ZAD

NJA

KLU

PABROJ 33GOD. XII.

lipanj 2011.

POSEBAN PRILOG

VREMEPLOV

Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića

Tema broja: Na prekretnici školovanja

2

izdavač: OŠ Ivana GundulićaGundulićeva 23 a Z A G R E B

tel/fax: 01 / 4854 - 187glavni i odgovorni urednik:

Pavao Jerolimovuredništvo:

učitelji: Marcela Boban, Zoran Čorkalo, Hen-rieta Herjavec Rubčić, Pavao Jero-limov, Darija Odorčić Matijević i Iskra Osmančević.

učenici:Dorotea Šušak (8.a), Ilija Ante Lovrić (8.a), Bartul Marunić (8.a), Lara Horvat (8.b), Karla Kostadi-novski (8.b), Mia Matijašić (8.b), Matea Novosel (8.b) Bartul Božić (8.b) i Paula Rajković (8.c).

likovna i računalna obrada: P. Jerolimov i učenici nov. grupegrafički urednik: P. Jerolimov

tisak: fotokopiranje (50 komada)broj 33, godina XII.Zagreb, lipanj 2011.

časopis izlazi jednom u polugodištu

besplatni primjerake-mail:

os-zagreb-001@skole.htnet.hrweb stranica:

www. os-igundulica-zg.skole.hr

Riječ urednika .............................Anketa - tema broja Upisi u srednju školu .................Vremeplov ...................................Maturalac, naš zadnji izlet ......Od razreda dio razredaOd prve do zadnje klupe ..........Pročitali smo za vas ....................Učenici - putopisci .....................Glazba, film, kazalište ...............Slikopisi ......................................Tko pita ne skita .........................Brinemo o zdravlju .....................Jučer, danas, a sutra ................

SADRŽAJ:2

346

812131416181920

Na naslovnici:Prve zajedničke fotografije u OŠ Ivana Gundulića školske godine 2003./2004. Prvi A razred (gornja fotografija) i prvi B razred (donja fotografija).

I svemu dođe krajNa kraju svake školske godine osmašima pišem ovaj gotovo uvijek

isti uvodnik. Zašto? Jednostavno, do sada nisam našao bolji način kako bih se oprostio od još jedne divne generacije učenika.

Školske godine 2003./2004. upisali ste se u I. razred i bili ste sretni jer ste napokon postali »netko i nešto«, postali ste školarci. Počelo je osmo-godišnje putovanje čiji je kraj onda izgledao tako daleko, prava vječnost. U proteklih osam godina koje ste proveli u OŠ Ivana Gundulića lijepih je trenutaka bilo pregršt. Tko će ih se svih sjetiti? Ovim prigodnim iz-danjem Zadnje klupe, želimo ih se barem donekle prisjetiti, a dio toga i zadržati u trajnom sjećanju na sve ono lijepo što ste doživjeli i učinili tijekom naših zajedničkih osam godina.

One, sad već davne, jeseni 2003. dobili ste male klupe i iste takve obveze, no s godinama klupe su postajale veće, a vaše obveze još veće. Zahvaljujući brižnim učiteljicama Aniti Letici, Milici Strapajević i dru-gim učiteljicama, koje su vam bile na boravku ili na zamjenama, sve ste postavljene zadatke uspješno rješavali. U moje ste ruke došli školske go-dine 2007./2008. i uspješno smo se »svađali« ali i surađivali. Uočio sam kako su vaše sposobnosti velike i s pravom sam od vas očekivao više od onoga što ste davali. Dakako, vi niste uvijek dijelili moje mišljenje, no neki su to ipak shvatili na vrijeme i postigli lijepe rezultate, a oni drugi s vremenom će uvidjeti da sam ipak bio u pravu. Ja ne bih bio ja kad vam ne bih naglasio još jednu vrlo važnu činjenicu: odnos prema izvršava-nju obveza bilo koje vrste, nije uvijek bio na razini vaših mogućnosti i sposobnosti. To morate promijeniti, ne zbog mene ili mojih kolega, niti zbog vaših roditelja, već isključivo radi vas samih. Vi to možete, vi ste za to sposobni, samo treba htjeti.

Slijedi vam razdoblje kada klupe ostaju iste veličine, a obveze, odgo-vornost i iskušenja postaju veća. Moj vam je prijateljski savjet da obveze, prvenstveno one u učenju, izvršavate redovito i savjesno. A iskušenja? Pa, ako baš nešto morate probati u životu, ni u čemu ne pretjerujte, osim u ljubavi. Nije ljubav samo ljubav prema osobi suprotnoga spola, ljubav iskazujemo prijateljima, roditeljima itd. Voljeti i biti voljen to je san i želja svih nas. Nemojte se sramiti reći nekome da ga volite, ali to i pokažite. Prava ljubav i pravo prijateljstvo zahtijevaju da iskreno kažete onoj drugoj osobi što mislite, ali i da čujete ono što vam možda i nije drago. Pravi i iskreni prijatelj to će vam reći u lice. Sjetite se samo koliko sam vam puta štošta toga rekao, kao i moji kolege također. To smo rekli iz ljubavi prema vama i želji da budete još bolji, nego što jeste. Da nam je bilo svejedno, budite sigurni da bismo šutjeli. Nisu uvijek prijatelji oni koji vas tapšaju po ramenu ili vam sve odobravaju. Moji kolege i ja trudili smo se da vam učenje bude radost i veselje, a koliko smo u tome uspjeli, pokazat će vaši daljnji životni uspjesi u koje ne sumnjamo. Mi, sada već vaši bivši učitelji, želimo vam puno uspjeha u daljnjem školo-vanju i posebno bismo htjeli da odaberete zvanje koje će vas učiniti sret-nima i zadovoljnima, a time korisnima sebi, obitelji te cijeloj zajednici. Ako vam slučajno zatreba moja pomoć ili savjet znate gdje sam.

Pavao Jerolimov

3

Zadnji je tjedan nastave, u ško-li vlada ludnica. Učenici profesore povlače za rukave radi poboljša-nja ocjena, a profesori učenike za podmirivanje raznih dugova: vra-ćanja knjiga u knjižnicu, odgova-ranja, pisanja testova i tome slič-no. Posebno napeto je bilo među osmašima jer svaki bod znači korak bliže upisu u željenu sred-nju školu. Nas je zanimalo kako su naši osmaši proveli ovih osam godina zajedno te kakvi su njiho-vi planovi za budućnost pa smo proveli anonimnu anketu u 8a, 8b i 8c razredu. Rezultati su vrlo zani-mljivi i nisu jednaki po razredima. Postotke smo zaokruživali jer nije važno ima li pola % manje ili pola % više. Pitanja i rezultati ankete priloženi su u prikazanoj tablici. Na pitanja nisu odgovarali oni uče-nici koji toga dana nisu bili u školi, a anketu smo proveli na sveukupno 60 učenika. Pokazano je sljedeće:

Za „osnovnjakom“ žali 40 uče-nika, ili 64%, a odlasku se veseli njih 20, ili 32%. Učenici koji žale za osnovnom školom žale najviše zbog prijatelja (njih 33, ili 53%), zbog profesora (doduše samo je-dan, ali vrijedan učenik, 2%) ili nečeg drugog (njih 6, ili 10%). 52 učenika (83%) smatraju da im je osnovna škola pružila dovoljno znanja za daljnje obrazovanje, dok ih je 8 (13%) odgovorilo da misle da nije. Pitanje je samo je li to zato što nisu učili ili im ovo što su nau-čili jednostavno nije dovoljno. Po-stignutim rezultatima zadovoljno je 28 (45%) učenika, a 42 (67%) ih nije zadovoljno. Nismo pitali je li to nezadovoljstvo zbog nera-da, zahtjevnih profesora ili možda roditelja koji previše očekuju. 50 učenika (80%) se odlučilo u koju će srednju školu pohađati, a 10 (16%) se nije još uvijek odlučilo. Za upis u srednju školu po vlasti-tim željama upisuje se 42 učenika (67%), 2 učenika (3%) upisuje tu školu zbog želje roditelja, dok se njih 9 (14%) u željenu školu upi-suje isključivo zbog bodova, a 4 učenika (6%) zbog nečeg drugog.

Kod 50% učenika roditelji su za-dovoljni njihovim uspjehom, a 28% roditelja nisu bili te sreće. 77% osmaša očekuje da će srednja škola biti puno teža od osnovne, a 18% ne misli tako. Često se može čuti bivše osmaše kako govore da bi se rado vratili u osnovnu ško-lu i da mi još ne znamo kako nam je sada lijepo. Od 60 ispitanika 36 ih se želi upisati u gimnaziju, dok njih 23 ne, a jedan genijalac izgleda nije razumio pitanje. Na-damo se da će se svi uspjeti upi-sati u željene gimnazije, s vezom ili bez nje. 29 učenika već je oda-bralo koju će gimnaziju pohađati dok je 30 učenika još neodlučno. Najvažnije je biti zadovoljan sa-mim sobom, no te je sreće samo 33 učenika (53%) pa tako oni imaju dovoljno bodova za upis u

željenu gimnaziju, a njih čak 25 (40%) nije zadovoljno vlastitim postignućima pa tako nemaju do-voljno bodova. 15 učenika želi ići u neku strukovnu školu kao što su ugostiteljska, frizerska, medicin-ska i turistička, a 34 ih ne želi ići u strukovne škole, dok se ostali nisu izjasnili. U budućnosti se na fa-kultetu sigurno vidi 53% učenika, 22% možda, a 3% ne.

Tu smo gdje smo. Svatko tre-ba sam sebi stvarati budućnost i misliti unaprijed. Svim našim dragim osmašima želimo upis u željenu srednju školu, uspjeh u budućnosti, sreću i zadovoljstvo u onome što čine.

priredili, proveli i obradili:Bartul Božić, Lara Horvat, Karla

Kostadinovski, Mia Matijašić, Ma-tea Novosel i Petra Rajković, (8. b)

4

V R E M E P L O VTko sve pripada našoj pROŠLOSTI

V R E M E P L O VHrvatski jezik:

Zoran Čorkalo (V. – VIII.)Marija Fabijanić (V. – VI.)

Ana Omazić (VII.)Marcela Boban (VIII.)

Likovna kultura:Damir Aljinović (IV. – VII.)

Darija Odorčić-Matijević (VIII.)Glazbena kultura:

Ivanka Ugrin (IV. – VII.)Ljiljana Paraman (VIII.)

Engleski jezik:Anita Šainčić (I. – IV.)Marina Mandac (V.)

Ivana Aničić (V. – VIII.)Njemački jezik:

Zlatica Lukić (IV. – VIII.)Latinski jezik:

Dubravko Furlan (V. – VIII.)Grčki jezik:

Dubravko Furlan (VII. – VIII.)Matematika:

Spomenka Mihočinec (V.)Saša Koren (VI. – VIII.)

Priroda / Biologija:Lela Zadražil (V. – VIII.)

Kemija:Jasna Atanasov (VII. – VIII.)

Fizika:Pavao Jerolimov (VII. – VIII.)

Povijest:Zrinka Škarica (V. – VIII.)

Zemljopis:Mirjana Vasilj (V. – VIII.)

Tehnička kultura:Pavao Jerolimov (V. – VIII.)

Tjelesna i zdravstvena kultura:Lidija Richter (V. – VIII.)

Vjeronauk:Karolina Mićanović (I. – III.)

Marina Pintar (IV.)Iva Dorić (V. – VIII.)

Informatika:Jasna Atanasov (V. – VIII.)

----------Ravnateljica:

Višnja Reljić (I. – VIII.)Psihologice:

Irena Rasonja (I. – VIII.)Mirna Jakšić i Maristella Hodak (VI.)

DefektologicaIvana Maglić (VI. – VIII.)

Knjižničarke:Dijana Abramović (I.)

Iskra Osmančević (II. – VIII.)----------Tajnica:

Sonja FerizRačunovodstvo:

Mirjana Špilek, Liljana Crnogaj-MarendićKuharice:

Milka Hruškovec i Marica MatijevićDomari:

Stipe Galešić i Vlado TurkaljSpremačice:

Ana, Anka, Jasminka, Vlasta, Sofija, ...

A razredučiteljice:Anita Letica (I. i IV. razred)Ana Matura (I. razr. prod. bor.)Sanela Lacić (II. i III. r.)Alemka Cerjan (II. i. III. bor.)

----------Armond AliDora BanIvo BastićMarija Magdalena BilićJurja BratkoDamjan CarevBruno ČelanMarko DolićLucia Irma GojčetaMaksimilijan HorvatEma IgalyLovro IvkovićMatej JakčinPaulina JerkovićLina Jurić (otišla nakon IV. r.)Lorenzo JurjevićMontana JurjevićMonika KeserovićVito KorunićNikola KostreševićDomagoj LakićRoko MarinovićSean NatanelPaola OkanovićFran PenićIvan RužićSimić Cecilija (došla i otišla u IV. r.)Petra ŠalinovićTin SrbićDuje Šaban (došao u II. i otišao u V. r.)Fran VodanovićAntonio Zorotović

----------

B razredučiteljice:Milica Strapajević (I. – IV. razred)Martina Perica (I. – III. razred produženi boravak)

----------Zvonimir AntolovićVedran BlažinićMihael BobanovićNenad Borković (otišao u II. r.)Sandra Bubnjar (došla u IV. r.)Bartul BožićMesih BrahimiČernetić Daniela (otišla nakon III. r.)Filip ČupićDane Grivičić (otišao u II. r.)Lara HorvatToni Ključe (otišao u II. r.)Karla KostadinovskiJan Kozumplik (došao u IV. r.)Fran Krkalić (otišao u III. r.)Ilija Ante LovrićDora MarkovićAna MartinovićBartul MarunićMia MatijašićBorna MažarDavid MikušFilip Nimčević Matea NovoselFilip ObradovićPaula RajkovićFabian Sabljak (došao u II. i otišao u IV.)Petra SladićKrunoslav StanićDorotea ŠušakJakov TiefenbachMarko Vladisavljević

----------HRVATSKO-MAĐARSKO ODJELJENJE

učiteljice:Hajnalka Draganić (I. – IV.)Henrijeta Herjavec Rubčić (I. – IV.)

----------

HRVATSKO-MAĐARSKO ODJELJENJEučenici:Adam Katona (I. – IV.)Duje Šaban (otišao u II. )

----------

5

učenica generacije:Dorotea Šušak, 8. a

A razred

razrednica: Marina Mandac (V.)razrednik: Saša Koren (VI. – VIII.)

----------Dora BanMarija Magdalena BilićLena Borowitz (došla u VIII. r.)Mihael BobanovićJurja BratkoLucia Furjan (došla u VIII. r.)Dominik Gadže (došao u VII. r.)Lucia Irma GojčetaDominik Haraminčić (došao u VIII. r.)Ema IgalyPaulina JerkovićOzren Kisić-Morduš (došao u VIII. r.)Ilija Ante LovrićDaria Lutring (došla u VII. r)Ana MartinovićBartul MarunićBorna MažarPetra ŠalinovićFran Šmit (došao u V. r.)Dorotea ŠušakJakov TiefenbachLeonard Tonc (došao i otišao u VII.r.)Vjeran Tin Turk (došao u V. otišao u VI. )Marko Vladisavljević

B razred

razrednik: Damir Aljinović (V. – VII.)razrednica: Lela Zadražil (VIII.)

----------Armond AliZvonimir AntolovićIvo BastićVedran BlažinićBartul BožićMesih BrahimiBruno ČelanFilip ČupićMarko DolićLara HorvatKarla KostadinovskiJan KozumplikDomagoj LakićRoko MarinovićDora Marković (otišla u V.)Mia MatijašićDavid MikušFilip Nimčević Matea NovoselFilip ObradovićPaula RajkovićIvan RužićPetra SladićKrunoslav Stanić

C razred

razrednica: Iva Dorić (V. – VIII.)----------

Filip Bosnar (došao u VIII. r.)Sandra BubnjarDamjan CarevBenedikt Horvat (došao u VII. r.)Maksimilijan HorvatLovro IvkovićMatej JakčinLorenzo JurjevićMontana JurjevićMonika KeserovićVito KorunićNikola KostreševićLončar Filip

(došao u V. i otišao u VI. r.)Sean NatanelOcvirk Tomislav

(došao u V. i otišao u VI. r.)Paola OkanovićFran PenićPerak Dorotea (došla u V. i otišla u VI. r.)Tin SrbićDuje Šaban (otišao u V. r.)Ivan Trbušić (došao u VII. r.)Fran VodanovićAntonio Zorotović

Tijekom prva četiri stoljeća (ra-zreda) življenja plemena A i B na ovim prostorima živjeli smo na ni-žem stupnju (tj. katovima). Povre-meno je bilo doseljavanja i odse-ljavanja, a autohtono stanovništvo razvijalo je svoje plemenske zajedni-ce u dobrim i skladnim odnosima sa susjednim plemenima. S druge stra-ne doline (hodnika) obitavala je ma-đarska zajednica s kojom smo razvi-jali dobre prometne veze (jurnjava po hodniku). U tim stoljećima razvi-jali smo sitnu manufakturu (crtanje) u svome selu (učionici), a bavili smo se lovom i poljoprivredom (igrali se lovice u školskom dvorištu i kopali po pijesku). Gledano kroz geograf-sko-povijesna razdoblja možemo govoriti o periodu krede (i spužve). Tada još nismo poznavali kotač pa smo školske torbe nosili na leđi-ma. Međusobno smo komunicirali uglavnom vrištanjem (na hodniku), a ponekad znakovima, mimikom ili prstima (na testovima). Do željenih dobara (čips, Coca-Cola ...) dolazili

smo pretežito robno-novčanom raz-mjenom jer smo redovito muzli svoje štedne kasice (roditelje). Plemenom je upravljao plemenski starješina (učiteljica) u suradnji s vijećem sta-raca (roditelja) i plemenskim vračem (psihologica ili ravnateljica).

U V. st. (razredu) osvojili smo nove prostore (za šaranje) i podije-lili se u tri zasebne pokrajine A, B i C. Društveno-politički život nam se također naglo promijenio jer se uveo parlamentarni oblik života. Zajednicom upravlja predsjednik (razrednica) sabora (razreda) u su-radnji sa županijskim domom (bivše vijeće staraca). Predsjednik sabora vodi sve sjednice, a zastupnici (uče-nici) šute ili spavaju, ako su uopće u sabornici (učionici). Znatan utjecaj na naš parlamentarni život imale su i Udruge veterana (razredno i uči-teljsko vijeće).

Sada smo naoružani novim zna-njima i iskustvima pa idemo dalje u potragu za novim pašnjacima zna-nja i u nove pobjede.

6

Maturalac - Naš posljednji veliki izlet u osnovnjakuGotovo do jučer bili smo sedmaši,

sedmaši kojima je cilj što prije dogura-ti do osmoga razreda i na koncu svega završiti u nekoj drugoj potpuno novoj sredini srednje škole. Ali realno gleda-no to je sve samo u teoriji, a u stvar-nosti, u svojim problemima, željama i nadanjima, mi smo bili doista udaljeni od kraja osmog razreda, od ogromnog stresa upisa u srednje škole i od oče-kivanog maturalca. Niti sada kada se sva ova događanja uistinu i odvijaju, nismo ih potpuno svjesni.

Zadnjih nekoliko godina osnov-noškolski su maturalci doživjeli jednu veliku reformu, preimenovani su u „terenske nastave“ i ono što nas po-sebno rastužuje, skraćeni su na svega tri dana. Također, važno je napome-nuti da profesori i učenici imaju pot-puno različita shvaćanja maturalnog putovanja. Za profesore je to vrijeme u kojem svi možemo nešto naučiti i to na terenu, što ipak nije tako česta stvar, dok je za učenike maturalac vri-jeme opuštanja, odmora i razonode bez granica. Teško je reći da je bilo koje od shvaćanja zavrijedilo osudu i da nije točno. Meni iskreno odgovara i jedno i drugo shvaćanje i nemam ništa protiv, ali s jednom se činjenicom ne mogu pomiriti, a to je tzv. „tajming“, odnosno vrijeme maturalca. Kraj osmog razreda je vrijeme u kojem se svi učenici doslovno „grebu“ za ocjene i nikome nije svejedno kako će se sve privesti kraju. Meni osobno nije toliki problem umor nakon maturalca koli-ko mi smeta napetost, odnosno to što se ne mogu opustiti zbog silnih oba-veza koje me čekaju nakon maturalca.

No, bez obzira na sve, nema onoga tko se barem malo ne veseli odlasku na ovo „finalno“ putovanje. Maturalac je put koji u neku ruku objedinjuje sva događanja u proteklih ne tako kratkih osam godina. Ovo je možda posljednji put da smo svi zajedno, sva tri osma razreda, cijela generacija.

S tim smo se najbitnijim razlogom zajedničkog okupljanja okupili puni entuzijazma i očekivanja ispred muze-ja Mimare u nedjelju 29. svibnja 2011. u 6 h i 30 min. Bitno je napomenuti da smo bili pod vodstvom naših razred-nika i profesorice geografije. S nama su bili prof. Koren, prof. Zadražil, prof. Dorić, prof. Vasilj i, naravno, naš vodič Goran. Krenuli smo put Slavon-skog Broda i Vukovara, prvog najvaž-nijeg odredišta.

Osobno me se od svega viđenog najviše dojmio Vukovar. Možda je bo-lje reći da je priča koju Vukovar i njego-vi stanovnici nose ostavila najsnažniji utisak na mene. Vukovar je nešto što bi svaki građanin Republike Hrvatske trebao vidjeti i svaka bi vukovarska priča trebala biti ispričana „da se ne zaboravi“. Vukovar je grad koji je pre-trpio najveća razaranja, najveću štetu, najveće katastrofe od strane agresora i prije svega dao za svoju zemlju najveći broj žrtava, odnosno mladih ljudi koji su ni krivi ni dužni ostali bez onoga najvrjednijega, svoga života. S obzi-rom da je moj životni put usko vezan uz medicinu i da mi je to najveći cilj, vukovarska je bolnica za mene bila najzanimljivija. Impresionirali su me svi liječnici i medicinsko osoblje čiji posao i u standardnim uvjetima nije

lak. Oni su u nehumanim uvjetima, u nedostupnosti sterilnog pribora pa čak i obične vode neophodne za život, obavljali svoj posao i više nego dobro. Da nije bilo te bolnice, broj bi se žrtava sigurno povećao. U toj su bolnici ne-koliko mjeseci boravile žrtve, njihove obitelji i teški bolesnici u neljudskim uvjetima. Hitne operacije, bez obzira o kojoj se grani medicine radi, obav-ljale su se svakodnevno. Također, si-gurno je bilo i teško bolesnih osoba, a u takvim uvjetima gotovo je nemogu-će da se bilo kakva zaraza ili epidemija ne proširi s obzirom na vrijeme inku-bacije, odnosno boravljenja u malim, zagušljivim prostorijama vukovarske bolnice. Važno je napomenuti da bol-nica trenutno djeluje u dva smjera. Ona ima ulogu muzeja sjećanja, ali djeluje i kao prava bolnica. Nakon bolnice otišli smo do Memorijalnog muzeja, križa i Ovčare. Ovčara je mje-sto gdje je 20. studenoga 1991. ubijen i bačen u masovnu grobnicu veliki broj ranjenika i medicinskog osoblja vu-kovarske bolnice. U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela, od kojih je 196 kasnije identifi-cirano. Najmlađa ubijena osoba ima-la je 16 godina, a najstarija 72. Zatim smo posjetili staru gradsku jezgru i kasnije smo krenuli prema Iloku.

Ilok se može pohvaliti krasnim Odeschalchi dvorcem, crkvom sv. Iva-na Kapistrana, te gradskim zidinama. Ovaj dan je završio odlaskom u naše Bizovačke toplice. Smjestili smo se, večerali i zatim smo išli u disko.

Želim biti što objektivnija i ne idealizirati i zato moram priznati da me se ovaj koncept boravljenja u dis-ku prvog i drugog dana nije dojmio. Svjesna sam da profesori moraju imati kontrolu nad svima, u svako vrijeme i zato je nekih pravila ipak moralo biti.

Drugog dana slijedio je faunom i florom izuzetno bogat Kopački rit. Vidjeli smo jednu prezentaciju parka prirode u kojoj su jasno predočene sve čari ovog krasnog „netaknutog“ mjesta. Ovaj park prirode pravi je po-kazatelj koliko je priroda sve savršeno osmislila i kako joj ne treba čovjeko-vo djelovanje da bi funkcionirala. O ovom se parku brine veliki broj radni-ka, biologa i drugog osoblja, no ako se osušeno drvo odlomi i padne u vodu, ono tako i ostaje, ako jedna životinja ugine, ona ostaje na istome mjestu kako bi bila hrana nekoj drugoj živo-tinji i to je jednostavno dio ustaljenog hranidbenog lanca. Doista Kopački je rit vrhunac netaknute, prekrasne prirode, s bogatom raznolikošću ži-

7

vih organizama. Pošli smo također na plovidbu turističkim brodom i tako smo doista mogli i vidjeti svu raskoš krajolika. Uputili smo se i prema po-znatom dvorcu Tikveš.

Uslijedio je mali odmor te u posli-jepodnevnim satima odlazak u ma-kroregionalno središte istočne Hrvat-ske, u Osijek. Tijekom svih putovanja busom pročitali smo i mnoge referate kako bismo saznali što više podataka kako bismo ipak bili informirani o gradovima koje posjećujemo. U Osi-jeku smo posjetili izložbu vodenoga svijeta u vodstvu udruge Gloria Maris i entuzijasta Vladimira Filipovića koji je cijeli svoj život posvetio istraživa-nju morskoga svijeta. Nakon poučnog predavanja bilo je vrijeme i za neke zanimljivosti samoga Osijeka. Vidje-li smo Trg Sv. Trojstva, župnu crkvu sv. Petra i Pavla – katedralu, kapelu sv. Roka i famoznu Tvrđu. Za mene je posjet ovome gradu imao poseban značaj jer sam uspjela vidjeti svoju dragu prijateljicu Helenu koju ne vi-đam tako često.

Vratili smo se u Bizovačke toplice, u svoje sobe u kojima je mogla zapo-četi i ona „učenička verzija“ matural-ca. Nemamo često priliku cjelodnev-no boraviti zajedno, pričati cijelu noć i zabavljati se.

Osvanuo je i treći dan, dan kojim se ova avantura privodi kraju. Ovaj dan smo svi „kronično“ zakasnili ili se uopće nismo pojavili na doručku jer je spavanje bilo u prvome planu. Oni koji su htjeli, mogli su uživati u bazenu do mile volje, nakon čega smo ručali, pozdravili se i krenuli. Krenu-li smo put Đakova, grada u kojem je posebnu ulogu imao J. J. Strossmayer. Ono što je najpoznatije u Đakovu je upravo Strossmayerova katedrala, Korzo, te svjetski poznata konjušni-ca Lipicanera. Za one koji vole konje ovo je definitivno prava idila. Ovi ko-nji su poznati pobjednici utrka, ali i svojevrsni pobjednici rehabilitacijskih jahanja jer je svako dijete s posebnim potrebama nakon terapije pokazalo vidljiv razvoj psihofizičkih sposob-nosti što je svakako najveća pobjeda. Mogli smo također posjetiti i poznatu Tvornicu čokolade Zvečevo.

Stigao je i trenutak ukrcaja u bus te duga vožnja prema Zagrebu. Slušali smo glazbu, šalili se i smijali. U ve-černjim satima 31. svibnja 2011. stigli smo ponovno pred Mimaru. Vidno umorni i iscrpljeni, ali bez obzira na sve s izuzetno lijepim dojmovima poš-li smo svojim kućama. Nadam se da će nam svima, i učenicima, kao i profe-sorima koji su nas vodili, ovo putova-nje ostati u lijepom sjećanju!

Dorotea Šušak, 8. a

Ove su godine osmaši otišli na izlet u Slavoniju na tri dana. Pratili su nas profesor Saša Koren i profesorice Lela Zadražil i Mirjana Vasilj. Krenu-li smo s parkirališta ispred Mimare 29. svibnja u ranim jutarnjim satima. U autobusu je od samoga početka vladala odlična atmosfera osim ma-njih nesuglasica s profesorima. Put do našeg odredišta trajao je 6 sati. Za to smo vrijeme slušali referate koje su naši prijatelji pripremili i tako pone-što novoga naučili.

Prva postaja je bila Vukovar i vukovarska bolnica koja je na mene ostavila dubok dojam. U predvorju bolnice bio je izložen kirurški stol preko kojeg je od početka rata pa do pada Vukovara prošlo 2200 ranjeni-ka. Razgledali smo atomsko skloni-šte u kojem su ljudi s teškim ranama ležali u neizdrživim uvjetima sve do pada Vukovara. Čuli smo pokoju priču od voditeljice koja je zamjeni-ca ravnateljice današnje bolnice, ali za potpuni doživljaj najbolje bi bilo da sami posjetite bolnicu i uvjerite se. Nakon obilaska bolnice posjetili smo centar grada gdje nam je vodite-ljica ispričala pokoju tužnu priču od mnogih koje su pogodile Vukovar za vrijeme rata. Nakon toga smo imali priliku odmoriti se i kupiti koji suve-nir. Sljedeća je postaja bilo memori-jalno groblje na kojem su pokopani svi branitelji koji su branili Vukovar. Groblje krasi prekrasno kiparsko dje-lo križa u kojem u sredini gori vječni plamen kako branitelji ne bi bili za-boravljeni. Nakon toga smo posjetili Ovčaru, mjesto na kojem je JNA ubi-la 220 Hrvata iz vukovarske bolnice. Cijeli spomen dom je prikladno ure-đen njima u čast i ostavio je dubok dojam na sve nas.

Nakon Ovčare krenuli smo putem Iloka u kojem smo posjetili crkvu sv. Ivana Kapistrana, dvorac obite-lji Odescalchi koji smo vidjeli samo izvana. Nakon Iloka, potpuno iscr-pljeni krenuli smo prema Bizovač-kim toplicama gdje smo noćiti.

Kada smo stigli u Bizovačke to-plice, profesori su nas rasporedili po

sobama. Pošto su svi htjeli na bazene, profesori su nam dopustili da idemo prije večere. Nakon bazena išli smo na finu večeru nakon koje smo otiš-li u svoje sobe i proveli, dakako, ne-prospavanu noć.

Sutradan smo rano ustali, do-ručkovali i krenuli prema Osijeku. U Osijeku smo vidjeli Tvrđu i staru jezgru grada. Vodič nam je ispričao o povijesti grada nakon čega smo dobi-li slobodno vrijeme, a onda smo po-sjetili izložbu Gloria Maris na kojoj smo mnogo toga naučili. Gospodin koji nam je održao predavanje ima najveću kolekciju školjki na svijetu i iz tog svog iskustva održao nam je vrlo poučno predavanje o podvod-nom svijetu. Nakon obilaska stare jezgre obišli smo i novi dio grada: središnji trg i katedralu.

Uskoro smo se uputili u Bizovač-ke toplice gdje nas je čekala večera, a onda i disko u kojem smo se ludo proveli. Nakon diska svi smo otišli u krevete i napokon se naspavali. Za-dnji smo dan posjetili Kopački rit, ali zbog izuzetno niskoga vodosta-ja nismo vidjeli sve čari koje skriva. U centru Kopačkoga rita voditeljica nam je održala kratko predavanje po-slije kojega smo posjetili Titov ljetni-kovac gdje je primao strane izaslani-ke. Nakon toga smo se ponovo vratili u Bizovačke toplice i nakon četvero-satnog namakanja u bazenima bilo je vrijeme da se spremimo i krenemo prema Zagrebu.

Na putu prema Zagrebu stali smo u Đakovu gdje smo posjetili ergelu gdje se nalaze lipicanci, najljepši ko-nji na svijetu. Prošetali smo stajama, podragali konje i čuli pokoju riječ o povijesti ergele i lipicancima. Posje-tili smo i đakovačku katedralu. Na putu u Zagreb mnogi su spavali ili su se zabavljali, ali najvažnije je bilo da smo sretno i sigurno stigli u Zagreb, oko osam navečer. Ovo je za mene bilo nezaboravno iskustvo i žao mi je što ne ću i dogodine ići u ovu školu. Nedostajat će mi profesori, škola i prijatelji iz razreda.

Bartul Marunić, 8. a

8

Od razreda do razreda - Od prve do zadnje klupe

Razgovor s braniteljima, članovi-ma Udruge dragovoljaca i invalida Domovinskog rata, Podružnica gra-da Zagreba obavili smo 18. svibnja 2011. nakon održanog predavanja s temom „Zagreb u Domovinskom ratu“. Kako je razgovor trajao dugo prilikom čega su se sugovornici često međusobno nadopunjavali odlučili smo vam ga prenijeti u potpunosti.

Kako ste se osjećali pri odlasku u rat?

Strah je postojao, ali ne toliko za same branitelje koliko za članove obitelji. Veliko je opterećenje kada se mora razmišljati o tome kako zbri-nuti obitelj, često je na pameti bila misao o putovnici koja uvijek mora biti pri ruci kako bi se obitelj smje-stila i van granica Hrvatske. Strah od samog rata postoji ukoliko čovjek nije školovan, obučen za rat. Svi bra-nitelji su uglavnom odslužili vojni rok u JNA tako da su imali neki po-jam o oružju, pucanju pa je i taj strah bio manji. U tim početnim trenuci-ma razmišljalo se i o tome kako se mora ići u rat da se pokušaju smiriti strasti, da se izbjegne veliki sukob i da se spasi barem jedan ljudski život.

Na koje ste sve bojišnice išli?Zagreb je formirao 11 brigada, a

svaka brigada ima od 1500 do 2000 ljudi. Sve su te brigade, nakon što su na rijeci Kupi obranile Zagreb, kre-nule u obranu cijele Hrvatske, od Vukovara, preko zapadne Slavonije, Korduna, Banije, Like, Dalmacije sve do Konavala. Tako su branitelji, „zahvaljujući“ ratu upoznali cijelu Hrvatsku i saznali za mnoga mjesta za koja prije nisu ni znali da postoje.

Kakav je osjećaj biti na bojišnici i ratovati? Jeste li se kada uplašili?

Nije to nimalo ugodan osjećaj i jako ga je teško opisati. To se jedno-stavno treba doživjeti. Granate pada-ju na sve strane, snajperski meci fi-juču oko glave, bruje tenkovi, avioni, sve su to neprirodne situacije na koje čovjek nije naviknut. Mnogi nisu poznavali teren na koji su dovedeni. Svaki šum predstavljao je opasnost od pogibije. Prijatelj se izgubi u djeli-ću sekunde. To su veliki stresovi koje mnogi nisu izdržali pa su „prolupali“ i poslani kućama. Sve te grozne osje-ćaje u tim trenutcima potisneš i ideš

RAZGOVOR S BRANITELJIMA dalje, ali oni se nakon nekog vreme-na vraćaju. Tu je jako važna podrška obitelji da se stanje vrati u normalu, ali i tada nisi siguran da je sve prošlo, jer kad misliš da je sve gotovo, „stre-sne“ te. Svi su bili uplašeni jer vojska nije bila njihovo zanimanje, nisu bili obučeni za rat, nego su u najkraćem mogućem roku od liječnika, profeso-ra, tvorničkog radnika postali vojni-ci. Često su znali pitati jedni druge što učiniti kad negdje netko na njih zapuca. Odgovor bi bio: „Zatvori oči i pucaj.“

Je li postojao problem u discipli-ni za vrijeme rata?

Taj problem je postojao, jer na početku nije stvoren sustav koji bi se morao brinuti o disciplini, nije po-stojala vojna policija koja bi trebala sankcionirati neposluh. Neki nisu brinuli o svome ponašanju izvan bojišnice, tako se znalo događati da vojnik koji bi došao kući na odmor uđe u tramvaj s automatskom puš-kom što je nedopustivo. No, u sa-mom Zagrebu je najranije formirana vojna policija pa je tih problema bilo sve manje, ali nažalost za vrijeme vojno-redarstvenih akcija postojao je problem ubijanja civila te uni-štavanja imovine, tzv. kokošarenje. Valja naglasiti da se npr. za vrijeme vojno-redarstvene akcije „Oluja“ nije događalo ništa, ali je problem posto-jao nakon operacije. Vojska nakon akcije odlazi i taj prostor predaje civilnim vlastima. Civilna policija mora raditi na tome da se organizira normalan život, a tu je na pojedinim područjima napravljen propust.

U kojim ste vojno-redarstvenim akcijama sudjelovali?

Osijek - Paulin Dvor, Popovo polje - Dubrovnik, Orašje, Bosanski Brod, Maslenica i Oluja.

Koliko je to sve fizički i psihički zahtjevno?

Bilo je to strašno za izdržati. S obzirom na mladost i fizičku snagu nije bilo toliko fizički teško. Moglo se ne spavati tri dana i tri noći, a onda kad te uhvati san negdje zaspeš. Čim utoneš u san rukne granata, razbudiš se i više ne možeš zaspati. Adrenalin i iskustvo tjeraju naprijed. Psihički je bilo izuzetno teško i svi danas nose neke posljedice, npr. neki se i dan danas zatresu kad u podne pukne Grički top.

Koji je dio Hrvatske bilo najteže obraniti?

Teško je bilo sačuvati svaki dio Hrvatske, ali najteže Vukovar zbog omjera snaga. Tu se izuzetno mali broj branitelja suprotstavio ogro-mnoj sili JNA.

Koji vam je bio najsretniji i naj-tužniji trenutak u ratu?

Uvijek je najtužnije kada netko od prijatelja nastrada a najsretniji trenutak je priznanje suverene Re-publike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Toga dana potrošeno je toli-ko puno municije koja je ispaljena u zrak od radosti i veselja da se moglo s njom izvesti i neku manju vojnu akciju. Osim toga, najsretniji trenu-tak je bio dobivanje kuhanoga gulaša nakon 4 dana u okruženju.

Mislite li da je nacionalna svijest nedovoljno razvijena u Republici Hrvatskoj?

Oni koji su ratovali ili na bilo koji način sudjelovali u ratu imaju razvijenu nacionalnu svijest. U po-sljednjih 20 godina rat se prebrzo zaboravlja. Najbolji primjer ,,domo-ljublja’’ bio je u Jugoslaviji, kada su svi morali za državne praznike iz-vjesiti državnu zastavu. Danas toga, na žalost, u Hrvatskoj nema, ljudi su izgubili taj osjećaj. Mladi ljudi i ne znaju kako je nastala naša država, da je za nju poginulo 15000 ljudi. Kod mladih treba razvijati osjećaj da žive u svojoj državi koju im nitko nije da-rovao nego se ona stvarala teškom mukom. O svemu tome se u škola-ma premalo uči. Također je važno znati da se politika nikako ne smije miješati s domoljubljem. Nekog poli-tičara možemo cijeniti ili ne cijeniti, kritizirati ili hvaliti, birati ga ili ne, ali domovinu treba uvijek cijeniti i imati na prvom mjestu.

Što mislite o slušanju “cajki”?Društvo treba stvarati klimu,

ozračje da se neke stvari promijene. Treba raditi na domoljublju pa će se onda oni koji slušaju „cajke“ zapitati što to slušaju. Inače, demokratsko je pravo svakoga da sluša ono što hoće i to mu ne smijemo zabraniti jer onda ne možeš reći da si demokratičan, ali treba stvarati svijest o radu, moralu, poštenju i domoljublju.

Što mislite o presudi hrvatskim generalima i o tezi “udruženog zlo-činačkog pothvata”?

9

Nakon svakog rata postoje me-đunarodni sudovi koji sude za ratna zlodjela, ali u ovom slučaju vraćamo se na sferu politike. Nekima u među-narodnoj zajednici još ni dan danas nije drago to što je Hrvatska samo-stalna država. Ni Ante Gotovina ni Mladen Markač nikada nisu naređi-vali nikakva zlodjela, ali samo zbog nediscipline za vrijeme akcija i par “budala” generali su kažnjeni.

Koja ste odličja dobili ili vam je najveće odličje to što ste služili Hr-vatskom narodu kada mu je bilo najpotrebnije?

Najveće odličje je služenje Hrvat-skom narodu kada mu je bilo najte-že. I ovdje je vladala nepravda pa su mnogi dobili činove koje nisu ničime zaslužili.

Što mislite o današnjem politi-čkom stanju RH?

Da se Hrvatska vojska 1991. go-dine stvarala na približno sličan na-čin kako se politički vodi Republika Hrvatska u zadnjih 15 godina, ne bi imali ništa. Politiku ne smijemo mi-ješati s domovinom. Politika se mije-nja na izborima i treba stvoriti sustav da se izađe na izbore i da se stvori demokratska vlast, a ne da 400000 ljudi odlučuje o sudbini države jer na izbore izađe nekih 50 % birača.

Nama se jako svidio ovaj razgovor, jer smo imali priliku čuti neka nova saznanja o Domovinskom ratu, a sve je bilo popraćeno šalama i dodatnim istinitim pričama.

Ilija Lovrić i Bartul Marunić, 8. a

Kao kruna svih ovogodišnjih ak-tivnosti, a bile su doista brojne, bila je svakako završna priredba u čast 50. obljetnice OŠ Ivana Gundulića koja je održana u Zagrebačkom kazalištu lutaka 27. svibnja 2011. godine.

Životopisan program popratila je mnogobrojna publika, tj. mnoštvo bivših i sadašnjih djelatnika škole, učenika i roditelja OŠ Ivana Gun-dulića. Priredba je počela himnom i prekrasnim uvodnim govorom naše drage ravnateljice gosp. Višnje Reljić. Nakon ravnateljice govor je održao i naš dragi entuzijast, uvijek za šalu spreman prof. Jerolimov. Zahvalju-jući njemu i njegovom požrtvovnom radu, ova je godina doista obilovala silnim događajima, ali i rezultati-ma. Kroz svoje izlaganje vratio nas je malo i u prošlost pa smo nekim kronološkim redom saznali mnogo zanimljivosti vezanih uz život i rad naše škole.

Imala je škola, kao i sve u životu, i svoje uspone i padove, ali jedno je sigurno, uvijek je prednjačila napred-nijim radom i programom te vrhun-skim rezultatima. Mislim da se svi, koji su bili sudionici života i djelova-nja ove škole, mogu s pravom ponosi-ti. Profesora smo ispratili gromogla-snim pljeskom. Nakon toga nam je gosp. ravnateljica Višnja Reljić pred-stavila počasne goste iz Mađarske, tj. ravnateljicu škole iz Debrecena i nji-hove učenike. To je već višegodišnja suradnja na obostrano zadovoljstvo s obzirom da u našoj školi postoji i mađarski razred.

Nakon toga nam je ponovno za-pjevao veliki zbor pjesmu Ptići Gun-dulići pod vodstvom prof. Ljiljane Paraman. Uslijedila je plesna grupa koja je izvela dubrovački ples Linđo pod vodstvom učiteljice Sanje Karl. U izvedbi male dramske grupe pod vodstvom učiteljica Henriete Herja-vec Rubčić i Jasminke Butorac po-gledali smo „Dubrovačku kartolinu“. Slijedile su plesna grupa koja je izvela menuet, Bartol Božić u ulozi Ivana Gundulića s monologom „O lijepa, o draga....“, glumica Barbara Nola sa stihovima iz Dubravke, mali zbor s pjesmom „Val“ voditeljice Sanele Škevin i Anite Letice, dramska gru-pa viših razreda pod vodstvom prof. Zorana Čorkala s predstavom „Na novu plovidbu“, mali zbor s pjesmom „Evo san ti doša“ i „Lepi ti je Zagreb grad“, plesna grupa sa šestinskim ki-šobranima, recitatori nižih razreda sa Šenoinom pjesmom „Zagrebu“ i mali

PROSLAVA OBLJETNICE ŠKOLE zbor s pjesmom „Matematika“, Lau-ra Starčić s monologom „I to je naša škola“ te je na samome kraju progra-ma veliki zbor izveo ni manje ni više već našu „Školsku himnu“.

Povodom 50. obljetnice naša škola se može pohvaliti i vlastitom himnom kako joj i priliči. Na tek-stu himne možemo zahvaliti našem dragom bivšem profesoru likovne kulture Damiru Aljinoviću dok za aranžman i glazbu zahvalni smo prof. Ljiljani Paraman. Voditelji i njihovi učenici su se doista potrudili i pri-redili su nam događaj za pamćenje. Sve je bilo vrlo domišljato, kreativno i vrlo veselo, pogotovo scenografi-ja, tj. kocke koje su na svakoj svojoj stranici imale naslikane pojedine di-jelove nekog motiva koji je s ostalim kockama činio sliku, tj. pozadinu za odgovarajuću izvedbu.

Cijela je priredba bila posvećena Ivana Gundulića, ali i svima onima koji su doprinijeli životu i radu naše škole. Za mene je, nažalost, ova pri-redba ujedno i oproštajna jer njome završava moje osnovnoškolsko obra-zovanje. Moje emocije su podijeljene, čas sam sretna, čas sam tužna. Voljela bih još neko vrijeme provesti tu gdje me vežu najljepše uspomene. U sva-kom slučaju te će prekrasne uspome-ne zauvijek biti sa mnom.

Dorotea Šušak, 8. a

10

Sigurna sam da nakon ove ski-jaške sezone nema čovjeka koji prati skijanje, a da nije čuo za naš skijaški ponos, Ivicu Kostelića. Imali smo pri-vilegij upoznati ga osobno na jednom skupu u Hrvatskom školskom muzeju, i evo što sam saznala o njemu:

Mislite li da je ovo vrhunac vaše karijere ili mislite da iduće godine možete postići još bolji rezultat?

Mislim da se teško može postići ovo što sam postigao ove godine jer u poretku, s obzirom na veliku pred-nost u bodovima i dva mala kristalna globusa, teško da se to može ponovi-ti, ali može se napraviti nešto slično.

Koliko Vam je važno da Vas Jani-ca gleda na natjecanjima?

Jako mi je važno jer sam navikao da budemo skupa, ona je gledala sva moja natjecanja i ja sam gledao sva njena, od malih nogu se međusobno bodrimo i pružamo podršku.

Pamtite li školu kao nešto dobro ili kao nešto loše?

Pa ne mogu se složiti s tvrdnjom „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“, ali zasigurno je za mene to bilo lijepo razdoblje koje ću kao takvo i pamtiti.

Što Vam prvo padne na pamet kada pomislite na školu?

Knjige, ali ne u lošem smislu jer se i sada često susrećem s njima studira-jući povijest, ali i u slobodno vrijeme. U početku su mi bile odbojne i nisam ih baš volio, pogotovo lektire, ali s vremenom sam se počeo zaljubljivati u njih i sve su me više zanimale.

Kakav ste bili đak?Bio sam odličan đak, osim u

5-om i 6-om razredu, tada sam bio vrlo dobar.

Postoji li neko zanimanje o kojem ste razmišljali, a da nije vezano uz skijanje i da nije vezano uz povijest? Dakle, postoji li nešto treće?

Ima, malo je neobično, ali htio sam biti traper, čovjek koji živi u divljini, lovi i hrani se divljim živo-tinjama.

Znamo da Vaš otac igra veliku ulogu u Vašem životu, kao trener i kao tata. Možete li nam reći koji je najvažniji savjet koji Vam je tata dao, nešto što i danas pamtite?

Znam da će ovo zvučati smiješno, i meni je bilo smiješno, jednom kada sam ga pitao ‘Tata, što je najteže u ži-votu?’ on mi je odgovorio ‘Sine, naj-teže je impresionirati svoju ženu!’. To je nešto što sam zbilja zapamtio.

Možete li se sjetiti neke uspomene iz školskih dana koja Vas i sada na-smije ili rastuži?

U osnovnoj školi učenici koji su bolje pjevali morali su ići na školski zbor, a kako sam ja primijetio da su u tom zboru samo curice, namjer-no sam ‘falšao’ u pjevanju da ne bih morao ići na zbor. To mi je ostalo u sjećanju.

Koja Vam je najdraža skijaška disciplina?

Svaka disciplina ima svoje čari, ne mogu se odlučiti koja mi je najdraža.

Koja Vam je staza bila najteža ove sezone?

Meni se uvijek čini kao da je naj-teža staza u Kitzbühelu, to je staza sa velikim skokovima, čak je i malo opasna.

Koji Vam je najdraži bend?Rolling Stones i The CribsJeste li ikada bili u situaciji u ko-

joj ste poželjeli odustati od skijanja?Ne, nikada. Bilo je teških trenuta-

ka, naravno, ali nikada nisam pomi-šljao na odustajanje.

Znači da je upornost jedna od Vaših vrlina?

Tako je. Mislim da za postizanje dobrog rezultata čak i ne treba biti nešto posebno nadaren, samo treba bili jako uporan.

Tko Vam je najveći kritičar?Sam sebi sam najveći kritičar i mi-

slim da je to najpoštenije i najiskrenije.Lara Horvat, 8. b

RAZGOVOR S IVICOM KOSTELIĆEMJeste li ikada čuli kako je netko

“skinuo” ritam neke pjesme ili proi-zvodio super ritmove samo pomoću usana? U ovom članku predstavljam upravo tu tehniku, zvanu Beatbox.

Beatbox je stvaranje glazbe pomo-ću ustiju. Poanta je stvoriti zvuk što sličniji onom koji proizvodi neki in-strument, ili “skinuti” ritam neke pje-sme. Umješnost umjetnika beatboxa odlikuje se stvaranjem što većeg spektra zvukova da bi što više sličilo pjesmi. Beatbox se pretežno koristi u hip-hop kulturi. Na beatboxu su neki pioniri repa počeli repati. Bea-tbox je oblik vokalnih udaraljki koji prije svega uključuje umjetničku proizvodnju bubnja, ritma i glazbe-ne zvukove pomoću usana, jezika i glasa. Također može biti uključeno pjevanje te instrumenti, uglavnom puhački. Beatbox je danas spojen s hip-hop kulturom, što je jedan od “elemenata”, iako to nije ograničeno samo na tu glazbu.

Dva primjera vokalne imitaci-je zvukova udaraljki su Bol, koji je nastao u Indiji prije nekoliko tisuća godina, i kineski Kouji, tip vokal-ne izvođačke umjetnosti. One ima-ju male veze s hip-hopom i nemaju izravne veze s modernim istočnim hip-hopom. Drugi vokal oponaša stilove koji su možda imali utjecaj na razvoj hip-hop, iako je ova ideja teško dokaziva. Beatbox ima izvorne korijene iz jazz glazbe, tradicionalne škotske glazbe, bluesa i ostalih afrič-kih, američkih i europskih glazbenih tradicija i nastao je negdje početkom XX. stoljeća. Dodatni utjecaji mogu sadržavati oblike afričke tradicio-nalne glazbe, u kojoj izvođači kori-ste tijelo (npr. pljeskanje ili udaranje nogama u pod) kao udaraljke i pro-izvode zvukove ustima tako da dišu glasno unutra i van i to je tehnika koja se također koristi u beat-boxu danas. U XXI. stoljeću počela su se organizirati natjecanja u beatboxu, pa tako postoji Red Bull natjecanje u beatboxu, Svjetsko natjecanje u be-at-boxu, Američko natjecanje u bea-tboxu i tako dalje. Neki od poznatih beat-boxera su: Greg Pattillo (svira s flautom), Yuri Lane (svira s usnom harmonikom), ZeDe, Felix Zenger, Nathan “Flutebox” Lee (također s fla-utom), Bellatrix (ženska svjetska pr-vakinja), Joel Turner i mnogi drugi.(Podaci su preuzeti s Interneta.)

Karla Kostadinovski, 8. b

BEATBOX

11

Brojimo tjedne do kraja školske godine. Iako s nestrpljenjem čekamo ljeto, ove godine ipak ne želimo da sve što prije prođe. Ipak su ovo po-sljednji dani u osnovnoj školi. Iako će mi nedostajati osnovna škola, lagala bih kad bih rekla da mi nije već navrh glave i da ne želim promjenu. Iako je to moja mala, poznata i sigurna sre-dina na neki mi je način postala tije-sna i imam osjećaj da ne iskorištavam u potpunosti svoje mogućnosti.

Jako sam neodlučna u vezi toga čime se želim baviti. Život je prekra-tak za sve što želim napraviti, vidjeti, naučiti. Puno ne toga zanima, puno stvari koje su međusobno nevezane i pripadaju različitim područjima. Moj tata kaže kad te sve zanima da te u stvari ne zanima ništa, no ja se s time ne slažem. Već sam se susrela s takvim problemom. Išla sam na na-tjecanja iz šest različitih predmeta i na kraju ni iz jednoga nisam postigla do-bar rezultat. Nadam se da mi se neće tako dogoditi u budućem životu.

Uskoro će svatko otići na svoju stranu. Pred nama je važna odluka koja u velikoj mjeri može odrediti naš daljnji život. Ja imam dobre ocje-ne i ne bih trebala imati problema s upisima, no danas ništa nije sigurno. Prošle su godine neki učenici u nekim „elitnim“ gimnazijama ostali neupi-sani iako su imali maksimalan broj bodova. Činjenica je da ima previše odlikaša i da se kriteriji ocjenjivanja razlikuju od škole do škole. Smatram da bi najpravednije bilo da se uvedu prijemni ispiti za srednje škole koji bi bili jednaki za sve škole i koji bi obu-hvaćali gradivo predmeta koji su važ-ni za nastavak školovanja. Smatram de je glupo da se učenik s četvorkom iz matematike ne može upisati u je-zičnu gimnaziju ili da se učenik s če-tvorkom iz hrvatskoga jezika ne može upisati u matematičku gimnaziju. Na-ravno da svatko mora biti pismen i da mora znati računati, ali i učenik s če-tvorkom bi to trebao znati.

Ovo je vrlo stresno razdoblje za učenike, osobito za one s lošijim ocjenama. Oni u zadnji čas pokuša-vaju popraviti stvar. Ja ih cijelo vri-jeme bodrim i govorim im da mogu biti što žele, ali iskreno nisam ni sama sigurna u to. Za upis u srednju školu važne su ocjene iz sedmog i osmog razreda, a nitko o tome ne govori sve do samog kraja kada je za mnoge već kasno. Ja mislim da bi se o upi-su u srednje škole trebalo govoriti na početku sedmoga razreda. Od nas

NA RASKRIŽJU se očekuje da već u osmom razredu znamo što u životu želimo biti i čime se želimo baviti. Ja ne znam kao ni većina učenika. Za sada znam da ću upisati XV. gimnaziju, a kasnije, tko zna. Na sreću imam vrlo razumne roditelje koji su uvijek uz mene i koji će me podržati u svemu. U životu svemu treba pristupiti s pozitivnim stavom i strah od nepoznatog zami-jeniti znatiželjom. Vjerujem da ako se potrudim, mogu biti sve što želim.

Jurja Bratko, 8. a

Za nekoliko ću mjeseci završiti osnovnu školu. Isto ću tako uskoro morati odlučiti koju ću srednju školu upisati. To je vrlo važna odluka jer o toj odluci ovisi što ću raditi u životu. Prošle je godine bilo puno učenika s odličnim uspjehom pa se sada još trebam potruditi zaslužiti odlične ocjene kako bih upisao željenu školu.

Postoje mnoge srednje škole pa je doista teško odlučiti. Roditelji i prija-telji me ispituju koju ću srednju školu odabrati, a ja još ne znam. Siguran sam da će to biti jedna od mnogih za-grebačkih gimnazija, ali nisam sigu-ran koja. U gimnaziju ću ići jer sam siguran da ću poslije srednje škole ići na fakultet. Na taj način dobivam još četiri godine za razmišljanje. Volio bih da moj budući razred bude ba-rem upola dobar kao ovaj sadašnji. Nadam se da će i profesori biti slični sadašnjima jer je većina mojih pro-fesora vrlo dobra koji su me dobro učili i dali mi dobre temelje za daljnje obrazovanje. Želim upisati gimnaziju koja neće biti preteška, ali ni prelaga-na. Volio bih da mi profesori budu podrška i uvijek spremni pomoći kako bih što bolje učio.

Još imam malo vremena za odluku i mislim da ću uspjeti dobro odlučiti. Uskoro ću odlučiti na koju ću stranu s ovog velikog životnog raskrižja.

Bartol Božić, 8. b

Teško mi je i pri samoj pomisli na rastanak sa svojim prijateljima i pro-fesorima. Koliko god obećavali jedni drugima da se nećemo zaboraviti, ja znam da hoćemo. I onda ćemo jed-noga dana proći kraj starog prijatelja i nećemo ga prepoznati. I to je ono čega se bojim.

NA RASKRIŽJU

NA RASKRIŽJU

Znam da će uspomene jedno-ga dana izblijedjeti, da će se stvari koje smo čuvali za uspomenu izgu-biti i samo kroz maglu ćemo se sje-ćati škole. A ipak, ja se nadam da će moji prijatelji, kada vide moje ime u novinama ili na televiziji, reći svojoj djeci: „Eto, vidiš, s njome sam ja išao u osnovnu školu i ona je već tada sa-njala o tome da postane novinarka.“ Nadam se da ću jednoga dana imati priliku otvoriti oči djeci diljem svije-ta, da ću ih moći uvjeriti u to da su lijepi i posebni i da moraju vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, da mo-raju vjerovati i slijediti svoje snove, da nauče voljeti i cijeniti ljude i naj-važnije od svega da shvate da je život najljepši dar koji mogu dobiti i dati. Eto, zato ja želim biti novinarka! Že-lim pisati članke koji će promijeniti svijet. Želim napisati možda i po-koju knjigu o svom životnom putu, ali najviše od svega želim biti poput svog oca. Već sam mu i sada vrlo slična, ali želim biti uspješna kao on, uporna kao on, obrazovana kao on, informirana kao on i zainteresirana kao on, ali tko zna, možda se i moje mišljenje promijeni s vremenom. Sve u svemu, moj sljedeći korak je upi-sati se u IV. gimnaziju, a onda ću za četiri godine detaljnije razmišljati kamo dalje. No, najprije moram neke stvari riješiti sama sa sobom. Moram naučiti puštati ljude da odu jer ću tako napraviti mjesta za one koji će doći. Ukratko, najteže mi pada ra-stanak. Ne znam kakvi će me učenici dočekati u srednjoj školi, a najviše me strah toga što ne znam kakva ću ja biti, kakva će moja razmišljanja biti, kakvi će biti moji odnosi prema drugima, bojim se sebe. Jer eto, već od prošlog ljeta sam se strašno pro-mijenila. I sada kada je profesor spo-menuo da nam je ovo zadnja školska zadaća, to me još više rastužilo i pod-sjetilo na to kako se bliži kraj.

‘’Vjerujem da se sve događa s ra-zlogom. Ljudi se mijenjaju da se na-učimo rastati. Stvari krenu po zlu da bi ih naučili cijeniti kada su dobre. Vjerujemo sve manje da bi na kraju vjerovali sami sebi. I ponekad, dobre stvari budu uništene da bi se one bo-lje mogle ostvariti.’’ Eto, to je jedan citat slavne Marilyn Monroe u koji se trudim vjerovati. Zbilja se trudim i nadam se da je istina. Iskreno neko-liko puta se i pokazao istinitim. Ali se nadam da će ovaj tužni rastanak biti početak nečeg novog i prekrasnog.

Lara Horvat, 8. b

12

Knjiga Ephraima Kishona ‘’Kod kuće je najgore’’ ima 34 poglavlja i sva su vrlo zanimljiva i duhovi-ta. Od svih poglavlja ovdje predstavljam samo ona koja su se meni osobno najviše svidjela.

1. poglavlje zove se „Na sliku i priliku“Autoru se rodio sin. Kad je dolazio prvi puta u

posjet ženi i sinu doktor mu je rekao da dođe sam. Ali ipak, on je poveo sve žive i nežive koje je na-šao u blizini. Kad su došli u rodilište na hodniku su zatekli neko novorođenče kako leži u kolicima. Odmah su mu prišli i počeli raspravljati na koga je nalik. Nakon par minuta došla je sestra i rekla im da to uopće nije autorovo dijete.

Ovaj mi je odlomak duhovit zato što je rodbina prije toga raspravljala kome je dijete najviše nalik. Potom im je sestra dala do znanja da to dijete nije uopće u rodu ni s kime od njih.

13. poglavlje : „Šuti i plivaj“U nekom bazenu otac je učio sina Amira plivati.

Uporno ga je uvjeravao da mu se u bazenu ništa ne može dogoditi. Pokušavao ga je nagovoriti na sve moguće načine kao što su ucjene, bezuspješni raz-govor s čuvarom… Na kraju je rekao sinu da uđe u vodu ili večeras nema gledanja televizije. Ovaj je i dalje samo stajao kraj bazena i plakao. Otac mu je i dalje, zaboravivši na prijetnju, pokazivao kako je to jednostavno. Mašeš rukama i broji jedan, dva, tri. Kad je shvatio da od toga nema koristi uzeo je sina i držeći ga iznad vode govorio mu neka maše rukama. Na kraju je neki čovjek doviknuo ocu da pusti dijete na miru. Autor je ostavio dijete na su-home i elegantnim skokom pokušao pokazati svom sinu na koji sa način to radi. Nije uspio i počeo se utapati. Čuvar koji ga je spasio na kraju je rekao – kako takav čovjek može naučiti dijete plivati kad to ni sam ne zna.

Ovaj mi je ulomak duhovit jer je čuvar odmagao autoru. Uobičajeno je da djelatnici neke ustanove pomognu roditeljima kod uvjeravanja djece. Čuvar je sasvim suprotno djelovao. U ovom ulomku ta-kođer mi je duhovito što je pisac uvjeravao sina da se nemoguće ovdje utopiti. Na kraju se sam utopio.

28. poglavlje: ‘’Ulijepi bližnjega svoga’’Djeca su dobila novu zabavu. Album s tekstom

i vrećice sa sličicama, koje se lijepe u album. Pisac zaključuje da izdavači zarade ogroman novac pro-dajući sličice u paketićima. Da bi popunili album, potrebno je skupiti hrpu sličica, od kojih su većina njih duplih. Ta hrpa duplih sličica razvija kod djece duh razmjene, ali istovremeno košta puno džepar-ca i roditeljskih prihoda. Neka djeca počnu i krasti od roditelja. Uplašeni roditelji sazovu sastanak, že-leći riješiti problem sličica. Prihvaćen je prijedlog da se djecu zatrpa sličicama, pa će im one ubrzo dosaditi. Međutim, djecu nisu uspjeli zbuniti. Oni sa još većim žarom trpaju i spremaju nove sličice, tako da sve više liče na hrčke. Pisac, Amirov otac, umoran od albuma ‘’Čuda svijeta’’, doživi novi šok. Izašao je novi album: ‘’Svijet sporta’’.

Ovaj mi je odlomak bio posebno duhovit. Pisac se toliko namučio da bi se riješio te dječje opsesije za ‘’Čudima svijeta’’ te na kraju izađe u prodaju novi album ‘’Svijet sporta’’.

Knjiga je izvrsna. Obični događaji jedne obitelji opisani su s mnogo humora. Preporučujem onima koji se do sada nisu susretali s ovom knjigom da je pročitaju. Možda će vas koštati malo vremena, ali garantiram vam da će te se zabaviti.

Zvonimir Antolović, 8. b

Moglo bi se reći da nisam baš ljubiteljica čita-nja, ali volim tu i tamo pročitati dobru knjigu. Na prijedlog svoje sestre odlučila sam pročitati knjigu „Posljedni dani stare kuće“, hrvatske književnice Nade Iveljić. Knjiga opisuje jedno razdoblje života dječaka Viktora i njegove obitelji. Viktor zajedno sa mamom, tatom i djedom živi u Zagrebu u jed-noj staroj zgradi. Zgrada je prodana i planira se srušiti te na tom mjestu izgraditi trgovački centar te se zato svi stanari moraju iseliti. Tada Viktor po-činje opisivati posljedne dane provedene u svom domu. Govori o zgodama koje doživljava zajedno sa svojim djedom dok spremaju stvari za selidbu. Na tavanu pronalazi razne stare stvari koje su bile zaboravljene, a svaka od tih stvari nosi zanimljivu priču koju Viktor sa veseljem i znatiželjom slu-ša. Isto tako Viktor opisuje živote stanara te stare zgrade, slavnog slikara, gatare, klauna i liječnika. Svaki od tih likova i dio u kojem Viktor opisuje njihov život, čini zasebnu priču. Vrlo važan lik u romanu je Viktorov djed. On kroz cijelu priču pra-ti Viktora, prepričava mu zgode koje je proživio u toj zgradi, kako je upoznao njegovu baku, svog najboljeg prijatelja te ga istovremeno tješi zbog gubitka zgrade govoreći mu da ništa ne nestaje bez traga te da sve uvijek ostaje u njihovim srci-ma i sjećanjima. Knjiga je vrlo lagana za pročitati, prožeta humorom i ko stvorena za čitanje preko praznika kada se svi samo žele opustiti i nasmijati. Mislim da knjiga nije samo za mlađu djecu nego bi ju mogli čitati i stariji jer se kroz cijelo djelo proteže jedna vrlo važna misao: ako izgubimo ne-što važno, bila to osoba ili predmet, to nikada neće zauvijek nestati. Uvijek će živjeti u našim srcima i nikada neće biti zaboravljeno.

Paula Rajković, 8. b

13

UČENICI PUTOPISCI

Dana 9. travnja 2011. osmaši i sedmaši OŠ Ivana Gun-dulića krenuli su na petodnevno putovanje u Rim. Trebali smo krenuti u 22 sata, ali zbog par učenika koji su kasni-li nismo. Cijelu noć smo se vozili prema našem prvom odredištu – Loretu. U Loretu smo posjetili baziliku Svete kuće ispred koje se nalazi papa Siksto V. koji je hrvatskog podrijetla i koji je imao velikog utjecaja na razvoj Loreta. Nakon Loreta krećemo prema Orvietu. U Orvietu smo posjetili gotičku katedralu koja oduzima dah. Poslije slo-bodnog vremena u Orvietu svi smo jedva čekali stići u hotel i smjestiti se u sobe što smo nakon još tri sata vo-žnje i napravili. Naš hotel se zvao Domus Croata, tj. Dom hrvatskih hodočasnika „Blaženi Ivan Merz“. Tu smo noć otišli rano spavati jer smo bili iscrpljeni od putovanja.

Sljedeće jutro smo u 8 sati morali biti u busu kako bi-smo izbjegli gužvu u Katakombama, pretkršćanskom gro-blju. Prije Vatikana u kojem smo morali biti u 12 sati kako bismo vidjeli Papu posjetili smo još baziliku sv. Petra izvan zidina Rima. U 12 sati bili smo u Vatikanu i čekali Papu da izađe na prozor i da nam podari blagoslov. Nakon što smo se na Trgu svetog Petra oprostili s Papom nastavili smo razgledavati Vatikan. Posjetili smo najveću crkvu na svije-

tu baziliku sv. Petra. Tko je htio, a naravno svi smo htjeli, imao je slobodno vrijeme da se popne na kupolu sv. Pe-tra odakle se prostire pogled na cijeli Vatikan i dio Rima. Kad smo se svi spustili s kupole, otišli smo u Rim posjetiti Panteon, a zatim smo otišli do hrvatske crkve, crkve sv. Je-ronima. U crkvi smo mogli odslušati misu na hrvatskom jeziku, ali većina učenika nije, već je ostala vani na trgu ispred crkve. Oko 20 sati stigli smo u hotel, večerali te kre-nuli u sobe kad su nas profesori zaustavili i „preusmjerili“ u kapelicu da slušamo predavanje o dr. Ivanu Merzu.

Treći dan smo posjetili Monte Casino, Vezuv te Pom-peje i zato smo već u 6 sati bili na nogama. Nakon Mon-te Casina vozili smo se prema Napulju odnosno Vezuvu. Bilo je teško popeti se na Vezuv jer vam ide prašina u lice, ali kada dođete na vrh i kad vam pukne pogled na Napulj i na more, zaboravite na sitnice. Ponovo smo se vratili u bus i krenuli prema Pompejima, drevnom gradu koji je zakopala lava iz Vezuva. U Pompejima je bilo odlično. Vi-djeli smo puno zanimljivih kuća, ulica, dvorišta.

Četvrtog smo dana vidjeli stvarno puno prelijepih građevina, crkava, trgova. Više se ne sjećam kojim smo redoslijedom posjetili sljedeća turistička odredišta: Late-ransku baziliku, Koloseum, Forum Romanum, crkvu sve-tog Ignacija, Fontanu di Trevi, Venecijanski trg, Trajanov stup, Oltar domovine, Španjolske stube i dr. Tog smo dana ručali u najvećem McDonald’su u Europi gdje se naši pro-fesori nisu baš snašli. Vratili smo se u dom na večeru, a onda smo se malo zabavljali u sobama, ali i tomu je do-šao brzo kraj kad je došao profesor Saša Koren koji nas je „uputio“ na spavanje.

Došao je i posljednji dan u Rimu, posljednji doručak u Hrvatskom domu koji nam je već prirastao srcima i nama osmašima posljednji izlet u inozemstvo s našom školom. Pri odlasku iz hotela potpisali smo se u knjigu dojmova u kojoj smo vidjeli svoje potpise od prije dvije godine. Na-kon par sati vožnje stigli smo u Pisu i vidjeli čuveni kosi toranj. U Zagreb smo stigli oko 12 sati navečer.

Ana Martinović, 8. a

14

glazba, film, kazglište ...

Dan 28. siječnja, 2011. bio je jedan od najiščekivanijih dana (ili možda bo-lje rečeno noći) za sve one koji uživaju posjećivati muzeje nazvan Noć muzeja. To je noć u kojoj su ulazi u sve muzeje besplatno, a to traje od 18 do 1 sat uju-tro. Našla sam se s par prijatelja i ubrzo smo se dogovorili da ćemo prvo po-sjetiti Muzej suvremene umjetnosti. Došli smo do Glavnog kolodvora, sjeli na autobus i krenuli prema Novom Zagrebu. U MSU-u smo gledali film o Johnu Lennonu, članu legendarnih Beatlesa, razgledavali smo nove izloške kao što su fotografije iz predstava izvedenih u Zagrebačkom kazalištu mladih nazvane «Na rubu scene/ZKM». Nakon dugotrajnog obilaska, krenuli smo natrag u centar Zagreba i otišli do Muzeja za umjetnost i obrt gdje smo vidjeli dosta zanimljivih slika i novu izložbu «Umjetnost između dva rata». Nakon Muzeja za umjetnost i obrt, došli smo do Arheološkog muzeja gdje smo se načekali da uđemo. Pričekali smo neko vrijeme i ušli smo unutra te smo razgledali pretpo-vijesni, egipatski i antički svijet. Dojmila me se virtualna izložba «Rimski grad Andautonija». Posjetili smo i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, dom Bašćanske ploče, gdje smo pogledali stalnu postavu «Strossmayerove galerije starih majstora». Zadnje odredište bio nam je Hrvatski prirodoslovni muzej. Iako nam je trebalo malo više vremena da dođemo do Gornjeg grada, uživali smo u čarima Prirodoslovnog muzeja. Promatrali smo stalni zoološki postav i izložbe: «Letači velikog neba», »Muzej - peta dimenzija znanosti», «Carstvo minerala», «Očaravajući svijet pauka i škorpiona», dok je na prvom katu mu-zeja bio «Baltazargrad», gdje ste se mogli fotografirati s prof. Baltazarom. Na-kon dugotrajnog razgledavanja, došlo je jedanaest sati navečer pa smo polako svi krenuli doma. Sve u svemu, Noć muzeja ove mi se godine jako svidjela, a posebice Muzej suvremene umjetnosti i film o Lennonu.

Karla Kostadinovski, 8. b

U obiteljskoj kolekciji gramofonskih ploča i CD-a imam jedan nosač zvuka koji mi se posebno dopada i rado ga preporučam. Naime, radi se o Beethove-novim sonatama u izvedbi Rudolfa Buchbindera. Poslušajte taj CD i vjerujem da će vam se svidjeti. O, nama manje poznatom, pijanisti Rudolfu Buchbin-deru nema potrebe posebno pisati, ali svakako želim podsjetiti na genijalnog skladatelja Ludwiga van Beethovena (1770.-1827.) čije ste skladbe već s užit-kom slušali, a niste znali da su njegove, poput Eroice ili Mjesečeve sonate.

Ludwig van Beethoven je njemački skladatelj XVIII. stoljeća. Rođen je u Bonnu u Njemačkoj. Potječe iz glazbene obitelji. Umetak “van” u prezimenu ne označava plemićki naslov, već ukazuje na mjesno podrijetla, flamanski grad Mechelena. Beethovenov djed, koji se također zvao Ludwig, radio je kao glaz-benik kod koelnskog nadbiskupa. Ludwigov otac bio je oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, W. A. Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao sklad-be te je pokušao po tom uzoru, Ludwiga vrlo rano učio svirati violinu i gla-sovir, pri čemu je i pretjerivao. Ludwig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje glasovira, što je za posljedicu imalo da je često bio umoran u školi. Osim ispunjavanja visokih zahtjeva svoga oca, život mladog Ludwiga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar, a majka je često bila bolesna. U dvadese-tim godinama života preselio se u Beč učeći glazbu s J. Haydnom i brzo stje-čući ugled pijanista virtuoza. Unatoč postupnom gubljenju sluha Beethoven je nastavio stvarati značajna djela tijekom cijelog života čak i kad je bio potpuno gluh. Bio je također jedan od prvih skladatelja “slobodnjaka”. Organizirao je pretplatničke koncerte, prodavao skladbe izdavačima i stjecao financijsku pot-poru od bogatih pokrovitelja, radije nego da traži stalno zaposlenje u crkvi ili na aristokratskim dvorovima. Jedan je od najvećih skladatelja u povijesti glazbe, i bio je ključna figura u prijelaznom periodu između klasičnog i ro-mantičnog razdoblja u klasičnoj glazbi. Njegova glazba i ugled nadahnjivali su generacije skladatelja i glazbenika. Iako je prvenstveno poznat kao skladatelj, Ludwig van Beethoven je također bio i vrstan pijanist.

Matea Novosel, 8. b

Izvorno ime: World Invasion Battle Los AngelesRedatelj: Jonathan LiebesmanUloge: Aaron Eckhart, Michelle Rodriguez, Bridget Moynahan, Michael PenaŽanr: akcijski SFTrajanje filma: 116 minutaGodina: 2011.Država: SAD

INVATIJA SVIJETA BITKA ZA LOS ANGELES

Prije nekoliko dana u kinima se počeo prikazivati visokobudžetni ak-cijski film “Invazija svijeta: Bitka za Los Angeles”. Redatelj Jonathan Lie-besman, ovaj je projekt želio. realizi-rati kao prikaz moguće izvanzemalj-ske invazije Zemlje. Najpozitivnije što se može reći o “Invaziji svijeta: Bitka za Los Angeles” jest da je uglavnom raskošno producirano, vizualno spek-takularno djelo pretrpano prilično atraktivnim specijalnim efektima. Sve ostalo, od površnog prikaza likova, preko uglavnom besmislene razrade priče, do pretjeranog nasilja, nepod-nošljive buke i velikog broja neinte-ligentnih scenarističkih i dramatur-ških rješenja, rezultira brzim padom koncentracije i zamorom gledatelja. Izvanzemaljske letjelice više izgle-daju smiješno nego prijeteće. Nakon nekog vremena film će vam vjerojat-no dosaditi, jer su ipak glavna radnja eksplozije, pucnjave i ubijanje. Sve u svemu, “Invazija svijeta: Bitka Los Angeles” nije toliko loš i nezabavan film da bi ga se stavilo u skupinu sme-ća, ali nedovoljno je razvijen da bi bio više od hita osuđenog na jednokratno gledanje i brzi zaborav. Ako pogledate dio filma on će vas namamiti da po-gledate i ostatak, ali velika je šansa da izađete iz kina razočarani.

Jan Kozumplik, 8. b

Ludwig van Bethoveen

NOĆ MUZEJA

15

glazba, film, kazglište ...Bachove su skladbe prekrasne,

pune umjetnosti, boje i ljepote. Vo-lim klasiku jer me ispunjava radošću. Drugoj bih djeci i odraslima također preporučila da poslušaju i čuju tu lje-potu glazbe koju je skladao Bach.

U zadnje vrijeme ljudi ne slušaju klasiku jer misle da je to bez veze. Pri-je su ljudi više slušali klasičnu glazbu jer im je to bilo jedino u životu, ali i nešto najljepše što su tada imali. Sada klasična glazba izumire i nije tako po-sebna i baš zato preporučujem svima da poslušaju J. S. Bacha. Osjećat će se smireno, zadovoljno i produhovljeno.

Matea Novosel, 6. b

GLAZBA J. S. BACHA

Virtuoz na flauti, dirigent i skla-datelj Ferenz (Franz) Doppler rođen je 16. listopada 1821. u Lembergu, a umro je 27. srpnja 1883. u Beču.

Poduke iz flaute dobio je od svo-ga oca Josepha, koji je bio oboist. Ferenz (Franz) je formirao flauta duo sa svojim četiri godine mlađim bratom Karlom i kao duo ostvarili su uspjeh diljem onodobne Europe. Obojica su postali članovi orkestra njemačkog teatra u Budimpešti. U dobi od 18 godina Ferenz je postao prvi flautist u Bečkoj operi. Stekao je i položaj profesora za flautu na kon-zervatoriju u Beču.

Skladao je uglavnom za flautu, kako za koncerte tako i za duete flau-ta. Napisao je sedam opera (šest ma-đarskih i jednu njemačku) te petnaest baleta. Sva njegove opere postigle su veliki uspjeh. Bio je briljantni orke-strator. Najpoznatiji je po svojim or-kestralim aranžmanima. Berceuse je jedno od njegovih poznatijih djela.

To sam djelo nedavno svirala na županijskom natjecanju. Donijelo mi je drugu nagradu u 6. razredu osnov-ne glazbene škole. Berceuse je roman-tična skladba i skladana je za flautu i glasovir. Tehnički i ‘’tonski’’ je vrlo teška skladba, a najčešće se svira tije-kom studija na Muzičkoj akademiji ili potkraj srednje glazbene škole.

Matea Novosel, 8. b

FERENZ DOPPLER

U utorak 26. listopada 2010. profe-sor Dubravko Furlan poveo je sedme i osme klasične razrede, na jednu za-nimljivu, kratku «terensku nastavu». Umjesto nastave grčkog jezika, toga dana, posjetili smo izložbu minijatur-ne keramike «LILLIPUT CERAMI-CS». Uputili smo se prema Trgu bana Josipa Jelačića, a zatim smo se vozili tramvajem do Mosta Mladosti, s obzi-rom da se izložba nalazi na Jakuševcu. Čavrljajući uputili smo se od mosta do mjesta izložbe. Kada smo stigli, pri-družio nam se i gospodin Liko Janoš, predsjednik skautskog odreda. Gos-podin koji radi u muzeju, dočekao nas je i više nego srdačno.

Nakon kraćeg odmora, poslušali smo izlaganje o izložbi i njenoj izni-mnoj važnosti. Izložbi keramičkih mi-nijatura, sadrži djela umjetnika iz više od sedamdesetak zemalja. Sva djela koja se ondje nalaze, važna su za svjet-sku keramičku umjetnost. Voditelj nam je govorio o izradi minijatura te o tome kako je keramika nepromjenji-va, odnosno ona kad se jednom ispe-če, nije podložna nikakvom mijenja-nju, već traje vječno. Prisjetili smo se grčkih filozofa, koji su oduvijek tvrdili da su u keramici prisutna sva četiri elementa: voda, zrak, vatra i zemlja. Tvrdi se da je i sam čovjek «prvi kera-mički proizvod», jer ga je Bog stvorio upravo od zemlje. Nakon predavanja prošli smo cijelim objektom razgleda-vajući umjetnička djela. Vidjeli smo da keramički proizvodi mogu imati praktičnu ulogu, ali i onu ukrasnu, odnosno umjetničku. Moram priznati da ima vrlo zanimljivih djela, za koje je potrebno puno mašte, ali i vještine.

IZLOŽBA KERAMIKE

Od svih izložba na kojima sam bila, ova je nekako posebna, jer se bavi područjem umjetnosti koje nije toliko zastupljeno u većini muzeja. Za kraj smo dobili letke i plakate, koji prika-zuju keramičke izloške koje smo mo-gli vidjeti. Događaj smo ovjekovječili fotografijom i zahvalili na gostoprim-stvu. Taj dan ćemo zapamtiti kao još jedno lijepo i poučno iskustvo koje se ne doživljava tako često!

Dorotea Šušak, 8. a

16

Ova nam je školska godina bila izuzetno bogata. Za početak smo se morali naučiti snalaziti u prostoru, a to smo naučili na terenskoj nastavi iz zemljopisa (slika gore lijevo). Izleti su nam bili u svim smjerovima, istok-zapad i sjever-jug. Bili smo u Krapini (slika gore desno), Rimu, Osijeku … Muzeji, izložbe, kazali-šta, kino-predstave također su bile naše česte mete znatiželje. Evo nas tu u susjedstvu, u zgradi HNK-a (slika u sredini lijevo). I na slici se (slika u sredini desno) vidi koliko smo željni znanja. Održali smo niz raznovrsnih predavanja, a i ugostili smo mnogo stručnjaka, pisaca … Možda ste pomislili kako uništava-mo stare CD-je, ne, radili smo stalak za mobitele (slika dolje lijevo). Napravili smo par tisuća fotografija, sudjelovali u nizu tv-emisija (slika dolje desno), a družina iz 8-b razreda snimila je i film o našoj školi.

17

Neki naši izleti bili su i u daleku prošlost, zanimljive zemlje, a da se pritom nismo pomaknuli iz škole (slike gore lijevo). Glumili smo liječnike, profesore … (slike gore desno). Obilježili smo 50 godina posto-janja OŠ Ivana Gundulića i vidjeli naše nove i stare radove, film o školi, sve naše crtiće, lutke, novine … (slike u sredini lijevo i desno). Imali smo nezaboravno predavanje o Domovinskom ratu (slika dolje lije-vo). Uz razrednike i ostale profesore roditelji su uvijek bili tu kada nam je trebalo pomoći i osmisliti neka naša putovanja, aktivnosti i slično (slika dolje desno). Međusobno smo se nadmetali u košarci, nogometu, skoro pa u svemu. Kada ovih dana „izvrtimo” cijeli osmogodišnji film, možemo samo kazati kako je sve tako brzo prošlo, bilo dobro, ludo i nezaboravno. I sad se moramo rastati. Nije fer! Šteta, šmrc, šmrc.

18

U ovom broju, kao što je uobičajeno na vaša pitanja odgovaramo bez po-datka tko je pitao i koji osmi razred učenik, postavljač pitanja, pohađa. Smatram kako su važnija pitanja i od-govori, a ne imena učenika.Je li vam žao što idemo iz Škole?Zanimljivo je spomenuti kako se ovo pitanje javlja kod gotovo svake generacije osmaša. Pitanje je za-što? Mislim da tim pitanjem daje-te odgovor kako vam nije svejedno kakav ste dojam ostavili. Lijepo je da o tome brinete, a u budućnosti brinite i više. Mi, vaši profesori, o vama ne razmišljamo na tako po-jednostavljen način. Štoviše, naša je uloga baš u tome da vas što bolje pripremimo za ono što slijedi na-kon završene osnovne škole. To ne znači da mi prema vama nemamo ili nismo imali nikakve emocije, bez obzira kakvi ste bili u vladanju i u učenju. Svakako da nam je bilo drago i da nas je veselilo ako ste postizali raznovrsne uspjehe u ško-li i izvan nje, ali isto tako bili smo nesretni i tužni ako vam to nije po-lazilo za rukom. Možemo si pripi-sati dio vaših uspjeha, ali isto tako i neuspjeha. Ovo drugo vrijedi samo zato što pojedince i njihove rodite-lje nismo uspjeli najbolje uvjeriti u ispravnost naših razmišljanja i metoda u obrazovanju i u odgoju. I danas kada čujemo za uspjehe na-ših bivših učenika, mi se radujemo, ali isto tako nas rastužuje kad ču-jemo loše ili tužne vijesti o bivšim učenicima. Isto tako će biti s vama. Siguran sam, štoviše, duboko uvje-ren da svi učitelji naše škole žele o vama kasnije čuti što više dobrih i lijepih vijesti, a pogotovo o onima koji su iz raznih razloga imali po-teškoća. I na kraju, u stilu vašeg pitanja, da malo pojednostavnim odgovor. Nije nam žao što odlazite, već će nam biti žao ako ne uspijete u životu.Što nam savjetujete u vezi srednje škole?Ovo se pitanje, kao i ono prvo, često javlja potkraj našeg druženja. Mo-ram priznati kako mi je drago da vam je stalo do mojih savjeta. Hva-la vam na povjerenju, a vi moje savjete i primijenite pa ćemo svi biti zadovoljni. Savjeti su zasnova-ni na bogatom osobnom iskustvu, ali i na čestom razgovoru s bivšim

učenicima. Za koju godinu reći ćete mi jesam li bio u pravu. Najkraće rečeno savjetovao bih vam puno toga, a ako što izostavim, to je zbog ograničenog prostora. No, idemo na ono što je po mojim iskustvima najvažnije. Kada započne školska godina u novoj sredini, odmah poč-nite učiti i javljajte se. Naime, na taj način ćete dobiti ugled vrijednih i marljivih učenika, pa ako kasnije možda i ‘’kiksate’’, manje će se gle-dati kao neko zlo, a osim toga lakše je učiti manje lekcija na početku nego puno na kraju polugodišta ili školske godine. Nikako nemojte ne-potrebno izostajati tj. ‘markirati’. Bolje je, ako baš već morate, dobi-ti pošteno jedinicu, nego ‘uživati’ ugled kukavice i negativca. Osim toga na satu čujete što se tumači i ispituje pa je lakše učiti. Obavezno ponovite iz matematike razlomke, decimalne brojeve, brojevni pravac i predznake. Ako vam te lekcije nisu dobro ‘sjele’, onda ćete imati velikih problema s matematikom i s fizikom. Radite dobre bilješke na satu i odmah isti dan naučite novo gradivo jer su nastavni programi mnogo opsežniji nego u osnovnoj školi i imat ćete manje vremena za učenje nego do sada. Nova škola, novi prijatelji, pa pazite na odabir. Obavezno se klonite onih koji su skloni ljenčarenju, krađi, alkoholu ili drugim porocima. Ukoliko niste počeli pušiti, ne dajte se nagovori-ti od novih ‘prijatelja’ jer je odvi-kavanje vrlo teško, to iz vlastitog iskustva vrlo dobro znam. Novo društvo i drugačije zabave dono-se i nova iskušenja. Večernji život bit će vam mnogo drugačiji i duži nego do sada, a to je izvor kako lijepih tako i neugodnih susreta i događaja. Izbjegavajte nepozna-ta i sumnjiva društva. I još nešto, vrlo važno. Zapamtite – droga nije fora i probati se ne mora. U bilo kojoj srednjoj školi zbog nediscipli-ne, izostanaka, neučenja ili nečeg drugog možete puno lakše ‘frknuti’ nego u osnovnjaku. Vi ste genera-cija koja će polagati maturu, zato odmah, već sad radite dobre bi-lješke na svim satima i čuvajte ih kao i knjige kako bi vam kasnije pripreme za maturu bile što lakše. Zapamtite, samo svojim radom i ponašanjem stječete ugled kod pro-fesora, baš kao i do sada. Probleme

i nesuglasice sa svojim vršnjacima nemojte rješavati tučnjavom i bilo kakvim nasiljem. Ako nesporazu-me niste u stanju završiti mirnim putem onda izbjegavajte osobe s kojima ne možete normalno raz-govarati. Ima vaših vršnjaka koji drugačije misle, ponašaju se mož-da onako kako se vama ne sviđa, no znajte vrijedi i obrnuto pa sto-ga poštujte različitosti. Imajte vi-sok prag tolerancije i razumijeva-nja. Imajte na umu ovu rečenicu: ‘’Ne čini drugima što ne želiš da se i tebi čini.’’Zašto su neki profesori bili nepra-vedni prema nama?Ti isti profesori za drugog učenika bili su vrlo pravedni i korektni. Pra-vednost je po vama učenicima po-jam rastezljiv poput žvakaće gume. Rastežete ga kako vam odgovara i pravite veće ili manje balone isto tako kako vam paše. No, pravednost ipak nije žvakaća guma. Kada na-učite zadano gradivo, onda sigurno nemate primjedbe na ocjene, ali kada to ne učinite na zadovoljava-jući način, onda su svi krivi, ali ne i vi. Moram priznati da je teško 20 ili više učenika ocijeniti sa samo pet ocjena, a to ipak nema veze s pra-vednošću. Mogu se složiti da mi uči-telji nismo svi ni jednaki ni idealni, ali se ne mogu složiti s takvim va-šim razmišljanjima. Pogledajte svo-je završne svjedodžbe svih razreda i sami sebi iskreno priznajte koliko ste zaključenih ocjena zaslužili pra-vim trudom. Doduše, ovo ne vrijedi za sve, nego samo za neke kojima je pravednost žvakaća guma.Zašto svi profesori misle da je njihov predmet najvažniji?Imam dojam da izvlačiš krive za-ključke iz želje tvojih profesora da ti i tvoji prijatelji što bolje savla-date određeno gradivo. Svaki na-stavni predmet ima svoju važnost i ulogu u obrazovanju i odgajanju mladih ljudi, a to tvoji učitelji vrlo dobro znaju. Mi vrlo često među-sobno surađujemo, tj. provodimo tzv. korelaciju među nastavnim predmetima, a to sigurno ne bismo činili da smatramo da je naš pred-met najvažniji.

Nadam se kako sam ovim odgovorima i savjetima pomo-gao da vam snalaženje u novoj sredini bude uspješnije.

19

Tijekom prvog polugodišta prof. Zadražil su na poduku došle studenti-ce. Radile su s nama nekoliko školskih sati i podijelile nas u 4 grupe. Svaka je grupa dobila zadatak da donese materijale potrebne za obradu jed-nog dijela lekcije «Pubertet - vrijeme sazrijevanja». Jedna grupa je radila o pubertetu općenito, druga o spolnom sazrijevanju, treća o tjelesnom sazri-jevanje i četvrta o psihičkom. Nakon što smo donijeli i izrezali razne članke, slike i tekstove, spojili smo radove sva-ke grupe i napravili plakat. Održano je malo natjecanje za ime plakata, dok se nismo svi složili oko naziva «Pubertet u nama». Kad smo sve napravili, imali smo prezentaciju. Po dvoje učenika iz svake grupe prezentiralo je dio gra-diva. Saznali smo: kako je pubertet vrijeme čovjekovog sazrijevanja, da traje nekoliko godina, da se pubertet javlja kod djevojčica od 11 do 13 go-dine, kod dječaka od 13 do 15 godine i potpuno je normalno ako promjene započnu prije ili poslije tog vremena.

Pubertet je vrijeme spolnog, tjele-snog i psihičkog sazrijevanja. Žlijezda hipofiza, koja se nalazi s donje strane mozga, izlučuje hormone koji potiču jajnike i sjemenike na stvaranje spol-nih stanica i izlučivanje spolnih hor-mona. Djelovanjem spolnih hormona tijelo djevojčice poprima ženske oso-bine, a dječaka muške. Kod djevojčica se javlja mjesečnica, počinje rast gru-di, bokovi i bedra postaju zaobljenija. Dječacima tijelo postaje sve mišića-vije, a ramena postaju šira u odnosu na bokove, grkljan se izboči, glasnice se produžuju, počinju mutirati. I kod dječaka i kod djevojčica žlijezde lojni-ce rade pa koža izlučuje više masnoće te dolazi do pojave prištića, žlijezde znojnice pojačano izlučuju znoj i po-javljuju se dlačice pod pazuhom i uz spolne organe. Kod dječaka je rast dlačica izražen i po licu na tijelu. Kada mladi uđu u pubertet, obično se mi-jenjaju njihovi osjećaji, ponašanje i razmišljanja i zbog naglih promjena osjećaju se zbunjeni i nesigurni. Pri-jatelji im postaju sve važniji, a neki se pokušavaju prilagoditi pa proba-ju drogu, cigarete ili alkohol. Nakon usmenog predavanje nekolicina je učenika napravila mali igrokaz s pri-kazima problema iz života tinejdžera kao što su svađa s roditeljima zbog ocjena i ‘’upadanje’’ u probleme zbog isprobavanja cigareta. Predavanje je bilo vrlo poučno i zanimljivo.

Karla Kostadinovski, 8. b

PUBERTET U NAMAZahvaljujući našoj profesorici bi-

ologije Leli Zadražil u školi se obilje-žava 1. prosinca, Svjetski dan borbe protiv AIDS-a. Borbu protiv AIDS-a te suosjećanje sa oboljelima najbolje možemo obilježiti prevencijom, tj. edukacijom. Samo sustavnom, kon-tinuiranom i pravilnom edukacijom moguće je smanjiti broj oboljelih od ove izuzetno teške, neizlječive i smrto-nosne bolesti. Ukratko rečeno AIDS/SIDA (Acquired immuno deficiency syndrome) jedna je od spolno pre-nosivih bolesti uzrokovana virusom HIV-a (virus humane imunodefici-jencije). Bolest počinje ulaskom vi-rusa u ljudski organizam te postupno dolazi do slabljenja imunuloškog su-stava i raznih oboljenja, a bolest u pra-vilu nažalost završava smrću.

AIDS su otkrili u SAD-u 1981. go-dine. Osoba koja je jednom zaražena HIV-om uvijek ostaje zaražena i u većini slučajeva obolijeva od AIDS-a, no to nije pravilo. Antitijela u našem organizmu nedjelotvorna su protiv napada HIV-a i zato dolazi do slablje-nja imuniteta. Postoje dva tipa virusa HIV-a. HIV su otkrili francuski znan-stvenici 1983. godine. Najviše zara-ženih HIV-om i oboljelih od AIDS-a ima u Africi, a Hrvatska se po broju oboljelih svrstava u zemlje sa niskom razinom učestalosti ove bolesti.

Već na početku ove školske godine profesorica je okupila malu grupicu učenika osmih razreda, čiji sam i sama član, koja je počela pripremati eduka-tivnu power point prezentaciju o ovoj bolesti. Lagala bih kad bih rekla da je bilo lagano, no moram priznati da je vrijedilo svake minute truda. U počet-ku još ni sami nismo znali puno o ovoj temi, no postupnim radom na prezen-taciji i uvježbavanjem prezentiranja, naučili smo dosta toga. Profesorica se trudila skrenuti nam pozornost na razne detalje i sitne nedostatke i iako i sada postoje određene nesigurnosti,

ipak možemo reći da je posao dobro obavljen. 1. prosinca smo po prvi puta imali priliku prezentirati ovu temu vršnjacima u našoj školi.

Kako bi prezentacija bila što za-nimljivija, izveli smo i jednu malu igru čiji je cilj prikazati brzinu širenja spolno prenosivih bolesti ali i ukaza-ti na važnost odgovarajuće zaštite tj. kontracepcije i apstinencije (suzdrža-vanja od spolnog odnosa). Također, prije i nakon prezentacije, provodi-mo malu anketu, koja je dobar poka-zatelj samim učenicima o njihovom znanju o ovoj bolesti prije i nakon naše „edukacije.“

Prezentaciju smo 10. veljače 2011. izveli vršnjacima iz škole Slava Raškaj u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, gdje ćemo ju i inače održavati, nada-mo se, što više puta. S obzirom na ne-trpeljivost i ponekad „bezosjećajnost“ današnje djece, važno je napomenuti kako oboljele trebamo prihvaćati sa puno pažnje i ljubavi, te da također postoje djeca koja su se ni kriva ni dužna zarazila HIV-om od svoje maj-ke. Važno je napomenuti da ne postoji nikakva opasnost od zaraze ako bora-vimo u istom razredu sa zaraženom osobom ili bilo kakvim kontaktom osim spolnim odnosom, preko krvi: transfuzijom, dodirom krvi sa otvore-nom ranom ili presađivanjem organa. Važno je potaknuti svijest mladih o ovoj bolesti te ih educirati o rizicima neodgovornog spolnog ponašanja. Treba im objasniti da ukoliko su i po-griješili mogu se testirati, anonimno i u potpunoj diskreciji. Treba apelirati na apsolutno sve uzraste i bez imalo srama govoriti o ovoj bolesti.

Nadam se da će generacije koje sli-jede nastaviti naš posao (kao što su to vrijedno činili naši prethodnici) i da će učiniti nešto korisno i hvale vrijed-no. Smatram da ako smo samo jednu osobu spasili od zaraze HIV-om, na-pravili smo ogroman posao!

Dorotea Šušak, 8. a

AIDS / SIDA

ZA

DN

JA K

LUPA

8 c

8 a

Zadnja klupa,zadnja stranica,

zadnja fotografija!

8 b

Zadnja klupa, broj 3329. lipnja 2012.