko arhanđeli u prisustvu BogaS njihovih kapitela iz akantova cvijeća Slaze svilene sjene i prate srebrno veče.

Ja klečim i molim. Tri sam grumenaTamjana svetog na srcu zapalio:Neka izgori moja krv! Krv otrovna, zelenaŠto psiče kô zmija u srži moga tijela.Oh da sam labud bijel! I nalik na jelenaKoji želi svježinu vodaIz Jakovljeva zdenca – sa tihih nebeskih vrela.

Ipak mistični trenuci posvećuju moju misao.Melodija proročkih citareda i slatki romon zvonaBijelu laganu sanju nad mojom dušom veze.Jedna crvena ruža smiješi mi se s visine hrama.To je kršćanska heroina. Lijepa. Krvava pramaS licem svete Agneze.

33


ČASOVI OSAMLJENJA

Oluje presta krik. Noćnim obalamaKroz pijeska srebrn sjaj dahtahu zlodusi mora.Na rtu svjetionik osmijehe rumena plamaU mrku sipo je noć kao ponoćna zora.

Uz tihu tamariks ja sam na pustom žaluKo mrki bdio džin – Tvoja astralna sjenaRumena, slična diafanom koraluCrn mi je dirnula plašt mekanom rukom ko pjena.

„Ah ti si?!“ – procvao je pup ljubičnih Tvojih usana,S oka Ti srebrna kap u nostalgičnom sumoruNa vrelu pala je krv svježih mojih ranaI rajski pružila lijek duše beskrajnom umoru.

Pa ode, najmilija, s molitvom u bijelim rukamaA ja ni riječi Ti ne rekoh, ne dirnuh svilen Ti pram.Uz mora smiren val, gord u svojim mukamaKo mrki, pakosni džin ostadoh sam i sam.

34

Baltazar Violić

ZAŠTO SI KLONUO?!

Jutro. Ah nigdje sunca – Dosta sam zebo.Planine divlje, sure. Kupole snijegaOrlovskim gore visom kradu mi nebo.

Klonuše moje oči. Zvono sa brijegaPjevnulo tad je o raju spašene duše.Veliku riječ je reklo Vječno Omega.

– Stišo se vihor. Dugo nada mnom pušeDivlje i strašno – U mir tiho sam tonuoPlačući suzom ljudi kada se skruše...

– Prošo je Krist i reče: „Zašto si klonuo?!“

35


U DANIMA ŽEGE

Plamte sure brdine i sliče oltarima.Plavičast zlatno-rumeni nimbus titra im na vrsimaKo nova aureola. U ekstazi, u blijesku, u čarimaProlazi Ljeto s draguljima znoja na prsima.

Pjevaju cvrčci – citre samotnih šuma. Jantarna smola miriše i po stablima kaplje.O žarko Ljeto, zdravo! – mašu loze sa huma.Zdravo! – među kamenjem potok promukao šaplje.

Dok ja ležim u pustari bolestan zbog zdravlja od mladosti.Još je u meni zemaljski prah. Još vodu otrovnu, slanuCrnih močvara osjećam na jeziku.

Bože, svoje radostiDaj mi plamenu kap! U mojim smrtnim žlijezdamaUžeži nebesku žeđ! Besmrtnih usjeva hranu Trebam ja putnik umoran što putujem k zvijezdama.

36

Baltazar Violić

RUŽI S VISINA

U visu gora. U dan mutnog plavilaKad bijelo Tvoje cvijeće miri jače.Kad gine s čežnje. Šuti. Tajno plačeBez nade, suza moja Ti se javila.

Nas dvoje... Ah! I sudba nam je stavilaU nježna srca vitke oštre mače. – Ne lomi nitko lance što nas kvače– Nit ičija nam ruka ranu zavila.

Te stigme našeg bola gore, gore.No on je tajan. Nitko ga ne sluti.– Al možda o njem svete zvijezde zbore.

I patimo ga sami, sami, sami.Pred suton tek Madone šušnu skutiU pjesmi srebra nad nama u tami.

37


CRVENA KUPINA

Kroz mekan oblaka grimiz, u žaru minija,Pred Zapada trijemom sja sutonska lira.Već pjeva vesperni psalam na brijegu pinija.Otajstvena bijela daleka melodijaU slatkom uzdahu drhti ko suza mira.– Iščezava jedan dan s krvava podija...

Po mojim grudima sjene cipresa padaju.Ne, nemam ja riječi. U more mi utonuMog dragog smirenja sidro. Oluje vladaju.O daleka zvijezdo, u mirnome sutonu!

A srce nemirno cvjeta. Korali rumeniIz njega rastu ko grane crvene kupine:Bog plam će Horeba novog upalit u meni,I bijel će vinut se leptir iz griješne ljupine...

38

Baltazar Violić

RUŽI

Ime je Tvoje lijepo: Ruža! – Pod bisernim velimaTvojih nostalgičnih očiju cvjetaju hijacinti svježi.O vrte zatvoreni! – Na ramenima Ti bijelima Smiješi se sniježak rumeni što s rajskih bregova sniježi.

No s kime da dijeliš, o sestro, svoje netaknute draži?!Sve sam ja kušo. Ah sve. U hiljadu klanacaVreba crni Bazilisk. Ovjenčan diademom lažiOkiva svoje roblje Svijet s hiljadu usijanih lanaca.

Ne vrijedi zemlja našeg uzdaha. U višim sferamaNaša je procvjetala krv. Smrtnom se rastače ranom,Tko jede crveni lotos posvećen gnjusnim himerama;Dok mi postajemo besmrtni pitani Jaganjca manom.

Pred nama gori lomača. U vječnoj bjelini bisusaSveti se trgaju plamovi i gore u visove jezde.Izgorimo i mi! K prijestolju Boga-IsusaNaš će se vinuti prah. Njegove bit ćemo zvijezde.

39


UZ GOLGOTU

Nema stazeNa kojoj Ja ne bijah stranac.

Hiljadu bura vije moju dušu. Mržen sam, zapostavljen, popljuvanKo na Golgoti Krist,Dršćem uznemiren, bičevanNalik na trepetljike list.

Posijedih, no ne od starosti,Već gladi, nemira, strave:Za kratkog noćnog počinkaOsjetih gdje me nevinaRuke zlikovca dave.

Ipak među vama ja sam veseo.U dimu cigareta, u blijesku čaša i cvijećaVi ne znate valjda Tko vam sve pričaTe čudne legende.– A i tad moja plećaŽežu udarci biča...

Ne, ovaj život nije za me užitak.Lukul i SardanapalKad su me vidjeli da sjednem za njihov stol?!– Zaboravljena u pustoj osamiKrijepi me reski napitak– Bol.

I tako približujem se kraju,No nijesam tužan – Ljudima Rekoh milu riječ i dadoh dobru dušu.Vjerujem – na nebu zvijezdeI za me šapću o raju.

40

Baltazar Violić

Dogaram,No duša mi diže se U mirnih visova plavilo.

I eto sada je mir. Mir na dugoj nedoglednoj stazi:Velikog suputnikaHeruba Crveno krilo me je zavilo...

S LOMAČE

Kidaš seOd moje duše, Mojih nabreklih nerava,Upaljenih mi kostijuSentimentalni moj „ja“.

Žrtvujem nimbus tvojih suzaDrugoj mojoj poloviciŠto prkosna, gorda, vulkanskaDrobi srca podlih Meduza Na crnim oltarima Zla.

Ne žalim, Što pravedan Gorim na lomači.

Miriši ko ružica bijelaPrah Zapaljenog mi tijela.A moje kostiPretvaraju se u trublje plamene.

Oprosti, o Bože! – pjevajuNeprijateljimaŠto psiču ko šarulje zmijeNa mene.

41


CRVENO JUTRO

Osjećam:Gori crveno jutro u mojim prsima.Kroz nemirnu daleku pučinuPropinju se krvavi valoviI urliču u mučnim srsima.

Arkanđeli s plamenim zvijezdamaNa bijelim širokim čelimaDižu se kao koraljni stupoviI straže na visokim vrsima.

A moje srce kroz grimizne magleIstiče i gori u vatri reskih bolova.Duše mi bijela, blistava jedraVire iz krvi, iz mora, iz oluje

I nose izmorenog mornaraŠto osmijehe sa neba vedraTraži, – Dok crveni valovi uje – – –

42

Baltazar Violić

JUTARNJI PSALAM

Baca u crnu noćNevidljiv anđeo danaBlistave diamante – – –

Trepte okeani svjetlosti.Bude se. Žare i plamte.

S nebesa rubini padajuKo kapi purpurne kiše.Nepregledno probuđeno moreKroz veo magle ljubičneSmiješeći se diše.

Uzdahom svetih misteraMole

Uz obalu s rumenih brežuljakaSrebrne masline, Mirte I vile srušene.

Dok moja duša izmorenaOd bdijenja, NemiraI bolaIzranja iz tameNa ružično valovlje zore.

O suzo molitve skrušene!Za bezdanima svjetlosti,Za vinom zaboraviS nebeskoga stolaSvi moji nerviGore – – – – –

43


DAN PRIMIRJA

Danas nikakav nemio gostNije pokucao na moja vrata.Spaja me ovaj dan ko mistični mostS rajem. Danas nema tata

Što mi kradu vrijeme, mir i tišinu.Osjećam da moja mama među visokim goramaDanas je slatko se osmjehnula svome sinuKo onda kad ga je dojila u bijelim zorama.

O zašto moja četrdesetgodišnja Golgota nije bila ko ovaj dan?!– Ja koji se dnevno borim ko u areni atleta, Nijesam stvoren za borbu, zato sam svakome stran, Neprijazan i mrk – a ja sam eremit i asketa.

O dane mira – kad molim za sve!Za neprijatelje, mrtvog oca i dobru mamu,Kad gledam svoj cilj u Horebovu plamuSanjajuć anđeoske sne – – – – –

Sam, bez ikoga, slavim svoj najljepši pir.Ljudi, ne dolazite više k meni, Tà ja vam odavna platih svoj dug.Pustite nek ova krv što teče u mojoj veniIzgori i padne ko mire sveti lugPred oltar Boga za moj – i vaš mir.

44

Baltazar Violić

MOLITVA

Nemirna besana noć ko drugih tristaŠto me proganjahu tjeskobom, sumorom, stravom.Ista neizvjesnost – teška misao istaPlete olovne niti i teži mi nad glavom.

No s čega sam nemiran tako?! Čega se bojim?!– Zacrtan put je moj – vedar je pred njim zrenik.Sa mnom je vječna mladost. Bog je veseli. StojimDnevno na Sionu Svetom: Melkisedek – Svećenik.

Istina i u grudima mojim zvijer atavistička ruje.Reže me oštra joj pandža ko usijani čavo;No tko je ne osjeti gdje mu srce ne kljuje?!S njom se borio Loyola, Frančesko i Pàvo.

Pa s čega sam nemiran tako?! – Slatke zvukeHarmonije i Mira čuješ, do na smrt kad si se hrvo.Blagoslov samo dijele umorne, patničke rukeŠto su grlile dugo križa krvavo drvo.

Nemirna besana noć – a ipak zorinog pramaOsjećam svijetlu blizinu – Otresa duša se boli.Neka neodoljiva moć diže je u trijemove hrama

Gdje se Pobjeda Bogu klanja i žarko moli.

45


KANTIK MOJE VJERE

Olovna, crnaKolaBolaProlaze našim prsima.

Trepte vrh našihStrehaGrijehaKrila u paklenim srsima.

Dok u tišini pusta hramaJoš stoji moja VjeraKo teška mjedena škrinja.Nad njom sad plama, Sad gori,Sad tinjaŽižak moje dušeI zavjetnog mi kanđela.

TuS vrhom rubina smiješi se čudesna gora.Niz nju kroz mostove blistavih duga,Ko lire nevidljiva zbora,U sjaju diamantnih pruga,Vesla bruji voda – – – – –

O dobri Samaritanče, Ranjena moja njedraIsperi cvijećem hisopa!

Neka me ozdravljena, vedraU dan moj zadnji Samilosna sestrica SmrtVine k TebiU pratnji bijelog anđela.

46

Baltazar Violić

STELLA MARIS

Na moru ovom gdje crne olujeGanjaju moj brod i bijela mu kidaju jedra,Još brodim – argonaut smion – iako ruku mi svu jeIsjeko led na tvrdom kormilu. Vedra

Malo ja vidim neba. Zvijezde, Iluzije i mladenački sniMru iza teških oblačina što avetno jezde.Samo još – Divna – osmjehuješ mi se Ti – Stella Maris – – – –

47


MASLINI

O drago stablo što zelene gajeveOživljuješ ovuda i kriješ gladne stijene,Mislim na daleku ti domaju, na krajeveŠto zakitiše s tobom ruku Palas Atene.

No milija si mi u kljunu Noeve golubice,Ili na ramenu hebrejske djece što klicala su HozanaKristu, dok za Njim plakahu na Kedronu ljubice– Tà njegovo Srce bijaše svemirska rana.

Maslino! – sjećaš se pod tvoje zeleno granjeKoliko puta dođoh za žege da tražim hlada?A ti mi bijaše sestra, družica: – U najslađe sanjeUšikala me je s tvog vrška nebeska cikada.

Sada u zimskoj noći dok vjetar crna jedraNadimlje, tvojim uljem nalijevam starinski lukjernalBdijuć uz tvoje svijetlo ko Dante ili Cervantes SaavedraPa prezirem i plin i elektriku i muranski kristal.

Doista ti i tvoje svijetlo melem ste mojim ranama:U slatkoj iluziji ne mislim na dnevnu tjeskobu,O moli za pokoj, sestrice, svojim blagoslovljenim granamaI mrtvom svome pjesniku u zaboravljenome grobu.

48

Baltazar Violić

CREPUSCULUM VESPERTINUM

Tone u svilenu tamu hijacinta nebeskih cvijet.Lagana melodija dalekih flauta plije visinamaI prati možda večernjih anđela letŠto obavijaju zemlju srebrnim tminama.

O svete minute!Kakova blažena zaborav pretrpljenih boli!Kakav dubok zamišljen uzdah što traži tišine!Kakova otajna suza što plače, oprašta i voliObuzimlje moju dušu – – –

A gore iz mliječne dubineVlažnoga neba cvjetaju prve zvijezde kao anđeoske sanje.Sve stvari postaju tiše. Sna misteriozni vir

Izlijeva magičnu klonulost na nje.I ja se uspavljujem u Gospodu.Oh mir! – mir! – mir!

49


PJESMA JEDNE NOĆI

Pao je s mene krvavi plašt mojih bolova.Veliki vlažni poljubac nepregledne NoćiBisera i zvijezda pun miriše s mojih usta.Usnulo more u boji olovaDahne kadikad. U mrtvoj samoćiKriju moju sjenu hridine i obala pusta.

Kako sam došao amo? Ne znam. Ali crvena FebraMojih se nerava smiruje. Nadzemna snagaRaste ko ova noć u mojim proširenim grudima.Tajne mi se razotkrivaju. S licem ponoćnog magaStojim na pustoj obali pun mjesečeva srebra – – – Jedva se sjećam, da življah među ljudima.

No gle, tu je u blizini tajanstveni pejsaž. U mistici miraPo hramu na bijelome mramoru usnuše čempresa sjene.Veliča gozbu izabranih duša nevidljiva nebeska lira.I ja se sjećam svoje nevinosti... Kršim čvorove uzaPa dušu izmorenu mijem u valu srebrne pjene:– Posveti me, Gospode, Sebi, i pjesmi svetijih Muza!

50

Baltazar Violić

PAS PRED KUĆOM MOGA OCA Pjesma moga prijatelja.

O druže moj što si u djetinjstvu ranomOstavio mili dom gdje te je dojila mati,Jesi li čuo čežnju što te je noću i danomZvala nostalgički slatko da te k njemu vrati?

Mene je prenuo taj zov. Nešto silno što grcaU dubinama duše nazivalo me sinom:Vapaje jednoga dobrog, a možda već mrtvoga srca,Ja nijesam ubiti mogo ni noćnim bdjenjem ni vinom.

Pa uzeh putnički štap – Oh jednom, opeta jednomVidjeti htjedoh nebo mladijeh svojih sanja.Nešto je granulo svježe u mome srcu lednom,Nešto ko pupoljak svjež mladoga sočnoga panja.

I nakon lutanja dugog ugledah kolute dimaIznad ognjišta starog gdje se lagani, siviDizahu u vis – Dome! – kliknuh još u tebi imaNetko što možda i za me bjegunca živi – – –

No kad sam stupio bliže, vrata od tvrdoga hrastaBijahu zaključana, i gledahu me nijemo. Pod strehom zijevahu prazna gnijezda mojijeh lasta,Samo s glavom na pragu matori pas je drijemo.

Kudrove, zar me ne poznaš?! – Ne poznaš?! – Da li Ne sjećaš me se više kada te dragah ko brata?!Onda, kudrove dragi, onda, kad bijasmo mali?!Ja lupah šakom – on je grebao nogama vrata.

51


No nitko se ne ozva. Jedna mrka je ženaZirnula samo na prozor. Ja se u sutonu tamnomIzgubih tužan, proklet... Čovjek ne više – sjena.– Kudrov – samo je kudrov, bolno cvilio za mnom – – –

SUZA SAMILOSTI

Olujne nad nama zvijezde roje se i groze,A mi smo ogrezli u žuč naših bijesnih pjena.U našim čašama naliv otrovne je loze– Sve samo borba je mučna – krvava arena.

I to zovèmo životom, svijesni krv da tečeBaš zato našega brata gladna crna hljeba.Zaludu mirni smo katkad, nikad tiho večeU dušu ne će nam unijet dijelak vedra neba.

No kad bi s oka nam suza samilosti pala, I kad bi s kamena srca naslagu stresli mraza,Gdje sad je kletva i mržnja, pustoš i trn – cvalaTu bi pred hramom bratstva edenska oaza.

52

Baltazar Violić

SUZA SAMILOSTI

Olujne nad nama zvijezde roje se i groze,A mi smo ogrezli u žuč naših bijesnih pjena.U našim čašama naliv otrovne je loze– Sve samo borba je mučna – krvava arena.

I to zovèmo životom, svijesni krv da tečeBaš zato našega brata gladna crna hljeba.Zaludu mirni smo katkad, nikad tiho večeU dušu ne će nam unijet dijelak vedra neba.

No kad bi s oka nam suza samilosti pala, I kad bi s kamena srca naslagu stresli mraza,Gdje sad je kletva i mržnja, pustoš i trn – cvalaTu bi pred hramom bratstva edenska oaza.

53


RADNIČKE RUKE

Gledam ih nepregledne u nervoznome šumu,Nalik na milijunske grane u trenutku oluje.Pate se. Dižu. I mole na raskrsnice drumu.Anđeli kada su trudne, bez posla – svirepe guje.

Što traže?! – Žrtvu – Samoprijegor – Rada Da crnu koru kruha otkupe znojem i krvi.Bez toga milijuni njihovih najdražih stradaPa to je sve! – A ipak strepe, da ih ne smrvi

Poklonik Zla – Mamona što s bijednikom se igra– – – Spušta se zloslutna noć... I zadnje plohe nebaMrače se – Poput izgladnjega tigraTe ruke grče se. Lome. Pa gladne traže hljeba.

I putuju na Golgotu – – – Paklenu baca smoluNa njih Crvena Zublja šireć nečuvenu stravu – – – – Hoće li smirit se tamo u svome očajnom bolu?!– Ili će vratit se strašne, nalik na sverazornu lavu?!

54

Baltazar Violić

U VOZU KROZ DALMATINSKU ZAGORU

Široka ravan kao mrtva vodaBez ptica, vala, brodova i jedra – – –Stravičnom šutnjom nebeskoga svodaOlovno kube raspinje mi njedra.

Voz juri – Letim. Hrastovi mi prviMašu golemim raširenim granjemOni su naši: hrvatske su krviIspili rijeku žilama i panjem.

I letim dalje – Polje! Polje! Polje!Pa bijeli gradić... Kućice se dime... Odahnuh: blažen – – – Divno zelen-poljeHrvatskog zadnjeg kralja nosi ime.

Provedruje se. Sunce sa zrenikaNad ralom sja što stišću gvozden-miškeTežaka – Dolje sjetna dva zvonikaPokazuju mi drago selo – Kriške.

55


NA PRAGU SMRTI Iz sjeverne Dalmacije

Imade zloduh jedan što se rađaDnevno iz grijeha – naše otrov krvi,Pa rastače nas. Na hrid pusta lađaBačena mi smo koju more mrvi.

Jedna pa dvije – – pa već deset redomGodina – bije agonije uraNad nama – – – Jadni! Hranismo se bijedomČekajuć kad će crna minut bura.

Al ona sve je žešća. Nosi, vijeZnoj našeg rada na crn, uklet kamen.Maslinik pust je. Vinograd ne zrije.Orač uzalud ore. Sunca plamen

Sve spržio je – Beznađe se vučeU našu dušu – grlo naše nijemo.Malja što zadnjim udarcem nas tučeNe osjećamo. Braćo, mremo, mremo.

56

Baltazar Violić

U MISTIČNE VISOVE

Na mojoj kuli noćas nema sova.Mir – Mir i slava jedne noći tije.U sne mi veze bijelo cvijeće zova.Na mirnom oku mekan veo plije.

I slušam žamor kao slap rijeke:Približuju se puk i lepet stijega,Pa pjevaju: Hosana! Čast navijeke!O bijelo, sveto Janje, na vrh brijega!

U meni bruji taj božanski psalam.I sveta Krv što bijes je proli zvijeri.Mirišljiv, modar vidim Kristov talamPun sunca. Uza nj cvatu biser-lijeri.

Strjelovit zamah svemirskoga krilaKroz lazur u vis diže me i dižeNad mora, rijeke iznad gorskih bilaI sunca, zvijezda – k Ocu Svijetla bliže.

57


SAMOĆA

I.Šute moje usne kao ljetni podneviPuni teškoga sunca.A na pragu mom Prekrita mekanim sjenama tišine,Kao legenda jedne svetačke urne,Sklopivši srebrne vjeđeBdije Samoća.

Danas je svečan dan – I cijela prirodaPočiva nalik na divotan epŠto ga na vječnoj harfi dopjevoPjesnik – Bog.

Samoćo bijela! O dane uskrsni!U dubini mi duše pjeva nebeski slapSvesilnu himnu najveće Ljubavi, A ja sam od ushita nijem.

II. „Budimo jedno!“

Sve moje strasti danas leže mrtveKo lavovi i tigri pod šakom gladijatora.Sve moje čežnje danas miruju.

Mir, dubok mir zaboravljenog okeanaNa kojem pod krilom smrti usnušeVjetrovi, galebovi i ljudi.

Mističan čas je. SlušamAstralnu harmoniju mistera.I moja se duša vjenčavaS Vječnošću.

A u ljubičnom svijetlu na valu bisernom,Nalik na Dobrog Pastira, Pojavio se – On.„O Rabi!“

Spustivši laganoBijelu probodenu ruku vine meNa žarko, veliko Srce i reče:„Budimo jedno!“

58

Baltazar Violić

DOĐI POBJEDNIČE ZLA!

Kroz besputne avetne prašumeNašega babilonskoga vijekaProdire žarko, nebesko svijetloNoći Tvoga Rođenja.

Hiljadu novih srda, hidra, demonaVitlaju netopirskim krilimaBoreći se da ga otmu očimaŠto u gigantskoj borbi u nj su uprte.

A Ti se približuješ u bijelome krilu Djevice,Uz anđela kliktaj, u pratnji proročkih lira:Emanuel, Savjetnik, Otac vijeka budućegU ruci sa žezlom Boga– Vojvoda mira.

O dođi Pobjedniče Zla!Vulkanski bregovi bogohulničke vatreSleći će se u pepeo.Podzemni luciferski stjegoviPasti će na zemlju skršeni.

Na stožerima zemlje Prijesto Tvoje svemoćiKraljevati će vijekom bolje historije.U smirenim dušama, u srcima pobožnimZabrujati će slatke harfe anđelaTvoje betlehemske Glorije.

59


Dolaziš!

Dolaziš u vjetrovima ljubavi Na rujno-zlatnim oblacima Veselja.U vedrim zorama Sveznanja.Blijeska zamah svesilnog Ti žezlaKojim pobjeđuješ Zlo.

O Bože!Bože Djevičanstva i Mladosti!Zarobio si mi srce i snaguRopstvom svoje slobode.Stvorio si me sijačemSvoje životvorne Riječi.

A ja sam Te molio samoDa budem veliki bijeli liljanU kaležu presvete KrviTvoga Sina.

VIGILIJA

Zatvoren sam pustim goramaKao prognani prorok. No meni ovdje ne miriše KarmelNe smiješi mi se vizijom psalmaHermon.– Gorski strah pritiskuje moju dušu,I moju kasnu ispunja vigiliju.

Umuknuo je lavež razjarenih pasaŠto je povećavao stravu.Nitko sa mnom ne bdije u ovoj samotnoj noći,Već samo moja Molitva.

O Bože moj! Bože Djevičanstva i Mladosti!Moja duša pije Tvoju Milost,Kao zlatna pčela

Bajamov cvijet.

Osjećam Tvoj svesilni dahI vijorenje nevidljivog Ti plaštaProtkana plamenim krilima heruba.

60

Baltazar Violić

VRELO PROVIDNOSTI

Teče u divnoj svemoći veličanstveno VreloU mirijadama vrutaka u vječitoj plimiIz ruke Svedršca Boga. Milijun se je spreloNad njim čudesnih duga. Svi mi

Titramo u njima. Svjetovi, pa i atomi svemira,Kroz njih sijevaju, roje se i lete: Tu gaseći žeđu iskonskoga nemira,Dok ne smire se jednom kod zadnje svoje mete.

I ono ne presušuje – a s Njime se puneSva bića – Nad Njime nema bore, I kad oluja šumi. Ko divne, slatke strunePjeva nam i tada dižući nas gore.

Crveni sunca disk u Njemu svoju vatruProkaljuje i zlatnim osmijesima nas grije.Mjesec i tihe zvijezde čudesnu neba šatruOsvjetljuju – tà Ono svojom ih svjetlošću mije.

Slavulja krijepi taj Vir kad u daleke krajeveLeti ko sanjar mali s trista ljubavnih snova,Uz tople negdje žale sluteći zelene gajeveGdje mu još staro gnijezdo nije srušila sova.

Tom umekšano Vodom i malo zrnce pšeniceU zlatni stvara se klas da slatkim pita hljebomI prosjaka, i kralja, i ozeble sjenice, I mrava, dok se viju snježne pahulje nebom.

61


Kad bi presahlo to Vrelo, sve bi stvariSkamenile se. Sjeme prestalo bi klijat.Kraljevao bi opet haos beživotni stari,Ko onda, kad još nije grmnuo Bog i „Fiat!“

O zašto provre taj Vir u čudesnome šumuŠto iza zime uvijek vabi proljeće novo – – –?!– Radi crva što zvijezdu nosi u besmrtnom umu– Čovječe, brate moj, o razumiješ li ovo – – –?!

62

Baltazar Violić

EUHARISTIJA

Ah ljubljaše nas On..! – O pandže ZmajaNad crni Sudba vješala nas pako„Oj dođi!“ – zvasmo. Ču nas. Perje lakoGabrijel vinu prateć Ga iz raja.

I dođe. Za nas popi kalež vaja, Al prije Mànom posta da ga svako Blagovat može – Ljubljaše nas tako...Božanstva sad smo – iskre Vječnog Sjaja.

Posvetismo Mu hram i zlato kubeBjelinom lijera – krvlju rajskih ruža.– Već tu nas usne anđelove ljube.

Tu pirujemo. U tom svetom trijemuKo sestri – Smrti svatko ruku pruža,Da puni Njega, vinemo se k Njemu.

63


ŽRTVA

Penju se valovi žarke svjetlostiIz vlažnih tmina duboke noći,Kô onda kad je Tvorac NajvećiViknuo nad mrtvim kaosomSvemožno: „Fiat!“

Rađa se novo sunce.HramoviBijeli, svečani, otajniSvete rastvaraju dveri,Kao probuđeni herubiBiserna krila.

Blista mramor i zlato žrtvenika snježnihU plamenom blijesku piropa.– Hiljadu novih Sinaja u pohodu Boga.Spušta ponosnu glavu ceder na Libanonu.U srebrenim čaškama liljanaLjepšim od Salomunova talamaBude se duše vječno-mladih djevicaNa Zaručnikov poljubac.

On: Vječni, Jaki, Besmrtni,Ko bijeli krotki Jaganjac,Sišao je na žrtvu otajstvenu.

Iz božanskog Mu srca čokot velebniRaste u nevid k zvijezdamaI širi divotne grane pune grozdovaDo zadnjih krajeva zemlje.Tijelo u zlatne stvara klasoveČudesne pšenice.

Svet! Svet! Svet! PjevajuRajske Mirijade.Ljudi hrane se i jačaju.

Snažna nevidljiva, ko struja podvrdnaSlazi u grudi nam posvećene– Milost.I vodi nas kroz hršum olujeK mirnoj velikoj luci Vječnosti.

64

Baltazar Violić

NA NJEGOV DAN

Raste neugasljiv dan. Slapovi vječno noveSvjetlosti sukljaju i preko nevidljivih sfera.Grme apokaliptičke trublje lude razgoneć snoveŠto traže sakrit nebo crnim velom Himera.

Borba, oh borba gori. Mozak preversnih ljudiKostruši se. Reži i blasfemno psuje.Kuljaju dimnjaci dim. Strojevi šume i ujePjevajući sumračje Boga, kad će iz ljudskih grudiŠiknuti u fatalni trenutakNovi buntovni vrutakDa ispere Psalme – Euharistiju – Zvukove zvona,Dok bijele će gasnuti voštanice i padati zvoniciKo negda kule biblijskog Jerihona.

Al raste neugasljiv dan. Slapovi vječno noveSvjetlosti sukljaju i preko nevidljivih sfera.Grme apokaliptičke trublje lude razgoneć snoveŠto traže sakrit nebo crnim velom Himera – – –

Iznad svih olujina, vjetrova i mraka U žaru nebeskog svijetla u atmosferi miraBlista kristalni vrh. U vijencu oblakaOd ruža i liljana sja rajskog JaganjcaBožanski lik. I bruji slatka liraŠto mu romoni kroz probita prsa – – –

Sa dna iz najnižih nizina uvijek nove četeDižu se – Hrle put kristalnog vrhunca

65


– Zgadi im se blasfemija, tmuša i vino paklenog trsaPa uzgor džinovskom snagom dignutih ruku leteVapeći: sunca! sunca!

Piju višnji napitak. Dušu im, srce, veneJaganjca jača krv. Rastu ko šume cedra Bacajuć snopove svijetla s blistave visoke StijeneDolje na prorijeđen mrak i crna spuštena jedra – –

66

Baltazar Violić

DUH PARAKLET

Došao je u jakom ognjenom vihru!– Zemlja se potresla u svojim stožerimaOsjećajući Njegov svesilni Dodir.

O kućo sveta! Kulo samotna!Gdje dvanaest čistijeh dušaOplakivahu u strahuKrvUbijenoga Jaganjca.

Kroz krvavu maglu vijekovaDižeš se iz praha kao FeniksI pričaš nebesku Legendu.Kakav je Vatren Stup nad tobom težioRazdijelivši se u ognjene plamečkeNad izabranim glavama!

Kupa zlatna kao orijaški lotosov cvijetBljesnula je u onu zoru Gospodnju:Iz nje se napiše slabiDa postanu divovi.

Dvanaest gordih lavova jurnušeIz rumene pustinje ljubičastog Orijenta.

I Bal i Osiris i japetski bogUblijedješe kao lažan sanPred upaljenim PlamenomNa dvanaest oltara velikih duša.

Niknuo je Nov Rod na stopama herojaKršten krvlju, Vodom i Vatrom.– Lijep, brojen, uzvišen,Kao nove mirijade bisernih zvijezdaU četvrtom danu vječnog Hegzaemerona.

Velebna harfa Vjere besmrtneTad je zabrujala iz mračnih nizina zemljeKroz maglu, oblake, kroz tiho plavilo nebaSve gore, gore do najsvetijeg PrijestolaNedokučljivog Trojstva.

Šumom nepreglednih moraPosvećeni Puk pjevaUz njene misterijozne žicePjesmu Otkupljenja:

Utješitelju!Svesilni, Svemoćni,Duše Sveznanja,Duše sa sedam vječnih Sunaca,Duše Ljubavi,Navijek Ti slava!

67


MOJA BIJELA RUŽA

DugoKroz suha proljeća i Mrke ledene zimeGojio sam bijelu mirisnu ružuZa srebrnu vazu iskićenu biseromŠto stoji na Tvome oltaru, do Tvojih noguKoje gazePaklenog Zmaja.

Zalijevao sam je svojim suzama.Krvlju mladoga srca.No moje suze bijahu nečiste.Krv otrovna. Žestoka. Plamena.Blijeda, ispaćena, jadnaUmiraše ruža moja.

Ali Ti si čudesnom vodomČudesnijom od zdenca Siloe Preporodila mene i Ružu– Moj cvijetak bijeli.

Nosim Ti ga. Mio je.Primi ga u svoju srebrnu vazu,O Mama! Najmilija! Regina coeli!

Sada sam dobar,Jer si TiČudotvorna i dobra.

Tvoja mi suza nosi oproštenje.Tvoje mile ruke blagoslov.Tvoj osmijeh raj.

O ja nijesam, ni Dante, ni Claudel, ni Jammes,Ja sam samo sitan crvak.Tvog milosrđa i žarke majčine ljubaviSkroman vijesnik.Ja sam, o Mama, Tvoje čedo.Rob.Tvoj zadnji, al ipakTvoj pjesnik.

Ništa ne tražim nego Tebe.Dragi sjaj Tvojih divnih nebeskih očiju.Tvoju milu riječ: „Sinko!“

Mama, o Mama, Mama,Ne daj da crna paklena tamaProždere moju dušuKoja Te ljubi.

68

Baltazar Violić

VJETROVI

Vjetrovi!O braćo moja vjetrovi!U apokaliptični dan kada vođeniSrdžbama muja trubljahu anđeli straha,I padahu zvijezde ko lišće s hvoja,Mi bijasmo rođeni:Djeca oluje, krvi i zvjezdanog prahaO braćo moja,Vjetrovi!

Ne, nije Eol naš Bog. Naše lireNatpjevaše kralja helenskog mita.Uz divotna kola, u oblacima mirePratijasmo Gospoda kroz blistave munje hrizolita.

Neobuzdane, divlje – slapovi strmih voda,Naše su nemirne ahasverske duše!Pomriješe bozi. Carstva. Piramide se ruše,Dok mi živimo vječno pjesnici gordih oda.

I nitko nikad kroz vijekove dugeNije stao na naš beskonačni put.Tek jednom na jezeru plavom,Ko novo sunce kad pozlaćuje probuđene luge,Digo se veličanstveni Rabi – Posu valovlje stravomKroz koje mi pjevasmo iz biljurnih dubina.

Svesilje mira nosaše Njegov skutI naše lire ućutaše...Nasta misteriozna tišina...

69


SIONSKA SVIJETLA - LEGENDE O SV. FRANJI

1. ČAR ASIŠKE NOĆI

Svršavala je gozba. Srodnih duša kitaJoš vrškom usne samo slatku čašu pila.„Hajdemo!“ – kralj će časti. Drhtnuše im bilaNa dvoru ko da slatka čeka ih Enita.

I ustaše – A život kao čarne sanjeKroz vrata im se smješko tih iz noćne šutnje.Pa pograbiše plaho zublje, zlatne lutnjeI odoše za stopom svoga vođe Franje.

S nedoglednoga visa zvijezda milijuniNad zemljom širili su vječnog sklada miso.Daleko negdje slavulj opojno biljisoKo anđo da na zlato biser sitni runi

Uz mlada srca lutnje prislonjene lakoRaznašali su gradom njihov kucaj vreli...Provanska pjesmo draga! – Prstić dršćuć bijeliSa prozora je mnogog svilen zavjes mako...

Oživjela je svaka ulica i stazaČeznućem slatkog milja, pjesmom, zublje plamom.Pirovao je život – Mladost zore pramomPosakrila je u njen trn i noći mraza.

70

Baltazar Violić

I već su zvijezde redom tonule za gore,I budili su pijetli pjesmom danak noviKad na noćnike mlade spuštahu se snoviŠto umor blaže i što čudne bajke zbore.

Pa na san Franji došla vizija je tada:U suroj kuli vidje mače, koplja bojnaI nasmijanu Djevu gdjeno čeka vojna.„Zar ne znaš, Franjo, – začu – to je tvoja zgrada?!“

2. PURPURNO JUTRO

Ko požar krvav nebom plamsala je zora.Po zraku plivo miris s ruža i citrona.Sve pjevalo je: ševa, potok, rijeka, goraKo pjesma harfe davne – bruj dalekih zvona

Ponosit svečan šeto u to jutro Franjo.Što pjevalo mu nije?! – Bube, trava, bori...O čemu od sna onog nije on sve sanjo?!– Konjike, trublje, urlik, boj i krv gdje gori – – –

Koliko puta sjeko ime Djeve drageU dalek negdje cedar jasnim, krupnim slovom.U onoj kuli suroj u znak lavlje snageVeć mač i pojas davo vitezu je novom.

Vedrina svježa – zora s vijencima rubinaRazredala mu kroz um opet šaren-slike...A „Ona“ nježna, bijela kao cvijeće krimaPjevušila mu milo izmeđ bojne vike.

71


U dušu mu je žarku sišlo nebo cijelo Ko sjajan opal vedro, prozirno, bez sjene.Krepčina mladog diva gibala mu tijelo.Na istok, rumen, žarke bacao je zjene.

A tamo s gora sunce rađalo se novo,Ko onda kad je Višnji stvaro velje djelo,I u svod zrakom vezlo ljepše slave slovoŠto lovorom će svetim ovit Franji čelo.

3. KRIST I SV. FRANJO U CRKVI SV. DAMJANA

Teška olovna tamaBola u misteriju mukaSlila se pod sivi svodZapuštenoga hrama.

Krvava razapeta rukaKristaS trošnoga crnoga križaSpustila seDo crva sa zvijezdom na tjemenu– Čovjeka...

„Franjo!“ – U žarkom titraju uzdahaProcvjetala su davno zatvorena ustaPropetog Boga.Herubske uzvitlaše plamoveRane i misteriozna mu zjena...– Na Kristovim prsima,

72

Baltazar Violić

Bezdanom vulkanu ljubavi,Franjo je gorio ko sunceNa plamenim vrsimaRaja...

A na izlizanom stoljetnom kamenuSvetoga podnožjaSiromaštvoOvjenčano aureolomVelebnog oltaraGolgoteČekalo je na bijele isposničke rukePune mističnih sanjaVjernika viteza– Franja...– – – – –

Slatke eterične zvukeRazlijevala je anđeoska violinaNegdje u visokom predjelu raja... Svijetlo novoga HorebaNove je ljubavi zacrtalo putS hiljadu žarkih linija... Kliktahu ševa i grlica jataS umbrijskih zelenih pinija...

73


4. SV. FRANJO I ORAO

Visoka osamljena u ljubičastom sjajuMjeseca i lazurne roseLebdi nad zemljom mistična AlvernaI šapće o raju...

Kroz guste zelene koseStoljetnih usnulih jelaBlista ko snježan šatorak anđelaĆelija bijelaOpojni cvjetovi nebeskog miraMirišu u njoj na kamenoj ploči.

Tu Nakon duge svete vigilijeČudesni asiški PatrijarhaU tihom je snuSklopio trudne oči.

Sviće... Odozgo s crne klisure,Dok rojevi umiru zvijezda,Razmata orao kreljuti sureS visokog roneći gnijezda.

Polako na Svečeve svija se grudi.Krilom ko lakim svilenim velomBriše mu znoj po obrazu bijelom.Klikćuć od sna ga budi.

74

Baltazar Violić

Ustaje zaljeven osmijesima nebaMisteriozni Patrijarha ko rajska vizija.Da bdijeOsjeća sve.Mirisna probuđena šumaTreperi uzdahom žarkoga mu srcaU jutarnjem himnusu Kristovog Elizija...

Iz širokog sivog rukavaNalik na magnolije cvijetNa drage ptice vratuBijela mu ruka cvate...

Pjevajmo Gospodu– Reče, prijatelju plavih visina,Orle sunčani– Brate!

5. JA KRISTOV BOHEM

Odlazim s ovih surih visovaSnježan. Promrzo. Gonjen urlikom bure.Zašto plačete stoljetni hrastoviI tužno zvono odbijaMoga rastanka ure?!

Ja Kristov vječni bohemPutujemPod bijelim šatorom Njegove ljubaviDijeleći svakomePlameno, samilosno srce.

75


Grabe ga i zvijeri,TrgajuI ruke lakome.

Svejedno – Ja putujem dalje i dalje:Nose me hitra kola...

Zašto plačete stari hrastoviNa mome rastanku,I žalosno zvono prosipljeLelekOčajnog bola?!

76

Baltazar Violić

SVETOME ANTUNU– JUBILARNA PJESMA – 1931

Neodoljivu čežnju što nas i besvijesne dižeStazama tajnim gore do zadnje naše MeteOsjetio si gdje Ti nevino srce grijeJoš onda, dok si bio sitan anđelak, dijete.

I tu s nebesa Iskru što Ti je mlada njedraPretvorila u plamen, nikakva plima ni vodaUgasit nije mogla – Poput mističnog cedraPresadio Te Gospod uz kubet svoga svoda.

Sveti Venancij... Koimbra u zaboravi Križa...Ćelije tihe! – Al pune znanja, neba, veselja.Tu gdje Ti poletna duša bila je Bogu bližaPosto si rječiti, novi apostol Evanđelja.

Nalik na mladog orla, kome u samoći nemirRaste, dokle ne jurne k suncu u pučinu plavu,Odletio si s Križem ne bi li crnački EmirU Libiji i Tvoju za Krst odrubio glavu.

No Providnost u koje misterijoznoj ruciNaši dozrijevaju snovi, drugamo želje Ti žarkeVinu u zamahu silnom – Tamo su slatki zvuciStrujali s vijoline Serafa Patriarhe.

„Sinko!“ kliknuo je Otac novoga mističnog Roda,I svetim, velebnim Tau označi umno Ti čelo...U divnom osmijehu zvijezde treptahu s nebeskog svoda:

77


Iz Tvoje duše provre čudesne moći vrelo.

Letiš u ime Krista. Njegovog VinogradaPostaješ čuvar budan – Trnje i korov goreNa magičnu Ti riječ. Brazda se Tvoga radaPoznaje svuda – U njoj rajski plodovi zore.

Prorok si. Nosioc mira. Trepet gordih tirana.Slušaju ribe Te nijeme. Stvaraš čudesa trista.– Al brzo svrši svoj vijek – Mlad si put višnjih strana.Razvio pobjedni let hrleć u zagrljaj Krista – – –

Sedam vijekova otad minu ko teška mora,No Ti čudesan uvijek ne daš da Aždaja StaraZakopa nas u očaj – Stog danas, rasjkoga zbora Svečaru, pjev nam ne prezri podno Tvojih oltara.

78

Baltazar Violić

BLAŽENOJ HOZANI– LITURGIČNA HIMNA –

Slavenskog roda, golubice sveta,Na vječni ponos Bog Te nama stvori.I naša pjesma s himnom rajskih četaTebi se ori.

Očinska brda, majku, stado bijeloOstavljaš rano nevina i čista.Sva Ti je ljubav: krvavo Raspelo,Ovčice Krista!

Da veneš za Njim, priča dugo bdjenjeI zamah biča što Ti Tijelo mrvi,Da ćelije Ti greznulo je stijenjeU Tvojoj krvi.

Hozano rajska! – Blagoslov i sadaMolitve Tvoje prose Tvome gradu.Nosiš mu i sad u dan crnog jadaNebesku nadu.

Hvala Ti Dobra! – Još učini da se Slavenstvo cijelo vrati k luci mira:Nek jedan opet Ovčinjak ga paseKrista Pastira.

O Vječni, čija Ljubav, Moć i VoljaZakon je svemu tko Ti kliko ne bi?!– Kad kitiš cvijećem i s našega poljaPrijestolje sebi...

79


APOTEOZA

IZIDORU

Visoko U plavilu nebaKo sitniBiserni atomPlovi.

Titraju struneEterične,BijeleI blage:NjegoviMistični snovi.

AnđeliSa Bijelog BrdaMoleI roneU visove plave

Diže seU zagrljaj BogaOn – – – – Labude IsusovAve!

80

Baltazar Violić

NA GORI SA SEDAM ČEMPRESA

Sedam golemih čempresaNa goriČuvaju pragove raja.Naokolo zelen lovorov gaj.Sagovi ljubičica i ružičastog vrijesaI jedna siva klisura.Sitno vrelašce žuboriPod njom ko harfa... Zar ne – veleban i mio kraj?!

Baš tu u starome gnijezduOdnjihao se smion oraoPio je balsam iz cvijeća, rosu i plamen sunca,Zaljubljen u lazur neba,U visoku bisernu zvijezdu.

U zoru jednog danaS blistavog svoga vrhuncaRazvio je ponosan letKroz pustu prazninu svemira,Gore u nepregledan svijet.

Zvižduču otrovne strijele – Divlji orkani brujeAl jak je on.I leti, leti, letiBijući se s bijesom oluje.Znade:Krvav će stignuti k dalekoj meti.

Al što mari? U krv kada muSnažne kreljuti utonuNaći će se opet do staroga gnijezda,U hladu golemih čempresa,Uz miris ljubičica i ružičastog vrijesa.

A iz mrtvog puknutog srcaSjat će mu biserna zvijezdaU jednome divnome sutonu...

81


EXCELSIOR

Strmi tvrđava sura kraj morskih crnih liticabdijuć nad tvrdim gradom i plavim tihim dragama.Nad njim Arkanđeo ratnik1 rasutih zlatnih viticalebdi sa plamenim mačem i sa usudnim vagama.

I dok su ljudi puni pohlepe, mržnje, nemira,a lože i vijećnice gradske prepirke, graje, žamora,– mladi Nikola Tavilić, leptir nebeskog svemira,nevinu prostro je dušu na ploču od bijelog mramora.

Osjeća nad sobom crkvu – Boga i kliktaj glasova,što pjevaju o ljiljanu, molitvi, postu, ranama.I čuje šum : melodiju zlatnih sazrelih klasovau Jaganjčevoj ljubavi – visoko u višnjim stranama.

On sitan, a ipak velik između Božjih stvorovačuje : – orlovska krila šire mu se u grudima.Bog mu se javlja. Zove ga – iz kerubinskih korovahtio bi ljubav i svijetlo donijet i najzadnjim ljudima.

Pa onda umrijet na lomači, ili raspetim rukamada zagrli i onoga, što srce mu je probio.Oh tada u takovima – pa još i u gorim mukamaslatko bi klikto Isusu, što dušu mu je zarobio.

1 Sv. Mihovil, zaštitnik grada Šibenika.

CVIJET HRVATSKE KRVI

82

Baltazar Violić

NA BRIBIRSKOM BRDU

Ispustio je iz ruke teški željezni zvekir,što je zaječao na vratima i javio se tišini samostanskih ćelija. – Nitko se nije ozvao.Ali osjetio je gdje se otvara veliko, toplo srce :sunčani tabernakul za nevinoga goluba.„Uniđi !“ – Voštana, isposnička ruka,probodena na vrhu Alverne,uvela ga je preko blagoslovljenoga praga.

Svodovi puni mira, sjene mrkih banova1,što tu u hramu tišine nađoše slatki počinak,Bezgrešna, divna Djevicaveličana dnevno psalmimadobre Male Braćečekahu ga ko davno najavljena gosta.A on im je dolazio. Njegove stopeodzvanjahu snažno, odlučno,bez povratka, kao da se žureu slavu – u vječnost.

1 U bribirskoj crkvi sv. Marije bio je pokopan ban Pavao Šubić i drugi iz njegova roda.

83


RIVO – TORTO

Teče maleni potok – Rivo - Torto,svetiji nego li Ganges i Niagara.Tu je u maloj kućici sjalo veliko sunce :DušaAsiškoga Siromahaslaveći čudesno vjenčanjes Djevicomzvanom Siromaštvo.

Teče maleni potok u bistru umbrijsku noć.Harfa njegova žuboraulazi kroz mali samostanski prozor,gdje je usnuo na tvrdom kamenumladi, umorni putniks dalekih obala.

Još mu je na usnama molitva,u ruci mu se svjetluca bičomašćen njegovom krvlju,a bokove ujeda cilicijpoput veprovih zubi.

„Što hoćeš, sinko ? !“ – čuo je isti glaskao onda na bribirskom brdu.„Oče, bjelinu Tvoje duše,PlamenSerafskoga Ti srca...“

84

Baltazar Violić

POVRATAK U RODNI KRAJ

Odletio je iz umbrijske dolinepoput sitne pčelice,no koja se je napila nebeskog nektaranoseći pod krilašcimagrumečke lepršava peludaserafske ruže, ljiljanai masline.

Ali i kao orao, što je na Alvernipjevao nad ćelijom brata Franjei lijetom dočaravao mu najviše visine.

Odletio je...Srce srodno, neodoljiva nostalgijavuče ga tamo, gdje sunce sjanad rodnim gradom,selom i dolinom,gdje pastir u majčinoj mu riječizove ovce na vreloi jutarnju livadu.

Kako su uzvišeni tamojutarnji i večernji angelusi,što pjevaju i mole blagoslovgrudi najmilije zemlje– Domovini !...

85


PRVI POGLED NA BOGUMILSKU BOSNU

Nepregledne šume: tajanstvena naseljasjenâ i stoljetnih priča.Rijeke, što otječu lagano i padajuu divljem slapu s pjenom uzavrelog srebra.Zelene ravni išarane bjelinomveselih ovaca, oživljene mukom govedaprostrle su se pred njim. Vesele gai razapinju mu dušu.

Osjeća:miriše srodan mu znoj. Ključakrv njegove krvi. Nervi njegova srcaprošireni su u bratskim prsima...To je dio rodne mu zemlje.Njegov narod.

Al jadan, otrovan paklenom žuči.U povampirenom mozgu sjedi mu morai crnim krilima zasjenjuje mu oči :slijep je na putu k nepreglednom horizontu, na kojemu se odrazujepod aureolom Boga vječni LučonošaKrist.

Ustreptao je. Sućut, bol i vapajvinuo mu se je iz dušekao Bogu na Golgoti.

Visoko je digao otkupljenja znak,što je doveo k pobjedipokolebane Konstatinove legije:

„Evo Križa Gospodnjeg!Bježite, paklene sile!PobjeđujeLav od Judina koljena,Korijen Davidov.Alelluja!“

86

Baltazar Violić

BOGUMILSKI DJED

U tamne očne duplje,dva mutna jezera,duboko mu uroniše zjene.

Dugačka sijeda brada,raspahuljana nečista vuna,prosula mu se po prsimai drhtala na kucajimauznemirenoga srca.

Nešto granitno teškotištilo mu je navorano čelo :vidio je junačku četusrčanih bosonogih „ujaka“gdje leti na orlovskim krilimabrdima, prodolom i šumama.

Nabujala rijeka, vihor pred olujom,daleki pradjedovski zov :životvorna im riječrazlijevala se posvuda.

Prignuo je glavu kraljskinuvši skupocjeni dijadem.Njegove su pokleknule vojvode,a narod je pao u prašinu :svi primiše Krst na pokorno tjeme.

Njega ostavljaju njegovi vjerniprorijeđeni, raspršenikao plašljive ptice,kad ih progoni kobac.Nad njime vlada Moć,kojoj ne može da se opre.

Nešto granitno teškotištilo mu je izrovano čelo...Na prag opustjela hramaklonuo je.Nemirno srceprobodeno očajemstreslo se i rasprsnulou beznađa ponoru...

87


Šumi more. Pozlaćeni jutarnjim suncempjevaju konopi na visokim katarkamapoput harfe :kreće na pučinu brod.

S njega četiri mala brata :četiri Kristova arkanđela,pruženih desnica blagosiljaju zemlju,što je ostavljajuu plavilu sunca,u svilenom velu mekih oblaka.

Tamo daleko iza njezinih gorakroz prodole, uz tiha naseljana vrsima brda i u dolinamaprosuli su iskreserafskih duša,da joj u danima borbe,u noćima crnih iskušenjasvijetle kao vječna svijetlas oltara Isusovih.

Draga hrvatska grudasve im je dala.Sve...Samo nije mučenički vijenac.Ta njezino trnje pretvorilo bi seu mekane liljane na njihovim glavama.Njezine jele, borovi i čempresinijesu rasli za križ,već za tabernakulili za strop od crkve,ovijen oblakom tamjana.

Možda tamo, gdje je nevini Jaganjacuzašao na Golgotu,i za njihovo čelo sazrijeva oštar trn.Teše se križ i plete sedmerokraki bič.

On, vječni Ljubitelj svojih,tamo gdje umirahu proroci,gdje se je i On proslavio krvlju,može li im uskratiti to ?

Pučina trepti. Šumi more.Pozlaćeni jutarnjim suncempjevaju konopi na visokim katarkamapoput harfe. Odmiče brod.

Trojica spustiše ruke,što moljahu blagoslov,a četvrti uprav je tada,kad blijeđahu na dalekom obzorjuvisoke gore, gradovi i sela,raširio obadvije rukepoput anđeoskih krilapred tabernakulomi kliknuo :Domovino, s Bogom !Opetavratit ću se k tebis hiljadu blagoslovapod vijencem crvenih ruža,što su proscvjetale iz moje krviza Tebe,– za Isusa...

NA POLASKU U KRISTOVU DOMOVINU

88

Baltazar Violić

NA CILJU

Njihove bose ranjene nogeotisnule su prvi tragu prašini zemlje :domovine Boga.Od žeđe i patnja ispucale usnepoljubile su kamenna kojemu je počivao valjdaizmoreni Isus.

Svršen je daleki put.

Više nego jedra nosile su ihžarke molitve i neodoljiva čežnja.

Jesu li tako Mojsije, Aron i Jozuačeznuli za obećanom zemljom,ili smioni argonautiza zlatnim runom ? !

Maslinska Gora šumorom srebrnih granagovorila im je, da je na njojmolio i znojio se krvlju i znojemBog.

Iza crnih jerusalemskih zidinačuli su zbor proročkih harfa :pjevale suo Njegovoj kolijevci,Muci, Smrti i Pobijedi.

„Gospode, nijesmo dostojni,da budemo, što Ti je bio Tvoj Petar,Jakov ili Ivan,da nosimo trnov vijenac i križ,ili prolijemo svu svoju krvkao Ti,božanski Jaganjče,“

– vapio je Nikola uzdrhtalom dušom,uprtim žarkim očimau visine neba. –

„Ali, Gospode, smiluj sesvojim zadnjim slugama,roblju,crvima,neka i oni sudjeluju s Tobomu otkupu dušapatnjom i krvlju !“

Iz četiri grla kaoiz četiri arhanđelske trubljevinuo se je k rajskim pragovimapotresni : „Amen !“

89


MOLITVA NA ISUSOVU GROBU

Tišina. Rekao bih : jutro je Uskrsnuća, kad je anđeoogrnut blještavilom raja čuvao netom ispražnjeni Grob, u kojemu je jutarnji lahor draškao bijeluplahtu, što je omotavala najsvetije Tijelo.

Nije se vidjelo svježe jutarnje sunce, jer ga je sakri-vala mistično tamna kupola hrama. Njega su zamje-njivali veseli žišci u srebrnim kandilima, što su leb-djeli nad zlatnim uljem i mirisali mirisom aloja inarda podsjećajući na miris u rukama Mandaljene.

U okviru Groba nije sjalo lice anđela. Mjesto njegasmramoriše se četiri isposnička produhovljena lika.Zlatne brade blistahu im na prsima, prekritimagrubim suknom. Oči ispunjene rajskom vizijom po-čivahu na vršcima sklopljenih prstiju, s kojih prosije–vahu plamenovi – molitve i kliktahu kao psalmii – vijahu se poput tamnjanova dima sa žrtvenikanjihova proširenog srca.

Na odlučan put spremalo se njihovo cijelo biće.Ustadoše. Iz obližnjeg Tabernakula prosu serijeka svjetlosti i pokaza im put.

Oni se uputiše u njezinu sjaju...

90

Baltazar Violić

PRED JERUSALEMSKIM KADIJOM

„Kadijo, mi smo vijesnici Boga. I k tebidođosmo eto, da ti pokažemo stazu,što vodi k Njemu. Lutaš. I nikada ne bi tom stramputicom stigo u blaženstva oazu.

Vara te tvoj Prorok, kada govori o rajupunom odaliska bijelih, što cvatu ženskom draži,i o gozbama tečnim u cvijeću, u razbludi, u sjaju.Sve su to, kadijo, varke. Laži, laži, laži.

Duša je bestjelesna. Ne draže zemne je slasti.Od Boga živi u Bogu. U vječnoj Ljubavi plamen.I sretna samo je onda, kada bez ljage i strastiNjemu u zagrljaj padne nevina. – Amen.“

„Drznici ! – Takav otrov i prokletinjerigaju legla zmija, škorpija, pauka... – Probodoste mi dušu pljujuć na najveće mi svetinje.Tko vam je zaludio pamet drskošću takova nauka ? !“

„Što veliš, jadan kadijo ? ! Tmuša i tamamajke su mraka. Sunce ne rađa tminu.Može li zaluditi nas Bog, kad istina je sama ? ! To nam je objavio On po svome Bogu – Sinu.

I taj Učitelj – u kraju je ovom posvjedočio svima božansko svoje podrijetlo čudesima, uskrsnućem i naukom novom. Njemu se pokloni, kadijo. On je Život i Svijetlo !“

91


„Njemu se pokloni, kadijo... ? ! Uh, to je paklenski drsko... Lažovi, buntovnici, kao što Bog je vaš, i vi ste ! Na smrt kroz bičeve, lomaču ! – Oh, vidim živjeti vam je mrsko.“

„Pa to i mi tražimo.“ „To vas i čeka.“

„Hvala Ti, Kriste !“

92

Baltazar Violić

U TAMNICI

Crna, teška tama ispunja podzemni pros-tor.,Miriše pljesnjiva vlaga i svježa ljudska krv.Modro krvave, nabrekle zmije oplele sučetiri mučenička gola tijela.

Svezane ruke zarđalim lancimabolne su kuke, na kojima visegvozdenim obručem ukliještena čela,splasnute grudi i protegnute noge.

Jesu li mrtvi ?Ništa se ne čuje.Samo od časa do časakapne :kap...kap...sveta krv.

Jesu li mrtvi ? !Nepomični su...Žarko rumene ružena alabastarskoj bjelini njihovih prsijucvjetaju...Iz priklopljenih očijuprodire sjaj...Na usnama im je smiješak.

Ne. Živi su.Razgovaraju s Bogom...

A zatim čuo se tihi pjev :„Glasom svojim ka Gospodu vapim,glasom svojim Gospodu se molim...Izvadi iz tamnice dušu našu,da slavi Ime Tvoje.

Čekaju nas pravedni,dok nas nadariš...“

Zadnja pjesmaIsusovih labudava,koju prekinuše fijuci kandžija,grdne psovke i muklo trganjemučeničkih tjelesas okrvavljenih stupova.

S istočnih gorazavirilo je kroz crne rešetkekao samilosni prijatelj dobro sunce :o četiri avetna stupanjihala su se još samokrvava mučila...

93


APOTEOZA

Dogara lomača. Crveno sive ponjaveplamena i dima padaju – dogaraju.I sliježu se na četiri mučenička tijela,što se na hrpama žeraveod bičeva, tamnice i života odmaraju.

Nemoćan bio je dželat. Vatra u pepelu gasi se.Oni su tu – neizgoreni : stupovi od mjedi.Tirani bulje pobijeđeni.A rugahu se ludilu križa,mukama i njihovoj bijedi.

Sve je obuzela strašna tjeskoba.Na toj rudini, gdje žrtve slave pobjedu,nastao je mir.Čudan mir pustinjskog jutra,prašumskog podneva – zaboravljenoga groba.

Nenadano. Neopažen. S tajanstvene stazePojavio se Pavao iz Tarsa.

„Još ljudsko srce ne okusi nigda,nit oko vidje, niti uho ču,što je pripremio Bogonima, koji Ga ljube...“

zagrmio je njegov glas,kao da nebesko bruji kube.

94

Baltazar Violić

MOLITVA ISUSU U ČAST BL. NIKOLE TAVILIĆA

Isuse !Kroz zadnju svoju suzu, što si je isplakao kao Bog-Čovjek u trenutku smrti, vidio si i hrvatski narod, kojiTi je kroz tisuće godina prisegao svoju vjernost.Taj narod otkupio je svoju prisegu krvlju svojom,spaljenim ognjištima svojim, progonstvom, glađu, umi-ranjem bez smrti, borbama, što ih je vodio za Tvoj Križi svoju slobodu.Isuse !Ti, Tvoj Križ i borba za slobodu, koju čovjek, kaoTvoj najplemenitiji stvor na zemlji, mora da imade, povijestje vjekovne Mučenice, ponosne Patnice, Majke junaka,Najljepše pod Tvojim zvijezdama, vječno mlade Hrvatske.Ona se združila s Vjerom, koju si Ti objavio. TvojeEvanđelje njezina je Velika Povelja slobode. Na Pećini,što si je Ti sazdao, savila je svoje gnijezdo, mili svoj stan,bijela golubica Tvoja – Hrvatska Tvoja.Sjeknule su munje, grunuli su gromovi, razbješnjelisu se vihrovi. Izranili su tvoju golubicu, ali je nijesu ubili.Na njoj je ona i danas. Tebi guče glasom psalma ivjernošću doživotne zaručnice.Apostol i Kralj : Petar i Tomislav pobratimiše se zasve vjekove.Pjeva Ti bijela golubica, pa i kad je ranjena. KlikćuTi njezina polja, rijeke i potoci. Najviši vrhunci i sitnibregovi.Šumi njezino more veličajni hvalospjev na podnožju Tvojih oltara.Ali kad bismo bili legendarni divovi, prenijeli bismona našim plećima brda naša, rijeke, more, doline i oranice

95


naše u Tvoju domovinu, gdje si Ti živio, naučavao, trpioi umro. Neka Tvoja i naša domovina budu jedno. Da dišemo zrak, što si ga Ti disao, da nas grije isto sunce, što jeTebe grijalo od Betlehema preko Golgote do Maslinskegore.

Ali to je samo san. Lijepi san.Ipak nijesmo mogli živjeti bez one grude, koju si Tiblagoslovio svojim djevičanskim hodom, natopio svojimbožanskim znojem i krvlju, oplodio vječno – spasonosnomrječju.Izabrali smo najljepše, što smo imali – Njega, sinanajsimpatičnijega sveca, Asiškog Siromaha, koji je svojim sinovima ostavio u baštinu dvije najljepše ostavštine :ljubav prema Tebi i žarko domoljublje.Izabrali smo Njega, c v i j e t p l e m e n i t e h r v a t s k ek r v i – mladoga Nikolu Tavilića, da u Tvojoj domovini posvjedoči svoju i našu ljubav prema Tebi.I posvjedočio ju je junačkom borbom – mučeništvom.Tamo je kucalo njegovo srce, a s njime i srce cijeleHrvatske. Tamo je prolio svoju nevinu krv, tamo je ostavio prah svoga tijela : a to je najljepši dio hrvatske zemlje. U Tvojoj domovini stvorili smo malu Hrvatsku.Nagradio si njegovu ljubav. Skupo si platio njegovukrv. Mučeništvo si mu ovjenčao aureolom raja. Dvostrukosi zadužio i nas.Isuse !Kako si ga uzvisio na nebesima, tako neka bude uzvišen i na zemlji. Bio najljepši dragulj Tebi i nama u kraljevskoj kruni Hrvatske Tvoje. – Amen.

Baltazar Violić

96

Perina Meić

Baltazar Violić (u puku poznat kao don Baldo) katolički svećenik, humanist i pjesnik za života je objavio dvije zbirke pjesama: Žrtveni plamen (Šibenik, 1932.) i Cvijet hrvatske krvi: pjesme o svetom Hrvatu (Zagreb, 1939.).

Prvu je zbirku posvetio prijatelju rev. Vjenceslavu Vukoviću, hrvatskom franjevcu koji je niz godina djelovao u Americi skrbeći se kao svećenik za američke Hrvate. Druga je knjiga posvećena prvom hrvatskom svecu, Nikoli Taveliću.

Violićeva poezija iz zbirke Žrtveni plamen predstavlja osobit oblik literarne transpozicije autorova doživljaja vjere. Naglasak je na poetskoj refleksiji o (autorovu) unutarnjem svijetu, te lirskoj interpretaciji motiva religiozne provenijencije.

Zbirka je sastavljena od sedam cjelina (Žrtveni plamen, Moj triptih, Među svjetlom i tminom, Intermezzo sa teških staza, U mistične visove, Sionska svjetla i Epilog) sačinjenih od različitog broja pjesama. Svaka od njih predstavlja jednu postaju na putu kazivačeve (samo)spoznaje. Međusobno su povezane tako da se svaka sljedeća nadovezuje na onu prethodnu što govori o autorovoj namjeri da zbirku koncipira kao „priču“, tj. kao osobno svjedočanstvo o fazama na putu duhovnog prosvjetljenja.

Ono što je u toj „priči“ konstantno i neupitno (bar kad je riječ o njezinu sadržaju) jest jasno istaknut katolički svjetonazor. Na formalnoj razini to je prepoznatljiv stil koji pokazuje da je ova poezija nastala iz pera osobe usmjerene na duhovne teme s razvijenim osjećajem za nijanse u prezentiranju unutarnjih stanja.

Violićev je pjesnički postupak prepoznatljiv po spajanju suprotnosti iz kojih proizlazi stal-na (nerijetko dramatična) napetost. Ona, u većini pjesama, nastaje u srazu oprečnih stanja:

Perina Meić

ANđELI I DEMONI U POEZIJI DON BALDA VIOLIćA ILI LIRSKI ZAPISI O P(R)ATNJI NA PUTU DUHOVNOG PROSVJETLJENJA

97

Anđeli i demoni u poeziji don Balda Violića ili lirski zapisi o p(r)atnji na putu duhovnog prosvjetljenja

mira i nemira, vjere i kušnje, optimizma i sumnje, anđeoskog i demonskog i sl. Zahvaljujući njima, čak i sadržaji kojima nisu svojstvena propitivanja, dvojbe, odnosno stalna zapitanost nad razlozima ljudske patnje i smisla ljudskoga života, bivaju predstavljeni osobno, u širokom rasponu (snažnih) emocija.

Stalni kontrasti utječu i na ritmičnost Violićeva izraza, te pojačavaju dojam o tomu da nje-gove pjesme nisu samo literarna artikulacija katoličkih tema i motiva, već i zanimljiv, verbalni otisak autorova unutarnjeg svijeta. A on je predstavljen posredstvom figure lirskog subjekta/kazivača čiju literarnu osobnost određuju: jak interes za duhovne sfere, razvijen osjećaj za do-bro i lijepo te sklonost jakim osjećajima.

Violićeve su pjesme u određenoj mjeri refleksivne, ali i emocionalno obojene te izrazito sliko-vite. Uglavnom su koncipirane kao (razmjerno) kratke poetske skice u kojima vizualni seg-ment uvelike doprinosi stvaranju temeljnog ugođaja. U većini se pojavljuju motivi krajolika koji su, gotovo bez iznimke, arkadijski i (ponekad čak klišeizirano) romantičarski. Ljepota i idila prirode, u poeziji don Balda Violića, kao da nemaju alternativu. Njihova je funkcija biti simboličkim ekvivalentom svega dobrog, Bogu ugodnog i uzvišenog.

Nasuprot njima nalaze se (često izrazito) ekspresivne slike čiji je stil nesumnjivo nastao pod snažnim dojmom opisa iz Danteova Pakla. One su ikonički reprezent subjektovih intimnih kušnji i nemira. Doimaju se autentičnim i umjetnički vjerodostojnim, osobito u svjetlu činjenice da su nastale iz neutilitarnih pobuda, kao izraz i svjedočanstvo autorovih najintimnijih doživljaja.

Danteovski stil u opisu (paklenih) muka, tj. njegova (don Baldu Violiću) suvremenija inačica koju dosta dobro opisuje sintagma „estetika ružnog“, funkcionira kao važan indikator. On pokazuje da njegov rukopis nije ostao bez utjecaja onodobnih književnih strujanja i autora koji su rado koristili nelijepe, često apokaliptične, slike kao sredstvo umjetničkog iskaza.

U suglasju su sa stalnim oprekama (na relaciji lijepo – ružno, dobro/moralno – demonsko) i česte emocionalne amplitude, odnosno naglašene opreke između strastvenog zagovaranja i bezrezervnog izgaranja (o kojem najeksplicitnije kazuje naslovna sintagma – Žrtveni plamen) u pokušaju ostvarenja uzvišenih ciljeva, s jedne strane, te muke trpljenja zbog nemogućnosti njihova postizanja, s druge strane. Autor ih je prezentirao preko pjesničkih slika čiji značenjski i gradbeni aspekti pokazuju da nisu nastale kao plod trenutnog nadahnuća, već dobro promišljene organi-zacije. To se vidi u svim segmentima teksta, osobito na razini kompozicije koja ima razrađenu

98

Perina Meić

razvojnu (linearnu) dinamiku: od prvih stihova pjesme Žrtveni plamen do posljednje Na gori sa sedam čempresa (koja sačinjava završnu kompozicijsku cjelinu nazvanu kao Epilog).

U prvoj je pjesmi zbirke zacrtan i njezin glavni tematski okvir, te istaknuta važnost kazivanja o duhovnim iskustvima. Dane su i zanimljive metaliterarne naznake u kojima je autor ponudio svojevrsni komentar vlastitog stvaralaštva označivši svoje pjesme nostalgičnima. Nostalgija o kojoj je riječ u uskoj je vezi s religioznom orijentacijom na planu sadržaja. Implicira čežnju za pronalaženjem smisla, duhovnog smiraja, tj. subjektova ispunjenja u duhu Kristova nauka.

Put do njegove realizacije pun je različitih izazova. Potvrđuje se to već u pjesmama drugog ciklu-sa, Moj triptih. One su, kako se može zamijetiti, osobnije, s bogatijim i raznovrsnijim opisima emocionalnih stanja. U njima se prijelaz iz općenitog u subjektivno, tj. individualno najjasnije očituje (češćim) izborom prvoosobnog načina kazivanja, ali i izdvajanjem znakovlja koje nosi različite konotacije. Maslina, lovor i čempres, u sastavcima ovog ciklusa, postaju nekom vrstom sinegdohe subjektove literarne osobnosti, odnosno njegova životnog puta, kao i svega onoga što je držao vrijednim. To su: posvećenost ljepoti, dostojanstvenost, postojanost u vjeri te istrajnost u prihvaćanju sudbine koja je, kako se sugerira, uvijek dio nekog šireg Božjeg plana.

U trećem se ciklusu izrazitije javljaju kontrasti koji omeđuju krajnje točke subjektova doživljaja Boga i prirode, ali i vlastite egzistencije. Od mističnih se trenutaka u višim sferama do crnih močvara, gnjusnih himera, otrovne vode, podlih meduza (da se navedu tek neke karakteristične sin-tagme) otkrivaju putovi i stranputice njegove potrage za duhovnim ispunjenjem i ravnotežom. Težina usuda koji ga prati prezentirana je u slikama nemirna srca osuđenog na, kako se navodi u jednoj od pjesama, borbu koja nadilazi ljudske i duhovne kapacitete. Njihov je formalni ekviva-lent ekspresivni stil za kojim je Violić posezao rado i često – čak i u pjesmama koje se referiraju na vanjski, stvarni svijet. A takve su koncentrirane u ciklusu Intermezzo sa teških staza.

Tri pjesme ove cjeline zbirke predstavljaju svojevrsni odmak od sfere duhovnog, odnosno od lirske introspekcije kakva je dominirala prvim dvama ciklusima. Kazivač se, kako je razvidno, okreće temama iz običnog života i svakodnevice. Ali samo nakratko. Ono što slijedi – uz kratkoću spomenutog ciklusa koju također valja tumačiti kao važan znak – pokazuje da su autoru bila važnija neka druga pitanja.

Sudeći prema sadržaju pjesama objedinjenih u ciklusu koji dolazi to je stremljenje, odnosno pokušaj dosezanja mističnih visova (koji su i istaknuti u naslovu ovog ciklusa). Izazovnost i

99


težina u realizaciji takvog cilja najjasnije se vidi u stalnom balansiranju među suprotnostima (bogohulničkom vatrom, vinom paklenoga trsa i težnje da se s Bogom bude jedno) koje su njegova stalna p(r)atnja.

U pretposljednjoj cjelini zbirke, u ciklusu Sionska svjetla, nagovještava se razrješenje drama-tike koja je svoju kulminaciju dosegla u pjesmama prethodnog ciklusa (U mistične visove). Kako je razvidno iz uradaka koji čine ovu kompozicijsku cjelinu, smiraj je izvjesniji. Čak je i atmosfera u pjesmama, ali i u pjesnikovu unutarnjem svijetu, spokojnija. Sve to, u konačnici, ima snažan, gotovo katarzičan učinak.

Unutarnju ravnotežu i osjećaj ispunjenja subjekt doseže u trenucima kad svoje kušnje uspore-di (ili se pak poistovjeti) s borbama koje su odredile živote znamenitih svetaca: Svetog Franje, Svetog Antuna ili Svete Hozane. Njihovi su mu primjeri najbolji putokaz i utjeha u svim vrstama (duhovnih i dr.) izazova. Oni su najbjelodaniji dokaz o smislenosti trpljenja i patnje.

Zbirka Žrtveni plamen svoj katarzični finale postiže pjesmom U gori sa sedam čempresa koja, kako je već istaknuto, sačinjava zadnju kompozicijsku cjelinu nazvanu (ne slučajno) Epilogom. U njoj se, kroz nadu u ponovno uskrsnuće, nagovještava po(r)uka radosti i mira. Nova se perspektiva rađa kao rezultat autorovih (mjestimice dramatičnih) duhovnih tra-ganja za dalekom metom, tj. bisernom zvijezdom koja simbolizira posljednje utočište, oslonac i smisao. Ona je, da parafraziramo stihove ove pjesme, svjetlost u mraku, točnije smjerokaz koji pokazuje kako put do praga raja može biti težak, trnovit, ali i isplativ.

*Druga Violićeva zbirka Cvijet hrvatske krvi: pjesme o svetom Hrvatu objavljena je 1939. godine u Zagrebu. Posvećena je franjevcu Nikoli Taveliću (Šibenik, oko 1340. godine – Jeruzalem, 14. 11. 1391), mučeniku i prvom hrvatskom svecu. Predstavlja svojevrsni lirski zapis o svečevu životu, točnije njegovim najpoznatijim epizodama: od zaređenja, odnosno stupanja u franjevački red u Bribiru, preko misionarske djelatnosti u Bosni, pohoda u Kris-tovu domovinu te stradanja zbog Isusova nauka.

S obzirom na to da u stihovima prati kronologiju događaja koji su obilježili život pozna-tog mučenika, knjiga bi se mogla promatrati i kao neka vrsta drame u stihovima koja, uz ostalo, ima i zanimljiv intermedijalni koncept. U prilog tomu govori karakteristična uporaba različitih diskurzivnih strategija u kojima se, kao važne sastavnice pojavljuju: likovnost (koja

100

Perina Meić

je najuočljivija u opisima krajolika), glazbenost (koja dolazi do izražaja u rimama i načinu koncipiranja slobodnog stiha), primjena dramskog modusa (kroz poetske dijaloge i autorove monologe) te narativnost pjesničkih sastavaka. Intermedijalnu komponentu knjige dodatno ističe činjenica da ju je crtežima ilustrirao znameniti hrvatski slikar Gabrijel Jurkić. Njegova je slikarska interpretacija 13 pjesama zbirke donijela novu kvalitetu Violićevim sastavcima, te otvorila zanimljivu dramsku perspektivu u njezinu razumijevanju – ponajprije zbog činjenice da se ilustracije mogu smatrati nekom vrstom scenografije na kojoj čitatelj prati tijek radnje, točnije, njezine glavne „činove“/epizode opjevane u Violićevim stihovima.

Promatrana kao intermedijalni, (su)autorski projekt, knjiga Cvijet hrvatske krvi Baltazara Violića, s Jurkićevim ilustracijama, svjedoči o ukorijenjenosti autorova stvaralaštva u stilski koncept moderne. Za djela je tog razdoblja karakteristično povezivanje različitih medija umjetničkog iskazivanja. Slika, riječ, glazba, pokret... sve je povezano, međusobno objašnjivo i spregnuto. U svjetlu se te činjenice i ova knjiga pokazuje kao zanimljiv uradak koji, uz ostalo, neizravno svjedoči i o autorovim stvaralačkim nakanama kao i načinu na koji je poimao narav književnosti. Ona je za njega, kako je napisao u (kritički intoniranom) pismu Ivi Kozarčaninu iz 1933., „carstvo mistike“ koje otvara pogled „u život osvijetljen Bogom i posvećen milošću“.

Na tragu je takvog shvaćanja nastala i druga Violićeva zbirka Cvijet hrvatske krvi. Za razliku od (prve) knjige Žrtveni plamen (koja je bila u znaku autorovih intimnih sučeljavanja s ko-jim se mogao poistovjetiti bilo koji čitatelj) ovo književno djelo ostavlja manje prostora za igru značenjima i individualno dopunjavanje smisla. Koncipirano je tako da se jasno i ned-vosmisleno daje do znanja tko je glavni junak „priče“ i čiji model života valja slijediti. Cvijet hrvatske krvi sam je Nikola Tavelić. U njegovoj se osobi – koja je (očito) intenzivno zaokupl-jala autorovu redovničku, ali i pjesničku pažnju – steklo sve najbolje od hrvatske duhovnos-ti, morala i vjere. Takav iznimni pojedinac zavrijedio je biti književnom temom. Uzvišena je tema zaslužila i primjerenu prezentaciju (za razdoblje moderne također karakterističan), uzvišeni i artificijelni stil. Tom se cilju (općenito se može reći) nastojala prilagoditi i buduća književna komunikacija. Autor se, kako je razvidno, usmjerio na čitatelja rafiniranijeg i kultiviranijeg ukusa, čime je također pokazao bliskost modernističkoj poetici.

Kad se sve rečeno uzme u obzir, može se ustvrditi da je Violićev literarni koncept, unatoč činjenici da su njegove zbirke (osobito ova potonja) objavljene u vrijeme kad je tzv. katolička moderna u

101


hrvatskoj književnosti već bila na zalazu, još uvijek bio pod snažnim dojmom njezine poetike.

O uzorima na koje se ugledao, a koji su mu bili inspirativni pri gradnji pjesničkih slika, Violić je kazivao u svojim pjesmama. Posebno je izdvojio klasične pisce poput Vergilija, Dantea, Paula Claudela ili Francisa Jammesa. O uzorima s hrvatskog književnog Parnasa (u pjesmama ove, a ni prethodne zbirke) nije izravno zborio, ali je u pismu Ivi Kozarčaninu iz 1933. posvjedočio svoj stav o nekim piscima tog kruga, te napomenuo da se smatra dijelom trojca katoličke orijentacije kojega su, uz njega, činili pisci Izidor Poljak i Milan Pavelić.

Literarno prerađujući široj javnosti poznatu temu (život i djelo Nikole Tavelića) Baltazar je Violić u zbirci Cvijet hrvatske krvi (i ovaj put) uspješno balansirao između općeg i individual-nog, vanjskog/javnog i intimnog. Promišljena kompozicija, česti i snažni kontrasti, kontinui-rani dijalog s (katoličkom, ali i klasičnom) književnom tradicijom, kao i težnja za stvaranjem složenijih, simbolički bogatijih sadržaja zaštitni su znak ove (kao i prethodne) zbirke.

Iako je evidentno pisao iz pozicije svog svećeničkog zvanja (a on često podrazumijeva aktiv-ni angažman u promicanju Božje riječi i skrb o vjernicima-čitateljima), Violić je izbjegavao utilitarizam i didaktičnost. Pomno je pazio da ne zapadne u zamku onog tipa stvaralaštva koji u književnosti primarno vidi sredstvo za posredovanje moralnih ili kojih drugih poruka i sadržaja. U pjesmama je nastojao ponuditi više: umjetnički vjerodostojan i artificijelan iskaz o dvojbama modernog čovjeka zaokupljenog (prije svega) pitanjima duha.

Upravo zahvaljujući takvim svojstvima poezija Balda Violića može biti zanimljiva čitatelju modernog doba. Njegovo pjesništvo, s prepoznatljivim aristokratizmom duha i (ponekad naivnom) vjerom u ljepotu i dobrotu, može biti prihvatljivije od poezije ispunjene slikama stvarnosnog beznađa i turobnosti.

Violićevo lirsko promišljanje o odnosu dobra i zla, o anđeoskom i demonskom (u pojedin-cu, ali i u svijetu) može privući i kao zanimljivo svjedočanstvo o jednoj osobnoj potrazi za dobrom i ljepotom u pisanoj riječi te o iskrenoj i posvećenoj sljedbi autoriteta i istinskih duhovnih vrijednosti.

U tom kontekstu gledano, i ovo izdanje Sabranih djela Baltazara Violića (s dosad neobjavlje-nim prilozima) ima svoj puni smisao i opravdanje.

Mostar, 14. lipnja 2018.


Mirjana Kos

Ogledi o povijesti

105

Kako pamtiti D'Annunziev pohod na Rijeku

Natka Badurina

KAKO PAMTITI D’ANNUNZIJEV POHOD NA RIJEKU1

Natka BadurinaSveučilište u Udinama, Italija

Stota obljetnica D’Annunzijeva zauzeća Rijeke (rujan 1919. – siječanj 1921.) postavlja struke koje se njome bave – historiografiju, studije pamćenja, kulturne studije – pred problem vrlo različitih, često međusobno suprotstavljenih i isključivih interpretacija. Rasprava o političkom značenju te povijesne epizode traje zapravo već desetljećima, no čini se da naše „post-ideološko“ doba, sa svojom nametnutom ekvidistancom u odnosu na „sve totalitarizme“, u riječkoj epizodi pronalazi osobito plodno tlo za maštanje o ideološkoj mješavini i zajedničkim izvorima suprotnih društvenih uređenja koja su podijelila dvade-seto stoljeće. Pri tome se suvremena rasprava manje ili više slobodno oslanja na prethodne povijesne studije.

U vremenu poslije Drugog svjetskog rata i osobito u šezdesetim godinama prevladavala je interpretacija D’Annunzija kao „Ivana Krstitelja fašizma“.2 Istraživanja Renza De Felicea u sedamdesetim su godinama međutim prikazala riječku okupaciju kao politički kompozitan događaj u kojem su sudjelovali, s jedne strane, nacionalisti-protofašisti, a s druge takozvani „mahniti“ (scalmanati), odnosno pripadnici različitih avangardnih umjetničkih i političkih struja koji su, u drugoj fazi okupacije, D’Annunzija nagnali da skrene ulijevo. De Feli-ceova analiza otvorila je interpretativni niz koji se bavio osobito ovom drugom, revolucion-arno-libertinskom komponentom, i u koji se ubrajaju, među ostalim, djela Michaela A. Ledeena, te „više književna nego politička viđenja“ kunsthistoričarke Claudie Salaris i

1 Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP-2016-06-2463 (Naracije straha: od starih zapisa do nove usmenosti).

2 G. Parlato, Mussolini, D’Annunzio e l’impresa di Fiume. U: Fiume, D’Annunzio e la crisi dello Stato Liberale in Italia. Ur. R. Pupo i F. Todero, Trst: IRSML FVG, 2010, str. 109-121, cit. na str. 109.

106

Natka Badurina

biografa Giordana Bruna Guerrija,3 čemu se mogu dodati studije o D’Annunziju i futuriz-mu Güntera Berghausa.

De Feliceova se interpretacija bazira ponajprije na čitanju Kvarnerskog Ustava (Carta del Carnaro), a kod spomenutih se autora ona dopunjuje slikovitim i bizarnim pojedinostima i osobnostima iz D’Anunzijeva okruženja koje prikazuju doba okupacije kao vrijeme „feste”, života, mladosti i antikomformizma. Dakako, mnogi su od tih detalja proizvod automitiza-cije istih tih D’Annunzijevih sljedbenika.4 Premda su povjesničari koji danas o njima pišu toga svjesni, ipak im nije uvijek lako odoljeti njihovoj privlačnosti. Sklonost, koja se kreće u rasponu od simpatije do fascinacije, osobito je vidljiva u usporedbi D’Annunzijeve vla-davine s hipijevskim pokretom u šezdesetim godinama (na tu je usporedbu pozvao već De Felice), ili, još više, u nekritičkom prihvaćanju njezine paralele s anarhističkom „privremenom autonomnom zonom” američkog anarhističkog autora Hakima Beya.5

Ako dakle sami povjesničari povremeno podliježu šarmu ove pripovijesti, nije čudno da su mu podlegli i neki suvremeni umjetnici. Tome u prilog ovdje ću spomenuti dva recentna umjetnička projekta. Prvi je djelo Janeza Janše, konceptualnog umjetnika rođenog pod imenom Davide Grassi koji se 2007., zajedno s dvojicom slovenskih kolega, preimenovao u Janeza Janšu (postavši tako imenjakom vođe slovenske konzervativne i nacionalističke stranke Janeza Janše). Zajedno s umjetničkim imenjacima dosad je ostvario niz projekata utemeljenih na ironiji i političkoj provokaciji. No začudo, u njegovu projektu iz 2009. godine posvećenom D’Annunzijevom zauzeću Rijeke (naslov je posuđen od G. Comis-sa: „Luka ljubavi”), u okviru kojeg Janša planira u Rijeci izgraditi svjetionik s kojeg bi odjekivale riječi Kvarnerskog Ustava, na mjesto ironije i distance stupa neupitno divljenje onome što ovaj umjetnik shvaća kao „pravu prirodu” tog povijesnog događaja. Janša poka-zuje oduševljenje demokracijom i egalitarizmom upisanim u Ustavu te idejom Riječke lige, no promatrač ovog umjetničkog projekta dobiva dojam da su umjetnika još više od toga fascinirali sublimni elementi D’Annunzijeva diskursa i načina vladanja; Janša se, na primjer,

3 Id, str. 115.4 Usp. G. Comisso, Opere. Ur. R. Damiani i N. Naldini. Milano: Mondadori, 2002. 5 Usp. npr. C. Salaris, Alla festa della rivoluzione. Artisti e libertari con D’Annunzio a Fiume. Bologna:

Il Mulino, 2002, str. 15.

107


divi mističnom jedinstvu čovjeka i mase.6 Uz Comissa glavni su Janšini bibliografski oslon-ci C. Salaris i G. Berghaus. Projekt je izložen u Ljubljani, Rijeci, Bukureštu i Mariboru i imao je dobar odjek među kunsthistoričarima.

Deset godina kasnije riječki konceptualni umjetnik Damir Stojnić u okviru manifestacije „Rijeka – europska prijestolnica kulture 2020” zamišlja niz umjetničkih intervencija koje bi trebale obnoviti ključne trenutke gradske povijesti vezane uz stanovite gradske loka-cije kao mjesta pamćenja. Među tim je trenucima i D’Annunzijeva okupacija koju Stojnić kani obilježiti postavljanjem podmorskih lampi na mjestu gdje je bio usidren „brod Elettra Guglielma Marconija, s čijeg je radija u rujnu 1920. D’Annunzio proglasio svijetu osni-vanje Kvarnerskog namjesništva”.7 Prema intervjuima koje je umjetnik dao za lokalni tisak može se zaključiti da i on, slično kao Janez Janša, sanja o povratku Rijeke u mitsko doba piratske utopije koja se, u ahistorijskoj paraleli s boljkama suvremenog svijeta, ogorčeno suprotstavlja licemjernoj politici velikih sila, od naroda udaljenoj parlamentarnoj demokra-ciji, podivljanom kapitalizmu, svjetskim bankama itd.8

U oba je ova projekta provodna ideja da se obnovom sjećanja na D’Annunzijevu okupaciju obnavlja sjećanje na Rijeku kao multikulturni grad. No s povijesnog stajališta to je duboko problematično. Rijeka je bila multikulturni grad tijekom devetnaestog i na prijelazu u dva-deseto stoljeće, a multikulturnost je počela gubiti upravo na kraju Prvog svjetskog rata, kad je za idućih 20 godina postala najprije samo talijanski, a zatim, nakon 1945., samo hrvatski grad. Dakako, taj je proces siromašenja bio uzrokovan širim povijesnim događajima a ne samo D’Annunzijem, no njegov je pothvat bio posve uklopljen u taj povijesni trend. Kako se onda sjećanjem na D’Annunzija može obnavljati multikulturna prošlost?

Mislim da je na ovom mjestu prigoda da se na trenutak vratimo na sam tekst Kvarnerskog Ustava. Ustav, kao što je poznato, postoji u dvije varijante – prvu je sastavio Alceste De Ambris, a drugu je na osnovu njegova nacrta doradio sam D’Annunzio. Jednostavnim i

6 J. Krečić, Udejanjena utopija. „Delo Mag“, Ljubljana, 24/08/2009, str. 48-50.7 Miksa, G. (2018). 1:1. Una linea rossa abbatte muri invisibili. U La Voce del Popolo, 5/09/2018,

http://editfiume.info/editnews/cultura/1914-1-1-una-linea-rossa-abbatte-muri-invisibili8 Id.

108

Natka Badurina

jasnim jezikom pisana De Ambrisova verzija sadrži progresivne elemente na koje se oslanja većina onih koji Ustav tumače u ljevičarskom ključu (republikansko uređenje, opće pravo glasa i direktna demokracija, jednakost svih građana bez obzira na spol, jezik, klasu i vjeru; socijalna prava, obavezno i besplatno školovanje, višejezičnost u školama odnosno pravo manjina na školovanje na vlastitu jeziku), premda valja reći da ona istovremeno sadrži i manje jednoznačne pojmove kao što je sindikalni korporativizam, koji, i ako nije identičan fašističkom, ipak predstavlja traženje izlaza iz krize liberalne države kroz institucionalnu kontrolu odnosa među klasama, a u interesu države.9

D’Annunzijeve izmjene De Ambrisova nacrta idu u pravcu promjene stila, koji postaje patetično zanesen, nejasan, arhaičan i mističan, ali i same političke koncepcije: republika postaje namjesništvo (reggenza); ona više nije utemeljena samo voluntaristički već i u krvi i tlu drevne latinske rase; višejezičnost u školama je stavljena u funkciju asimilacije Slavena u superiornu talijansku kulturu (“Il ritmo romano, il ritmo fatale del compimento, deve ricondurre sulle vie consolari l’altra stirpe inquieta che s’illude di poter cancellare le grandi vestigia e di poter falsare la grande storia. Nella terra di specie latina, nella terra smossa dal vomere latino, l’altra stirpe sarà foggiata o prima o poi dallo spirito creatore della latinità”, 50. članak Ustava), a ograničena vladavina vrhovnog komandanta u izvanrednim uvjetima pretvorena je u neograničenu. Ustav je u toj završnoj verziji posve sličan D’Annunzije-vim govorima držanim u Rijeci gotovo svakodnevno, sa svim njihovim kontradiktor-nim sastavnicama (prije svega veličanja emancipacije potlačenih s jedne te pozivanja na tlačenje netalijana s druge strane) i temeljnim elementima D’Annunzijeve domoljubne mitologije koja ga vezuje za opće stanje duha na kraju Prvog svjetskog rata.10 Radi se o raspoloženju koje odbacuje racionalizam, državu, politiku i parlamentarnu demokraciju, nadomještajući ih pseudoreligioznim zanosima te idealima žrtvovanja, mučeništva i mi-stične unije s domovinom. Kvarnerski Ustav nije moguće izdvojiti iz ostatka D’Annun-zijeve političke i književne produkcije kojom dominira antimodernistički svjetonazor (u

9 Alberto Asor Rosa, cit prema P. Alatri, Gabriele D’Annunzio, Torino: UTET, 1983, str. 470-471.10 Za analizu domoljubne retorike D’Annunzijevih govora v. F. Todero, La mistica della patria. U:

Fiume, D’Annunzio e la crisi dello Stato Liberale in Italia. Ur. R. Pupo i F. Todero, Trst: IRSML FVG, 2010, str. 53-72.

109


smislu odbacivanja prosvjetiteljskih ideja) i sublimni dikurs. Nema sumnje da je D’Annun-zijeva riječka epizoda imala raznih političkih sastavnica – nacionalističkih, protofašističkih, anarhističkih, republikanskih – no ono što ih vezuje njihova je antimodernistička crta. Bilo da ih se čita slijeva ili zdesna, D’Annunzijevi tekstovi pripadaju sferi poetičkog i političkog sublimnog.

Upravo zato smatram da je zadaća istraživača – u svim područjima koja se danas bave ovom povijesnom epizodom i njezinom obljetnicom – poći za glasovima drugih, a ne samo najglasnijih svjedoka, te za glasovima razuma i političkog, a ne antipolitičkog mišljenja. Je li itko o tom razdoblju ostavio svjedočanstvo, a da pri tome nije pjevao sublimnim glasom? Možemo li, kao Odisej, staviti vosak u uši, prečuti samohvale nostalgičnih protagonista i zaploviti trezveno kroz pamćenje?

Ovdje želim dati dva priloga toj zadaći.

U prvom se slučaju radi o riječkoj Talijanki Gemmi Harasim. Premda joj je majka bila Hrvatica, a otac Čeh, obitelj je pripadala talijanskom kulturnom krugu. Početkom stoljeća Harasim je radila kao učiteljica u talijanskim gradskim školama. Odlazila je na stručno usavršavanje u Firencu i tamo došla u dodir s intelektualnim krugom oko tada najugled-nijeg talijanskog časopisa La Voce. Godine 1909. iz Rijeke piše za La Voce svoje Lettere da Fiume (u istom su tematskom nizu priloga iz „neiskupljenih zemalja“ – terre irredente – prethodno objavljene i Lettere da Trieste Scipia Slatapera). 11 U analizi riječkih prilika koju Harasim ocrtava u svojim pismima ona naglašava multikulturnu prirodu grada te oštro kritizira sva nacionalistička presizanja, osobito talijanska (Talijani imaju prevlast u upravi grada), koja tu prirodu nastoje razoriti. Harasim ne osuđuje nacionalne osjećaje same po sebi i iskreno teži napretku talijanske kulture u gradu, no istovremeno precizno detektira prenapuhane nacionalne osjećaje i mitizaciju koja sa sobom nosi isključivanje sugrađana drugih nacionalnosti. Ruga se riječkim Talijanima koji površinskim intervencijama (na primjer toponimijom) pokušavaju grad učiniti isključivo talijanskim, zaboravljajući, kako duhovito zapisuje, da je taj „najtalijanskiji“ Danteov trg okružen mađarskim parobrodi-ma i hrvatskim bankama, jednako kao što, dok u kazalištu ekstatično pjevaju verdijanske zborove, zaboravljaju da kraj njih – i to u najskupljim ložama – sjede dotjerane mađarske

11 Gemma Harasim, Lettere da Fiume. U: La Voce, 1909, 19/06, 8/07, 9/09, 30/09.

110

Natka Badurina

Židovke i hrvatski kapitalisti. Nacionalna borba je puka retorika i mit, piše Harasim 1909. godine, tvrdeći još i da je najveća greška kad se politička borba „utemelji u legendi, a ne u povijesti“.

U Firenci je Harasim upoznala uglednog talijanskog pedagoga Giuseppea Lombarda Radicea, s kojim se uskoro vjenčala, te otišla živjeti u Italiju. U Rijeci je međutim ostavila polubrata Rikarda Lenca, sina iz prvog majčinog braka, intelektualca i odvjetnika snažnih hrvatskih osjećaja. Priča o to dvoje braće doista je tipična riječka priča koja mnogo govori o kontingentnosti nacionalnih osjećaja. Rikard Lenac godine 1918. bio je nakratko, do dolaska talijanskih trupa, predstavnik Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba za Rijeku i Sušak, a po D’Annunzijevu zauzeću 1919. bio je prognan iz grada. U to je vrijeme Harasim živjela s djecom na Siciliji, a njezin je muž u Rimu radio s Giovannijem Gentileom na školskoj reformi koja će biti provedena koju godinu ka-snije, pod Mussolinijevom vladavinom. Bila je to reforma koja je, među ostalim, ukinula slovenske i hrvatske škole. Lombardo Radice će se tek kasnije, nakon Matteotijeva uboj-stva, distancirati od fašizma, dok je u tim godinama još uvijek vrlo blizak Gentileu. Kako doznajemo iz nedavno objavljenog pisma Gemme Harasim mužu,12 ona je od rodbine i prijatelja dobivala vijesti iz okupirane Rijeke, a stanje u gradu mužu opisuje sljedećim riječima: “succedono fatti tremendi, nemmeno comprensibili dal punto di vista politico”. Usto mužu, koji se iz političkog oportunizma kloni otvoreno reći da mu je Lenac šogor, nježno ali oštro predbacuje: “mi sforzo di spiegarmi che forse realmente c’era nel tuo animo contradizione continua: che è impossibile che tu non vedessi, non sentissi, che era giusto opporsi all’arbitrio, alle illegalità, alle pazzie dispotiche nazionaliste: ti pareva che un fine lontano giustificasse i mezzi presenti (…) quante volte ho pensato (…) come tu ‘per politica’ ti sei lasciato trascinare fuori strada”.13 Ova Riječanka dakle, koja je prije rata podrobno analizirala riječku multikulturnu dušu, u poslijeratnim događajima vidi nacionalističku prepotenciju i nasilje koji ne mogu voditi dobrome. Iz te perspektive uspomene mahnitih mladića na (samo) njihovu riječku festu djeluju kao adolescentska tlapnja, posve odvojena od grada koji joj je poslužio za pozornicu.

12 Pismo je objavljeno u: Nella Sistoli Paoli, ur., Gemma Harasim. L’impegno educativo. Antologia di scritti su cultura, scuola, famiglia, Rim: Aracne, 2009, str. 239-244.

13 Id, str. 241.

111


Druga mlada žena koju ovdje želim spomenuti je Zora Blažić, riječka Hrvatica koja je u burnim mjesecima na kraju Prvog svjetskog rata vodila dnevnik, danas čuvan u riječkom Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja.14 Dnevnik je ispunjen djevojačkim temama oko svakodnevice, poznanika, ljubavi i prijateljstava, no temeljito se posvećuje i političkim aktualnostima u prvom poraću, gradskim nemirima i uličnim sukobima, regi-strirajući ih smirenim stilom i s distance, kao npr. u zapisu od 12. siječnja 1919: „Neznam kad će jednom biti svemu tome kraj. Mislila sam, da kad jednom prestane rat će sve okrenu-ti na bolje, t.j. da bude opet onako kako je bilo prije rata. Al eto novog vraga, novih kome-dija. Kako moja slaba pamet predviđa, mislim da će biti sada ozbiljnija i strašnija vremena nego li što su bila u ovih 4 godina evropskog rata. Sada će se ljudi tući za narodnost što već i počima. To će potrajati za stalno čitavu ovu godinu, tako god. 1920. biti će potpuni mir. Kad smo potrpili toliko, proć će i ta godina samo da ostanemo živi i zdravi”.15 Nažalost, ni 1920. nije donijela mir od nacionalnih borbi koje je Zora Blažić očito smatrala zlom i (strašnom) komedijom. Ona zanemaruje pisanje dnevnika jer, kako kaže u srpnju 1920, „nisam imala ništa dobra da zabilježim”. U studenom iste godine dodaje: „Kako li je mrtav taj grad otkad su talijani tu; mnogo ih je bez posla; mi smo dućan najmili, jer nam nisu htjeli dati obrtnicu. Tako eto životarimo”. I konačno, u siječnju 1921.: “Prošla je godina 1920. Ta godina puna nesreća i boli, želim joj sretan put i neka mi se nikada takva više ne povrati. Cijela bila je nevaljata od početka do kraja”.

Oba su ova razumna i protunacionalistička ženska glasa u potpunom nesuglasju s bukom D’Annunzija i njegovih u sebe zagledanih sljedbenika. Ona su rečena u tišini privatnosti, ali poslušamo li ih, možda će naša slika o tom dobu biti cjelovitija, manje zamućena ma-glovitim strastima, i, što je najvažnije, manje nepravedna prema onima koji su iz „feste” bili isključeni.

14 Usp. Tea Mayhew, Rijeka u očekivanju Gabriela D’Annunzija (iz dnevnika Zore Blažić), Rijeka, XVI, sv. 2, 2011, str. 73-88.

15 Id, str 85.

112

Ivan Pederin

Ivan Pederin

IVO KRSTELJ, PREDSJEDNIK PRIVREMENE VLADE U SPLITU 1918.

Dr. Ivo Krstelj se rodio 1867. godine u malom mjestu Kućišću na Pelješcu, 6 km zapadno od Orebića i milju od Korčule. On potječe iz stare obitelji, koliko neka obitelj u tom doseljeničkom mjestu može biti stara, jer selo je siromašno, zemlje je malo i od zemlje se tamo nije moglo živjeti. I ribe je malo u Pelješkom kanalu. Ribolovna mjesta su Vela Luka i Lovišće na zapadnom kraju otoka Korčule, odnosno poluotoka Pelješca, gdje ima mnogo ribe.

Jedini način da netko zaradi za život bilo je pomorstvo, a mnogi pomorci bili su vrlo imućni. Na Orebiću je postojalo Pelješko pomorsko društvo koje je imalo brodove na jedra. Ti brodovi nosili su se dugo sa parobrodima i izvozili žito iz Odese i Marijanopolija – danas Mariopol u Cardifu u Engleskoj. Ali kad je Lesseps izgradio Sueski kanal, jedrenjaci koji su imali i morali imati duboki gaz nisu mogli ploviti kroz kanal koji im je bio preplitak i Pelješko pomorsko društvo je bankrotiralo. Tada je i filoksera napala vinograde i val iseljenika krenuo je u Ameriku.

Obitelj Krstelj se negdje u XVI. stoljeću doselila iz istoimenog mjesta – Krstelj u Kućišće. Krstelji su bili plemići, mjesto Krstelj i danas postoji negdje kraj jezera Balaton u Mađarskoj. Plemići se nisu smjeli baviti s artes meccanicae, dakle zanatima, a ako su se bavili, gubili bi plemstvo. Krstelji su se u Kućišću morali latiti zanata kojima su se inače bavili pučani, pa su tako i oni prešli iz plemićkog stališa u pučane.

U Londonu je 1851. održana svjetska izložba tehničke robe. U radionici vlast je pomno i sumnjičavo gledala na osobe koje su tu izložbu željele pohoditi, jer je London bio glavno sjedište liberalnih izbjeglica koje su predvodili Giuseppe Mazzini i Lajos Kossuth, obojica masoni. U London su mogli otići splitski trgovci i industrijalci iz Supetra na Braču, Ivan

113

ivo krstelj, predsjednik privremene vlade u splitu 1918.

Dominik i Petar Ilić, liječnik, stric i nećak, i splitski trgovac Ante Zlodre. U slučaju Nikole Krstelja iz Kućišća na Pelješcu1 vlast se kolebala, ali mu je ipak izdala putovnicu jer je bio marangun2, a to će reći stolar, slabo obrazovan i putovao je u London želeći zaraditi novac.

Onda je Pelješko pomorsku društvo bankrotiralo, a Ivi Krstelju je rekao otac: Ti ćeš otići u Graz ili Beč na studij, a ako budeš magarac otići ćeš u Ameriku. Ivo Krstelj nije bio magarac, završio je studij s doktoratom iz prava, a to je bio ispit poput današnjeg pravosudnog ispita.

Tadašnji naraštaj hrvatskih pisaca potjecao je ponajčešće iz skromnih obitelji. Plemstvo je u XIX. stoljeću malo dalo hrvatskoj kulturi, samo Ivana Kukuljevića Sakcinskog, rođenog u dvorcu Tonimir kraj Varaždina, Ljubu Babića – Gjalskog koji je bio plemenitaš iz Gredica u Zagorju i ... i... koga još.

Ivo Krstelj potjecao je iz takve obitelji, ali... s obzirom da je njegova obitelj u Mađarskoj bila plemenita, a on je stekao doktorat prava, Ivo Krstelj zatražio je obnovu tog naslova što je bilo moguće, pa je tu obnovu dobio. Obnovljenu diplomu vidio sam u radionici člana njegove obitelji Nikše Krstelja u Kućišću.

Austro-Ugarska bila je apsolutistička monarhija, a u takvoj zemlji plemićki naslov nešto je značio i plemić je uvijek imao neke prednosti u državnim službama. Tu valja odmah reći da austrijsko plemstvo, a to su ljudi koji su imali podijeljen ili priznat naslov od bečkog Dvora nikad nisu bili korporacija. Postojalo je niže i više plemstvo. Niže plemstvo bili su plemeniti (Edler von...), vitezovi (Ritter von), baruni, grofovi, vojvode, knezovi. Oni

1 Državni arhiv u Zadru, pres. 372.XII21.2147/p. 2 Marangun – marangos je inače turska riječ.

Ivo Krstelj (1867. – 1949.)

114

Ivan Pederin

nisu bili među sobom jednaki. Postojalo je staro plemstvo s porijeklom od plemenskih glavara, vojno plemstvo (Schwertadel), a to su bili ljudi koji su plemstvo stekli zaslugama u ratovima i napokon činovničko plemstvo (Beamtenadel) – ljudi koji su se visoko uspeli u činovničkoj hijerarhiji. Ivanu Mažuraniću je dodijeljena titula baruna jer je bio ban i pravi tajni savjetnik. On tu titulu nije htio prihvatiti. Lazar Mamula, dalmatinski namjesnik bio je niži plemić, ali kad je postao namjesnik, promaknut je u baruna. Pukovnik Stjepan Jovanović nije bio plemić, ali kad mu je kralj povjerio da oslobodi (ili okupira, kako glasi odluka Berlinskog kongresa) Hercegovinu 1878. odlukom Berlinskog kongresa, postao je po hitnom postupku barun i domaršal.3 Nije se smjelo dogoditi da diviziju predvodi pučanin. Kasnije je bio dalmatinski namjesnik. Alois Ehrental, bio je carsko kraljevski ambasador u St. Petersburgu, pa ministar vanjskih poslova i napokon predsjednik vlade, tako je stekao naslov grofa. Pa ipak za stare grofove on je bio skorojević jer mu je otac bio Židov. Ali Židov je mogao biti plemić u Austro-Ugarskoj. U Mađarskoj je postojalo suparništvo između grofova Andrassy i Tisza. Andrassy su gledali Tisze s visoka kao skorojeviće jer su Andrassy bili starije plemstvo.

Ivi Krstelju obnovili su plemićki naslov. On je k tome bio i doktor prava, pa su njegovi izgledi u karijeri bili dosta visoki – on je postao šibenski gradonačelnik. Bio je pravaš. Dakle pripadnik stranke koja se krajem XIX. stoljeća kolebala u svojoj orijentaciji.4

Međutim, kao pravaš on je zajedno s mnogim Hrvatima bio protivnik Bečkog Dvora. Šibenskim pravašima Ivu Krstelju i Vinku Smoliću vlast nije dopustila da otvore tiskaru, jer ih je smatrala protuaustrijskim. Osim toga sličan zahtjev odbijen je šibenskom Talijanu Ugu Foscu.5 Krstelj je u Šibeniku snažno djelovao u Stranci prava.

Ministar unutarnjih poslova pisao je dalmatinskom namjesniku Mariusu Attemsu grofu von Heiligenkreutzu Friulanzu, 13. studenoga 1912. da pojača budnost s obzirom na ranije

3 Ivan Pederin, Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića u Hercegovini 1878. i u Krivošijama 1882. u: Bosna franciscana, god. XIX (2011) br. 35. str. 123-132., isti, Ustanak i operacije c.k. XVIII. Pješačke trupne divizije u borbama u Hercegovini (1875‒1878), Bosna franciscana, god. XX (2012) br. 36. str. 133-147.

4 T. Ganza Aras, Op. cit. str. 94-100.5 PAZ, Tajni spisi 1906. sv. 563, br. 16.

115


djelatnosti protudržavnih elemenata. Demostracije će se trpjeti dok su one izraz nacionalnih čuvstava, ali ne ako poprime protudržavni ili protudinastijski karakter. Valja pojačati oružničke postaje, ali politika i vlast moraju zadržati dodir s narodom. Ove demonstracije bile su odušak represiji u sjevernoj Hrvatskoj gdje je jačalo protuaustrijsko raspoloženje, pa su demonstracije u Splitu i Šibeniku vodila općinska zastupstva, u Šibeniku se u demonstracijama istaknula čak i supruga načelnika Iva Krstelja. Demonstranti su izjavljivali da više nema Hrvata i Srba, nego samo Jugoslavena. Općine su raspuštene i upravu općina preuzeli su u Splitu redarstveni povjerenici Theodor Sporn, a u Šibeniku Humbert Luger. U Šibeniku je općina raspuštena tako da je policija postupala protiv demonstranata zbog čega su onda općinski činovnici napustili općinu. Namjesništveni savjetnik kotarskog poglavarstva u Splitu Szilva upozorio je splitskog načelnika Katalinića 9. studenoga 1912. da nošenje stranih barjaka i simbola na demonstracijama nije dopušteno. Uto je kroz Split na Lloydovu parobrodu prošlo 420 crnogorskih časnika na putu za bojište pa se u luci okupilo mnoštvo koje je klicalo kralju Petru i Nikoli i psovalo njemačke časnike i „švapske bajunete...da dođe dan kad svi budu okupljeni pod jednim barjakom.” Na tom skupu govor je održao Angjelinović. Dana 19. studenoga 1912. stigli su u Split Ante Trumbić i Ivo Tartaglia i pošli u prostorije Hrvatskog sokola gdje su ih čekali Drinković, Krstelj, odvjetnici Smolić, Kulić, Gazzari, Ante Makale, Bakotić, odvjetnički pripravnik Marin Bego, Iljadica, ravnatelj umobolnice Kuraica, urednik Hrvatske riječi Škalabrin, općinski tajnik Sirovica, sudac istražitelj Petar Derado, sudbeni prislušnik Kaleb. Na tom sastanku donijeli su zaključak da se sve općinske uprave u Dalmaciji trebaju zahvaliti. U Benkovcu, Kistanjama i Obrovcu skupljali su se novci za crnogorski i srpski crveni križ i čitali parastosi za poginule u balkanskom ratu. Oružnici su pojačali nadzor nad putnicima što su stizali iz Srbije ili Crne Gore zbog pojačane velikosrpske promidžbe i špijunaže koja se međutim nije vezivala uz projugoslavensko oduševljenje u Dalmaciji, već je ostajala velikosrpska.6 No velikosrbi su našli agente među Hrvatima pa je kraljevski povjerenik u Zagrebu Cuvaj pisao Attemsu o studentima Augustinu Ujeviću, Kreši Kovačiću i Pavlu Bastajiću koji su napustili zagrebačko sveučilište i prešli u Beograd gdje dobijaju po 100 dinara mjesečno, a vezani su sa terorističkim udrugama Narodna obrana i Slavenski Jug pa s članovima tih organizacija svakodnevno sjede u kavani Balkan na Terazijama. Ujević je u vezi i s

6 Ibid. br. 85, 89, 90, 91, 121/geh.

116

Ivan Pederin

filozofom Stevom Prodanovićem, sinom bivšeg ministra narodne privrede pa je pripremio izlet hrvatskih akademskih građana u Beograd. Kad je 8. lipnja 1912. pokušan atentat na Cuvaja u Zagrebu, u Beogradu se o tome znalo sat i pol kasnije. Ujević i Bastajić znali su i ranije da će doći do atentata i žalili se što nije uspio. Ujević sprema novi atentat pa ga valja staviti pod strogu prismotru ako dođe u Dalmaciju. U pokušaju atentata sudjelovao je i Ivan Alfirević iz Zadra pa je protiv njega podignuta optužnica. No namjesnik je i dalje bio protiv represivnih mjera jer je smatrao da bi se time postiglo suprotno. No, simpatije za Srbiju rasle su, skupljalo se sve više novčanih priloga za Crveni križ, demonstracija je bilo sve više, a u demonstracijama se čulo sve više protuaustrijskih i protudinastijskih povika i sve više simpatija za Srbiju i Crnu Goru koje su se izražavale pjevanjem himni. No jačih represivnih mjera nije bilo.7 Priloge u novcu davali su i Talijani kao njihov čelnik u Splitu odvjetnik Ercolano Salvi, brodovlasnik Negri u Šibeniku, talijanska tvrtka Sulfi također u Šibeniku i talijanski krugovi u Zadru. Demonstracije u Splitu organizirali su Ante Trumbić, Ivo Tartaglia, Angjelinović8 i liječnik Pervan koji su nosili hrvatske, srpske, slovenske i bugarske zastave. U govorima se isticalo kako je nama bliži čovjek iz Cetinja ili Kragujevca, nego neki grof iz Voralberga, spominjale su se srpske i hrvatske bitke od Petra Svačića do Eugena Kvaternika. U demonstracijama je bilo oko 8000 ljudi, među njima i mnogo žena i djece. Oružnika je bilo samo 10 i oni nisu intervenirali. Demostracije u Šibeniku predvodio je načelnik Ivo Krstelj kojeg je kotarski poglavar Kalebić uzalud opominjao. Demostranti su nosili hrvatske, srpske i ruske zastave, a u njima su sudjelovali Srbin Bakotić, pa ljudi Smodlakina povjerenja Iljadica i Makale. Krstelj i Drinković držali su vrlo oštre govore, a policajaca je bilo toliko malo da se nisu uspjeli probiti do njih da ih čuju. No, policija je uhitila 17 osoba. Policija je znala da je u demonstracijama sudjelovala i gradonačelnikova žena Emka Krstelj. No situacija je ipak izmakla kontroli.9

Ivo Krstelj je morao otići s mjesta gradonačelnika, ali je ponovno izabran i tako dočekao rat i internaciju kamo ga je poslala vlast. S njim je otišla i njegova žena Emka Krstelj.

7 Ibid. br. 26, 36, 68, 70, 69, 71, 77/geh.8 U izvoru se ne čita koji Angjelinović, Grgo, Berislav ili Danko.9 Ibid. br.. 61, 87, 1/geh.

117


Kad je rat završio Ivo Krstelj otišao je u svoju kuću u Kućišću i počeo razmišljati kako da osnuje neko političko tijelo koje će se suprotstaviti talijanskoj okupaciji. Prvi kojeg je pozvao bio je dr. Rudolf Pederin, odvjetnik iz Pule koji se u ratu „borio” za cara i domovinu (für Kaiser und Vaterland) u svom rodnom mjestu Kućišću i bio susjed Iva Krstelja. Krstelj je osnovao privremenu vladu u Splitu s dr. Pederinom kao tajnikom vlade. Tu vladu nitko nije izabrao. Skupina manje više naprijed spomenutih dalmatinskih političara koje je predvodio Krstelj naprosto se proglasila vladom i počela pregovarati s talijanskom okupacijskom vladom.

U otporu Talijanima prednjačio je Split pa je u Splitu već 24. prosinca 1918. skupina mladića i to: Edo Bulat (Gajin), Ivo Antičević, Karlo Kirigin, Jerko Ferić, Ante Franetović, Ivo Plazibat, Živko Dobrić, Marcel Velat, Mate Dvornik, Josip Rajić, Kruno Bujas, Božo Poduje, Ante Šeibal, Stubnya, sve studenti i srednoškolci provalila u talijanski Gabinetto di Lettura, Società ginnastica i Circolo operaio i porazbijala namještaj. Oni su napadali Talijane na ulicama i razbijali talijanske natpise na dućanima. Splitski Talijan Giuseppe Lobasso tužio se talijanskom zapovjedniku Meniniju da hrvatska rulja ima i oružja. Predsjednik Pokrajinske vlade Ivo Krstelj i gradonačelnik Ivo Tartaglia morali su otići viceadmiralu Millu na krstaricu Puglia i ispričati se zbog incidenta. Millo je potjerao Krstelja s broda jer ga nije priznavao kao predsjednika vlade, a Tartagliju je ponižavao tako da je od njega tražio da dublje skine šešir. Onda je Menini opisao kako se Tartaglia sitnim glasom ispričao. Međutim Menini je morao priznati da splitski puk dočekuje Talijane s prezirom.10 To je bila posljedica njihovog poraza kod Kobarida.

Svećenike opisuje kao Hrvate, protivnike Talijana intriganti e politicanti. Puk prezire Talijane, a momci na ulici su prema njima agresivni. Talijani su puku dijelili besplatno hranu što je Ivo Krstelj nastojao spriječiti. Češki inženjeri u tvornici Sulfid otpušteni su pod optužbom da su naklonjeni Talijanima. Kad je Menini išao ulicom s Tacconijem, Pezzolijem i Pervanom ljudi su ih na ulici vrijeđali i psovali, a policija ih je nevoljko štitila. Kad je u Splitu priređen ples u čast stranih časnika žene i djevojke izjavile su da će otići s plesa ako dođu talijanski časnici. Na ulicama i kavanama izbijale su tučnjave između splitskih mladića i talijanskih

10 Giulio Menini, Passione adriatica, Ricordi di Dalmazia 1918 – 1920. con prefazione di Camillo Manfredi, Bologna, 1925. str. 86-87

118

Ivan Pederin

časnika. U hrvatskom tisku stvara se dojam da je u ratu pobijedila Jugoslavija, a ne Italija. Menini je uspio da je Novo Doba globljeno jer je pisalo kako Italija neprestano prima pljuske na političkom i vojnom području. Kad su neke djevojke razgovarale s talijanskim vojnicima na ulicima došla je policija koju je predvodio neki policajac Bergamo i prijetila da će ih poslati na ginekološki pregled da se utvrdi da li su djevice. Jedna talijanska pralja pogrdila je srpskog kralja pa se morala skloniti na talijanski brod da ne bi bila osuđena po austrijskom zakonu. Đaci i učitelji rugali su se talijanskoj djeci u školi zbog poraza kod Kobarida. Talijanske grbove i natpise ljudi su mazali izmetom.11 Ivo Krstelj bio je duša ovog otpora.

Situacija se pogoršavala pa je povjerenik krstarice Puglia posjetio predsjednika Pokrajinske vlade Iva Krstelja. Sljedećeg dana posjet je uzvratio tajnik vlade Rudolf Pederin. Onda je zapovjednik Puglie posjetio predsjednika Pokrajinskog savjeta. No izbjeglica i sociološki pisac, Pažanin don Joso Felicinović održao je u Ljubljani predavanje o teškom stanju u okupiranim područjima.12

Mnoštvo je demonstriralo pred talijanskom krstaricom Puglia. Psovalo je zapovjednika poklicima: Abbasso gli eroi di Caporetto e Valona! Optuživali su Talijane da podržavaju socijaliste. Jedan talijanski mornar istrgao je zastavu iz ruku neke djevojke na ulici. Onda je slijepi promičbenik Lovrić bunio mnoštvo protiv Talijana, održao je i govor o Talijanima kao najstarijim neprijateljima našeg narodnog ujedinjenja. Iz broda su se iskrcala dva poručnika koji su odmah napadnuti. Iz mnoštva je netko pripucao i smrtno ranio zapovjednika, tada je to bio kapetan korvete Tommaso Gulli, nasljednik Meninijev i strojara Alda Rossija. Gulli je hitno otpremljen u sanatorij kirurga Jakše Račića koji ga je žurno operirao, ali bez uspjeha. Gulli je preminuo na operacijskom stolu, a Račić nije htio primiti honorar. Menini se onda vratio i opet preuzeo zapovjedništvo nad krstaricom Puglia.

Ivo Krstelj pobudio je i vodio otpor talijanskoj okupaciji. Bio je to politički otpor, ne oružani jer oružja više nismo ni imali. Ali su Krstelj i Trumbić s tim otporom ipak nešto postigli, a što smo postigli nije bilo ni malo jer Italiji je bila obećana Dalmacija do rta Planke niže Šibenika.

11 G. Menini, Nav. dj. str. 53, 83, 99, 120, 143, 187.12 Jugoslavija, 5. rujna 1919. br. 72.

119


Ante Trumbić je vodio pregovore na konferenciji mira u Parizu i ušao u Jugoslaviju čime je izigrao Londonski ugovor kojim su saveznici obećali Italiji Dalmaciju uz uvjet da navijesti rat osovini što je Italija i učinila.13 Trumbić je izigrao Londonski sporazum, ali tu mu je pomogao loš glas koji je Italiju pogodio kad ju je hrvatski feldmaršal Svetozar Borojević do nogu porazio kod Kobarida da su joj saveznici morali pomagati da je spase od kapitulacije.

Ivo Krstelj i Ante Trumbić postali su ministri u Beogradu.

Ivo Krstelj vratio se poslije rata u Split gdje je imao stan. Nije ga mogao uživati pa se teško bolestan vratio u svoje rodno Kućišće sa ženom. Umro je 1949. U to doba, teškoće su imali gotovo svi ljudi koji su se opirali talijanskoj vlasti u Dalmaciji. U Krsteljevoj kući, koja je danas vlasništvo njegove rodbine, nalazi se pregršt odlikovanja, portreti. Pisama i arhivalija nema.

13 Ivan Pederin, Jadransko pitanje, Rijeka, 2008.

Grob Ive i Emke Krstelj, Kućišće, Pelješac

Ivo Krstelj, predsjednik privremene vlade u Splitu 1918.

120

Ivan Pederin

Ivan Pederin

BLEIBURG IZ ZRENIKA EMIGRACIJE

O Bleiburgu čitamo u odjeljku pod naslovom „Zločini koji nisu imali svoga Nürnberga, Sovjetski uspon kao posljedica političke moći zapadnih sila“ u knjizi tiskanoj pod naslovom Operation Slaughterhouse Eyewitness Account of Postwar Massacres in Yugoslavia, priredio Ivan Prcela i Stanko Guldescu, što je 1970. izdana u Philadelphiji/USA na temelju rukopisa Krunoslava Draganovića. Drugo izdanje izišlo je 1976. u Barceloni i odmah razgrabljeno, pa je obnovljeno 1977. La tragedia de Bleiburg. Treće izdanje pod naslovom Bleiburška tragedija hrvatskog naroda izišlo je s predgovorom Franje Nevistića i Vinka Nikolića 1993. u Knjižnici Hrvatske revije u Barceloni. Urednik je bio Vinko Nikolić, inače urednik Hrvatske revije i mnogih drugih izdanja hrvatske emigracije.Prema predgovoru ovom izdanju Bleiburg je počeo daleko prije tragičnog svibnja 1945. i trajao je nekoliko desetaka godina poslije tog svibnja. Neke sile nastojale su izbrisati hrvatski narod s lica ove naše male Grude. Nije moguće prebrojiti „nestale“ Hrvate, ali je moguće reći da su Srbi predvodili zločine na Bleiburgu. Pisci smatraju da je onda ubijeno 200 do 300 tisuća Hrvata. Na ovom izdanju radili su Ivo Bogdan i Ivo Rojnica. UDBA je ubila Bogdana 1971., ali nije uspjela prigrabiti njegove rukopise i bilješke pa je istraživanje Bleiburškog pokolja nastavljeno. U koloni izbjeglica koje su se kretale prema Bleiburgu bilo je i djece. Ona koja su se spasila ostala su svoja čitajući Hrvatsku reviju, koju je uređivao Nikolić.1 U Napomenama uz drugo izdanje, Nevistić i Nikolić spomenuli su Tita kao najvećeg ubojicu poslije Staljina što bi trebao utvrditi njemački sud.2 Opisuju ga kao saveznika Churchilla i

1 Zbornik radova, Vinko Nikolić, 85. godina, Šibenik, 1997. Zdravko Sančević, Utjecaj Vinka Nikolića i Hrvatske revije na mlade emigrantske naraštaje, str. 91.

2 Tito je s Rankovićem osobno zapovijedao pokoljem u Sloveniji, Robert Leljak, Huda jama, Zagreb, 2015.

121

Bleiburg iz zrenika emigracije

Moskve. Na komunističkoj strani su o Bleiburgu pisali Jovo Popović, kazivali su Kosta Nađ, Sveto Savić Kolja, Koča Popović, Milo Tanjga, Peko Dapčević, Dušan Doronjski Jocika, Milan Basta, Đoko Jovanić, Milutin Morača, Stanko Cimić, Cvejo Krnjelac. Hrvatski narod nije bez pamćenja. Ideja o izdavanju ove knjige nastala je u Hrvatskom katoličkom kulturnom institutu u SAD. Jedna knjiga o Bleiburgu (ne navodi naslov ni autora) izišla je u tom institutu 1963. na španjolskom. Ovo izdanje temelji se na toj knjizi, i na engleskim ratnim arhivima. Među žrtvama ima 200.000 Hrvata, 12.000 Slovenaca, 6.000 Crnogoraca, 3.000 Srba i 60.000 Nijemaca. Britanci su tražili da se zarobljenici izruče, Amerikanci su se kolebali. Glavni krivci su prema piscima Britanci, britanski general Scott, Field Marshal Harald McMillan i Milan Basta. Tako se zbio zločin koji nije imao svoga Nürnberga. Ali SSSR je postao velika sila oslonjen na politički uspon zapadnih sila. SSSR je prodirao i u Treći svijet. Staljin je pokušavao dokazati da je Katyn zločin Nijemaca, ali nije imao uspjeha. Onda su se nizala ubojstva Litvanaca, Estonaca i Letonaca uz deportacije. U našim prilikama su se vojni predstavnici Englezi i predstavnici Jugoslavije složili da se sa zarobljenicima postupa čovječno. Međutim, oni su posmicani bez suda i saslušanja, često uz mučenja i poniženja. Morali su pješačiti kroz svu Sloveniju i dalje, do grčke granice. U ekspresionističkoj književnosti smrt znači da se u čovjeku najprije uništi njegova ličnost, onda dolazi tjelesno uništenje. Časne sestre koje su se brinule o ranjenicima ubijane su. Glavni teoretičar nacionalnog pitanja u Jugoslaviji bio je Staljin koji je smatrao Hrvate, Makedonce, Albance i Mađare izdajnicama, k tome i Katoličku Crkvu, ali ne pravoslavnu. Srbi su u Hrvatima i muslimanima vidjeli anacionalni element. Samo pravoslavci mogu biti privrženi Rusima. Hrvati su izdajnici Slavenstva. Bili su to politički zaključci Staljina koje je preuzela jugoslavenska Partija. Partija se pored ostalog smatrala znanstvenom ustanovom pa je dekretirala znanstvene istine. Rat Trećeg Reicha i SSSR-a doživljava se kao slavensko-germanski rat i sukob dvaju uljudbi. Milovan Đilas je pozivao da se „fašistički psi“ ubijaju bez saslušanja i suda, ne pravi razliku između Wehrmachta, SS, Fascia i Esercito regio. Ali Branko Čopić usudio se 1957. upozoriti na zločine komunista, a poslije rata postojala je i polemika četnika i komunista. Međutim jugokomunisti su ipak bili protiv srpske prevlasti prije rata i zagovarali su odcjepljenje od Jugoslavije. Prema Lenjinu je borba za oslobođenje potlačenih naroda glavno pitanje proleterske revolucije, a i za Staljina kasnije Jugoslavija nije obrazac za rješenje nacionalnog pitanja, pa su hrvatski i makedonski komunisti smatrali dobrim da otpočnu s raspadom Jugoslavije. A makedonski komunisti idu u bugarsku partiju. Tu

122

Ivan Pederin

3 Lik Hrvata negativan je u njemačkoj književnosti, Ivan Pederin, Hrvatska, osobito njezino primorje, te Hrvati i Balkan u njemačkoj lijepoj književnosti, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 26(1979) str. 121-170

je djelovao primjer Andrije Hebranga pa se Staljin nije slagao s Titom koji je u Hebrangu vidio nacionalistu. Hrvatske mase pozdravljale su raspad Jugoslavije, a onda su komunisti priznali da je Jugoslavija bila u korist Srba i samo njih. Međutim, Hrvate su u SSSR-u proglasili quislinzima kad je SSSR priznao vladu u Londonu, a saveznici su ustrajali na fikciji Kraljevine Jugoslavije poslije 1941. Hrvatska je 1941. – 1945. imala nezavisnost kao Bugarska ili Rumunjska 1918. ali te godine Srbija je anektirala Hrvatsku i ukinula hrvatsku naciju. Hitler nije planirao razaranje Jugoslavije ni stvaranje NDH, nego je gradio savez s Jugoslavijom do državnog udara 27. ožujka 1941. Pisci ne spominju da bi taj udar bio nadahnut iz Londona, već smatraju da je bio protiv nagodbe Zagreba i Beograda, ne spominju pakt Cvetković Maček i Banovinu Hrvatsku. Na to Hrvatska proglašava NDH koja nije planirana u Berlinu. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je rekao na suđenju da Hrvat nije mogao napredovati u vojsci i diplomaciji osim ako je promijenio vjeru ili se oženio s pravoslavkom. Hrvatski pokret za oslobođenje – Ustaša osnovan je 1929. poslije atentata u Skupštini. Slijedio je atentat u Marseilleu za koji talijanski protivnik Irredente Gaetano Salvemini nije smatrao da ga je nadahnuo Mussolini. Ustaše nisu primali pomoć od Njemačke do 1941. HSS je na izborima 1938. dobio sve glasove Hrvata, čak i ustaša. Maček nije htio savez s Nijemcima, pa s njima idu ustaše. Maček nije htio u vladu u Londonu pa je tamo poslao Jurja Krnjevića koji je od svibnja 1945. živio u Washingtonu gdje je i umro 1964. Ovaj rad ogled je na bleiburški zločin iz zrenika hrvatske emigracije. Do sada se mnogo pisalo o Bleiburgu, ali iz Jugoslavije, kako vidjesmo naprijed ili iz Hrvatske. Ovo je pogled iz zrenika emigracije. Na obrani doktorske disertacije Ante Delića na Sveučilištu u Zadru čulo se da je Ante Pavelić 1941. uputio svog poklisara u Madridu grofa Pejačevića da razgovara s engleskim poklisarom i da mu ponudi da će Hrvatska preći saveznicima. On je odgovor prenio svojoj vladi u Londonu i dobio odgovor da ne razgovara više s Pejačevićem. Pavelić se morao okrenuti prema Hitleru koji nije volio Hrvate.3 Nije nas dakle nitko htio, ali Pavelić je čini se bio anglofil. Onda je 1943. stigao u

123


Italiju ustaški pukovnik Ivan Babić i ponudio da će Hrvatska preći saveznicima. Engleski časnik s kojim je razgovarao, odbio je. Onda su Lorković i Vokić pokušali državni udar da bi Hrvatska prešla saveznicima. Udar je propao, ali javno mnijenje u Hrvatskoj, koje je oduševljeno pozdravilo Pavelića odvratilo se od njega kad je on predao Dalmaciju Talijanima. Javno mnijenje sve se više okretalo prema angloamerikancima kako se onda govorilo, osobito 1944. kad se očekivalo da će se oni iskrcati u Dalmaciji. Ali tada se Tito dogovarao s Nijemcima da im se oni zajednički suprotstave ako bi se iskrcali na istočnoj obali Jadrana. To se nije dogodilo, ali su Hrvati krenuli prema granici da se predaju saveznicima. Bio je to marš hrvatske oporbe Paveliću i Nijemcima. Kolonu Hrvata koja se kretala prema Austriji predvodio je Ante Pavelić. On je malo pred dolazak na granicu nestao iz te kolone – pobjegao je u Austriju i ostavio svoje sljedbenike na cjedilu. Njih je zarobio i izručio partizanima engleski general Patrick Scott. Njegov pretpostavljeni bio je feldmaršal Harald Alexander, a nad svima Churchill, koji je sklopio pakt sa Titom. Međutim neki su se predali Amerikancima koji ih nisu izručili, drugi irskim jedinicama u engleskoj vojsci ni one ih nisu predale partizanima. Mnogi su pobjegli na ovaj ili onaj način. Franjevac Lucijan Kordić pobjegao je iz kolone smrti i skočio u Savu. Spasio se. Danas je nemoguće utvrditi koliko je ljudi ubijeno u koloni smrti, ali je isto tako teško utvrditi koliko ih je umaklo smrti i pobjeglo u Argentinu. Pisci se pitaju: ako su Englezi bili saveznici SSSR-a, zašto mi nismo mogli biti saveznici Njemačke? Ustaše su bili protiv Talijana zbog Dalmacije, a nastojali su stvoriti narodnu koaliciju raznih skupina. Oni nisu bili fašisti nego nacionalisti i tražili su nacionalno oslobođenje. Nisu bili naklonjeni Nijemcima zbog njihovog rasizma. U NDH zaista nije bilo fašističke ideologije usporedive s nacizmom ili fašizmom. Talijani su štitili četnike i pomagali im kod pokolja. Bleiburg je srpska osveta za hrvatsku „izdaju“. Četnička emigracija nikad nije osudila taj pokolj. Englezi su prisilno vratili hrvatske izbjeglice u domovinu što je pitanje međunarodnog morala. Ali su oni vraćali i protivnike komunizma u SSSR. SSSR je pak vidio Jugoslaviju pod srpskom hegemonijom kao svog agenta za ekspanziju. F. D. Roosewelt bio je za odvajanje Hrvatske od Srbije i to je kazao Konstantinu Fotiću u Washingtonu. Pisci još prenose razgovor Fitzroya McLeana koji je upozorio Churchilla da Jugoslavija postaje komunistička, a ovaj mu je odgovorio My deaar, will you live there?! I Rooswelt se mirio sa

124

Ivan Pederin

dominantnim položajem SSSR-a u Europi. Churchill je na konferenciji u Teheranu govorio o „sramotnom samoubojstvu Jugoslavije“, uskratio je pomoć četnicima i odobrio pomoć borbenijim komunistima. On je poslije te konferencije bio za to da se ušutkaju dvije hegemonije srpska i pruska, bio je protiv otvaranja fronte na jugoistoku Europe, da bi omogućio obnovu Jugoslavije.U to doba general Vokić je spremao državni udar u Zagrebu. To je doznao Gestapo i natjerao Pavelića da uhiti Vokića, ali on ipak nije uspio ostvariti zapadni utjecaj u Jugoslaviji i smatrao je da je njegova velika pogreška bila što je povjerovao Titu. Onda je Churchill pristao da SSSR anektira istočnu Poljsku, nakon što je pošao u rat zbog cjelovitosti Poljske. Sada, potkraj rata Zapad se povlačio pred Staljinom i Titom. Francuska u svemu ovome ne sudjeluje. U SAD postoji skupina koja se protivila vraćanju izbjeglica, ali u Engleskoj nema razumijevanja za hrvatska pitanja. Poslije rata SAD hoće obnoviti svijet. Pisci opisuju Aleksandra Karađorđevića kao autokrata koji je odgojen na ruskom carskom dvoru. Ali za rata je Titova tajnica bila kćer srpskog ministra vanjskih poslova Ninčića. Srbi smatraju da mogu rasteretiti SSSR svojim ustancima, pa će SSSR moći prodrijeti na sjever Italije. Rusi su bili protiv zapadnih utjecaja koji preko Hrvatske prodiru na Balkan. U odjeljku II. Opis zločina uvodno čitamo o stvaranju moderne srpske države koja je međunarodno priznata na Berlinskom kongresu 1878. što nije istina jer je taj Kongres u zaključcima čl. 30. dao Franji Josipu mandat da „okupira“ Bosnu i Hercegovinu, ali i protektorat nad Srbijom i Crnom Gorom.4 U Jugoslaviji počinje četnički pokret koji pisac smatra potomkom hajdučije. Pisac spominje pokolj razvojačenih hrvatskih vojnika na Jelačić Placu u Zagrebu 5. prosinca 1918. koji je izvršio Grgo Angjelinović. Tu je poginulo 9 vojnika i 4 civila. Progon Hrvata počeo je za šestojanuarske diktature 1919. Za euharistijskog kongresa u Omišu žandari su pucali u mnoštvo vjernika. U podnaslovu U vrtlogu Drugog svjetskog rata čitamo da je Hrvatska zavisila o Njemačkoj jer nije proizvodila oružje, dobivala ga je od Njemačke i Italije. Organizacija hrvatske

4 Ivan Pedeirn, Austrougarski prodor na Balkan – protektorat nad Srbijom 1879-1881, Kolo, XIII (2003) str. 130-146.

125


vojske počinje krajem ljeta1941. Organizacija je kasnila, a Talijani nisu dopustili osnivanje hrvatske ratne mornarice i hrvatske divizije u okviru Wehrmachta da ne bi bili izigrani. Tako je tek kajem 1943. Hrvatska dobila 22 divizije vojnika i zrakoplovstvo. Pišući o razlikama između četnika i partizana čitamo da četnici žele obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju, a partizani građanski rat i olakšati njemački pritisak na SSSR. Četnici nisu borbeni i rado surađuju s Nijemcima i Talijanima, vrše pokolje muslimana. Oni napuštaju borbu 1942. Potkraj rata četnici idu u partizane i na to ih poziva vlada Petra II. Karađorđevića. U zapadnoj Bosni broj katolika pada s 130.000 na 30.000, ali jaka je politička misao Stjepana Radića koji je spojio podudarnost nacionalnih i socijalnih pitanja. Na kraju rata izaslanik maršala Tolbuhina predlaže Paveliću da ih pusti preko hrvatskog teritorija na sjever Italije. Pavelić nije pristao jer se bojao Rusa, a bojao se i za Europu ako se Rusi ugnijezde na sjeveru Italije. Zbog toga Pavelić nije 1945. ni za savez sa SSSR-om. Generali Lorković, Vokić i Momčilo Đujić nadali su se da će se saveznici iskrcati u Rijeci. Onda bi formirali vladu na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Pavelić bi dao ostavku, a onda bi Vladko Maček preuzeo vrhovnu vlast. Međutim Pavelić je ove planove dojavio njemačkom poklisaru u Zagrebu von Kascheu. Komunisti nude generalu Edmundu von Glaise Horstenau savez sa angloamerikancima. Rusi su suglasni jer smatraju Balkan svojim. Onda je britanska vlada imenovala Ivana Šubašića predsjednikom jugoslavenske vlade u Londonu 1944. pa je on pokušao sklopiti sporazum s Titom i uspio utoliko što je Tito dobio svu vlast. Kad ovo čitamo stječemo dojam da potkraj rata nema borbi, ali ima dodira, pregovora i dogovora među raznim stranama koje nisu uvijek saveznici. Slijedi poglavlje Osvajanje Hrvatske, izlazak i predaja kod Bleiburga, prisilno vraćanje. Tada je 4. lipnja 1945. stigla zapovijed da se domobrani predaju Englezima, ne partizanima. Engleske vojne vlasti dobivaju upute da zarobljenike ne vraćaju prisilno, ali ih Englezi ipak vraćaju, manje Amerikanci, nikad Francuzi. Vladimir Bakarić je poklonio automobil engleskom generalu koji je izručio zarobljene domobrane partizanima – dvjema vojvođanskim divizijama sastavljenima od Srba. Počinje pokolj u Mariboru koji traje mjesec dana, a nastavlja se u Teznom. Srbi se hvale tko ih je više ubio. Marševi smrti. Kolone su prolazile pored česme. Tko bi se približio česmi, ubili bi ga. Seljaci u srpskim selima osobito su rado zlostavljali

126

Ivan Pederin

5 Ovim se pitanjem mnogo bavio Vladimir Geiger, o tome Borislav Bijelić, Doprinos Vladimira Geigera istraživanju sudbine Nijemaca u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na stanje poslije završetka Drugog svjetskog rata, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (2003) str. 203-207.

zarobljenike. Ubijali su svećenike, a i dva biskupa. Gonili su trudne žene u kolonama smrti i lupali ih. Kad bi neka od njih pobacila morala je onako krvava nastaviti hodati. Tragedija je i slovenskog naroda. Leo Rupnik je sa slovenskim domobranima natjerao partizane u bijeg 12.–19. rujna 1943. na rijeci Krki. Pokolj je i izgon njemačke etničke manjine u Jugoslaviji. Hrvatski Nijemci borili su se rame uz rame s Hrvatima protiv Srba u Prvom svjetskom ratu. Za šestojanuraske su diktature proganjani, pa su 1941. bježali u Mađarsku. Wehrmacht ih je novačio u SS diviziju „Prinz Eugen“. Oni su nestali preseljenjima, pokoljima u logorima, bijegom i deportacijama. Progoni su počeli početkom 1944. Oni su lišeni i građanskih prava, a na njihova mjesta naseljavaju se Crnogorci, Bosanci i Ličani. Njih 27.000 do 30.000 deportirano je u Rusiju u teretnim vagonima. U svibnju 1945. je pripadnik OZNE Momčilo Popović vodio pokolje njemačke djece. Njega su u Bonnu ubili u jugoslavenskoj ambasadi demonstranti. On je u toj ambasadi radio.Danas samo mali broj Nijemaca živi u istočnoj Slavoniji. To su Nijemci koji su deportirani u Austriju, ali su ih vratili pa su i ostali u Hrvatskoj.5 Ako sažmemo pogled u Drugi svjetski rat onda se tu ističe lik Churchilla koji je pošao u rat da očuva integritet Poljske, a nije ga očuvao jer je cijelu Poljsku dobio SSSR. Churchill je bio prije svega saveznik Staljina i Tita, a neprijatelj Hitlera. Taj rat bio je hrvatska nacionalna katastrofa. Mi smo tu imali vrlo velikih demografskih gubitaka, bili smo jedina republika koja je 1945. imala manje pučanstva nego li 1941., ali smo dobili Istru, Rijeku, Zadar, Kvarnerske otoke i Lastovo. Bleiburg je najveći pokolj Hrvata u našoj povijesti, tu je djelovala korjenitost staljinizma, točnije ruskog socijalizma i strahovita mržnja Srba koji su kažnjavali Hrvate zbog njihovog separatizma, a nisu mogli zamisliti Jugoslaviju u kojoj Srbi neće biti vodeća nacija. Na drugoj strani moramo istaknuti da hrvatski opisi bleiburške tragedije nisu osvetnički. U svim spisima hrvatske emigracije odzvanja gorki refren da su nas Hrvate, koji smo povijesno i po našem mentalitetu bili orijentirani prema zapadnim demokracijama napustile baš te demokracije, da smo sitniš za plaćanje njihovih malih dugova.

127


6 Stipo Pilić i Blanka Matković, Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, 56 (2014), str. 323-408.

7 Tako Jisteš, str. 66.

Drugi svjetski rat bio je katastrofa za Hrvatsku. Tu je došlo do velikih demografskih gubitaka ubojstvima kod Bleiburga, savezničkim bombardiranjem hrvatskih gradova i drugdje u svim hrvatskim gradovima i selima. Tad je mnogo Hrvata izbjeglo ili se iselilo. Osobit je gubitak što je tada ubijeno ili je izbjeglo mnogo školovanih Hrvata i to u doba kad smo imali samo jedno sveučilište u Zagrebu pa su npr. negdje do 1970ih godina velika većina direktora poduzeća u Hrvatskoj bili ljudi s osnovnom školom. Partizani su ubili mnogo školovanih ljudi u poslijeratnom Jasenovcu i drugdje.6 Komunisti su ipak ubili pisce Milu Budaka, Kerubina Šegvića, Gabrijela Cvitana, Ivana Softu, Alberta Hallea, Marijana Matijaševića, Andriju Glavaša, Zlatka Milkovića, Milivoja Magdića, Sibu Miličića.7

Emigrante je okupio urednik Vinko Nikolić, oni koji su živjeli u inozemstvu bili su isto tako Hrvati kao i mi u domovini. Hrvati su time postali svjetskom nacijom. Velik ih se broj vratio u Hrvatsku.

Kritički pristupi

131

Hrvatska jezično-pravopisna previranja i njihovi suvremeni odjeci

Nataša Bašić

HRVATSKA JEZIČNO-PRAVOPISNA PREVIRANJA I NJIHOVI SUVREMENI ODJECIPravopisni otklon Nikole Crnkovića

Pravopisna su previranja stalnica hrvatske jezične povijesti, nastala kao posljedica težnje za usavršavanjem pisanoga oblika književnoga (standardnoga) jezika. U ovom će se radu raščlaniti glavne točke hrvatskih dvostoljetnih pravopisnih prijepora, napose onih u prvoj polovici 20. stoljeća, koje su bitno odredile i naše suvremene dvojbe te usmjerile odgovore na njih. Među njima su i individualni izvaninstitucionalni prinosi, nerijetko u liku otklona od glavne matice. Takav otklon od suvremenih jezično-pravopisnih nadmetanja i stvaranje vlastitoga pravopisa u Nikole Crnkovića znak je pobune zbog pravopisnoga bezvlađa u hrvatskom javnom prostoru i nametanja dijela pravopisnih rješenja koja nemaju uporišta u glavnim razvojnim silnicama hrvatske pravopisne baštine.

***

Svoj položaj u suvremenoj hrvatskoj pravopisnoj zbrci Nikola Crnković definira kratko i nedvosmisleno: „Nije moje da određujem hrvatski pravopis, ali jest moje da ne pristajem na kukavnu, jugopodrepašku i neodgovornu jezičnonormativnu kakofoniju stvorenu u nas. Jednostavno se ovako pišući ćutim bolje.” (Crnković, 2007.: 16.)

„Bolje pravopisno ćućenje” izložio je u najkraćim crtama u bilješki rasprave Ante Tresić Pavičić i danas poticajan (Crnković, 2012.: 160)

„Polazište je u jasnom razlikovanju ustmenoga i pisanoga govora, zvukovna i likovna, tj. auditivna i vizuelna njegova predstavljanja. Grubo promatrano, na jednom je polu neposriedan ustmeni govor, načinski vrlo bogat i raznovrstan, dopunjen grimasama, gestama, „govorom tjela”, a na drugom je pisani govor kao krajnje reducirani oblik ljudske komunikacije. Razlike bipolarne suobstojnosti pismena izražavanja i ustmena govora

132

Nataša Bašić

uzajamno su opriečne koliko i srodne, jer su oba oblika komunikacije koliko tehnički različite, toliko istovjetne po namjeni, po komunikacijskoj svrhovitosti. Niemo i vizualno škrto pismo – abstrahirajmo ovdje raztrošne mogućnosti njegova grafičkog i iluminacijskog oblikovanja – ipak je zadržalo svoju bitnu prednost i namjenu: ono mora uvjek zadržati nepromjenjivu značenjsku istoznačnost, trajnu pojmovnu i sadržajnu istost, jasnoću i neupitnost, a koja je u ustmenoj komunikaciji prepuštena izvođačima i njihovoj uzajamnosti. Stoga su uzaludni pokušaji da se sve prednosti i sva milozvučja i osjećajni naboji ustmena govora pretoče u grafičku izražajnost, u gramatičke i pravopisne kanone. Jezikoslovac mora znati izričajne granice svoga nacionalnog jezika, ne smije (osim u iznimkama, dakako!) izlagati njegovu grafijsku verziju prokrustovskom natezanju ili kraćenju, ne smije ju obterećivati suvišnim dijakritičkim znakovljem, akcentuacijama i drugim fonologijskim priborom, ne smije smućivati grafijski jezik i svekoliku pismenu populaciju bagatelama iztančanih auditivnih preciznosti koje nisu u službi grafijskog kanona značenjske suvislosti i jasnoće. U tom smislu valja težiti da pismenost bude što jednostavnija i praktičnija, ujedno značenjski što jasnija i neupitna. Pisani se govor nipošto ne smije odreći tih postulata. Na prvom mjestu mora zadržati prvotnu značenjsku vriednost osnove svake rieči koju nikad ni pod koju cjenu ne smije izgubiti, učiniti dvojbenom ili neprepoznatljivom. Tvorac pravopisa, povodeći se za tankoćutnim fonologijskim svojstvima govornog jezika, koji iz bilo kojih razloga napusti značenjsku jasnoću jezika pismenosti, osiromašuje vlastiti jezik, olako ga prepušta svakovrstnom voluntarizmu i neukosti da ga zlorabi i unakazuje.”

***

Kada ili gdje prestaje izgovorni pravopis?

Pod pojmom „pravoga pisanja” u starijem su hrvatskom jezikoslovlju razumijevane grafijska, ortografijska, ortoepijska i gramatička pravilnost. Sve ih je u navedenoj pravopisnoj besjedi Crnković uočio i uspostavio među njima odnose te navijestio mukotrpnost pronalaska normativnoga pravopisnoga sustava koji bi većina prepoznala naravnim i po tom svojim. Razlog je tomu što granica između tvorbenoga ili morfološkoga i izgovornoga ili fonološkoga pravopisa još uvijek nije strukovno definirana pa otuda i svi nesporazumi.

Korijenskim ili etimološkim pravopisom razumijevalo se u 19. st. naslijeđeno višestoljetno pisanje koje na morfemskim granicama unutar riječi, kako korijenskih (radiksalnih) tako

133


i afiksalnih (prefiksalnih i sufiksalnih) morfema, uglavnom ne provodi fonološke zvučne i mjestotvorne ujednake te razjednake (promičba, razčešljati), a na razini višoj od riječi ne provodi ih nikako (s njim). Pogrješno je dakle implicirati starijemu hrvatskomu jezikoslovlju „etimologiziranje” u smislu traganja za etimonom ili korijenom riječi. Pod korijenom se razumijevalo ono što moderno jezikoslovlje naziva osnovom, korijenskim ili osnovskim (osnovačnim) morfemom (starohrvatski: tvorka). Tomu bi pravopisu zapravo odgovarao naziv morfološki, odnosno tvorbeni, kako ga naziva Búlcsu László (1994.), a preporučuje Pranjković (1996.: 96).

Fonetski ili blagoglasni pravopis na morfemskim granicama unutar riječi uglavnom provodi ujednake i razjednake (promidžba, raščešljati), a na razini višoj od riječi mjestotvornu ujednaku rijetko (š njim), pa bi njemu zapravo odgovarao naziv morfonološki, ako se morfonem definira kao obličnik varijetetnih fonema (promic- / promidž- / promič- : promicatelj, promidžba, promičnik; raz- / ras- / raš- / raž- : razotkriti, rastvoriti, raščetvoriti, ražđikati). Budući da se ravna po glasovnim, izgovornim, zakonima, u ovom se radu naziva izgovornim pravopisom, također u skladu s Lászlóovim nazivljem (1994.). Vinko Pacel mu daje naziv prilagodni pravopis (blagoglasni drži krivim nazivom), vjerujući da mu “u nas ne će prosinuti” (1860.: XI).

Kada su hrvatski vukovci pokrenuli akciju promjene pravopisa u Hrvatskoj, pisali su kako je hrvatski tvorbeni pravopis nesustavan, kako tobože nema tradicije do Gaja (Maretić 1889.: X), kao da se sedam stoljeća do Gaja u Hrvatskoj nije pisalo po načelima tvorbenoga pravopisa! Maretić čak piše knjigu od 400 stranica (1889.) da bi dokazao kako ni jedan stari hrvatski pisac nije u pravopisu dosljedan (1889.: XII). Zapravo je istina jednostavna, a i sam je Maretić nje bio svjestan: one riječi koje su znali morfološki raščlaniti, stari su pisci pisali miješanim pravopisom – tvorbeno i izgovorno (razčupati / rasčupati / raščupati / ražčupati), a one koje nisu, pisali su izgovorno, poput pčela, gdje, zdrav, zdenac. Ono što je veliki filolog zatajio jest da je broj tvorbenih zapisa u gradivu iz starije hrvatske književnosti, koje je sam izabrao i javnosti predočio, veći od broja izgovornih zapisa (Klaić, 1942.: 3; László, 1994.: 80).

Pravopisac Ivan Broz sastavio je 1892. pravila svoga Hrvatskoga pravopisa prema jeziku i pravopisu dvojice pisaca, Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića. Nigdje ne navodi razloge koji su ga nagnali da to napravi, ali je znakovito da pisac Crtica iz hrvatske književnosti, 1–2 (Zagreb, 1886.–88.), dakle vrstan poznavatelj njezine povijesti i njezina jezika, piše hrvatski pravopis na temelju okamenjena jezika pučke štokavske književnosti u redakciji i

134

Nataša Bašić

interpretaciji samo dvojice pisaca i to srpskih. Dakle Broz je napravio isto ono što je učinio i Maretić sedam godina kasnije pišući gramatiku: pod hrvatskim imenom ponudio je gradivo koje sa suvremenom hrvatskom jezičnom, kulturnom, književnom i pravopisnom zbiljom jedva da je imala ikakve veze.

Što je takav redukcionizam značio za hrvatski jezik i pravopis? Značio je odustajanje od onih obilježja hrvatskoga književnoga jezika i pravopisa koja su bila različita od Karadžić–Daničićeva jezičnoga i pravopisnoga modela. Dakle, namjesto hrvatskoga štokavskoga jekavskoga jezičnoga modela različitih padežnih oblika, izabire se novoštokavski ijekavski model dvosložne jatovske alternante u dugim slogovima i oblično reducirane sklonidbene paradigme, a u pravopisu tvorbeno se pravopisno načelo, koje je stoljećima pretezalo u hrvatskojezičnoj povijesti pisane forme zamjenjuje pretežitim izgovornim načelom.

Temeljno je načelo svoga pravopisa Broz izložio u 4. točki: „Glasovi u riječima hrvatskim i u riječima, koje se govore za hrvatske, pišu se u glavnome onako, kako ih uho čuje da se izgovaraju” (Broz 1892: 1).

Zapisi u kojima je Broz odstupio od izgovornoga pravopisa dijelom se poklapaju s Karadžićevima i Daničićevima – čuva u pismu skupine ds, dš i ts – točke 93, 125 i 126 (gradski, srodstvo, odsjeći; bratski, hrvatstvo), ali uvodi i pisanje skupina dc, dč i tc, tč kada su takvi zapisi razlikovni – točka 115 (mladca, mladče : mlatca, mlatče), a načelno u kategoriji vlastitih imena – točka 122 (Kadčić, Zabrdca) i “pisanju (ponajviše) književničkih riječi”, koje su sastavljene s prijedlozima nad, pod – točka 123 (nadcestar, nadčovječni, nadćutni, podcarinar, podčasnik, podčiniti ...).

Za istraživanje povijesti hrvatskoga jezika i pravopisa toga doba posebno je važna posljednja klasifikacijska skupina „književničkih riječi”. Naime tu Broz kao predmet pravopisnoga promišljanja uvodi knjižni jezik, što implicira da je riječ o zapisima viših stilova, koji su zahtjevniji u smislu jednoznačnosti i bolje razlikovnosti pismenina. Broz je zapravo u toj točki ozakonio ono što je u hrvatskom jeziku pisane forme živjelo stoljećima i što će ostati njegovim trajnim obilježjem: uz pretežno izgovorni zapis nužan je i određeni broj morfonološko-tvorbenih zapisa. Iz te se činjenice može zaključiti da je hrvatskomu jeziku primjereno ono pravopisno načelo ili onaj zapis koji zabilježenu riječ čini razlikovnijom te da nije važno preteže li u njem izgovorni ili morfonološko-tvorbeni zapis. Pitanje je samo

135


u kojim će se položajima i fonemnim skupinama unutar riječi morfološko-tvorbeni zapis primijeniti.

Toga je bio svjestan i Vatroslav Jagić kada je kritički ocjenjivao tendencijski pisanu Maretićevu raspravu Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima: „Ja sam za fonetički pravopis u našem jeziku iz razloga oportuniteta, kao što se uopće ovom pitanju ne može prići znanstveno, već samo s razlozima oportuniteta. (...) Veličina Vukova nije ni malo u fonetičkom principu njegova pravopisa, to zna prof. Maretić upravo kao i ja. Kako je ovaj besmrtni genij pisao братски mjesto брацки, одсјећи mjesto отсјећи tako bi mogao bez štete za njegov fonetički princip pisati i напредка mjesto напретка“ (Jagić, 1890.: 486).

Jagićeva je kritika zacijelo utjecala da Maretić popusti u tom odsječku, pa je u velikoj gramatici dopuštao i likove početci, dodatci, sudca, podčiniti, odnosno preporučivao „fonetičarima” da riječi mogu pisati i „etimologički, gdje misle, da po fonetici ne bi jasne bile” (1899.a: 31). Tako je pristaša „skrajnje fonetike” Luko Zore pisao čedče za talijanizam il bambinello (1892.: 218). Međutim, u školskom izdanju svoje gramatike Maretić se suprotstavlja Karadžiću i Brozu te dopušta dvostrukosti i u pisanju suglasničkih skupina ds, dš, ts, što je poradi disimilacijskih procesa vodilo daljoj izgovornoj prilagodbi zapisa (gospodstvo/gospostvo, odšetati/otšetati, kadšto/kašto, bogatstvo/bogastvo, prokletstvo/proklestvo; Maretić, 1899.b: 11), na kojoj će poslije ustrajati Aleksandar Belić pri izradbi zajedničkih srpsko-hrvatskih pravopisa 1930-ih godina.

To je bilo u suprotnosti s onim što je pisao desetak godina ranije, govoreći o Karadžićevu „finom taktu“ kojim je osjetio da u pravopisu treba paziti na jasnoću, da se riječi ne smiju u zapisu tako promijeniti da ih je teško prepoznati (bracki i ocjeći bili bi takvi primjeri). Čak se pozivao na Karadžićevu izjavu da je čuo ljude govoriti bratski i odsjeći. (Maretić, 1889.: VIII). Maretić je tada pisao: „I jezik na ime katkad kao da osjeća, da sila asimilacije uništava jasnoću riječi, za to odustaje od asimilacije i priańa uz jasnoću, makar mu i bila malo otvrda za izgovor (navodi primjere genitiva jednine imenica oblučac i riječca: oblučca, riječca, namjesto oblušca, riješca, vokative jednine imenica prosac i lažac: prošče, lašče, namjesto prošte, lašte, zatim glagole odšetati, nadživļeti namjesto očetati, naģivļeti“ (Maretić, 1889.: VIII).

Maretićeva stajališta o izgovornom pravopisu kao idealnom rješenju hrvatskoga pravopisnoga pitanja aktualizirao je ponovo potkraj 1930-ih Stjepan Ivšić u vrijeme još jedne pravopisne

136

Nataša Bašić

raspre, koja je nastala kao reakcija na nametnuta beogradska rješenja iz 1929. godine, što su vodila daljoj fonetizaciji pisane jezične forme. Iz kruga Hrvatske seljačke stranke, koja je u svojim glasilima (Hrvatski dnevnik, Hrvatski dom) čuvala tvorbeni pravopis, potekla je ideja da se on u Hrvatskoj i službeno obnovi. Riječ je bila o prijedlogu koji je implicirao političku odluku temeljenu na uvjerenju da će se tvorbenim pravopisom osigurati brana koja će napokon spriječiti srbijanska presezanja na hrvatski jezik i pravopis te omogućiti u budućnosti njihov samostalan razvitak. S obzirom na političku snagu Hrvatske seljačke stranke i njezin ugled u hrvatskom društvu, aktualna jezična zbivanja i jezično-pravopisnu beogradsku agresiju od 1918. godine, s velikom se vjerojatnošću moglo pretpostaviti da bi prijedlog Hrvatske seljačke stranke prošao da je imao potporu uglednih hrvatskih jezikoslovaca. Ona je, međutim, izostala.

U novopokrenutom časopisu Hrvatski jezik (1938.–39.) Ivšić na udarnom mjestu kao uvodni članak objavljuje raspravu Etimologija i fonetika u našem pravopisu, koja je u kasnijem hrvatskom jezikoslovlju ponijela pridjevke „glasovita” ili „čuvena”. Po jezikoslovnim kriterijima ona to ne bi mogla biti, jer ne sadržava izvorna Ivšićeva istraživanja, a veći dio njezinih zaključaka već je u trenutku pisanja potrla hrvatska jezično-pravopisna porabna norma. Glasovitost je mogla steći samo po sociolingvističkim posljedicama koje je imala za dalji razvitak hrvatske pravopisne politike. Iako se poziva na Maretićev autoritet, Ivšić ispravlja temeljnu Maretićevu slovopisno-pravopisnu zabludu da je „jedina zadaća pisma, da sasvijem odgovara živoj besjedi” (Maretić, 1889.: V), uočujući točno da „nipošto nije potrebno, da i pismo bude sastavljeno od glasovnih elemenata, od kojih je sastavljena živa riječ, šta više, takvo pismo nije svagda i najsigurniji i najbrži način da se prenese potpuno sadržaj žive besjede” (Ivšić, 1938.–39.: 6). Dapače, Ivšić izrijekom tvrdi da „fonetski pravopis slabi donekle analitički smisao” (1938.–39.: 13), što znači da su u pravu bili oni koji su upozoravali da „govedarenje” u jeziku i pravopisu vodi primitivizaciji najsavršenijega oruđa ljudskoga uma.1

Pa i Maretić, koji je pseudoargumentacijom i nasiljem bio uveo izgovorni pravopis u hrvatsku knjigu, pisao je posve drugačije u trenutku kada je ocijenio da u Hrvatskoj nema

1 Isto to u parafrazi Stanislava Šimića: „Tko piše po etimološkom pravopisu, nagoni sam sebe da misli, i uči se misliti: tko po fonetičnom, otupljuje se” (Jezik i pjesnik. U: PSHK, 102, Zagreb, 1975.: 113).

137


snaga koje bi mogle omesti ustoličenje izgovornoga pravopisa i vratiti hrvatsku pravopisnu povijest na razdoblje prije 1892. godine. Doslovce je napisao da je „fonetički pravopis (...) rđav (...) s toga, što on može gdjekoje riječi tako otrcati da nije svakome lako pogoditi, što znače” (1899.a: 29). U Jezičnom savjetniku ide i korak dalje tvrdeći kako „treba uzeti na um da je u pravopisu sve relativno i subjektivno, t. j. mi nemamo apsolutnoga merila, po kojem bismo mogli oseći, što je bolje ili gore, dali na pr. slatko ili sladko, zato ili za to” (Maretić, 1924.: XXX).

Ivšić, kao i Maretić i Jagić, znade da ni jedan živući jezik nema fonetskoga pravopisa niti ga može imati, koliko god se zapis nastojao primaknuti izgovoru, pa ipak proglašava hrvatske riječi „jedrim seljačkim dundarama” nasuprot „francuskim nježnim gradskim gospođicama” (Ivšić, 1938.-39.: 10). Dundarama bi nabolje odgovarao izgovorni pravopis, tvrdi on, budući da u pismu izaziva „vrlo neznatne promjene” (1938.–39.: 9). Usporedi li se to s njegovom kasnijom tezom „da mi možemo pisati, ovako ili onako, jer se pismo i pravopis mogu za svaki jezik po volji birati i mijenjati, ali izgovarati moramo samo na jedan način, koji odgovara biću našeg jezika” (Ivšić, 1942.: 285; isticanja autorova), postavlja se ponovo opravdano pitanje čemu tolika buka oko temeljnoga pravopisnoga načela u Hrvatskoj i zašto se toliko ustrajavalo na izgovornom pravopisu? Odgovor zacijelo nije da on najbolje odgovara naravi hrvatskoga jezika, nego je bio ključnim sredstvom političkoga sjedinjenja Hrvata i Srba u novonastaloj jugoslavenskoj državi. U njoj je srpsku kulturu određivala reformirana pismenost na temelju Karadžićeva izgovornoga pravopisa i potpuno odbacivanje stare srpske književnosti, pa se nastala jezično-kulturna praznina nadomještala starom hrvatskom štokavskom književnošću pod srpskim imenom Ivšić u krajnjoj konsekvenciji nije u pravu u tvrdnji da izgovornim prilagodbama unatoč u hrvatskim riječima ostaje dovoljno „netaknutoga” materijala da se može razabrati njihov smisao (1938.–39.: 9). Na stranu što je zanemario Maretićevu napomenu o „otrcanosti” pojedinih izgovorom izobličenih zapisa. Važnije je što Ivšić ne uviđa da pravopis riječi nije nagađanje nocije, nego je zapis kulturno nasljeđe, koji prolazi svoj naravni tijek s razvitkom jezika. Svaki ga naraštaj prilagođuje onoliko koliko mu je potrebno da bi jezik u pisanoj formi mogao normalno funkcionirati. Kada porabna norma dosegne razinu prevelike udaljenosti od propisane, intervenira se prilagodbom druge prvoj. U jezikoslovlju s dobro uređenom pravopisnom politikom propisane norme nikada ne prethode jezičnima, što, na žalost, u jugoslavenskom

138

Nataša Bašić

jezikoslovlju nije bilo tako. Otuda su se i korijenili svi hrvatsko-srpski jezični ratovi za spomenutoga razdoblja.

Ivšić nije bio sretne ruke ni u potkrjepi teze o „fonetičnosti” hrvatskoga pravopisa od samoga početka pismenosti. Budući da njegova istraživanja nisu bila izvorna, nekritički je prihvatio zaključke Maretićeve (1889.) i Pasarićeve (1892.). Naime već je u Maretićevu gradivu bilo dovoljno podataka da se zaključi da u hrvatskoj književnosti od njezina početka pa do 1830-ih godina, koje razdoblje gradivo obuhvaća, supostoje oba pravopisna načela – izgovorno i tvorbeno – s pretežitom prevagom tvorbenoga zapisa suglasničkih skupina, kako je pokazala spomenuta brojčana analiza B. Lászlóa (1994.: 80). To je dovoljnim razlogom da se posumnja u ispravnost teze o izgovornom pravopisu kao idealnom modelu za hrvatski jezik.

Odstupanje od apsolutnoga hvalospjeva izgovornomu pravopisu i primicanje objektivnomu sagledavanju hrvatske pravopisne problematike u Ivšića se nazrijeva u spoznaji da je za pojedinu riječ „najbolje ono pismo, u kojem je njezin pismeni simbol najrječitiji” (1938.–39.: 11). Na toj je spoznaji gradio svoja kasnija stajališta u pravopisnim previranjima 1941.–42. godine, kada se donosila ključna odluka o hrvatskoj pravopisnoj budućnosti.2 Ivšić tada u hrvatsku pravopisnu teoriju uvodi pojam funkcionalnosti, na kojem se temelji svaki racionalni pravopis: u pravopisu se bilježi „samo ono što ima svoju funkcionalnu vrijednost” (Ivšić 1990.–91.: 79; isticanje autorovo).

Burne 1940-e

Zbog nenaravnih okolnosti u kojima su se hrvatski jezik i pravopis našli u karađorđevićevskoj Jugoslaviji te posljedica koje je jugoslavenska jezična politika rashrvaćivanja na njih ostavila, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obama je pridavana osobita pozornost te su bili pod posebnom državnom skrbi. Već 28. travnja 1941. osnovan je Hrvatski državni ured za jezik kao središnja ustanova u čijem su djelokrugu bili poslovi nadzora jezika u javnoj usmenoj i pisanoj porabi (školske knjige, tisak, javni natpisi, kazalište, radio), potom jezično

2 Hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti to je razdoblje hrvatske pravopisne povijesti postalo dostupnim tek nedavno objavljivanjem zapisnika sa sjednica povjerenstva 1941. godine u časopisu Jezik (1990., 1991.). Gradivo je komentirao Ivo Pranjković (1996.).

139


savjetodavstvo, izradba osnovnih jezičnih udžbenika i priručnika (pravopis, gramatika, rječnik, nazivlje), suradnja s izvršnim državnim tijelima pri sastavljanju zakona te jezična promidžba (Provedbena naredba k zakonskoj odredbi o osnivanju Hrvatskoga državnog ureda za jezik; prema Samardžija, 1993.: 26–28). Očekivalo se da će hrvatska država jamčiti suveren i slobodan razvitak hrvatskomu jeziku u svim njegovim pojavnim oblicima.

No vlast su se i struka vrlo brzo sukobile. Namjesto da prepusti struci da organizira i vodi jezičnu politiku, vlast se u nju prekomjerno i nekompetentno upletala te prouzročila sukob, koji je urodio povlačenjem vodećih jezikoslovaca iz institucija koje su predstavljale službenu jezičnu politiku (Stjepan Ivšić, Blaž Jurišić, Petar Guberina, Kruno Krstić). Temeljna je zabluda vlasti bila što je vjerovala da će nasilje nad hrvatskim jezikom provedeno u jugoslavenskoj državi riješiti uvođenjem tzv. korijenskoga pravopisa i sastavljanjem popisa preporučenih riječi, kao da se i srpsko jezikoslovlje isto tako nije moglo vratiti svomu staromu pravopisu, koji je, jednako kao i hrvatski, bio pretežno morfološki, i kao da srpski jezikoslovci nisu mogli posegnuti za hrvatskim riječima s razlikovnih lista i ugraditi ih u srpski jezik, što su oni uostalom desetljećima prije uspostave NDH i činili.3 Vlast nije dopustila da struka sama odredi zadatke jezične politike i utvrdi otvorena pitanja hrvatskoga jezika i pravopisa te ponudi rješenja koja će se temeljiti na jezičnopovijesnim razlozima i potrebama hrvatske kulturne zajednice, pazeći pri tom da u održavanju stabilnosti hrvatske jezične i pravopisne norme ne bude velikih potresa i prevrata. Vlast je radila upravo suprotno: izravno je određivala i zadatke i rješenja, vođena političkim a ne strukovnim razlozima, nepotrebno se pri tom koristeći velikim gestama i riječima o samobitnosti i samosvojnosti hrvatskoga naroda kao jednoga od najstarijih europskih naroda s pismenom baštinom. To se činilo tragikomičnim u trenutku kada su predstavnici jednoga velikoga naroda – talijanskoga – gospodovali u Splitu, a drugoga – njemačkoga – u Zagrebu.

U takvim jezičnim i pravopisnim previranjima struci se među prvim pitanjima otvorilo propitivanje vukovskoga nasljeđa u onom dijelu u kojem se ono odreklo hrvatske jezične

3 Ovdje se ne će otvarati pitanje prekomjernoga unosa hrvatskoga leksika iz „šokačkih slovara” u srpski jezik u Karadžićevim rječnicima, koji nije bio izraz naravnoga odnosa dvaju jezika u dodiru nego temeljni zahtjev bečkoga političkoga programa, kojemu je Karadžić bio tek izvršiteljem, a imao je leksičke i druge razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika potrti, odnosno učiniti što manjima.

140

Nataša Bašić

i pravopisne baštine proteklih stoljeća. U tom je kontekstu valjalo rasvijetliti i ocijeniti utjecaj Tomislava Maretića, jednoga „od najtvrdoglavijih i najropskijih vukodubaca” (Krstić, 1941.b). Vukovcima je prigovoreno što su “čeprkajući po Vukovim djelima i mjereći narodni govor Vukovim mjerilima zaboravili na stvaralački razvoj jezika kao sredstva više uljudbe i na suvremenu književnost kao nepresušno vrelo jezične obnove” (Krstić, 1941.b). Pri tom se opetovano ustrajalo na razlikovanju književnoga jezika od organskih idioma („narodnoga jezika”) i podsjećalo da je književni jezik umjetno izlučeno jedinstveno sredstvo sporazumijevanja, koje se izgrađuje upravo zato da bi se uklonile jezične razlike među različitim govornicima istoga jezika. Podsjećalo se da je jezik najsigurniji čuvar narodne duše, najljepši odraz narodne povijesti, a savršen književni jezik dokaz kulturne zrelosti.

Hrvatski su jezikoslovci upozorili na Maretićevu neutemeljenu, upravo čudnovatu borbu protiv već usvojenih riječi u hrvatskom književnom jeziku tipa glazba, glazbenik, glazbalo, glasovir, kazalište, krasnosloviti, kolodvor, prosvjed, potom na nepostojanost kriterija koje je primjenjivao u progonu pojedinih riječi proglašujući ih jednom nevaljalima, drugi put dobrima jer je pronašao da se negdje govore (klesar, klesati), treći ih put odbijajući jer im nije znao postanje (latica, hodočasnik), a četvrti put jer nije razlikovao dijakroniju od sinkronije, pa je progonio riječ znanost (njem. Wissenschaft) jer imenice na -ost po njem znače ’svojstvo’ te znanost treba zamijeniti riječju nauka, iako je nauka u hrvatskom istovrjednica za njemačku riječ Lehre (Krstić, 1941.a,c; Guberina, 1941.; Cipra, 1941.). Maretić nije razumio da je svaki stupanj jezičnoga razvitka rezultat prethodnoga povijesnoga zbivanja te da sadržava svoje posebne odnose i dinamiku, koje uvjetuju društveno i kulturno stanje nekoga naroda u određenom trenutku. Iz tih je razloga riječ opasnost sastavni dio hrvatskoga leksika iako je došla iz srpskoga jezika, kao što su to cipela, kip i korov, iako su došle iz mađarskoga, vino i račun iz latinskoga itd.

Zbog široko postavljenih zaduženja u točkama 5-11 Provedbene naredbe k zakonskoj odredbi o osnivanju Hrvatskoga državnoga ured za jezik, ta se ustanova našla u središtu javnoga zanimanja te je danomice bila obasipana najraznovrsnijim jezično-pravopisnim pitanjima. Uredu su upućivani i upiti u vezi s novotvorenicama, često iz amaterskih pera, pa su njegovi suradnici morali javno podsjećati da nije zadatak Ureda stvaranje novih riječi i novoga jezika nego čuvanje staroga (Klaić, 1941.) i borba protiv barbarizama (Cipra, 1941.). Među suvremenim novotvorenicama Klaić je naveo samo 60-ak, ali su među njima

141


velik dio ipak oživljenice, zabilježene u Šulekovim, Filipovićevim ili Parčićevim rječnicima: izostavnik (apostrof ), opskrbište (aprovizacija), jaružar, jaružalo (bager), bitnica (baterija, topnička), bojna (garda), bojnica (bataljun), bojnik (major), brodopratnja (konvoj), brojidba (statistika), brzoglas (telefon), munjovoz (tramvaj), činored, redočin (rang), čovjekoljubno društvo (humano društvo), stegovni, zaptni (disciplinski), držanstvenik (oficijal), društvovan (socijalan), duhanar (trafikant), duhanarnica (trafika), dužnosnik, logornik, tabornik (stupnjevi u ustaškim organizacijama), prividnost (fikcija), slikopis (fotografija), istoznačnica (homonim), istozvučnica (sinonim), veleobrt (industrija), međutomni (inerimistični), istraživaonica (laboratorij), potrgovljenje (komercijalizacija), zatočničko zbiralište (koncentracijski logor), nakupina (konglomerat), udružba (korporacija), navjera (kredit), krugoval (radio), osposoba (kvalifikacija), dizalica (lift), krilatica, krilaš, letjelica, lijetalo (aeroplan, avion), potvarenje (materijalizacija), poboljšni (melioracioni), postavljatelj (monter), munjostrojarski (elektrotehnički), odabir (selekcija), rupčati, prorupčati (perforirati), promičba (propaganda), putničarstvo (turizam), sreditba (regulacija), samovoz (automobil), upravljač samovoza (šofer), promjenjivač (transformator), udjelba (vojni raspored), posvudašnjost (univerzalizam), vojnica (milicija), živoznanstvo (zoologija).

Za razliku od dosadašnjega uvriježena stajališta o razdoblju NDH kao rasadištu novogovora i novotvorenica, iz popisa bi se moglo zaključiti da je prevladavajuća odlika leksičkih gibanja uglavnom bilo posezanje za leksičkom baštinom diskvalificiranom vukovskim zahvatom u prethodnom razdoblju i njezino funkcionalno oživljavanje u dijelu zamjene međunarodnicâ. Strukovno je pak onodobno stajalište bilo da će se među zbiljskim novotvorenicama zadržati samo one koje budu dobro tvorene i općeprihvaćene (Klaić, 1941.). Zbog boljševizacije svekolikoga javnoga i kulturnoga života nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i progona svega vezanoga uz NDH dio dobrih novotvorenica nastalih u tom razdoblju nije na žalost uspio preživjeti (primjerice dvokolica za bicikl,4 putničar, putničarstvo za turista, turizam).

Organizirana je strukovna akcija u purističkim zahvatima bila dobrodošla, ali se valjalo čuvati poluznalaca i amatera, koji su mogli nanijeti struci nesagledivu štetu. Upravo je o tom progovorio Kruno Krstić, kada je upozoravao na oprez u purističkom radu. Pod krilaticom „čuvati život narodnoj riječi pod tuđinskim naplovom” (Krstić, 1943.) vrlo je

4 Ali je u jeziku ostala trokolica za tricikl.

142

Nataša Bašić

razborito i s istančanim osjećajem za mjeru njegovao kulturu hrvatskoga književnoga jezika, navodeći povijesne i lingvističke razloge pri izboru pojedinih riječi i oblika. Po Krstićevoj ocjeni nije prava vrijednost purističkih nastojanja u novotvorenicama nego u „obćenitom pomlađivanju osjećaja za narodnu – pučku – rieč”, odnosno u „vraćanju jezika na svoje vlastito bogatstvo, na ono što već postoji, živi, diše, ali je tuđinskim zamjenama potisnuto” (Krstić, 1943.).

U razdoblju NDH najviše je sukoba bilo zbog pravopisa. Maretiću je s pravom pripisana glavna odgovornost za prelazak na Karadžićev pretjerani fonetsko-fonološki pravopis i izgrađivanje Karadžićeva kulta bez pravoga uporišta u samoj povijesti hrvatskoga jezika, koja je prije i nakon Karadžića imala svoj samostalni i samosvojni tijek. Posebno mu je prigovarano da je takav zaokret učinio iako je znao da izgovorni pravopis „može gdjekoje riječi tako otrcati, da nije svakome lako pogoditi što znače” (Maretić, 1899.a: 29). Upravo je taj Maretićev navod istaknuo Klaić u predgovoru Korienskomu pisanju iz 1942. S toga su polazišta kritizirani i Maretićevi učenici, napose Stjepan Ivšić, kojemu se zamjeralo što se protivio vraćanju hrvatskoga pravopisa na dobrozovsko, odnosno domaretićevsko razdoblje. Kritičari su izgovornoga pravopisa tvrdili da bi se obnovom stare pravopisne baštine omogućio hrvatskomu pravopisu naravan razvitak u budućnosti i ponovo uspostavila prekinuta spona s višestoljetnom hrvatskom pisanom riječi.

Ostave li se po strani izrazita politička motiviranost odluke o uvođenju morfonološkoga pravopisa te onodobna strukovno neutemeljena argumentacija da se organski idiomi uvijek služe izgovornim pravopisom, a književni jezici morfonološkim (A. B. Klaić, prema Samardžija 1993.: 180), strukovni prijepor o naravi hrvatskoga pravopisa ostao je i dalje otvorenim. Struka se naime razišla u ocjeni je li stari hrvatski pravopis bio pretežno fonološki („fonetski”), kako su to dokazivali Maretić i Ivšić, ili je pak bio pretežno morfonološki („korijenski”), kako su tvrdili Stojković i Klaić. Zapravo je bilo teško odrediti što je to „korijenski” pravopis. Načelno se pod njime razumijevalo da se riječi potekle od istoga korijena ili različiti oblici iste riječi u pismu što više približe, sukladno glasovnoj naravi jezika, pravopisnoj predaji i razumnoj ekonomiji pisanja i širenja pismenosti. Tu je granicu Kruno Krstić teoretski odredio na sljedeći način: „hrvatski pravopis odriče se glasovnog načela ondje, gdje je glasovni oblik vrlo bliz pisanome, a glasovno bi pisanje okrnjilo većem broju riječi zajednički izvorni sklop (t. zv. korijen) u znatnijoj mjeri, dovelo do zabune

143


u značenju ili oteščalo razumijevanje” (Krstić, 1941.d). Praktično ju je trebalo utvrditi pravopisno povjerenstvo.

Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu,5 Ivšić se svojim znanstvenim autoritetom zauzeo 1941. zajedno s Blažom Jurišićem, ravnateljem Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, te uglednim jezikoslovcima sveučilišnim profesorima i književnicima Dragutinom Boranićem, Franjom Fancevom, Stjepanom Bosancem, Nikolom Andrićem, Stankom Petrovom, Julijem Benešićem, Dragutinom Šafarom, Ljudevitom Jonkeom, Franjom Ciprom, Petrom Guberinom, Milanom Ratkovićem i Krunom Krstićem da se Ministarstvu bogoštovlja i nastave Vlade Nezavisne Države Hrvatske predloži zadržavanje umjerenoga izgovornoga („fonetskoga”) pravopisa s manjim promjenama u prilog tvorbenomu („korijenskomu”) pravopisu radi uklanjanja dvosmislenosti nekih oblika.

Ti su prijedlozi hrvatskih jezikoslovaca i akademika prihvaćeni ministarskom naredbom o hrvatskom pravopisu, koju je 23. lipnja 1941. potpisao doglavnik i ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak. Njome se zapravo mijenja Boranićev pravopis u onim dijelovima koji su bili nametnuti hrvatskoj strani u jugoslavenskom razdoblju. Za ovu prigodu izdvaja se prvih deset točaka naredbe: 1. fonem /đ/ ne alternira sa /ć/ u primjerima tipa žeđca, vođstvo;6 2. u imenica muškoga roda na -tak i -dak suglasnici t i d ostaju ispred c bez promjene (početak – početci, patak – patci, zadatak – zadatci, cvijetak – cvijetci, redak – redci, dohodak – dohodci, predak – predci); u imenica na -tac i -dac čuvaju se u pismu t i d u onim riječima koje su po njima značenjski razlikuju (mlatac – mlatci, mladac – mladci); 3. u imenica muškoga roda na -lac ne alternira l//o na kraju sloga u imenica tipa stolac – stolci, dolac – dolci; 4. u imenima mjesta na -dak, -dac ne provodi se zvučno jednačenje u sklonidbi (Medak – Medka, Gradac – Gradca). 5. u složenicama d ne alternira sa t na morfemskoj granici ispred s, c, š, č, ć, (odsjek, predsjednik, odcijepiti, odšetati, kadšto, nadčovječan, odćušnuti), a ostaje nepromijenjeno i u složenicama s prijedlozima nad i pod u riječima kojima se označuje viši ili niži položaj u službenim zvanjima ili zanimanjima (nadporučnik, podpredsjednik); 6. futur I. piše se rastavljeno (dat ću, past ću); 7. skupina -tk- u zamjenica redovito se piše (tko, netko, nitko, svatko); 8. fonem /h/ uvijek se piše i ne alternira sa /v/ ili /j/ u primjerima

5 Ivšić nije prihvatio ponuđeno mjesto ravnatelja Hrvatskoga državnoga ureda za jezik.6 Lik vođstvo ne bi pripadao hrvatskomu standardnomu rječničkomu fondu.

144

Nataša Bašić

tipa duhan, kuhinja; 9. imena iz drugih jezika koji se služe latiničnim pismom pišu se kao u jeziku izvorniku (Rousseau, Dumas, Goethe, Shakespeare), a usvojenice u obliku kakav je udomaćen u hrvatskoj kulturnoj sredini (Homer, Helen, historija, hereza, kemija); 10. u dvočlanim imenima mjestâ velikim se početnim slovom pišu oba člana bez obzira na to je li opća imenica u pravom ili prenesenom značenju (Dugo Selo, Stubičke Toplice) (prema Klaić, 1942.: 14–16).

U skladu s navedenim načelima Franjo Cipra, Petar Guberina i Kruno Krstić izradili su Hrvatski pravopis, ali je njegovo tiskanje zabranjeno. Sačuvan je u korekturnim špaltama te kao prvorazredni povijesni dokument objavljen 1998. godine. Odlikuje ga očuvanje temeljnih značajka hrvatskoga pravopisanja druge polovice 19. st. s Maretić – Broz – Boranićevom novinom karadžićevskoga postanja u bilježenju dvoglasničkoga /ie/ troslovom ije, ali se pri tom ističe njegov jednosložni ostvaraj (str. 14). Posebna je vrijednost toga pravopisa težnja sustavnijoj jekavizaciji narječne osnovice, jednako u pisanju riječi s dugim predmetkom prijē- (prijeboj, priječnica, priječnik, prijedlog, prijedor, prijeglas, prijegon, prijegor, prijeklet - ‘pregrada’, prijeko, prijekop, prijekor, prijekoran, prijekrst, prijelaz, prijelog, prijelom, prijenos, prijepek, prijepis, prijeplet, prijepor, prijeporan, prijerov, prijesad, prijesadnica, prijesan, prijesjek, prijestup, prijetvor, prijevez, prijevjes, prijevod, prijevoj, prijevor, prijevoz; ali pregib, pregled, prekid, presjek, prezir iako se i u hrvatskim izvorima moglo naći i -ije-potvrda) te u bilježenju riječi sa skupinom Srje7. Iako ima nedosljednosti, Srje zapise autori navode ne samo u pojedinim riječima (bezgrješan, bezgrješnost, crjepovi, crjepar, crjepić, crjepovlje, drjemovan, grjehota, grješan, grješnica, grješnički, grješnik, krjesovi, modrjeti, nepogrješiv, ogrjev, pogrješan, pogrješiv, pogrješka, strjelica, strjelovit, strjeljač, strjeljana, strjeljivo, suždrjebna, vrjesovi, vrjednoća, vrjednosnica, vrjednota, ždrjebad, ždrjebanje, ždrjebica, ždrjepčić) nego i u nekolikim kategorijama: nesvršeni učestali glagoli (odrješivati, okrjepljivati, potkrjepljivati, prostrjeljivati, razdrješavati, sprječavati, zaprječivati), glagolske imenice (odrješenje, otrježnjenje, razrjeđivanje), pridjevni stupnjevi (trijezniji [!], vrjedniji).

Nakon što je vlast zapriječila objavu toga pravopisa, podnio je ravnatelj jezičnoga ureda Blaž Jurišić 10. kolovoza 1941. prijedlog za izradbu novoga pravopisa, ali ni on nije bolje prošao. U njem stoji kako potreba za radikalnim zahvatom u pravopisu nema i kako je

7 S = suglasnik

145


narod sadašnjim zadovoljan te da bi se „hrvatska ustaška revolucija zasad imala ograničiti na to, da iz hrvatskoga pravopisa odmah ukloni ono Pravopisno uputstvo, što ga je god. 1929. nametnulo Hrvatima beogradsko ministarstvo” (Jurišić, 1989.–90.: 125), a sve ostalo da bi trebalo raditi postupno i sa strukovnim razlozima. Jurišić je još jednom rezimirao lipanjske naputke: povratak banovinskomu pravopisu iz 1940. godine te provedbu manjih zahvata u pisanju dijela suglasničkih skupina gdje se ne bi bilježile zvučne ujednake (tzv. sljubljivanja): 1. u prefiksima ob-, nad-, od-, pod-, pred-; 2. u sklonidbi imenica muškoga roda s tzv. nepostojanim a koje završavaju na -(a)c, -(a)k, -(a)t; 3. ispred dočetnoga -sti,- ski,- stvo (Jurišić, 1989.–90.).

Međutim, Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu br. CCXLIX-1083-Z.p.-1941. od 14. kolovoza 1941. propisan je tzv. korijenski pravopis i imenovano povjerenstvo koje je imalo utvrditi njegova načela. U njegovu su sastavu bili Blaž Jurišić, Marijan Stojković, Franjo Cipra, Kruno Krstić, Josip Mišić, Nikola Rončević i Ljudevit Jonke. Iz objavljenih zapisnika o radu toga povjerenstva (Dokumentacija, 1990.-91.) razabire se da je većina njegovih članova bila protiv korijenskoga pravopisa, a na tragu Ivšićeva stajališta kako „glasovna građa hrvatskog jezika neumoljivo traži u temelju fonetski pravopis” (Dokumentacija, 1990.–91.: 6). Uz Ivšića i Jurišića „korijenskomu” se pravopisu posebno protivio Kruno Krstić, držeći kako pravopisno pitanje treba odgoditi za neko drugo, mirnije vrijeme, napose stoga što bi se dirnulo u navike stotina tisuća pismenih ljudi pravopisom kojemu baš i nije jednostavno odrediti temeljno načelo (Dokumentacija, 1990.–91.: 10, 11). Krstić je čak ponudio i ostavku na mjesto u povjerenstvu (Dokumentacija, 1990.–91.: 19) kad je procijenio da će vlast iznuditi pravopis koji „hrvatskoj pismenosti ne koristi nego škodi” (Dokumentacija, 1990.–91.: 11), a u članku Zakon i red u jeziku javno je napisao da je Zakonska odredba od 14. kolovoza „samostalna odluka” (Krstić, 1941.d) nametnuta protivno volji hrvatskih jezikoslovaca.

Nedvojbeno je da su Ivšićev znanstveni autoritet i njegova argumentacija bili odlučujućima u konačnom stajalištu članova povjerenstva. Ivšić se, podsjetimo, još uoči osnutka Banovine Hrvatske bio suprotstavio pritiscima koji su dolazili iz redova HSS-a da se uvede morfonološki pravopis. Tako je 1937. uspio uvjeriti Mačeka da se u glavnom stranačkom glasilu Hrvatskom narodu nakon kratkoga pokusa s morfonološkim pravopisom opet vrati fonološkomu, a najupornijega zagovaratelja morfonološkoga pravopisa među haesesovcima,

146

Nataša Bašić

Rudolfa Hercega, predsjednika Seljačke sloge, i njegova, kako ga nazva (ne bez poruge), „eksperta” Izidora Škorjača, otpravio je s pravopisnih razgovora neobavljena posla, dapače strukovno toliko demoralizirao da HSS nakon uspostave Banovine nije više ni zahtijevao uvođenje morfonološkoga pravopisa u škole i urede (Ivšić, 1990.–91.: 77). Zastupajući, na Maretićevu tragu, tezu o hrvatskom jeziku kao najblagoglasnijem među slavenskim jezicima i visokoj prozirnosti njegova fonološkoga sustava, Ivšić je, svjestan nemogućnosti stvaranja pravopisa koji bi bio dosljedno fonološki, odnosno dosljedno morfonološki, tvrdio da je hrvatskomu jeziku fonološki pravopis primjereniji (Ivšić, 1938.–39.).

U pravopisnim previranjima za NDH on je to stajalište dijelom ublažio, ali je ipak dokazivao da se u G jd. riječi otca u hrvatskom jeziku fonem /t/, za razliku od ruskoga, ne izgovara, pa ga stoga ne treba ni pisati (prema Ivšić, 1990.–91.: 79), što se ne poklapa s kasnijim stajalištem hrvatskih jezikoslovaca da „fonemski skupovi dental + afrikat predstavljaju zapravo, fonetski gledano, duge afrikate” (Brozović, 1972.–73.: 133), koje upravo u fonološkom pravopisu zbog njegove dosljednosti treba bilježiti: „ono što je fonološki /tc/ i /tč/, treba pisati tc, tč (odnosno, gdje za to ima oslonca u tradiciji, u nekim osnovama i dc, dč), a fonetska će realizacija biti /cc/, /čč/ (redovno) ili /c/, /č/ (u brzu ritmu i sl.)” (Brozović, 1972.–73.: 140).

Iz tih dviju interpretacija istoga problema zaključuje se da hrvatskim jezikoslovcima ni jednoga naraštaja nije bilo jednostavno razriješiti neke hrvatske pravopisne dvojbe. Ono što je ipak većini bilo zajedničko 1941. godine jest gotovo jednodušno stajalište da u prekomjernu morfonologizaciju pravopisa, kakva se zahtijevala kolovoškom uredbom iz 1941. godine, ne treba ići.

Pravopisno je povjerenstvo na kraju predložilo načela koja su umnogome ublažila zahtjev za radikalnim morfonološkim pravopisom, unijevši u njih mnoga obilježja izgovornoga pravopisa. Odlikuje ih neprovođenje zvučnih ujednaka („sljubljivanja”) suglasnika u tvorbi riječi na morfemskim granicama prefiksa i osnove (odkopati, uzklik, obćina, obseg), osnove i sufiksa (klubski, robstvo, svjedočba, uručbeni) te u sklonidbi imenica muškoga roda s tzv. nepostojanim a (vrabca, svezka, napredka, otca, sudca). Pri tom se uvode izuzetci u tvorbi na morfemskoj granici prefiksa i osnove: prijedlog s (zgrada, zbor, zgodan); prijedlozi s dočetnim -z gube ga u pismu pred osnovama koje počinju sa s, š, z, ž ako to ne zahtijevaju razlozi jasnoće (ustati, rastati, rasap, raširiti, iživjeti; ali uzživjeti : uživjeti se); dočetno prijedložno -d ne piše se pred t i d ako to ne zahtijevaju razlozi jasnoće (otrgnuti, otraga,

147


otuda; ali podtajnik). Na morfemskoj granici osnove i sufiksa -ski, -stvo sve se ujednake provode (muški, engleski, mnoštvo, uredništvo).

Da bi svojim stajalištima dali veću znanstvenu snagu, zatražili su o prijedlozima i Ivšićevo očitovanje s naslova rektora zagrebačkoga Sveučilišta. Ivšić ga je napisao 20. veljače 1942, a supotpisali su ga Dragutin Boranić, Tomo Matić i Blaž Jurišić. Ostajući vjeran svomu temeljnomu stajalištu „racionalnoga pravopisa, po kojem se piše samo ono što ima svoju funkcionalnu vrijednost” (prema Ivšić, 1990.–91.: 79), što znači da je razlikovno, Ivšić je Ministarstvu nastave predložio da se zadrži postojeći pravopis kakav je primjenjivala Matica hrvatska s tom promjenom da se ne izvršuje asimilacija po zvučnosti u trima slučajevima: 1. u prefiksima ob-, nad-, od-, pod-, pred-; 2. u sklonidbi imenica muškoga roda s nastavkom -(a)c, -(a)k, -(a)t; 3. ispred infinitivnoga -sti (Ivšić, 1990.–91.: 84), što se poklapalo i s Jurišićevim prijedlogom iz kolovoza 1941.

Izneseni prijedlozi pravopisnoga povjerenstva nisu bili prihvatljivi zagovornicima veće pravopisne „korijenitosti”. Pritisak na Hrvatski državni ured za jezik za većom morfonologizacijom pravopisa bio je toliki da je najposlije s ravnateljske dužnosti odstupio Blaž Jurišić, a njegovo mjesto preuzima Izidor Škorjač, bivši predstojnik Vladina Odjela za prosvjetu. Ured je 1942. izdao knjižicu Koriensko pisanje u redakciji Adolfa Bratoljuba Klaića u kojoj su donesena nova pravila korijenskoga pravopisa s pregledom njime obuhvaćenih suglasničkih skupova. Autor napominje da pisati korijenskim pravopisom znači paziti na postanak riječi, a ne na izgovor, kako je to činio dotadašnji fonetički pravopis, temeljen na izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i mjestu tvorbe te njihovu ispadanju. Izričito napominje da korijenski pravopis ta tri načela izgovornoga pravopisa napušta „samo djelomice, i to jedno više, a drugo manje” (Klaić, 1942.: 30).

Pod većim se napuštanjem razumijevalo neizjednačivanje suglasničkih skupova po zvučnosti, u čem se odstupa samo pri promjeni bezvučnoga k u zvučno g u primjerima tipa gdje, svagda, odnosno pri promjeni bezvučnoga s u zvučno z u riječima tipa zbor, zdrug, zgrada, zgoda, u kojima se posve izgubila svijest o njihovu postanku, tj. o prijedložnom s- u njihovu početnom slogu. Tim su pravilom obuhvaćeni sklonidbeni likovi imenica na -(a)c, -(a)k i -(a)t te pridjeva na -(a)k, a u tvorbi riječi suglasnici pred imeničnim dočetcima -ba, -benica, -benik, -bina, -ce, -čanik, -čanin, -če (-čad), -čica, -čić, -ka, -kinja, -ko, -ština, -tina, -tvo te pridjevnima -čan, -čiji i -ki. Nazivom dočetak obuhvaćeni su i sufiksi i završetci riječi, što se

148

Nataša Bašić

odrazilo u interpretaciji morfoloških odsječaka u tvorbi imenica sufiksom -stvo tipa drug i vitez, gdje se namjesto o alomorfnim osnovama druž- i vitež- govori o ž kao „sekundarnom korjenitom suglasniku” (Klaić, 1942.: 31). O „sekundarnom korjenitom suglasniku” namjesto alomorfnim osnovama govori se i u tvorbi pridjeva sufiksom -ski u pridjeva tipa filoložki i vitežki (Klaić, 1942.: 31). Posezanje za alomorfnim osnovama u tvorbi dijela imenica i pridjeva svjedoči u prilog tezi da se i korijenski pravopis odriče „korijenitosti” radi uspostavljanja veze s osnovom iz koje se generira najviše likova iste porodice pojedine riječi.

Novim se pravilima u Korijenskom pravopisu u tvorbi riječi ne dopušta izjednačivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe kada je s njim spojeno izjednačivanje po zvučnosti i ispadanje suglasnika i to u tvorbi sufiksom -čić (obrazčić) i -stvo (junačtvo, proročtvo, uredničtvo) te predmetcima bez-, iz-, raz-, uz- (izčekivati, izšarati, izžimati, razžariti, uzčuvati). Ispadanje suglasnika ne dopušta se u pisanju podvojenih suglasnika u složenicama kada je to potrebno zbog značenja riječi (poddijalekt, poddnevnik, bezznačajan, bezzvučan, nuzzarada).

Knjižica Koriensko pisanje imala je premostiti razdoblje do službene uspostave „korijenskoga” pravopisa, koji je uveden 1. siječnja 1943. i objave službenoga Hrvatskoga pravopisa Ureda za hrvatski jezik. On je objavljen 1944. u redakciji Franje Cipre i Adolfa Bratoljuba Klaića. U njem se korijenski ili etimološki pravopis definira kao onaj koji „pazi na postanak rieči, tj. čuva glavni dio rieči (korien i osnovu) i vezu s drugim sličnim riečima te u suglasničkim skupovima ostavlja uglavnom netaknute neke suglasnike, koji se u govoru mienjaju ili izostavljaju po glasovnim zakonima“(str. 39). U skladu s tim tvorbeni je zapis u sklonidbi osim imenica muškoga roda s tzv. nepostojanim a, obuhvatio i imenice ženskoga i srednjega roda te pridjeve. Piše se dakle i bilježka, pripovijedka, klubko, srdce; težki, težka, težko. U tvorbi pak imenice kojima osnova završava dočetnima -c, -č, -k, -g, -z, -ž zadržavaju dočetne suglasnike pred sufiksima -ski i -stvo: englezki, mužki, množtvo, uredničtvo.

Tvorbeni obrazac posljednje kategorije nije lingvistički točno interpretiran u pravopisnim naputcima ne samo nerazlikovanjem nastavka od sufiksa nego i netočnom morfološkom segmentacijom riječi. Tako pravopisno povjerenstvo (Dokumentacija, 1990.–91.: 23) u Bilješki uz III. točku napominje da se „spomenuti nastavci (tj. -ski, -stvo, -sti; napomena N. B.) ne smiju zamijeniti s nastavcima -ski, -ški, -štvo, kod kojih su s ili š nastali od dva suglasnika”. Klaić izbjegava morfološku artikulaciju govoreći o dočetcima -ki, -zki, -žki te

149


-tvo, -čtvo, -žtvo, ne razjašnjujući što pripada kojemu segmentu (1942.: 22), a Cipra–Klaić u posebnom paragrafu napominju: „Imenice s dočetkom -tvo, koji je postao od nastavka -stvo otpadanjem glasa s (...), pred tim dočetkom ostavljaju u pismu osnovne glasove č i ž, koji su postali od korjenitih c-k, g-z” (1944.: 41), što je ponovljeno i u paragrafu 205.

Odstupanja od tvorbenoga zapisa koja je predložilo pravopisno povjerenstvo prihvaćaju se samo u tvorbi s prijedlogom s (zbor, zgoda, zgrada, zdjela, zdravlje, zgodan, zgrabiti, ozbiljan, suzbiti) i u Klaićevu priručniku (1942.: 23) i u Cipra–Klaićevu Hrvatskom pravopisu (1944.: 42); u ostalim kategorijama rješenja su različita. Klaić (1942.: 23) navodi i suglasničku skupinu stl (rasla, raslina, sraslica) (što prihvaća i Hrvatski pravopis 1944.) te posebnu kategoriju riječi „u kojima se veza s korienskim suglasnikom više ili manje zatrla, odnosno u kojima se pisanje po zvučnom načelu obćenito potvrdjuje iz velike daljine”: braco, djeca, dječji, dječak, gdje, iza, kriška, luckast, ljestve, mast, natjecati se, natječaj, nozdrva, očinski, očuh, poočim, požnjak, predšasnik, priča, srčan, svečan, vazda, vježba, vršnjak, zapučak, zgusnuti se i dr. U Hrvatski pravopis (1944.) nisu uvršteni nozdrva i vršnjak, a prema imenici otac u njem se u svim izvedenicama u pismu čuva osnovsko t (otčinski, otčuh, pootčim), kao i u imenice predšastnik.

Klaićev priručnik (1942.: 23) i Cipra–Klaićev Hrvatski pravopis (1944.: 43) propisuju čuvanje zubnika d i t u pismu iza s, z, ž, š u skupovima triju suglasnika te ispred suglasnika c, č, s, š: bolestna, izvlastba, dužnostnik, pestnica, šestnaest, daždka (< daždak; drugo je dašak), grozdna (< grozdan; drugo je grozna); Mletci, patče, govedče, srdčan („koji se odnosi na srdce”; drugo je srčan), hrvatština, gospodština i dr.

Razlozi pravopisnim promjenama počivali su u nastojanju da se uspostavi naravna veza s hrvatskom pisanom baštinom prethodnih stoljeća, što je razumijevalo uspostavu neprekinute pravopisne okomice u rasponu od više stotina godina. Time se ne samo isticala hrvatska višestoljetna pismenost nego se i podsjećalo na višestoljetna narodna izvorišta hrvatske kulture i pismenosti, koje mnogi europski narodi nisu imali. Među obnovljenim hrvatskim pravopisnim stalnicama poseban komentar zavrjeđuje povratak bilježenju dvoglasnika, postanjem duge jatovske alternante, digrafom ie. U odnosu na maretićevko-brozovski zapis ije, koji je fonološki interpretiran kao dvoslog, povratak tradicionalnomu hrvatskomu zapisu ie, koji se interpretira kao jednoslog, fonološki je opravdaniji i bolji.

150

Nataša Bašić

U Klaićevu Korienskom pisanju iz 1942. nalaze se pravila o pisanju dvoglasa ie i njegove kratke alternante je. U njem se izgovorna osnovica hrvatskoga književnoga jezika ponovo točno definira kao jekavska (str. 25),8 pa se u skladu s tim napušta vukovska zabluda o dvosložnoj fonološkoj vrijednosti duge jatovske alternante i njezino bilježenje troslovom ije te vraća stara hrvatska grafija ie. Time je ujedno ispravljen i najveći nedostatak vukovske norme – raskorak između fonološkoga sustava hrvatske standardne štokavštine i njezina pravopisa, koji se, nota bene, deklarirao kao fonološki. Isto se postupilo i u Cipra–Klaićevu Hrvatskom pravopisu iz 1944. godine, gdje se duga jatovska alternanta definira kao jednosložno nerastavljivo ie (str. 34).

U skupini Srje s pokrivenim r prema Provedbenoj naredbi iz kolovoza 1942. valjalo je pisati samo e (Klaić, 1942.: 20) (vrieme – vremena, brieg – bregovi, priek – preči), ali se, zacijelo s osloncem na zabranjeni Cipra–Guberina–Krstićev pravopis, dopuštalo crjepovi, pogrješka, strjelica, vrjednoća. Time je broj Srje zapisa povećan, što je bilo u skladu s hrvatskom pisanom i govornom praksom, koja je stoljeće i pol išla usuprot Karadžić–Kušar–Broz–Maretićevu pravilu. Pravilo po kojem su oni stalnicom hrvatske jekavske pismenosti pripada sustavnim pojavama unutarnjega jezičnoga ustroja: ako se dugo ije krati u je, onda se krati bez izuzetka bio pred njim r ili koji drugi suglasnik: slijep : sljepoća, lijep : ljepota; vijest : vjesnik; riječ : rječnik, grijeh : grješnik; zvijezda : zvjezdica, rijeka : rječica, strijela . strjelica; snijeg : snjegovi, brijeg : brjegovi; lijep : ljepši; prijek : prječi; ucijepiti : ucjepljivati, istrijebiti : istrjebljivati; odlijepiti : odljepljivati; otrijezniti : otrježnjivati. Iz tih razloga Srje ostaje ne samo u riječima ogrjev, razrjeđivati, rješenje, rječnik, rjeđi nego i u izvedenicama imenica criep (crjepar, crjepara, crjepić, crjepovi, crjepovlje), grieh (grjehota, grješan, grješnički, grješnik, pogrješka, pogrješan, pogrješiv, pogrješivati, zgrješenje), rieč (uzrječica), striela (strjelica, strjelimice, strjelomet, strjeljač, strjeljački, strjeljana, strjeljivo) te glagola riešiti (odrješnica, odrješenje, odrješit, odrješivati, razrješenje, razrješiv, razrješivati, razrješivost, razrješni, razrješnica) i pridjeva vriedan (vrjednoća, vrjednota).

I u Cipra–Klaićevu Hrvatskom pravopisu iz godine 1944. propisuje se u kratkim slogovima iza pokrivenoga r alternantno e (vremena, bregovi, preči, prenositi), a tek u pojedinačnim primjerima je u riječima ogrjev i izvedenicama riječi grieh, što je smanjenje broja takvih

8 Takvom su je naime već bili definirali ilirci s Babukićem na čelu.

151


zapisa u odnosu na Provedbenu naredbu Zakonske odredbe iz 1942. godine. To se pravdalo hrvatskom porabnom normom, tj. da je Sre likove u primjerima tipa crepovi, strelica, vrednoća „praksa uzakonila” (Nova Hrvatska, 1944, 204: 11).

Novina je u tom pravopisu što posebno opisuje riječi s kratkom skupinom ørje u polaznom tvorbenom liku, napominjući da one čuvaju tu skupinu nepromijenjenu i u izvedenicama i složenicama, primjerice rjeđi : razrjeđivati; rješenje : razrješenje : odrješit; rječetina : uzrječica (ali izreka!; napomena N. B.). Po istom se načelu propisuje je iza r u kratkim slogovima u glagola I. razreda III. vrste te u njihovih izvedenica i složenica: gorjeti : izgorjeti : ogorjelica; starjeti: ostarjela : zastarjelost : starješina : starješinstvo (Cipra – Klaić, 1944: 35).

Iako se pozivala na višestoljetnu hrvatsku pisanu baštinu, struka se u dijelu jezično-pravopisnih rješenja 1944. godine, kako se vidi, priklonila porabnoj govornoj normi dijela hrvatskih govornika. Koliko je time udaljila književnu osnovicu od idealnoga jekavskoga sustava, kojemu je po samoj naravi normiranja imala težiti, posebno je pitanje. Samo pak kolebanje unutar struke i različita rješenja ponuđena u razmaku od samo triju godina govore u prilog stajalištu da će dio hrvatskih jezično-pravopisnih pitanja ostati otvoren sve dok se struka ne usuglasi u načelnom pitanju: određuje li normu idealni sustav kojemu se teži ili njegovi pojedinačni ostvaraji. To pitanje, naravno, ne umanjuje prinos struke u razdoblju NDH. Dapače, suprotno stajalištima koja su prevladavala posljednjih desetljeća, pokazuje da je struka i u tom kratkom razdoblju hrvatske jezične povijesti ostala na visini te znala pronaći vlastitu autonomiju unutar totalitarnoga državnoga ustroja.

Crnkovićev put

Gdje su u tom svemu Crnkovićeva rješenja? Kao gimnazijalac pravopisnu je normu usvojio za Banovine Hrvatske u preuređenu Boranićevu pravopisu (Crnković 2011.: 6), poslije bio svjedokom burnih jezično-pravopisnih previranja u NDH.

On se priklonio tvorbenomu, dotično, Lászlóovim strukovnim jezikom rečeno, čitko-tvornomu pravopisu, tj. pravopisu čitke, prozirne tvorbe. Tako se našao u nevelikoj skupini, na žalost dijelom preminulih, suvremenika (osim samoga Lászlóa, u njoj su Mate Šimundić, Branko Šamija, Stjepan Razum) koji održavaju na tihom ali postojanom ognju žeravu višestoljetne hrvatske pravopisne okomice, koju je na prijelomu 19. u 20. st. skupina

152

Nataša Bašić

hrvatskih jezikoslovaca, predvođena Tomislavom Maretićem, pokušala trajno ukloniti iz hrvatske kulturne povijesti.

Svaki od održavatelja stare pravopisne hrvatske baštine ima svoj razlog takvomu postupku. Nikoli Crnkoviću izbor je pri pripremanju višesvezačne zbirke paškoga pučkoga pjesništva, kako navodi, nametnuo sam predmet – staro pučko pjevanje i njegovi autori, kojima je u vlastitom priređivačkomu odsječku popratnih eseja htio pogodovati i pravopisom s patinom starine. Tu posebno izdvaja pjesničko štivo Pažanina don Blaža Karavanića, koje je Crnkoviću pravopisno toliko blisko da je upravo mamilo sirenskim zovom:

„Nema dvojbe da je don Blaž sve do početka pisanja svojih djela namjenjenih široj javnosti pisao hrvatski držeći se Veber Tkalčevićeve Slovnice hrvatske iz 1871. godine. To je u njemu bilo duboko uvrieženo te, koliko se god kasnije nastojao prilagoditi Brozovu i Boranićevu, te drugim fonologijskim pravopisima, uvjek u njegovu tekstu, pjesničkom i proznom, nalazimo nehotične tragove pravila morfonologijske Tkalčićeve slovnice što ih je Karavanić u mladosti upio.” (Crnković, 2013.: 176)

Crnkovićev je izbor određen čvrstim uvjerenjem da je tvorbeni pravopis priličniji naravi hrvatskoga jezika, tj. njegovu prozirnu morfološkomu ustroju, od izgovornoga pravopisa. Čuvanje ishodišni fonema na morfemskim granicama pojedine riječi (raz-kolnič-tvo) čini tvorbenu matricu prozirnom i time riječ razumljivijom od bilježenja po načelima izgovornoga pravopisa koji na morfemskim granicama bilježi zvučne i mjestotvorne promjene (raskolništvo) pa je, u nekim slučajevima nemoguće razumjeti značenje izvan širega konteksta (npr. tiho se ušetao, može značiti: 1. ʻušao je tiho šetajućiʼ i 2. ʻtiho je šetao gore-dolje ili lijevo-desnoʼ).

Crnkovićevu se izboru (činbenik, iztok, obći, obranbeni, podhvat, ženitba) ne može prigovoriti. To je njegovo autorsko pravo, k tomu lingvistički lako branjivo. Prigovoriti se može samo (ne)dosljednosti provedbe, osobito u bilježenju dvoglasničkih dugih i kratkih inačica. Naime u baštinjenom hrvatskom morfonološkom pravopisu glavne matice dvoglasnik se posljednje stoljeće u dugim i produljenim slogovima bilježi ie (liep, pogriešiti, otriezniti), a u kratkima je (ljepota, pogrješka, otrježnjenje).

Ako je htio u pismu pojednostaviti bilježenje dvoglasničkih inačica, onda je trebao dosljedno bilježiti je, neovisno o duljini dvoglasničkoga sloga, kako je to već bio napravio ilirski

153


slovničar Vjekoslav Babukić u 19. st., odnosno nakon njega u 20. st. Ilija Abjanić (vrjeme, vrjemena). Riječ je dakle o postupku u kojem isti dvoslov, tj. je, označuje dugi i kratki dvoglasnik, koji se izgovorno razlikuju kratkoćom/duljinom vokala e. Ako je pak htio i u pismu sačuvati razliku između dugih i kratkih inačica, onda je u dugima (i produljenima) trebao dosljedno bilježiti ie (vrieme, sviet), a u kratkima je (vrjemena, svjetina).

S osloncem na Karavanića, Crnković ističe: „Karavanić uvjek piše je, tek kad mu uzmanjka deseti slog, piše dugi jat, tj. ije. (…) Ja također uvjek pišem jat kao je, ali imam i ortografski vid ie. Potomnji pišem samo iza suglasnika koji se jotuju (l, n) te iznimno iza r. Oba vida jata imaju, naravno, različite izgovorne dužine, ali se one grafički obilježavaju samo u riedkim iznimkama.” (U bilješki je dodao: “Iznimno se oba vida jata mogu pisati iza d, kada to određuje značenje riječi, primjerice u izvedenicama imenica dio i djela.”) (Crnković, 2013.: 177.).

Bilježeći dakle duge i kratke slogove sa je (bjela, cjela, djed, podjeljen, povjestni) bio je na dobru putu pojednostavljenja pravopisa i rješavanja toga najtežega i za mnoge nesvladivoga pravopisno-fonološkoga odsječka, a onda uvodi svoju posebnost, koju nema baš ni jedan poznati poslijegajevski pravopis – bilježenje ie i u dugim i u kratkim slogovima iza l (naslieđen, posliednji), n (Niemac, ali neki), r (priek, potrieba, stariešina, vriednost, vriedniji, vrieme, vriemena, ali i vrjemena, suvriemeni; ali opreka, prekid, prvijenac, Crnković, 2007.) poradi jotacijskih razloga. Time se otklonio od baštinjenoga naslijeđa na koje se poziva, a alterniranje ie/je u primjerima tipa dio/djela dovodi u vezu sa d koje prethodi je-slogovima starojatovskoga podrijetla. Tu valja napomenuti da ono je pred o<l alternira sa i u vidio : vidjela, ali ne alternira u (za)(po)djeo : (za)(po)djela, pa alterniranje ne bi ovisilo o d nego o j ispred o, odnosno o značenjskim ili homonimijskim razlozima.

U obrani prava na svoj pravopis Crnković je prošao težak put sukobljavanja s urednicima i lektorima, koji su se redovito pozivali na službeni pravopis.9 Kad je pitao koji je to pravopis, nije dobivao nedvosmislen odgovor, jer je zapravo svaka izdavačka kuća imala svoga pravopisnoga favorita, kombinaciju više pravopisa ili pak svoj vlastiti pravopis. To je

9 Tako je rasprava Ante Tresić Pavičić i danas poticajan tiskana dvaput; drugi put s lektorskom Napomenom (isprikom) da je objavljena točno u onom obliku u kojem ju je predao autor Nikola Crnković (Književna Rijeka, 2012., br. 4, str. 163.

154

Nataša Bašić

razlogom što je neke svoje radove više puta pravopisno preuređivao i dotjerivao, pa su ostale i mnoge neujednačenosti. Tako se u istom članku ili knjizi smjenjuju izgovorni i tvorbeni zapis u primjerima poput pjesništvo/pjesničtvo, ostaci/ostatci, iskušenje/izkušenje, usput/uzput, glasbeni/glazba.

Unatoč tomu, ostao je lijep Crnkovićev jezik, posebno dorađen u njegovoj knjizi Hrvati za narodnih vladara, koji je ovdje uzet oglednim za pravopisna i jezična razmatranja.

On je mjestimice barokno urešen (/…/ jer u ovom kontekstu povjestna muza Klio doista jest kraljica u zatočeničtvu, zasužnjena u krletci vlastite sputanosti.10) ili pjesnički slikovit (primjerice kada raspravlja o propasti Rima: Svježi entiteti, mladi, poletni, željni laka pliena, poput šakala su nanjušili dahćuću crkotinu onemoćala orijaškog zatornika naroda. Lovac je postao lovinom, nezaustavni pohlepnik objektom pohlepe. (…) Rimski se imperij urušio sam u sebi i time očitovao svoju pravu bit, da je nastao i do svoje propasti bio proizvod gole, surove i nesmiljene sile, a ne naravna i civilizirana srastanja svijeta.), sintaktički besprijekorno strukturirane rečenice, koja je sukladna jasnoći njegovih misli. To je birani jezik s patinom leksičke starine koja ne priječi razumijevanje teksta, nego ga čini sad zornijim, sad ekonomičnijim ili razumljivijim (kletvenik ʻzaprisegnuta osobaʼ, očevidnik ʻpokazateljʼ), u cjelini pak skladno ucijepljenim u višestoljetnu maticu (oblast ʻvlastʼ, oblastnik, ʻobnašatelj vlastiʼ, pogibao ʻopasnostʼ, posluh ʻposlušnostʼ, preselica ʻpreseobaʼ, uložiti utok ʻuputiti priziv, žalbuʼ).

Posebno je vrijedan pozornosti njegov pridjev potomnji (od priloga potom), inače nezabilježen u suvremenim rječnicima, u značenju „posljednji u nizu spomenutih“, koji lektori nepromišljeno ispravljaju u potonji Ta vrsna odpriložna tvorba jezični je biser i svojina istančanih znalaca, među kojima Nikoli Crnkoviću pripada ugledno mjesto. Takav je i prilog/pridjev tisuć, odnosno od njega izvedena imenica tisuća (preko pridjeva participnoga postanja11), u postavi oko tisuće godine (Crnković, 2007: 369; prozirniji bi red riječi bio: oko godine tisuće; inače se u stilski neobilježenu tekstu očekivao redni broj: oko tisućite godine).

10 To je komentar vlastita uskličnika i upitnika u podnaslovu Hrvatska kraljica u bizantskom za-točeničtvu!? (Crnković, 2007.: 369)

11 Takvi su pridjevi dvoj, troj, četver, peter, mnog.

155


Iz rečenoga bi tkogod mogao steći dojam da su Crnkovićevi tekstovi zagušeni zastarjelicama ili nenaravnim tvorenicama, ali je zbilja suprotna: upravo je upadljiva množina tuđica i međunarodnica koje rabi, čak i za strukovne pojmove koji su davno dobili vrlo dobre hrvatske istovrjednice (primjerice emanacija, etablirati, kalkulacija, konglomerat, korifej, likvidacija, objekcija, reorganizacija, restitucija, revindikacija, univerzalno). Među njima se čestotnošću izdvaja njemu omiljen mediteranizam lakuna u značenju ʻpraznina, jama, rupaʼ.

I u pisanju dijela imena i naziva Crnković se oslanja na starohrvatsku baštinu, u kojoj se na poseban način u južnim krajevima zrcali bizantsko-latinsko-mletački utjecaj: Helena : Jelena, Mihajlo : Mihalj : Mihovil : Mihovio, Jakin : Anconaa, Venecija : Mletčani; autocefalnost.

Crnkovićev jezik i pravopis slojeviti su na isti način na koji je slojevita središnja matica iz koje su izišli. Tražiti u njima razloge za osporavanje ili potvrdu vlastitih stajališta, promašen je pristup. Njima valja prići kao zbilji koja je u ukupnom zbroju različitosti dala vrijedan i jedinstven prinos u kojem će svaki dobrohotan čitatelj pronaći nešto što dotada nije znao i po tom trajno biti na dobitku. Možda je njegova pregnuća najbolje razumio i ocijenio njegov vjerni čitatelj i čitač, lektor Kazimir Šćiran kad je zapisao: „Autor, naime, pomno tka svoju rečenicu; češlja ju da bi bila ljepša, brusi ju kao draguljar i obogaćuje ljušteći s nje sve suvišno, do njene pune izražajnosti. Težak je to i mukotrpan posao, ali vrijedan.” (Šćiran, 2008: 154).

156

Nataša Bašić

IZVORI I LITERATURA

BROZ, Ivan, 1892. Hrvatski pravopis, Zagreb, 1892.

BROZOVIĆ, Dalibor, 1972.–73. Dentali ispred afrikatâ: gube li se ili izgovaraju? O jednom starom pravopisnom i ortoepskom pitanju. Jezik, 5, str. 129–142, Zagreb.

CIPRA – KLAIĆ, 1944. Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić, 1944. Hrvatski pravopis, Zagreb.

CRNKOVIĆ, Nikola, 2007. Hrvati za narodnih vladara : putovi i stranputice, Zagreb.

CRNKOVIĆ, Nikola, 2011. Pažka pučka poetika, 1², Novalja.

CRNKOVIĆ, Nikola, 2012. Ante Tresić Pavičić i danas poticajan. Književna Rijeka br. 4, str. 133–162, Rijeka.

CRNKOVIĆ, Nikola, 2013. Pažka pučka poetika, 4, Novalja, 2013.

DOKUMENTACIJA 1990.–91. Dokumentacija o pravopisnoj problematici 1941. godine. Jezik, 1, str. 5–31, Zagreb.

GUBERINA, Petar, 1941. Jezična prošlost i sadašnjost. Hrvatski narod, 108, str. 4, Zagreb.

IVŠIĆ, Stjepan, 1938.–39. Etimologija i fonetika u našem pravopisu. Hrvatski jezik, 1, str. 3–13, Zagreb.

IVŠIĆ, Stjepan, 1942. Naš izgovor kroz rime. Alma mater Croatica, 8/9, str. 273–285, Zagreb.

IVŠIĆ, Stjepan, 1990.–91. Uz „Pravopisne prijedloge“ Povjerenstva za hrvatski jezik i „Odvojeno mišljenje“ dra. Marijana Stojkovića a. Jezik, 3, str. 77–85, Zagreb.

JURIŠIĆ, Blaž, 1989.–90. Pitanje hrvatskoga pravopisa. Jezik, 4, str. 120–126, Zagreb

JAGIĆ, Vatroslav, 1890. T. Maretić, Istorija hrvatskog pravopisa latinskijem slovima. Archiv für slavische Philologie, 12, str. 602–609, Berlin. U: Izabrani kraći spisi, str. 485–491.

KLAIĆ, Adolf Bratoljub, 1942. Koriensko pisanje. Zagreb.

157


KRSTIĆ, Kruno, 1941.a. Čistoća i preporod jezika. Hrvatski narod, 99, str. 5, Zagreb.

KRSTIĆ, Kruno, 1941.b. Hrvatsko jezično zakonodavstvo. Hrvatski narod, 77, str. 11, Zagreb.

KRSTIĆ, Kruno, 1941.c. Narodni govor i književni jezik. Hrvatski narod, 175, str. 9, Zagreb

KRSTIĆ, Kruno, 1941.d. Zakon i red u jeziku. Pitanje pravopisa. Hrvatski narod, 267, str.12, Zagreb.

KRSTIĆ, Kruno, 1943. Zamjenjivanje tuđica. Hrvatski narod, 810, str. 4, Zagreb.

LÁSZLÓ, Bulcsú, 1994. Tvorbeni pravopis. Dometi, 11, str. 77–82, Rijeka.

MARETIĆ, Tomislav, 1889. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima. Djela JAZU, 9, Zagreb.

MARETIĆ, Tomislav, 1899.a. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb, 19312, 19623.

MARETIĆ, Tomislav, 1899.b. Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola. Zagreb.

MARETIĆ, Tomislav, 1924. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik. Zagreb.

PACEL, Vinko, 1860. Slovnica jezika hrvatskoga ili srbskoga. Nauka o prieslovu. Zagreb.

PASARIĆ, Josip, 1892. O hrvatskom pravopisu, Vienac, 45, str. 712–718; 46, str. 729–734, Zagreb.

PRANJKOVIĆ, Ivo, 1996. Stjepan Ivšić i hrvatski pravopis. U: Stjepan Ivšić i hrvatski jezik (zbornik radova), str. 95–106, Zagreb–Orahovica.

SAMARDŽIJA, Marko, 1993. Jezični purizam u NDH, Zagreb.

ŠĆIRAN, Kazimir, 2008. Sklad sadržaja i jezičnog izričaja. Nikola Crnković, Hrvatska za narodnih vladara. Puti i stranputice, Novalja, 2007. Hrvatska revija, br. 2, str. 153–155, Zagreb.

ZORE, Luko, 1892.–1907. Paļetkovańe. Rad JAZU, 108 (1892) str. 209–236; 110 (1892) str. 205–236; 114 (1893) str. 221–236; 115 (1893) str. 137–190; 138 (1899) str. 55–69; 170 (1907) str. 200–230, Zagreb.

Likovni susreti

161

Dvije manirističke oltarne pale Gospe od Karmena...

Vinicije B. Lupis

DVIJE MANIRISTIČKE OLTARNE PALE GOSPE OD KARMENA ‒ CESARA CALISEA IZ BRSEČINA I DONATA ANTONIA

D’ORLANDA IZ LUKE ŠIPANJSKEZnanstveni savjetnik Vinicije B. Lupis Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“ Područni centar Dubrovnik Od Kaštela 1120 000 Dubrovnik [email protected]

Autor u svom radu obrađuje dvije manirističke oltarne pale sa dubrovačkog područja s iko-nografskim prikazom Gospe od Karmena. Slika manirističkog slikara Cesarea Calisea Gos-pe od Karmena iz Brsečina i drugog manirističkog slikara Donata Antonia D’Orlanda iz Luke Šipanjske, uz zanimljiv primjer hibridne ikonografije iz franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku uistinu je obogaćenje imaginarija prikaza Gospe od Karmena u hrvats-kim krajevima. Radi se o posve dosad neuočenim primjerima štovanja, pa se svakako radi o obogaćenju marijanskog imaginarija i potvrda složenosti likovnih utjecaja na dubrovačkom području.Ključne riječi: Cesare Calise, Donato Antonia D’Orlanda, Brsečine, Luka Šipanjska, Gospa od

Karmena

1. Oltarna pala Gospe od Karmena Cesara Calisea iz Brsečina

1.1. O slikaru Cesaru Caliseu

Stalno propitivanje kulturne baštine potiče nas na stalni terenski rad i tako je u crkvi sv. Ane u sklopu ljetnikovca Bizaro-Zuzorić, uočena zanimljiva oltarna pala. Ljetnikovac je po

162

Vinicije B. Lupis

sl. 1. Cesar Calise, 1621., oltarna pala Gospe od Karmena, (fototeka Resta-uratorskog zavoda Hrvatske), Sv. Ana, Brsečine

163


svemu sudeći izgradila na mjestu starijeg objekta obitelji Kotruljević, dubrovačka pučanska obitelj Zuzorić, koja je od iste obitelji ženidbenim vezama došla u njegov posjed. Potom je udajom 1818. godine Nike Zuzorić za Ivana Bizara iz Stankovića Sela na Pelješcu, ljetniko-vac prešao u vlasnost obitelji Bizaro do sredine XX. stoljeća.1 Pored ljetnikovca u kapeli koja je posvećena sv. Ani, do Domovinskog rata čuvala se oltarna pala Gospe od Karmena. Autor rada je u posebnoj komisji za popis ratne štete, odmah po povlačenju srpsko-crnogorskih okupatora u oštećenoj crkvi uočio sliku i prepisao natpis s imenom autora i godinom. Srećom, natpis u donjem lijevom kutu slike pomogao je u razjašnjenju mnogih zanim-ljivosti vezanih za ovu sliku, a sam natpis je glasio: „Caesar Calensis ping. Ani. 1621.“. Potom se natpis oštetio usljed devastacije same crkve, i očito se u restauratorskom zahvatu provedenom 1998., nije mogao više pročitati. Ustvari, do evakuacije slike u Radionicu restauratorskog zavoda u osnivanju, djelovanjem atmosferilija slika je bila oštećena.2 Slika je restaurirana u Restauratorskoj radionici u Dubrovniku 1998. i danas je pohranjena u Spremištu umjetnina Dubrovačke biskupije u Dubrovniku.3

1 Vinicije B. Lupis, „O neretvanskom rodu Zuzorića i njihovim kulturnim vezama“, u: Deseti neret-vanski književni, znanstveni i kulturni susreti, Zbornik radova Vladimir Pavlović, hrvatski književnik, Zagreb/Metković/Čapljina, 2015., 48 – 59; Miljenko Foretić, „Bizzaro, Ivan (Bizzaro, Ivo)“, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 1., Zagreb, 1983., 796.

2 achillecontedilavian.blogspot.hr/2014/05/una-superba-madonna-di-costantinopoli.htm (preuzeto 12. 1. 2018. u 17. 46 h)

3 Vlaho Pustić, Konzervatorski radovi na slici „Bogorodica s djetetom“ iz crkve sv. Ane u Brsečinama“, Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Dubrovnik, Dubrovnik, 1998. Zahvaljujem voditeljici Radionice Mari Kolić – Pustić i instituciji na ustupljenom elaboratu i fotografijama za objavu. Nažalost, 1998. godine restauracija slike je provedena sa spoznajom kako se radi o umjet-nini domaćeg umjetnika iz XIX. stoljeća, a ne o manirističkoj umjetnini južnotalijanskog slikara Caesare Calensea. Isto tako autor konzervatortskog elaborata nije čak niti komentirao još vidljiv dio natpisa u donjem dijelu slike.

164

Vinicije B. Lupis

sl. 2. Cesar Calise, 1621., oltarna pala Gospe od Karmena, Sv. Ana, (fototeka Restauratorskog zavoda Hrvatske), Brsečine (tijekom restauracije)

165


Maniristički slikar Cesar Calise (potpisivao se kao i na Brsečinam: Caesar Calensis), po novim spoznajama rođen je na otoku Ischa u mjestu Fori u razdoblju 1560. – 1570., a umro (1636. ili 1641. godine). Likovno je aktivan između 1588. i 1641. godine, a u starijoj literaturi brkao se sa slikarom Cesarom Calenseom iz Leccea. Umjetnine ovog slikara kon-centrirane su najvećim dijelom na otoku Ischia. Katalog djela ovog manirističkog slikara usprkos činjenici da su brojni radovi propali ili bile loše restaurirani, ipak omogućava uvid u njegov likovni opus. U crkvi San Giovanni Battista u Napulju nalazile su se dvije oltarne pale: Skidanje s križa i Krštenje Kristovo sa sv. Franjom Asiškim. Upravo ova posljednja oltar-na pala bliska je slici s Bresečina, gdje je na jednak način likovno rješen prikaz Boga Oca sa sferom, sumporastog manirističkog kolorita i reskih likovnih poteza.

sl. 3. Oznaka na platnu, ol-tarna pala Gospe od Karme-na, (fototeka Restauratorskog zavoda Hrvatske), Sv. Ana, Brsečine

166

Vinicije B. Lupis

sl. 4. Cesar Calise, oko 1600., crkva San Giovanni Battista, Napulj, oltarna pala Krštenje Kristovo sa sv. Franjom Asiškim

U crkvi Santa Sofia u Giuglianu u Campaniji naslikao je 1614. godine i potpisao za Bratovštinu Gospe od Rozarija Orta di Atella oltarnu palu s posve identičnim prikazom Gospe napuljskog tipa iz Brsečina i kako je isto krune dva anđela, a u donjoj zoni smješteni

167


su stojeći likovi sv. Stjepana i sv. Lovrijenaca. Likovni radovi Cesare Calisea koncetrirani su u crkvama mjesta Forija, tako u crkvama: Santa Maria di Loreto, San Vito, Santa Ma-ria del Soccorso i San Francesco di Paola, u Baranu u San Giorgi i Testaccio – San Roccu. Brojne njegove slike su uništene ili loše restaurirane. Po jednoj tezi radio je na početku svog likovnog puta u bottegi Marca Pina i u svom slikarstvu koje je ostalo posve udaljeno od inovacija Cavalier D’Arpina i caravaggescne revolucije, osjeća se stagnacija i nazadovanje, odnosno pogodno za skromnije provincijalno tržište. U crkvi Santa Maria di Loreto u For-iju, gdje su sačuvane slike: Uzašaće Gospino na crkvenom stropu, Gospa Loretska u crkvenoj apsidi, te Sveti Nikola Toletinski, a sada u crkvenom muzeju je Vizija sv. Ivana Evanđeliste, zasigurno najkvalitetniji umjetnikov rad.

sl. 5. Cesar Calise, crkva Santa Maria di Loreto, Fori, oltarna pala Sv. Ivan evanđelista

168

Vinicije B. Lupis

Tu je vidljiva provincijalna interpretacija flamanskih slikara aktivnih u Napulju, poput Wenzela Coberghera i Aerta Nitensa, gdje manirističkim tonalitetom i svojevrsnim egzalti-ranim kretnjama Svečeve figure smještene u krajobraz smješta prikaz Bezgrešne, na posve novi način u duhu ikonografije protureformacije.4

4 G. Alparone „Cesare Calise, manierista del Seicento”, u: Artisti dell’isola d’Ischia, Napulj, 1982, str. 33-41; E. Perisco Rolando, Dipinti dal XVI al XVIII secolo nelle chiese di Ischia, Napulj, 1991,18; https://it.wikipedia.org/wiki/Cesare_Calense (preuzeto 14. 2. 2018. u 13.11 h)

sl. 6. Cesare Calise, Oltarna pala Sv. Trojstvo sa sv. Genarom i sv. Cecilijom. 1636. bazilika S. Vito, Foria

169


1.2. O oltarnoj pali iz crkve sv. Ane na Brsečinama

Slika iz crkve sv. Ane na Brsečinama prikazuje Gospu s Kristom5 u naručju i dva anđela koji krune Gospu, te iznad njih prikaz Boga Oca. Radi se o ikonografskom prikazu Gospe od Karmena tipa: Madonna del Carmine Napolitana, mamma Schiavona – Maria SS. del Car-mine i zvane još Madonna Bruna, usljed tamnoće Gospina lica.6 Ovdje se radi o posebnom napuljskom tipu ikonografskog prikaza Gospe od Karmena vezane za karmelićanski red. Karmelićanska crkva u Napulju sagrađena je 1301. na mjestu starije crkve, u kojoj se štovala ikona Madonne Brune. Radi se o slici na drvu, nastaloj u toskanskom likovnom krugu XIII. stoljeća. Sačuvana je pobožna predaja kako se radi o Gospinom liku koju su karmelićani, bježeći pred nevjernicima donijeli s brda Karmel. Karmelićani se prvi puta spominju u Napulju 1268. godine. Ovaj Gospin prikaz naslikan na drvu (1 m visine i 80 cm širine) pripada bizantskom modelu Bogorodice Glykophilouse. Godine 1500. Bratovština je ovu ikonu i glasovito raspelo sa transepta iste crkve ponijela na hodočašće u Rim 1500. go-dine. Tijekom hodočašća događala su se razna čuda, te je bila tri dana izložena u bazilici Sv. Petra u Rimu za vrijeme pontifikata Aleksandra VI. Po povratku sa hodoćašća ikona je

5 U Lukinom evanđelju (Lk1. 12) stoji: “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“. U evanđelju po Mateju (Mt 1, 21) stoji: „Rodit ćeš, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“. Isusovo ime na hebrejskom glasi Jehošûa i znači „Jahve spašava“/Otkupitelj. U evanđelju po Luki (Lk 2 25 – 27) stoji: „Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavi mu duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Po-nukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon,“. Pomazanik na grčkom glasi Kristos, jest onaj kojeg je Gospodin pomazao, to jest pos-vetio za spasenjsku zadaću. (vidi: Jeruzalemska Biblija Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem (uredili: Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda), Zagreb, 2004.); Adalbert Rebić, „Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa Krista od njenih početaka do danas“, Bogoslovska smotra, 74, Zagreb, 2005, 1079 – 1134; U kršćanskoj ikonografiji Krist se prikazuje jedini s križnom aureolom, označavajući njegovu žrtvu i simbol sv. Trojstva. Stoga, se u prikazu s Gospom/Bogorodicom treba označavati kao Krist ili Isus, a ne Dijete.

6 Posebno zahvaljujem svom talijanskom kolegi i prijatelju Giovanniju Boraccesiju na savjetima glede ikonografije i prepoznavanja ovog posve neuočenog ikonografskog primjera Gospe od Kar-mena u hrvatskim krajevima.

170

Vinicije B. Lupis

bila izložena u crkvi nazvanoj „nebeska pećina“ i bila je uložena u mramorni okvir s pri-kazima proroka. Bilo je to djelo braće Malvito, aktvnih u Napulju između 1498. i 1524. Napuljski kraj Federiko Aragonski naredio je da 24. lipnja, i to utorak bude zavjetni dan bolesnika. Danas je bazilika i svetište Gospe od Karmena jedna od najvećih napuljskih ba-zilika i najljepši primjer napuljskog baroka. Stanovništvo Napulja naziva je „Mamma d’o Carmene/Madonna Bruna“.7

Ikonografija Gospina prikaza vrlo je logična kada se zna da je ljetnikovac podigla obitelj Zuzorić. Dubrovčani koji su djelovali među južnotalijanskim redovništvom bili su malo-brojni i rijetki su oni koji su ostali zabilježeni u dubrovačkoj povijesti. Iz Dubrovnika potječe fra Vinko Predojević.,8 koji je 1560. stupio u kapucinsku Napuljsku provinciju. Brat glasovite Cvijete Zuzorić (izvorno Ostojić/Voksić, potom prozvani po Radivoju Voksiću zvanom Zuzorina prozvani Zuzorić), bio je Petar Franov koji je ulaskom u red bira ime Frano (1572. – 5. V. 1639.).9 U drugoj građanskoj genealogiji Petar se spominje kao Niko-la, kao glasoviti propovjednik, koji je „il quale fece due Qvaresimali al papa Urbano VIII. Di Casa Barberini „.10. Nabavu slike treba izravno vezati za fra Frana Zuzorića, brata glaso-vite Cvijete Zuzorić, koji je kao kapucin djelovao na talijanskom Jugu i mogao je biti dobro upoznat sa karmelićanskim kultom ove inačice marijanske pobožnosti.

7 https://it.wikipedia.org/wiki/Basilica_santuario_di_Santa_Maria_del_Carmine_Maggiore (preuzeto: 7. 2. 2018.); Zoraida Demori Staničić, Javni kultovi ikona u Dalmaciji, Split/Zagreb, 2017.,141. Raspravlja o ovoj ikoni karmelićanskog reda i razmatra je u kategoriji ikona, a ne utjecaja na renesansne i barokne prikaze ove omiljene južotalijanske marijanske inačice ikonograf-skog prikaza Gospe od Karmena.

8 Vinicije B. Lupis, „Kapucinski red u Dubrovniku, U povodu 100. obljetnice njihove postojane nazočnosti i djelovanja“, u: Crkva u svijetu, sv. 50, Split, 2016., 252 – 279; Juro Šimić, Franjevci kapucini, Varaždin, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, 2010, 58. Ljet-nikovac Zuzorić – Bizaro na Brsečinama jedini je primjer dubrovačke barokne ladanjske arhitekture s ugaonim stražarnicama (vidi: Katarina Horvat – Levaj, „Knežev dvor u Pridvorju: građevni razvoj i problemi obnove“, u: Radovi Institua povijesti umjetnosti, sv. 20, Zagreb, 1996., 115, 116.)

9 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Genealogija dubrovačkih gragjana (Genealogia delli Cit-tadini Ragusei) prevod rukopisa vlasništva Popovskog kao i vlasništvo prevodioca, Dubrovnik, 22. V. 1935., preveo Dr. Ernest Katić, 385.

10 DAD, Famiglie Cittadine riconosciute dall’ex Repubblica di Ragusa e loro derivazione, e parentele, 106.

171


Tragovi karmelićanske duhovnosti, odnosno tijesne uzajamne veze između Djevice Mari-je i karmelićana kroz liturgijsko slavljenje njezine zaštite i njezinog posredovanja kroz čudotvornu ikonu koju su prenijeli s Gore Karmela u Napulj, sačuvan je u Dubrovniku u glazbenom rukopisu Cantorale fratrum BMV de Monte Carmeli iz 1755. iz dubrovačkog franjevačkog samostana Male braće.11

2. Oltarna pala Gospe od Karmena Donata Antonija D’Orlande u Luci Šipanskoj

2.1. Donata Antonija D’Orlande u Luci Šipanskoj

U župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci Šipanjskoj na sjevernom zidu crkvene lađe čuva se oltarna pala Gospe od Karmena s istim ikonografskim prikazom neoikone iz Napulja s dva anđela koja je krune, a u donjoj zoni su Duše od Čistilišta s pokleklim sv. Vlahom i sv. Franjom Paulskim.

Samim prvim dojmom, jasno je da se radi o umjetnini južnotalijanskog slikara koja je nastala u XVII. stoljeću. Šipanska oltarna pala trebala bi se pripisati manirističkom slikaru Donatu Antoniu D’Orlandu (Nardò, 1562. – Racale, 1636.), aktivnom na širem području Puglie (Casarano, Galatina, Martina Franca, Miggiano, Muro Leccese, Nardò, Soleto, Uggiano la Chiesa i Seclì). Slika ima sve odlike umjetnikova likovnog opusa, koji pripada provincijalnom manirističkom slikarstvu postredintinske reforme i kontrarefirmacijske iko-nografije. Radi se o jednostavnom devocijonalizmu s alegorijskim misticizmom koji se os-lanja na tradiciju „iconopitture di Otranto“, cvjetajuće početkom Cinquecenta na području Puglie. Ova tradicija je prepoznatljiva po rigidnoj shematici, upotrebi pozlate na rubovima odjeće, anđelima, ali umjetnikov morelijanski detalj – oblikovanje anđeoskih glavica, uz svu oštećenost i nečitljivost šipanske slike sugerira da se radi o slikaru Donatu. Isto tako njegova već spominjana oltarna pala s početka XVII. stoljeća iz Galatona s prikazom karmelićanske iste inačice napuljske Gospe od Karmena ima identičan likovni tretman inakrnata. Lik sv. Vlaha koji drži imaginarni Dubrovnik, a ne stvarni model sa Šipana blizak je fizonomijs-kim likovima s ostalih pala iz iste crkve u Galatonu, kao i lik sv. Franje Paulskog blizak je

11 Katarina Koprek, „Liturgijsko-marijanski elementi u dubrovačkom glazbenom rukopisu: Canto-rale fratrum BMV de monte Carmeli iz 1755 godine“, u: Velika Proteturica, Duhovna baština Du-brovnika posvećena Bogorodici, Zagreb, 2009., 313 – 330.

172

Vinicije B. Lupis

sl. 8. Antonio D’Orlanda, (foto: Živko Šikić), Detalj oltarne pale s prikazom Duša u Čistilištu

sl. 7. Antonio D’Orlanda, Oltarna pala Gospe od Karmena, sa sv. Vlahom i sv. Franjom Paulskim, (foto: Živko Šikić), župna crkva sv. Stjepana, Luka Šipanjska

173


starijim muškim likovima u donjoj zoni oltarne pale Gospe od Milosrđa (naslikana 1621. – 1622.), za spomenutu župnu crkvu u Galatoneu.

Isto tako likovna deskriptivnost tekstilnog predloška biskup-skog pluvijala i pastorala sa šipanske slike čitljiva je na oltar-noj pali Sv. Eligija (prvo desetljeće XVII. st.) iz crkve Gospe od Karmena iz Nardòa. Ikonografija koja povezuje: Nebo, Zemlju i Pozemlje (COELESITUM, TERRESTRIUM ET INFERNORUM), prepoznatljiva je i na šipanskoj pali, ima senzibilitet produženog srednjovjekovlja kroz prikaze gotovo goticizirajućih anđela i krune nad bizantizirajućom Gospom s Kristom. Provincijalno slikarstvo manirističkog razdoblja s talijanskog juga s kojim je Dubrovačka Republika imala in-tezivne odnose tek čeka da se detaljnije istraži.12

Kao digresiju u marijanskom imaginariju dubrovačkog kraja, prije povratka na samo autorstvo oltarne pale sa Šipana, tre-bamo obratiti pažnju na još jednu sliku i to iz franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku. U samostanskom hod-niku na katu čuva zanimljiva votivna barokna slika (XVII.st.), okrunjene Gospe s Kristom u skutima, a koja u ruci drži dvogredi križ, te rukama baca zlatnike – „milost“, dok se u donjoj zoni nalazi prikaz Duša od Čistilišta i napad crvenih gusarskih galija na trgovački brod. Ovdje je se radi o jednom

12 Mario Spedicato, „La Contrariforma in Puglia: aspetti istituzionali e religioso-devozionali“, u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 35 – 50; Mario Cazzato, „Il Medioevo lungo: Donato Antonio D’Orlando, pittore, e Giovanni Maria Tarantino, architetto“, u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 79 – 86; Lucas Santa, kat. 23., 24, 26, 27, u: o.c., Galatina, 2013., 245 - 246; Brizia Minerva, kat. 25, u: o.c., Galatina, 2013., 248 – 249; Chiara Pastore, kat. 28.,30, u: o.c., Galatina, 2013., 251 – 252, 254 – 255; Milena Loiacono, kat. 29., u: o.c., Galatina, 2013., 253 – 254; Massimiliano Cesari, kat. 31., u: o.c., Galatina, 2013., 255 – 256: Antonio Cassiano, kat. 32., o.c., Galatina, 2013., 256 – 257.

sl. 9. Donato Antonio d’Orlanda, početak XVII. st. (preuzeto iz La Puglia il manierismo e la controrifor-ma), Galatone crkva, Vergine Assunta

174

Vinicije B. Lupis

vrlo zanimljivom prikazu, svojevrsnom hibridnom prikazu Madonne Grece. Ikonografski prikaz Gospe s patrijarhal-nim križem vezuje se za Corato u Pugli kada je 1656. u jeku kužne pošasti u podrumu Torre Greca, jedne od 25 kula koje okružuju grad, pronađena njena ikona. Poslije javnog izla-ganju ikona kuga je prestala.

Ikonografski predložak Madonne Grece sugerira kako se radi jednoj inačici Hoighitire, evocirajući „bizantinità“ – odnosno drevnost likovnog predloška. Danas se u Coratu u Svetištu Santa Maria la Greca štuje slika i kip, a dubrovački primjer o štovanju ove podosta rijetke inačice marijanske pobožnosti van južnotalijanskih krajeva potvrđuje intezive trgovačke, kulturne i duhovne veze talijanskog juga i Dubrovačke Re-publike. U isto vrijeme ova slika je i zanimljiv ex voto i coiné stilova, gdje se sažima ikonografija Istočne i Zapadne Crkve.13

2.2. Prikazi napuljske Gospe od Karmena na talijanskom Jugu

No, vratimo se marijanskom ikonografskom predlošku iz Brsečina. Ovaj prikaz Gospe od Karmena iz Napulja bio je iznimno omiljen na talijanskom jugu. Tako Giovanni Ange-lo D’Ambrosio da Saponara slika predložak napuljske gospe na oltarnoj pali koja prikazuje; Gospu od Karmena, sv. An-tuna Opata, sv. Petra Mučenika i Duše od Čistilišta u crkvi Santa Maria Maggiore u mjestu Grottole u pokrajini Basili-cati 1606. godine, kao i na oltarnoj pali Giovanni Vincenza

13 Sabino Amedeo Lattanzio, I Nostri santi patroni, Barletta, 2009., 137 – 142; Clara Gelao, katalog., III. 48., u: Confraternite arte e devozione in Puglia dal Quattrocento al Settecento, Napulj, 1994., 254 – 255.

sl. 10. Nepoznati majstor, Ma-donna Greca, (preuzeto iz: I nostri santi patroni), Santa Maria la Greca, Corato u Pugli

sl. 11. Nepoznati majstor, Gospa od Karmena, (foto: Vinicije B. Lupis), franjevački samostan Male braće u Dubrovniku

175


Forlija: Gospa od Karmena i Duše od Čistilišta iz crkve Santi Pietro e Paolo u Pisticcima iz 1621.14 Posebno zanimljiva je oltarna pala koju je početkom XVII. stoljeća naslikao ranije spo-menuti slikar Donato Antonio d’Orlanda (Nardò, oko 1560. ‒ Racale 1636.), Gospe od Karmena sa sv. Jakovom Starijim i sv. Franjom Asiškim iz crkve Vergina Assunta u mjestu Galatone.

Ovaj ikonografski prikaz karmelićanske Gospe od Karmena, po arhaičnom prikazu obogaćen je s pet medaljona koji pri-kazuju najvažnije trenutke u razvoju karmeličanskog reda iznad prikaza Karmela i svetaca. Ikonički prikaz Gospe s Kris-tom koju krune dva anđela, simbol je karmelićanskog reda iz Napulja naslikao je Alessandro Fracanzano za crkvu San Paolo u Brindisiju, Gian Domenico Catalano za katedralu u Gallipoli.15Italokretska ikona Gospe od Karmena karmelićana kao Glykophilouse Donata Bizamana iz crkve San Sepolchro u Barletti je doslovna inačica napuljske ikone intezivno repro-ducirane u postridentinskoj ikonografiji Gospe od Karmena u južnoj Italiji, za razliku od mletačke ikonografske inačice. Angelo Bizamano je za zbornu crkvu San Marco u Bisceglie naslikao inačicu Madonne di Constantinopoli, kao drugi vrelo rašireni kult talijanskog juga.16

Zanimljiva je činjenica da se upravo ikona Donata Bizamana koja se čuva u Dubrovačkih dominikanaca i prvi puta objavljena od akademika Stjepana Krasića, povezala dvije obale, ali isto tako i činjenica da se u istoj crkvi u Barletti nalazio dubrovački oltar sv. Vlaha.17

14 Elisa Ancafora, „Sguardi sul confino arte a Matera e nel Materano 1520 – 1620“, u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 169., 170.

15 Lucas Santa, kat. 27., u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 250.16 Clara Gelao, o.c., Napulj, 1994., 213 – 214.17 Stjepan Krasić, „Dipinti di Angelo e Donato Bizamano in Dubrovnik“, u: Studi di storia pugliese in

onore di Giuseppe Chiarelli, sv. II., Galatina, 1973. 353 – 363.

sl. 12. Donato Bizamano, Gospa s Kristom (Glyko-philousa), (preuzeto iz La Puglia il manierismo e la controriforma), Barletta, crkva Santo Sepolcro

176

Vinicije B. Lupis

Alessandro Francanzano (Verona 1567. – Puglia?, poslije 1632.), oko 1603. slika za crkvu San Paolo i Bratovštinu Gospe od Karmena u Brindisiju oltarnu palu Gospe od Kar-mena sa sv. Pavlom pustinjakom, sv. Diegom i obitelji Pereza Nogureol, gdje se ponavlja isti predložak napuljske Bogoro-dice.18

Slikar Giovanni Donato Oppido 1619. naslikao je za Bratovštinu Gospe od Karmena u Altamuri (crkva Gospe od Karmena), oltarnu palu s istovjetnim priakazom napuljske inačice Gospe od Karmena sv Iijom, Elizejom, sv. Franom i sv. Antunom Padovanskim.19 Na određeni način bliska svo-jim likovnim rješenjem kao samostalne neomanirističke ikone Gospe od Karmena je slika Andrea Bordonea iz crkve Gospe od Karmena u mjesto Ruvo, naručena od Bratovštine Gospe od Karmena oko 1614. godine.20 U mjestu Conversano za crkvu i istoimenu Bratovštinu Gospe od Karmena slikar Andrea Malincolico naslikao je 1662. oltarnu palu s neoiko-nom napuljske Gospe od Karmena koju nose anđeli a adori-raju joj sv. Ilija, sv. Elizej i sv. Tereza.21

Svakako, slika manirističkog slikara Cesarea Calisea Gospe od Karmena iz Brsečina i drugog manirističkog slikara Do-nata Antonia D’Orlanda iz Luke Šipanjske, uz zanimljiv primjer hibridne ikonografije iz franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku je obogaćenje imaginarija prikaza Gospe od Karmena u

18 M.G., Sezione III, pittura, 30., u: Confraternite arte e devozione in Puglia dal Quattrocento al Settecento, Napoli, 1994., 235 – 236.

19 C.G., Sezione III, pittura, 38., o.c., Napoli, 1994., 245.20 C.G., Sezione III, pittura, 38., o.c., Napoli, 1994., 248.21 C.G., Sezione III, pittura, 38., o.c., Napoli, 1994., 260 – 261.

sl. 13. Giovanni Angelo D’Ambrosio da Saponara, (preuzeto iz La Puglia il manierismo e la con-troriforma), Oltarna pala Gospe od Karmena sv. An-tunom Opatom i sv. Petrom Mučenikom, Grottole, župna crkva, Santa Maria Mag-giore

177


hrvatskim krajevima i posve su nepoznati kao primjeri štovanja, te je obogaćenje mari-janskog imaginarija i potvrda složenosti likovnih utjecaja na dubrovačkom području.22

Zaključak

Autor rada svojim terenskim radom uočio je dvije manirističke oltarne pale, koju su obogaćenje marjanske ikonografije – inačice Gospe od Karmena iz Napulja, kroz dvije slike: jedne iz Brsečina manirističkog slikara Cesarea Calisea i Luke Šipanjske Donata Antonia D’Orlanda. Maniristički slikar Cesar Calise (potpisivao se kao i na Brsečinam: Caesar Calensis), po novim spoznajama rođen je na otoku Ischa u mjestu Fori u razdo-blju 1560. – 1570., a umro (1636. ili 1641. godine). Likovno je aktivan između 1588. i 1641. godine, a u starijoj literaturi brkao se sa slikarom Cesarom Calenseom iz Lec-cea. Umjetnine ovog slikara koncentrirane su najvećim dijelom na otoku Ischia. Katalog djela ovog manirističkog slikara usprkos činjenici da su brojni radovi propali ili bile loše restaurirani, ipak omogućava uvid u njegov likovni opus. U crkvi San Giovanni Battista u Napulju nalazile su se dvije oltarne pale: Skidanje s križa i Krštenje Kristovo sa sv. Fran-jom Asiškim. Upravo ova posljednja oltarna pala bliska je slici s Bresečina, gdje je na jed-nak način likovno rješen prikaz Boga Oca sa sferom, sumporastog manirističkog kolorita i reskih likovnih poteza. Šipanska oltarna pala pripisana je manirističkom slikaru Donatu Antoniu D’Orlandu (Nardò, 1562. – Racale, 1636.), aktivnom na širem području Puglie (Casarano, Galatina, Martina Franca, Miggiano, Muro Leccese, Nardò, Soleto, Uggiano la Chiesa i Seclì). Slika ima sve odlike umjetnikova likovnog opusa, koji pripada provincijal-nom manirističkom slikarstvu postredientinske reforme i kontrarefirmacijske ikonografije. Radi se o jednostanavnom devocijonalizmu s alegorijskim misticizmom koji se oslanja na tradiciju „iconopitture di Otranto“, cvjetajuće početkom Cinquecenta na području Pug-lie. Tragovi karmelićanske duhovnosti, odnosno tijesne uzajamne veze između Djevice Marije i karmelićana kroz liturgijsko slavljenje njezine zaštite i njezinog posredovanja kroz čudotvornu ikonu koju su prenjeli s Gore Karmela u Napulj, sačuvan je u Dubrovniku u

22 Ivana Prijatelj Pavičić, Kroz Marijin ružičnjak, zapadna marijanska ikonografija u dalmatinskom slikarstvu od 14. do 18. st., Split, 1998., 101 – 114; Zoraida Demori Staničić, Javni kultovi ikona u Dalmaciji, Split/Zagreb, 2017., 1 – 387.

178

Vinicije B. Lupis

glazbenom rukopisu Cantorale fratrum BMV de Monte Carmeli iz 1755. iz dubrovačkog franjevačkog samostana Male braće. Autor rada upozorio je i na dosad neuočenu ikono-grafsku inačicu štovanja kulta Gospe od Karmena kroz predložak Madonne Grece iz Corata u Pugli kod dubrovačkih franjevaca. Svakako, ikonografski predložak Madonne Grece sug-erira kako se radi jednoj inačici Hoighitire, evocirajući „bizantinità“ – odnosno drevnost likovnog predloška. Danas se u Coratu u Svetištu Santa Maria la Greca štuje slika i kip, a dubrovački primjer o štovanju ove podosta rijetke inačice marijanske pobožnosti van južnotalijanskih krajeva potvrđuje intezive trgovačke, kulturne i duhovne veze talijanskog juga i Dubrovačke Republike. U isto vrijeme ova slika je i zanimljiv ex voto i coiné stilova, gdje se sažima ikonografija Istočne i Zapadne Crkve.

Arhivski izvori

Državni arhiv u Dubrovniku (dalje DAD), Genealogija dubrovačkih gragjana (Genealogia delli Cittadini Ragusei) prevod rukopisa vlasništva Popovskog kao i vlasništvo prevodioca, Dubrovnik, 22. V. 1935., preveo Dr. Ernest Katić, 385.

DAD, Famiglie Cittadine riconosciute dall’ex Repubblica di Ragusa e loro derivazione, e par-entele, 106.

Elektronski izvori

https://it.wikipedia.org/wiki/Basilica_santuario_di_Santa_Maria_del_Carmine_Maggiore (preuzeto: 7. 2. 2018.)

https://achillecontedilavian.blogspot.hr/2014/05/una-superba-madonna-di-costantinopo-li.htm (preuzeto 12. 1. 2018. u 17. 46 h)

https://en.. wikipedia.org/wiki/Nicolas_Dorigny, (preuzeto 23. 11. 2017. u 12 50 h)

https://it.wikipedia.org/wiki/Cesare_Calense (preuzeto 14. 2. 2018. u 13.11 h)

179


Literatura

G. Alparone „Cesare Calise, manierista del Seicento”, u: Artisti dell’isola d’Ischia, Napulj, 1982, str. 33-41.

Elisa Ancafora, „Sguardi sul confino arte a Matera e nel Materano 1520 – 1620“, u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 169., 170.

Sabino Amedeo Lattanzio, I Nostri santi patroni, Barletta, 2009., 137 -142.

Mario Cazzato, „Il Medioevo lungo: Donato Antonio D’Orlando, pittore, e Giovanni Maria Tarantino, architetto“, u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 79 – 86.

Zoraida Demori Staničić, Javni kultovi ikona u Dalmaciji, Split/Zagreb, 2017., 1 – 387.

Katarina Horvat – Levaj, „Knežev dvor u Pridvorju: građevni razvoj i problemi obnove“, u: Radovi Institua povijesti umjetnosti, sv. 20, Zagreb, 1996., 115,116.

Katarina Horvat – Levaj, „Barokna crkva sv. Vlaha – projekt Marina Gropellija“, u: Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, Dubrovnik – Zagreb, 2017., 97. – 161.

Miljenko Foretić, „Bizzaro, Ivan (Bizzaro, Ivo)“, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 1., Za-greb, 1983., 796.

Jeruzalemska Biblija Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem (ure-dili: Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda), Zagreb, 2004

Katarina Koprek, „Liturgijsko-marijanski elementi u dubrovačkom glazbenom rukopisu: Cantorale fratrum BMV de monte Carmeli iz 1755 godine“, u: Velika Proteturica, Duhovna baština Dubrovnika posvećena Bogorodici, Zagreb, 2009., 313 – 330.

Stjepan Krasić, „Dipinti di Angelo e Donato Bizamano in Dubrovnik“, u: Studi di storia pugliese in onore di Giuseppe Chiarelli, sv. II., Galatina, 1973. 353 – 363.

Vinicije B. Lupis, „O neretvanskom rodu Zuzorića i njihovim kulturnim vezama“, u: Deseti neretvanski književni, znanstveni i kulturni susreti, Zbornik radova Vladimir Pavlović, hrvatski književnik, Zagreb/Metković/Čapljina, 2015., 48 – 59

180

Vinicije B. Lupis

Vinicije B. Lupis, „Kapucinski red u Dubrovniku, U povodu 100. obljetnice njihove posto-jane nazočnosti i djelovanja“, u: Crkva u svijetu, sv. 50, Split, 2016., 252 – 279.

Ivana Prijatelj – Pavičić, Kroz Marijin ružičnjak, zapadna marijanska ikonografija u dalma-tinskom slikarstvu od 14. do 18. st., Split, 1998. 101 – 114.

Vlaho Pustić, Konzervatorski radovi na slici „Bogorodica s djetetom“ iz crkve sv. Ane u Brsečinama“, Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Dubrovnik, Dubrovnik, 1998.

Adalbert Rebić, „Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa Krista od njenih početaka do danas“, Bogoslovska smotra, 74, Zagreb, 2005, 1079 – 1134

E. Perisco Rolando, Dipinti dal XVI al XVIII secolo nelle chiese di Ischia, Napulj, 1991, 18.

Lucas Santa, kat. 27., u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 250.

Mario Spedicato, „La Contrariforma in Puglia: aspetti istituzionali e religioso-devozionali“, u: La Puglia il manierismo e la contrariforma, Galatina, 2013., 35 – 50.

Juro Šimić, Franjevci kapucini, Varaždin, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, 2010, 58.


Stvaralaštvo

183

Klepsidra

Stratis Mirivilis

KLEPSIDRA1

Proučili smo položaje, promatračnice, „skloništa od bombardiranja“, „gnijezda“ za bacanje ručnih bombi. Upoznali labirint rova, spletove bodljikave žice i mjesto za ispad, koje poput vrata zatvara „jež“, sustav čeličnih grana i zapetljanih žica, sav od oštrih čeličnih bodlji. Nakon što smo postavili straže, spavali smo sve do sutrašnjeg podneva.

Ovdje je rov puno bolje uređen, puno dublji i uredniji. Na nekim mjestima u njemu čak hodamo uspravni. I što je još važnije, manje-više svi smo si pod zemljom pronašli vlastitu rupu, relativno sigurnu i toliko urednu da se možemo sklupčati. Ja sam opet s bratom. Sasvim je neobično ovo sklonište.

Spuštaš se u zemlju niz četiri daščane stepenice i nađeš se pred jednim mračnim grobom, dovoljno širokim za jednog čovjeka, a preuskim za dvojicu. Iskopan je strpljivo u čvrstoj stijeni. Kamena je to spilja malo-pomalo izdubljena dlijetom u granitu. Sunce ju ne poznaje. Dan je već dobrano odmakao, a ja još imam upaljenu svijeću da bih mogao vidjeti. Primičem plamen stropu, zidovima. Svugdje ogrebotine dlijeta. Razmišljam koliko je ljudi, koliko dana i noći, ovdje neumorno radilo da bi stvorilo ovo mjesto koje nam danas štiti glave. Osjećam nježnu zahvalnost prema njima. Bili prijatelji ili neprijatelji, neka im Bog sačuva prste ako su živi! Neka Bog da spokoj njihovim ručicama ako su poginuli! I još nešto vrlo važno! Naše je sklonište popođeno s tri debele daske obojane zelenom uljenom bojom. Iščupane su s nekih vrata i neka razorena kuća sigurno plače za njima. Na jednoj se dasci još opaža trag zvekira. Bit će da je to nekad bila seoska alka, obješena o bakrenu ružu, rupičastu poput čipke. Na našoj kapiji na selu ima jedan takav zvekir, vrlo lijepo izrađen. Koliko li je samo puta ovim ovdje zvekirom veselo zakucala ruka mira prije nego ga je rat iščupao!

1 Ulomak iz Mirivilisova antiratnog romana Život u grobu (Ē zoḗ en táphō, 1930).

184

Stratis Mirivilis

Daske su dobro učvršćene o tlo. Nisu položene na zemlju, nego je ispod njih iskopana rupa. Da shvatim zašto, nije mi dugo trebalo. Rupu su iskopali da bi se u njoj skupljala voda koja izbija iz tajnovitih žila podzemne stijene. Zidovi su vlažni, kao popareni. U skloništu sam našao i neke dobrodošle stvari: donji dio čahure učvršćen u zid, da posluži kao stalak za spermacetsku svijeću ili uljanicu, koja ovdje dolje jednostavno mora danonoćno svijetliti, zatim hrpu tableta kinina mokrih od vlage, dvije kutije žigica, jednu čvrstu drvenu kutiju, četiri čavla, paket duhana za lulu i polovicu debele spermacetske svijeće.

Za svaku tu stvar kažem jedno „hvala“ mom nepoznatom prethodniku koji je od prevelike radosti zaboravio na tolike darove. Namještam pokrivače, pričvršćujem svijeću i pažljivo liježem tik do ruba.

Moj brat, savladan umorom, još spava. Okrenut mi je leđima. Budući da je toplo, nema koporana, a duga mu se košulja odvrnula skoro do pazuha. Njegova se snažna ruka ispružila, bijela i gola. Spava i ona umorna, sasvim opuštena. Na svjetlosti se presijavaju njezine plave malje. Jedino tanka arterija kuca i kuca, ondje kod zglavka. Čovjek bi pomislio da je to srdašce ruke. Draga bratova ruka, kako je dobro osvjetljava moja svijeća! Na nadlaktici joj se, poput sitnog novčića, vidi ožiljak od cijepljenja, utisnut još tamo u djetinjstvu. Imam ga i ja, isto je tako okrugao, na istom mjestu. Evo ga! Stavljam ruke pod glavu, sklapam oči i tonem u sjećanje na naše djetinje godine.

Često sam se svađao s bratom i tukao ga redovito. Plovim sjećanjem, plovim preko jednog mirnog mora slatkih neodređenih uspomena, dalekih, poluzaboravljenih. Boje se miješaju, osobe ocrtavaju, tu su mirisi, pjesme, likovi. Plutaju male radosti, izblijedjeli cvjetići sprešani u debeloj knjizi vremena, a i male tuge za koje čovjek ne zna što ne bi dao da ih opet proživi. Snovi i maštanja i događaji, čak i čežnje za nečim što je pročitano. Sve su to ostaci slatkih uspomena jednog dječačkog života koji se ugasio i za sobom ostavio samo fin i neuhvatljiv miomiris, ostavio ga da lebdi nad zaglibljelom dušom. Ustalasaš li ga malo, miriše poput uvelog bosiljka.

Blaženo prepušten obamrlosti koja me obuzela, iznenada začujem teške kapi koje stijena, u dugim razmacima, tajanstveno pušta da klize niz njezin izdubljen obraz. Padaju poda mnom, voda na vodu, kao da kaplju s klepsidre života. Čujem samog sebe kako razgovijetno brojim: devet… deset ….jedanaest. Netko je u meni, čini se, već dugo brojao, a da ja o tome

185

Klepsidra

nisam imao pojma. Zašto je to učinio? Čega li se boji ili što očekuje? Ovaj hladan zvuk, koji ispod poda dolazi u određenim vremenskim razmacima, počinje me ispunjavati tugom. Razmišljam kako Smrt vreba tu negdje skrivena, sigurna i strpljiva. Prislonivši bradu na šaku, drži pogled prikovan ravno u ovu klepsidru. Uzima mjeru moga života i života moga brata. Jednom će pasti i posljednja kap. Jedna kap će pasti, voda u vodu. Clip! Posljednja kap. Tada će jedan od nas dvojice umrijeti. Možda i obojica zajedno. To je čak vjerojatnije.

Jadni oni starci, tamo gore u selu, neće im to biti ni na kraj pameti. Sve dok jednog dana ne dobiju Balafarasovo „lijepo pismo“. Znam to.

Otac neće pravo ni sjesti u kavanicu „na trgu“, pod lovorovim brajdama. Bit će večer i vratit će se veoma umoran s njive. Sjest će ondje na svoje uobičajeno mjesto pod bagremom „da popije svoju vodicu“ i da sitnim gutljajima srče svoj „predah“. A tada, evo, na trg pristiže seoski poštar barba Dimitros. S kožnom torbom ukriž prebačenom preko ramena vuče svog magarčića s pošiljkama. Sa svih ga strana pozdravljaju, a on veže uzde za alku. Službeno je namrgođen, svjestan svoje važnosti. A tu je i kruna koja mu je ušivena na kačket. No u dubini srca on je zlatan čovjek. Kopa po torbi, a onda mom starom pruža neku veliku kuvertu: „Barba Todore“, govori mu, „ovo je za tebe…“ I stavlja tik do njega debelu kuvertu: „Bit će od tvoje djece, nek’ su dobro!“ Moj se stari smije blistajući od sreće. Uzima tešku kuvertu rukama drhtavim od uzbuđenja. „Tako, e?“, govori barbi Dimitrosu kroz smijeh dok svojim seljačkim rukama ispipava debelu kuvertu, prepunu crvenih voštanih pečata i velikih crvenih štambilja Divizije. „Tako, e?“ Moj stari na sve što mu kažeš govori: „Tako, e?“ Časti barbu Mitra, časti sve seljane koji mu nazdravljaju: „Nek’ su dobre vijesti! Nek’ su ti djeca dobro!“

Tako je i onomad, kada sam pobjegao iz škole i prijavio se kao dragovoljac u Balkanske ratove, počastio sve prisutne u Sarandosovoj kavani. Pisao sam mu iz jedne solunske bolnice da su me Bugari ranili u nogu. Obliven suzama zbog toga i brišući oči onim svojim velikim modrim rupcem, povikao je kafedžiji: „Što čekaš? Časti sve ovdje u kavani u zdravlje mog ranjenog djeteta!“

Negdje pod mojim zaklopljenim kapcima počinju se redati sve scene koje će uslijediti kod kuće čim se otvori kuverta i izvuče Balafarasovo „lijepo pismo“. One se u mojoj mašti odmataju tako živo, tako jasno i s toliko detalja da osjećam svu životnost i težinu događaja.

186

Stratis Mirivilis

Posebno mi je pred očima majčica koja se kida u boli. (Čudno je, ali tebe nikad nisam mogao zamisliti u takvom stanju, da primaš takvu „vijest“ o meni.) Čujem njen otegnuti neutišiv vrisak, prodoran kao krik divlje ptice. „Sinoviii moji!“ Vidim svaku njenu gestu, općenito sve što čini razdirana očajem. Razvezuje maramu, grebe se noktima po licu. Pruža prema nama ruke, doziva nas molbama, doziva nas prijetnjama, doziva nas tepajući. Mene i mog brata. Uzvikuje naše stare dječje nadimke: „Kovrčavac… rumene usnice moje… beže moj… slatko oko moje…!“ Uzima naša dječja odijelca koja čuva u zelenom sanduku, pritišće ih uz obraze. Njiše ih u naručju, pjeva, buncajući, našu dječju uspavanku:

Dođi, dođi, sanče mali,dođi i uzmi ih,u šetnju ih vodi,u krajeve i zemlje daleke,sve im pokaži,pa ih opet vrati …

A mi smo leševi, unakaženi, raskomadani, izmučeni, bačeni na šatorsko krilo natopljeno krvlju. Kosa nam je slijepljena, na ovoj stijeni. Naši prsti… S čuđenjem i nježnošću gledam svoje prste… I malo-pomalo obuzima me sve jača bol, i tuga me hvata, probadajuća tuga i žalost zbog majke i nas ubijenih. Počinjem plakati zajedno s njom, slušam je i plačem, jecajući. Od toga mi je puno lakše. Čudan neki gorak užitak. Sjedim i s uživanjem se predajem svojoj žalosti. Plačem zbog nas i zbog majke. Suze mi teku niz obraze, osjećam kako lagano cure, kako me škakljaju po koži na nadlaktici, kroz rukav.

Usisujem svoj plač i brat otvara oči. Pridiže se uplašeno, približava svoje lice mojem:

„Plačeš? Što je bilo?“

Tada odjednom uvidjeh svu komičnost svog stanja.

„Ništa“, odgovaram mu i smiješim se od srama, ne bih li prikrio svoje smiješno uzbuđenje: „Sanjao sam ružan san i probudio se ovako plačući.“

„I meni se to događa“, kaže mi zamišljeno: „Noćne more. Ne bi trebao ležati na lijevoj strani.“Neko me vrijeme gleda, pa uzima zgužvanu cigaretu.

187

Klepsidra

Kresnuh jednom od onih žigica koje sam našao. Ne ide. Kresnuh drugom, trećom, četvrtom. Opet ništa. Vlaga je prodrla u sve. Mogu ih samo baciti. On tada pripali sa svijeće i svjetlost učini da mu bujna svilenkasta kosa oko lica zaigra poput zlatnih plamenova koji se presijavaju. Uvlačeći dim načini gadljivu grimasu jer mu je rastopljena spermacetska svijeća omastila cigaret-papir.

„Omrsih se!“, uzvikuje tobože uplašeno.

Pa mi objašnjava:

„Znaš“, kaže: „svaki put kad mi se krajičak cigarete tako omasti, sjetim se one priče koju nam je pričao otac, o lihvaru koji je mnoge domove uništio svojom bezdušnošću. Jednog Velikog petka, kaže, neki jadnik pritisnut dugovima dođe pred njegovu kapiju i ondje se objesi. Kad ga lihvar ujutro ugleda, reče ljutito: „Eto ti ga na! A tko će mi sad isplatiti dug?“ Od uzrujanosti zamota cigaretu i, da ne bi trošio žigicu, ode je zapaliti o plamen kandila koje je danonoćno gorjelo pred ikonom. A kako je zapali, omasti mu se, kao za pakost, cigaret-papir. No on to ne opazi, i povuče dim. Čim to učini, s užasom baci cigaretu i otrči duhovniku. Klekne i stane se očajno udarati o prsa:

„Velik je moj grijeh, sveti starče“, reče mu: „Kako ću se sada, jadan, izbaviti pakla? Zgriješio sam teško, nedostojan, kako da mi Bog sad oprosti?“

„Što si to zgriješio, dijete moje?“

„Omrsih se, sveti oče, ja grešnik! Omrsih se i, kao da to samo po sebi već nije dosta, omrsih se na Veliki petak!“

„Omrsio se, razumiješ, zagorjelim uljem s cigaret-papira.“

Smije se sam sebi iz sveg srca zbog te priče.

Uzimam mu ruku, milujem je svojim rukama. Mlađi je od mene, no moje su ruke pored njegovih blijede, glatke, izduženih prstiju i nježne poput djevojačkih. Tako je to još od djetinjstva. Pola sata veslam i već su mi dlanovi puni peckavih plikova. Uvijek sam se stidio zbog toga.

Brat lagano povuče svoju ruku.

188

Stratis Mirivilis

Potpuna tišina. Gledam kako ispušta kolutove dima iz usta, jedan za drugim. Iznenada opet začujem kako pod nama kap vode pada u vodu. Cliup!

Stresem se do dna duše.

„Braco“, kažem, „znaš da bi trebalo da se razdvojimo od ležaja i stola?“

„Tijesno ti je u skloništu“, odvrati mi. „Istina, i ja se sav raširim kad me uhvati san. Ali u čitavom rovu nećeš naći ovako čvrsto sklonište. Slušaj što ti govorim. Obišao sam ih sve do jednoga.“

Htio bih mu reći da se ne radi o tome, da je sklonište prava tvrđava, ali da bih želio otići u drugu četu ili čak i drugu pukovniju samo da ne budemo zajedno u trenutku kada s Klepsidre kapne posljednja kap. Ipak, ne usuđujem se otkriti mu svoju crnu misao. I spremno čekam da me ponovo obliju suze zbog majke koja dobiva vijest o dvostrukoj nesreći.

Ja sam jedan smiješan sanjar.

S novogrčkoga preveo

Luka Vukušić

Klepisidra

189

Hladnokrvna neman

Luka Vukušić

HLADNOKRVNA NEMAN

Valovi su se razbijali o stijene. Nekoliko manjih otoka i hridi na obzorju. Nebo puno debelih oblaka, kao da se natječe s bujnom vegetacijom pod njim. Ilija je skinuo vojničku kapu i naslonio se na deblo stare crnike. Uto ga netko zovne: mlad momak, jedan od novih. Dobroćudno ga gleda, djelomice nepovjerljivo, kao da se boji pokazati previše srdačnosti. Pita ga kako mu je prošao vojni rok, izdrži li se lako. Smiješno mu je da ga to pita jer je gotovo na istom mjestu prije nekih pola godine, samo što je onda drveće bilo golo a bura sve nosila, skoro pa isto pitanje on postavio jednom ročniku koji je tada brojio zadnje dane. I odgovor je bio skoro isti. „Brzo ti prođe. U početku ti se možda ne čini tako, ali brzo, stvarno brzo.” Pozdravili su se i razišli, svatko u svojim mislima.

Desetak dana poslije vratio se u Zagreb. Kolodvor polupust, nebo bez zvijezda, zrak svjež. Ulice kojima je toliko puta prolazio bile su iste kao nekad, a opet ih je doživljavao drugačije. Osjećao je u njima nekakvu dubinu i dušu, kao da su žive. Ispunjen čudnim mirom i zadovoljstvom proučavao je stara pročelja i parkove, veselio se tramvajima i gužvi. A kad je pred svojim iznajmljenim stanom ugledao stari bor kako još uvijek jednako stoji, nije odolio a da ga ne zgrabi za najnižu granu.

Dobio je posao! Prvi pravi posao. Lektor u muzeju u Zagrebu. Razgovore je obavio još za vojnog roka...

Sljedećeg je dana već rano ujutro došao pred zgradu muzeja. Još dobrih pola sata čekanja. Izmijenjuju se ljudi, užurbani, šutljivi. Kolone auta na cesti. Nebo plavo, lišće zeleno, na rubovima već pomalo smeđe. Upadaju mu u oči te boje, no preteže siva. Automobili, zgrade, beton, odijela ljudi – sve vuče na sivo. I mukli ujednačen zvuk brujanja motora isprekidan kloparanjem tramvaja pristaje uz tu boju. Preblizu je zgradi. Netko bi ga od novih kolega

190

Luka Vukušić

mogao vidjeti, a ne da mu se ni s kim razgovarati prije nego za to dođe vrijeme. Povlači se na jednu klupicu u park. Odatle vidi zgradu, no sam je zaklonjen i to mu se sviđa. Zgrada je lijepa, stara i obnovljena. Blista joj dio krova obasjan suncem. Prava palača. Međutim ne osjeća u njoj onaj duh života kao dan prije na ulicama. Prije bi rekao da osjeća suprotno, ne baš duh smrti, ali hladnoću svakako. Dva velika sklopa visokih prozora kao izbečene oči, velika vrata kao usta, a polukružne stepenice pred njima kao isplažen jezik. Prava neman! Ljudi pomalo ulaze u ta usta koja i njega čekaju. Gleda na sat, još petnaest minuta, još deset. Mogao bi krenuti. Diže se i sprema se preći cestu kad preko ugleda nju.

Puno je puta u vojsci zamišljao taj trenutak, i dijelom si ga je dobro predočio: sivilo, tramvaji, napetost u zraku. Sve je to pogodio. No s druge strane ono što je mislio da najbolje poznaje, sebe samog, tu je potpuno promašio. U mislima se vidio kako joj dostojanstveno prilazi i javlja joj se smireno, u prolazu, s nevidljivim poluosmjehom... Ali ne, čim ju je vidio, krv mu je šiknula u glavu: „Što ona tu radi tako rano ujutro!? I što? Sad treba preći cestu, pozdraviti! Nema šanse!” Opsovao je poluglasno i okrenuo se naglo, otišao na drugi prijelaz ne okrećući se za njom, ne želeći je vidjeti. I tako je u muzej ušao rastresen, ljut, kao da se upravo potukao. No imao je sreće. Šef još nije bio stigao i tako je dobio vremena da se pribere. Portir ga je uputio pred kojom sobom da čeka. Teška drvena vrata i jedan umjetan cvijet. Par je ljudi prošlo, užurbano i šutke kao na ulici, kratko ga odmjeravajući. A onda se na dnu hodnika konačno pojavio šef. Bio ga je upoznao još prije mjesec dana, na razgovoru za posao, no tada kao da je bio nekako naočitiji, dojmljiviji. Često mu se događalo da pri prvom upoznavanju precijeni ljude, pa da ih pri sljedećem susretu gleda sažaljivo, tako da su se mnogi znali zbunjivati i čuditi odakle mu taj izraz i ako su bili nesigurni u sebe, mislili su da zna nešto o njima. Šef je bio vesela spodoba, malo grbava, proćelava, s klempavim ušima i izbečenim sjekutićima – pravi knjiški moljac, crkveni miš. Momci u vojsci bi pukli od smijeha da ga vide, bar pola njih. Vukao se sporo do polovice hodnika, a zatim uzviknuo:

„Kolega, pa vi ste već tu! Nisam vas uopće vidio od odsjaja sunca. Oprostite! Pa vi sjajite, kolega...”

Ured u koji ga je uveo bio je starinski, s antiknim namještajem, starim devetnaestostoljetnim slikama ravnatelja muzeja i ljudi zaslužnih u našem preporodu, književnika i političara. Neke je poznavao, neke prvi put vidio. Trudio se da ih ne gleda predugo, da ga šef ne bi pitao nešto kao: „Znate li tko je to?”, pa da ispadne neznalica. Zastao je zato nasred ureda uz dugačak tamnosmeđi stol i ljubazno se smješkao gledajući prema šefu, čekajući da mu

191

Hladnokrvna neman

nešto kaže. Pogledi su im se brzo sreli: „Eto to je vaše radno mjesto. Vi, ja i još jedna kolegica koju ste mislim upoznali na razgovoru.”

„Nisam upoznao nikakvu kolegicu.”

„Niste? Ja mislim da jeste. Nije vas Ivana ispitivala?”

„Nije, bio je gospodin. Onako tiše govori.”

„Ah, Zoran, da.”, nasmijao se kao da je Ilijina opaska bila jako duhovita. Previše se smijao. Previše su se rastapali od ljubaznog smiješka i jedan i drugi. Iliji je smiješak bio težak i neprirodan, što nije bilo nimalo čudno nakon one grube komunikacije na koju je bio navikao u vojsci: „Komu se ti smiješ? Meni?!...Pusti dečka, nije se smijao... Jesam, smijao sam se...Vidjet ćeš ti kad te dohvatim, hoćeš li se tad smijati...”

Bilo i prošlo. Sada kada se očekivalo da se smiješi, bio se odvikao. Imao je osjećaj da je toliko neprirodan da se to mora vidjeti. Ali pred ovim se šefom, svojevrsnom klaunom, nije trebao bojati. Neprestano ga je nešto nukao, tepao, oduševljavao se njime, kao da mu je tko zna što lijepoga učinio ili kao da je sin nekoga moćnika, a ništa od toga nije bilo. Pokazao mu je računalo i mjesto za kojim će sjediti.

„Čuo sam da volite književnost. Čehov, Dostojevski... Za mladog čovjeka to i nije baš uobičajena literatura.”

„Pa ne znam. To ništa posebno ne znači.”

„Ne, ne. Znači, itekako. Mi baš takve ljude trebamo. I Ivana je jezičarka kao i Vi. Nekako je politika muzeja da uvijek za lektore uzima jezičare, ne znam kako da se izrazim, vašega tipa i profila, barem otkad sam ja ovdje, a to je dugo.”

„A koji je to profil?”

„Pa mislim, ovako, znate što hoću reći...”, zbunio se.

„Znam. A jeste li često mijenjali lektore?”

„E sad”, uzdahnuo je, „to vam je druga strana medalje. Ljudi se, znate, pogotovo mladi ljudi, nekako zasite ovoga posla. To je lijep posao, lagan, kreativan, ali opet, zasiti se čovjek vječita ispravljanja, pogotovo kad vidi kako se prema njemu odnose... ah, evo Ivane!”

192

Luka Vukušić

Mršava visoka djevojka u ranim tridesetima, lica nekako preozbiljnog, gotovo muškog pristupila je Iliji i, za razliku od šefa koji mu je ruku bio pružio kao na rukoljub, rukovala se čvrsto. Dok je s njom izmjenjivao uobičajena pitanja pri upoznavanju, šef se i dalje smješkao i vrpoljio. Ako tako nastavi, mislio je Ilija, posvađat će se, prije ili kasnije. Nije bilo baš ugodno nakon svake svoje rečenice čuti: „Hehehe”. Da ih je netko slušao sa strane, pomislio bi kako je u sobi neki mentalni bolesnik koji samo to zna prozboriti, a ne nadređeni kojega bi trebalo poštovati.

I koliko god bio svjestan da se radi o prvom dojmu, prvom danu, navali, kada nitko nije prirodan i kada se gotovo svi ponašaju drugačije, kada se sve može krivo tumačiti jer ništa nije onako kao što jest, i koliko god dobro znao da su za točan dojam šutnja i vrijeme puno važniji od riječi i smiješaka, nije se mogao uvjeriti u to da, čisto po zakonu vjerojatnosti, nije mogao dobiti i bolje kolege.

„Izvolite, ovo je vaš prvi posao”, pružao mu je šef svežanj papira, neki članak o arheološkim nalazima kod Knina: „Tekst mora biti dobar. Pisao ga je prof. Grujica, pa znate. Ne može tu biti većih grešaka...”

Zahvalio je šefu, stavio papire pred sebe i počeo čitati. I zaista, tekst je bio zanimljiv, dobro pisan, no opet se nije mogao usredotočiti na njega onako kako je htio. Među riječima i recima kao da su se umjesto bjelina svako malo pojavljivala lica šefa i Ivane. Osjećao je da ga njihove misli prate, kao da sve čuju, kako diše, koju riječ podcrtava, na kojoj zastajkuje, gotovo da i vide što misli. Trudio se koncentrirati na rad, ali sve ga je nešto stezalo u trbuhu. Neugoda. Zašto je tako mirno? Zar će sve ostati na ovome, tako nejasno? Puno riječi je palo, a sve je ostalo nedorečeno. „Hehehe!” Nedostajao mu je njegov narednik da se izdere: „Vidjet ćeš ti kad te dohvatim, hoćeš li se tad smijati...”

Kad bi mu netko tako nešto rekao, odmah bi mu odbrusio natrag i osjetio se živim, oslobođenim. Tu sam. Ovakav sam. Ne voliš me. Ni ja tebe ne volim i sve je čisto. A sad: Tu sam. Niti vi znate kakav sam ja, niti ja kakvi ste vi. Nagađamo, ali od svih maski pitanje je hoćemo li ikad doznati. Zato je jedva dočekao pauzu. A ona ga nije iznevjerila. Šum lišća, žubor vode iz fontane, opuštajući lagani pokreti starijih šetača, vratili su mu mirnoću. Kad se poslije vratio u ured, pogledao je kolege ispod oka: rade, zamišljeni i ozbiljni. „Možda uopće i nisu tako loši.”

193

Hladnokrvna neman

Dobro ga je vidjela tamo na ulici, kod pješačkog prijelaza. Vidjela je i da ju je opazio, primijetila promjenu u njegovu pogledu. Činilo joj se da će se izderati na nju, udariti je opet, kao neposredno prije prekida, divljak. Zadrti brđanin bez osjećaja, bolestan, poremećen. Mogao se oduševiti za sitnice, mrtve stvari, daleke, ali za nju, njezine potrebe, to ne! Nije se nikada ni potrudio da je shvati! Takve su joj misli sunule u glavu, no prikrila ih je vješto. Nije mu čak ni pokazala da ga je primijetila, čekajući da se on prvi javi. A kad se okrenuo i otišao niz ulicu, bilo joj je načas krivo, no samo načas. Osjetila je svu svoju nadmoć, koliko je zapravo iznad njega.

Bili su u vezi oko dvije godine, no kao da je bilo duže. Upoznali su se u književnom klubu, oboje su nešto pisali. Nakon početnog oduševljenja i slaganja počeli su se odalečivati. Ona je optuživala njegovu nezrelost, zadrtost i ljubomoru, a on njezino vječito koketiranje, karijerizam i bezosjećajnost.

Bila je jesen. Šetali su kroz suho lišće, blizu stare džamije i naišli na nekog prosjaka. Mlad čovjek, opaljen suncem, bez noge, nešto je u sebi pjevušio. Kad su ga mimoišli, stegnula je čvršće Ilijinu ruku: „Uvijek se sažalim na ove jadnike.”

Trebao joj je povladiti, reći nešto lijepo, pomilovati je, ali ništa od toga. Istrgnuo je njezinu ruku, zastao, izvadio neki sitniš iz novčanika i bacio ga prosjaku, bez riječi, kao da ga je pljunuo. Na prosjakov je blagoslov uzvratio tako ledenim pogledom da je i sad prođu srsi kad se sjeti.

Kad mu je navečer spočitnula da je pregrub, krut, da je ne prati ni u kakva društva, i inzistirala na tome da joj otvoreno kaže što joj muti iza leđa jer ona ionako to zna, opet gotovo da ništa nije rekao. Sipao je neke nepovezane gluposti, kao dijete, i onda ju u jednom trenutku, kad ga je svojim argumentima stjerala uza zid, ošamario. To mu nije mogla oprostiti, a nije ni htjela.

Sada je sjedila pred kompjuterom i još jednom pregledavala zadnju verziju teksta prije nego ga pošalje. Već je par mjeseci imala stalnu kolumnu u jednom časopisu. Uspjela se nametnuti, sama, svojim talentom, ni uz čiju pomoć. Znala je pisati, bila je to obiteljska crta. Još joj je djed pisao tamo davnih šezdesetih, zbog pisanja završio i u zatvoru. Kako je nosila njegovo prezime, neki su govorili da joj je to pomagalo da uspije, no ako je u tome i bilo neke istine, onda je samo pomoglo, nije bilo presudno. Presudan je bio njezin roman

194

Luka Vukušić

objavljen prošle godine, o mladenačkim nesretnim ljubavima i preranom odrastanju jedne natprosječno osjećajne djevojke, roman koji je kritika nahvalila i zbog kojeg je njezino ime uzdigla kao najveću mladu nadu, spisateljicu koja se odlikuje osobitom zrelošću, hrabrošću i izvrsnim darom zapažanja. U romanu je bilo dosta autobiografskih elemenata, ali daleko od toga da je to bilo samo to. „Nisam to ja, da bar jesam”, znala se šaliti s prijateljima. Ipak, bojala se da je pretjerala kad je gradeći jedan lik previše istaknula negativne osobine koje bi mogle biti i Ilijine. Bojala se da bi joj se zbog toga mogao javiti i ispsovati je, jer jednom su si bili uzajamno obećali da jedan o drugome nikada neće ništa pisati ma kako im se to činilo zgodnim. No nije se osjećala krivom. Ako je i bilo Ilije u njezinu romanu, to nije učinila namjerno, a i to je opet mogao biti i netko drugi. Uglavnom, roman joj je donio slavu i širom otvarao vrata u društvu.

Nakon početne euforije zbog uspjeha počela se pitati vrijedi li ona uistinu toliko ili su hvalospjevi izmišljeni, izrečeni tek reda radi, jer uvijek treba postojati neka mlada nada, uvijek netko mora biti hrabar. I onda joj se javio urednik jednog časopisa, gospodin u srednjim godinama, šarmantan, odrješit, jasan, i ponudio joj da svaka dva tjedna piše nešto o društvenom stanju, ljudskim odnosima i općim pitanjima, neki svoj osvrt – da je triput slabije dorađeno nego u romanu bit će odlično. I pristala je. U početku joj je bilo drago vidjeti svoje lice u novinama. To joj je bilo dovoljno. Zamišljala je koliko je ljudi čita, koliko ljudi za nju zna... Međutim daleko od toga da je bila monotona i dosadna. Izvana je ponekad davala dojam da joj je sve u životu unaprijed određeno, da se čvrsto drži svog ravnog puta, no nije bilo tako. Ni blizu. Često je razmišljala o sebi i svojim postupcima, i rijetko je bila u potpunosti zadovoljna. Jednog jutra, dok je čitala svoj netom objavljen tekst, zapne joj za oko njezina fotografija u časopisu. Gledala se kao da gleda nekog drugog, nekog dragog i izgubljenog. Plava kovrčava kosa, duboke smeđe oči, nevin skoro dječački pogled, s dozom samouvjerenosti, nije to više bila ona. Stala je pred ogledalo i vidjela da nema više one dječje otvorenosti, one radosti, i rasplakala se. I tada se sjetila njega, valjda joj je plač pogurao misli u tom smjeru, kako je govorio da ne razumije ljude koji mogu stalno pisati: „Ček, znači ono, ljut si, uvrijeđen, netko te gazi, loše ti je, bilo šta, ali uglavnom loše, i ti, umjesto da problem riješiš ko muško, da od ljutnje nešto razbiješ, izmlatiš nekoga, ili da plačeš ko žensko, ti smireno uzimaš kemijsku, papir, dobro sad većina kompjuter, još gore... uključuješ znači smireno taj stroj i tipkaš, pišeš... Pa da sam ja toliko nezadovoljan stanjem u zemlji ili kivan, ja bih nešto napravio, bilo šta, ali ne bih mogao pisati... Ako bih pisao,

195

Hladnokrvna neman

ne bi to bilo onako smireno, sarkastično, pogledajte mene što sam pametan... Pa, čovječe, ne bih si poslije mogao pogledat u oči. Razbio bih sve te kompjutere, razderao papire. Ma gade mi se ti pisci, skup taština i ništa više. Mogu oni pričat što hoće, ali da im je loše, ne! Nitko tko uzima kemijsku u ruku i piše, ne može reć da mu je loše!”

„Pričaš gluposti. Šta onda sa zatvorenicima, onima koji su u mukama stvarali remek-djela?”

Zagledao se u nju začuđeno i odmah nabacio smiješak: „Ti su s razlogom bili u zatvoru. To su isto taštine...”

„Oćeš reć da je moj djed s razlogom bio u zatvoru...”

Krenuo ju je pomilovati, a ona se odmaknula...

Čudna je sjećanja imala na njega.

Dvadesetak je minuta trajala njezina kriza, no kad se isplakala i pogledala opet u zrcalo, učinila se sama sebi lijepom kao rijetko dotad i nasmiješila se u pozdrav svom odrazu.

„Idiot”, prošaptala je. I već sljedećeg trena opet bila mirna, samouvjerena, kao da se ništa nije dogodilo.

Pregledala je tekst još jednom, zadnji put. Bila je zadovoljna tečnošću, blagom sveprisutnom ironijom koja još jasnijom postaje nakon neočekivane poante. I poslala ga je uredniku. Već je bilo oko dva u noći. Crno nebo i smeđa svjetiljkama obasjana stabla. Mogla bi i o tome pisati, ali to će neki drugi put. Pogledala je mobitel – urednikova poruka da je primio tekst i da upravo uživa čitajući ga. Vide se uskoro. Zadovoljno se zavukla u krevet i zaspala brzo, umirena osjećajem dobro obavljenog posla.

Toma je bio mladi kustos već sedam godina zaposlen u muzeju. Kao povjesničar sa solidnim znanjem njemačkoga i latinskoga, radio je sa starim ispravama. Njegovo je bilo da ih opisuje, priprema za izložbu, on je ulazio u komisije kada su se nabavljali novi dokumenti, a uskakao je i pomagao i u drugim poslovima ako je bila kakva žurba. Bio je to naočit mladić, plav, visok, jak, zdrava osmijeha. Volio je društvo i lako se snalazio među ljudima. Zbog toga su pojedinci često mislili da su s njim bolji nego što su zapravo bili, i zato su mu svašta povjeravali. On je o sebi pak malo govorio. A imao je i dobar razlog za to.

U zadnje je tri godine iz muzeja uspio iznijeti dobar dio starih isprava i dosta ih skupo

196

Luka Vukušić

prodati na crnom tržištu. Metoda koju je sam smislio bila je sljedeća:

Odabrao bi neku ispravu, u pravilu staru, dobro očuvanu, značajnu za određeno područje u Hrvatskoj, ili, još bolje, u inozemstvu, u Italiji, Sloveniji, Austriji, Mađarskoj. Zatim bi provjerio da li se ta isprava koristila na izložbama. Ako bi ispalo da jest, odustao bi od nje i vratio je na mjesto, no ako bi bilo drugačije, stavio bi je sastrane i potražio u knjigama o primljenom gradivu podatak o tome kad je stigla u muzej i na koji način. Znalo se dogoditi da takvi podaci uopće nisu bili zabilježeni ili da isprave nisu pojedinačno popisane. Tako je lani uspio podosta zaraditi na latinskim i njemačkim pergamenama iz 15. i 16. stoljeća. U muzej su stigle čudnim putem. Predao ih je jedan oficir JNA koji je tvrdio da ih je 1945. našao među odbačenim stvarima nekog folksdojčera. Toma je u knjizi evidencije broj trideset, koliko je pergamena bilo ukupno, samo brisanjem nule promijenio u tri i onda pomalo ostalih dvadeset i sedam dokumenata odnio doma, pa ih predao kolegi koji ih je dalje preprodavao i s Tomom dijelio dobit. No slučajevi kao taj bili su rijetki. Uglavnom se nije nailazilo na tako velike skupine dokumenata čiji bi nestanak dugoročno mogao ostati neprimijećen. Stoga se Toma domislio sljedećem. Na mjesto isprave koju bi izdvojio, stavljao bi drugu, praktički bezvrijednu, iz nekog većeg slabo korištenog fonda. Da bolje prikrije trag, ispisao bi na poleđinu umetnute isprave signature kakve je imala izdvojena. To je bio najteži dio posla. Morao je temeljito prekrižiti stare oznake, a zatim imitirajući rukopis starih muzealaca, ispisati nove, obično masnom crnom olovkom. U početku je to obavljao isključivo kod kuće, ali kad je shvatio da nema gotovo nikakve opasnosti da itko u išta posumnja, ohrabrio se toliko da ni kad bi mu pročelnik ili ravnatelj stupili u ured, ne bi skrivao ispravu određenu za preprodaju. Ostavio bi je raširenu na stolu i sa smješkom čavrljao s nadređenima.

Kad je čuo da je muzej zaposlio novog djelatnika, Iliju, djelićem podsvijesti uznemirio se. Želio je provjeriti kakav je novi čovjek, ima li se čega od njega bojati ili ne, no nije srljao s upoznavanjem. Čekao je priliku da sve ispadne spontano.

Mladost, djevojke. Ilija je sjedio na jednoj klupici u parku i gledao ljude oko sebe. Postala mu je to česta zanimacija. Prošetati poslije posla, obići nekoliko antikvarijata, glavni trg i ulice oko njega, ne bi li na koga naišao, na neku staru knjigu, nekog starog znanca ili na nju, pa da opet pobjegne. No nije imao sreće. Sve nepoznati ljudi okolo. I nitko da pokaže neki znak, da zastane, nasmije se, pita ga nešto. Zar da sam pristupa ljudima? Mogao bi to

197

Hladnokrvna neman

jednom, dvaput, no nakon toga bi ga zapamtili. Postao bi maskota, predmet ismijavanja. Eno ga onaj koji zaustavlja ljude! Onaj izgubljeni.

Dvije su starice zastale nasred ulice pred njim, ipak dovoljno udaljene da ne čuje što govore. Jedna ne može prestati lamatati rukama. Širi ih, hvata prijateljicu za nadlakticu, grli ju, hvata se za glavu, opet širi ruke, sklapa ih. Neprestano tako. Druga starica samo sluša, čini par koraka kao da želi otići, no ova joj kao pauk, svojim rukama to ne dopušta. Kao da dirigira ili baca čari. Na kraju se ipak razdvajaju.

Odlazi i on. Bio je gladan, ali nije mu se dalo jesti. Godilo mu je kretanje i ona blaga napetost koju glad izaziva. Kako je bilo ljeto, mnogo je ljudi otišlo na more. Ulice su bile puste i u toj je smanjenoj masi lako bilo izdvojiti pojedince, zamijetiti osobenjake. Čudni pogledi, pišanje po zidovima, urlici, pijani invalidi, u početku zanimljivi, svojevrsno osvježenje nakon uštogljenih i bezličnih ljudi u muzeju, pomalo su ga ipak počeli smetati. Bilo mi ih je dosta i zaželio se normalnog čovjeka, neke nove djevojke ili prijatelja kad stari više ne valjaju. Već se pomalo mračilo kad je stigao na trg. Tamnoplavo nebo, zgrade okolo kao neki veliki kolači i ljudi koji se šeću amo-tamo ili stoje u grupicama. Bruje, ali tiše nego inače. U jednom uglu vijore trobojnice. Kreće onamo da vidi što se događa. Neki desničarski skup. Ljudi u crnom, ozbiljni, strogi. Vjetar vije zastavama. Na malu pozornicu stupa neki čovječuljak i počinje govor. Glas mu je visok, previsok da bi ga se shvatilo ozbiljno. Šteta. Pokvario je sve. Umjesto da bude dostojanstveno, grubo, opasno, ispalo je smiješno. Usred trga punog različitih ljudi, svih generacija i fizionomija, punog isto takvih zgrada – neoklasicističkih, modernih, svježe ožbukanih, prekrivenih ogromnim reklamama i toliko golih kao da su prelivene kiselinom pa se sve više ljušte – odjekuje jedan glasić koji iz daljine zvuči kao da netko ubrzano premotava kazetu. A ni iz blizine nije bio puno ugodniji. „Bože moj, na što smo spali!”, misli Ilija. Da ga, recimo, sad pogodi bocom, bi li mu itko vjerovao da je to samo zbog kreštava glasa? Vjerojatno ne bi.

Pomalo bezvoljan i kivan na sve oko sebe uputio se u književni klub gdje je nekada zalazio. Ondje je bio nju upoznao i nadao se, iako si to nije htio priznati, da će možda opet sresti neku njoj sličnu. Ali čim je ušao, shvatio je da će se teško to dogoditi. Činilo mu se da su nekad lica tih mladih pisaca i pjesnika bila drukčija, zanimljivija i dobroćudnija. Naručio je piće i pridružio se grupici od desetak ljudi koja je nešto živo raspravljala, poslušao dva-tri govornika. Govorili su sa smiješkom, sa značajnim stankama, razbacivali se riječima,

198

Luka Vukušić

zagledavali se slušateljima u oči. Svi su tvrdili isto: da pišu iz duše, užitka i nekog unutarnjeg poriva. Ali on nikakvu dušu i veselja u njima nije vidio. Imao je potrebu da ih zgrabi za vrat i protrese, svakog od njih posebno: „Što si umišljaš? Pa sve da i jest tako, što je tu toliko zanimljivo? Što?” I iako im se nekada ne bi usudio protusloviti i uopće na sebe svraćati pozornost, tada je uzeo riječ. Rekao je kako ga drugačiji osjećaji obuzimaju dok piše: ljut je, grozničavo želi istjerati iz sebe to što ima i završiti s pisanjem što prije, da konačno bude miran, slobodan, da više nema napetosti, da može raditi bilo što bez opsjednutosti nekakvim likovima i situacijama, onim što misli da mora opisati, što mu se nameće iznutra kao neka prokleta dužnost. Jao si ga onome tko na njega naleti tih dana. Živčan je, neuravnotežen, spreman učiniti nažao i najboljim ljudima oko sebe kao da su oni krivi što još nije napisao to što ima. A i kad napiše što je htio, sve je nekako ljut. Nije to dobro. Nije to to. A i čemu gubiti vrijeme iskrivljen nad papirom. Kao neki idiot, zaljubljena djevojka, narcis. Od deset njegovih uradaka dva-tri vrijede, ostalo uništi, a poslije nekog vremena ni s ta dva-tri nije u potpunosti zadovoljan, ali o naknadnom dotjerivanju nema govora... Tako im je nekako pričao i nailazio samo na ravnodušne, nadmoćne poglede. Jedino se jedan ženskasti mladić smiješio netremice ga gledajući: „Ja te tako razumijem!” Uzvratio mu je pogled s gađenjem, skoro ga je i opsovao. Suzdržao se u zadnji tren: bio je to ipak čovjek kao i on, očito zakinut za mnogo toga, ali čovjek. Druga je stvar što ga vjerojatno uopće nije razumio, a i bolje za njega da nije. Ubrzo je izašao van bijesan što je uopće bio ušao. Mračnim se uličicama uspeo na Gornji grad. Bilo je ondje nekoliko stabala i njihovih sjena pod kojima se uvijek dobro osjećao.

Šef ga je poslao da neke papire odnese u tajništvo, „da se privikneš na ljude i prostor”, rekao je. Polumračni sivi hodnici, umjetno cvijeće, prašnjavi sagovi. Nikad se na to neće priviknuti. Uvijek će se tu osjećati kao u zatvoru, to je sigurno. Toliko se poznaje. Penje se na drugi kat i na stepenicama susreće Tomu. Pružili su si ruke i upoznali se.

„Hah, čuo sam o tebi. Ti si onaj šta je iz vojske dolazio na razgovor?”

„Da. Ako ih nije bilo još.”

„Nije, nije, haha! A da te pitam, gdje si služio?”

„U Šibeniku.”

Tominim se licem razlije osmijeh: „Pa nemoj mi reć.” I počeo je nabrajati neke zapovjednike.

199

Hladnokrvna neman

Služio je na istom mjestu gdje i Ilija, samo par godina ranije. Pohvalio ga je što nije služio civilno.

„Maaah. Nije ti to baš za kompliment. Odradio sam to i niš više. Nekih se stvari i sramim. Oružje mrzim i tako...”, rekao je Ilija sramežljivo svrnuvši pogled u stranu.

To je bilo sasvim dovoljno da Toma zaključi kako mu od tog mladića ne prijeti nikakva opasnost. Nasmijao se razdragano i potapšao Iliju po ramenima. Izmijenili su još nekoliko riječi, a onda se povukli svatko u svoj ured.

Ilija nije stigao pravo ni sjesti kad se vrata, koja je tek zatvorio, zatresu od snažnog kucanja. Neki je stariji gospodin banuo u ured i stao se osvrtati oko sebe. Vidjevši novo lice, Iliju, zadržao je na njemu kratko pogled, ali nije ga pozdravio. Okrenuo je glavu prema Ivani, blago joj klimnuo, pa ozarena lica krenuo šefu. „Ohoho!... Hehehe!” Objema rukama prihvaća šefovu desnicu, krevelji se. „Kako ste? Šta ima novoga?...”, pa već sljedećeg trena snižava glas i prelazi na jednako neprirodan, ali ozbiljan, uzvišen ton. Pomalo je razgovor s muzejskog posla skrenuo na stanje u zemlji, korupciju, nezaposlenost, sve češće prosvjede, situaciju pred izbore općenito. Izraz lica kod tog starca bio je usiljeno gnjevan. Vidjelo se da mu glumljena žestina ni trenutka ne oduzima kontrolu nad sobom, da pazi na svaku riječ, da ne izgovori nešto nezgodno, uvredljivo za nečije uši. Pokrenuo bi revoluciju, istog trenutka krenuo riješiti sve nepravde, a boji se reći protiv koga. Sve nešto, treba ovo i ono, čvrsto i odrješito reći ne, izraziti svoj stav, promijeniti sustav... Lupa šakom po stolu, pa ga valjda od prašine koju je digao hvata starački kašlj. Kako ga sunce obasjava kroz prozor, na odsjaju se dobro vide sitne kapljice, neprestano pljucka, daje svoj obol kužnoj atmosferi sobe u kojoj se veliki lijepi prozori rijetko otvaraju. A šef se uglavnom smješka. Trudi se podržavati starčev nivo razgovora, ali nekako mu ne ide. Ispada onakav kakav i je, dobroćudan i bezazlen. Odjednom se trgne:

„Ah, pa nisam vas upoznao s našim novim kolegom?”

„Ilija, ovo je profesor Vicel.”

„Čuo sam za vas.”, rekao je Ilija, zatajivši da je mislio da je umro.

Prepao se Vicelova smijeha i stiska ruke. I ljutio ga je nekako. Čitao sam da ste umrli, bilo mi je i žao, a gle, sad ste tu! Prevarili ste me! Zašto? To izborano lice, bistrih sjajnih očiju

200

Luka Vukušić

imalo je neki zločesti žar. Čovjek bi mogao glumiti obiteljskog nasilnika, psihopata. Ne vjeruje da će, kad jednom zaista umre, opet žaliti za njim.

Postavio mu je par pitanja o školovanju i poslu, iskazao podršku. Sve su to bile fine riječi, ali i naučene. Vidjelo se koliko je svjestan svoje glasovitosti i kako misli da je iznad svih drugih u uredu, najbolje možda po tome što nije dopuštao da mu se postavljaju potpitanja. Govorio je točno ono što je zamislio i ni mrvicu više. Kao da je svima želio usaditi nekakvu krivnju: Što me to pitate? Ne vidite li koliko je to banalno?

Nakon što je sa šefom dogovorio neke detalje oko svoje knjige, izašao je, glasno kao što je i ušao, zalupivši vratima. Rekao je da žuri jer da još mora obići i pročelnika.

Pročelnik muzejskog odjela za konzervaciju Ivan Marković bio je sin političkih moćnika. Oduvijek materijalno osiguran trebao se samo roditi i uspjeh mu je bio zajamčen. Žena mu je također bila iz dobrostojeće obitelji, ali kažu da ju je varao neprestano, s više kolegica iz muzeja. Bio je čovjek skladno građen, srednje visine, malo proćelav, gustih obrva. Uvijek dubokog glasa koji kao da je forsirao, privlačio je određene tipove žena, iako ih je dobrim dijelom i odbijao. Njegova sirovost u nastupu, kreštav smijeh, njegove usiljene poze i vječito isticanje sebe mnogi nisu podnosili, no oni koji su od njega imali koristi čvrsto su ga se držali. Pričalo se da ljudi koji mu se ne dopadnu redovito dobivaju otkaze, posebno djevojke i žene koje ne prihvate njegovu igru.

Kad bi netko nepovjerljiv upitao koliko je istine u tim pričama, obično bi mu se uz slijeganje ramenima odgovorilo: „Slušaj. Tako pričaju. Ne znam.”

S druge strane, u procjenjivanju i dojmu koji su na njega ljudi ostavljali mnogo je značio fizički izgled. Čak se može reći da je bio presudan. Zatim je dolazila forma, inteligentno ponašanje, sposobnost nametanja i iskorištavanja prilika. Bio je sposoban organizator i brzo je procjenjivao ljude smještajući ih gotovo nepogrešivo u razne kategorije koje je sam izmislio.

„Ej ti, ti si taj novi!”... Zaustavio je Iliju na hodniku, u prolazu.

„I mislio sam si. Vidim da si sav zbunjen!”, nasmijao se umjetno, s visine.

Vidjevši da mu Ilija ne uzvraća osmijeh, dodao je: „Šalim se, šalim!”

201

Hladnokrvna neman

Svejedno, usprkos tome što mu je bilo jasno da nema mnogo zajedničkog s tim momkom, opet mu je bilo drago vidjeti ga.

Ilija ga je doživljavao drugačije. Prema ljudima koje žestoko ogovaraju i kleveću redovito bi osjećao jednu vrstu sažaljenja, kao da su im te priče već dovoljna kazna, čak i opravdanje da nastave svojim putem, dapače, kao da ih na neki način obvezuju da moraju nastaviti. Tako je i pročelnika, kad bi ga zatekao kako stoji na terasi i puši, sam, zamišljen, nekako izgubljena pogleda, znao pozdraviti gotovo sućutno. Jednom je pročelnik na vlastito čuđenje osjetio kako ga mladac pozdravlja s visine. Bio je preneražen, moglo bi se reći i uvrijeđen, a opet mu nije mogao ništa spočitnuti. Izvadio je cigaretu iz usta i namrštio se: „Trebaš nešto?”

„Ništa. Samo pozdravljam.”

Ilija ga je smatrao nesretnim čovjekom, ali želio ga je što dalje od sebe. I njegovu nesreću također. Nije ga volio sresti.

Zato ga je neugodno iznenadilo kad mu je šef prenio pročelnikovu poruku: neka svrati do njega u ured. Pitao je šefa kojim povodom:

„Upoznavanje, tako to ide s novim zaposlenicima...”

Pročelnikov je ured bio zapravo jedna prostrana soba u produžetku prostora u kojem je radio Toma. Odvojen dvostrukim vratima mogao je biti odvojen ili povezan s većom sobom, ovisno o potrebi.

„Sjednite!”

Ilija se ogledao oko sebe. Ured opet namješten slično kao njegov i Tomin. Pomalo već dosadno. Svaki ured za sebe nije bio loš, ali da baš svi imaju stolove iste vrste, iste slike velikana i nekakve biljne ornamente na tapetama. Čovjek se, ako malo dopusti da mu odlutaju misli, jednostavno izgubi, ne zna gdje je. Imao je pred sobom tu osobu o kojoj su svi pričali strahote i čekao je da progovori.

„Vidite, dragi Ilija, ovo vam je naša mala ustanova, hehehe!”

Činilo mu se da pročelnik uvježbava neku glumačku ulogu. Nije nimalo nalikovao uobičajenim grubim izdanjima na hodniku. Činio se opuštenim, i glas mu je imao drugačiju boju. Pričao je Iliji o povijesti muzeja, o svojoj biografiji, uspjehu i talentu, kako muzeju

202

Luka Vukušić

pokušava vratiti stari sjaj i ugled, ali nema podrške, podrške iznutra. I tu se zapjenio. Sve idioti oko njega. ljudi nesposobni, pogledajte ih samo! Kome da povjeri poslove? Kome od njih? I počeo je nabrajati imena... Onda se opet smirio i vratio smirenom tonu kojim je i počeo. „No znate što me spašava?” Značajno je zastao, a onda nastavio:

„Vjera. Samo vjera u sebe. Nitko ti neće pomoći. Dapače, oni prema kojima si najbolji, prvi ti okreću leđa. Oni koje postaviš na noge, prvi te gaze...”

Pročelnikov gnjev pomalo je počeo prelaziti na Iliju. Teško mu je bilo šutke gledati i slušati taj monolog, kao da je tako upijao baš svu negativnu energiju kojom je pročelnik zračio. Najradije bi bio ustao i otišao, no nije to mogao učiniti ovako nov, tek pristigao. Na kraju krajeva trebao je imati i malo tolerancije.

Ipak, kad je nakon izlijeva bijesa, pročelnik zašutio, Ilija je riskirao s pitanjem:

„A zvali ste me, ono, samo da mi to kažete?”

Pročelnik se na tren namrštio, a onda prasnuo u smijeh. Činilo se da nikad neće stati: „Hahahaha... hahahaha... Naravno da ne. Zvao sam vas da vas ukratko uputim u situaciju ovdje, da vam kažem da se u svakoj prigodi, kad god vam nešto treba, javite. Na hodniku, ovdje, bilo gdje. Samo me u wc-u nemojte gnjaviti! Hahahaha...”

Ispratio ga je još se smijuljeći, zločesto, kao nasilnik.

Ilija je tek kad je izašao osjetio kako mu srce lupa, od suzdržanog bijesa, od toga što pred tim čovjekom nije pokazao gotovo ništa od sebe. Umio se, protrljao lice, no bijes je i dalje bio u njemu. Uzdahnuo je duboko, pa videći iza sebe nekakav razlupani limeni ormar, zamahnuo nogom i tresnuo ga iz sve snage.

Bio je petak, zadnji u kolovozu. Kiša je lijevala kao iz kabla, slijevalo je na sve strane. No ni takvo divljanje vremena nije moglo prodrmati muzej. Unutar stare zgrade sve je bilo uobičajeno tiho i usporeno. Šef i Ivana šutljivi, zamišljeni, kao da žale sami sebe. Dok je čitao svoj monotoni tekst Ilija je opet osjećao njihovu prisutnost i težinu. Da ih se oslobodi, izašao je malo na hodnik. Bio je prazan. Visoki stropovi, hladni zidovi. Malo je zastao na stepenicama. Veliki starinski prozor pod naletom se pljuska gotovo pretvorio u površinu vode. Prizor čudan, kao da roni.

„Ej, pjesniče!”

203

Hladnokrvna neman

Toma se uspinjao, srdačan kao obično:

„Šta ima!”

„Ništa. Gledam ovo staklo, kao da smo u podmornici.”

„I jesmo prijatelju, jesmo. I ne znaš kakvoj! I bolje da ne znaš!”

Izbacili su još par fraza i dvosmislenih šala, a onda ga je Toma pozvao da dođe do njega u ured. Ima mu nešto reći.

Sjeli su svaki u jedan starinski kožni naslonjač. Po zidovima opet neizbježni velikani. Toma je otvorio jedan veliki ormar, nešto čeprkao i slavodobitno izvadio bocu vina, ponudio kolegi.

„Šef ti neće zamjeriti, eventualno ti može uzeti u plus.”

Kucnuli su se, i priča je krenula.

„Kao što znaš, ne volim tračeve”, tu se nasmijao, „ali mislim da te se ovo tiče... Ono, radi se o pročelniku... da se krivo ne postaviš...”, počeo je Toma i dodao, „Vidio sam da si bio s njim na sastanku...”

„Da, čudno nešto. Više monolog nego sastanak.”, i prepričao mu je na što je sastanak ličio.

„Strašno...”

Stisnuo je usnice s gađenjem i nastavio nešto tišim tonom:

„Slušaj, ovo ti možda ne bih trebao reći...”

„Onda nemoj...”

Stao je kao da se premišlja, a onda nastavio: „Ne. Bolje je da kažem. Ionako ćeš čuti, a bolje prije nego kasnije. Samo te molim da nikom ne pričaš...”

„Ok.”

„Dakle, prije par dana se dogodilo sranje. Ono kad je došao Vicel. Znaš profesora Vicela, ne?... Uglavnom, pazi, stari se pojavi s jednom našom ispravom koju je od nekoga kupio na crno. Pergamena iz 15. stoljeća. Ima naš pečat, signature, sve. Kaže: Imate kriminalca u muzeju. Mi stojimo. Gazda zine i gleda. (Pročelnika je zvao gazdom.) Gleda par sekundi, a

204

Luka Vukušić

onda se počne derat: S kim ja radim? Ološ, idioti, imbecili... Uglavnom, istresao se, prijetio svima, otkazi, otkidanje od plaće dok ne otkrije krivca... Onda se malo smirio i kad je stari otišao, poslao me po zapisnike da provjerimo tko je gledao tu ispravu. Zadnja osoba je gledala prije šest godina, pa ono, sad on po tome zaključuje da se krug sumnjivih svodi na desetak ljudi: netko od tehničara, tvoj šef, koji je ispravu gledao predzadnji i mogao je, recimo, krivotvoriti potpis zadnje mušterije, ili, naravno, ja... A figa, kao da smo samo mi to mogli. Šta znaš tko sve nema ključ od bivših zaposlenika... Ne možeš nikako znat... Uglavnom, gazda je ljut ko ris i ne znam šta će od svega bit... Sad pazi na svaki moj korak... Zabada nos u sve. Nepodnošljivo mi je bit ovdje. Kužiš? Ne znam šta da radim. Nisi kriv, a opet stalno ti netko visi nad glavom... A tebe je zvao vjerojatno da mu budeš uhoda kod šefa. Nije ti to još rekao. Još valjda ispituje, njuška, ali pripremi se...”

Iliji se cijela slika o ustanovi odjednom promijenila, ali nije bio u šoku. Nije to bila neka promjena nalik potresu, eksploziji, prije je to bilo preslagivanje, brisanje prljavštine da se dobije čista slika.

Gledao je u Tomu, njegovo bijesno lice puno neizrečenih misli, i osjetio kako ga obuzima osjećaj gađenja prema nepoznatom lopovu koji sada vjerojatno negdje mirno sjedi i ne grize se nimalo što nekome visi posao zbog njegova nedjela. Ne nalazeći pravih riječi uzdahnuo je, duboko i teško.

„Čovječe, smiri se!”, umirivao ga je Toma: „Pa nisi PTSP-ovac da se tako živciraš. Nisam ti to pričao da te naživciram, okrećem protiv nekoga... Htio sam samo da vidiš s kim imaš posla. Bolje da doznaš ovako nego kasnije na svojoj koži...”

Toma je ostao sam u uredu. Kiša, odsjaj starog velikog lustera na staklu. Spremajući vino natrag u ormar izvadio je kutiju punu gumica. Bio je zadovoljan sobom. Samo bi na tren osjetio neku tihu misao koja mu je šaptala da Iliju ne treba petljati u svoje mutne poslove, no daleko od toga da se kolebao. Nikad u životu nije previše mislio o tome treba li nešto učiniti. Imao je jasno postavljene ciljeve pred sobom i činio je sve da ih postigne, pod bilo koju cijenu. Da je postupao drugačije, ne bi daleko dogurao. Bio je potpuno u to uvjeren. Ako bi ponekad imao kakvu krizu, to je bila samo trenutna slabost, utjecaj društvenih normi koje se silom nameću, uglavnom od strane najvećih licemjera. Prošetao je do prozora, a onda se vratio za stol, izvukao jednu staru pergamenu i s poleđine joj počeo strugati oznake signatura.

205

Hladnokrvna neman

„P. list” su bile novine s tradicijom, ugledne i relativno čitane. Iliju koji je došao u redakciju po svoju priču dočekala je mlađa djevojka, plavuša, dotjerana, usiljeno važna izraza lica. Kad joj je rekao zašto je tu, otišla je u drugu sobu i nekome rekla: „Tu je jedan autor... ne zna točno broj... čeka ispred.” I još je par puta ponovila riječ „autor”. Ružna riječ, nije ju volio. Od malih nogu mu je zvučala preozbiljno i strano. Neki proćelav gospodin mrke face. Ivo Andrić, Gustav Mahler. Netko tko se ne smije i ne veseli. Soba u kojoj je čekao bila je neuredna. Posvuda razbacani časopisi, izvrnute kartonske kutije, papiri raznih formata, uredski pribor. Očito djevojka samo sebe uređuje.

Izvolite do glavnog urednika, pozvala ga je, bez smiješka opet.

Zato se Ilija njoj napadno iskesio, ali ipak ne toliko očito da shvati da joj se ruga, tako da ju je uspio zbuniti. Trgnula se i trepnula ubrzano par puta.

Glavni je urednik, zavaljen u dubokom naslonjaču, sjedio s cigarom u ustima i dubokim mu glasom ponudio da sjedne i on. Nije ustao, nije pružio ruku.

Sjeća se njegove priče. „Dobar je stil, ali nekako previše živčan, bez uvrede, ali djetinjast, zelen...”

„Ma može i s uvredom”, nasmije se Ilija.

Urednik bezizražajno, kao da Ilija ništa nije rekao, nastavlja:

„Ipak, mogli bismo surađivati ako biste htjeli malo doraditi stil i pozabaviti se... zapravo, recite vi meni što vas zanima!”

„Hvala, ali zanima me samo dobiti broj sa svojom pričom.”

Urednik tada izvadi cigaru iz usta, lizne donju usnicu i kratko promotri Iliju:

„Mladiću, ne znam jeste li svjesni koliko je ovo ugledan časopis. Treći smo po veličini u zemlji, honorare isplaćujemo redovito, stvaramo nova imena...”

„Ja nisam dobio honorar.”, prekinuo ga je Ilija sasvim drugačijom bojom glasa, bez dotadašnje mekoće, bez smiješka. To je bilo dovoljno da urednik izgubi takt: „Molim? Honorar za što?”

„Za svoju priču.”

206

Luka Vukušić

„Za vašu što?”, počeo je i urednik žmirkati kao maločas njegova tajnica.

„Za priču!”, skoro se proderao Ilija.

„Mladiću, pripazite malo na ton!”

„Zašto!”

„Van! Gubite se! Van!”, bacio je primjerak časopisa prema Iliji. „I nosite to svoje sranje!”

Ilija se osjetio moćnim. Želio je naplatiti svu onu bačenu ljubaznost i dobrohotnost s kojom je stupio u ured. Vidio je da se urednik sav zacrvenio. Zato je upitao:

„A mogu li dobiti još koji primjerak?”

Urednik je ustao, poluotvorenih usta: „Hoćete da vas ja izbacim? Kakav bezobrazluk!” Letjele su psovke. Ilija još nije ustajao. Stegnuo je šake za slučaj da stvarno dođe do obračuna. Urednik je prešao četrdesetu i vjerojatno nije bio previše okretan, ali imao je masu i ne bi bilo dobro da mu se, recimo, baci u naslonjač. No ništa od borbe. Čovjek je izbečenih očiju ostao stajati iza svoga stola i urlao: „Van! Van!”

Konačno se Ilija digao, uzeo primjerak časopisa i slavodobitno namignuo. Djevojka ga je u predsoblju prestravljeno gledala bojeći se valjda da će šef na njoj iskaliti ostatak bijesa.

„Opet napad samopravednosti!”, rekla bi mu ona. „Odvratan si, bezosjećajan, netolerantan i zadrt, zadrt ko onaj najgori brđanin!” Nije znala vrijeđati. Uvijek bi pretjerala toliko da mu je postajalo smiješno. I činilo bi mu se tako dok ne bi vidio da ona stvarno pati, no bilo je pitanje zbog koga, zbog njega ili zbog sebe. Međutim sada je više nije bilo i osjećaj koji ga je obuzeo nakon svađe bio je prelijep. Osjećao se snažno, poletno, sposoban za sve...

Uvjerivši se da je u novinama stvarno njegova priča, spremio ih je u ruksak i krenuo prema centru. Gledao je prolaznike u oči veselo. Neka svi vide koliko je sretan i ispunjen.

Došao je pred antikvarijat. Maskota na ulazu je neki gospodin u cilindru s dugim brkovima i velikim naočalama. Pokvario je oči od čitanja valjda. Pogledao je tren-dva tu sličicu ne bi li primijetio još koji detalj, ali ništa posebno nije našao: čovječuljak nema usta, ali ima tri puceta na kaputu. Pomalo nelogično da je dugmad bitnija od usta, no dobro. Ušao je u poznati prostor. Zvonce nad vratima ga je najavilo. Začuli su se lagani koraci iz bočne sobe i pred njim je osvanula lijepa mlada djevojka. Iznenadila ga je – nju dotad nije tu

207

Hladnokrvna neman

viđao. Dosad je tu radio jedan stari gospodin, vječito mrk. Trebalo je da nakupuje desetak knjiga pa da na njega počne obraćati pažnju i da postane ljubazniji. Tek što se to dogodilo, čovjeka više nema. Međutim s djevojkom nije trebao prolaziti tako dug put da ga primijeti. Samo ju je veselo pozdravio, a ona se već nasmiješila. Možda samo ljubazno, kao mušteriji. Svejedno, bilo mu je drago da je takva.

„Mogu pomoći?”„Samo ću pogledati neke naslove.”„Izvolite.”

Fino je mirisala i lijepo bila obučena. Volio je duge haljine, šalio se nekad da mu je žao što se više ne nose narodne nošnje.

Skrenuo je iza velike police, pogledao nekolicinu autora koje je uvijek tražio, par Rusa, Kafku, Strindberga...

Zvonce, pozdrav, kašalj. Još je netko ušao za njim. Po teškim koracima i uzdasima bio je siguran da se radi o starcu. „Pa i mora mi se smiješiti kad sam valjda jedini mlađi od sedamdeset koji tu zalazi.”, nasmijao se sam sebi. Nastavio je tražiti svoje autore i nije se osvrnuo kad je uskoro iza sebe začuo duboko disanje. Tek kad je krajičkom oka primijetio da je starac bradat, trgnuo se i zagledao u njega. Sijeda brada, široka ramena, dugi ogrtač. Čekao je da se čovjek okrene. Da, nije bilo sumnje! Bio je to njegov omiljeni profesor, godinu i pol se nisu vidjeli!

„Profesore”, pozdravio ga je razdragano, i dodao za svaki slučaj, „Ilija...”Upitan pogled, i onda veselje:„Ohoho! Kakvo iznenađenje!”

Stegao mu je ruku srdačno, snažno. Modre su mu oči zasjale. Bio je kao neki stari ribar, sveti Petar.

„Pa čujem od Zoltana da ste u muzeju! Čestitam!”

I ispričali su jedan drugome neke sitne dogodovštine. Profesor je ispitivao, a Ilija odgovarao, iako pazeći da ne bude preopširan i dosadan, iz poštovanja. Sve su izredali, vojsku, posao, atmosferu u gradu, prosvjede, krizu u zemlji...

208

Luka Vukušić

„Hvala bogu na toj krizi!”, nasmijao se profesor veselo. „Možda ljudima otvori oči pa shvate neke stvari... Samo da bude prava kriza...”

Ilija se od sveg srca smijao. Bilo mu je ponekad žao da profesor nije pedeset godina mlađi pa da ima jednog pravog prijatelja.

Ilijin šef, Zoltan Kiš, onakav kakav je bio, sitan, okrugla lica, uvijek nasmiješen od uha do uha – čak i kad se ljutio, činilo se da se smije – nije ni na koga ostavljao ozbiljan dojam. Svi su ga omalovažavali i smatrali dobroćudnim čudakom. Nije se ženio, nije se ni s kim posebno družio, a opet, nije bio jedan od onih kojima je posao bio sve. Čim bi odradio svojih osam sati, odlazio bi iz muzeja. Obično bi otišao na trg i sjeo u kavanu, naručio neki kolač i piće, pa raširio novine i tako proveo sat-dva. Ako bi naišao tko od njegovih starih znanaca fino, ako ne, opet dobro.

Živio je u malenom fino uređenom stančiću u jednoj staroj kući na Gornjem gradu. Potjecao je iz stare plemićke obitelji i posjedovao je zajedno s bratom čitavu tu kuću. No kako mu je brat davno bio otišao u Ameriku, a on se nije ženio, učinilo mu se glupim da čitav taj prostor drži samo za sebe. Povukao se u svojih par sobica, a ostatak kuće iznajmljivao.

Škripave drvene stepenice, stara stakla, stare tapete. I miriše na starost, kao i on sam. U zadnje je vrijeme sve češće mislio o smrti. Nije to bila za njega nova misao. I kao mladić se po tome izdvajao od drugih. Nikad nije mladenački ludovao, igrao se sa životom i budućnošću. Uvijek je bio odgovoran, vodio računa o svemu, nije htio da iza njega ostanu, ako se, ne daj Bože, nešto dogodi, kakvi repovi, zaostaci, neriješeni poslovi. Čak je i oporuku imao pripremljenu već trideset godina. No tada je o smrti ipak drugačije mislio, kao o nečem neupitnom, no dalekom, odgodivom. I ne bi o njoj mislio ni dugo ni jasno. Uvijek bi mu u glavu ulijetale druge, vesele misli. A sad bi se često uhvatio kako nepomično stoji, ukočeno gleda u jednu točku i zamišlja kako će mu uskoro otkucati zadnji čas, kako je život zapravo proveo dosta besmisleno. Tko će mu uopće doći na pogreb? Nije bilo nikakve vesele misli, neke nade ili poticaja da mu otjera jasne slike pogrebne povorke, svećenikova glasa, mirisa raskopane zemlje.

Uhvatio se za željeznu ogradu stepeništa i zagledao dole. Tri-četiri metra su pod njim. Bi li umro da padne, ili bi samo ostao invalid? Tko zna? Uto pod sobom zapazi kako se nešto strelovito zaletilo u ugao prve stepenice i zida i nestalo. Miš!

209

Hladnokrvna neman

„Max”, zavikao je prijekorno, i popeo se do vrha stepeništa. Debeli stari mačak izvaljen na otiraču pred ulazom u stan, podigao je tek svoju prugastu okruglu glavu – tijelo kao da je još spavalo – i lijeno ga gledao velikim žutim očima, punim čuđenja i prijekora: Šta se dereš? Imaš nekih problema? Ne vidiš da odmaram. Samo se tebe čuje u ovoj kući!

Tko bi imao srca pomicati tako lijepu krznenu vreću? Teško se sagnuo i tepajući: „No, no, no...” podragao svoga starog druga.

Zadnjih ga je nekoliko dana osim misli o smrti mučilo još nešto. Koliko se god trudio izbiti iz glave nedavni susret s pročelnikom, nije si mogao pomoći. Muzej mu je ušao u krv, postao neodvojiv dio njegova života. Njemu je posvetio svoju mladost, svoje najbolje snage, i to ne kao tipičan radoholičar koji radi hladno, promišljeno, robotski. On je muzej zaista volio svom predanošću svoje samotničke i ranjene duše. Stare isprave i predmete doživljavao je gotovo kao živa bića. Povezivao je uz njih priče i legende koje je čuo od svojih prethodnika ili drugdje, više ni sam nije znao gdje. Zasigurno je ponešto i pomiješao ili izmislio, no usprkos tome bio je prava riznica znanja. U bilo kojem trenutku mogao je ispričati cijelu povijest pojedinog izloška, takoreći nacrtati ga zatvorenih očiju. I nije mogao shvatiti da netko učen i školovan može biti zakinut za divan osjećaj blaženstva i ispunjenosti koji bi njega obuzimao svaki put kad bi se domogao kakve starine.

„Vi niste sposobni ni dva nacrtana magarca srediti!”, rekao mu je pročelnik prije par dana. Pozvao ga je u svoj ured i to mu rekao, između ostalog. Riječi su izgovorene u afektu, bez svjedoka, iz usta jednog razvratnika i lopova, tješio se, no opet ih nikako nije mogao izbiti iz glave i sve ga je nešto probadalo u prsima. Sjećao se dana kad je pročelnik tek stigao u muzej. Mladi, nadobudni znanstvenik, samouvjeren, kovrčav, pomalo bucmast, uvijek s cigaretom, na neki ga je način opčinio. Iako je bio grub u nastupu, po nekima i sirov, činilo mu se da time samo prikriva svoje sposobnosti. Vjerovao je da bi od njega, ako ga se pravo usmjeri, mogao postati veliki stručnjak, jedan od najvećih u povijesti muzeja. Stoga je više puta navraćao u njegov ured nastojeći na razne načine utjecati na njega u tom smjeru. No s vremenom je shvatio da se uzalud trudi, da mladić nesumnjivo ima potencijala, ali da ga nije spreman upotrijebiti na korist muzeja u onoj mjeri koja bi ga izdigla iz prosjeka. U tom je uvjerenju ostao do danas iako bi ga na trenutke znala obuzeti misao da nije dovoljno djelovao na pročelnika. Predbacivao si je krivnju što se pročelnik pretvorio u bešćutnog birokrata i utvarao si da možda ipak nije kasno za djelovanje. Treba

210

Luka Vukušić

samo pripremiti dobar govor kojim će pročelnika potaknuti da se vrati na pravi „muzejski” put i promijeni kolotečinu u koju je njihova nesretna ustanova zapala. Ali kako je taj govor trebao zvučati, to je bilo već teže pitanje. Počinjao ga je u mislima više puta, mučio se njime i nekoliko noći, i svaki put odustao. Općenito je imao problema s dovršavanjem stvari. Tisuću je tekstova i poslova znao pokrenuti, ali završiti ih, to je uvijek mogao samo na poticaj drugih, naglo, uz veliki stres i strah da ništa nije dobro. Ipak, za čitava se svog života nikad nije susreo s pravom optužbom, nikad do sad.

Sad se iza rečenice: „Vi niste sposobni ni dva nacrtana magarca srediti!”, skrivala optužba za gubitak isprava koje je pronašao profesor Vicel. Koliko god pročelnik tvrdio da on nikoga ne optužuje, bilo je prilično jasno da je baš suprotno. Zapravo je bilo zaprepašćujuće da se retorika lopova i licemjera kroz čitavu povijest tako malo mijenja, mislio je. To je jedna od najvećih konstanti i zato je toliko iritantna za poštene ljude.

Kartonske su kutije letjele na sve strane. Ivana i Ilija razrogačenih su očiju gledali u pročelnika koji je mahnitao dok je Zoltan nekim poslom bio u računovodstvu.

„Ovo nije skladište! Smeće, smeće, sve samo smeće! Smetlište!”

Kako je već cijelu hrpu praznih kutija s polica pobacao na pod, više gotovo i nije bilo mjesta za nove. No nije mogao prestati s ogoljivanjem polica. Razgrtao ih je i rušio i dalje. Tada se na jednu kutiju spotakne i skoro izgubi ravnotežu. Od ljutnje je šutne nogom i opsuje.

„Ne morate udarati.”

Tajnik koji je ušao zajedno s pročelnikom okrene se i načini zapanjen izraz lica i stavi prst na usta dajući Iliji do znanja da mu je bolje da šuti. Pročelnik valjda nije bio ništa čuo od svoje vike:

„Iz ovih stopa da ste to odnijeli u smeće! Iz ovih stopa!”

„Kad nam to ljubazno kažete, možda i hoćemo!”, začuo se odrješit ženski glas. Ivana je namrgođeno gledala u pročelnika čvrsto držeći naslon stolice iza koje je stajala, a Ilija se naslonio na zid i s nekim jedva vidljivim poluosmjehom čekao pročelnikovu reakciju. Pročelnik je odmah odvratio: „Tko to kaže?”

„Ja.”

211

Hladnokrvna neman

Par sekundi tišine.

„Kolegice Petrović, molim Vas da ovo smeće iznesete onamo gdje mu je mjesto u najkraćem mogućem roku! Jesam li sad dovoljno ljubazan?”, izgovorio je pročelnik metalnim glasom, malo promuklim od izderavanja.

„Nije mi jasno što je ovdje smeće!”

„Kolegice, pripazite na jezik...”

„Ja da pripazim? Pred kim? Pogledajte oko sebe, pogledajte s kim ste se okružili, samo s ulizicama i ljudima bez kičme. Dolazite ovdje kad znate da nema šefa. Čak ni toliko hrabrosti nemate da se njemu izravno obratite, nego dolazite meni i vježbeniku... Mislite da će pod vama svi podvijati rep. Neće. Nitko se neće na mene izderavati, nitko...”

Ivana je gubila glas. Od uzbuđenja se sva tresla, a u prsima joj se skupljala težina od suzdržanog plaća. Ali odlučila je čvrsto da neće plakati, pred njim ne. Gledali su se mrko par trenutaka, a onda pročelnik zavrti glavom: „Ovo vam nije trebalo”, i uputi se k izlazu. Tajnik ga je slijedio i prije nego je zalupio teškim vratima, uputio je Ivani bezizražajan pogled. Nije imao hrabrosti ni za prijekor, a kamoli za podršku.

Ivana je polako sjela i zarila glavu u dlanove.

Ilija ju je prvi put vidio takvu. Morao je priznati da se potpuno prevario u dojmu o njoj. Mislio je da je hladna stara djevojka nesposobna za ikakav jači osjećaj, da joj je posao ispio sve životne sokove i ostavio samo ljušturu koja se sve više suši. Bila mu je gotovo privlačna ovako ozbiljna, sjajnih očiju, kao neka sveta mučenica.

„Samo ću reći da mi te bilo gušt slušat”, rekao joj je.

Pola sata poslije pročelnik je pozvao Zoltana u svoj ured. Ponudio mu je da sjedne. Gledao ga je ozbiljno, gotovo sućutno. Takvim mu se tonom i obratio:

„Slušajte Zoltane, Vi ste pametan i odgovoran čovjek. Možda čudno zvuči da Vam to govori mlađi kolega, ali mislim da sam ovdje dovoljno dugo da si mogu dozvoliti toliko, kako da kažem, neposrednosti. Vaše zasluge za muzej i Vaš entuzijazam svima su poznati. Tu nema nikakve dvojbe. Dakle, da skratim, siguran sam da ćete shvatiti zbog čega Vas zovem.”

Zastao je i značajno pogledao Zoltana.

212

Luka Vukušić

„Svako vrijeme donosi nešto novo, zahtijeva neke nove, specifične poteze. To vi znate puno bolje od mene...”, nasmijao se dosta neprirodno, kao da zadirkuje starog kolegu, a onda se opet naglo uozbiljio.

„No glavno je da ti potezi budu na dobrobit naše ustanove, ako hoćete, da budu za opće dobro. Tu se slažemo, je li?... E pa, među mnogim novinama koje nas očekuju u organizaciji i sistematizaciji, da se tako izrazim, jedna se, zasad, tiče i vas. Stvar nije hitna, može počekati tjedan-dva, koliko vam treba vremena, no radi se o tome da će se odsad radi bolje zaštite gradiva, pristup svoj građi, kako onoj koju čuvate vi, tako i onoj novog odjela odvijati preko mene. Jasno? Nema više toga da stari prdonje poput Vicela, Grujice i koga god tu dolaze kad im se prohtije i kopaju po najvrjednoj građi ko moljci. Jeste li vi svjesni koliku su nam štetu oni nanijeli?... Niste, naravno. Vi u svom idealističkom svijetu ne vidite na što su ti naši akademici sposobni. No ja vidim i neću dopustiti da se takve stvari više događaju. Odsad će svatko tko se namjerava koristiti našom građom podnositi pismeni zahtjev koji ću ja, dakle ja i nitko drugi, odobravati. Jasno?...”

Slomljen i pognut više nego inače Zoltan se spuštao niz stepenice. Osjećao je suze u kutovima očiju. Kamen izlizan koracima generacija muzealaca dočekao je još jednu epohu: hladnu, slijepu, birokratsku. Drugo ništa nije bitno. I pitanje je što će doći nakon toga, što će preostati. Jer poštovanje prema općim vrijednostima prenosi se s koljena na koljeno, ne nastaje samo tako. Kad je na dnu hodnika kroz otvorena vrata primijetio razbacane kutije, jauknuo je i nije mogao suzdržati plač.

Vijest o „sukobu” Zoltana i pročelnika kao munja se proširila muzejom. Činilo se da su neki znali što se dogodilo i prije nego je Zoltan napustio pročelnikov ured. Posvuda su lica blago uzbuđena novim tračem poluglasno ili šapčući iznosila svoje teorije i značajno izmjenjivala poglede. Sve je bilo dopušteno, no ipak svi su se pridržavali jednog pravila – trebalo je stati na pročelnikovu stranu. Moglo ga se podržavati beskompromisno: „svaka mu čast... pravi je maher... govorio tko što mu drago, veće face od njega nema...”, a moglo se tobože relativizirati: „...ne znam što se tu točno dogodilo... treba još pričekati”. Neki su se razbacivali i poslovicama: „ne sjeci granu na kojoj sjediš... ne odguruj ruku koja te hrani...” Glavno je bilo da nitko nije stajao na Zoltanovu stranu. Najžešće su ga napadali oni koji su inače rogoborili protiv pročelnika i uprave muzeja općenito. Ti su ljudi imali pravi gnjevni sjaj u očima i bili posebno motivirani da se njihov glas čuje. Tobože su tiho govorili, no

213

Hladnokrvna neman

da je sve bilo proračunato pokazivali su time što su istu priču nastojali svakome reći i što se od tolikog govorenja nisu nimalo umarali. Ilija je bio zabezeknut i duboko razočaran u pojedine od njih. Mislio je da se ono što je smatrao uvjerenjima i stavovima u stvarnom životu ne mijenja tako brzo. Međutim, kad se uvjerio da je bio u krivu, jednostavno je sve te ljude na neki način otpisao i tada mu je postalo lakše. Očekivao je od njih svaku pakost i gotovo ga ništa nije iznenađivalo.

Jednog je popodneva kroz stakla tzv. kuhinjice primijetio pet-šest kolega kako ispijaju kavu i smiju se. Kad se približio, vidio je da je i pročelnik među njima. Oponašao je Zoltana pogrbljujući se i kreveljeći. Uskoro je nastao urnebes, kreštavi ženski smijeh. Netko je uzviknuo: „Kako je super naš pročelnik!” Bila je to žena iz računovodstva, gospođa u kasnim pedesetima. Upravo je otvarala vrata kuhinjice tako da je val smijeha i graje ispunio hodnik.

„Sve ti je to posljedica bivšeg sistema i lošeg školstva...”, govorio mu je Toma: „Ljudi su navikli ništa ne znati, raditi minimalno i, općenito, snalaziti se na sve moguće načine, čista borba za opstanak. A kad nemaš znanja i sposobnosti, najlakše je pristati uz jaku jedinku i savijati kičmu do poda. Ne treba te tu ništa čuditi. Što se prije pomiriš s time, bolje za tebe.”

S Tomom se još družio i nalazio na kavama, no njihovi su razgovori nikako nisu mogli osloboditi nekog mračnog neizrečenog vela kojeg prije nije bilo. Do punog je izražaja dolazio kad bi nastala šutnja. To je vjerojatno bio i najiskreniji dio njihovih razgovora. Gledali bi u pod ili u stranu i čekali da netko progovori, u sebi pokušavajući dokučiti odakle odjednom takav zid među njima. No ni jedan ni drugi nisu imali volje priznati da nešto ne valja.

Otprilike je dva tjedna trajala takva atmosfera u muzeju, a onda su priče o Zoltanu kao po nekom dogovoru zamrle. Nestalo je zanosa potaknutog mišlju da se događa nešto bitno, i opet je zavladao stari mrtvački mir. Tu i tamo poremetilo bi ga kakvo izderavanje šefova, ili na kraju dana pocikivanje i brbljanje čistačica. Svi su se vratili uobičajenim poslovima i ponašanju. I Ilija se pitao nisu li svi na neki način pristali ostatak života provesti u utrobi austrougarske nemani razjapljenih čeljusti čiju je strahotu već prvog dana naslutio. Neka i jesu svi, on neće, ponavljao je u sebi, čvrsto odlučivši da će prvom prilikom pokušati naći novi posao.

215

Mile Bogović i njegov znanstveni doprinos

Prikazi

217


Franje Puškarić

MILE BOGOVIć I NJEGOV ZNANSTVENI DOPRINOS

Mile Bogović je poznat kao prvi gospićko-senjski biskup. Jednako tako, u znanstvenom krugu poznat je kao vrstan crkveni povjesničar koji već dugi niz godina izučava i tumači hrvatsku crkvenu povijest područja koje od 25. svibnja 2000. godine pripada Gospićko-senjskoj biskupiji sa sjedištem u Gospiću. Tijekom povijesti na tom području izmijenile su se: Senjska biskupija (osnovana vjerojatno, u 5. stoljeću), Krbavska biskupija (osno-vana 1185. godine), Modruška biskupija (osnovana 1460. godine), Senjska i Modruška ili Krbavska biskupija (od vremena biskupa Ivana Krstitelja Agatića 1617. – 1640.) i Riječko-senjska nadbiskupija (osnovana 1969. godine).

1. Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske iz pera različitih autora

Prvo djelo o povijesti Crkve u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj djelo je Dani-jela Farlatija Illyricum sacrum (Venetiis, 1749. – 1819.). Započeo ga je pisati Filip Riceputi, a završio Giacomo Coleti, no glavni dio rada obavio je Farlati pa se obično ono njemu i pripisuje. U prva tri sveska opisuje se povijest Solinsko-splitske nadbiskupije, a u četvrtom svesku iz 1769. godine opisane su biskupije koje su spadale u Splitsku metropoliju. Tu je također, povijest biskupija Senjske, Krbavske ili Modruške i Otočke. Razna događanja spomenuta u knjizi vezana su uz vrijeme djelovanja pojedinog biskupa. Posebnu vrijednost čine umetnuti cjeloviti tekstovi. Riceputiju i Farlatiju je u pisanju djela posebno pomagao senjski biskup Juraj Vuk Čolić.

Godine 1777. Ivan Dominik Vukasović napisao je rukopis Zemljopisni i povijesni novi opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj (1777.). Ovaj rukopis, objavljen 2005. go-dine, za tisak je pripremio, transliterirao i preveo Željko Holjevac. Vukasović je prvi od

218

Franje Puškarić

svećenika iz Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije koji se okušao u pisanju povijesti svog kraja. Za okvir svoga rada izabrao je Karlovački generalat koji se većim dijelom pro-stirao na području prije spomenutih dviju biskupija tako da je mogao dati dosta podataka i za njihovu povijest.

Trebalo je čekati više od stotinu godina od Farlatijeva djela da dobijemo nešto slično po značenju. To djelo pod naslovom Cathalogus episcoporum Segniensium, Corbaviensium, Modrussiensium et Ottocensium cum aliis scitu dignis napisao je Juraj Antun Belić – Ligatić (umro poslije 1827. godine). Belić – Ligatić je u početku slijedio Farlatija, ali ne donosi uvi-jek cjelovite dokumente, nego ih prepričava. U vremenu nakon Farlatija (1769.) slijedi svoj samostalan put. Dosta novoga donio je prema arhivskoj građi i literaturi, ali i kao svjedok suvremenih događanja. Njegov rukopis dao je biskup Mirko Ožegović na korištenje Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, a danas se čuva u Sveučilišnoj i nacionalnoj knjižnici u Zagrebu. Nažalost, tekst nikada nije objavljen, a u mnogočemu bi pomogao poznavanju svjetovne i crkvene povijesti područja koje opisuje.

Franjo Julije Fras objavio je 1835. godine Topografiju Karlovačke vojne krajine u kojoj je uz podatke većinom iz svjetovne povijesti, objavio niz podataka i iz crkvene povijesti na tom području koje je najvećim dijelom pripadalo biskupijama o kojima je riječ u ovome radu. Fras vrlo precizno navodi podatke o postojanju sakralnih objekata i broju katolika u sva-kom pojedinom mjestu Karlovačke vojne krajine. Izvorni tekst napisan je na njemačkom jeziku, a nakon prijevoda Zlate Derossi uredio ga je Mate Pavlić i objavio 1988. godine. Usputno rečeno, Mate Pavlić je u tadašnjoj Riječko-senjskoj biskupiji prvi pokrenuo iz-davanje časopisa župnih i dekanatskih razmjera u kojima je često sam pisao ili objavljivao povijesne crtice drugih autora.

Slijedi djelo Manojla Sladovića pod nazivom Povesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske, objavljeno u Trstu 1856. godine. Sladović nije bio povjesničar, nego filolog što se osjeća i u malo prije spomenutom djelu. On na temelju jezičnih usporedbi dolazi do zaključka da su Slaveni naseljavali Ilirik tisuću godina prije dolaska Hrvata u 7. stoljeću pa zato ne čudi zaključak da su od svih Slavena Hrvati zadnji kršteni. Čitatelj Sladovićeve povijesti ima dojam da on u tekstovima cijelo vrijeme s nekime polemizira. Pitanja dolaska Slavena na naše prostore, povijest Zrinskih i Frankopana, glagoljica i neke druge teme nisu u ovoj knjizi obrađene na razini današnje historiografije, a na nekim mjestima su ta pitanja

219


obrađena čak i ispod razine ondašnjeg poznavanja te materije. No, Bogović tvrdi da bi bez Sladovićeve knjige i njezinih hrvatskih tekstova, naše znanje o prilikama na području biskupija Senjske i Modruške bilo mnogo siromašnije. Glavna vrijednost knjige leži u iz-vornoj građi koju je Sladović u njoj objavio. Ta građa je posebno vrijedna tim više što su se mnogi spisi koje je Sladović imao u rukama i objavio kasnije izgubili. U većem dijelu knjige Sladovićev tekst često izgleda kao popratni komentar izvorne građe koju objavljuje. Sladović nije slijedio Farlatijev način rada. Unatoč nekim nedostacima i pogrješnim tumačenjima u Sladovićevom tekstu, Bogović je 2003. godine odlučio pripremiti ovu knjigu za pretisak. Za tu svrhu napisao je i dodatak u kojem se vrlo jasno i sažeto osvrnuo na dotadašnju relevant-nu historiografiju o biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj i priložio njezin popis.

Prvim Sladovićevim nasljednikom možemo smatrati Ivana Črnčića s njegovim djelom Naj-starija poviest krčkoj, rabskoj, osorskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji, objavljenim 1867. go-dine. Knjiga je više temeljita razrada nego li kraći pregled povijesti biskupija. Črnčić je u njoj unaprijedio i podosta ispravio dotadašnje poznavanje spomenutih biskupija.

Franjo Rački je u drugoj polovici 19. stoljeća pisao o premještanju biskupske stolice iz Krbave u Modruš, a krajem 19. stoljeća izradio kronotaksu biskupa koju donose svi biskupijski shematizmi krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Kasnije se došlo do nekih novih spoznaja koje djelomično mijenjanju postavke Franje Račkoga. Uz Franju Račkoga, po-znavanju svjetovne i crkvene povijesti područja koje je pripadalo biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj biskupiji u drugoj polovici 20. stoljeća pridonijeli su Mile Magdić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Radoslav Lopašić i Đuro Šurmin.

Poslije Črnčića vrijedi spomenuti Andriju Račkoga, Josipa Frančiškovića i Marka Petričevića, a Sladovićevim nastavljačem u pravom smislu Mile Bogović s razlogom smatra Josipa Burića. Burić je cijeli život skupljao građu i marljivo ispisivao svaki podatak o povijesti Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije, najprije u Biskupskom arhivu u Senju, a potom u Vatikanskom arhivu. U tom istraživačkom poslu bio je vrlo marljiv i detaljan i pripremio put povjesničarima poslije njega. Nažalost, od toga je jako malo objavio. Bogović smatra da je Burić stalno iznosio jake dokaze, ali rijetko donosio jake zaključke koje je prepuštao čitatelju. Svoje bilješke i ispise lijepio je na papire, sve to uvezao i predao Vatikanskoj bi-blioteci. Burić se u svojim radovima ne ograničava uvijek samo na crkvenu povijest. Nje-ga zanima sve što se odnosi na stanje naroda iz pojedinog razdoblja. Burić je dobar dio

220

Franje Puškarić

prikupljene građe dao na raspolaganje Mili Bogoviću. U znak zahvalnosti i želeći barem djelomično prikazati Burićev trud, Bogović je pripremio za tisak njegovu doktorsku disertaciju pod naslovom Biskupije Senjska i Modruška u XVIII. stoljeću koja je objavljena 2002. godine. U toj knjizi je najpotpunije i najtemeljitije obrađeno vrijeme biskupovanja Ivana Antu-na Benzonija, ali ima mnogo korisnih tekstova iz cijelog 18. stoljeća. O pojedinim biskupijskim institucijama mogu se pročitati svi podaci koje je Burić pronašao sve od početka pos-tojanja tih institucija. Zabilježeni su također, mnogi običaji koji se ne mogu naći ni u jednoj drugoj knjizi. Neki spisi koje je Burić koristio u Biskupskom arhivu u Senju poslije su izgu-bljeni, tako njihov sadržaj možemo doznati zahvaljujući samo Burićevim prijepisima i Bogovićevom objavljivanju istih.

Poviješću Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije bavio se djelomično i Rudolf Horvat u svojim dvjema monografijama Lika i Krbava, objavljenim 1941. godine (pretisak 1993. go-dine). Horvat iznosi vjerodostojne povijesne podatke i piše jednostavnim jezikom. Nakon njega treba spomenuti Maksa Pelozu koji je objavio dvije male knjižice vezane uz povijest dviju biskupija o kojima je ovdje riječ. Prvu knjižicu izdao je 1970. godine pod naslovom Historijat stvaranja Modruške biskupije sa sjedištem u Rijeci 1818 – 1822. godine, a druga nosi naslov Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti Senjske i Krbavsko-modruške biskupije, objavljena 1975. godine. U međuvremenu je, 1973. godine, izdao još jednu knjižicu koja obuhvaća šire područje, odnosno Riječku metropoliju i nosi istoimeni naslov.

2. Mile Bogović i „njegova“ povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske

Najbolji poznavatelj povijesti biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske u današnje vrijeme svakako je već više puta spomenuti Mile Bogović. Bogović je poznat u hrvatskoj javnosti i šire kao znanstvenik i crkveni povjesničar od 1971. godine kada je doktorirao na Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta „Gregoriana“ u Rimu s temom „Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine“. Predavao je više kolegija iz crkvene i svjetovne povijesti na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci, kasnije Teologiji u Rijeci, te

221


na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću. Autoritet i ugled ovog znanstvenog stručnjaka učvrstila je dodatno biskupska služba koju je preuzeo naj-prije kao pomoćni riječko-senjski biskup 1999. godine, a potom prvi gospićko-senjski biskup sljedeće godine. Jedan je od povjesničara s naših prostora koji je istraživao i priku-pljao građu u Vatikanskim arhivima, a dugo godina je također istraživao arhivsko gradivo Biskupskog arhiva u Senju. Zajedno sa suradnicima Filkom i Jurom Lokmerom uredio je Sakralnu baštinu u Senju kojoj, pored Biskupskog arhiva, pripada bo-gata knjižnica te riznica senjske katedrale koja je uređena kao stalna izložba.

U svom znanstvenom radu objavio je petnaestak knjiga i više od stotinu znanstvenih članaka, uredio nekoliko knjiga, organizirao i sudjelovao na više znanstvenih skupova. Zbog toga će u novije vrijeme ime Mile Bogovića postati nezaobilazno kada se govori o bilo kojoj temi iz povijesti područja koje pripada Gospićko-senjskoj biskupiji i šire. Bogović je bio prvi glavni urednik Riječkog teološkog časopisa. U tom znanstvenom časopisu je također, sam pisao i objavio brojne znanstvene članke, prikaze i recenzije. Dugogodišnji je suradnik i autor članaka u Senjskom zborniku. Može se reći da su Riječki teološki časopis i Senjski zbornik dva znanstvena „gnijezda“ u kojima je Bogović imao i vješto koristio priliku „rasti i sazrijevati“ kao znanstvenik. Pored toga, mnoge povijesne rubrike u Zvonima, Vili Velebita, Mostovima i drugim časopisima i novinama ispunjene su također, člancima nastalim iz Bogovićeva pera.

Kao povjesničar, Bogović ima odlično razvijen osjećaj i organizacijski duh za obilježavanje raznih obljetnica događaja koji su obilježili hrvatsku svjetovnu i crkvenu povijest. Takvo nešto ne prepušta političkim, kulturnim i inim strukturama čekajući da one učine prvi korak, nego on ide k njima, ponekad naivno očekujući njihovu suradnju koja je izostala, a ponekad potpuno svjestan da neće dobiti nikakvu pomoć, ali je barem pokušao. Bogovićeva sposobnost u organiziranju obilježavanja značajnih obljetnica prvi put se izrazitije očitovala 1983. godine, kada je kao rektor Visoke bogoslovske škole sudjelovao u organizaciji Spomen-zbora prigodom 500. obljetnice hrvatskog prvotiska Misala po zakonu Rimskog dvora, koji je održan u Rijeci 26. travnja. Odaziv tadašnje civilne političke strukture u

222

Franje Puškarić

Rijeci nije bio u dovoljnoj mjeri, ali to Bogovića nije obeshrabri-lo. Kasnije, u mnogim stvarima ipak je dobio podršku različitih struktura, ponekad čak i veću nego što je očekivao. To se poseb-no očitovalo na znanstvenim skupovima koje je organizirao s profesorima Visoke bogoslovske škole, među kojima treba istak-nuti dva. Prvi je održan 1986. godine, u povodu 800. obljet-nice osnutka Krbavske biskupije. Skup, na koji su se odazvali i oni za koje se mislilo da neće podržati taj projekt, kao i oni koji prije nisu znali da ih se želi sresti na ovakvim događajima važnim za Crkvu, rezultirao je zbornikom radova Krbavska biskupija u srednjem vijeku, koji je s velikim trudom uredio glavni organizator skupa, a objavljen je 1988. godine. Drugi veliki znanstveni skup koji je sadržajem predavanja prešao granice nekadašnje Senjsko-modruške ili Krbavske biskupi-je, odnosno obuhvatio cijelu Riječko-senjsku metropoliju, organiziran je 1997. godine. Tema mu je bila Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije. Bogović je opet uzeo najveći udio kako u pripremanju skupa, tako i u cjelovitom uređenju istoimenog zbornika – spomenice koji je objavljen 1999. godine. Prvi dio tog zbornika Bogović je u suradnji sa Sakralnom baštinom Senj iste godine objavio kao posebnu knjigu pod naslovom Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do 1940. godine. Ovo monumentalno djelo uvelike je pridonijelo poznavanju povijesti biskupije i njezinog školstva. Treba spomenuti da je, pored ovog zbornika, Bogović objavio još nekoliko članaka o povijesti crkvenog školstva u Senju.

Cjelokupna Bogovićeva znanstvena djelatnost je šarolika, no ipak se redovito izdvajaju tri područja kojima je on posvetio najviše pozornosti: 1. odnosi s Pravoslavnom Crkvom, 2. hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljska kultura), 3. povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose onog dijela koji je ušao u sastav Gospićko-senjske biskupije). Moglo bi se ovdje dodati još jedno, četvrto područje njegovog znanstvenog djelovanja koje je posebno

223


vidljivo zadnjih petnaestak go-dina, a to je hrvatski martirologij.

Mile Bogović je još u vrijeme Domovinskog rata pisao i govorio svećenicima o potrebi uspostave biskupskog sjedišta u Lici. Go-dine 1999., 29. lipnja, zaređen je za pomoćnog riječko-senjskog biskupa sa sjedištem u Gospiću. Kao biskup i crkveni povjesničar dobio je zadatak ispitati potrebu nastanka nove biskupije i njezinu metropolijsku pripadnost. On je 24. veljače 2000. godine odgovorio Svetoj Stolici da je biskupija potrebna i treba biti unutar Riječke metropolije. Nakon što je 25. svibnja 2000. godine imenovan prvim gospićko-senjskim biskupom i ustoličen 25. srpnja iste godine, početke svoje nove službe obilježio je riječima koje je na isti datum 1689. godine zapisala iznimno važna osoba za povijest Like, osloboditelj ličkih krajeva od Turaka, pop Marko Mesić – treba „pojti u Liku“. Biskup Bogović ustvrdio je da je ponovno došlo vrijeme i pastoralne prilike kada treba „pojti u Liku“ gdje je „Crikva živa“ i „potribuje okolo onih duš’ truditi se“.

Iako zauzet brojnim pastoralnim i drugim obvezama koje zahtijeva biskupska služba, Bogović je uvijek znao i uspijevao pronaći barem malo vremena za povijesne teme. Pri-godom 10. obljetnice osnivanja Gospićko-senjske biskupije, na temelju dotadašnjih ra-dova priredio je i objavio povijest svake pojedine biskupije koje su se tijekom povijesti prostirale na području Gospićko-senjske biskupije. Tako su izdane knjižice: Modruška ili Krbavska biskupija, Otočac – od spomena na Bašćanskoj ploči do biskupijskog središta u 15. stoljeću i Senjska biskupija (potonja u suautorstvu s Darkom Nekićem). Uredio je također, spomenicu Gospićko-senjska biskupija. Povijest i sadašnjost. Povodom 10. obljetnice, u ko-joj su sažeto prikazane – povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, zatim po vijest Rijeke kao biskupijskog, nadbiskupijskog i metropolijskog središta, desetljetna povijest nove Gospićko-senjske biskupije, Domovinski rat na prostoru nove biskupije, stanje

224

Franje Puškarić

pastorala, biskupijski susreti i sabori katoličke mladeži od 2000. do 2010. godine. Ista spomenica izdana je ponovno s dodatkom za 15. obljetnicu 2015. godine.

Uz spomenuto djelo Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, drugo veliko, odnosno za povijest Gospićko-senjske biskupije i Riječke nadbiskupije kapi-talno znanstveno djelo koje je priredio Bogović je Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici 1602.–1919. Time je olakšan posao mnogim povjesničarima koji su do tada mo rali izvješća tražiti na različitim mjesti-ma i prevoditi ih. Treba napomenuti da je izvješća senjskih biskupa ranije (1933. godine) djelomično objavio na lat-inskom i mađarskom jeziku mađarski povjesničar Tihamer Alader Vanyo u knjizi Relationes ad limina episcoporum de statu diocesium ad coronam S. Stephani pertinentium 1600–1850. U Bogovićevoj knjizi su na jednom mjestu prikupljena sva izvješća, sažeta je povijest područja obiju biskupija, a iznimno veliku vrijednost ima popis sve relevantne novije literature o biskupijama. Tu su i životopisi biskupa koji su od 1602. do 1919. godine poslali izvješća Svetoj Stolici o stanju u biskupiji, ali su u najkraćim podacima popisani i drugi biskupi istih biskupija. Ta knjiga objavljena je 2003. godine u okviru projekta Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, kojemu je bio voditelj, a trebala je služiti, kako kaže Bogović, i kao poticaj da svaka naša biskupija dobije objavljena izvješća svojih biskupa u Rim, ali taj poticaj nije imao neki učinak. Njegova vizija nije bila dovoljno prepoznata. Nije također bilo osobitog uspjeha da se obnovi rad Instituta za hrvatsku pov-ijest u Rimu.

Na prethodnu knjigu nadovezuje se još jedno Bogovićevo monumentalno djelo Moji predšasnici biskupi u Senju, Otočcu, Krbavi, Modrušu, Vinodolu i Rijeci, objavljeno 2017. godine. U ovoj knjizi, čiji sadržaj je prethodno objavljen u Senjskom zborniku nisu prikazani samo leksikonski podaci svih biskupa, nego i vrijeme u kojem je pojedini biskup živio te život biskupije kao cjeline. Bogović je, prije ove knjige, napisao veliki broj znanstvenih i znanstveno-popularnih članaka o gotovo svim senjskim, otočkim, krbavskim i modruškim biskupima koji su djelovali ovdje prije njega.

225


Pored biskupa, Bogović se bavio i Senjskim kaptolom, a nije zanemario niti temu redovništva. Pisao je tako o djelovanju pavlina, benediktinaca, franjevaca, dominikanaca i augustina-ca koji su tijekom povijesti imali svoje samostane na području koje danas obuhvaća Gospićko-senjska biskupija. U tome su mu se pridružili Lelja Dobronić, Ivan Ostojić, Franjo Šanjek, Josip Frančišković, Vladimir Kraljić, Branko Krmpotić, Franjo Emanuel Hoško, Marijan Žugaj, Pavao Tijan, Stjepan Krasić, Marinko Ivanković, Fran Binički, Nikola Bašnec, Dobroslava Mlakić, Veronika Popić i Petar Runje. Godine 2014. objavljen je zbornik Franjevci kapucini u Karlobagu 1713.–2013., koji je uredio Anto Barišić. Crkvenim graditeljstvom na području biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, pored Mile Bogovića, više su se bavili Josip Frančišković, Melita Viličić, Anđela Horvat, Tatjana Kolak, Radomir Jurić, Zorislav Horvat i Milan Kruhek. S obzirom da je dugo godina radio u senj-skom biskupskom arhivu, Bogović je napisao također, vrlo koristan članak o izgubljenim matičnim knjigama u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do 1946. godine.

Pored ovih djela koja sadržajno obuhvaćaju široko područje, tj. cijelo područje nekadašnjih biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, zanimljiva su posebno djela u kojima Bogović opisuje crkvenu povijest pojedinih regija koje danas pripadaju Gospićko-senjskoj bisku piji. Tome su prethodili znanstveno-popularni i popularni članci o pojedinim župama obja-vljivani uglavnom, u Zvonima i nešto manje u Mostovima. U njima je Bogović pisao o sljedećim župama: Blagaj, Boričevac, Cetingrad, Cvitović, Drežnik Grad, Generalski Stol, Gospić, Karlobag, Korenica, Krasno, Krivi Put, Lađevac, Lešće na Dobri, Modruš, Ogulin, Oštarije, Plitvice, Rakovica, Saborsko, Senj, Slunj, Sv. Juraj, Sv. Križ, Udbina, Vratnik. Od svih navedenih župa Bogović je najviše znanstvene pozornosti posvetio Senju, što je i logično budući da je to najstarija župa u Gospićko-senjskoj biskupiji, dugi niz godina bila je biskupijsko središte i na njezinom području nalazi se biskupski arhiv u kojem se čuva najviše građe upravo o senjskoj Crkvi. Pored Senja, Bogović je u svojim znanstvenim radovima, ali u puno manjoj mjeri, opisao još župe Krasno i Gospić te Udbinu (Krbavu) i Modruš, s time da je druge dvije župe promatrao najviše kao biskupijska središta. Bilo bi

226

Franje Puškarić

korisno da je više znanstvene pozornosti posvetio Otočcu kao središtu nekadašnje Otočke biskupije i Gospiću kao sadašnjem biskupijskom središtu. Ove nedostatke možemo razu-mjeti i pokušati opravdati uzimajući u obzir pastoralne zahtjeve Bogovićeve biskupske službe koji su mu 17 godina onemogućavali opširnije bavljenje znanstvenim radom, ali i veliki broj župa (86) koje pripadaju Gospićko-senjskoj biskupiji i koje bi trebalo obraditi. No, valja naglasiti iznimno pozitivnu činjenicu da su članci o gore navedenim župama postali polazišna točka i motivacija većem broju autora koji su kasnije napisali monografije o tim župama. Velika zasluga Mile Bogovića je i u tome što je u zadnjih nekoliko go-dina, želeći „pokrpati rupe“ koje su ostale u njegovom znanstvenom radu o župama, na sažet i svakom čitatelju prihvatljiv način ne zanemarujući pritom osnovnu znanstvenu me-todologiju, pove zao sve važnije dosadašnje spoznaje iz prije spomenutih članaka, proširio ih, pojasnio i smjestio u širi prostorni kontekst unutar jedne regije i na koncu, ukoričio. Kvalitetu knjiga osiguravaju zanimljive fotografije i brojni arhivski podaci na koje je naišao tijekom svojih istraživanja, osobito u Biskupskom arhivu u Senju, a posao oko uređivanja i dovršavanja podataka olakšala mu je uvelike Zavičajna knjižnica Gospićko-senjske biskupi-je. Ova knjižnica u Gospiću osnovana je upravo njegovom zaslugom s nakanom da se u njoj prikuplja sva objavljena građa autora koji su pisali o području i ljudima s područja koje obuhvaća Gospićko-senjska biskupija. Prvu knjigu Bogović je nazvao Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti, a objavljena je 2014. godine. Obuhvaća crkvenu povijest Gospićkog, Udbinskog i Otočkog dekanata. Ovu ideju Bogović je nastavio sljedeće godine objavivši knjigu Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti i sadašnjosti. U pripremi je njegova knjiga u kojoj su obrađene sve župe Velebitskog podgorja (riječ je o župama Senjskog dekanata i župi Baške Oštarije koja je nekada pripadala Senjskom, a danas pripada Gospićkom dekanata). Nažalost, izostao je Bogovićev prikaz crkvene povijesti takve vrste za Ogulinski dekanat, što predstavlja jedan od najvećih nedostataka u njegovom znanstvenom radu.

Uz Bogovića, među značajnije autore koji su pisali svoje znanstvene radove i knjige sa svrhom boljeg upoznavanja čitatelja s poviješću Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije na lokalnoj i regionalnoj razini, mogu se svakako ubrojiti: Franjo Emanuel Hoško, Petar Runje, Mihovil Bolonić, Josip Frković, Josip Barbarić, Ivan Devčić, Karlo Mirth, Jure Krišto, Blaženka Ljubović, Milan Kruhek, Željko Holjevac, Ante Gulin, Ivan Botica i Ivan Brlić.

227


Ljubav prema povijesti Mile Bogović uspio je primjereno pokazati i na neznanstvenom području. Tako je u korizme-no-uskrsnoj poslanici vjernicima Gospićko-senjske biskupije 2010. godine, prigodom proslave Svećeničke godine pred-stavio život i djelo dvadesetak svećenika koji su rođeni i/ili djelovali na području koje danas pripada Gospićko-senjskoj biskupiji.

Treba spomenuti i to da je prigodom 10. obljetnice Bogovićeve biskupske službe na stolici gospićko-senjskih biskupa izdana knjiga Žao mi je naroda koja donosi tekstove njegovih razgo-vora, izjava i različitih intervencija u kojima očituje svoje sta-vove o mnogim društvenim, političkim, kulturnim i crkve-nim pitanjima od 2000. do 2010. godine. Između ostaloga, s određenim vremenskim odmakom može se reći da se u ovoj knjizi također, odražava po vijest toga doba.

3. Glagoljica

Budući da je Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija njegovala glagoljsku kulturu, bilo je neizbježno da se Bogović, rodom upravo iz tog područja, usmjeri na istraživanje hrvat-ske glagoljske kulture kako u svojoj nad/biskupiji, tako i šire. Svoje radove o prisutnosti glagoljice na području nekadašnjih biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske prije Bogovića ili usporedno s njime objavili su Ivan Kukuljević Sakcinski, Đuro Šurmin, Rudolf Strohal, Josip Vončina, Marija Pantelić, Vjekoslav Štefanić, Mihovil Bolonić, Anđelko Badurina, Vladimir Kraljić, Anica Nazor, Petar Runje, Stjepan Damjanović, Oroslya Szentesi – Žagar, Pavao Tijan, Branko Fučić, Valentin Putanec, Zvonimir Kulundžić i Milan Moguš. Ističući da su izvori za teoriju o tiskanju Misala iz 1483. godine u Kosinju nedostatni i često krivo tumačeni, Bogović je bacio drugo svjetlo na pitanje našeg Prvotiska i našeg glagoljskog tiskarstva općenito. Još veći zaokret (ili kako neki autori pišu „nered“) u pitanju hrvatskog glagolizma unio je Bogović svojim mišljenjem da je glagoljica nastala na hrvatskim pro sto-rima. On polazi od činjenice da je glavnina glagoljskih natpisa svojim nastankom vezana uz

228

Franje Puškarić

hrvatsko tlo i to ponajviše hrvat-ski sjeverozapad. Ti neprenosivi spomenici najsigurnija su pot-vrda gdje je glagoljica bila u up-orabi. On tvrdi: „Kad bismo na temelju natpisa prosuđivali gdje je nastala glagoljica, najlogičniji bi zaključak bio: nastala je ond-je gdje su joj najstariji kameni spomenici. Najstariji, najbrojniji i najvrjedniji glagoljski natpisi u kamenu smješteni su u kvarner-skom bazenu i njegovoj okolici.“ Dalje ističe: „Što se tiče onih glagoljskih natpisa izvan hrvatskog prostora, koji se obično datiraju kao stariji od prvih naših kamenih spomenika, možemo reći da među njima nema takvih natpisa u kojima su slova uklesana u tvrdu materiju, nego se radi o grafitima (ugre-botinama), što prije može biti djelo nekog prolaznika nego izraz trajne lokalne prakse, za kakvu praksu jasno svjedoče naši najstariji glagoljski natpisi. Hrvati su u vrijeme kristija-niziranja tih Slavena bili već odavno pokršteni, pa su u duhu onoga vremena bili dužni slati svoje misionare među nekrštene susjede koji su mogli razumjeti njihov govor. Spomenuti grafiti lako mogu biti djelo tih hrvatskih misionara.“ Važna je, također, činjenica da nijedan slavenski narod ne može sigurno tvrditi da ima svoje glagoljsko desetljeće, a hrvatski narod može lako dokazati da ima svoje glagoljsko tisućljeće. To što je po biskupu Filipu glagoljica 1248. godine, uz papinski blagoslov, prešla prag katedrale i da se staroslavenski jezik čuo u biskupskim svečanim misama, odrazilo se vrlo povoljno na daljnji razvoj glagoljice. Unatoč tome, što je teoriju o glagoljici kao hrvatskom pismu prije Bogovića iznio Rudolf Strohal, a u novije vrijeme zajedno s Bogovićem zastupao Marko Japundžić, čini se da će morati proći više vremena i pronaći više dokaza na temelju kojih će biti usvojena ili opovrgnuta ova te-orija. Svoja razmišljanja i rezultate istraživanja Bogović je opisao u više radova, najopširnije u radu Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, objavljenom kao knjiga. Uz ovu knjigu izdvajamo još jednu manju knjigu pod naslovom Glagoljica u Senju (1994.). Predana je u tisak njegova

229


knjiga koja iznova sažima cjelokupni njegov rad o hrvatskoj glagoljskoj kulturi. Dobar dio tekstova odnosi se upravo na područje današnje Gospićko-senjske biskupije. O njegovoj ljubavi prema glagoljici svjedoče i glagoljska slova u njegovom biskupskom grbu i grbu Gospićko-senjske biskupije u kojima se nalaze stilizirano slovo A koje predstavlja križ i slovo Š koje označava 2000. godinu kao godinu osnivanja biskupije i imenovanja njega kao pr-vog biskupa. Pored Bogovića, u novije vrijeme glagoljskom kulturom u Gospićko-senjskoj biskupiji bavili su se još Petar Runje, Mladen Ibler, Ivan Mance, Miroslav Glavičić, Juraj Lokmer, Mateo Žagar, Jasminka Brala – Mudrovčić, Vanda Kraft Soić, Marijana Tomić i Franje Puškarić.

4. Odnosi s Pravoslavnom Crkvom

Kada je riječ o odnosima Katoličke i Pravoslavne Crkve te hrvatske i srpske države, uz djelo Katolička Crkva i pravo-slavlje u Dalmaciji u vrijeme mletačke vladavine (prvi put izdano 1982. godine i predstavlja Bogovićev prvijenac u objavljivanju samostalnih knjiga; drugo izdanje 1993. go-dine), posebno je u novije vrijeme aktualna Bogovićeva knjiga Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti, objavljena 2017. godine. Nastala je kao plod dugogodišnjeg Bogovićeva istraživanja i promišljanja o ovoj problematici i sudjelovanja na brojnim susretima predstavnika Katoličke i Pravoslavne Crkve, a izravan povod bio joj je opstrukcija Srpske pravoslavne crkve na kanonizaciju kardinala Alojzija Stepinca. Jedan dio knjige posvećen je pravoslavlju u Lici. Pitanjem pravoslavlja u Lici i Krbavi biskup Bogović bavio se i u knjizi Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti. Ovime je Bogović prikazao uzroke i posljedice odnosa između pravoslavaca i katolika sve do danas koji su uglavnom, obilježeni neprihvaćanjem i suko-bima. Autora ponajviše zanima odgovor na pitanje mogu li katolici oprostiti pravoslavnim susjedima za zlo koje su im nanijeli. On odgovara potvrdno, ali ujedno navodi i preispituje poteškoće s kojima će se morati susresti.

230

Franje Puškarić

5. Hrvatski martirologij

Posebnu pozornost u Bogovićevom znanstvenom opusu zahtijeva pitanje martirologija (žrtvoslova) i Crkve hr-vatskih mučenika na Udbini. Na inicijativu i zalaganjem biskupa Bogovića izgrađena je Crkva hrvatskih mučenika sa spomen-parkom, muzejom i knjižnicom, a planira se izgraditi i Svehrvatski grob gdje bi se pokapali posm-rtni ostaci svih neidentificiranih žrtava stradalih u Dru-gom svjetskom ratu i poraću. Ovaj kompleks je zapravo, učionica hrvatske povijesti u kojoj se posebno ističe Kr-bavska bitka 1493. godine. Gotovo da zadnjih petnaes-tak godina nema homilije i nagovora u kojima biskup Bogović usmeno ili pismeno nije iskoristio priliku da kao inicijator gradnje i povjesničar spomene Crkvu hrvatskih mučenika, opiše nastanak ideje njezine gradnje, povijesne okolnosti koje su joj prethodile i potrebu da se takvo nešto napravi na našim prostorima. Na tragu toga nastala je i knjiga Crkva hrvatskih mučenika na Udbini od ideje do ostvarenja, koju su 2016. godine zajednički uredili i objavili Mile Bogović i Ante Bežen. Prije toga 2005. godine, Bogović je zajedno s Hrvatinom Gabrijelom Jurišićem sastavio i objavio knjigu Hrvatski mučenici za vjeru i dom u kojoj su spomenuti i mučenici i uzori vjere iz Gospićko-senjske biskupije. Budući da je 2001. godine ukinuta Saborska komisija za žrtve rata i poraća, kojoj je Bogović i sam pripadao, a koja je imala zadatak popisati sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, pronaći njihove posmrtne os-tatke i dostojno ih pokopati, Bogović je bio svjestan da taj zadatak treba preuzeti Katolička Crkva. U svrhu toga ini cirao je ideju osnivanja Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koja je konačno osnovana 2011. godine sa za-datkom da se prikupe, nadopune i zapišu svjedočanstva i podatci o svim žrtvama katolicima stradalima u Drugom svjetskom ratu i poraću.

O životu i djelu Mile Bogovića kao povjesničara moglo bi se još puno toga reći. Nje-gov rad prelazi granice Gospićko-senjske biskupije, o čemu svjedoče brojni znanstveni radovi i projekti koje je pokrenuo i vodio, a većinu njih i ostvario. Unatoč pojedinim

231


nedostacima u znanstvenom radu koji su ovdje spomenuti poput ne-dovoljne znanstvene obrade svih župa unutar biskupije, posebice župa ogulinskog kraja, Bogović je priznat kao vrhunski znan-stvenik – povjesničar, čovjek koji ima jasan stav, čovjek koji nastoji što bolje prepoznati znakove vre-mena. On je vizionar koji gleda daleko u budućnost, čovjek „od akcije“ koji neumorno radi, stvara nešto novo i na taj način ostvaruje svoje vizije. Vraćajući se na nje-gov rad unutar granica njegove biskupije, možemo reći da Mile Bogović – uz Manojla Sladovića i Josipa Burića – pripada zaslužnom trolistu vrsnih poznavatelja crkvene i svjetovne povijesti područja koje danas pripada Gospićko-senjskoj biskupiji.

Zavičajna knjižnica u Gospiću

232

Mladen Urem

Mladen Urem

FIKCIONALNA OBITELJSKA SAGA, ROMAN S ELEMENTIMA HRVATSKE STVARNOSTI

Ante Gugo: Žetva u polju otrova, 362 stranice. ISBN 978-953-7892-92-0. Nakladnik Despot infinitus d.o.o. Zagreb 2017. Cijena 99.00 kuna.

Ante Gugo (Knin 1963.) hrvatski je novinar, publicist i književnik zapaženog javnog i medijskog djelovanja. Svestrani autor, koji se počeo baviti novinarstvom od dolaska na studij u Zagreb 1984. godine. Počeo je s pisanjem u Poletu, a bio je i među prvim novinarima Radija 101. Do 1988. godine bio je urednik u Studentskom listu a kada su ga ondašnje komunističke vlasti zabranile, doživio je i sudski progon. Potom surađuje sa slovenskim listom Mladina i s tjednikom Danas iz Zagreba. U splitskom tjedniku Nedjeljna Dalmacija suradnik je od 1991. objavljivao je i pod pseudonimom Jurica Šimić. Pisao je pod pseudonimom jer mu je najuža obitelj ostala na području koje do kraja rata 1995. bilo pod okupacijom srpskog agresora. Tek kad je obitelj uspjela izaći s okupiranog područja Republike Hrvatske u veljači 1993., Ante Gugo opet piše pod svojim imenom. U izdavačkoj kući Slobodna Dalmacija bio je politički komentator, šef dopisništva i zamjenik glavnog urednika. Surađivao s televizijskim kućama, bio urednik i voditelj političkih emisija. U lipnju 2001. godine otišao je iz Slobodne Dalmacije jer se nije slagao s upletanjem politike u njezinu uređivačku politiku. Prešao je u politički tjednik Fokus, koji je bio pred gašenjem. U tom je listu postao glavni urednik i pod njegovim uredovanjem Fokus je postao jaki politički oporbeni tjednik. Pisao je i za list Arenu. U siječnju 2003. postao je direktor i urednik Dubrovačkog vjesnika, kojem je na čelu bio nepunih 13 mjeseca, sve do kraja veljače 2004. godine. Od 2011. do konca 2015. pisao je kolumne za portal Politika Plus. Godine 1995. objavio je knjigu Da se ne zaboravi. Objavio je 2001. knjigu Politički labirint, koja je izbor njegovih tekstova nastalih u razdoblju između 9. svibnja 2000. i 25. ožujka 2001.

233

fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima hrvatske stvarnosti

godine. Roman za djecu Runo, s temom Domovinskog rata objavio je 2002. godine. Drugo izdanje tog romana u izdanju Despot infinitusa objavljeno je u veljači 2018. U kolovozu 2015. objavio je knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći u izdanju Večernjeg lista. Knjiga sadrži kronologiju i opis političkih zbivanja vezanih uz raspad SFRJ, uspostavu samostalne i suverene Republike Hrvatske, te oslobađanje okupiranih područja. Ova knjiga je u srpnju 2016. objavljena u prijevodu na engleski jezik. Prevoditelj je Michael Drugo, a urednica engleskog izdanja je Julienne Eden Bušić. Knjiga je objavljena pod nazivom In the Eye of the Storm. U studenom 2017. u izdanju Despot infinitusa objavljen mu je roman Žetva u polju otrova. Urednik romana je Zvonimir Despot, a naslovnu stranicu po ideji autora ilustrirao je domaći strip crtač Nenad Barinić. Pisao je scenarije za stripove Bože, čuvaj Hrvatsku i Prce i Stameni koje je crtao Žarko Beker (1936. – 2012.), istaknuti strip crtač. Fotografije Ante Guge objavljivane su u tiskanom i na internetskom izdanju National Geographica. Skradinska niska bisera naziv je izložbe fotografija koje je Ante Gugo izlagao 2010. godine u Muzeju grada Skradina zajedno s Milom Stanković, novinarkom Večernjeg lista iz Mostara. Fotografije s izložbe u Skradinu nastale su tijekom snimanja dokumentarno-turističkog filma Blago kamena i vode (2013.), jednog od desetak takvih filmova kojima je Ante Gugo autor (scenarij, kamera i montaža).

Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.) za zasluge u kulturi. Nositelj je Spomenice Domovinskoga rata. Dobio je više odličja za zasluge u Domovinskom ratu. Kratka bibliografija objavljenih knjiga: Da se ne zaboravi, 1995. Politički labirint, 2001. Runo, 2002. godine. Oluja koju nismo mogli izbjeći, Večernji list, 2015. In the Eye of the Storm (Political, Diplomatic and Military Struggle for Croatian Independence), Healthy Eye, 2016. Žetva u polju otrova, 2017.

Iz ovog kratkog uvoda ocrtavaju se tematske i životne preokupacije autora koji je životno iskustvo pretočio u fikcionalni roman. Roman Ante Guge znakovitog naslova Žetva u polju otrova, uz neke klasične provjerene formule građenja literarnog diskursa donosi drugačiji, angažiran odnos prema problemima hrvatske stvarnosti XX. stoljeća. Pisac je ovim romanom postao pripadnik kruga pisaca, predstavnika hrvatske proze, tematski vezanih uz Domovinski rat i zato je primjereno napisati nekoliko riječi uz objavu ovog naslova.

Roman Žetva u polju otrova Ante Guge je poseban iz više razloga. Baveći se novinarstvom i publicistikom dugi niz godina, paralelno zapisujući svoje impresije, razmišljanja, intimne,

234

Mladen Urem

društvene i političke preokupacije, ovaj se autor iskušao i u pisanju umjetničke proze. Nakladnik Despot infinitus d.o.o. Zagreb je nenametljivim dizajnom unutrašnjeg prijeloma knjige ponudio čitateljskoj publici jedno umjetnički nadahnuto ostvarenje koje se čita s interesom, s mnogo simultanih radnji i odvojaka glavnog tijeka priče, koje ne opterećuje pretencioznošću, a kojom smo prečesto izloženi čitajući suvremenu prozu. Ponirući kao čitatelji različitim asocijativnim razinama ovoga djela, suočavamo se s povijesnim traumama hrvatskog nacionalnog bića nakupljenih u kolektivnoj svijesti. Tematizirajući različite događaje iz novije povijesti, opisujući ih kroz interesantnu fabulu koja traži čitateljevu pažnju, oslobađaju se blokade iz podsvijesti, zbog čega čitanje ovog romana ima i terapeutsku dimenziju. Na misaonoj razini se pojavljuje osjećaj mogućnosti da se jednim pogledom obuhvati sva kompleksnost naše stvarnosti a da se pritom ne suzi njezina prostornost.

Autor ispisuje ispovjednim, autobiografskim i iskrenim tonom svoje proživljene opažaje, iskustva i životne spoznaje. Izraz je neposredan, iskren i lako se čita. Svako je ispisano poglavlje jedna domišljena priča u kojoj ima puno sadržaja obogaćenih velikim iskustvom, autora koji svoje viđenje svijeta oko sebe uporno i umjetnički pretače u višeslojnu književnu priču dajući joj svoju osobnost. Roman je sastavljen od dvije priče; jedna počinje u jesen 1991. godine u tijeku početka velikosrpske agresije u izmišljenom gradu Terandvor na prvoj liniji bojišta. Radnju nam u prvom licu priča novinar koji dolazi po poslu izvještavanja za medije, ali nakon što spozna složenost i gotovo bezizlaznost situacije u kojoj su se našli branitelji, on ostaje s njima; druga priča počinje u ljeto 1928. godine, nekoliko dana prije atentata na Stjepana Radića. Taj dio radnje smješten je u sela Podvornice i Vrilo u okolici Kamengrada. Kroz dvadeset i dva poglavlja te se dvije priče izmjenjuju da bi se na kraju spojile. Slažući vrlo kompleksnu priču o međunacionalnim odnosima na području Dalmatinske zagore, cijela radnja i njezini sudionici čvrsto su povezani neriješenim odnosima između Hrvata i Srba koji sudbinski utječu na tragične događaje koji su se ciklički ponavljali u različitim vremenskim intervalima posljednjih stotinjak godina. U svim prikazanim vremenskim isječcima, politika dviju Jugoslavija i njezini prikriveni imperijalistički interesi glavni su uzroci tih sukoba. Iako pisan realistički, bez ikakvih uljepšavanja, roman je prepun detaljnih opisa ratnih strahota i tragičnih sudbina. U tom stravičnom i beznadnom vrtlogu događaja koji impresivno djeluju na čitatelja, autor nije pokleknuo u beznađu. On vjeruje u život ispunjen ljubavlju, mirom i napretkom.

235

fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima hrvatske stvarnosti

Struktura proznog teksta je narativna, introspektivna, gdje nakon početnog postavljanja glavnih koordinata kulise u kojoj se odvija radnja, odnosno pozicioniranja teme o kojoj govori, iskustvo pretače u tekst. Unatoč isticanju navedenih aspekata koji se uvijek čitaju iz onoga što je sada, iz vlastita vremena i s vlastita mjesta, autor je izgradio u svome romanu jednu obiteljsku rapsodiju, predstavljajući kompleksnost života koji traži odgovore koji nisu uvijek jednoznačni. O formi i načinu uvijek se dade raspravljati, međutim jedinstveno je mjerilo i na prvom mjestu je uvijek umjetnički dojam i sugestivnost koju nam umjetnik može prenijeti svoje iskustvo kao univerzalno.

Ante Gugo istodobno nastoji pokazati kako se pisanje nikako ne smije uklopiti u nekakav prepoznatljiv i definiran sustav koji će ponavljati i reciklirati nekoliko motiva na različite načine. Ne kristalizira na jedan način, metodom koja bi vrijedila zauvijek. On se radije upušta u stvaranje svakog poglavlja uvijek počinjući iznova. U tome vidim njegov doprinos našoj recentnoj produkciji, doprinos koji je vidljiv, primjetan i uočljiv ali također i prihvatljiv jednom krugu čitatelja koji će ga rado čitati.

Ovim romanom u kojem je tematizirana hrvatska stvarnost 20. stoljeća, njezini stanovnici i događaji toga vremena, autor koji dobro vlada tehnikom pisanja fabule, eliminira onu nepotrebnu preopterećenost prisutnošću mnogih lica i događaja. Zato je ta knjiga interesantno štivo koje se čita s interesom od prvog do posljednjeg retka. U književnosti postoji određena tendencija, sklonost da se u sferi recentne književne produkcije i novih ostvarenja teži ka traženju specifičnih dramatskih ostvarenja, koja korespondiraju s uskim auditorijem. Pa iako je djelo zapravo obiteljski roman, saga o sukobima i nadrastanju istih, o uspinjanju i padovima, to djelo nosi u sebi mnoge aspekte koji su istiniti, životni, te svojom pojavom, zrelošću raspleta i problematikom plijene pažnju. Narativni, opisni ton u knjizi u nekim poglavljima nestaje, zamjenjujući ga dijalozima. Knjiga je prezentacija jednog turbulentnog ratnog, predratnog i poratnog razdoblja i promišljanja univerzalnih ljudskih problema.

Reduciran prema sentimentalnom do modernističkih dimenzija, autor će se profilirati u sugestivnog pripovjedača. Moglo bi se površnim čitanjem pogrešno zaključiti kako se radi o samonikloj književnoj pojavi ali nije tako jer se vidi po stilu izlaganja i senzibilitetu, pripadnost hrvatskom kulturnom krugu. Autor pokazuje nekoliko krugova zanimanja, ali izvore njegova ishodišta pronalazimo tek u kontekstu, u idejama, mislima i rečenicama koje

236

Mladen Urem

će izgovoriti likovi u njegovom romanu. Nikada do kraja ne odbacuje tradiciju, uspijevajući je razlomiti i razložiti na sebi svojstven način. Usmjerivši svoj interes na probleme prvenstveno međunacionalnih odnosa, politike i njezine manipulativnosti i represije, potom obitelji i obiteljskog života, autor se problemski dotiče nekoliko ključnih naglasaka. Uronjenost u tu stvarnost, koja je bitno određena vrlo složenim političkim situacijama, interakcijom sukoba svih sudionika događanja, u kojoj se ravnopravno sudaraju ključni trenuci vremena s trivijalnošću lokalne sredine, približavaju ga suvremenoj prozi. Ovaj romaneskni opus govori o umjetničkom djelu, ponekad ispisanom s većom, a ponekada s manjom akribijom, ali uvijek i trajno se osjeća kako postupa prema pritisku vlastite prošlosti i okolnostima u kojima se nalazi u trenutku kada piše. Realističkim načinom bez poruge, ali sa puno iskrenosti, ocrtava međuljudske odnose i njihovu međusobnu povezanost sa svim dominantnim ljudskim karakterima i osobnostima koji tome ozračju daju osnovni ton, bolje reći rezultantom različitih silnica jednoga doba, jedne stvarnosti. Strpljivo izgrađivanje sebe kroz vlastitu poetiku u književnosti rezultiralo je ovim romanom.

Ante Gugo je u nastojanju da istakne ono što je aktualno, značajno i relevantno u životnom, društvenom i civilizacijskom smislu današnje Hrvatske, pritom ne zaboravljajući ni istinske književne vrijednosti. Diskretno prisutan na književnoj pozornici, držeći se svoje putanje književnog stvaranja, ostvario je ovom knjigom primjetan doprinos suvremenoj književnosti. Na jednoj razini svjedoči o trajnom pokušaju građenja iskrenog i minucioznog opisa okvira svijesti svojih aktera, što je nemala hrabrost ako se prisjetimo kako je u hrvatskoj književnosti roman najmanje zastupljena književna forma koja se objavljuje. Za književnost prvih desetljeća XXI. stoljeća na našim prostorima, roman svakako zauzima, gledano i iz univerzalne, književne perspektive, značajno mjesto. Prihvaćanje realizacije ovako teško promišljenog koncepta hrabar je pokušaj, gotovo nesvakidašnji i ostvaren je na umjetnički prepoznatljiv način.

Fikcionalna obiteljska saga, roman s elementima hrvatske stvarnosti

237

narativnost i autobiografski elementi u kratkim pričama danijela prodana

Goran Crnković

NARATIVNOST I AUTOBIOGRAFSKI ELEMENTI U KRATKIM PRIČAMA DANIJELA PRODANA

Istaknuti pjesnik Danijel Prodan objavo je knjigu Iskrice (lirska šaputanja) u nakladi riječkog Ogranka Matice hrvatske. Autorica nadahnutog predgovora je Vesna Božić Mavrović, dok je biografski portret napisala dr. sc. Sanja Štiftar. Autorica atraktivnog ovitka i grafičke pripreme je Laura Varljen Herceg. Danijel Prodan je rođen u Zagvozdu kraj Imotskog 1938. godine, u Rijeci je na Pedagoškoj akademiji diplomirao na studiju za učitelja razredne nastave i hrvatskoga jezika. Cijeli radni vijek je proveo u Osnovnoj školi na Cresu i potom od 1966. godine do umirovljenja u Osnovnoj školi Kantrida, gdje je osim u funkciji profesora bio i ravnatelj škole. Osim po pedagoškom radu, Danijel Prodan je najviše poznat kao pjesnik i autor više knjiga poezije po kojima je postao prepoznatljiva pjesnička osobnost ne samo u Hrvatskom primorju nego i u širem nacionalnom kulturnom prostoru.

Knjiga kratkih priča Danijela Prodana donosi drugačiji, anegdotalni, zabavan ali i angažiran odnos prema problemima naše stvarnosti i zato je primjereno naglasiti nekoliko dojmova uz objavu ovog naslova.

Zbirka priča, bolje reći crtica iz svakodnevnog života Danijela Prodana je posebna iz više razloga. Nakladnik je nenametljivim dizajnom unutrašnjeg prijeloma knjige s izborom fotografija iz pjesnikova života ponudio čitateljskoj publici jedno umjetnički nadahnuto ostvarenje koje se čita s interesom, s mnogo simultanih radnji i odvojaka glavnog tijeka priče, koje ne opterećuje pretencioznošću, a kojom smo prečesto izloženi čitajući suvremenu prozu. Ponirući kao čitatelji različitim asocijativnim razinama ovog izbora životnih reminiscencija predstavljenih u kratkim crticama, autor nam podastire neposredno životno iskustvo. Tematizirajući različite događaje iz osobne i novije povijesti, opisujući ih kroz interesantnu fabulu koja traži čitateljevu pažnju, čitanje ovog djela ima i terapeutsku dimenziju.

238

Goran Crnković

Autor ispisuje ispovjednim, autobiografskim i iskrenim tonom svoje proživljene opažaje, iskustva i životne spoznaje. Izraz je neposredan, iskren i lako se čita. Svako je crtica u knjizi jedna domišljena priča u kojoj ima puno sadržaja obogaćenih velikim iskustvom, autora koji svoje viđenje svijeta oko sebe uporno i umjetnički pretače u višeslojnu književnu priču dajući joj svoju osobnost.

Struktura proznog teksta je narativna, s naglašenim autobiografskim elementima gdje nakon početnog postavljanja glavnih koordinata kulise u kojoj se odvija radnja, odnosno pozicioniranja teme o kojoj govori, iskustvo pretače u tekst. Unatoč isticanju navedenih aspekata koji se uvijek čitaju iz onoga što je sada, iz vlastita vremena i s vlastita mjesta, autor je izgradio svoj stil i prepoznatljiv način pričanja predstavljajući kompleksnost života koji traži odgovore koji nisu uvijek jednoznačni. O formi i načinu uvijek se dade raspravljati, međutim jedinstveno je mjerilo i na prvom mjestu je uvijek umjetnički dojam i sugestivnost koju nam umjetnik može prenijeti svoje iskustvo kao univerzalno, a to je upravo slučaj s ovim naslovom.

Autor istodobno nastoji pokazati kako se pisanje nikako ne smije uklopiti u nekakav prepoznatljiv i definiran sustav koji će ponavljati i reciklirati nekoliko motiva na različite načine. Ne kristalizira na jedan način, metodom koja bi vrijedila zauvijek. On se radije upušta u stvaranje svakog poglavlja/priče/crtice uvijek počinjući iznova. U tome se vidi njegov doprinos našoj recentnoj produkciji, doprinos koji je vidljiv, primjetan i uočljiv ali također i prihvatljiv jednom krugu čitatelja, koji će ga rado čitati.

Ovom knjigom u kojoj je autor sažeo svoje bogato životno i pedagoško iskustvo i događaje svoga vremena, pokazao se dobrim vladarom tehnike pisanja fabule, eliminirajući onu nepotrebnu preopterećenost prisutnošću mnogih lica i događaja. Zato je ta knjiga interesantno štivo koje se čita s interesom od prvog do posljednjeg retka. U književnosti postoji određena tendencija, sklonost da se u sferi recentne književne produkcije i novih ostvarenja teži ka traženju efektnih ostvarenja, koja obično korespondiraju s uskim auditorijem. Ova knjiga nosi u sebi mnoge aspekte koji su istiniti, životni, te svojom pojavom, zrelošću prezentacije, raspleta i autentičnom, životnom problematikom, plijene pažnju. Narativni, opisni ton u knjizi u nekim poglavljima nestaje, zamjenjujući ga dijalozima. Knjiga predstavlja sudbinu suvremenog čovjeka i njegovih promišljanja univerzalnih ljudskih problema, zato je interesantna i širem krugu čitatelja.

239

narativnost i autobiografski elementi u kratkim pričama danijela prodana

Ponekad sentimentalan, ponekad autoironičan, autor će se ovim naslovom, iako već formiran pjesnik, profilirati u sugestivnog pripovjedača. Moglo bi se površnim čitanjem pogrešno zaključiti kako se radi o samonikloj književnoj pojavi ali nije tako jer se vidi, po stilu izlaganja i senzibilitetu, pripadnost hrvatskom kulturnom krugu (vidljiv je utjecaj Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačića, Petra Preradovića, Antuna Gustava Matoša. Dragutina Tadijanovića…). Autor pokazuje nekoliko krugova zanimanja, ali izvore njegova ishodišta pronalazimo tek u kontekstu, u idejama, mislima i rečenicama koje će izgovoriti likovi u njegovim pričama-crticama. Nikada do kraja ne odbacuje tradiciju, uspijevajući je razlomiti i razložiti na sebi svojstven način. Usmjerivši svoj interes na probleme prvenstveno svakidašnjeg i suvremenog, te politike i njezine manipulativnosti i represije, potom obitelji i obiteljskog života, autor se problemski dotiče nekoliko ključnih naglasaka. Čovjeka, njegove sudbine, potrage za srećom, nostalgije i što je najvažnije životne radosti, koja ga nosi kroz život. Ovaj lapidarni romaneskni opus govori o umjetničkom djelu, ponekad ispisanom s većom, a ponekada s manjom akribijom, ali uvijek i trajno se osjeća kako postupa prema pritisku vlastite prošlosti i okolnostima u kojima se nalazi u trenutku kada piše. Realističkim načinom bez poruge, ali sa puno iskrenosti, ocrtava međuljudske odnose i njihovu međusobnu povezanost sa svim dominantnim ljudskim karakterima i osobnostima koji tome ozračju daju osnovni ton, bolje reći rezultantom različitih silnica jednoga doba, jedne stvarnosti. Strpljivo izgrađivanje sebe kroz vlastitu poetiku u književnosti rezultiralo je ovom zbirkom crtica.

U nastojanju da istakne ono što je aktualno, značajno i relevantno u životnom, društvenom i civilizacijskom smislu osobnom i njegove domovine Hrvatske, pritom ne zaboravlja ni istinske književne vrijednosti.

Diskretno prisutan na književnoj pozornici, držeći se svoje putanje književnog stvaranja, dao je ovom knjigom doprinos suvremenoj književnosti. Kratke priče Danijela Prodana svjedoče o trajnom, višedesetljetnom pokušaju građenja iskrenog i minucioznog opisa svojih književnih impresija koje će ostaviti vidljiv trag na našoj kulturnoj sceni.

240

Juraj Karninčić

Juraj Karninčić

PRIVEZ BRODA UZ BROD NA ATLANTSKOM OCEANU NA SIDRIŠTU LUKE NOUAKCHOTT (MAURETANIJA)

Kao zapovjednik bio sam u raznim situacijama vezivanja na obalu: normalan za vez broda, privremeni vez u ustavi po par dana u Calcutti, vez na plutači u Rangoonu i Honkongu, četverovez po raznim lukama u Bakru, Kopru, Lattakiji, Aleksandriji, itd. Ali ovom prilikom želim opisati specijalni vez broda na brod i to na Atlantskom oceanu u vodama Mauretanije kod luke Nouakchott.

Bio sam zapovjednik na brodu za prijevoz rashladnog tereta “Nova Friesia”od 6.555 tona i dužine 136 metara, brodovlasnik DAMACO iz Kostrene kapetana Berislava Vranića. Na sidrište luke Nouakchott čekali smo ribarski brod-trawler, tvornicu za lov, skladištenje i pakiranje ribe.

Kada je trawler (zaboravio sam ime, ali brodovlasnik je bio iz Norveške) nosivosti oko 10 000 tona stigao, trebao se privezati uz nas, po našem desnom boku. Inače sidrište te luke je pogodno za prekrcaj tereta, jer je more mirno, ne pušu jaki vjetrovi, a ocean je miran s laganim mrtvim morem. Mi smo s naše desne strane spustili tri komada Yokohama bokobrana, pripremili stroj za manovru, dignuli sidro i plovili u kursu i brzini od četiri čvora, koju nam je zadao brod trawler - ribarski.

Na strani na kojoj će se on privezati uz bokobrane, pripremili smo naše konope i posada je bila na vezu na pramcu i krmi. S obzirom na našu dužinu od 136 metara postavili smo tri bokobrana, na dijelu broda koji je prigodan, da ne bi došlo do dodira i udaranja broda o brod. Uvjete priveza postavlja brod privezivač. Naime, po njegovom naređenju, mi plovimo u kursu i brzinom koju on odredi.

241

privez broda uz brod na atlantskom oceanu na sidrištu luke nouakchott (mauretanija)

U konkretnom slučaju, na sidrištu luke Nouakchoot, gdje smo bili usidreni na cca 8 nm od obale, digli smo sidro i plovili u kursu 310 stupnjeva, brzinom od 4 čvora. Brod matica – trawler plovio je prema nama brzinom od 6 čvorova. Približavao nam se pod kutom od 30 stupnjeva prema našoj uzdužnici. Približavajući nam se, on je prilagođavao svoju brzinu našoj brzini i plovili smo kratko vrijeme istom brzinom, dok on nije došao usporedno s nama i naslonio se na naš bok s desne strane. Zaustavili smo stroj, a on je prilagodivši svoj položaj nama, započeo vezivanje svojim konopima za nas, a mi svojim konopima za brod trawler. Uhvativši dovoljno konopa, zaustavio je stroj i tada je oborio svoje vanjsko sidro.

S obzirom na djelovanje mrtvoga mora, a koje nije jako, pojačali smo vez. Brodovi se lagano valjaju do pet stupnjeva nagiba ili čak i manje. Yokohama bokobrani su dovoljna zaštita da se brodovi ne dodirnu. Konop uslijed naprezanja i pukne, ali to se ne može izbjeći. Ponekih drugih šteta kod takve manipulacije obično nema.

Nakon toga mi se pripremamo za početak ukrcaja u jedno skladište, naša samarica je na sredini skladišta a druga je na brodu trawler-u odakle prihvaćamo teret. Ovdje treba obratiti svu pažnju da se samarica koja je na brodu trawler-u ne bi oštetila prilikom ukrcaja, jer teret je u kutijama a slaže se na paleti, pa uslijed naprezanja i laganog valjanja, može doći do iskrivljenja samarice. Predajemo „Pismo spremnosti” a „Nalog ukrcaja” ribe na naš brod dobijemo od trawler-a.

U ovom slučaju smo krcali ribu za Siera Leone, Obalu slonovače, Kamerun i Kongo. Krcali smo tri vrste ribe: sardele, šarune i zubace.

S obzirom da trawler ima samo jedan otvor kroz kojega ide iskrcaj ribe, to smo morali pomicati brod prema našem planu ukrcaja, ili se trawler pomicao prema usklađenosti ukrcaja sa nama. U ovom slučaju primatelj je obvezan brojiti teret i na temelju usklađivanja sa krcateljem se izdaje teretnica.

Kod odlaska, mi radimo manovru odveza, a koja i nije zahtjevna. Uglavnom jedno lijepo iskustvo u mojoj dugogodišnjoj karijeri zapovjednika.

Hrvatska fotografija

Vesna Zednik

PERSONAE GRATAE

247

O IZLOŽBI FOTOGRAFIJA PERSONAE GRATAE

Nizom fotografija sa samostalne izložbe Personae gratae pred-stavljamo autoricu Vesnu Zednik koja je u ožujku ove go-dine odlukom Hrvatskoga fotografskog centra (žiri: Iva Kör-bler, Saša Novković, Zvonimir Atletić) za fotografiju „Jakov“ primi la nagradu Portret 2019. za najbolji fotografski portret koji je snimio autor iz Hrvatske.

Riječka publika upoznala je Zednikovu u lipnju 2018. na 6. Salonu crno-bijele fotografije kad joj je za istu fotografiju dodijeljen Grand Prix Fernando Soprano (selektorica: Jolan-da Todorović).

Izložba PERSONAE GRATAE u organizaciji Udruge OS, Fotokluba Zagreb i Muzeja Mimara otvorena je u listopadu 2018. u Zagrebu u Mimari. Iste godine izložba je postavljena u Galeriji Kortil u Rijeci, a ove godine u Muzeju grada Splita i u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci.

Vesna Zednik (www.zednikphotography.com) rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je filozofiju i starogrčki jezik na Filo-zofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zaposlena je u Ma-tici hrvatskoj kao izvršna urednica.

U fotografskom okruženju od najranijeg djetinjstva razvija sklonost prema fotografiji. Školovana u duhu zagrebačke škole fotografije (Škola Fotokluba Zagreb). U svojim je ra-dovima usmjerena na detalje koji u fotografiju unose osobni

248

odnos prema fotografiranim objektima. Fotografijama tema-tizira ljudsko tijelo, studirajući prije svega lice, ruke i pokret. Fotografije objavljuje u knjigama i časopisima. Izlaže na međunarodnim izložbama.

Samostalne izložbe:

ŠUMOVI / NOISE, 2018. (Zagreb / Metković) izborom prof. Zlatka Vidačkovića s Veleučilišta VERN u kolegiju Croatian contemporary culture (za studente programa ERASMUS) predstavila je 2018. suvremenu hrvatsku fotografiju.

PERSONAE GRATAE, 2018/2019. (Zagreb / Rijeka / Split / Križevci).

Tuga Tarle O izložbi fotografija Personae gratae Vesne Zednik

249

Vesna Zednik kao fotografska portretistica zapažena je por-tretom koji je izložen 2016. u Muzeju Mimara na 37. Zagreb Salonu, kada je uočena njezina sklonost karakternom portre-tiranju u crno-bijeloj tehnici. Izložba Personae nastala je na tragu upravo tog portreta.

Većina fotografija snimljena je u zadnjih nekoliko godina, no neke od njih publici će djelovati vrlo poznato. Ne bez razloga. Primjerice, portret spomenutog Tadijanovića gleda nas već desetak godina s naslovnica tiskanih i elektroničkih medija i plakata, postavši nekom vrstom općeg dobra. Koliko to svakom autoru laska, toliko je ova izložba prilika da se osvrnemo i na autoricu tih fotografija, koja se sve vidljivije javlja kao vrijedan element hrvatske fotografske scene.

Autoricu s mnogim portretiranim umjetnicima veže dugo-godišnje poznanstvo ostvareno suradnjom u književnom i drugim kulturnim portfeljima, što joj je omogućilo osoban i dublji pogled iza površine, nužan za nastajanje intimističkih portreta. I naslov izložbe upućuje na autoričinu sklonost por-tretiranim modelima. U tom smislu izbor portretiranih um-jetnika ne smjera ni na kakav vid reprezentativnosti, odnosno može se uvjetno shvatiti kao prvi niz.

Tuga Tarle

O izložbi fotografija Personae gratae Vesne Zednik

250

Vesna Zednik: "Jakov"Grand Prix Fernando Soprano (6. salon crno-bijele fotografije, Rijeka 2018.);Prva nagrada Portret 2019. za najbolji fotografski portret koji je snimio autor iz Hrvatske (HFC, Zagreb 2019.)

251

Davor Velnić

UOČITI NEVIDLJIVOSkraćeni tekst predgovora kataloga izložbe Personae gratae, Križevci – Zagreb, MMXVIII.

Otkad je izmišljen, fotoaparat govori o neprestanoj igri između oka i fotografove želje da uoči i trajno zabilježi ono što je naizgled toliko nadohvat pogledu, a što neprestano izmiče. Fotograf je veliki znatiželjnik iz pozadine s prstom na okidaču i moglo bi se činiti da ga upravo ta pozicija čini tek vještim poslužiteljem sofisticirane naprave i sužnjem svjetla. – U fotografiji, kao u kozmologiji, ništa bez svjetla! – No fotograf nije puki evidentičar ljudi, pojava i događaja, niti je slikar. Kad fotografiranje teži rezultatima u kojima se odražavaju autorove vizije i doživljaji, fotoaparat postaje sredstvo, a da bi to bilo moguće – gotovo proturječno – fotograf svoje oči dragovoljno prepušta toj istoj optičkoj spravi koja mu služi.

U toj ulozi zatječe se Vesna Zednik. Tražeći nevidljivu zbilju, zavičaj posve novih osoba, svjesna je odgovornosti, zna da stvara novi svijet prepoznatljivih lica. – Nevidljivost i nepo-stojanje nisu isto. – Za Vesnu je fotografiranje misaona ope-racija samo slična igri; ona jednako uspješno ocrtava obrise prepoznatljive vanjštine kao što pronicljivo otkriva osobnost, ono nesvakidašnje, skriveno i pritajeno. Pred nama se nižu besprijekorni portreti stanovnika teško prispodobive zbilje, slike daleko snažnijega dojma od onog koji nam je ostavilo

252

neposredno iskustvo. Na vidjelo izlazi zastrta istina, ono skriveno pod vješto nabačenom obrazinom.

Vesna je rasla uz tamnu komoru, gdje je kratko „Deca proč!“ toliko puta bio odgovor znatiželjnim dječjim pogledima koji su željeli zaviriti u prostor gdje na zagonetan način nastaju crno-bijele fotografije. Ta nemogućnost pogleda izbliza samo je pojačavala maštu. Uz trake negativa u providnim šuštavim svescima, uz žute kutije foto-papira, laboratorijski pribor i jedva osvijetljen prostor pun tajanstvenog ozračja, javljalo se uzbuđenje vezano uz nastanak obrisa poznatog, a opet drugačijeg svijeta koji se nudio doživljaju. Oko je isprva pri-malo izvanjske osobitosti nesvakidašnjeg prizora – različite papire na kojima je projicirana slika, njihovu puninu, struk-turu, zatim kontraste, od potpuno blijedih slika, obično na tankim papirima manjeg formata, do tonova u oštrom kon-trastu na krutom debljem papiru. Te su linije i plohe, dalje od prvog dojma ruke i oka, stvarale nov odnos prema poznatoj stvarnosti. Prekoračivši prag tamne komore Vesna je ušla u novu zbilju.Uz trogodišnje mentorstvo Damira Tiljka u Fotoklubu Za-greb, s digitalnom fotografijom došla su i prva profesional-na znanja o pravilima zanata. Vesna odnedavna izlaže na međunarodnim grupnim izložbama (Trst, Atena, Minsk…), da bi u travnju ove godine u Zagrebu postavila prvu samo-stalnu izložbu – „Šumovi“. Ništa veliko ni senzacionalno, gotovo samozatajno. Ipak, pred nama nisu portreti samoza-tajnog autora, upravo zato što se Vesna javlja u ulozi autora. Kao urednica u Matici hrvatskoj osuđena je na pozadinsku poziciju koja podrazumijeva zatomljivanje svakog autorskoga poteza i ugađanje književnoj tankoćutnosti – rukopisi koje dotjeruje imaju svoje autore, katkad bolje, katkad one koji svoja djela cijene zbog pretjerana samoljublja, ali svakako au-

Davor Velnić

253

tore, i s njima treba izdržati beskonačno hrvanje, pisce kojima treba urediti prvo misli, a zatim rečenice, književne veličine koje pozom i opsadom intelektualne samodopadnosti mogu umoriti i one najsavjesnije i najupornije – njih prve. Foto-grafija se javila kao oslobađanje i prostor vlastita stvaranja.

Uloga fotografa nudi povlašteni položaj, mogućnost da se ra-zodjenu kostimi, pročitaju geste i grimase, i da se na trenutak zaviri u tuđi život. Rezultat ponekad može biti neočekivan, jednako fascinantan kao i samo stvaranje, pa i autorica često dvoji poznaje li doista osobe na svojim fotografijama. Iako se radi o realističnim, gotovo službenim portretima, u nji-ma se na zagonetan način dodiruju interpretacija i zbilja. Crte lica i specifične pojedinosti prepoznatljive su i vjerodo-stojne, ali prikazana je cjelina na čudesan način nova, kao i netaknuta tišina prizora ispunjena tek otkucajima srca por-tretiranog. Odnosi li se ta novost na cijelu osobu ili samo na onu dragocjenu skrovitost zapisanu u oku? Možda je novost u naznaci potisnute i vješto skrivane osobnosti? Koliko se zatečena novost približila istini? – Ljudi se groze biti razotkriveni. Svi smo pomalo pozeri kad znamo da ima-mo nečiju pozornost, laska nam prigoda gdje smo u glavnoj ulozi i želimo zaustaviti i uokviriti takvo vrijeme. Zato je teško tražiti istinu povrh ponuđene poze, jer poza već stoplje-na s onim što joj prethodi postaje dio naše anamneze, nova autentičnost i prihvaćena istina. Ima li smisla kucati na vrata istine, a cijelo vrijeme pokušavati ući kroz prozor?

Svoj početni položaj – portret Maje na pragu mladenačkog dozrijevanja – Vesna duguje predanosti koliko i nadarenosti. U toj Majinoj djetinjoj poslušnosti pred okom fotoaparata na-zire se skriveni prkos prvih dana odrastanja. Na fotografiji je lijepo žensko stvorenje koje može imati i dvanaest i dvadeset

Uočiti nevidljivo

254

godina, ali u potpunoj suprotnosti s mladenačkom androgi-nosti. Stvoren je prizor ljepote u jednom kadru. – Ta foto-grafija, prvi put izložena 2016. na međunarodnoj izložbi 36. Zagreb Salon, odredila je poetiku portreta ove izložbe i postavila profesionalne standarde dotjerane do prepoznatlji-vosti. To je ona granica na kojoj se pitamo dok na fotografiji u svim detaljima gledamo nesumnjivo poznatu osobu: je li to zbilja osoba koju poznajemo? Jesmo li je ikada uistinu vidje-li, s njom razgovarali? Omogućuju li izloženi portreti druge interpretacije i neka posve nova poznanstva, ili je za njih već prekasno jer u svojoj stamenosti ostavljaju konačan dojam gotovo grobne keramike?

Možda je ova izložba diskretno posvećenje Maji na putu u zrelost, plahom pogledu u toplom zagrljaju nelagoda prve mladosti, dok stariji opominju pokazujući moguće pravce. Izložene fotografije objedinjuju granične pozicije; izložba je u istom potezu i oda mladosti što još skrovito živi u sjeni svojih ambicija i rekvijem umornima, od vremena nagnječenoj

Davor Velnić

Vesna Zednik: „Maja“ (37. Zagreb Salon, Zagreb 2016.)

255

ženstvenosti i muževnosti. – Iako bi se i o metamorfozi moglo govoriti, jer nisu uzaludni umni napori i kreativne nesani-ce gdje godine licu donesu ponešto drugačiji oblik stapajući ga s vlastitim dosudom. Ako pak lice ne nasluti moći koje su ga vodile ukazujući mu na nevidljivi svijet ideja, onda je sve bila samo civilizacijska kozmetika u kojoj najbolje prolaze kostimirane varalice.

Različite su fizionomije pred nama, u njima zgusnute godine, naslućena iščekivanja i usud, ali u ovim portretima teško je uočiti odbojne detalje, naglašavanje odstupanja ili namjerno isticanje manjkavosti. Prikazano je ono dobro, ne dopadljivo. Lica su zamišljena i ozbiljna, promatrana kroz kameru analitički pomno, ali uvijek prijateljski, uz suptilnu granicu između nastojanja da se portretom zabilježi i komentira. Tko u ovim portretima gleda nepoznato lice, može pomisliti da je kamera jednostavno zabilježila ono što vidi i oko; onaj tko poznaje osobu s portreta zamjećuje da je portret komentar, ali i dalje ostaje u nedoumici kojim je odstupanjem od poznatog autorica stvorila novu osobu. Sve je nedvojbeno vjerodostoj-no, neprimjetno dorađeno, čisto i bez šumova: lice je jasno u svojoj autentičnosti do oštrine posljednje pore, a opet je pred nama lik koji u živom trenutku ne sabire sve osobitosti koje se zatječu na portretu. Kao da su mnogi izrazi istog lica zbi-jeni u jedan crno-bijeli odraz koji postiže monumentalnost izabirući najdojmljivije.

Pred nama stoje izabrane krhotine autoričina iskustva s ljudi-ma. Promatraju nas nepostojeće osobe, izloženo iverje sjećanja kao požutjele fotografije dragih osoba umetnute ispod stakla vitrina. – Svatko bi od nas rado zavirio u tako zatečeno svoje „drugo ja“. Takav privilegirani pogled u sebe izvana uzbuđuje kao sve što priželjkujemo znati, nadopunjuje se sa slikom u

Uočiti nevidljivo

256

zrcalu i privlači kao svaka pozicija koja nam realno nije dana: bar na trenutak napustiti profanu pojavnost, okaditi se svjet-lom i zaogrnuti sjenom te sama sebe iznenaditi. Možda ne možemo sami, ali nam umjetnici u tome mogu pomoći.

Na autoričinim portretima modeli nisu onakvi kakvi jesu, nego kakve ih autorica želi oduzeti vremenu. Umjetnost često postoji da bi dosegla ono čega u stvarnosti nema, i onda kad se osjeća nazočnost postojećeg. Bez te nove slike život bi bio okljaštren na razinu nagona, sluzi i ravnodušnosti, bio bi sve-den na razdražljivost gladi i hrkanje sitosti. Riječ je o omje-ru oponašanja i stvaranja. Ovi su portreti život uhvaćen u kratkom trenutku, kao kukac u jantaru – stvarnost ugašena zato da bi mogla trajati kao viša zbilja. Sudbina slična sudbini književnih i filmskih likova – živjet će mnogo duže od svojih autora i interpreta, od ljudi zarobljenih u košnici svakodne-vice. Poput književnih i likovnih figura, najtrajnije baštine čovječanstva, poput samodostatnih karaktera fikcije i mašte, nerođenih i dugovječnih.

Modeli s Vesninih portreta nisu baš Božja stvorenja – neke osobno poznajem – ali primati svakako nisu. U toj prerafealističkoj jasnoći nema tragova darvinizma. Svi oni um-iju živjeti od vlastita svetog bića. Nema prenemaganja ni oho-losti, izo stala je tuga i usplahirenost. Možda ne vidimo ostatke sadre i mramorne prašine, ali ljudi na snimkama izgledaju kao da na putu za vječnost žele ostati upamćeni baš ovakvi: crno-bijeli, puni sjajno-sive boje slične srebru, nedodirljivi u svojoj osami. Portretirane osobe pamtimo onako i koliko umjetničko djelo na nas ostavlja dojam, koliko je blistav sjaj izglačanog mramora uvjerljiv i koliko je njihova izdvojenost iz svijeta živih opipljiva i pamtljiva. – Mramor, granit i bronca uspješno razdvajaju svijet živih i nedokučivi svijet „zaslužnih“, onih što

Davor Velnić

257

najozbiljnije računaju na vječnost. Mir kojim nas dočekuju lica s ovih portreta estetika je klasičnih kipova.

U tome je tajna crno-bijele fotografije: podsjeća na neoklasiku i neugasivu težnju prema mramornoj vječnosti pod miro-gojskim ili nekim još otmjenijim arkadama. Osobama na Vesninim portretima dopuštena je dokolica, one ne koke-tiraju ni pozom ni pogledom. Ali duboko iza njih ipak se osjeća izvjesno kretanje, u naznaci i odmjereno. Pozornog promatrača privlači upravo taj svijet s onu stranu vidljivog. Ljepoti je žrtvovana istinitost. Kao u prijevodima. – Vječnost prepuštena monokromiji. Cilj je ogoliti parametre na početne pozicije: ostaviti po strani bokeh i zamućene sunčane po-zadine, satura ciju, filtere i ostati pri onome što je prvotno i neizostavno, zbog čega slika nastaje: objekt, figura – lice. Polazeći od čovjeka doći do dojma o njemu, ne obrnuto, ne lažno, ne šareno i vitičasto. Tko se pred kamerom razotkriva zaslužuje da mu se priđe golih ruku. Izglednije je da će se tako naći ono što se traži. – Samo čovjek, njegova pojavnost i nutrina; samo oko usmjereno na čovjeka. Dovoljno. Svjetlo iz tame, mekano ili u jakom kontrastu – dostatno za nečujni dodir autora i modela.

Toliko je toga zapisano na licu, još je više skriveno običnom pogledu. A upravo je o tome riječ, o zatajenom i prikrive-nom. Fotograf i njegov model neprestano se nadmeću i nad-mudruju; portretiranje nije strast što počiva na nesebičnosti i uzajamnom povjerenju. Autor vreba trenutak opuštanja i nepažnje, a osoba pred objektivom nevoljko se otkriva. Hinje nom nehajnošću gleda u objektiv ili šalje svoj, za tu prigodu izmišljeni lik, stotine lažnih likova, i promovira sebe kao velikog improvizatora i glumca. Portretirani čini sve da se zaključa i sakrije svoju narav – nitko gole duše ne voli hodati

Uočiti nevidljivo

258

svijetom. Zapravo se stidi sebe, svoje ranjive nagosti pred znatiželjom fotografa i pronicljive sprave; neprestano izmiče, prenemaže se i vara. A fotograf traži istinu, ili bar priznanje i skida svlak s osobe koja stoji pred njim. Želi vidjeti i snimiti ono što je duboko potisnuto, želi postati gospodar i užasa ako treba, samo da otkrije ono što se taji – intaktno lice bud-nog spavača, gotovo čovjeka fotografiranog u snu, u zagrljaju odsutnosti, kad se lice odmara i spava, kad opušta svoje meso i odriče se obrazine opreznog i budnog stvora.

Prava fotografija zbiva se u trenutku kada se model više ne osjeća usmjeravan i vođen, i postajući autorov ostaje svoj. – Takve trenutke bilježe ovi portreti: oni su čin zacrtanog i nepredvidivog, osmišljenog i zatečenog. I ta se igra nastavlja i kad se svjetla ugase, samo se ponekad nadopunjuje novom iskrom iskrenosti, i onda opet ispočetka uhodanim nepovje-renjem i uljuđenim nadmudrivanjem.

Među izloženim portretima jedino je Tadijanović u prolazu i sa svojih stotinjak godina izmiče nizu fotografiranih seniora. To je portret veselog prolaznika Tadije. Vremeniti pjesnik ima pravo na tu poziciju: s nestvarnim brojem godina iza sebe s podsmijehom se osvrće na svijet. – Njegov pogled sa strane javlja se kao relativizacija i mladosti i starosti, i autorske po-zicije i promatrača, pa i samog života. Mahnuvši onima što ostaju otpahuljio je stari pjesnik na drugu obalu Stiksa.

Portret Tonka Maroevića, metafora renesansnog čovjeka, postaje lik isklesan od mraka, san jedne sjene. Svjetlost kojom se Maras napaja ujedno isijava njegovu stvaralačku snagu. Gabi pamti samo sretne dane. Šparemblek ima teškog sugovornika, ali mu je svejedno. Proročkog lika i nadmoćnog duha još im na vaganju ima što reći! Luka Vukušić postao je netko drugi, kao da je završio dvoboj s Rischelieuovim vođom straže i

Davor Velnić

259

samouvjerena lica gleda u budućnost krcatu sićušnim pobje-dama. Vlasta prolazi samodopadno, bez potištenosti, s istim smiješkom lupeške čestitosti s kojim je cijeli život putovala. Nitko od portretiranih ne likuje niti se tješi mrvicama s tuđega stola. Tijelo Renea Medvešeka ne izdaje njegovo lice, kao što mu ni lice ne izdaje tijelo – portretiran je u skladnom omjeru koji bez smetnji zrcali duh. Neki su urasli u povijesne likove – Anamarija kao Penelopa vjerna Odiseju. Samo se zbog nje kralj Itake vratio svome domu. Sada znamo i zašto.

Promatrajući Vesnine fotografije pomišljam na grijeh umi-šljenosti „malog čovjeka“, na more ljudi s fotografskim apa-ratima, pa uzvikujem: Kopno, kopno! Spašeni smo! – Vesna fotografira za civiliziranu manjinu i pri tome nije izvrgla ruglu zanos amatera, ali je pokazala u čemu je razlika otka-ko je fotoaparat izmišljen. Danas je fotografija postala prava ko nju n ktura za dangube i nadriumjetnike, a otkako je u mobitel ugrađen solidan digitalni fotoaparat, pojačani apetit ambicioznih i netalentiranih posve je izgubio mjeru i milijuni-ma se pričinilo da i oni smiju i mogu. I mogu, ali ništa drugo doli svoju samodopadnost gurati pod nos čovječanstvu. – Počesto amaterizam i nije drugo negoli nedostatak ukusa.

Vesna Zednik ima ukusa, svjesna je svojih mogućnosti, kao i nedostataka, i to je solidan početak bilo kakva iskoraka prema osobnom činu i umjetničkom djelu. Ukus je lako prepoznatljiv i teško ponovljiv, bez okusa i mirisa, jednako neopisiv koliko i nazočan, kao ženstvenost ili muževnost, jed-nostavno neobjašnjiv, a u umjetnosti nezamjenjiv. I tu nema ljutnje, ali nema ni pomoći. – Zaljubljenost i neukus teško je sakriti. – Ukus je osjetljivost na lijepo i ta je osjetljivost stalan izvor nelagoda i nesporazuma. Tko s ukusom prihvaća svijet spada u malobrojne, a njih svjetina i zavidnici pečate znakom

Uočiti nevidljivo

260

nepoželjnog. Na ovim portretima ukus nije samo sklad di-jelova, igra očiju i živa svjetlost na licima... Sve je to premalo da bi nastalo dojmljivo djelo. Ukus je savjest duše i ne može se nadoknaditi tehničkom savršenošću, nikako cifranjem. Misao o lijepome potječe iz duha i nužno završava na djelima. Bez djela sve ostaje samo jalova opčaranost iluzijama i bijedni intelektualizam.

U priklanjanju lijepom na portretima posebno su dojmlji-vi vratovi tek propupale mladosti, plemenite i oku ugodne kri vulje ljudske anatomije. – Za studentske vježbe akta Saint Martin’s College of Art u Londonu angažirao je stare i ocvale žene, uglavnom alkoholičarke ižmikane napornim i promašenim životom. Mršave i koščate više su nalikovale karikaturi ljudskog tijela negoli prirodno atrofiranoj sta-rosti. Upale duplje i rijetka kosa, staračke pjege, višak kože i rasplesano meso oko kostiju... tužno. Ali sjećam se jedne starice u koje je dug i dobro očuvan vrat još prkosio ugri-zima opsežne anamneze. Još su tjelesna otrcanost i ljupkost ostvarivale suživot. Linija vrata blago se spuštala prema ra-menima do hvatišta klavikule i zorno govorila o negdašnjoj ljepoti. Preostala svježina vrata prkosila je zubalu poroka i još se sjećala dana tjelesne skladnosti, užitaka i dostojanstva, su-vereno je nosila poruku životne snage i zaostale ljepote. Vrat je sâmo bìlo, kroz njega pulsira i teče život, u njemu se očituju prvi i posljednji znakovi života. U tradicionalnoj Kini vrat je najerotičniji dio ženskog tijela; pomno skriven od muških pogleda pažljivo čuva žensku intimu i putenost.

Majin vrat prikriva odjeća, još je suviše mlad i ranjiv za strast i ugrize života. Tko uspavanoj Ani dodirne vrat obljubio je maštu neslućenim iskustvom. I zamišljena Anamarija otkriva skladnu liniju vrata koja se stapa s ramenima. Na čvrstom

Davor Velnić

261

po stolju vrata zatečena Maruška čeka odgovore na nikad postavljena pitanja... oklijeva... još se sokovi nisu probili do srca. U takvim su stamenim jedrinama bile utemeljene naše otočke pranone: u isti mah čedne supruge i prkosne gazdarice.

Ne bih želio nagađati o Vesninim uzorima; svoje uzore najčešće krijemo jer ih potajice potkradamo, ali mi pada na pamet Edward Weston (1886.–1958.), nezaobilazan majstor mrtve prirode, ali i maestralnih službenih portreta državnika i umjetnika. On se trsio naći skriveni poredak, objediniti sliku i fotografiju u umjetničko djelo. I u tome je uspijevao. Ono što su u renesansi i baroku radili dvorski slikari to danas rade odabrani fotografi. Približan je rezultat i honorar. Fascinacija karakterom i karizmom nije nikada prestala golicati portre-tiste, imali oni u rukama kist ili fotoaparat. Portret je povrh svih umjetničkih izazova. Ništa ne govori tako snažno kao lice izvedeno na čistinu gubilišta. Lice je osoba i narav; tijelo najčešće njegov izdajnički sluga. Ali kakvo lice nudimo i kako nas drugi vide kad nas jedna naprava poput fotoaparata, što odsijeca i pakira vrijeme, ovako uspješno razotkriva? Portreti-ranje je skidanje pomno pripremljenih i dobro uraslih maski. Riječ je o onome iznutra otisnutom na licu. Zato majstor por-treta ne treba ni kostime ni manekene da bi stvorio dojmljiv portret. Ili Westonovim riječima: „Ne tražim neobične pred-mete ni teme, nego ono što je opće mjesto činim neobičnim“.

Moglo bi se o ovim portretima progovoriti uobičajenim, pre-poznatljivo izlizanim nadrijezikom arbitra umjetnosti, pa potom sve začiniti citiranjem nesumnjivih autoriteta te izvući zaključak kako je Vesna Zednik ovakva ili onakva autorska figu-ra, slična nekome ili nikome, a njezini portreti ispred vremena, u vremenu, mimo njega, i tome slično. Ta isprazna rječitost na samoj granici suvislosti i dobrog ukusa pretvorila je umjetnike

Uočiti nevidljivo

262

u poligon za gađanje slijepim metcima, a publi ku u magarce.

Dakle zaboravite sve što ste čuli o fotografijama, modelima, autorima... i pokušajte vidjeti vjerujući vlastitim očima, ukusu i razboritosti, pa krenite od početka – od sebe. Tko se uistinu želi vidjeti neka zamisli sebe na ovakvu portretu; sebe s onu stranu zrcala, oslobođenog poze, zatečenog i nepripremlje-nog, otvorenog, istinitog, već možda i samom sebi dalekog, i neka se u trenucima nedoumice i napada iskrenosti zapita: tko sam ja? Tek anonimni svjedok prolaznosti ili ipak djelić zaustavljene duše, pojedinac uzdignut iz naplavine običnosti?

Tko želi razumjeti što je portret, pa onda i tko je on sâm, trebao bi se bar jednom prepustiti fotografskom poligrafira nju pred objektivom nadarenog fotografa, odreći se sebe ljublja kao prve i posljednje strasti te se bez uzmaka i namještena lica prepustiti očima drugog. I nema uzmaka osim u tamno platno pozadine s kojom ćemo se prije ili kasnije stopiti.

Davor Velnić Uočiti nevidljivo

263

Izložba fotografija Personae Gratae

Dragutin Tadijanović (Rastušje kod Slavonskoga Broda, 1905 ‒ Zagreb, 2007)književnik i urednik

264

Vesna Zednik

Rene Medvešek (Velika Gorica, 1963)glumac i redatelj, sveučilišni profesor

265


Anam

arija

Mar

kovi

ć (Za

greb

, 199

9)ba

lerin

a

266

Vesna Zednik

Mate Maras (Studenci kraj Imotskoga, 1939)prevoditelj i književnik

267


Maruška Aras (Zadar, 1996)glumica

268

Vesna Zednik

Davor Velnić (Rijeka, 1953)književnik i urednik

269


Fran

jo H

usin

ec (K

rižev

ci, 1

942)

kiru

rg, k

ultu

rni p

ovje

snič

ar i

publ

icist

270

Vesna Zednik

Ladislav Palinkaš (Zagreb, 1944)znanstvenik i sveučilišni profesor geologije u miru

271


Ana

Beni

ć (S

plit,

198

0)fla

utist

ica

272

Vesna Zednik

Izidor Erazem Grafenauer (Ljubljana, 1991)gitarist i lutnjist

273


Iva Srnec (Zagreb, 1983)redateljica i dramska pedagoginja

274

Vesna Zednik

Leo Rafolt (Zagreb, 1979)književni povjesničar, teoretičar književnosti i kritičar, sveučilišni profesor

275


Luka Vukušić (Poreč, 1981)književnik i prevoditelj

276

Vesna Zednik

Ivan Kapec (Zagreb, 1970)gitarist i skladatelj

277


Ram

on N

oa C

arab

allo

(Hav

ana,

198

4)pl

esač

salse

278

Vesna Zednik

Josip Ivanković (Čađavica kraj Slatine, 1949)pjesnik i glazbenik

279


Vlas

ta R

ittig

-Spi

nčić

(Zag

reb,

194

7)ba

lerin

a, p

lesn

a pe

dago

ginj

a i k

oreo

graf

kinj

a

280

Vesna Zednik

Milko Šparemblek (Prevalje u Sloveniji, 1928)koreograf, baletni plesač, pedagog, redatelj i dramaturg

281


Fran

Kov

ačić

(Zag

reb,

200

2)ba

leta

n

282

Vesna Zednik

Gabi Novak (Berlin, 1936)pjevačica jazz i zabavne glazbe

283


Tonko Maroević (Split, 1941)književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj

284

Vesna Zednik

Nen

ad M

artić

(Zag

reb,

195

1)ilu

strat

or, d

izajn

er i

foto

graf

285


Roman Simić (Zadar, 1972)urednik i književnik

286

Vesna Zednik

Tom

islav

Bog

dan

(Spl

it, 1

973)

knjiž

evni

pov

jesn

ičar

i sv

euči

lišni

pro

feso

r

287


Slavka Pavić (Jajce, 1927)fotografkinja

288

Vesna Zednik

Vanja Babić (Zagreb, 1965)likovni kritičar i kustos

289


Tomislav Zagoda (Zagreb, 1970)urednik i književnik

290

Vesna Zednik

Tom

islav

Fač

ini (

Zagr

eb, 1

975)

dirig

ent i

skla

date

lj

291


Ana Mamić (Split, 2002)balerina

Matica hrvatska

295

Dometi, I. – IV. 2018.

Četvrtak, 15. veljače

U palači Državnog arhiva u Rijeci održana je projekcija filma "Oni su Hrvatska". Film je snimljen po sjećanjima na početke oružanog otpora u Domovinskom ratu u zadarskom kraju, autora Ivice Matešića Jeremije. Redatelj filma je Ivica Božić, a pokretač i priređivač je udruga „Žene u Domovinskom ratu ‒ Zadar”. Nakon dobro posjećene projekcije svoje su dojmove i iskustva podastrijele članice Udruge, Ivica Matešić Jeremija te predsjednik Ogranka Goran Crnković.

Četvrtak 1. ožujka

Ogranak je priredio projekciju dokumentarnog filma Luke Klapana „Glas Medviđe”. U četrdesetminutnom uradku pri-kazano je stradanje hrvatskih stanovnika ovog bukovičkog sela u vrijeme srpske okupacije. U njemu je nakon akcije Maslenica pobijeno preko dvadeset civila, a svi su preostali morali napustiti selo. O filmu i događajima koje prikazuje govorio je redatelj i predsjednik riječkog ogranka te brojni gledatelji i nazočni Medviđaci. Projekcija je održana u prostori-jama Državnog arhiva u Rijeci.

Četvrtak 19. travnja

Ogranak je upriličio predstavljanje dvaju knjiga naklade

OD BROJA DO BROJALJETOPIS MATICE HRVATSKE

– OGRANKA U RIJECIOd siječnja do prosinca 2018.

VELJAČA2018.

OŽUJAK2018.

travanj2018.

296

Od broja do broja

travanj2018.

svibanj2018.

„Croatia rediviva” o Vrgorskoj krajini, Makarskom primorju i Neretvanskoj krajini te Imotskoj krajini u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944.-1957.). Riječ je o dokumentima koji svjedoče o likvidacijama i progonima u narečenim krajevima u neposrednom poraću i prvim godi-nama komunističke Jugoslavije. Priređivači knjiga su Blan-ka Matković i Stjepan Štimac a nakladnik Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat” iz Zagreba. Povjesničarka Blanka Matković istom je prilikom održala predavanje „Komunistički zločini nad Hrvatima i velikosrpski mitovi (1941.-2018.)”. Predsta vljanje je održano u prostorijama Državnog arhiva u Rijeci.

Srijeda, 25. travnja

U velikoj auli Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci održano je predavanje akademika Marka Samardžije „Deklar-acija o nazivu i položaju hrvatskog jezika 1967.-2017.” ‒ Istom je prigodom predstavljena i istoimena knjiga akade-mika Samardžije koja je sačinjena kao svojevrsni kompendij o zbivanjima oko Deklaracije koja su ostavila dubok trag u hrvatskoj kulturi te društvenom i političkom životu. Predavanje je upriličeno u suradnji s Katedrom za kroatistiku Filozofskog fakulteta te mu je pribivalo i stotinjak studenata riječkog sveučilišta.

ponedjeljak, 7. svibnja

U prostorijama Državnog arhiva u Rijeci predstavljena je knjiga „Statuti i pravilnici grada Bakra (1860.-1940)” koju je za tisak priredio Josip Luzer. Knjigu su u sunakladništvu izdali Ogranak MH u Rijeci i DARI. Uz priređivača o ovom vrijed-nom arheografskom izdanju govorili su Goran Crnković, Maja Polić, Boris Zakošek i Mladen Urem.

297


ListOPaD2018.

srijeda, 9. svibnja

Ogranak je priredio predstavljanje romana Ante Guge „Žetva u polju otrova”. U djelu se usporedno razvijaju dvije radnje jedna iz Domovinskog rata a druga o povijesti jedne hrvatske obitelji u kninskom kraju tijekom dvadesetog stoljeća. O knjizi su uz autora govorili Mladen Urem, Zrinka Tolić Nikolić i Goran Crnković.

srijeda 16. svibnja

U velikoj dvorani Nadbiskupske palače predstavljena je u suorganizaciji Ogranka MH iz Rijeke knjiga biskupa u.m. Mile Bogovića „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj”. Knjigu su predstavljali Božidar Petrač, Ante Bežen, Goran Crnković i sam autor. Završnom riječi obratio se i riječki nad-biskup Ivan Devčić.

Četvrtak, 19. svibnja

U Župnom dvoru u Kastvu predstavljena je knjiga Ante Guge "Žetva u polju otrova". Uz predstavljače i autora skupu se obra-tio i mjesni župnik Franjo Jurčević.

Ponedjeljak 15. listopada

Predstavljena je knjiga Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti”. U dvorani Državnog arhiva u Rijeci o knjizi je uz autora govorio predsjednik riječkog ogranka.

Četvrtak 18. listopada

U dvorani Franjevačkog samostana na Krnjevu u Rijeci pred-stavljena je knjiga fra Stanka Josipa Škunce „Sveti Jeronim naš zemljak iz Stridona”. U knjizi je podržan prijedlog za ubi-kaciju Stridona u prostor sjeverne Ćićarije, sjeverozapadno od Rijeke. Također je podastrijet pregled dosadašnjih teorija

svibanj2018.

te objavljeni neki važniji izvori. Knjiga je objavljena u nakladi Ogranka MH u Rijecia o njoj su govorili Marko Medved, Goran Crnković te sam autor Stanko Škunca.

Ponedjeljak 12. studenoga

U Auli Ivana Pavla II u Franjevačkom samostanu na Trsatu prikazan je dokumentarni film Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj 1918.-2018.” (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca). Tekst i scenarij filma priredio je Nenad Piskač. Projekcija koja je do posljednjeg mjesta ispunila dvoranu, organizirana je u surad-nji Ogranka MH u Rijeci i udruga proizašlih iz Domovin-skog rata.

Petak 23. studenoga

U Državnom arhivu u Rijeci u suorganizaciji Ogranka MH u Rijeci i Grada Novalje započeo je stručno-znanstveni skup o Nikoli Crnkoviću (1928.-2016.), povjesniku i istraživaču pučke baštine. Nakon pozdravnih govora predsjednika

STUDENI2018.

299


Matice Hrvatske Stipe Botice i gradonačelnika Novalje Ante Daba. Priopćajima su na skupu sudjelovali Anton Šuljić, Stipe Botica, Jakov Jelinčić, Franjo Velčić, Emina Dabo, Mladen Urem, Manon Giron, Markus Leideck i Milka Šupraha Perišić

Subota 24. studenoga

Stručno-znanstveni skup o Nikoli Crnkoviću nastavljen je u Novalji. Nakon pozdravnih govora svoje su priopćaje pono-vo iznijeli Stipe Botica i Anton Šuljić a potom su se novim prinosima o životu i djelu Nikole Crnkovića pridružili Alek-sij Škunca, Dražen Peranić, Ivo Oštarić i Dražen Majić. U završnoj riječi predsjednik riječkog ogranka MH Goran Crnković najavio je objavljivanje zbornika radova s ovoga skupa.

utorak 27. studenoga

U Rijeci u dvorani DARI predstavljena je knjiga novinara i ratnog snimatelja Pere Topića „Zločin ali čiji”. I ova Topićeva knjiga posvećena je ratnim temama i to pretežito iz Bosne i

STUDENI2018.

300

Od broja do broja

Hercegovine. Uz autora na knjigu se osvrnuo Milan Vukušić. Izdavač je HKD Napredak iz Rijeke.

petak 7. prosinca

U galeriji DARI otvorena je izložba slikara Nenada Petronia „More mora...”. Izložba je postavljena u povodu blagdana sv. Nikole a u već tradicionalnoj suradnji s Udrugom kape-tana sjevernog Jadrana „Kraljica mora” iz Rijeke. Popraćena je malim katalogom kojeg je priredio Theodor de Canziani. Izložba je ostala otvorena do kraja siječnja 2019. godine.

PrOsinac2018.

301


Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1996. – 180 str. (Biblioteka rukopisa – 3)Cijena: 100,00 kn

Niz: PRETISCI1. THODE, Henry

Frankopanov prsten; doživljaj / Henry Thode. – Rijeka; Matica hrvatska, 1992. – XI, 196 str.(Biblioteka pretisaka – 1)Cijena: 55,00 kn

1. MAYER, Milutin Tatari u Hrvatskoj; pripovijest iz 13. vijeka / Milutin Mayer. – Rijeka;Matica hrvatska, 1992. – 204. str.(Biblioteka pretisaka – 2)

1. RADETIĆ, Ernest Istra pod Italijom / Ernest Radetić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1993. – 286 str.(Biblioteka pretisaka – 3)Cijena: 74,00 kn

Niz: POSEBNA IZDANJA 1. ČRNJA, Berto Zbogom drugovi / Berto Črnja. – Rijeka; Matica hrvatska, 1992. – 261 str. (Posebna izdanja – 1) Cijena: 74,00 kn 2. DEKOVIĆ, Darko

NAKLADA MATICE HRVATSKE – OGRANKA U RIJECIPriredila: Senka Zambata

Niz: FILOLOŠKI RADOVI1. NOSIĆ, Milan Josip Završnik / Milan Nosić. – Rijeka; Matica hrvatska, 1991. – 60 str. (Biblioteka filoloških radova – 1) Cijena: 37,00 kn

Niz: KNJIŽEVNO ZNANSTVENI RADOVI1. KALOGJERA, Goran

Južnoslavenska književna prožimanja / Goran Kalogjera. – Rijeka; Matica hrvatska, 1991. – 140 str. (Biblioteka književnih radova – 1) Cijena: 37,00 kn

Niz: RUKOPISI1. BABIĆ, Ferdinand Spomenik grada Bakra / Ferdinand Babić. – Rijeka; Matica hrvatska, 1991. – 112 str. (Biblioteka rukopisa – 1) Cijena: 37,00 kn2. HOST, Josip

Botanički put; Viaggio botanico / Josip Host. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1993. – 294 str. (Biblioteka rukopisa – 2) Cijena: 111,00 kn

3. KLEPAC, Zvonimir Uspomene iz Bakra – crtice iz mojeg života / Zvonimir Klepac. – Rijeka;

302

Od broja do broja

Odrednice hrvatskog nacionalnog programa razvoja riječkog područja;Izvodi iz programa / urednik Darko Deković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka (Odbor za zaštitu kulturnog prostora grada Rijeke),1994. – 10 str. (Posebna izdanja – 2)

3. DOŠEN, AnaKrnjeuša u srcu i sjećanju / Ana Došen. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1994. – 62 str.(Posebna izdanja – 3)Cijena: 50,00 kn

4. RUDENJAK, Ivo Čarobna stopa / Ivo Rudenjak. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2003. – 112 str.

(Posebna izdanja – 4)Cijena: 60,00 kn

5. BARBALIĆ, Radojica FranOnput, kad smo partili; zapisi o posljednjim kvarnerskim jedrenjacima / Radojica Fran Barbalić, Ivo Marendić. – Rijeka;Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2004. – XVI, 251 str.(Posebna izdanja – 5)Cijena: 400,00 kn

6. DEKOVIĆ, DarkoZapisnik misni kaptola riečkoga; istraživanja o riječkome glagoljaškome krugu / Darko Deković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2005. – 403 str.

(Posebna izdanja – 6) Cijena: 240,00 kn

7. SPADONI, SlavkoKrvavi žal; sjećanja golootočkoga uznika / Slavko Spadoni. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2007. – 144 str.(Posebna izdanja – 7)Cijena: 120,00 kn

8. RUDENJAK, IvoMarvellous Croatia / Ivo Rudenjak. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2007.

- 112 str. (Posebna izdanja – 8) Cijena: 60,00 kn9. RUDENJAK, Ivo

Prometnice Jadrana / Ivo Rudenjak. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2007.

– 63 str. (Posebna izdanja – 9) Cijena: 50,00 kn10. ŠIPEK, Dragutin

Narodna imena iz bajoslovlja, predaje i običaja / Dragutin Šipek. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2008. - 240 str.(Posebna izdanja – 10)Cijena: 70,00 kn

11. RUDENJAK, IvoProstranstva / Ivo Rudenjak. Drugo izd. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2009. – 175 str.(Posebna izdanja – 11)Cijena: 50,00 kn

12. PRODAN, DanijelSudbine – Dnevno prisjećanje / Danijel Prodan. – Rijeka; Matica hrvatska –

Naklada Matice hrvatske – Ogranka u Rijeci

303


Ogranak u Rijeci, 2010. – 329 str.(Posebna izdanja – 12)Cijena: 100,00 kn

13. CRNKOVIĆ, GoranČetiristota godina kapucina u Hrvatskoj – Rijeka 1610.-2010. / Goran Crnković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2010. – 24 str.(Posebna izdanja -13)

13. RUDENJAK, Ivo Prometnice Jadrana / Ivo Rudenjak. 2. dop. izd. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2012. – 64 str. (Posebna izdanja – 13) Cijena: 50,00 kn 14. RUDENJAK, Ivo Prometnice Jadrana I Ivo Rudenjak 3. dop. Izd. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2013. – 64 str. (Posebna izdanja – 14) Cijena: 50,00 kn15. ARH, Branka

Andrija Girardi ; slikar svjetla i sjene /Branka Arh.- Rijeka; Matica hrvatska- Ogranak u Rijeci, 2014. – 103 str; ilustr. u boji(NIZ: Posebna izdanja – 15); Cijena:

16. TOMAIĆ, Tatjana – ALTIĆ, Mirela Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2013. – 238 str. (Posebna izdanja – 16) Cijena: 200,00 kn17. ŠTIFANIĆ, Mirko

„ISTRA; Planet majmuna ili ljudi“/ MirkoŠtifanić. – Rijeka; Matica hrvatska –

Ogranak u Rijeci, 2016.

Niz: DJELA SKLADATELJA ISTARSKO – KVARNERSKOG PODRUČJA1 GRŽINIĆ, Vjekoslav Komorne skladbe I /Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka,

1995. – 54 str. / 18/ str. s partiturama: note. – (Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog područja 1)Cijena: 80,00 kn

2. GRŽINIĆ, VjekoslavKomorne skladbe II / Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka,1997. – 82 str., /90/ listova s partiturama: note. – (Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog područja 2)Cijena: 80,00 kn

3. GRŽINIĆ, VjekoslavOjađeno zvono : partitura / Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2004. – VIII, 124 str. : note. – (Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog područja4/1)Cijena: 150,00 kn

4. GRŽINIĆ, VjekoslavOjađeno zvono : glasovirski izvadak / Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2004. – VI, 54 str. s notama. – (Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog područja 4/2)Cijena: 60,00 kn

5. GRŽINIĆ, VjekoslavSolo popijevke : vokalne skladbe / Vjekoslav Gržinić. - Rijeka; Matica

304

Od broja do broja

hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2005. – XII; 11 str. : note. – (Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog područja 5)Cijena: 50,00 str.

6. GRŽINIĆ, VjekoslavJama : partitura / Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2007.- IX, 36 str. : note. – (Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog područja 6)Cijena: 50,00 kn

7. GRŽINIĆ, VjekoslavSimfonijska impresija : partitura / Vjekoslav Gržinić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2010. – X, 57 str. – (Djela skladatelja Istarsko – kvarnerskog područja 7)Cijena: 70,00 kn

8. GRŽINIĆ, Vjekoslav Concertino za rog i gudače : partitura / Vjekoslav Gržinić – Rijeka, ; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2013., 31 str. – (Djela skladatelja Istarsko kvarnerskog područja 8) Cijena: 50,00 kn

Niz: PRIRUČNICI I UDŽBENICI1. RADIĆ, Ivan

Zasopimo sopile / Ivan Radić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1995. – 90 str., note. –(Niz: Priručnici i udžbenici – 1)Cijena: 80,00 kn

Niz: KNJIŽEVNI RADOVI1. VIDAS, Josip

Mesto na suncu / Josip Braco Vidas. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1996. – 123 str.(Niz: Književni radovi – 1)Cijena: 50 kn

2. PRODAN, DanijelNa putu plavog maštanja / Danijel Prodan. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 2000. – 128 str.(Niz: Književni radovi – 2)Cijena: 50,00 kn

3. BARABA, MladenŠaka zemlje i neba / Mladen Baraba Cvitić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2001. – 49 str.(Niz: Književni radovi – 3)Cijena: 50,00 kn

4. ŠVOB, Franjo FraninaPri kraji pota / Franjo Švob Franina. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2003. – 222 str.(Niz: Književni radovi – 4)Cijena: 70,00 kn

5. PRODAN, DanijelU grlu kamena vode su tvoje presahle / Danijel Prodan. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2004. – 68 str.(Niz: Književni radovi – 5)Cijena: 50,00 kn

6. PANDUREVIĆ, MarkoPut muke kristove; Čovjek i Bog iz Nazareta; Zbirka duhovnog pjesništva / Marko Pandurević. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2004.


305


– 96 str.(Niz: Književni radovi – 6)Cijena: 50,00 kn

7. JURIĆ, JelenaOnim što su pod svjetlom rasli / Jelena Jurić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2005. – 105 str.(Niz: Književni radovi – 7)Cijena: 50,00 kn

8 ARH, BrankaUAN / Branka Arh. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2006. – 180 str.(Niz: Književni radovi – 8)Cijena: 50,00 kn

9. BARAĆ, PetarSve do užeglih dubina / Petar Barać. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2006. – 51 str.(Niz: Književni radovi – 9)Cijena: 50,00 kn

10. ARH, BrankaHTU i NEI / Branka Arh. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2008. – 121 str.(Niz: Književni radovi – 10)Cijena: 50,00 kn

11. ŠIMIĆ, PejoOlujna vremena / Pejo Šimić. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2011. – 304 str.(Niz: Književni radovi – 11)Cijena: 70,00 kn

12. BARABA, MladenŠaka zemlje i neba / Mladen Baraba Cvitić. 2. dop. izd. – Rijeka; Matica

hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2011. – str. 61(Niz: Književni radovi – 12)Cijena: 50,00 kn

13. PRODAN, DanijelUskrsnuće / Danijel Prodan – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2013. – str. 127(Niz: Književni radovi – 13)Cijena: 70,00 kn

14. ARH, BrankaTopot. Tko komu dolazi/ Branka Arh – Rijeka, Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2012. – str. 78(Niz: Književni radovi – 14)Cijena: 70,00 kn15. PRODAN, DanijelTražio sam svoju ljubav/ Danijel Prodan ; (Ilustracije Laura Varljen Herceg). – Rijeka; Matica hrvatska- Ogranak u Rijeci, 2015. – 209 str. ; ilustr. u boji(NIZ: Književni radovi – 15 ) ; Cijena:16. ARH, BrankaZ / Branka Arh; crteži Nives Kavurić- Kurtović. – Rijela; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2015. – 97 str. ; ilustr. (NIZ Književni radovi 16) ; Cijena:

17. ŠEGOTA, NevenaForme zaustavljanja / Nevena Šegota. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2016. 341 str.

(NIZ: Književni radovi – 17) Cijena:

306

Od broja do broja

Niz: ZBORNICI2. DEKOVIĆ, Darko

Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme / urednik Darko Deković. – Rijeka;Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1997. – 437 str.(Niz: Zbornici -2)Cijena: 130,00 kn

3. DEKOVIĆ, Darko Latinitet u Europi s posebnim osvrtom na hrvatski latinitet nekad i danas I / urednik Darko Deković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2006. – 496 str.

(Niz: Zbornici)Cijena: 240,00 kn

4. ŠIMUNIĆ, IvanZnanstveni skup Voda – Hrvatsko blago; Zbornik radova / urednik Ivan Šimunić.– Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2007. – 248 str.(Niz; Zbornici – 4)Cijena: 150,00 kn

Niz: POVIJESTNI RADOVI5. BARTULOVIĆ, Željko

Neka pitanja stvarnih i obveznih prava – Vinodolski zakon (1288.), Krčki i Senjski statut (1388.). – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak Rijeka, 1997. – 208 str.(Niz: Povijestni radovi)Cijena: 100,00 kn

6. VICELJA – MATIJAŠIĆ, MarinaIstra i Bizant; Neki povijesno – ikonografski aspekti u interpretaciji umjetnosti 6. stoljeća u Istri / Marina Vicelja – Matijašić. – Rijeka; Matica

hrvatska – Ogranak u Rijeci. 2008. – 286 str.(Niz: Povijestni radovi – 3)Cijena: 200,00 kn

Niz: DUHOVNO ŠTIVO1. DEKOVIĆ, Darko Misni priručnik za staroslavensku misu u sedmoj vazmenoj nedjelji u godini «C» / uredio i priredio Darko Deković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2007. – 24 str. (Niz: Duhovno štivo – 1)2 DEKOVIĆ, Darko

Misni priručnik za glagoljašku svetu misu u devetoj nedjelji kroz godinu – u godini «A»; – Santa missa glagolitice – /uredio i priredio Darko Deković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2008. – 24 str.(Niz: Duhovno štivo – 2)

3. DEKOVIĆ, DarkoMisni priručnik za glagoljašku svetu misu u jedanaestoj nedjelji kroz godinu – u godini «A»; – Santa missa glagolitice –/ uredio i priredio Darko Deković. – Rijeka; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2008. – 24. str.

(Niz: Duhovno štivo – 3)

MATICA HRVATSKA – OGRANAK U RIJECI / SUIZDAVAČ

1. ČVRLJAK, Krešimir Uvod u folozofiju renesanse / Krešimir Čvrljak. – Zagreb; Sveučilište u Zagrebu – Hrvatski studiji – Rijeka; Matica hrvatska


307


– Ogranak u Rijeci, 2008. – 460 str. (Biblioteka Filozofija – 6)

1. MENDEŠ, Nikša Peraška pomorska obitelj Balović i njezin značaj / Nikša Mendeš. – Rijeka; Državni arhiv u Rijeci; Matica hrvatska – Ogranak

u Rijeci, 2010. – 8 str.

1. STIPIŠIĆ Delmeta, Ljubo Verdi na način klapskog pjevanja / Ljubo Stipišić Delmeta. – Split; Zvonimir Solin d.o.o.; Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, 2003. – 47. str. / note /

ISSN 0419-6252

dometi 1-4 - zednik photography

Documents