Predmet broj U 38/02

Apelacija S. B.protiv rješenja broj P-622/2000 Općinskog suda u Livnu od 21.decembra 2000. godine, rješenja Županijskog suda u Livnu broj

Gž-72/2000 od 28. juna 2000. godine i Gž-194/2001 od 8. februara2001. godine te rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i

Hercegovine broj Rev-106/01 od 18. maja 2001. godine i OdlukeHrvatske zajednice Herceg-Bosne broj 01-023-463/93 od 27. jula

1993. godine

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i

Hercegovine, člana 54. i člana 61. st 1. - 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –

Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika

Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika

Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Didier Maus, prof., sudija

Valerija Galić, sudija, i

Jovo Rosić, sudija

na sjednici održanoj 19. decembra 2003. godine, donio je

2

O D L U K U

Usvaja se apelacija S. B., iz Livna, protiv

rješenja Općinskog suda u Livnu broj P-622/00 od

21. decembra 2000. godine, Županijskog suda u

Livnu broj Gž-72/00 od 28. juna 2000. godine i

Gž-194/01 od 8. februara 2001. godine i

Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine

broj Rev-106/01 od 18. maja 2001. godine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično

suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i

Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske

konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda.

Utvrđuje se povreda prava na zabranu

diskriminacije u vezi sa pravom na zaposlenje iz

člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u vezi sa

članom 5. e) i i) Međunarodne konvencije o

uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, člana 6.

i člana 7. a) i i) Međunarodnog pakta o

ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Ukidaju se rješenja Općinskog suda u Livnu

broj P-622/00 od 21. decembra 2000. godine,

3

Županijskog suda u Livnu broj Gž-72/00 od 28.

juna 2000. godine i broj Gž-194/01 od 8. februara

2001. godine i rješenje Vrhovnog suda Federacije

Bosne i Hercegovine broj Rev-106/01 od 18. maja

2001. godine.

Nalaže se poslodavcu da apelantici odmah

ponudi mogućnost povratka na radno mjesto pod

uvjetima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i

pod jednakim uvjetima koji imaju ostali zaposlenici

na sličnim zadacima.

Nalaže se nadležnom sudu da o

apelanticinom zahtjevu za naknadu izgubljenih

plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje riješi

po hitnom postupku i u skladu sa pravnim

shvatanjem Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u

ovoj odluci.

Apelacija se odbacuje u dijelu koji se odnosi

na Odluku Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, broj

01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine, jer je

ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom

Bosne i Hercegovine;

Odluku objaviti u “Službenom glasniku

Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama

Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom

4

glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, podnijela je 27. juna 2001. godine

apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke

Hrvatskog vijeća obrane Herceg-Bosne, Općinskog hrvatskog vijeća obrane, broj

01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine, rješenja Županijskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu:

Županijski sud), broj Gž-72/00 od 28. juna 2000. godine i Gž-194/01 od 8. februara 2001.

godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni

sud), broj Rev-106/01 od 18. maja 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 21. maja 2000. godine, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika

Ustavnog suda, poslao dopise Županijskom sudu i Vrhovnom sudu radi davanja odgovora.

3. U dopisu od 25. aprila 2002. godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i

Hercegovine je dostavilo svoje komentare Ustavnom sudu.

4. Županijski sud je dostavio svoj odgovor 5. juna 2002. godine.

5. Općina Livno je dostavila svoj odgovor 12. juna 2002. godine.

6. U pismu od 4. jula 2002. godine, apelantica je obavijestila Ustavni sud da je povukla

svoju aplikaciju podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u vezi sa istim

pitanjem.

7. U pismu od 1. aprila 2003. godine Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda i

5

Županijske komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Županijska

komisija) da dostave odgovor da li je apelanticin spis dostavljen Županijskoj komisiji na dalje

odlučivanje. Općinski sud je dostavio odgovor 8. aprila 2003. godine, a Županijska komisija

14. aprila 2003. godine.

8. U pismu od 16. aprila 2003. godine Ustavni sud je tražio da apelantica navede

konkretne ustavne odredbe na koje se poziva. Apelantica je odgovorila pismom od 19. aprila

2003. godine.

9. U pismu od 14. maja 2003. godine Ustavni sud je zatražio od Fonda za stanovanje

Livno dodatne podatke o radno-pravnom statusu apelantice, kao i o tome da li je neko drugi

zaposlen na njeno ranije radno mjesto. Fond za stanovanje je dostavio odgovor 28. maja 2003.

godine.

10. Sekretar Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je, 16. septembra

2003. godine, dostavio izvode sa sjednice Parlamenta o usvajanju federalnog Zakona o radu.

11. U pismu od 6. oktobra 2003. godine apelantica je dostavila Ustavnom sudu, između

ostalog, i rješenje Županijske komisije broj 10-2-34-228/00 od 11. juna 2003. godine.

III. Činjenično stanje

12. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

13. Fond za stanovanje Livno (u daljnjem tekstu: poslodavac), rješenjem o neplaćenom

odsustvu, broj 142/93 od 20. septembra 1993. godine, odlučio je da apelanticu uputi na

neplaćeno odsustvo počev od 21. septembra 1993. godine. Rješenjem je također odlučeno da

tokom neplaćenog dopusta "prava zaposlenika koja proizlaze iz radnog odnosa miruju", te da

ona treba "da se javi na dužnost kada je pozove direktor Fonda za stanovanje Livno".

Apelantica je bila zaposlena kod poslodavca od 1979. godine i to kao šef tehničke službe.

6

Poslodavac je zasnovao svoje rješenje na Odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze

na području općine Livno broj 01-023-91 od 2. juna 1993. godine i Odluci o dopunama

Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području оpćine Livno broj

01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine. U rješenju nije navedena uputa o pravnom lijeku, a

apelantica nije ni osporila to rješenje.

14. S obzirom da apelantica nije pozvana na posao, ona je u februaru 1998. godine uputila

zahtjev poslodavcu da ukine rješenje o neplaćenom odsustvu, da je vrati na radno mjesto, te da

joj nadoknadi izgubljene plaće, uključujući kamatu i doprinose i sva druga prava iz radnog

odnosa. Apelantica tvrdi da relevantni zakoni ne nude mogućnost neplaćenog odsustva, osim

ako to sam zaposlenik ne zahtijeva. Ona nije zahtijevala neplaćeno odsustvo, ali je bila prisiljena

da napusti svoje radno mjesto "zbog njenog imena i prezimena" i kao posljedica

"nedemokratskih" radnji koje su povrijedile osnovna ljudska prava i zakone Bosne i

Hercegovine.

15. Poslodavac nije odgovorio na apelanticin zahtjev. Stoga je apelantica, u aprilu 1998.

godine, ponovo dostavila svoj zahtjev poslodavcu i, pošto poslodavac nije odgovorio, podnijela

je tužbu Općinskom sudu u Livnu.

16. Općinski sud u Livnu je, u presudi broj P-371/98 od 26. marta 1999. godine, naveo da

apelanticin radni odnos nije prestao. Ostali dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na obavezu

poslodavca da je vrati na radno mjesto i ponudi joj prava iz radnog odnosa, je odbacio kao

preuranjen. Općinski sud je ustanovio da je rješenje o neplaćenom odsustvu postalo konačno, s

obzirom da ga apelantica nije osporavala, te da je njen radni status stoga određen ovim

rješenjem. Na osnovu toga, poslodavac je zaključio apelanticinu radnu knjižicu o čemu je ona

obaviještena tek u postupku pred sudom. Općinski sud smatra da, u skladu sa Zakonom o radu

("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine", broj 20/90) i Zakonom o

osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike

Jugoslavije", broj 60/89), rješenjem o neplaćenom odsustvu, a ni zaključenjem radne knjižice,

nije prestao apelanticin radni odnos.

7

17. Županijski sud je, rješenjem broj Gž-66/99 od 16. septembra 1999. godine, ukinuo

presudu Općinskog suda jer nije našao da je zahtjev preuranjen i vratio predmet Općinskom

sudu na ponovni postupak i odlučenje. Županijski sud je našao da je prvostepeni sud povrijedio

odredbe postupka iz člana 336. Zakona o parničnom postupku, te je utvrdio da obrazloženje

osporene presude nije bilo jasno i izričito te da je dispozitiv bio sam sebi proturječan kao i

razlozi na kojima je zasnovan.

18. Novi Zakon o radu je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine. Na osnovu ovog

zakona Općinski sud, u presudi broj P-557/99 od 13. marta 2000. godine, je naredio

poslodavcu, pod prijetnjom izvršenja, da vrati apelanticu na njeno radnog mjesto ili da joj

obezbijedi novo radno mjesto u skladu sa njenim stručnim kvalifikacijama, u roku od 15 dana

od dana dostavljanja presude. Općinski sud je utvrdio da, u skladu sa članom 144. Zakona o

radu, zaposlenik čija prava iz radnog odnosa miruju ima pravo na povratak na radno mjesto u

roku od 6 mjeseci, a da bi radni odnos prestao ukoliko zaposlenik ne bi zahtijevao da se vrati

na radno mjesto. Apsolutna obaveza poslodavca je da zaposlenika vrati na radno mjesto, bez

ikakvog pozivanja na član 143. Zakona o radu.

19. Županijski sud je po žalbi poslodavca, 28. juna 2000. godine, odlučio u predmetu broj

Gž-72/00 i ukinuo presudu Općinskog suda broj P-557/99 od 13. marta 2000. godine te

predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Županijski sud je zauzeo stav da

presuda Općinskog suda nije sadržavala dovoljno pravnih argumenata o odlučnim činjenicama,

što predstavlja povredu člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku. Nadalje,

Županijski sud je stao na stanovište da je presuda Općinskog suda zanemarila član 143.

Zakona o radu, prema kojem će radnik na čekanju ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od

dana stupanja na snagu tog zakona, osim u slučaju kada poslodavac, prije isteka ovog roka,

zaposlenika ne pozove na posao. Županijski sud je naveo da je Zakon o radu stupio na snagu

5. novembra 1999. godine i da se apelantica pismenо obratila poslodavcu prije isteka roka,

tražeći da bude vraćena na posao. S obzirom da poslodavac apelanticu nije pozvao na rad,

Županijski sud je smatrao da je Općinski sud pogrešno primijenio član 144. Zakona o radu.

Pošto apelanticina prava iz radnog odnosa ne miruju, prema propisima koji su se primjenjivali

8

prije stupanja na snagu Zakona o radu, na njen slučaj je trebalo primijeniti član 143. Zakona o

radu Federacije.

20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i

Hercegovine", broj 32/00), su stupile na snagu 7. septembra 2000. Član 51. ovog zakona

propisuje da će sve žalbe, koje se odnose na član 143. Zakona o radu, biti upućene komisiji za

sprovođenje člana 143. Općinski sud je 21. decembra 2000. godine (rješenje broj P-622/00),

prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu, odlučio da prekine postupak i da

predmet, kada rješenje postane pravosnažno, vrati Županijskoj komisiji u Tomislavgradu.

21. Apelantica je u januaru 2001. godine uložila žalbu na rješenje Općinskog suda broj

P-622/00, i to Županijskom sudu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i

pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je istakla da su, uprkos činjenici da čl. 143. i

144. Zakona o radu prave razliku između statusa čekanja i neplaćenog odsustva, sudovi

«pobrkali ta dva koncepta» i pogrešno primijenili član 143. (umjesto člana 144). Istakla je da je

njeno radno mjesto popunjeno drugom osobom "pogodne nacionalnosti" i da tu činjenicu

poslodavac nije negirao. Apelantica smatra da je to u suprotnosti sa članom 143. stav 8.

Zakona o radu.

22. Županijski sud je stao na stanovište da apelantici ne miruju prava iz radnog odnosa u

skladu sa propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu Zakona o radu i da se trebaju

primijeniti odredbe člana 143. st. 1. i 2., a ne odredbe člana 144. tog zakona jer njen radni

odnos ne miruje u skladu sa propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

23. Protiv presude Županijskog suda apelantica je podnijela reviziju Vrhovnom sudu koja je

odbijena rješenjem tog suda broj Rev-106/01 od 18. maja 2001. godine. Vrhovni sud je

zauzeo stanovište da su odredbe člana 143. Zakona o radu primjenjive na apelanticin predmet i

da je za njen zahtjev nadležna Županijska komisija u Tomislavgradu.

24. Županijska komisija je, rješenjem broj 10-2-34-228/00 od 11. juna 2003. godine,

odlučila da apelantica ispunjava kriterije iz člana 143. Zakona o radu, te da će je poslodavac

9

smatrati zaposlenikom na čekanju. Poslodavcu je naređeno da riješi apelanticin radno-pravni

status u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Nakon toga, u dvije prilike, slijedom pisama od

26. augusta 2003. godine i 19. septembra 2003. godine, apelantica je pozvana da dođe kod

poslodavca, s ciljem da se regulira njen radno-pravni status. Kada se apelantica pojavila kod

poslodavca nije joj ponuđeno da se vrati na svoje staro radno mjesto, već da potpiše rješenje

kojim se potvrđuje njen status na čekanju za period od 5. februara 1998. do 5. maja 2000.

godine, te da joj se isplati naknada u visini od 20 KM mjesečno za navedeni vremenski period.

Apelantica je odbila da potpiše to rješenje i u pismu od 26. septembra 2003. godine zatražila

da bude vraćena na svoje radno mjesto.

IV. Relevantni propisi

1. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89)

«Član 83.

Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji

ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva,

odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava

pred nadležnim sudom.

Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio

zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano

potraživanje.

Poslovodni organ ili ovlašteni radnik u organizaciji, odnosno poslodavac, dužan

je da pravosnažnu odluku suda, donesenu u postupku za zaštitu prava radnika, izvrši u

roku od 15 dana od dana dostavljanja ako u sudskoj odluci nije određen drugi rok.

Ako poslovodni organ ili ovlašteni radnik u organizaciji ne izvrši odluku suda u

roku iz stava 3. ovog člana, čini težu povredu radne obaveze zbog koje mu se izriče mjera

10

prestanka radnog odnosa.»

2. Odluka o načinu provođenja i izvršenje radne obaveze na području općine

Livno, broj 01-023-91/92 od 2. lipnja 1993. godine

«Član 1.

Ovom odlukom uređuje se način provođenja i izvršenja radne obaveze u:

preduzećima, organizacijama društvenih djelatnosti, banci i drugim finansijskim

organizacijama, organizaciji za osiguranje, radnim zajednicama državnih organa,

društvenim organizacijama i udruženjima građana (u daljnjem tekstu: organizacije),

zanatskim i drugim radnjama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: poslodavac).

Ova Odluka primjenjuje se na organizacije, odnosno poslodavce, kao i na njihove

dijelove koji posluju na području općine Livno.

Član 2.

Za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti, radnik koji radi u organizaciji,

odnosno kod poslodavca, obavezan je da izvršava poslove radnog mjesta u skladu sa

nalozima i uputama rukovodioca organizacije, odnosno poslodavca (radna obaveza).

Član 3.

Radnoj obavezi ne podliježu radnici koji na poziv vojnog ili drugog organa

učestvuju u jedinicama Hrvatskog vijeće obrane ili u civilnoj zaštiti.

Za vrijeme učešća u jedinicama HVO ili civilnoj zaštiti, radniku pripada naknada

osobnog dohotka u visini mjesečne akontacije osobnog dohotka koju bi radnik ostvario

da je radio.

Član 5.

11

Radnik se može osloboditi radne obaveze i iz sljedećih razloga:

- ukoliko ima prebivalište, odnosno boravište u neposrednoj zoni ratnih

djelovanja, radi zbrinjavanja članova porodice i imovine,

- radi sprječavanja defetizma, subverzivnih djelatnosti, kao i iz drugih sigurnosnih

razloga,

- u drugim slučajevima kada se to ocijeni neophodnim.

Član 6.

Rješenje u slučajevima iz prethodnog člana donosi rukovodilac organizacije,

odnosno poslodavac.

Radnik se oslobađa od radne obaveze sve dok ne prestanu okolnosti koje su

uvjetovale oslobađanje.

Za vrijeme odsustvovanja sa rada, u slučajevima iz člana 5. radniku miruju

prava i obaveze koje se stiču na radu i po osnovu rada.

Član 7.

Odredbe zakona o radnim odnosima koje nisu u suglasnosti sa odredbama ove

Odluke neće se primjenjivati.

Član 8.

Ova Odluka primjenjivat će se privremeno, za vrijeme trajanja rata ili

neposredne ratne opasnosti na području općine Livno.»

3. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne

obaveze na području općine Livno broj 01-023-93 od 27. jula 1993. godine ("Službeni

glasnik općine Livno", broj 3/93).

12

«Član 1.

Odluka o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno,

broj 01-023-91 od 2. jula 1992. godine dopunjuje se tako da se iza člana 5. dodaju četiri

nova člana označena 5.a - 5.d, koji glase:

(...)

Član 5.b

Svim radnicima za koje se operativnom obradom utvrdi da su krivi za neposredno

učestvovanje, pripremanje i organiziranje pobune uručit će se rješenje o prestanku

radnog odnosa sa 21. julom 1993. godine.

Podatke o radnicima iz operativne obrade dat će direktorima preduzeća i

državnih ustanova Vojna policija HVO i Policijska uprava Livno.

(...)

Član 5.d)

Vojnici HVO koji su predali oružje i nisu aktivno učestvovali u pobuni, a nisu na

protuhrvatskim pozicijama, vraćaju se prema mogućnostima na posao koji su obavljali

prije mobilizacije u HVO, uz preporuku da se u zapošljavanju vodi računa o nacionalnoj

zastupljenosti.»

4. Zakon o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 20/90)

«Član 21.

Radnik ima pravo da odsustvuje sa rada bez naknade ličnog dohotka - neplaćeno

odsustvo u slučajevima, pod uvjetima i u trajanju utvrđenim općim aktom odnosno

13

kolektivnim ugovorom i za to vrijeme njegova prava i obaveze koje se stiču na radu i po

osnovu rada, miruju.»

5. Zakon o radnim odnosima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", br. 21/92 i

13/94)

«Član 7.

Radnik za čijim radom privremeno prestane potreba zbog smanjenja obima posla

za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti može se uputiti na

čekanje, a najduže do prestanka ovih okolnosti.

Radnik upućen na čekanje ima pravo na novčanu naknadu u iznosu utvrđenom

odlukom direktora odnosno poslodavca, u skladu sa materijalnim mogućnostima

preduzeća ili drugog pravnog lica odnosno poslodavca, ako platu odnosno novčanu

naknadu ne ostvaruje po drugom osnovu.

Član 10.

Radnik se, zbog nemogućnosti dolaska na posao, može uputiti na neplaćeno

odsustvo u slučajevima:

- ako stanuje ili mu se radno mjesto nalazi na okupiranom području ili području

zahvaćenom borbenim dejstvom,

- ako je zarobljen,

- ako o radniku nema nikakvih saznanja niti podataka.

Neplaćeno odsustvo može trajati do prestanka okolnosti iz stava 1. ovog člana,

ako radnik u roku od 15 dana po prestanku okolnosti dokaže da nije mogao dolaziti na

posao.

Za vrijeme neplaćenog odsustva radniku miruju prava i obaveze koje proističu iz

14

rada i po osnovu rada.»

6. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/99)

«Član 5.

Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno unepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugogmišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve drugeokolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu,te tjelesnih i duševnih poteškoća.

Član 142.

Poslodavci su dužni u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovogzakona ponuditi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu, u skladu sa ovim zakonom.

Zaposlenik, kojem poslodavac ne ponudi ugovor o radu iz stava 1. ovog člana,ostaje uradnom odnosu na neodređeno odnosno određeno vrijeme.

Ugovor iz stava 1. ovog člana ne može biti nepovoljniji od uvjeta pod kojima jeradni odnos zasnovan, odnosno pod kojima su bili uređeni radni odnosizaposlenika i poslodavca do dana zaključivanja ugovora iz stava 1. ovog člana,ako odredbama ovog zakona ta pitanja nisu drugačije uređena. Ako zaposlenik ne prihvati ponudu poslodavca da zaključi ugovor o raduu skladu sa stavom 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos u roku od 30 dana oddana dostave ugovora o radu na zaključivanje.

Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca, a smatra da ugovor koji muje ponudio poslodavac nije u skladu sa stavom 3. ovog člana, može prednadležnim sudom da ospori valjanost ponude poslodavca u roku od 15 dana oddana prihvatanja ponude.

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanjuposla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovogzakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

15

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji seu roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposrednoobratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskomrazdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također,zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini kojuodredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad uroku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanjeu visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, kojuobjavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a zasvaku narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugomvidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju sepismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavacne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili ististepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

Član 144.

Zaposlenici, čiji radni odnos miruje u skladu sa propisima koji su važili do danastupanja na snagu ovog zakona, a koji po ovom zakonu nemaju pravo na mirovanjeradnog odnosa, imaju pravo da se vrate na poslove koje su prije obavljali ili na drugeodgovarajuće poslove u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 145.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na

snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na

teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika

povoljnije.»

7. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službeni novine Federacije Bosne

16

i Hercegovine", broj 32/00)

«Član 51.

Iza člana 143. dodaju se novi čl. 143a., 143b. i 143c., koji glase:

Član 143.a

Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je

utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog

zakona podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu

(u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za

poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

O žalbama, izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije, rješava Federalna

komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) koju

formira federalni ministar.

U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana,

Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava

zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno

postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143.b

Članove Federalne odnosno kantonalne komisije imenuje federalni odnosno

kantonalni ministar na osnovu njihovog profesionalnog iskustva i iskazane sposobnosti

za izvršavanje ove funkcije.

Članovi komisije moraju biti nezavisni i objektivni i ne mogu se birati iz reda

izabranih dužnosnika, niti mogu imati bilo kakav politički mandat.

Federalno ministarstvo odnosno nadležni organ kantona snosit će troškove

17

Federalne odnosno kantonalne komisije.

Član 143.c

Federalna odnosno kantonalna komisija može:

1. saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike;

2. pozvati svjedoke i vještake;

3. tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavaca da dostave sve relevantneinformacije.

Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:

1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;

2. pravno utemeljene;

3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana.

Član 52.

Ovaj zakon ne odnosi se na ugovore i isplate nastale između poslodavca i

zaposlenika u primjeni člana 143. Zakona o radu prije dana stupanja na snagu ovog

zakona.

Član 53.

Ovaj zakon ne odnosi se na konačne odluke koje je sud donio u periodu prije

stupanja na snagu ovog zakona u primjeni člana 143. Zakona o radu.

Član 54.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na

snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na

teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika

povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu.”

18

8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine",

broj 42/98)

«Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i

ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih

sporova.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelantica navodi da su joj povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično saslušanje u

građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, iz člana II/3.e)

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); pravo na nediskriminaciju u radu, iz člana

II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i

kulturnim pravima i Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije;

pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije.

26. Apelantica tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zbog dužine

postupka i pristranosti određenih sudija. U tom kontekstu, apelantica ukazuje na činjenicu da je

sudija, koji je donio odluku u njenom predmetu pred Vrhovnim sudom, prethodno bio sudija u

Vrhovnom sudu tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Apelantica je također dovela u pitanje

nepristranost jednog od sudija Općinskog suda u Livnu kojeg je Visoki predstavnik smijenio

zbog pristranosti.

27. Apelantica tvrdi da je žrtva diskriminacije zbog svog etničkog porijekla i, između

ostalog, navodi da je njeno radno mjesto popunio neko "podobne nacionalnosti". Apelantica je

obavijestila Ustavni sud u pismu od 4. jula 2002. godine da još uvijek namjerava da se vrati na

19

posao.

b) Odgovor na apelaciju

28. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine je, u pismu od 25. aprila2002. godine, zatražilo da Ustavni sud uzme u obzir sporna pitanja u ovom slučaju i da pohitnom postupku donese odluku.

29. Županijski sud je, u pismu od 5. juna 2002. godine, odgovorio na zahtjev Ustavnogsuda da dostavi odgovarajuće podneske ostajući kod navoda iz prethodnih sudskih presuda.

30. Općina Livno je, u pismu od 12. juna 2002. godine, predložila da se apelanticin zahtjevodbije s obzirom da su prethodne sudske odluke donesene u skladu sa zakonom i da nisuprekršile odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

31. Općinski sud je obavijestio Ustavni sud, u pismu od 8. aprila 2003. godine, da jedostavio apelanticin spis Županijskoj komisiji.

32. Županijska komisija je obavijestila Ustavni sud, u pismu od 14. aprila 2003. godine, daje primila apelanticin zahtjev od 30. novembra 2000. godine, ali da je spis od Općinskog sudaprimila tek 10. aprila 2003. godine. Županijska komisija je navela da je od apelantice zatraženoda dopuni svoj zahtjev, te da je zatraženo od poslodavca da odgovori na apelaciju. PremaŽupanijskoj komisiji, o predmetu bi se odlučilo tek nakon primitka dodatnih dokaza idokumentacije.

33. Poslodavac je dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu 28. maja 2003. godine i u njemunaveo da apelanticin radni odnos nije okončan, već da ona ima status radnika na čekanju.Prema iskazu poslodavca, apelantica će, ukoliko se njen predmet povoljno okonča, biti vraćenana svoje radno mjesto sa naknadom za period kada je podnijela zahtjev da se vrati na radnomjesto do 5. maja 2000. godine. Ukoliko se uspostavi da apelantica ne želi da se vrati naposao, njen ugovor o radnom odnosu će se zaključiti i bit će joj uručena otpremnina.Poslodavac je obavijestio Ustavni sud da apelanticino radno mjesto nije popunjeno.

VI. Dopustivost

Apelaciona nadležnost Ustavnog suda

34. Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i

Hercegovine kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i

20

Hercegovini. U konkretnom predmetu apelantica tvrdi da je došlo do povreda Ustava Bosne i

Hercegovine kao i do povreda prava iz međunarodnih sporazuma koji obavezuju Bosnu i

Hercegovinu.

35. Što se tiče nadležnosti ratione temporis Ustavnog suda, Ustavni sud može samo

odlučivati po presudama koje su donesene nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na

snagu. Ovo je već potvrđeno u predmetu broj U 2/98 od 5. juna 1998. godine (objavljen u

"Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/98). Stoga, nema sumnje da Ustavni sud

ima apelacionu nadležnost nad pobijanim odlukama koje su donesene nakon što je Ustav Bosne

i Hercegovine stupio na snagu. Ukoliko se apelacija odnosi na akte i odluke koji su usvojeni

prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, Ustavni sud u tim slučajevima nije

nadležan za odlučivanje. S tim u vezi, Odluka o načinu provođenja i izvršenje radne obaveze na

području općine Livno, broj 01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine je ratione temporis van

nadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.

36. Činjenice vezane za ovaj predmet su se uglavnom desile prije stupanja na snagu Ustava

Bosne i Hercegovine. U slučaju da se navodne povrede tiču događaja koji su se desili prije

stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nije nadležan ratione temporis.

Međutim, Ustavni sud jeste nadležan da odluči o takvim događajima ukoliko se pokaže da se

njihovo dejstvo proteže i nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

37. U konkretnom predmetu se apelantici kontinuirano onemogućava da radi. U skladu sa

članom 143. Zakona o radu, apelanticin radni odnos je prestao šest mjeseci nakon stupanja na

snagu Zakona o radu jer je u međuvremenu poslodavac nije pozvao da se vrati na posao.

Slijedom te činjenice, Ustavni sud je nadležan da ispita ustavnost prestanka radnog odnosa

apelantice jer se desio nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

Iscrpljivanje pravnih lijekova

38. U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je nadležan da

21

odluči o apelacijama nakon iscrpljivanja svih pravnih lijekova, i kada se apelacija podnese u

roku od 60 dana.

39. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke.

Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da

ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je

pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok,

plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom.

Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 11. stav 3.

Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001.

godine).

40. U konkretnom slučaju, posljednji efikasni pravni lijek, rješenje Vrhovnog suda,

apelantici je doneseno 18. maja 2001. godine, a apelantica je apelaciju podnijela Ustavnom

sudu 27. juna 2001. godine. Iz navedenog proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60

dana i da je apelantica iscrpila sve raspoložive pravne lijekove moguće po zakonu, kako je to

propisano članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

VII. Meritum

a) Pravo na pravično suđenje, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.Evropske konvencije

41. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode izstava 2. ovog člana, što uključuje:

…e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava

u vezi sa krivičnim postupkom».

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve

22

krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu urazumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

43. Prvi uvjet člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da pravo ili obaveza na koje se

poziva apelant mora postojati kao takvo u domaćem zakonodavstvu. U konkretnom slučaju,

apelantica se pozvala na pravo na zabranu diskriminacije u pogledu njenog prava na rad. Prema

čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članu 5.

Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, svako ima pravo da ne

bude diskriminiran u pogledu zapošljavanja. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i

kulturnim pravima i Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije su

navedeni u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, a uživanje prava i slobode utvrđene tim

međunarodnim sporazumima, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zaštićena su od

svih oblika diskriminacije. Prema tome, slijedi da se apelantica pozvala na pravo koje štiti Ustav

Bosne i Hercegovine.

44. Drugo, mora se utvrditi da li je pravo ili obaveza na koje se poziva apelantica

građansko pravo i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, građanska prava i

obaveze imaju samostalno značenje u kojem je odlučujući faktor karakter tog prava, bez obzira

na to kako je to pravo klasificirano u domaćem zakonodavstvu. Suština utvrđivanja da li se neki

slučaj odnosi na građansko pravo ili obavezu, zavisi od toga da li je ishod postupka odlučujući

za prava i obaveze koje proističu iz privatnih prava i obaveza. Kada se to pravo odnosi na

odnos između pojedinca i države, npr. pitanje zaposlenja, sporno je bilo da li se to odnosi na

građansko pravo. Međutim, Evropski sud za ljudska prava je uspostavio svoju praksu tako da

se svi zahtjevi koji se odnose na zaposlenje, sa izuzetkom zahtjeva državnih službenika koji

izvršavaju svoja ovlaštenja na osnovu relevantnog zakona i čija dužnost je da štite opće interese

države, potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi, npr. Pellegrin protiv

Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama

1999-VIII, stav 66-67).

45. Apelantica tvrdi da joj je uskraćeno pravo na zaposlenje. Ona je ranije bila zaposlena u

23

Fondu stanovanja u Livnu na radnom mjestu šefa tehničke službe i bila je odgovorna za

rukovođenje i organizaciju te službe. Međutim, njezino zaposlenje ne predstavlja vršenje

posebnih državnih ovlasti i reciprociteta prava i dužnosti između nje i države. Ovo se naročito

vidi iz činjenice da ju je moglo zaposliti i neko privatno preduzeće. Prema tome, njeno pravo na

zaposlenje je građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu

člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pristup sudu

46. Iako to nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud za

ljudska prava je utvrdio da je pravo na pristup sudu sastavni dio člana 6. (vidi, Evropski sud za

ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975.

godine, serija A 18, stav 36). Evropski sud za ljudska prava je naveo da «član 6. stav 1. (član

6-1) svakoj osobi osigurava pravo da pred sud ili tribunal iznese svoj zahtjev koji se odnosi na

građanska prava i obaveze.»

47. U konkretnom slučaju, apelantica je pokrenula radni spor pred sudovima koji su odbili

da odlučuju u meritumu zbog nenadležnosti. U skladu sa Zakonom i izmjenama i dopunama

Zakona o radu, predmet je proslijeđen nadležnoj Županijskoj komisiji.

48. Međutim, kako je već navedeno, Županijska komisija nije ovlaštena da naredi da se

apelantica vrati na posao već samo može razmotriti da li se apelantica može smatrati

zaposlenikom na čekanju, u skladu sa članom 143. Zakona o radu, uz primanje otpremnine

(također, vidi Dom za ljudska prava, Mladen Vanovac protiv Federacije Bosne i

Hercegovine, odluka br. CH/99/1714 od 8. novembra 2002. godine, stav 59).

49. Prema Zakonu o radu, odluka Federalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o

radu je konačna i može ju preispitati bilo koji sud u skladu sa zakonima Federacije Bosne i

Hercegovine. Međutim, Vrhovni sud je 13. decembra 2001. godine, u svom rješenju broj U

3866/01, naveo da bi o odlukama županijske komisije, u upravnom postupku, trebali odlučivati

redovni sudovi. Drugim riječima, takve predmete treba vratiti sudovima pred kojima su

24

prvobitno podnesene tužbe i koji su već odlučili u predmetu koji je povod apelacije Ustavnom

sudu.

50. Očigledno je da je postupak pred nadležnim komisijama za implementaciju člana 143.

Zakona o radu dugotrajan i da, u dovoljnoj mjeri, ne garantira utvrđivanje apelanticinog

građanskog prava. Prema tome, postupak koji se vodi može trajati jako dugo bez naznaka da

će se o apelanticinom zahtjevu za vraćanje na radno mjesto odlučiti u razumnom roku.

51. U suštini, pojam «pristup sudu» zahtijeva efikasan i transparentan postupak u skladu s

kojim bi sud mogao brže odlučiti o zahtjevu. Navedene zakonske odredbe iz ove oblasti ne

ispunjavaju te standarde te samim tim krše član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom

52. Apelantica navodi da joj je uskraćeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku

pred nezavisnim i nepristranim sudom. S obzirom na činjenicu da je Ustavni sud već odlučio da

je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje jer joj nije bio omogućen pristup

sudu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ocjenjuje da li je povrijeđeno apelanticino pravo

na pravično suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom.

b) Pravo na nediskriminaciju, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine

53. Apelantica tvrdi da je upućena na odsustvo protiv svoje volje i da je ona zahtijevala da

se vrati na radno mjesto te da dobije naknadu izgubljenih plaća. Uporedo sa ovim slučajem,

veliki broj osoba koji nisu hrvatske nacionalnosti su bili otpušeni ili upućeni na neplaćeno

odsustvo u Livnu tokom konflikta te im poslodavci nisu uputili zahtjeve da se vrate na radna

mjesta nakon završetka konflikta. Prema upitu kojeg je objavila Organizacija za sigurnost i

saradnju u Evropi (u daljnjem tekstu: OSCE) u junu 1999. godine, najveći broj otpuštenih,

tokom konflikta, su bili etničkog karaktera i bili su dio sistematskog etničkog čišćenja (vidi

Izvještaj o diskriminacijama iz radnog odnosa u Bosni Hercegovini, juni 1999. godine kojeg je

25

objavio OSCE, stranice 4-7). Naprimjer, u kantonu 10, većina onih koji nisu hrvatske

nacionalnosti su bili ili udaljeni ili otpušteni sa posla u periodu od jula do oktobra 1993. godine,

na osnovu Odluke o sprovođenju i izvršenju radne obaveze na području općine Livno broj

01-023-91/92 od 2. juna 1993. godine i Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o

sprovođenju i izvršenju radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine broj

01-023-93 koje je usvojilo Općinsko hrvatsko vijeće obrane Livno. Prema navedenim

odlukama, oni koji su učestvovali u «pobuni» su otpušteni 21. jula 1993. godine. Izvještaj

OSCE-a navodi da je skoro svaka osoba koja nije hrvatske nacionalnosti u području Livna i

Tomislavgrada bila otpuštena ili upućena na čekanje u periodu od jula do oktobra 1993. godine

(vidi Izvještaj o diskriminaciji iz radnog odnosa u Bosni i Hercegovini, juni 1999. godine,

OSCE, stranice 4-7 i 17). U apelanticinom slučaju, odluka da se uputi na odsustvo je bila

zasnovana na gore navedenoj odluci od 27. jula 1993. godine ali bez obrazloženja.

54. Zakonom o radu se utvrđuje da će oni koji smatraju da su na čekanju u skladu sa

članom 143. stav 1. ovog Zakona, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja

na snagu tog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. S

druge strane, u skladu sa članom 143. stav 2. ovog zakona, zaposlenik koji se zatekao u

radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na

snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja

radno-pravnog statusa, smatrat će se, takođe, zaposlenikom na čekanju. U oba slučaja, ako

zaposlenik na čekanju ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu

ovog zakona, prestaje mu radni odnos u skladu sa članom 143. stav 4. Zakona o radu. U tom

slučaju, osoba ima pravo na otpremninu i poslodavac ne može zaposliti nekoga sa sličnim

kvalifikacijama kao zaposlenika na čekanju u roku od jedne godine nakon prestanka radnog

odnosa. Ako zaposlenik smatra da je poslodavac povrijedio njegovo ili njeno pravo, on ima

pravo da podnese žalbu Županijskoj komisiji.

55. U konkretnom slučaju, apelantica nije pozvana na posao u navedenom roku te je njen

radni odnos, po sili zakona, morao prestati. Ovu činjenicu osporava poslodavac koji tvrdi da

radni odnos miruje. Međutim, Županijska komisija, u rješenju broj 10-2-34-288/00 od 11.

26

juna 2003. godine, utvrđuje da apelantica ima status zaposlenika na čekanju te da, slijedom

toga, njen predmet potpada pod okvir člana 143. Zakona o radu. Županijska komisija nije

odlučila o tome da li da vrati apelanticu na posao jer, kao što je već rečeno, nije ni nadležna da

to uradi. Zato je poslodavac ponudio apelantici status zaposlenika na čekanju, pozivajući se na

član 143. stav 2. Zakona o radu, uključujući pravo na naknadu ali bez mogućnosti da apelantica

nastavi sa radom. Ustavni sud zaključuje da je takvim postupanjem apelantici uskraćeno pravo

da nastavi sa radom.

Ustavne odredbe

56. Ustav Bosne i Hercegovine osigurava najviši nivo zaštite međunarodno priznatih ljudskih

prava i sloboda (član II/1), uključujući i odredbu o nediskriminaciji koja se odnosi na uživanje

prava i slobode zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim sporazumima koji su

navedeni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnimsporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima uBosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa,boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo,povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”

57. Dakle, kada se uzimaju u obzir tvrdnje o diskriminaciji iz člana II/4. uvijek se mora

pozivati na međunarodne ugovore iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Prema Aneksu I

Ustava Bosne i Hercegovine, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne

diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima se primjenjuju

u Bosni i Hercegovini. Relevantne odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i

kulturnim pravima glase:

«Član 2.

2. Države članice ovog pakta obavezuju se da garantiraju da će sva prava koja

27

su u njemu formulirana biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi,

boji, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili

socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti.

Član 4.

Države članice ovog pakta priznaju da, u pogledu uživanja prava koja država

osigurava prema ovom paktu, država može ograničiti ta prava samo zakonom, i to u

onoj mjeri koja je u saglasnosti sa prirodom ovih prava i isključivo u cilju unapređenja

općeg blagostanja u demokratskom društvu.

Član 6.

1. Država članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje

ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad i

poduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.

Član 7.

Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi

pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju:

a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima:

i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a

posebno žene moraju da imaju garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje

koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad;

(ii) pristojan život za njih i njihovu porodicu pream odredbama ovog pakta;»

58. Relevantne odredbe Međunarodne konvencije o zabrani svih oblika rasne diskriminacije

glase:

28

«Član 1.

1. U ovoj konvenciji, izraz "rasna diskriminacija" odnosi se na svako

razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na

rasi, boji, precima nacionalnom ili etničkom porijeklu koji imaju za svrhu ili za rezultat

da naruše ili da kompromitiraju priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima,

prava čovjeka i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom

polju ili u svakoj drugoj oblasti javnog života.

(...)

4. Specijalne mjere koje su donesene jedino u svrhu da se osigura odgovarajući

napredak izvjesnih rasnih ili etničkih grupa ili osoba kojima je nužna zaštita koja može

biti potrebna radi jamčenja, uživanja i ostvarenja prava čovjeka i osnovnih sloboda

pod jednakim uvjetima ne smatraju se kao mjere rasne diskriminacije, pod uvjetom da

nemaju za rezultat održanje različitih prava za razne rasne grupe i da se ne održavaju na

snazi kada se postignu ciljevi zbog kojih su ove mjere bile preduzete.

Član 5.

Prema osnovnim obavezama navedenim u članu 2. ove konvencije, države članice

obavezuju se da zabrane i da ukinu rasnu diskriminaciju u svim njenim oblicima i da

jamče pravo svakome na jednakost pred zakonom bez razlike na rasu, boju ili nacionalno

ili etničko porijeklo, naročito u pogledu uživanja slijedećih prava:

e) ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, naročito:

(i) prava na rad, na slobodan izbor rada, na pravične i zadovoljavajuće uvjete

rada, na zaštitu u slučaju nezaposlenosti, na jednaku zaradu za jednak rad, na pravičnu i

zadovoljavajuću nagradu.»

59. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kada se analizira sa navedenim odredbama,

29

osigurava ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog, u oblasti

radnih odnosa (član 5.(e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne

diskriminacije i čl. 2., 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim

pravima). Slično tome, nediskriminacija je centralni dio Zakona o radu (član 5. ovog zakona

propisuje da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u

nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja,

nacionalnog ili socijalnog porijekla).

60. Kao prvo, mora se ocijeniti da li je bilo miješanja u apelanticino pravo na

nediskriminaciju, i drugo, u slučaju da je došlo do takvog miješanja, odrediti da li je bilo

zakonskih osnova koje bi to miješanje opravdavalo.

61. Kao opće pravilo, odredba je diskriminacijska ako pravi razliku između osoba i grupa

osoba koji su u sličnoj situaciji i ta razlika nema objektivnog i razumnog opravdanja ili ako nema

razumne proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti.

Međunarodna konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o

ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, sami po sebi ne zabranjuju različit tretman.

Naprimjer, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije dozvoljava

posebne mjere kako bi se osiguralo jednako uživanje ljudskih prava grupe u nepovoljnom

položaju (član 1. stav 4.). Slično tome, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim

pravima dozvoljava ograničenje prava iz ovog pakta i to u onoj mjeri koja je u saglasnosti sa

prirodom ovih prava i isključivo u cilju unapređenja općeg blagostanja u demokratskom

društvu. Obično se moraju iznijeti krupni razlozi kako bi se opravdalo različito tretiranje ljudi,

naročito kada se radi o pravljenju razlika između etničkih i rasnih grupa. Nadalje, ako se takvi

razlozi ustanove, cilj kojem se teži mora biti zakonit, a sredstva korištena proporcionalno. Ovo

znači, između ostalog, da se mora postići pravičan balans između općeg javnog interesa i prava

pojedinca.

62. Član 143. Zakona o radu ne pravi razliku između osoba ili grupa osoba i stoga je prima

facie nediskriminacijski. Međutim, iako zakon, sam po sebi nije diskriminacijski, efekat

30

sprovođenja tog zakona može biti diskriminacijski (vidi npr. Belgijski jezički slučaj 23. juli

1968. godine, serija A, broj 6 (1979-1980), stav 10). Slično tome, Ustavni sud je u svojoj

praksi utvrdio da postoji više načina na koje može nastati diskriminacija: zakon je prima facie

diskriminacijski; zakon, iako je prima facie neutralan i primjenjivan u skladu sa svojim

pretpostavkama, je donesen s ciljem diskriminiranja što proizilazi iz historijskog tumačenja

zakona, izjava zakonodavaca, disparatnog uticaja zakona, ili drugih posrednih dokaza o

namjeri; efekti prethodne de iure diskriminacije su podržali odgovarajući javni organi na svim

državnim nivoima ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem (vidi Odluku Ustavnog

suda broj U5/98-III od 30. juna 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i

Hercegovine» broj 23/00, stav 79).

63. U slučaju da je odredba zakona diskriminacijska na bilo kojem od gore navedenih

osnova i kao posljedica povrede Ustava Bosne i Hercegovine, sudovi su obavezni da direktno

primjenjuju Ustav Bosne i Hercegovine i ljudska prava i osnovne slobode koje su zaštićene

njime i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

64. U predmetnom slučaju je jasno da će efekt sprovođenja člana 143. Zakona o radu

imati veće posljedice po stanovnike kantona 10 koji nisu hrvatske nacionalnosti, nego po

stanovništvo hrvatske nacionalnosti koji su bili upućeni na čekanje ili otpušteni tokom rata.

Slično tome, Dom za ljudska prava je zaključio da je tretman etničkih manjina nakon konflikta

bio diskriminacijski (vidi Dom za ljudska prava, Sakib Zahirović protiv Federacije Bosne i

Hercegovine, Odluka broj CH/97/67 od 8. jula 1999. godine, stav 130; Dom za ljudska prava

Arif Brkić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/99/2696 od 12. oktobra

2001. godine, stav 78). Efekt primjene Zakona o radu stoga rezultira različitim tretmanom

stanovništva koji nisu hrvatske nacionalnosti, kada se poredi sa stanovništvom hrvatske

nacionalnosti.

65. U ovom predmetu uticaj sprovođenja člana 143. Zakona o radu je diskriminacijski i

poslodavac takođe podržava diskriminaciju tako što nije vratio apelanticu na radno mjesto.

31

66. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi utvrdili da

apelanticin predmet potpada pod okvir člana 143. Zakona o radu prema kojem se radni odnos

automatski prekida osim ako je zaposlenik vraćen na radno mjesto pozivom poslodavca u roku

od šest mjeseci. Međutim, nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi tačno odredili da je

spomenuti član primjenljiv na predmet, ali razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu

da li je došlo do povrede bilo kojeg od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih ljudskih prava

i osnovnih sloboda kada su sudovi primjenjivali član 143. Zakona o radu.

67. Primjenom člana 143. Zakona o radu, općenito na sve zaposlene na čekanju tokom

rata, prestanak radnog odnosa je u većini imao uticaja na različite etničke grupe. Prema stavu

Ustavnog suda, u vremenu teškog ekonomskog stanja, neki zakon može imati opravdani cilj da

se zaposlenici privremeno stave na čekanje. Međutim, to neće biti slučaj ako se stavljanje na

čekanje ili prestanak radnog odnosa vrši po diskreciji poslodavca, proizvoljno, a posebno po

osnovu diskriminacije. Ne samo da to ima diskriminirajući efekt po one koji su otpušteni ili koji

su na čekanju tokom rata, nego su im uskraćivane i procesne garancije u ostvarivanju njihovih

građanskih prava u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije. Ustavni sud uvažava ekonomske poteškoće kroz koje prolazi veliki broj

firmi u Bosni i Hercegovini i nemogućnost ponovnog zaposlenja svih predratnih i ratnih

zaposlenika. Ovakav stav je Ustavni sud zauzeo u predmetu U 26/00 (odluka Ustavnog suda

broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i

Hercegovine» broj 8/02), međutim, to ne može biti objektivan i razuman razlog za automatski

prekid radnog odnosa, bez pojedinačnog utvrđenja razloga u svakom pojedinom slučaju, u

skladu sa zakonom.

68. Ustavni sud ne smatra kako bi prestanak apelanticinog radnog odnosa sa obavezom

isplate otpremnine, olakšao ekonomske poteškoće poslodavca.

69. Ustavni sud je slijedom toga zaključio da je apelanticino pravo na nediskriminaciju

povrijeđeno načinom primjene člana 143. Zakona o radu.

c) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života koje štiti član II/3.f) Ustava

32

Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije

70. Apelantica također tvrdi da je došlo do povrede njenog pravo na poštivanje privatnog i

porodičnog života koje štiti član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske

konvencije.

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode izstava 2. ovog člana, što uključuje:

(..)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, domai prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvomiješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskomdruštvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobitizemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja imorala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

71. Za ove odredbe se općenito smatra da štite pojedinca od proizvoljnog miješanja javne

vlasti te se njima država obavezuje da osigura poštivanje privatnog i porodičnog života. Prema

tome, zaštita koju pruža član 8. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na rad i pravo na

zabranu diskriminacije prilikom zaposlenja. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da u

konkretnom slučaju nije došlo do povrede navedenog prava.

VIII. Zaključak

72. Na osnovu navedenog, a polazeći od odredbe člana 61. st. 1. – 4. PoslovnikaUstavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i

33

Hercegovine su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić