Mirko PetiInstitut za hrvatski jezik i jezikoslovljeStrossmayerov trg 210 000 Zagrebmpeti@ihjj.hr

Broj u glagola

O broju u glagola u znanstvenoj se literaturi govori kudikamo

oskudnije nego o broju u imenica (Corbett 2000, 243). O marginalizaciji

glagolskoga broja za hrvatski jezik svjedoči većina gramatika toga jezika,

u kojima se kategoriji broja u glagola "poklanja prilično malo pažnje"

(Walter 1984, 259

Glagol u standardnom hrvatskom jeziku kao morfološki utvrdive

oblike kategorije broja ima jedninu i množinu. Te oblike glagol nema kao

leksem, u infinitivu Jedninu i množinu glagol dobiva s predikatnom

funkcijom, u finitnom obliku, npr. učim (jednina) - učimo (množina). U

tom obliku broj je u glagola nerazdruživo vezan s kategorijom lica

(Walter 1984, 259

Jednina i množina predikatnoga glagola ravnomjerno su

raspoređene na sve tri oznake kategorije lica: prvo, drugo i treće. U

jednini trčim, trčiš, trči, u množini trčimo, trčite, trče. U toj sprezi s licem

jednina i množina čine glagolsku paradigmu kategorije broja.

Funkcija je glagolskoga lica u rečenici dvojaka: gramatička i

semantička. Gramatička da kao sastavni dio predikata otvori mjesto

imenskoj riječi u nominativu kao subjektu: učim ja, učimo mi,

uče učenici. Semantička da sadržaj predikatnoga glagola učini ličnim

ili bezličnim. Po tome se oblik glagola s oznakom lica, finitni oblik,

razlikuje od oblika glagola koji te oznake nema, infinitnog oblika.

Za valjan opis glagolskoga broja iz odnosa s licem potrebno je

imati na umu obje navedene funkcije glagolskoga lica. Zato u kategoriji

lica valja razlikovati gramatički aspekt te kategorije, s morfološki

utvrdivim oznakama prvoga, drugoga i trećega lica, u jednini i množini,

od njezina semantičkoga aspekta, oličenja, sa značenjski utvrdivim

obilježjima ličnosti i bezličnosti. U razlikovanju gramatičkoga od

semantičkog aspekta kategorije lica valja razlikovati i dvije vrste sadržaja

koje se označuju morfološki utvrdivim oznakama te kategorije.

Jedno je sadržaj samih tih oznaka. Sadržaj je oznake prvoga lica

osoba prvoga lica, 'onaj koji govori', govornik, sadržaj je oznake drugoga

lica osoba drugoga lica, 'onaj kojemu se govori', sugovornik, sadržaj je

oznake trećega lica osoba trećega lica, 'onaj o kojemu se govori',

negovornik. Iz nevedenoga je vidljivo da je sadržaj oznaka gramatičke

kategorije lica izrazito gramatički sadržaj. Taj je sadržaj sastavni dio

paradigme gramatičke kategorije lica.

Drugo je sam sadržaj predikatnoga glagola. Za svaki pojedini

glagol taj je sadržaj izrazito leksički. I nije sastavni dio paradigme

gramatičke kategorije lica. Sintaktičku relevantnost dobiva u rečenici, u

gramatičkom kontekstu u kojemu se glagol upotrebljava kao predikat. U

takvu kontekstu taj se sadržaj može označiti ili kao ličan ili kao bezličan.

Kao ličan sadržaj se predikatnoga glagola označuje onda kad mu

se u rečenici aktualizira sadržaj oznaka kategorije lica: pjevam, pjevaš,

pjeva, pjevamo, pjevate, pjevaju. Sadržaj oznaka kategorije lica

aktualizira se onda kad se bilo kojoj od oznaka te kategorije osoba

određenoga lica pridružuje kao vršitelj radnje. Oznaci prvoga lica 'onaj

koji govori', govornik, npr. hodam ulicom, oznaci drugoga lica 'onaj

kojemu se govori', sugovornik, npr. brzo učite, i oznaci trećega lica 'onaj

o kojemu se govori', npr. voda probija nasip.

S aktualizacijom oznaka kategorije lica predikatnom se glagolu

aktualiziraju i oznake kategorije broja. Glagol je tada i u jednini, npr.

Jutros kasnim na posao, i u množini, npr. Jutros kasne na posao. S

aktualizacijom oznaka kategorije broja predikatnoga glagola aktualiziraju

se i oznake kategorije broja imenske riječi u nominativu kojoj glagol u

rečenici otvara mjesto kao subjektu. Zbog toga je i ta riječ i u jednini, npr.

Ja dolazim večeras na dogovor, Ti sada uživaš u plivanju, Pas laje cijelu

noć, i u množini, npr. Mi dolazimo večeras na dogovor, Vi sada uživate u

plivanju, Psi laju cijelu noć.

S aktualizacijom oznaka kategorije broja imenske riječi s gledišta

se navedene kategorije aktualizira i sadržaj koji se tom riječju označuje.

Taj sadržaj postaje brojiv: sadržaj se imenske riječi pas jedninom te

riječi u rečenici Pas laje cijelu noć označuje kao pojedinačan cjelovit

predmet koji se može brojiti, a sadržaj se imenske riječi psi množinom te

riječi u rečenici Psi laju cijelu noć označuje kao mnogo takvih predmeta

koji se mogu brojiti. U aktualizaciji oznaka kategorije broja morfološku

opreku jednina - množina prati i semantička opreka jedno - mnogo.

Kao bezličan sadržaj se predikatnoga glagola označuje onda kad

mu se sadržaj oznaka kategorije lica u rečenici neutralizira. U

tradicionalnom opisu izričito se naglašava da do neutralizacije dolazi

samo u trećem licu jednine. Upotreba se predikatnoga glagola bezličnom1

smatra samo u tom licu, bilo da je riječ o glagolima koji su samim svojim

sadržajem bezlični, u rečenicama tipa Grmi, Sijeva, Smrkava se, bilo da je

riječ o glagolima koji se obezličuju dodavanjem nenaglašenog oblika

povratne zamjenice se u akuzativu, u rečenicama tipa Pjevalo se cijelu

noć i sl. (Katičić 1986, 75-77, 145).

Ovdje međutim valja izričito naglasiti da se neutralizacija oznaka

kategorije lica predikatnoga glagola ne može ograničiti samo na upotrebu

1 Otklon od takva shvaćanja bezličnosti nalazimo u Raguževoj Praktičnoj hrvatskoj gramatici (str.

376). Ondje se osim u trećem licu jednine mogućnost izražavanja bezličnosti pretpostavlja i za drugo

lice jednine, te za prvo i treće lice množine. Između ostaloga Raguž upozorava na upotrebu bezličnih

rečenica u kulinarskim uputama, tipa Posudu napunite vodom i dodate malo soli, Kolač prelijete

šlagom, Prepržimo luk na maslacu i stavimo na nj pripremljene odreske itd.

toga glagola u trećem licu jednine. Za označivanje sadržaja predikatnoga

glagola kao bezlična nije presudna oznaka kategorije lica u kojoj se

glagol nalazi. Presudan je gramatički kontekst u kojemu se glagol

upotrebljava.

Sadržaj se kao bezličan može označiti čak i u rečenicama sa

subjektom, onima koje su se u dosadašnjoj hrvatskoj gramatičkoj tradiciji

smatrale isključivo ličnima, npr. Ruka ruku mije ( sa značenjem 'jednaki

se međusobno podržavaju') ili Ne jedu vuci meso po poruci (sa značenjem

'ništa se ne dobiva bez vlastita angažmana') ili Tko pjeva zlo ne misli (sa

značenjem 'kad se pjeva ne misli se zlo'). Da je sadržaj predikatnoga

glagola u tim rečenicama označen kao bezličan, vidi se i po tome što se

bez promjene značenja može svesti na oblik trećeg lica jednine:

podržavaju se, ne dobiva se, pjeva se, ne misli se.

Suprotno od aktualizacije, sadržaj se oznaka kategorije lica

neutralizira onda kad se bilo kojoj od oznaka te kategorije ne pridružuje

osoba određenoga lica2 kao vršitelj radnje. U bezličnim rečenicama tipa

Grmi, Pjeva se cijelu noć, s predikatnim glagolom u trećem licu jednine,

taj je uvjet ispunjen. Oznaci se trećeg lica jednine kao vršitelj ne

pridružuje osoba trećega lica, onaj o kome se govori. Po tome su, a ne

zato što nemaju subjekta, te rečenice bezlične.

Po istom su kriteriju bezlične i rečenice sa subjektom. U njima

glagol oznakom trećeg lica jednine (mije, pjeva, misli) i množine (jedu)

otvara mjesto imenskoj riječi u nominativu kao subjektu (ruka, vuci, tko),

ali se tom riječju ne označuje i osoba trećega lica kao vršitelj radnje

predikatnoga glagola. Budući da se u takvim rečenicama radnja u pravom

smislu riječi i ne izriče, izostaje i njezin vršitelj.

2 Katičić je u Sintaksi (str. 77) s tim u vezi izričit: "Bezlični glagoli nisu dakle obilježeni time što ne

otvaraju mjesto subjektu, nego time što im je sadržaj pri bezličnoj uporabi takav da mu se kao rijeku ne

može dodati vršilac".

Osim u rečenicama s predikatnim glagolom u trećem licu, uvjeti za

bezličnost mogu se steći i u rečenicama s predikatnim glagolom u ostalim

oznakama kategorije lica. Prvome, u rečenicama tipa Mislim, dakle jesam

(sa značenjem 'biva se, postoji se kad se misli, mišljenjem se postoji')3 ili

Napunimo posude vodom i istisnemo iz njih zrak (sa značenjem 'posude

se napune vodom i istisne se iz njih zrak'). Drugome, u rečenicama tipa

Hodaš tako ulicom i ne primjećuješ nikoga oko sebe (sa značenjem 'hoda

se ulicom i ne primjećuje se') ili Napišete zadaću i igrate se do mile volje

(sa značenjem 'napiše se zadaća, kad se napiše zadaća').

U rečenicama sa subjektom, tipa Umiljato janje dvije majke sisa

(sa značenjem 'umiljatošću se bolje prolazi u životu') ili Psi laju, a

karavana prolazi (sa značenjem 'stvari se događaju mimo pokušaja da ih

se zaustavi') oznaci se trećega lica u jednini (sisa) i množini (laju) kao

vršitelj ne pridružuje osoba trećega lica. Zbog toga se s rečenicama

navedena tipa ne mogu povezati rečenice u kojima je osoba trećega lica

označena ličnom zamjenicom trećega lica. Zato su u diskurzima Umiljato

janje dvije majke sisa. *Ono se svaki dan s njima igra i Psi laju, a

karavana prolazi. *Oni pokušavaju karavanu zaustaviti druge dvije

rečenice iz odnosa s prvima neovjerene. Neovjerena rečenica s ličnom

zamjenicom trećega lica kao gramatičkim izrazom osobe trećega lica

svjedoči o tome da je lice predikatnoga glagola u prethodnoj rečenici

neutralizirano te da se njime sadržaj toga glagola ne označuje kao ličan,

nego kao bezličan. Stoga mu, u skladu s tim, ni ono što je označeno

imenicama janje i psi ne može biti vršitelj.

Čim se sadržaj predikatnoga glagola označi kao ličan, rečenica se

može povezati s rečenicama u kojima se osoba trećega lica označuje

zamjenicom trećega lica. Zato su u diskurzima Janje svoju majku sisa

3 Primjer istoga tipa nalazi se i u naslovu knjige koja mi je nedavno došla pod ruku, a glasi Jedem,

dakle mršavim (sa značenjem 'kad se jede mršavi se, jedenjem se mršavi').

triput dnevno. Ono se svaki dan s njom igra i Psi laju cijelu noć. Oni

pokušavaju zaustaviti karavanu koja prolazi druge dvije rečenice iz

odnosa s prvima ovjerene.

S neutralizacijom oznaka kategorije lica predikatnom se glagolu

neutraliziraju i oznake kategorije broja, jednina i množina. U bezličnim

rečenicama tipa Grmi ili Pjevalo se cijelu noć posljedica je te

neutralizacije svođenje kategorije broja samo na jednu oznaku, oznaku

jednine. U bezličnim rečenicama sa subjektom, tipa Ne plaća bog svake

subote ili Psi laju, a karavana prolazi, posljedica je te neutralizacije

svođenje kategorije broja ili samo na oznaku jednine (ne plaća) ili samo

na oznaku množine (laju).

Opreka se među jedninom i množinom u svakoj od tih rečenica

gubi. Tako npr. glagol plaćati s punom paradigmom kategorije lica ima i

punu paradigmu kategorije broja. U jednini plaćam, plaćaš, plaća, u

množini plaćamo, plaćate, plaćaju. Ali se u bezličnoj rečenici tipa Ne

plaća bog svake subote ta paradigma neutralizira svođenjem kategorije

broja na samo jednu oznaku, oznaku jednine trećega lica. Jednako tako

glagol lajati s punom paradigmom kategorije lica ima i punu paradigmu

kategorije broja. U jednini lajem, laješ, laje, u množini lajemo, lajete,

laju. Ali se u bezličnoj rečenici tipa Psi laju, a karavana prolazi ta

paradigma neutralizira svođenjem kategorije broja samo na jednu oznaku,

oznaku množine trećega lica.

S neutralizacijom oznaka kategorije broja predikatnoga glagola u

rečenicama se toga tipa neutraliziraju i oznake kategorije broja imenske

riječi u nominativu kojoj predikatni glagol kategorijom lica u rečenici

otvara mjesto kao subjektu. U skladu s oznakama kategorije broja u

glagola, i tu se kategorija broja svodi samo na jednu oznaku. Zbog toga ta

riječ u rečenicama toga tipa može biti ili samo u jednini, kao npr. u

rečenici Ne plaća bog svake subote (ne može množina Ne plaćaju bogovi

svake subote), ili samo u množini, kao npr. u rečenici Psi laju, a

karavana prolazi (ne može jednina Pas, laje, a karavana prolazi)4.

S neutralizacijom kategorije broja imenske riječi u nominativu

neutralizira se i sadržaj koji se tom riječju označuje. S gledišta kategorije

broja taj sadržaj postaje nebrojiv: sadržaj se imenske riječi bog

jedninom te riječi u rečenici Ne plaća bog svake subote ne označuje kao

cjelovit pojedinačan predmet koji se može brojiti, a sadržaj se imenske

riječi psi množinom te riječi u rečenici Psi laju, a karavana prolazi ne

označuje kao mnogo cjelovitih pojedinačnih predmeta koji se mogu

brojiti. Sadržaj koji se tim riječima označuje u gramatičkom se kontekstu

jedne i druge rečenice, neovisno o oznaci kategorije broja, jednini i

množini5, označuje kao jedinstven cjelovit pojam semantička struktura

kojega je takva da mu se elementi ne mogu brojiti.

Funkcioniranje broja u glagola može se prikazati i shematski:

Glagolska kategorija broja

4 Rečenicu Pas laje, a karavana prolazi moguće je pretpostaviti i s jedninom kao oznakom kategorije

broja, ali u tom slučaju to više nije poslovica. 5 Neovisno zato što su oznake te kategorije tu neutralizirane.

jednina množina 1.lice: plaćam, lajem - osoba 1.lica: onaj koji govori, govornik - 1. lice: plaćamo, lajemo 2. lice: plaćaš, laješ -osoba 2. lica: onaj kojemu se govori, sugovornik - 2. lice: plaćate, lajete 3. lice: plaća, laje - osoba 3. lica: onaj o kojemu se govori, negovornik - 3. lice: plaćaju, laju

Gramatička kategorija lica

Semantička kategorija oličenja

lično bezlično

jednina množina ili jednina ili množina1. lice: plaćam, lajem 1. lice: plaćamo, lajemo ili 1.lice - nema osobe 1. l. kao vršitelja - ili 1. lice

-osoba 1. lica kao vršitelj - ili 2.lice - nema osobe 2. l. kao vršitelja - ili 2. lice2. lice: plaćaš, laješ 2. lice: plaćate, lajete ili 3. lice - nema osobe 3. l. kao vršitelja - ili 3. lice - osoba 2. lica kao vršitelj -3. lice: plaća, laje 3. lice: plaćaju, laju - osoba 3. lica kao vršitelj -

Aktualizacija glagolskoga broja Neutralizacija glagolskoga broja

jednina množina jednina množinaPlaćam svoje račune. Plaćaju svoje račune. Ne plaća bog svake subote. *Ne plaćaju bogovi...Pas laje cijelu noć. Psi laju cijelu noć. * Pas laje, a karavana prolazi. Psi laju, a karavana...

Jedninski i množinski oblici predikatnih glagola u bezličnim

rečenicama nisu jednaki jedninskim i množinskim oblicima tih glagola u

ličnim rečenicama. Tako npr množinski oblik laju u bezličnoj rečenici Psi

laju, a karavana prolazi u kategoriji broja semantički nema istu

vrijednost kao morfološki identičan množinski oblik laju u ličnoj rečenici

Psi laju cijelu noć. Vidi se to po sadržaju imenske riječi u nominativu

(psi) kojoj u te dvije rečenice ta dva morfološki identična oblika

predikatnoga glagola otvaraju mjesto kao subjektu. Budući da je

gramatička kategorija lica i gramatička kategorija broja tih dvaju

glagolskih oblika identična, identična je i gramatička struktura imenske

riječi u nominativu (psi) kojoj je tim oblicima u tim dvjema rečenicama

kao subjektu otvoreno mjesto.

Od jedne rečenice do druge, od bezlične do lične, ta se gramatički

identična riječ (psi) s gledišta kategorije broja razlikuje jedino po svojoj

semantičkoj strukturi. A ta nije determinirana morfološki utvrdivim

oblikom glagola koji joj u rečenici otvara mjesto, njegovim oznakama

lica i broja, nego njegovim semantički utvrdivim oblikom, oblikom

sadržaja koji se u tim oznakama glagolom označuje u dva različita

konteksta. U rečenici Psi laju cijelu noć semantički je utvrdiv oblik

predikatnoga glagola laju ličan, a u rečenici Psi laju, a karavana prolazi

semantički je utvrdiv oblik predikatnoga glagola laju bezličan. Sadržaj je

imenske riječi kojoj mjesto u rečenici otvara predikatni glagol u ličnom

obliku brojiv, a sadržaj imenske riječi kojoj mjesto u rečenici otvara

predikatni glagol u bezličnom obliku nebrojiv.

Kao što se iz izloženoga vidi, promjene u načinu označivanja

sadržaja predikatnoga glagola s gledišta kategorije lica, kao lična ili kao

bezlična, izravno utječu i na promjene u načinu označivanja sadržaja

predikatnoga glagola s gledišta kategorije broja i s njim povezana

sadržaja imenske riječi u nominativu kojoj predikatni glagol u rečenici

otvara mjesto. Sadržaj koji ima, sâm glagol nema mogućnosti označiti ni

kao brojiv ni kao nebrojiv. Ali aktualizacijom i neutralizacijom oznaka

kategorije broja glagol determinira brojivost i nebrojivost sadržaja

imenske riječi kojoj u rečenici otvara mjesto6. Po tome se vidi da je broj u

glagolskih riječi, premda zapostavljen, semantički čišći i gramatički

primarniji od broja u imenskih. Broj u glagola zadaje odnose u kategoriji

broja: aktualizira ili neutralizira broj u imenica. Tek s brojem u glagola

broj u imenica čini cjelinu kategorije broja.

Brojivost se kao semantičko obilježje kategorije broja vezuje uz

ličnost kao semantičko obilježje kategorije oličenja, a ne uz jedninu i

množinu kao oznake gramatičke kategorije broja, niti uz prvo, drugo i

treće lice kao oznake gramatičke kategorije lica. Nebrojivost se, s druge

strane, kao semantičko obilježje kategorije broja vezuje uz bezličnost kao

semantičko obilježje kategorije oličenja, a ne uz jedninu kao oznaku

kategorije broja, niti samo uz treće lice jednine predikatnoga glagola kao

oznaku gramatičke kategorije lica. Granica između ličnoga i bezličnoga i

brojivoga i nebrojivoga ne povlači se u morfologiji nego u semantici.

Budući da označivanje sadržaja predikatnoga glagola u rečenici

kao lična ili kao bezlična ne ovisi o oznaci kategorije lica, nego o

gramatičkom kontekstu u kojemu se glagol upotrebljava, postoje u

hrvatskom jeziku rečenice u kojima se sadržaj predikatnoga glagola može

označiti na oba načina, i kao ličan i kao bezličan. To su rečenice tipa Pas

laje, Avion leti, Ovca bleji, Mladić pije i sl.

Te su rečenice dvoznačne. U jednom slučaju znače to da pas

stvarno laje, da avion stvarno leti, da ovca stvarno bleji i da mladić

stvarno pije, a u drugome da je svojstvo psa da laje, aviona da leti, ovce

da bleji i mladića da pije (da je pijanac). U prvom slučaju sadržaj je

predikatnoga glagola u tim rečenicama označen kao ličan, u drugome kao

6 Analiza navedenih primjera može poslužiti kao dokaz da je u lingvistici neodrživa teza po kojoj se

imenice na brojive i nebrojive dijele kao leksemi. Iz izloženoga se lijepo vidi da jedna te ista imenica, u

našem slučaju imenica pas, a tako je i s ostalima, u jednom gramatičkom kontekstu može biti brojiva, u

drugom nebrojiva. Kontekst u kojemu je imenica brojiva odnosno nebrojiva nije uvjetovan leksičkim

značenjem imenice, nego njezinim kontekstualno uvjetovanim gramatičkim značenjem.

bezličan. Kad je označen kao ličan, osoba je trećega lica, iskazana u

rečenicama imenicama pas, avion, ovca, mladić, pretpostavljena kao

vršitelj radnje predikatnoga glagola. Kad je označen kao bezličan, osoba

trećega lica ne može biti pretpostavljena kao vršitelj radnje.

U slučaju lične upotrebe glagola uz navedene se rečenice mogu

uvrstiti rečenice s ličnom zamjenicom trećega lica kao gramatičkim

izrazom osobe toga lica. Ta zamjenica može biti izrečena ili neizrečena,

npr. Pas laje. Bijesan je; Avion leti. On se sada uspinje na svoju visinu;

Ovca bleji. Ona je vjerojatno zalutala; Mladić pije. Žedan je. U slučaju

bezlične upotrebe glagola, kad rečenice znače da je svojstvo psa da laje,

aviona da leti, ovce da bleji i mladića da pije (da je pijanac), uz navedene

se rečenice ne mogu uvrstiti rečenice s ličnom zamjenicom trećega lica.

Takve su rečenice u tom slučaju neovjerene: Pas laje. *Bijesan je; Avion

leti. *On se sada uspinje na svoju visinu itd.

Kad je sadržaj predikatnoga glagola označen kao ličan, uspostavlja

se opreka njegova jedninskog oblika prema množinskomu, npr. Pas laje -

Psi laju, Avion leti - Avioni lete, Ovca bleji - Ovce bleje, Mladić pije -

Mladići piju. Kad je sadržaj predikatnoga glagola označen kao bezličan,

opreka se njegova jedninskog oblika prema množinskomu neutralizira

tzv. generičkim značenjem, kojim se iskazuje svojstvo psa da laje, aviona

da leti, ovce da bleji i mladića da pije (da je pijanac). Uz jedninske oblike

glagola s tim značenjem rečenice su s množinskim oblicima neovjerene:

Pas laje - *Psi laju, Avion leti - *Avioni lete itd.

Generičko se značenje može izreći i množinskim oblicima glagola,

uz uvjet da se dokine opreka prema oblicima u jednini. Tada se u

rečenicama Psi laju, Avioni lete, Ovce bleje, Mladići piju iskazuje

svojstvo pasa da laju, aviona da lete, ovaca da bleje i mladića da piju (da

su pijanci). Uz rečenice se u množini tada ne mogu uvrstiti rečenice s

ličnom zamjenicom trećega lica kao gramatičkim izrazom osobe toga

lica, npr. Psi laju. *Bijesni su itd. U rečenicama s generičkim značenjem

glagol može biti ili samo u jednini, npr. Pas laje, ili samo u množini, npr.

Psi laju, kao što je to u poznatom primjeru Čovjek je smrtan - Ljudi su

smrtni, a ne može imati opreku jednina - množina. Ta je opreka u tom

kontekstu generičkim značenjem neutralizirana.

S neutralizacijom glagolskoga broja neutralizira se i broj imenske

riječi kojoj glagol u rečenici otvara mjesto. I ta riječ u tom kontekstu

može biti ili samo u jednini, npr. Pas laje, ili samo u množini, npr. Psi

laju. S neutralizacijom broja imenske riječi neutralizira se i njezin

sadržaj. Imenicom u jednini taj se sadržaj ne označuje kao pojedinačan

brojiv predmet, a u množini kao mnogo takvih predmeta. I u jednini i u

množini taj se sadržaj označuje kao jedinstven cjelovit pojam semantička

struktura kojega je takva da mu se elementi ne mogu brojiti.

Ima u hrvatskom jeziku glagola značenje kojih je takvo da im se

kao predikatima u određenom gramatičkom kontekstu neutralizira vršitelj

radnje. To su glagoli boliti, gušiti, mučiti, gristi, spopasti, hvatati,

obuzeti, peći, svrbjeti, žuljati, zepsti, zanimati, oduševiti, srditi, izdavati,

tresti, trti, proći, pritiskati, podilaziti itd. u rečenicama tipa Boli me

glava, Mene muče vrele žudnje, Guši ga kašalj, Psa izdaje snaga, More ih

brige, Čovjeka hvata strah, Ne grize ih savjest, Gradonačelnika spopada

bijes, Djevojku obuzima sjeta, Svrbi me dlan, Žuljaju me cipele, Zebu me

prsti, Trese ga groznica, Podilaze me srsi itd. Rečenice su s takvim

glagolima u tom kontekstu bezlične. Paradigma im je kategorije lica

reducirana samo na dvije oznake: treće lice jednine i treće lice množine

(tipa Boli me glava i Bole me kosti).

Takvi glagoli kategorijom lica i broja kao subjektu otvaraju u

rečenici mjesto samo imenskoj riječi u nominativu kojom se označuje što

neživo (glava, snaga, žudnje, kašalj, brige, cipele itd.), a rekcijom kao

objektu mjesto samo imenskoj riječi u akuzativu kojom se označuje što

živo (mene, me, njega, ga, čovjeka, psa, gradonačelnika itd.).

Do neutralizacije vršitelja u rečenicama s tim glagolima u

navedenom kontekstu ne dolazi zato što se imenskim riječima u

nominativu u njima obavezno označuje što neživo7, nego zato što se iz

odnosa neživoga prema živomu, koje se označuje imenskom riječju u

akuzativu, neživo ne može definirati kao vršitelj. Ono što je označeno

samo kao neživo, npr. glava, ne može biti vršitelj radnji predikatnoga

glagola (boli) kojom je kao objekt zahvaćeno ono što se označuje samo

kao živo (npr. mene). Stanju u koje je radnjom predikatnoga glagola

dovedeno ono što je objektnom riječju u akuzativu označeno kao živo

(hvata čovjeka) subjektna riječ u nominativu (strah) s obilježjem

neživoga u rečenici Čovjeka hvata strah može biti samo uzrok.

Čim se gramatički kontekst upotrebe glagola promijeni, većina

glagola iz navedene skupine dobiva punu paradigmu kategorije lica, npr.:

Mučim sve oko sebe, Mučiš nas svakodnevno, Često muči životinje,

Mučite sami sebe, Hvatao sam lisicu, Policija hvata bjegunca, Navečer

hvatamo golubove itd. U tim rečenicama predikatni se glagoli nalaze u

ličnoj upotrebi. Ta se upotreba značenjski bitno razlikuje od bezlične:

Djevojku muči ljubav, Čovjeka hvata panika itd.

Do neutralizacije glagolskoga broja dolazi i u rečenicama u kojima

se predikatni glagol upotrebljava sa zbirnim imenicama kao subjektima,

npr. Telad pase i Telad pasu (jednina i množina za istu zbirnu imenicu),

zatim Lišće pada (samo jednina) prema List pada i Listovi padaju (i

jednina i množina), pa onda Braća pjevaju (samo množina), prema Brat

pjeva (samo jednina, bez množine), pa Petero studenata putuje (samo

jednina), prema Student/studentica putuje i Studenti/studentice putuju (i 7 Svojstvo neživosti označeno imenskom riječju kao leksemom u funkciji subjekta nije razlog

neutralizaciji vršitelja radnje koji se tom riječju označuje, što se vidi u rečenicama tipa Vjetar ruši

stabla ili Zemlja čeka kišu itd. u kojima se imenicama za neživo (vjetar, zemlja) označuje vršitelj.

jednina i množina) itd. Jednina i množina kao morfološki utvrdivi oblici

kategorije broja predikatnoga glagola u rečenici uz zbirne imenice kao

subjekte semantički nemaju vrijednost jednine i množine. Odvojene jedna

od druge, u takvu gramatičkom kontekstu jednina i množina imaju

vrijednost zbrojine. Zbrojina je oznaka kategorije broja zbirnih imenica

(Peti 2001, 209-250). Tom su oznakom obuhvaćeni i predikatni glagoli

koji se sa zbirnim imenicama slažu u jednini i množini.

Glagolska je kategorija broja neutralizirana i u rečenicama u

kojima se kao subjekti upotrebljavaju imenice uz glavne brojeve i priloge

količine, tipa Uz obalu je plivalo deset riba, Na trgu prosvjeduje mnoštvo

građana. U takvu gramatičkom kontekstu i s imenicama u jednini i s

imenicama u množini predikatni je glagol uvijek samo u jednini, npr.

Jedan učenik ne ide na izlet : Sto učenika ide na izlet, Mnogo učenika

putuje u školu vlakom.

Samo na oznaku jednine predikatni se glagol tu svodi zato što je

kategorija broja imenskih riječi uz glavni broj i prilog količine

neutralizirana. Sadržaj označen imenicom u jednini uz glavni broj (jedan

učenik) ne označuje se kao jedno koje bi bilo u opreci prema mnogo, a

sadržaj označen imenicom u množini uz glavni broj i prilog količine (sto

učenika, mnogo učenika) ne označuje se kao mnogo koje bi bilo u opreci

prema jedno.

I u jednini i u množini sadržaj se imenske riječi uz glavni broj i

prilog količine označuje kao izbrojena ili kao neizbrojena količina.

Umjesto na obilježje jednosti i mnogosti, sadržaj se imenice uz glavni

broj i prilog količine i u jednini i u množini svodi samo na jedno

semantičko obilježje, obilježje količine. Količina nije obilježje

gramatičke kategorije broja, pa joj oznake te kategorije ne mogu biti

izraz. Količina je semantičko obilježje matematičke kategorije broja. Uz

imenice s takvim obilježjem predikatni su glagoli samo u jednini.

Bezličnih rečenica s neutraliziranom oznakom kategorije broja

predikatnoga glagola u jeziku ima više nego što na prvi pogled izgleda.

Ovdje je uz opis postupka aktualizacije i neutralizacije sadržaja

predikatnoga glagola upozoreno na nekoliko tipova takvih rečenica. No

načelno se može reći da se takve rečenice javljaju svagdje gdje uz radnju

predikatnoga glagola nije istaknut i njezin vršitelj. Vrlo često se to

događa upravo s glagolima nepotpuna značenja, koji zahtijevaju dopunu

kakvom imenskom riječju. Takvi se glagoli tu po funkciji približuju

sponi. Umjesto da se ostvaruje, radnja im se, bez vršitelja u prvom planu,

pretvara u kvalifikaciju osobe određenoga lica.

Tako nastaju rečenice tipa Iznajmljujem bačve za vino, Ustupam

pravo na uvoz automobila, Popravljam sve vrste televizora, Dajem usluge

prijepisa, Prodajem kuću itd. Uvjetovane specifičnim komunikacijskim

potrebama, svojim bezličnim sadržajem te su rečenice prikladne za

objavljivanje kao oglasi. Prvo lice jednine može se u njima bez promjene

značenja zamijeniti prvim licem množine: Iznajmljujemo bačve za vino,

Popravljamo sve vrste televizora, Dajemo usluge prijepisa itd. Da je

sadržaj u tim rečenicama označen kao bezličan, utvrdivo je mogućnošću

njegove parafraze u bezličnoj formi: iznajmljuju se bačve za vino,

prodaje se kuća itd.

Isticanje svojstva pred radnjom prevladava i u bezličnim

rečenicama tipa Kći mi pjeva u operi (operna je pjevačica), Sin mi

predaje na fakultetu (predavač je na fakultetu), Igram u Dinamu (igrač

sam Dinama), Svira po barovima (barski je svirač), Dijete mu još ide u

školu (školarac je), Marko piše pjesme i kritike (pjesnik je i kritičar) itd.

Zbog izuzetna komunikacijskog učinka tih rečenica, njihove bezličnosti

najčešće nismo ni svjesni.

Literatura

Barić, E. i dr. (1979): Priručna gramatika hrvatskoga književnog

jezika, Školska knjiga, Zagreb.

Corbett, G. (2000): Number, Cambridge University Press,

Cambridge.

Katičić, R. (1986): Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, JAZU -

Globus, Zagreb.

Kekez, J. (1984): Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost

o književnosti, Zagreb.

Peti, M. (2001): Zbrojina, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, 27, 209 - 250, Zagreb.

Peti, M. (2002): Matematički broj prema gramatičkome, Riječki

filološki dani, 4, 351-364, Rijeka.

Raguž, D. (1977): Praktična hrvatska gramatika, Medicinska

naklada, Zagreb.

Walter, H. (1984): O semantici kategorije broja u okviru glagolske

sisteme srpskohrvatskog jezika, Rod i broj u srpskohrvatskom jeziku,

Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Referati i saopštenja 13/1, 259-

267, Beograd.

Smjernice za izradu Hrvatskoga pravopisa u izdanju Matice hrvatske

Novi se pravopis izrađuje u dobroj namjeri da se u Hrvatskoj konačno razriješi

pravopisno nedefinirana situacija u kojoj zbog nepomirljivo suprotstavljenih stavova

oko određenog broja pravopisnih rješenja nijedan od dvaju postojećih pravopisa nema

izgleda za plebiscitarno prihvaćanje u hrvatskoj javnosti. Dva su postojeća pravopisa

govornike hrvatskoga jezika u pisanju razjedinila, a stanje s jezikom učinila kaotičnim

i zbunjujućim. Da bi se štetne posljedice takva stanja za jezičnu komunikaciju

neutralizirale, izrada se novoga pravopisnoga priručnika nameće kao nužnost. Novi bi

pravopis trebalo izraditi tako da kao korisno pomagalo bude prihvatljiv svima koji se

u pisanju služe standardnim hrvatskim jezikom. Da bi se to postiglo, u pravopisna

rješenja valja u velikoj mjeri inkorporirati tradicijom i navikama već uvriježenu

praksu pisanja hrvatskim jezikom. Po uzoru na tradiciju na koju se naslanja pravopis

bi trebao nositi naziv Hrvatski pravopis.

U pravopisu valja rješavati samo pravopisnu problematiku, bez ambicija da se

u njemu rješavaju pitanja jezične politike, identiteta jezika i sl. Pravopis je skup

konvencija i pravila za koja je najbitnije da budu jednostavna i upotrebljiva i da se što

manje mijenjaju. Izrada novoga pravopisa teži upravo tom cilju. Pravopis se izrađuje

kao timski rad skupine kompetentnih autora pod nadzorom Matičina povjerenstva.

Posao po tematskim poglavljima raspodjeljuje se unutar autorskoga tima. Pravopisna

rješenja u pojedinim poglavljima moraju biti usklađena i uklopljena u cjelinu. Odnos

među dijelovima pravopisne problematike mora biti ravnomjeran.

Pravopis se izrađuje kao novo djelo, i u načelu se ne bi trebao izričito zasnivati

ni na jednome od postojećih pravopisa (Babić-Finka-Moguš, Hrvatski pravopis; Anić-

Silić, Pravopis hrvatskoga jezika). No to ne znači da se u nj ne smiju i ne trebaju

preuzimati prihvatljiva rješenja iz jednoga ili iz drugoga pravopisnog priručnika.

Pritom se mora voditi računa da ta rješenja nisu koncepcijski međusobno proturječna.

U formuliranju pravopisnih pravila valja izbjegavati dopuštanje dvostrukosti u

pisanju. Korisnike pravopisnoga priručnika to zbunjuje i ostavlja ih u nedoumici.

Novi pravopis valja zasnivati na fonološkom načelu pisanja glasova i riječi, uz

uvažavanje odstupanja od tog načela kada je pisanje nužno zasnovati na

morfonološkom načelu.

Pravopis se treba sastojati od pravopisnih pravila i od pravopisnog rječnika. U

pravopisnim pravilima daju se upute za pravilno pisanje pojedinih segmenata jezika, a

u pravopisnom rječniku abecednim redom primjeri riječi koje su korisniku zanimljive

s bilo kojega od pravopisnih aspekata. Pravopisna pravila obuhvaćaju ove tematske

cjeline: jezik i pismo, pravopisni znakovi u užem i širem smislu, veliko i malo

početno slovo, glasovne promjene, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, pisanje

riječi na kraju retka, kratice, glasovi č, ć, dž, đ, alternacija ije/je/e/i, alternacija l/o,

jotovanje, pisanje stranih imena i naziva.

U novom pravopisu treba na prihvatljiv način riješiti sva pitanja oko kojih

dolazi do sukoba i nesporazuma zbog razlike u njihovu rješavanju u postojećim

dvama pravopisima. U tom smislu kao prihvatljivije rješenje treba pravopisno

propisati da se negacija piše zajedno s nenaglašenim oblicima prezenta glagola htjeti,

dakle neću, a ne ne ću. Jednako tako valja pravopisno propisati da se glasovi d i t

ispred c gube i u dvosložnim i u višesložnim riječima, pa treba pisati reci, mlaci, peci,

zadaci, dohoci, a ne retci, mladci, petci, zadatci, dohodci.

Countability and Uncountability in the Description of the Category of Number

Countability and uncountability are concepts that have only recently been used

as terms in the literature of Croatian studies for the last 20-odd years. They were

adopted either directly from the literature of English studies or indirectly from the

literature of Slavic studies, especially Serbian, as interpreted by their linguist Milka

Ivić.

The Croatian linguistics has not been extremely fortunate in the adoption of

these terms into its conceptual apparatus. They were adopted in only one of their

conceptual dimensions, the mathematical one, while almost completely neglecting

their other conceptual dimension, the grammatical one.

On the one hand, the partial adoption of the terms into Croatian linguistics

resulted from the uncritical and exclusive acceptance of their mathematical dimension

in English studies and beyond and on the other hand, from the insufficient

comprehension of the relations within that segment of the Croatian language the terms

refer to. In other words – the segment of the grammatical category of number.

Consequently, instead of the description of semantic relations in the category

of number, the terms are here used for the qualification of nouns signifying anything

countable in the extralinguistic reality and in turn, those signifying anything

uncountable in the extralinguistic reality. However, to discriminate between nouns as

lexems, the concepts of countability and uncountability are not necessarily required

since everything previously mentioned can be determined through morphological

forms of the nouns themselves. The paper strives to eradicate such misunderstandings

as accumulated in Croatian studies.

Da bi se gramatička kategorija broja opisala u potpunosti, a ne samo na

njezinoj morfološkoj razini, nužno je protumačiti odnose sadržaja koji se označuju

imenskim riječima s gledišta kategorije broja kao sintaktičkim jedinicama, u različitim

za tu kategoriju sintaktički relevantnim gramatičkim kontekstima. Tumačenju tih

odnosa može pridonijeti samo brojenje kontekstualno uvjetovanih semantičkih oblika

sadržaja imenske riječi po oznakama gramatičke kategorije broja. Iz tog tipa brojenja

tih oblika izvodi se onda i njihova brojivost odnosno nebrojivost.

U matematičkom dimenzioniranju pojmova brojivosti i nebrojivosti ti se

pojmovi izvode iz broja kao matematičke veličine a ne iz broja kao gramatičke

kategorije. Što znači matematička dimenzija brojivosti i nebrojivosti? To da se ono što

se označuje kao brojivo i kao nebrojivo označuje po matematičkom načelu brojenja.

Tomu se i nije čuditi, jer se brojivost i nebrojivost od samoga početka

operacionalistički veže uz matematički a ne uz gramatički pojam broja. Izrijekom se

doduše to baš tako nigdje ne formulira, ali se iz opisnih postupaka s imenicama može

zaključiti da to tako nesporno jest.

U opisu sadržajā koji se broje time se u prvi plan stavlja imenica sa svojim

leksičkim značenjem, a u drugom planu ostaju gramatička značenja imenske riječi sa

svojim morfološki utvrdivim oznakama jednine i množine.

Za brojenje dijelova izvanjezične zbilje označenih imenicama kao leksemima

mogu poslužiti glavni brojevi i prilozi količine kao oznake matematičkoga broja.

Budući da podjela brojivosti i nebrojivosti na matematičku i gramatičku u

literaturi dosada nigdje nije izvedena ovako izričito, o kojem je tipu brojivosti i

nebrojivosti zapravo riječ, matematičkom ili gramatičkom, u opisima će se brojivosti i

nebrojivosti sadržaja koji se imenicom označuje moći utvrditi jedino po tome što se

pretpostavlja kao predmet brojenja.

Što se označuje imenicom? Svaka imenica ima svoje leksičko značenje. Narav

je toga značenja takva da se njime nužno označuje dio izvanjezične zbilje: kakav

predmet, tvar, pojava ili pojam. Neki se dijelovi izvanjezične zbilje koji su označeni

leksičkim značenjem imenice kao cjeloviti pojedinačni entiteti mogu umnažati, i po

tome brojiti. To se brojenje zasniva na matematičkom načelu poimanja broja. Imenice

kojima su kao dijelovi izvanjezične zbilje označeni takvi entiteti smatraju se

brojivima. Brojivost je tih imenica matematička brojivost. To su "imenice za

brojljivo". (Raguž 1997, 361). Neki se dijelovi izvanjezične zbilje koji su označeni

leksičkim značenjem imenice ne označuju kao cjeloviti pojedinačni entiteti koji se

mogu brojiti, nego kao jedinstvene pojmovne cjeline koje se ne mogu brojiti, po

matematičkom načelu poimanja broja. Imenice kojima su kao dijelovi izvanjezične

zbilje označene takve cjeline smatraju se nebrojivima. To su "imenice za nebrojljivo"

(Raguž 1997, 361).

Sámo je leksičko značenje imenice takvo da se dio izvanjezične zbilje koji se

njime označuje označuje ili kao brojiv ili kao nebrojiv, i na to gramatička kategorija

broja sa svojim oznakama jednine i množine nema nikakva utjecaja. Ono što se

označuje imenicom stol na razini je njezina leksičkoga značenja kao nešto čega ima

više od jednoga brojivo već u jednini. Ono što se tom riječju označuje već je u

njezinoj oznaci jednine "pomišljivo" kao više od jednoga, za razliku od sadržaja koji

se imenskom riječju označuje s gledišta gramatičke kategorije broja koji se u jednini

ne može pretpostaviti kao više od jednoga, jer ima množinu koja mu određuje da ga se

pretpostavi samo kao jedno kojega može biti i mnogo, čak i onda kad ta množina kao

oznaka gramatičke kategorije broja u imenice izostaje. Semantički odnos jedno/više

od jednoga tu se zasniva na matematičkom a ne na gramatičkom broju. Po tome se taj

tip brojivosti može okvalificirati kao matematički. Između matematičkoga i

gramatičkoga broja i tipova brojivosti koji se na njima zasnivaju višestruka je razlika.

Ta se razlika ne može anulirati prešutnim izjednačivanjem tih dvaju modela.

No to nije sve što se imenicom označuje a može se brojiti. Osim leksičkih

sadržaja, koji se definiraju u rječniku, na razini leksikografske obrade leksema, svaka

imenica ima i svoje gramatičke sadržaje.

Oblici su gramatičkoga sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja na

paradigmatskoj razini te kategorije jedno i mnogo. Ti se oblici na toj razini označuju

jedninom i množinom kao morfološki utvrdivim oblicima kategorije broja. Oblici

gramatičkoga sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja na sintaktičkoj razini

te kategorije nisu više samo jedno i mnogo.

Oblike jedno i mnogo gramatički sadržaj imenske riječi na sintaktičkoj razini

kategorije broja ima samo u određenom gramatičkom kontekstu upotrebe te riječi, a

ne u svim njezinim morfološki utvrdivim oblicima jednine i množine.

Brojivost i nebrojivost su usko vezane s gramatičkom kategorijom broja, a ne s

matematičkom kategorijom broja, s kojom ih se prešutno dovodi u vezu i iz te veze

tumači. S matematičkom kategorijom broja, s brojem kao matematičkom veličinom,

usko je povezan pojam izbrojivosti. Sadržaj koji se označuje brojem kao

matematičkom veličinom ne može se označiti ni kao brojiv ni kao nebrojiv nego samo

kao izbrojiv ili kao neizbrojiv i tumačiti kao izbrojena i kao neizbrojena količina. Kao

izbrojena količina matematičkim se brojem označuje sadržaj onih imenica kojima se

kao leksemima u izvanjezičnoj zbilji označuju pojedinačni cjeloviti predmeti (kojima

se ono što znače u izvanjezičnoj zbilji označuje kao pojedinačan cjelovit predmet).

Kao neizbrojena količina matematičkim se brojem označuje sadržaj onih imenica

kojima se kao leksemima u izvanjezičnoj zbilji označuju pojmovi i tvari (kojima se

ono što znače u izvanjezičnoj zbilji označuje kao cjelovita jedinstvena tvar,

materijalna ili duhovna).

Jedninom i množinom kao svojim oznakama kategorija se broja može opisati

samo na leksičko-morfološkoj razini imenice. U opis imenica s gledišta kategorije

broja na morfološko-leksičkoj razini nema puno smisla uvoditi pojmove brojivosti i

nebrojivosti, jer je gramatička kategorija broja imenica na toj razini već opisana

svojim morfološki utvrdivim oznakama. Uvođenje pojmova brojivosti i nebrojivosti

na leksičko-morfološkoj razini imenice u opis gramatičke kategorije broja unosi samo

zabunu. Stavljanjem u prvi plan pojmova brojivosti i nebrojivosti koji su utemeljeni

na matematičkom načelu brojenja onoga što je označeno imenicom u gramatičkoj se

kategoriji broja zakrivaju semantički odnosi te kategorije koje bi kao sintaktički

relevantne svakako valjalo opisati. Da bi se brojive od nebrojivih imenica moglo i

formalno razlikovati, najprimjerenijim se smatra brojive poistovjetiti s onima koje

imaju i jedninu i množinu, a nebrojive s onima koje su samo u jednini. Za takvo

razlikovanje imenica kao leksema po oznakama kategorije broja pojmovi brojivosti i

nebrojivosti nisu međutim nužni. Ta se razlika među imenicama može utvrditi i po

morfološkim oblicima samih imenica. U referatu se pokušavaju otkloniti nesporazumi

koji su se s tim u svezi u kroatistici nagomilali. Uvođenje je pojmova brojivosti i

nebrojivosti u lingvistički opis metodološki motivirano potrebom da se opiše

semantički aspekt gramatičke kategorije broja na sintaktičkoj razini. Tas se aspekt

navedene kategorije jedninom i množinom kao morfološki utvrdivim oblicima te

kategorije ne može valjano opisati. Taj aspekt pretpostavlja dinamiku kategorije broja,

broj kao živu kategoriju. Od morfološko-leksičke do sintaktičko-semantičke razine

gramatičko značenje imenske riječi s gledišta kategorije broja doživljava potpunu

transformaciju. Iz stanja potencijalnosti u morfološki utvrdivoj paradigmi prelazi u

stanje aktualizacije i neutralizacije upotrebom imenske riječi u rečenici u određenom

gramatičkom kontekstu kao sintaktičke jedinice.

Budući da se brojivost i nebrojivost shvaćaju kao potkategorije leksičkoga

značenja imenice, trpa ih se kao pojmove u leksikografiju i leksikologiju. U pojedinim

se rječnicima oznake za brojivost i nebrojivost imenica uvode čak kao dio njihova

metajezika. Pitanje brojivosti i nebrojivosti nije problem leksikološki i leksikografski.

To je problem isključivo sintaktičke razine. Taj se problem zadržava na razini imenice

kao leksema, a na toj razini ta je problematika trivijalna, pače se ne može utemeljiti

kako valja. Ta je problematika bitna za sintaktičku razinu kategorije broja.

Imenice nisu ni brojive ni nebrojive kao leksičke jedinice. Imenice mogu biti i

brojive i nebrojive samo kao sintaktičke jedinice, onda kad im je u rečenici ili

aktualizirana ili neutralizirana gramatička kategorija broja. Gramatička se kategorija

broja imenske riječi ne može ni aktualizirati ni neutralizirati bez gramatičke kategorije

broja glagolske riječi u njezinoj predikatnoj funkciji. Jednina su i množina kao oznake

gramatičke kategorije broja imenske riječi, zajedno s oblicima sadržaja koji se njima

označuju kao jedno i kao mnogo samo potencija za aktualizaciju i neutralizaciju

gramatičke kategorije broja te riječi. Gramatička je kategorija broja imenice

aktualizirana onda kad joj je mjesto u rečenici otvoreno brojem predikatnoga glagola,

npr. Konj pase, Konji pasu. Imenici se mjesto u rečenici otvara onda kad su

oznake kategorije broja toga glagola aktualizirane. Oznake su kategorije broja

predikatnoga glagola aktualizirane onda kad su tom glagolu aktualizirane oznake

kategorije lica. Oznake su kategorije lica predikatnoga glagola aktualizirane onda kad

se svakoj od tih oznaka osoba određenoga lica pridružuje kao vršitelj radnje. Ako se u

rečenici Konj pase osoba trećega lica, označena u ovom slučaju imenicom konj,

oznaci trećega lica, iskazanoj predikatnim glagolom pase, pridružuje kao vršitelj

njegove radnje, rečenica je lična. S aktualizacijom oznake kategorije lica u takvoj je

rečenici aktualizirana i oznaka kategorije broja predikatnoga glagola. S aktualizacijom

oznake kategorije broja predikatnoga glagola aktualiziran je i broj imenske riječi kojoj

predikatni glagol u rečenici otvara mjesto kategorijom lica i broja. Sadržaj je imenske

riječi označen tom riječju s aktualiziranom oznakom kategorije broja brojiv. Brojiv

sadržaj može dakle imati samo imenica s aktualiziranom oznakom kategorije broja,

imenica u koje je oznaka gramatičke kategorije broja aktualizirana. Imenica u koje

gramatička kategorija broja nije aktualizirana ne može imati brojiv sadržaj. Sadržaj je

imenice s neutraliziranom oznakom gramatičke kategorije broja nebrojiv.

Ako se u rečenici Konj pase osoba trećega lica, označena u ovom slučaju

imenicom konj, oznaci trećega lica, iskazanoj predikatnim glagolom pase, ne

pridružuje kao vršitelj njegove radnje, rečenica je bezlična. (Otuda i bezličnost

rečenice sa sponom, kad se sadržajem riječi u funkciji predikatnoga imena kvalificira

sadržaj riječi u funkciji subjekta, a riječju kojom je označen subjekt nije u isti mah

označen i vršitelj radnje predikatnoga glagola, npr. Konj je biljožder) S

neutralizacijom oznake kategorije lica u takvoj je rečenici neutralizirana i oznaka

kategorije broja predikatnoga glagola. S neutralizacijom oznake kategorije broja

predikatnoga glagola neutraliziran je i broj imenske riječi kojoj predikatni glagol u

rečenici otvara mjesto. Kad su predikatnom glagolu neutralizirane oznake kategorije

lica i broja, takav glagol ne može u rečenici otvoriti mjesto imenskoj riječi u

nominativu kojom bi bio označen vršitelj njegove radnje.

Matematičkom brojivošću može se opisati samo leksičko značenje imenice, to

da li se to što se imenicom označuje kao dio izvanjezične zbilje može ili ne može

brojiti, neovisno o oznaci gramatičke kategorije broja.

Riječ je tu o dvije vrste semantičkih odnosa. Jedno su kvantitativni, u modelu

matematičke brojivosti i nebrojivosti, a drugo to nisu, u modelu gramatičke kategorije

broja i njojzi primjerene gramatičke brojivosti i nebrojivosti. Odnosi u gramatičkoj

kategoriji broja na leksičkoj razini imenice opisani su odnosom među njezinim

morfološki utvrdivim oznakama, jedninom i množinom, i nema nikakve potrebe još ih

i dodatno opisivati uvođenjem pojmova matematičke brojivosti i nebrojivosti. U

imenica s jedninom i množinom gramatička je kategorija broja definirana oprekom

među tim dvjema morfološki utvrdivim oznakama te kategorije. To međutim ne znači

da u imenica koje imaju ili samo jedninu ili samo množinu gramatička kategorija

broja nije definirana oprekom među tim dvjema oznakama te kategorije. Opreka je

među jedninom i množinom kao oznakama gramatičke kategorije broja definirana i

ondje gdje je neutralizirana. Lingvistički gledano, i u imenica samo s jednom

oznakom gramatičke kategorije broja tu je kategoriju na morfološkoj razini nužno

definirati oprekom jednina - množina. Bez definiranja te kategorije tom oprekom u

njoj se kako valja ne može protumačiti brojivost i nebrojivost sadržaja koji je označen

imenicom kao sintaktičkom jedinicom. Riječ je samo o tome da u takvim slučajevima

jedan od članova opreke nema morfem jedne od oznaka kategorije broja nego ima

morfem nula.

Što se broji? Broji se sadržaj označen imenskom riječju s gledišta gramatičke

kategorije broja. Sadržaj se s gledišta kategorije broja imenskom riječju označuje kao

jedno i kao mnogo, a ne kao dio izvanjezične zbilje koji je označen leksičkim

značenjem imenske riječi. (navesti Katičića iz prikaza Chomskoga o izvanjezičnim

elementima, SL 10, 1974,31). To se broji matematički. Utvrđuje se to da li se sadržaj

imenske riječi koji je njezinom jedninom na razini paradigme kategorije broja

označen kao jedno, u svim kontekstima upotrebom te riječi u rečenici njezinom

jedninom također označuje kao jedno (koje se može brojiti) ili se označuje kako

drugačije.

Ako se označuje drugačije, utvrđuje se kada, u kojim okolnostima se označuje

drugačije, u kojem gramatičkom kontekstu. To da se sadržaj označen imenskom

riječju u jednini ne označuje uvijek kao jedno nego se označuje i drugačije, može se

pokazati.

Utvrđuje se to da li se sadržaj imenske riječi koji je njezinom množinom na

razini paradigme kategorije broja označen kao mnogo, u svim kontekstima upotrebe te

riječi u rečenici njezinom množinom također označuje kao mnogo (koje se može

brojiti) ili se označuje kako drugačije. Ako se označuje kao mnogo, imenica je

brojiva. Ako se označuje kako drugačije (ako se ne označuje kao mnogo), imenica

nije brojiva, odnosno nije brojivo ono što se njome označuje, sadržaj koji se njome

označuje, taj sadržaj nema brojiv oblik. Ako se označuje kao mnogo, utvrđuje se u

kojim uvjetima, u kojem gramatičkom kontekstu se tako označuje.

čini imenicu brojivom s gledišta gramatičke kategorije broja. Gramatički

kontekst u kojemu se leksički sadržaj imenice njezinom jedninom ne označuje kao

jedno a množinom kao mnogo čini imenicu nebrojivom s gledišta gramatičke

kategorije broja. Označen kaso jedno i kao mnogo, leksički se sadržaj može i brojiti

kao jedno i kao mnogo. Sadržaj se imenice kao leksema njezinom jedninom ne

označuje uvijek kao jedno niti se taj sadržaj njezinom množinom označuje uvijek kao

mnogo. Vidljivo je to već na morfološkoj razini kategorije broja, na primjeru zbirnih

imenica i imenica označenih kao pluralia tantum.

U svim oblicima jedninske paradigme imenica ima gramatičko značenje jedno,

u svim oblicima množinske paradigme imenica ima gramatičko značenje mnogo.

(Izuzetak su zbirne imenice i imenice označene kao pluralia tantum. U njih je već na

morfološkoj razini ta paradigma narušena.)

Matematička se brojivost i nebrojivost dijelova izvanjezične zbilje koji su

označeni leksičkim značenjem imenice kao nesporna može utvrditi neovisno o

oznakama kategorije broja. Dobar su primjer za to imenice označene kao pluralia

tantum. Po gramatičkoj oznaci množine tih imenica ne može se pouzdano utvrditi da

se ono što je njima označeno njihovom množinom jednoznačno označuje kao mnogo.

Ono što je tim imenicama označeno njihovom se množinom može označiti i kao

jedno. Po tme je gramatička kategorija broja tih imenica neutralizirana već na razini

njezinih morfološki utvrdivih oznaka. Stoga je sadržaj koji se tim imenicama označuje

gramatički nebrojiv. Po svom leksičkom značenju te su imenice međutim brojive.

Leksičko im je značenje takvo da se ono što je njima označeno u izvanjezičnoj zbilji

može brojiti, u rasponu od jedan do beskonačno. Riječ je tu o matematičkoj a ne o

gramatičkoj brojivosti onoga što je tim imenicama označeno.

Ako se sadržaj imenice u jednini njezinom jedninom ne označuje uvijek kao

jedno na razini paradigme gramatičke kategorije broja, još manje će se kao jedno

označivati imenicom u jednini na razini njezine upotrebe u rečenici. Ako se sadržaj

imenice u množini njezinom množinom ne označuje uvijek kao mnogo na razini

paradigme gramatičke kategorije broja, još manje će se kao mnogo označivati

imenicom u množini na razini njezine upotrebe u rečenici. Kako je imenica brojiva

samo onda kad se sadržaj koji je njome označen s gledišta kategorije broja njezinom

jedninom označuje kao jedno a množinom kao mnogo, a to se jednoznačno s

imenicom ne događa ni u paradigmi kategorije broja ni u upotrebi imenice u rečenici,

da bi se imenica definirala u svojoj brojivosti, potrebno je utvrditi gramatički kontekst

u kojemu će se sadržaj imenice njezinom jedninom jednoznačno označiti kao jedno a

njezinom množinom kao mnogo.

Što znači tvrdnja da se "imenicama označuju razdvojivi entiteti koji se mogu

brojiti"? Imenicama se označuju ovakvi ili onakvi oblici sadržaja. Ti se oblici mogu i

ne mogu brojiti samo gramatički, s gledišta gramatičke kategorije broja. Tu je

pobrkana matematička mogućnost brojenja sadržaja koji je označen imenicom s

mogućnošću da se sadržaj imenice u jednini tom jedninom gramatički označi kao

jedno a u množini kao mnogo.

Brojivost nije potkategorija leksičkoga značenja imenice. "Ne sadrže,

međutim, kategorijalna pravila samo podatke o sintaktičkim odnosima u rečenici. U

njih su ugrađena i dodatna pravila koja raščlanjuju najmanje jedinice sintaktičkoga

ustrojstva na njihova sintaktička svojstva. Ta svojstva mogu biti različita unutar iste

kategorije (brojivost i nebrojivost su unutar iste kategorije uvijek iste, opaska moja),

pa se takvo raščlanjivanje po svojstvima zato naziva subkategorizacija.

Subkategorizacija služi točnom određenju razreda riječi (leksičkih jedinica) koje se

mogu pod danim kategorijskim znakom uvrstiti u rečenično ustrojstvo. Određuju ih

pravila koja proizvode skup relevantno prisutnih ili relevantno odsutnih sintaktičkih

svojstava. Ova izgledaju npr. ovako: (I) N... → +N ± common, count itd" (Katičić,

1974, 27-8). Imenska se riječ istoga leksičkoga značenja (leksičkoga značenja koje se

ne mijenja) u rečenično ustrojstvo s gledišta kategorije broja u različitim gramatičkim

kontekstima ne uvrštava na isti način. Jedanput kao brojiva, drugi put kao nebrojiva.

To znači da se ni kao brojiva ni kao nebrojiva ne može jednoznačno odrediti po

svome leksičkom značenju. Imenice nisu ni brojive ni nebrojive kao imenice, sa

svojim leksičkim značenjem, nego postaju i brojive i nebrojive kad im se pridruži

gramatički kontekst u kojemu se upotrebljavaju u rečenici kao sintaktičke jedinice.

Samo tada je svojstvo brojivosti i nebrojivosti imenice sintaktički i semantički

relevantno. Po njemu se tada može utvrditi što se u rečenici događa s gramatičkom

kategorijom broja, kako se ta kategorija ponaša na sintaktičkoj razini imenice, u

morfološki utvrdivim oznakama kategorije broja. . Svojstvo brojivosti i nebrojivosti

imenice nije ni sintaktički ni semantički relevantno samo na razini imenice kao

leksičke jedinice, nego na razini imenice kao sintaktičke jedinice.

Predmnijevalo se da ako je u pitanju brojivost, ne može biti nego matematička,

makar i bila riječ o odnosima u gramatičkoj kategoriji broja. Takvo je predmnijevanje

međutim pogrešno. Odnosi u gramatičkoj kategoriji broja ne mogu se valjano opisati

brojivošću koja se prešutno pretpostavlja kao matematička a eksplicira se kao

gramatička. Ti se odnosi valjano mogu opisati samo brojivošću koja se pretpostavlja i

tumači kao gramatička.

Sadržaj koji se označuje imenicom njezinom se jedninom može označiti kao

jedno, ali se množinom ne može označiti kao više od jednoga, nego se može označiti

samo kao mnogo. Množina se ne manifestira kao količinsko umnažanje predmeta

označenih jedninom, veli Blanár. Ako je jednomu opreka više od jednoga, dakle još

jedno koje se dalje može umnažati do beskonačno, "izbrojavanje se onoga što je

imenicom označeno" kao izbrojivo zasniva na matematičkom načelu. Tako se mogu

brojiti samo predmeti i pojave u izvanjezičnoj zbilji koje se imenicama označuju na

razini njihova leksičkoga značenja. Tako se međutim ne mogu brojiti oblici sadržaja

koji se kao jedno i kao mnogo označuju imenskim riječima s gledišta kategorije broja,

jedninom i množinom. Sadržaj označen imenicom u jednini i množini ne može se

brojiti matematički. Ono što je označeno imenicom u jednini s onim što je označeno

imenicom u množini nije povezano po matematičkom načelu jedno/više od jednoga.

Logično je i razumljivo da se dijelovi izvanjezične zbilje kao elementi sadržaja

označeni leksičkim značenjem imenice ne mogu brojiti gramatički. Ti dijelovi ne

pripadaju gramatičkom sustavu jezika nego sustavu izvanjezične zbilje, i sa jezičnim

su sustavom povezani samo posredstvom leksičkoga značenja imenice.

Matematički se može brojiti, i izbrojiti, samo ono što je označeno

imenicom kao leksičkom jedinicom, neovisno o gramatičkoj kategoriji broja. Ono što

je označeno imenicom s oznakama gramatičke kategorije broja, jedninom i

množinom, ne može se brojiti ni izbrojiti matematički. To je brojivo i nebrojivo samo

posredstvom oznaka gramatičke kategorije broja, jednine i množine. Te dvije vrste

brojivosti i nebrojivosti valja razlikovati i ne zamjenjivati jednu drugom. Jedno je

matematička brojivost, odnosno, u terminologiji M. Ivić, izbrojivost, a drugo je

gramatička brojivost. Ovdje su te dvije brojivosti zamijenjene, pa se matematička

prezentira kao gramatička, a o gramatičkoj se brojivosti govori vrlo malo ili ništa.

Matematičkom se brojivošću i nebrojivošću ne opisuje gramatička kategorija

broja imenice, pogotovo ne na sintaktičkoj razini, nego se opisuje njezino leksičko

značenje, i na osnovi se toga značenja izvode zaključci o gramatičkoj kategoriji broja,

o tome jesu li imenice s ovim ili onim leksičkim značenjem u jednini i množini ili su

samo u jednini odnosno samo u množini. Ne iznenađuje stoga što se zagovornici tog

tipa brojivosti/nebrojivosti bave leksičkom polisemijom (M. Ivić 1983, 11; Tafra

1989, ; Znika 2002, 21, 24, 62), a ne bave se polisemnošću gramatičke kategorije

broja, utvrđivanjem njegovih različitih značenja, uvjetovanih upotrebom imenice s

oznakama te kategorije u različitim gramatičkim kontekstima.

Iz podjele imenica na brojive i nebrojive po matematičkom načelu brojivosti i

nebrojivosti izvodi se potom u gramatičkoj kategoriji broja podjela imenica na one

koje imaju jedninu i množinu i na one koje imaju samo jedninu. Takvo je izvođenje

međutim metodološki neprimjereno i zbog toga nesvrhovito. Odnosi koji su relevantni

u matematičkom tipu brojivosti i nebrojivosti ne mogu se po načelu semantičke

jednakovrijednosti kao relevantni preslikati na odnose u gramatičkoj kategoriji broja.

Imenice koje su s gledišta matematičke brojivosti i nebrojivosti definirane

samo kao brojive u određenim se gramatičkim kontekstima s gledišta gramatičke

kategorije broja ponašaju kao nebrojive. Budući da se ta dva tipa brojivosti i

nebrojivosti i u teoretskim pretpostavkama i u krajnjim rezultatima dosta razlikuju i

uzajamno sukobljuju, kojem tipu brojivosti i nebrojivosti u opisu gramatičke

kategorije broja treba dati prednost? Onomu koji tu kategoriju opisuje na više

lingvističkih razina. A to je model gramatičke brojivosti i nebrojivosti. Osim na

morfološkoj tim se modelom gramatička kategorija broja opisuje i na sintaktičkoj

razini, u njezinu semantičkom aspektu. Modelom matematičke brojivosti i

nebrojivosti gramatička se kategorija broja opisuje samo u onim elementima koji su

nam već poznati, a to je njezin morfološki aspekt. Zbog toga je uvođenje tog tipa

brojivosti i nebrojivosti u lingvistički opis za opis gramatičke kategorije broja suvišan.

Za neke se imenice po njihovu leksičkom značenju decidirano tvrdi da su samo

brojive a za druge da su samo nebrojive. To se može tvrditi samo po modelu

matematičke brojivosti i nebrojivosti. Ali se rezultati o brojivosti i nebrojivsti imenica

dobiveni tim modelom demantiraju rezultatima o brojivosti i nebrojivosti imenica koji

su dobiveni modelom gramatičke brojivosti i nebrojivosti.

Uvođenje brojivosti i nebrojivosti u lingvistički opis ne bi trebalo služiti opisu

leksičkog značenja imenice na morfološkoj razini kategorije broja, nego opisu

semantičkog aspekta kategorije broja imenske riječi, opisu brojiva i nebrojiva sadržaja

koji se u određenoj oznaci kategorije broja tom riječju označuje na razini njezine

upotrebe u rečenici, tj. na sintaktičkoj razini.

Utvrđivanje ovoga ili onoga gramatičkoga konteksta presudno je za

utvrđivanje brojivosti i nebrojivosti sadržaja koji se imenicom označuje i u skladu s

tim brojivosti i nebrojivosti same imenice.

Budući da se zasnivaju na matematičkom načinu brojenja onoga što je

imenicom označeno, pojmovi brojivosti i nebrojivosti u nas služe podjeli imenica na

brojive i nebrojive po njihovu leksičkom značenju, a ne opisu semantičkih odnosa u

gramatičkoj kategoriji broja.

A u predloženom se modelu opisa ti dijelovi opisuju upravo s gledišta

gramatičke kategorije broja. Zbog toga u tom modelu opisa "izbrojivosti onoga što

imenica označava" nužno dolazi do metodološki nedopustivog izjednačivanja

gramatičke brojivosti s matematičkom.

Kako se matematička brojivost u opisima izrijekom ne spominje, a imenice su

kao jezične jedinice nedvojbeno opskrbljene gramatičkom kategorijom broja, logično

je zaključiti da se uz njih pretpostavlja i gramatički tip brojivosti i nebrojivosti. Taj se

tip brojivosti i nebrojivosti u opis uvodi kao logička pretpostavka, a kao skrovita se

pretpostavka operacionalizira matematički tip brojivosti i nebrojivosti. Miješanje

dvaju različitih tipova brojivosti i nebrojivosti u jednom opisnom postupku rezultira

metodološkom nekoherentnošću opisa, njegovom neadekvatnošću u primjeni na

predmet koji se opisuje. A to je u ovom slučaju gramatička kategorija broja.

Takvim postupkom gramatička je brojivost, utemeljena na gramatičkoj

kategoriji broja kao model njezina opisa, stavljena u drugi plan. Gramatičkom se

brojivošću kao brojivi i kao nebrojivi ne broje dijelovi izvanjezične zbilje označeni

imenicama kao leksemima, nego gramatički oblici sadržaja tih imenica, označeni

imenicama kao sintaktičkim jedinicama u različitim gramatičkim kontekstima.

Kao što se iz naslova vidi, brojivost se i nebrojivost u ovom radu

upotrebljavaju kao pojmovi za opis gramatičke kategorije broja, a ne za opis

semantičkih svojstava imenice s gledišta njezina leksičkoga značenja. Opisom samo

na leksičko-morfološkoj razini imenice kategorija se broja ne može valjano opisati.

Brojivost/nebrojivost ni Chomsky (ni Katz-Fodor 1963, ni Weinreich 1966, ni

Bierwisch 1969), ne smatra posebnom kategorijom, nego elementom leksičkoga

značenja imenice u komponencijalnoj raščlambi. Potkategorizacija. Kao potkategorija

leksičkoga značenja imenice brojivost/nebrojivost ne daje nikakav uvid u semantičke

odnose gramatičke kategorije broja. Iz nje se može nešto zaključiti samo o naravi

leksičkoga značenja imenice. Ali se to može zaključiti i iz njezinih oznaka kategorije

broja.

Kad se sadržaj koji je imenicom označen njezinom jedninom označuje kao

jedno a množinom kao mnogo? Sadržaj se imenice na sintaktičkoj razini njezinom

jedninom označuje kao jedno a množinom kao mnogo kad su toj imenici u rečenici

aktualizirane oznake gramatičke kategorije broja. Imenici su oznake gramatičke

kategorije broja u rečenici aktualizirane onda kad joj je mjesto u njoj otvoreno

predikatnim glagolom s aktualiziranim oznakama gramatičke kategorije broja. Oznake

su gramatičke kategorije broja predikatnoga glagola aktualizirane onda kad su tom

glagolu aktualizirane oznake gramatičke kategorije lica. Oznake su gramatičke

kategorije lica predikatnoga glagola aktualizirane onda kad se bilo kojoj od tih oznaka

osoba određenoga lica pridružuje kao vršitelj radnje.

Budući da brojivost sadržaja imenice s gledišta kategorije broja ne ovisi o

njezinu leksičkom značenju, nego o gramatičkom značenju s gledišta kategorije broja

koje imenica dobiva u sintaktički relevantnom gramatičkom kontekstu svoje upotrebe,

sadržaj se imenice s istim leksičkim značenjem u različitim gramatičkim kontekstima

nužno označuje i kao brojiv i kao nebrojiv.

. Sa sintaktičkoga gledišta nije bitno to je li brojiva ili nebrojiva sama imenica

nego je bitno jesu li brojivi ili nebrojivi oblici sadržaja imenske riječi koji nastaju

upotrebom te riječi u određenom gramatičkom kontekstu. Najviše što se može jest to

da se konstatira koje imenice i s kojim ograničenjima ulaze u određene kontekste, a

koje ne.

Nedefiniran, matematički se model brojivosti i nebrojivosti kao gramatički u

opis gramatičke kategorije broja tu uvukao u obliku skrovite pretpostavke. Time je na

metodološki nedopustiv način par excellence matematička brojivost imenica u

lingvistički opis na mala vrata ušla kao gramatička brojivost.

Sadržaj koji je označen bilo kojom imenicom njezinim se množinskim

oblikom ne označuje kao više od jednoga.

Kontekstualno se uvjetovanim oblicima brojivosti i nebrojivosti kao

sintaktički relevantnim semantičkim oblicima sadržaja imenske riječi s gledišta

kategorije broja broj opisuje kao živa kategorija, opisuje se ono što se s njim događa u

rečenici, pri prijelazu s morfološki utvrdive paradigmatske razine te kategorije na

njezinu sintaktičku razinu.

Njome se uostalom u sintaksi i nije došlo do značajnijih rezultata. Doseg se te

metode zaustavlja na opisu imenice s gledišta njezina leksičkoga značenja.

Gramatičko značenje imenske riječi s gledišta kategorije broja na njezinoj sintaktičkoj

razini tom se metodom uopće ne dotiče. A za opis je leksičko-morfološkog aspekta

gramatičke kategorije broja imenskih riječi ta metoda suvišna. Pojmovima jednine i

množine kao oznakama kategorije broja taj je aspekt te kategorije već opisan.

Budući da se dijelovi izvanjezične zbilje koji su označeni leksičkim značenjem

imenice oznakama gramatičke kategorije broja ne mogu označiti, ti se dijelovi s

gledišta te kategorije ne mogu ni brojiti.

Morfološkim oblicima riječi s gledišta kategorije broja, jedninom i množinom,

ne daje se podatak o "brojnom stanju" dijelova izvanjezične zbilje koji su označeni

imenicama. Tim se oblicima ne označuju predmeti i pojave u izvanjezičnoj zbilji,

Morfološki utvrdiv oblik množine semantičkom obliku 'više od jednoga' nije

gramatički izraz. Morfološki je utvrdiv oblik gramatički izraz obliku sadržaja koji se

imenicom označuje kao mnogo. Pojam 'više od jednoga' ne pripada gramatici nego

matematici. Jedno i više od jednoga nisu oblici gramatičkoga sadržaja imenske riječi.

Oblici su toga sadržaja samo jedno i mnogo.

Morfološkim oblicima riječi može se dakle dati samo podatak o oblicima

sadržaja s gledišta kategorije broja koji se tim riječima označuju u jednini i u množini.

U jednini kao jedno, u množini kao mnogo. Ono što se i kako kao brojivo i kao

nebrojivo opisuje u modelu tipa jedno/više od jednoga bitno se razlikuje od noga što

se i kako kao brojivo i kao nebrojivo opisuje u modelu tipa jedno/mnogo. U modelu

tipa jedno/više od jednoga kao brojivi i kao nebrojivi opisuju se sadržaji koji se

leksičkim značenjem imenice označuju kao dijelovi izvanjezične zbilje. To je

matematički model opisa brojivosti i nebrojivosti. U njemu se brojivost i nebrojivost

izvode iz broja kao matematičke veličine, a ne iz broja kao gramatičke kategorije.

Riječ je tu dakle o matematičkoj brojivosti i nebrojivosti sadržaja koji su označeni

imenicama kao leksičkim jedinicama.

Sadržaji koji se kao brojivi i kao nebrojivi opisuju matematičkim modelom

brojivosti i nebrojivosti, tipa jedno/više od jednoga, ne mogu se kao brojivi i kao

nebrojivi opisati modelom tipa jedno/mnogo. Model tipa jedno/mnogo gramatički je

model opisa brojivosti i nebrojivosti. U njemu se brojivost i nebrojivost izvode iz

broja kao gramatičke kategorije, a ne iz broja kao matematičke veličine. Riječ je tu

dakle o gramatičkoj brojivosti i nebrojivosti sadržaja koji su označeni imenskim

riječima s gledišta gramatičke kategorije broja. Tim se modelom kao brojivi i kao

nebrojivi mogu opisivati samo sadržaji koji se imenskim riječima označuju s gledišta

gramatičke kategorije broja, jednine i množine.

Iz usporedbe dvaju navedenih modela može se zaključiti da se u modelu tipa

jedno/više od jednoga dijelovi izvanjezične zbilje kao sadržaji koji su označeni

imenicama kao brojivi i kao nebrojivi opisuju neovisno o oznakama gramatičke

kategorije broja, jednini i množini. To pak znači da uvođenje pojmova brojivosti i

nebrojivosti u opis leksičkoga značenja imenice posredstvom modela jedno/više od

jednoga ne pridonosi rasvjetljavanju semantičkih odnosa u gramatičkoj kategoriji

broja. Upravo je obratno: stavljanjem tih pojmova u u takvu kontekstu u prvi plan ti se

odnosi još više zakrivaju. zabuna

U modelu tipa jedno/više od jednoga riječ je o leksičkim sadržajima imenice, a

u modelu tipa jedno/mnogo o gramatičkima. Leksički sadržaji imaju oblike koji se

kao brojivi i kao nebrojivi mogu opisivati samo matematički, kao jedno i kao više od

jednoga, u rasponu od jedan do beskonačno, a gramatički sadržaji imaju oblike koji se

kao brojivi i kao nebrojivi mogu opisivati samo gramatički, po oznakama gramatičke

kategorije broja, kao jedno i kao mnogo.

Tu se kategorija brojivosti izjednačuje s jedninom i množinom kao oznakama

kategorije broja. Imenice koje imaju jedninu i množinu po tome su brojive imenice. I

to se uzima kao novo za gotovo. Morfološke oznake u nastavcima za jedninu i

množinu nisu oznake brojivosti nego gramatičke kategorije broja. Sve bi to bilo dobro

kad imenice koje imaju jedninu i množinu ne bi bile u nekim gramatičkim

kontekstima nebrojive. I to zato što im se u tim kontekstima neutralizira gramatička

kategorija broja. To da se sadržaj označen imenicom koja ima i jedninu i množinu

njezinom jedninom označuje kao jedno a množinom kao mnogo utvrdivo je i bez

uvođenja kategorije brojivosti u lingvistički opis. Nastavci za jedninu i množinu

imenica ne mogu biti morfološke oznake za brojivost. Imenice nisu brojive i nebrojive

zato što im se sadržaj označuje jedninom i množinom. To mogu biti samo morfološke

oznake za kategoriju broja na leksičkoj razini imenice. To da uz imenicu može stajati

glavni broj nije nikakav dokaz da je ta imenica brojiva s gledišta gramatičke

kategorije broja. To može biti samo dokaz da je ta imenica brojiva s matematičkoga

gledišta. Prvo, metodološki nije ispravno tvrditi da glavni broj stoji uz imenicu, nego

je ispravno reći da imenica stoji uz glavni broj, da joj je to gramatički kontekst u

kojemu se upotrebljava. Imenice koje nemaju jedninu i množinu nisu nepravilne

imenice.

Za imenice koje označuju pojedinačne, razdvojive entitete i imaju opreku

jednina ~ množina kaže se da "imaju kategoriju brojivosti". Ta brojivost međutim

nema nikakve veze s gramatičkom kategorijom broja. To je brojivost koja je izvedena

iz broja kao matematičke veličine a ne iz broja kao gramatičke kategorije. Ta se dva

tipa brojivosti i nebrojivosti međusobno bitno razlikuju.

Da se brojivost matematičkoga tipa na metodološki pogrešan način izjednačuje

s gramatičkom kategorijom broja vidi se i po tome što se tvrdi da "brojivost ima

morfološke oznake u nastavcima za jedninu i množinu". Ne može nastavke za jedninu

i množinu imati brojivost, pogotovo ne matematička, nego ih mogu imati samo

morfološki utvrdive oznake kategorije broja. Jednako je metodološki neprimjereno

tvrditi da "nebrojivost ima svoje tvorbene oznake u nekim domecima, npr. -stvo, -ad

kojima se označuje jednina". I tu se na pogrešan način s jedninom kao oznakom

kategorije broja povezuje ono što se u izvanjezičnoj zbilji ne može brojiti

matematički.

To što se ono što je imenicom označeno kao leksemom kao gramatički sadržaj

imenice na toj razini njezinom jedninom označuje kao jedno a množinom kao mnogo

ništa ne govori o brojivosti i nebrojivosti toga sadržaja s gledišta kategorije broja. To

govori samo o oznakama te kategorije, jednini i množini, i njihovu gramatičkom

značenju, koje smo označili kao jedno i kao mnogo.

Izgubivši paradigmatsko značenje, jednina se i množina imenice kao oznake

gramatičke kategorije broja na toj razini njezine upotrebe relativiziraju. S njima se

relativizira i sadržaj koji se njima na paradigmatskoj razini označavao kao jedno i kao

mnogo. Na razini gramatičkoga konteksta u kojemu se imenica upotrebljava sadržaj

se imenice njezinom jedninom više ne označuje kao jedno a množinom kao mnogo.

Jedno se i mnogo kao gramatička značenja imenice s gledišta kategorije broja na

razini njezine kontekstualno uvjetovane upotrebe razlažu na niz sintaktički relevantnih

semantičkih oblika kategorije broja koji s gledišta te kategorije mogu biti i brojivi i

nebrojivi. Brojivi su onda kad je aktualizirana gramatička kategroija broja imenske

riječi kojom se označuju. Nebrojivi su onda kad je gramatička kategorija broja te

riječi neutralizirana.

Ima u hrvatskom jeziku imenica jedninom kojih se njihov gramatički sadržaj

ne označuje kao jedno a množinom kao mnogo. To su zbirne imenice. U tih imenica

jednina su i množina za njih neutralizirane kao oznake gramatičke kategorije broja.

Niti se jedninom zbirnih imenica tipa lišće, telad, snoplje gramatičko značenje tih

imenica označuje kao jedno, niti se množinom zbirnih imenica tipa mladenci,

studenti, putnici u sintagmama poput dvoje mladenaca, petero studenata, osmero

putnika gramatičko značenje tih imenica označuje kao mnogo. Umjesto jednine i

množine kao oznaka gramatičke kategorije broja te imenice kao oznaku te kategorije

imaju zbrojinu. Zbrojinom se kao oznakom kategorije broja zbirnih imenica

gramatički sadržaj tih imenica označuje kao zbroj (Peti 2001, 209-250). Budući da se

ne može označiti ni kao jedno ni kao mnogo, gramatički je sadržaj zbirnih imenica s

gledišta kategorije broja nebrojiv. Semantička je struktura zbroja kao oblika

gramatičkoga sadržaja tih imenica takva da se iz njega ne može izdvojiti ni jedno koje

bi bilo označeno njihovom jedninom ni mnogo koje bi bilo označeno njihovom

množinom. Pretpostavkom o nebrojivosti gramatičkoga sadržaja zbirnih imenica s

gledišta kategorije broja adekvatno je opisana bitna semantička narav te kategorije, to

da je neutralizirana.

Oblici se gramatičkoga sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja na

sintaktičkoj razini te kategorije međusobno ne razlikuju po jednini i množini imenske

riječi u kojima se nalaze kao u morfološki utvrdivim oblicima nego po (s gledišta

kategorije broja) sintaktički relevantnim gramatičkim kontekstima u kojima se

imenska riječ upotrebljava. Brojivi i nebrojivi s gledišta kategorije broja ti oblici

postaju upravo iz odnosa prema morfološki utvrdivim oznakama te kategorije na

njezinoj paradigmatskoj razini i semantički utvrdivim oblicima gramatičkoga sadržaja

imenske riječi koji se kao jedno i kao mnogo tim oznakama na toj razini označuju.

Krajnji je rezultat gramatičkog načina brojenja onoga što je imenicom

označeno utvrđivanje semantički brojivih i semantički nebrojivih oblika sadržaja

imenske riječi s gledišta kategorije broja koji nastaju upotrebom te riječi u različitim

brojem uvjetovanim gramatičkim kontekstima.

A za opis je morfološkog aspekta kategorije broja ta metoda suvišna. Taj je

aspekt navedene kategorije pojmovima jednine i množine već opisan.

Da bi se sadržaj imenske riječi valjano opisao s gledišta kategorije broja, za nj

nije dovoljno reći da je ili samo brojiv ili samo nebrojiv. Brojivost i nebrojivost

sadržaja ima i svoje lingvistički utvrdive oblike koje je potrebno opisati. Sadržaj koji

se kao brojiv i kao nebrojiv označuje imenskom riječju s gledišta njezina leksičkoga

značenja takvih oblika nema, pa se onda o njima i ne govori. Taj je sadržaj stoga

moguće definirati ili samo kao brojiv ili samo kao nebrojiv. Lingvistički utvrdive

oblike brojivosti i nebrojivosti ima samo sadržaj imenske riječi koji se kao brojiv i

kao nebrojiv tom riječju označuje s gledišta gramatičke kategorije broja.

Neutraliziranu oznaku kategorije broja valja razlikovati od neaktualizirane

oznake kategorije broja. Dok je za neutraliziranu oznaku kategorije broja tipičan

nebrojiv sadržaj koji se imenicom u toj oznaci označuje, dotle za neaktualiziranu

oznaku kategorije broja nije bitno je li sadržaj koji se imenicom u toj oznaci označuje

brojiv ili nebrojiv. Kad je oznaka gramatičke kategorije broja neaktualizirana? Oznake

su gramatičke kategorije broja imenske riječi neaktualizirane onda kad te oznake toj

riječi nisu relevantne za definiranje njezina sintaktičkog položaja u rečenici. To su

oznake kategorije broja imenskih riječi u funkciji objekta i priložne oznake.

Upravo zato što nisu samo brojive, tim je imenicama potrebno opisati njihovu

brojivost (odnosno gramatički kontekst u kojemu one jesu brojive), a ne brojivost tih

imenica uzeti kao gotovu stvar i operirati s njom kao s lingvistički neproblematičnom

činjenicom. To je prvo. Drugo, te su imenice u određenim gramatičkim kontekstima

nebrojive, pa to treba reći. Ovako ispada da su samo brojive. Upravo na primjeru

takvih imenica lijepo se vidi koliko je neadekvatna i za sintaksu slbo produktivna

metoda po kojoj se imenice analiziraju po obilježjima tipa brojivo - nebrojivo, živo -

ne-živo, ljudsko- ne-ljudsko itd. (komponencijalna analiza - Katičić). Po toj analizi za

neku se imenicu na temelju njezina leksičkog značenja (koje izvorni govornik zna po

intuiciji na osnovi znanja jezika) tvrdi da je brojiva, a po njezinoj upotrebi u

određenom gramatičkom kontekstu pokazuje se da je nebrojiva. Takva okolnost

upućuje nas na zaključak da nije ispravna metoda po kojoj se s gledišta brojivosti i

nebrojivosti analiziraju same imenice kao leksemi i po njoj vrši podjela imenica na

brojive i nebrojive. Od primjene metode komponencijalne analize kojom se dolazi do

podjele imenica na brojive i nebrojive po njihovu leksičkom značenju daleko je

svrhovitije utvrditi i analizirati gramatičke kontekste u kojima imenice postaju brojive

odnosno nebrojive, i onda vidjeti kako se pojedine skupine imenica ponašaju u tim

kontekstima s obzirom na njihovo leksičko značenje. Gramatički se kontekst s

obzirom na brojivost i nebrojivost mora analizirati na sintaktičkoj razini imenice a ne

na razini njezina leksičkoga značenja. Analiziranje konteksta s obzirom na obilježje ±

brojivo na leksičkoj razini imenice (polisemija, višeznačnost, itd.) daje za sintaksu

trivijalne rezultate. Takvi su rezultati za sintaktička istraživanja i sintaktički opis od

slabe koristi. Ostaju na leksičko-morfološkoj razini kategorije broja. I u takvim se

istraživanjima autori posredstvom pojmova ± brojivo bave opisom gramatičke

kategorije broja, ali taj opis ostaje na leksičko-morfološkoj razini imenice, na razini

paradigme njezine kategorije broja, a ono najvažnije što treba opisati, a to je

funkcioniranje kategorije broja na sintaktičkoj razini, semantički aspekt te kategorije,

ostaje izvan dohvata spomenute metode.

Da bi se brojivost i nebrojivost mogla valjano opisati, u opis se mora uključiti i

gramatička kategorija broja glagolskih riječi. Da bi se brojivost i nebrojivost mogla

valjano opisati, u opis se mora uključiti i gramatička kategorija broja glagolskih riječi.

U gramatičkim kontekstima u kojima sadržaj imenske riječi poprima takve

oblike ono što je njome označeno ne može se označiti kao jednost i kao mnogost.

Nego se neovisno o jednini i množini imenske riječi označuje ili kao nešto jedino ili

kao dio, ili kao nešto konkretno ili kao nešto nekonkretno.

U ovom prilogu pokušalo se pokazati da razlog uvođenju pojmova brojivosti i

nebrojivosti u lingvistički opis ne bi trebala biti prezentacija bilo kakve nove

semantičke kategorije leksičkoga značenja imenice koja bi bila neovisna o kategoriji

broja i po kojoj bi se imenice dijelile na brojive i nebrojive. Ti bi pojmovi u prvom

redu trebali služiti samo još potpunijem opisu već postojeće gramatičke kategorije

broja, onoga njezina dijela koji se odnosi na semantički aspekt te kategorije na

sintaktičkoj razini, na razini na kojoj se imenska riječ upotrebljava u različitim

gramatičkim kontekstima. Jedninom i množinom kao oznakama kategorije broja na

morfološkoj razini imenice taj se njezin dio ne može valjano opisati. Zato se za opis

toga sintaktički relevantna semantičkog aspekta kategorije broja uz njezine morfološki

utvrdive oznake jednine i množine kao primjeren opisni model uvode i pojmovi

brojivosti i nebrojivosti. Uvođenjem pojmova brojivosti i nebrojivosti u opis

kategorije broja broj se kao morfološki utvrdiva gramatička kategorija podiže na svoju

sintaktički relevantnu semantičku potenciju i time postaje "živa" kategorija.

Imenica se kao brojiva ili kao nebrojiva ne može definirati na razini paradigme

gramatičke kategorije broja. To bi bilo moguće jedino onda kad bi se sadržaj označen

imenicom u jednini njezinom jedninom uvijek jednoznačno označivao samo kao

jedno a sadržaj označen imenicom u množini njezinom množinom kao mnogo. To

međutim nije tako. Da to nije tako vidljivo je već na razini paradigme gramatičke

kategorije broja. Da se sadržaj označen imenicom u jednini njezinom jedninom ne

označuje kao jedno, dokaz su zbirne imenice tipa telad, lišće, snoplje itd. Da se

sadržaj označen imenicom u množini njezinom množinom ne označuje jednoznačno

kao mnogo, dokaz su imenice označene kao pluralia tantum, tipa vrata, vile, škare itd.

i zbirne imenice tipa studenti, putnici u sintagmama tipa troje studenata, petero

putnika itd. Da se sadržaj označen imenicom u jednini njezinom jedninom ne

označuje kao jedno a sadržaj označen imenicom u množini njezinom množinom kao

mnogo još više dolazi do izražaja na sintaktičkoj razini gramatičke kategorije broja,

upotrebom imenske riječi s njezinim oznakama u različitim gramatičkim kontekstima.

Da bi bila brojiva s gledišta gramatičke kategorije broja, po njezinim

morfološki utvrdivim oznakama jednine i množine i oblicima sadržaja koji se kao

jedno i kao mnogo tim oznakama označuju, imenica ne mora imati i jedninu i

množinu. Može biti i samo u jednini. Uvjet za brojivost sadržaja imenske riječi nije

broj njezinih oznaka kategorije broja nego njihova aktualizacija.

Tim se obilježjima ne opisuje morfološki aspekt kategorije broja, nego oblici

sadržaja imenske riječi s gledišta te kategorije koji se njome označuju u različitim

sintaktičkim funkcijama.

To slaganje i neslaganje prati još i aktualizacija odnosno neutralizacija tih

dviju kategorija. Po tome su brojivost i nebrojivost kao semantička obilježja

kategorije broja usko vezane uz sintaktički položaj imenske riječi u rečenici a ne uz

njezino leksičko značenje.

Kad se gramatički sadržaj imenice s gledišta kategorije broja njezinom

jedninom u rečenici ne može označiti kao jedno a množinom kao mnogo, nego se

označuje ili kao jedino ili kao dio, ili kao konkretno ili kao nekonkretno, riječ je o

nebrojivim oblicima sadržaja imenice s gledišta gramatičke kategorije broja.

Nebrojivi su ti oblici zato što se gramatički sadržaj imenice ni kao jedino ni kao dio,

ni kao konkretno ni kao nekonkretno u rečenici ne označuje ni jedninom ni množinom

kao oznakama gramatičke kategorije broja nego se neovisno o jednini i množini i za

imenice u jednini i za imenice u množini označuje isključivo sintaktički relevantnim

gramatičkim kontekstom u kojemu se imenica upotrebljava.

Bitno je svojstvo takva konteksta to da su u njemu neutralizirane oznake

gramatičke kategorije broja. Jedninom se i množinom kao oznakama kategorije broja

gramatički sadržaj imenice s gledišta te kategorije može označiti samo kao jedno i kao

mnogo, i to samo na njezinoj paradigmatskoj razini. Na to da se gramatički sadržaj s

gledišta kategorije broja koji je imenicom označen na paradigmatskoj razini te

kategorije u sintaktički relevantnom gramatičkom kontekstu njezinom jedninom može

ili ne može označiti kao jedno a množinom kao mnogo ne utječe sam taj gramatički

sadržaj nego gramatički kontekst u kojemu se imenica upotrebljava. Gramatički se

sadržaj imenice s gledišta kategorije broja u jednom gramatičkom kontekstu može

označiti kao brojiv, u drugome kao nebrojiv.

U lingvistički se opis ta svojstva uvode zato da se gramatička kategorija broja

valjano opiše i na sintaktičkoj razini. Na morfološkoj je razini ta kategorija dobro

opisana oznakama jednine i množine i oblicima sadržaja imenskih riječi koji se njima

označuju kao jedno i kao mnogo. Opisivati gramatičku kategoriju broja na

sintaktičkoj razini znači nužno opisivati kontekstualno uvjetovan semantički aspekt te

kategorije. Semantička svojstva brojivosti i nebrojivosti imenice kao leksičke jedinice

nisu za nju sintaktički relevantna. Ta nam svojstva o gramatičkoj kategoriji broja ne

kazuju ništa više od onoga što je za pojedine skupine imenica o njoj već poznato na

osnovi morfološki utvrdivih oznaka te kategorije.

Matematička se brojivost i nebrojivost dijelova izvanjezične zbilje koji su

označeni leksičkim značenjem imenice kao nesporna može utvrditi neovisno o

oznakama kategorije broja. Dobar su primjer za to imenice označene kao pluralia

tantum. Te imenice ne mogu biti brojive s gledišta gramatičke kategorije broja, a s

gledišta su matematičke kategorije broja brojive. Po gramatičkoj oznaci množine tih

imenica ne može se pouzdano utvrditi da se ono što je njima označeno njihovom

množinom jednoznačno označuje samo kao mnogo. Ono što je tim imenicama

označeno njihovom se množinom može označiti i kao jedno. Po tome je gramatička

kategorija broja tih imenica neutralizirana već na razini njezinih morfološki utvrdivih

oznaka. Stoga je sadržaj koji se tim imenicama označuje gramatički nebrojiv. Po

svom leksičkom značenju te su imenice međutim brojive. Leksičko im je značenje

takvo da se ono što je njima označeno u izvanjezičnoj zbilji može brojiti, u rasponu od

jedan do beskonačno. Riječ je tu o matematičkoj a ne o gramatičkoj brojivosti onoga

što je tim imenicama označeno. Njihovo je gramatičko značenje s gledišta kategorije

broja takvo da se gramatički ne može brojiti. Gramatičko je značenje tih imenica (kao

i drugih) s gledišta kategorije broja jedno i mnogo, a leksičko jedno i više od jednoga.

Gramatičko se značenje koje te riječi nedvojbeno imaju ne može brojiti oblikom

gramatičke kategorije broja koji imaju, taj im oblik ne može biti izraz. Leksičko se

značenje tih imenica može brojiti glavnim brojevima i prilozima količine.

Od konteksta do konteksta semantička svojstva brojivosti i nebrojivosti

imenice s gledišta kategorije broja poprimaju različite sintaktički relevantne oblike.

Na taj se način, u različitim oblicima brojivosti i nebrojivosti, na sintaktičkoj razini

semantički strukturira gramatička kategorija broja. Ono što se na razini paradigme te

kategorije njezinim morfološki utvrdivim oblicima jednine i množine označuje kao

jedno i kao mnogo, na njezinoj se s gledišta kategorije broja semantički relevantnoj

sintaktičkoj razini više ne može tako označivati. Sadržaj se imenskih riječi na toj

razini posebnim oblicima njihova gramatičkoga značenja s gledišta kategorije broja u

različitim gramatičkim kontekstima označuje kao niz sintaktički relevantnih

semantičkih oblika koji se u sklopu gramatičke kategorije broja mogu tumačiti ili kao

brojivi ili kao nebrojivi.

Brojivi su oni oblici u kojih se morfološki utvrdivim oblikom jednine imenske

riječi upotrebom u sintaktički relevantnom gramatičkom kontekstu njezin sadržaj

označuje kao jedno a morfološki utvrdivim oblikom množine kao mnogo. U

gramatičkom kontekstu u kojemu se sadržaj imenske riječi njezinim morfološki

utvrdivim oblikom jednine označuje kao jedno a morfološki utvrdivim oblikom

množine kao mnogo gramatička je kategorija broja s jedninom i množinom kao

morfološki utvrdivim oblicima aktualizirana.

Nebrojivi su oni oblici u kojih se morfološki utvrdivim oblikom jednine

imenske riječi upotrebom u sintaktički relevantnom gramatičkom kontekstu njezin

sadržaj ne označuje kao jedno a morfološki utvrdivim oblikom množine kao mnogo.

U gramatičkom kontekstu u kojemu se sadržaj imenske riječi njezinim morfološki

utvrdivim oblikom jednine ne označuje kao jedno a morfološki utvrdivim oblikom

množine kao mnogo gramatička je kategorija broja s jedninom i množinom kao

morfološki utvrdivim oblicima neutralizirana.

Ista imenska riječ, riječ s istim leksičkim značenjem i s istim morfološki

utvrdivim oznakama gramatičke kategorije broja u jednom gramatičkom kontekstu

može imati jedna sintaktički relevantna semantička svojstva s gledišta navedene

kategorije, u drugome druga. Zadatak je sintakse da ta različita sintaktički relevantna

semantička svojstva iste imenske riječi u različitim gramatičkim kontekstima

adekvatno opiše. To će se za sintaksu najsvrhovitije učiniti tako da se opišu

gramatički konteksti u kojima ista imenica dobiva različita sintaktički relevantna

semantička svojstva. Opisom tih konteksta opisuju se i semantička svojstva imenica

kao sintaktičkih jedinica. Leksičko značenje imenice na definiranje tih svojstava nema

nikakva utjecaja. Ono što je u rečenici relevantno za njezino gramatičko ustrojstvo

nije leksičko značenje imenice nego gramatički oblik u kojemu se imenica

upotrebljava u određenom gramatičkom kontekstu.

To nije kategorija leksičkoga značenja imenice i nije tim značenjem

definirana. Pojmovi su brojivost i nebrojivost prikladni za opis semantičkoga aspekta

gramatičke kategorije broja, onoga njezina dijela koji se morfološki utvrdivim

oblicima te kategorije ne može valjano opisati. Pogotovu se to odnosi na upotrebu

oznaka kategorije broja u rečenici u različitim gramatičkim kontekstima. Sadržaje

koje imenska riječ dobiva u toj upotrebi nije moguće valjano opisati utvrđivanjem

oblika gramatičke kategorije broja te imenice samo na njezinoj morfološkoj razini.

Moraju se uzeti u obzir i oblici gramatičke kategorije broja na sintaktičkoj razini

imenske riječi.

Ulaskom u rečenicu imenska se riječ od morfološki definirane leksičke

jedinice s gledišta kategorije broja, s jedninom i množinom kao svojim oznakama,

transformira u gramatički definiranu sintaktičku jedinicu u kojoj se oznake kategorije

broja relativiziraju. U novom gramatičkom kontekstu, sintaktičkom, oznake su

kategorije broja imenske riječi izložene procesima aktualizacije i neutralizacije. S

aktualizacijom i neutralizacijom jednine i množine kao oblika kategorije broja

imenske riječi na morfološkoj razini, na sintaktičkoj se razini aktualiziraju i

neutraliziraju i oblici sadržaja koji se tom riječju označuju.

Oblici su sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja na razini te riječi

kao morfološke jedinice jedno i mnogo, s jedninom i množinom kao oblicima svoga

gramatičkoga izraza na toj razini. Jedno i mnogo semantički su utvrdivi oblici

sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja, a jednina i množina morfološki

utvrdivi oblici izraza imenske riječi s gledišta te kategorije. Ti oblici sadržaja i oblici

izraza imenske riječi s gledišta kategorije broja na sintaktičkoj razini te riječi više ne

vrijede. Na toj razini imenska riječ dobiva nove oblike izraza i nove oblike sadržaja s

gledišta kategorije broja. Ti oblici izraza i oblici sadržaja imenske riječi s gledišta

kategorije broja više nisu uvjetovani paradigmatskim odnosima u toj kategoriji nego

gramatičkim kontekstima u kojima se imenica upotrebljava kao sintaktička jedinica.

Što se događa s kategorijom broja imenske riječi upotrebom te riječi u tim

gramatičkim kontekstima? Upotrebom te riječi u oba ta konteksta njezina se

gramatička kategorija broja aktualizira. Što to znači? To znači da se u kontekstu

jedninskoga nominativa sadržaj imenske riječi jedninom te riječi označuje kao jedno,

a u kontekstu množinskoga nominativa množinom te riječi kao mnogo. Gramatička se

kategorija broja imenske riječi u rečenici aktualizira onda kad joj je mjesto u njoj

otvoreno glagolskom riječju s aktualiziranom oznakom kategorije broja koja se s

imenskom riječju slaže u licu i broju. Gramatička je kategorija broja glagolske riječi

aktualizirana onda kad joj je aktualizirana i gramatička kategorija lica. Tek s

aktualiziranom oznakom kategorije lica glagolska riječ može u rečenici otvoriti

mjesto imenskoj riječi u nominativu s kojom se slaže u licu i broju. Gramatička je

kategorija lica glagolske riječi aktualizirana onda kad se bilo kojoj oznaci bilo kojega

lica osoba toga lica pridružuje kao vršitelj radnje predikatnoga glagola. S

aktualizacijom gramatičke kategorije broja te riječi aktualizira se i sadržaj koji se s

gledišta kategorije broja tom riječju označuje. Taj sadržaj postaje s toga gledišta

brojiv. Sadržaj koji se imenskom riječju označuje u jedninskom se nominativu

njezinom jedninom jednoznačno može označiti kao jednost a u množinskom

nominativu njezinom množinom jednoznačno kao mnogost.

Kontekstualno uvjetovan gramatički sadržaj imenska riječ može imati samo

kao sintaktička jedinica, nikako kao leksička ili samo kao morfološka. Taj se sadržaj

razlikuje od gramatičkoga sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja na

paradigmatskoj razini te kategorije. U čemu je ta razlika? S morfološki utvrdive

paradigmatske razine imenske riječi kategorija se broja te riječi na njezinu sintaktički

utvrdivu kontekstualnu razinu ne preslikava bez ikakve promjene. Prijelazom s

morfološki utvrdive paradigmatske razine na sintaktičku semantički se aspekt

kategorija broja imenske riječi stubokom mijenja.

Sadržaj imenske riječi koji se na razini paradigme kategorije broja njezinom

jedninom u svim oblicima jednoznačno označuje kao jedno u svim se gramatičkim

kontekstima sintaktičke upotrebe te riječi u tim oblicima njezinom jedninom više ne

označuje kao jedno. Sadržaj imenske riječi koji se na razini paradigme kategorije

broja njezinom množinom u svim oblicima jednoznačno označuje kao mnogo u svim

se gramatičkim kontekstima sintaktičke upotrebe te riječi u tim oblicima njezinom

množinom više ne označuje kao mnogo. Dok se jedno i mnogo kao oblici

gramatičkoga sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja na razini paradigme te

kategorije međusobno razlikuju upravo po jednini i množini riječi kojom su označeni,

dotle taj kriterij razlikovanja gramatički relevantnih oblika sadržaja imenske riječi na

sintaktičkoj razini gramatičke kategorije broja ne vrijedi. Tu se ti oblici međusobno

razlikuju po sintaktički relevantnim gramatičkim kontekstima u kojima se imenska

riječ upotrebljava. Brojivi i nebrojivi s gledišta kategorije broja ti oblici postaju

upravo iz odnosa prema morfološki utvrdivim oznakama te kategorije na njezinoj

paradigmatskoj razini i semantički utvrdivim oblicima gramatičkoga sadržaja imenske

riječi koji se kao jedno i kao mnogo tim oznakama na toj razini označuju.

Na razini paradigmom uvjetovanih oblika gramatičkoga sadržaja imenice ne

može se još utvrditi je li imenica s gledišta kategorije broja brojiva ili nije. Jednina su

i množina s jedno i mnogo kao oblicima sadržaja imenske riječi koji su njima

označeni samo potencija za brojivost i nebrojivost sadržaja imenske riječi s gledišta

kategorije broja koji se tom riječju s tim oznakama kao sintaktičkom jedinicom

označuje u gramatičkom kontekstu u kojemu je za sintaktički položaj imenske riječi

kategorija broja relevantna.

Imenica se kao brojiva ili kao nebrojiva s gledišta kategorije broja može

utvrditi tek na razini kontekstualno uvjetovanih oblika njezina gramatičkoga sadržaja.

Gramatičkih konteksta koji su s gledišta kategorije broja relevantni za

upotrebu imenice kao sintaktičke jedinice u jeziku ima više. Svi su oni u svojoj

gramatičkoj dimenziji definirani sintaktički, po slaganju ili odstupanju od slaganja

imenskih riječi s glagolskima u broju.

koji se tom riječju u tim kontekstima označuju potpuno su neovisni o jednini i

množini kao morfološki utvrdivim oznakama te kategorije. Osim jednosti i mnogosti

kao oblika gramatičkoga sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja, na

sintaktičkoj se razini te kategorije kao oblici gramatičkoga sadržaja imenske riječi s

gledišta kategorije broja mogu definirati još i oblici jedinosti i dijelnosti te oblici

konkretnosti i nekonkretnosti.

U gramatičkim kontekstima u kojima se upotrebljava kao sintaktička jedinica

imenska riječ uz jedno i mnogo kao oblike svoga gramatičkoga sadržaja s gledišta

kategorije broja na paradigmatskoj razini dobiva i nove kontekstualno uvjetovane

oblike svoga sadržaja. Novi su kontekstualno uvjetovani oblici sadržaja imenske riječi

s gledišta kategorije broja jedino i dio te konkretno i nekonkretno. S novim oblicima

gramatičkoga sadržaja imenska riječ dobiva i nove oblike njihova izraza. Dok su na

razini paradigme gramatičke kategorije broja jednomu i mnogomu kao oblicima

gramatičkoga sadržaja imenske riječi s gledišta kategorije broja izraz oznake

gramatičke kategorije broja, jednina i množina, dotle ni jednomu ni mnogomu ni

jedinomu ni dijelu ni konkretnomu ni nekonkretnomu kao oblicima gramatičkoga

sadržaja imenske riječi na razini njezine upotrebe u različitim gramatičkim

kontekstima izraz više nisu jednina i množina nego kontekstualizirani oblici

gramatičke kategorije broja, jedninski i množinski nominativ, jedini nominativ i

dijelni genitiv te konkretni i nekonkretni nominativ.

S gledišta je kategorije broja, po njezinim morfološki utvrdivim oznakama,

jednini i množini, brojiv onaj semantički oblik gramatičkoga sadržaja imenske riječi

na sintaktičkoj razini njezine upotrebe u određenom gramatičkom kontekstu kojim se

taj sadržaj po uzoru na paradigmu kategorije broja i na razini kontekstualno

uvjetovane upotrebe te riječi u rečenici jednoznačno označuje ili kao jedno ili kao

mnogo. To da se sadržaj imenske riječi i na razini njezine kontekstualno uvjetovane

upotrebe u rečenici njezinim jedninskim oblikom jednoznačno označuje kao jedno a

množinskim kao mnogo, dokaz je brojivosti te riječi s gledišta gramatičke kategorije

broja. To da se ne označuje na takav način, dokaz je njezine nebrojivosti.

"Od većine imenica koje stoje u jednini može se načiniti množinski oblik: stol

- stolovi, olovka - olovke, dlijeto - dlijeta. On je u njih pravilan i pretkaziv, pa se stoga

takvim imenicama nećemo posebno baviti" (Znika 2002, 22). Opis je brojivosti

upravo tih imenica bitan za razumijevanje naravi pojave o kojoj je riječ. Prvo,

brojivost se tih imenica nipošto ne može izjednačiti s njihovim oznakama gramatičke

kategorije broja (To i Znika na nekoliko mjesta ističe, ali u opisnom postupku to čini)

Te imenice nisu brojive zato što imaju i jedninu i množinu, za raliku od nekih drugih

koje imaju samo jedninu. Drugo, osim što su brojive, te su imenice u određenim

gramatičkim kontekstima svoje upotrebe i nebrojive. Da bi ih se opisalo s gledišta

brojivosti i nebrojivosti, potrebno je i to reći. Zato je nužno prezentirati sintaktičke

modele po kojima se te imenice opisuju i kao brojive i kao nebrojive i utvrditi

gramatičke kontekste u kojima su takvi opisi mogući. Imenice s jedninom i množinom

kao paradigmom gramatičke kategorije broja nisu brojive same po sebi, zbog toga što

imaju jedninu i množinu, nego to postaju onda kad im se jednina i množina kao

oznake kategorije broja aktualiziraju. Jednina se i množina kao oznake kategorije

broja imenskih riječi ne aktualiziraju u svim gramatičkim kontekstima u kojima se te

riječi upotrebljavaju. Te se oznake aktualiziraju samo u onim gramatičkim

kontekstima u kojima se imenskim riječima s oznakama kategorije broja mjesto u

rečenici otvara predikatnim glagolom kojemu su jednina i množina kao oznake

kategorije broja aktualizirane s aktualizacijom njegovih oznaka kategorije lica.

Kao brojiva i kao nebrojiva za imensku su riječ sintaktički relevantna samo

ona svojstva njezina sadržaja s gledišta kategorije broja koja ta riječ dobiva

upotrebom u različitim za nju sintaktički relevantnim gramatičkim kontekstima.

Dr. Mirko Peti

Izvještaj o radu za 2002. godinu

1. Abecedarij višesvezačnog rječnika dopunjavao sam u početku iz Anićeva i

Šonjina rječnika, a poslije samo iz Šonjina. Sudjelovao sam na svim sastancima u vezi

s tim poslom.

2. Radio sam na redigiranju i uređivanju institutske Spomenice.

3. Uredio sam 28. broj Rasprava.

4. Uredio sam tri knjige iz biblioteke Prinosi hrvatskomu jezikoslovlju (Lj.

Šarić, M.Znika i A. Frančić).

5. Napisao sam za Spomenicu prikaz gramatičke djelatnosti u Institutu.

6. Prijavio sam referat za slavistički kongres u Ljubljani i napisao sažetak.

7. Pomagao sam savjetima mlađim kolegama.

Objavljeni radovi:

a. Matematički broj prema gramatičkome, Riječki filološki dani, 4, 351-364.

b. Broj u glagola, Rasprave IHJJ 28, 161-179.

Radovi u tisku:

a. Bezlično-bezrodne zamjenice, u Filologiji.

b. Brojivost i nebrojivost u opisu kategorije broja, u publikaciji za ljubljanski

slavistički kongres.

c. Bezlične rečenice sa subjektom, u Riječkim filološkim danima.

Javni nastupi

a. U slavističkom institutu u Grazu održao sam predavanje o zbrojini -

kategoriji broja zbirnih imenica.

b. Na slavističkoj školi u Dubrovniku održao sam predavanje o broju u

glagola.

c. Na trećem slavističkom kongresu u Zadru podnio sam referat o normativnim

problemima abecedarija za višesvezačni rječnik hrvatskoga jezika.

d. Na riječkim filološkim danima govorio sam o bezličnim rečenicama sa

subjektom.

e. Na trećem stupnju kroatistike održao sam predavanje o sintaktičkom opisu i

normiranju u sintaksi.

Dr. Mirko Peti

Izvještaj o radu za 2004. godinu

1. Višesvezačni rječnik hrvatskoga jezika. U svojstvu voditelja organizirao

rad na stvaranju leksičko-morfološke baze hrvatskoga jezika u svim fazama njezine

izrade. Sa suradnikom za programsku podršku rješavao sporna pitanja u vezi s

izvođenjem oblikâ i obilježavanjem gramatičkih značenja. Provjeravao izvedene

oblike i pomagao mlađima u provjeri. Sudjelovao u radu Uredništva. Radio na popisu

izvora za Rječnik. Ministarstvu znanosti uputio nekoliko dopisa u vezi s

povećavanjem novčanih sredstava i nabavom opreme za projekt.

2. Biblioteka Prinosi hrvatskomu jezikoslovlju. Objavio knjigu Oblici

nebrojivosti u hrvatskom jeziku. Zatražio od Ministarstva novčanu potporu za knjigu

Željke Brlobaš.

3. Biblioteka Pretisci. Napisao recenziju za pretisak Veberove Skladnje.

4. Spomenica. Napisao dopis HAZU za financijsku pomoć u objavljivanju

Spomenice.

5. Rasprave. Sudjelovao u radu Uredništva. Za priloge u Raspravama napisao

jednu recenziju.

6. Skupovi. Sudjelovao na skupu Riječki filološki dani s referatom Prilozi od

pridjeva srednjega roda.

7. Objavljeni radovi:

a. Bezlične rečenice sa subjektom, Riječki filološki dani 5.

b. Glagolski predikat u imenskom predikatu, Rasprave 30.

6. Radovi u tisku:

a. Bezlično-bezrodne zamjenice, u Zborniku posvećenom Daliboru Brozoviću.

b. Prilozi od pridjeva srednjega roda, u Riječkim filološkim danima 6.

c. Razlikovni rječnici, u Zborniku sa skupa Hrvatski jezik u XX. stoljeću.