1

ŽELJKO KARAULA

BJELOVARSKI USTANAK

7.-10. TRAVNJA 1941.

U POVIJESNIM IZVORIMA

TISKARA HORVAT

2

SADRŽAJ

1. Opis telefonskog razgovora od 9. travnja 1941. god. iz Bjelovara, sa g. dr.

Vladimirom Mačekom, bivšim predsjednikom HSS.

2. Dopis o stanju u Garešnici u 9. travnja 1941. godine.

3. Oduzimanje vojnih kamiona u Garešnici od strane Hrvatske seljačke zaštite (HSZ)

9. travnja 1941.

4. Izvješće nadporučnika Ivana Čveka o pobuni u Bjelovaru za dobijanje „Spomen

znaka“ NDH.

5. Izvješće voñe „bjelovarskog ustanka“ narednika Ivana Čveka o travanjskim danima

u Bjelovaru i okolici.

6. Zapisnik saslušanja Luke Starčevića od Odeljenja za zaštitu naroda (OZNA) od 18.

VII. 1945. (izvod).

7. Izvješće Martina Cikoša voñe Hrvatske seljačke zaštite (HSZ) iz Gudovca o

razoružanju jugoslavenske vojske u Gudovcu 8. travnja 1941.

8. Zapisnik sa saslušanja narodnog zastupnika HSS-a Franje Hegeduša od OZNE 16.

VII. 1945. (izvod).

9. Sjećanje poručnika Leopolda Supančića na bjelovarske dogañaje od 7.- 10. travnja

1941. godine.

10. Operacijski dnevnik Štaba Vrhovne komande jugoslavenske vojske od 6. do 14.

aprila 1941 godine (izvod).

11. „Herojska pobuna hrvatske vojske u Bjelovaru“, Hrvatski narod, 15. travnja 1941.

12. „Bjelovarski ustanak“ u knjizi Velimira Terzića „Slom Kraljevine Jugoslavije

1941.“ na osnovu grañe bivše jugoslavenske vojske iz Vojno istorijskog instituta iz

Beograda.

13. Izvješće Komisije za obradu historijata radničkog pokreta i Komunističke partije

Jugoslavije pri Kotarskom komitetu SKH Bjelovar iz 1957. godine (izvod iz

izlaganja Grge Jankeza).

14. Antun Baćani – svjedočenje o zbivanjima i moje impresije u dane ustanka u

Bjelovaru 1941. godine.

15. Julije Makanec „Ustanak u Bjelovaru“. Sjećanje na bjelovarske dogañaje 8.-10.

IV. 1941.

16. Svjedočenje Vlade Simića člana Komunističke partije Hrvatske (KPH) Bjelovar o

travanjskim dogañajima u Bjelovaru (izvod).

17. „Govor načelnika dr. Julije Makanca hrvatskim vojnicima 10. travnja u

Filipovićevoj vojarni“, Nezavisna Hrvatska, 19. IV. 1941.

18. „Pozdrav hrabroj savezničkoj njemačkoj vojsci u Bjelovaru“, Nezavisna Hrvatska,

19. IV. 1941.

3

19. „Reorganizacija gradskog redarstva u Bjelovaru“, Nezavisna Hrvatska, 19. IV.

1941.

20. Svjedočenje domobranskog narednika Stjepana Crnčića o travanjskim dogañajima

u Bjelovaru.

21. „Bjelovarsko proglašenje Hrvatske državnosti“ u emigrantskom članku u listu

„Hrvatska država“ pukovnika Lava Gračana.

22. Bjelovarski dogañaji u članku Krunoslava Batušića „Kako je srušena Jugoslavija“

(odlomak)

23. Svjedočenje Drage Srbića pripadnika „Hrvatskog junaka“ Bjelovar o travanjskim

dogañajima u Bjelovaru.

24. Izvješće o sprovoñenju zarobljenika iz Bjelovara u Zagreb od 27. travnja 1941.

25. Potvrda Julija Makanca satniku Franji Hardiju o smještaju pobunjenih vojnika i

zapljenjenog oružja u Bjelovaru 22. travnja 1941.

26. Iskaz Predstojništva gradskog redarstva iz Bjelovara Ministarstvu vanjskih poslova

NDH o ubijenim Hrvatima od četnika i jugoslavenskih vojnika na području

Bjelovara u razdoblju od 6. do 30. travnja 1941.

27. Unapreñenja i promaknuća voña i osoba zaslužnih za „Bjelovarski ustanak“ 8-10.

travnja 1941.

28. Unapreñenja i promaknuća voña i osoba zaslužnih za „Bjelovarski ustanak“ 8-10.

travnja 1941. (II. dio).

29. Zaključci sa aprilskog savjetovanja Komunističke Partije Jugoslavije održanog u

Zagrebu 1941. (izvod).

30. Strogo povjerljiva naredba broj 2. Zapovjednika Grada Bjelovara za 23. travnja

1941.

31. Potvrda kotarskog predstojnika Josipa Verhasa o sudjelovanju Ivana Čveka u

„bjelovarskom ustanku“

32. Potvrda dr. Julija Makanca o sudjelovanju Ivana Čveka u „bjelovarskom ustanku“.

33. Zapisnik pristaša HSS-a naselja Vukosavljevice protiv mobilizacije u vojsku

Kraljevine Jugoslavije od 1. travnja 1941.

34. Zapisnik sa saslušanja Stjepana Sulimanca aktiviste HSS-a pred Okružnim sudom

u Bjelovaru 1950. godine (izvod).

35. Izvješće Miše Saboleka, zapovjednika Bjelovarske privremene oružničke čete 15.

travnja 1941.

36. Izvješće iz Bjelovara Ministarstvu zdravstva NDH o poginulima u Bjelovaru tokom

travnja 1941. godine.

37. Proglas Zapovjednika 16. pješadijske pukovnije u Bjelovaru o mobilizaciji u

Hrvatsko domobranstvo.

4

38. Zapisnik o zahtjevu 108. puka Upravi zatvora Okružnog suda u Bjelovaru o

puštanju vojnih osuñenika

39. Izvješće zagrebačkog inžinjera Willya Schlesingera o stanju u Hrvatskoj u travnju

1941 i dogañajima u Bjelovaru.

40. Dnevnik jugoslavenskog narednika-ñaka Srećka Ajznera o travanjskim dogañajima

u Bjelovaru (izvod).

41. Izvješće Kotarskog poglavarstva u Bjelovaru od 17. travnja 1941. o dogañajima u

Bjelovaru.

42. Zapisnik saslušanja pred bjelovarskom Okružnom komisijom za utvrñivanje

zločina okupatora i njihovih pomagača pješadijskog pukovnika Jugoslavenske

armije Asima Tanovića.

43. Molba jugoslavenskog vojnika Krste Mihajlovskog da mu u svrhu potvrde radnog

staža Državni arhiv u Bjelovaru pošalje potvrdu o njegovom zarobljavanju u

travnju 1941. u Bjelovaru.

44. Popis poginulih za vrijeme „bjelovarskog ustanka“ u Spomenici župe sv. Terezije u

Bjelovaru.

45. Članak Ivana Čveka u listu Hrvatski domobran o ustanku u Bjelovaru.

46. Divizije operativne vojske Kraljevine Jugoslavije pred travanjski rat 1941.

47. Iz izvješća jugoslavenskog časnika iz II. konjaničkog puka „Car Dušan Silni“

bojnika (majora) Nikole Hrgovića iz Paraćina.

48. Sjećanje Rudolfa Miculinića na travanjske dane u Bjelovaru.

49. Dopis iz Bjelovara o slanju zarobljenika u logor Drnje od 7. svibnja 1941.

POPIS KRATICA

HDA – Hrvatski državni arhiv u Zagrebu

HR-DABJ – Hrvatski državni arhiv u Bjelovaru

AVII – Arhiv Vojno istorijskog instituta u Beogradu

AJ – Arhiv Jugoslavije u Beogradu

MUP NDH – Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske

PZBj – Popunidbeno Zapovjedništvo Bjelovar

NOR – Narodno oslobodilački rat

ZIG NDH – Zbirka izvornog gradiva Nezavisne Države Hrvatske

5

1

1941., travanj

Bjelovar

Opis telefonskog razgovora od 9. travnja 1941. god. iz Bjelovara, sa g. dr.

Vladimirom Mačekom, bivšim predsjednikom HSS

Dne 9. travnja 1941. g. oko 12 sati u podne, nazvao je u prisutnosti svih predstavnika

opunomoćeni Zvonimir Sirovatka, tada glavar stožera pobunjeničke vojske, telefonom stan g. Dr. Vl.

Mačeka u Zagrebu, radi situacije u Bjelovaru.

Telefonski razgovor glasio je:

Gospodine predsjedniče,

izvolite uzeti na znanje, da se Vašim zahtjevima i traženjima Vaših političkih predstavnika,

koji stoje ovdje prisutni, nemože udovoljiti, niti su to oni sami u stanju da učine, jer nemogu, da sklone

pobunjene vojnike i narod, da se vrate natrag na položaje, pošto svaki pojedini vojnik izjavljuje, da

neće da se bori za srpsku vladu, protiv prijateljskog njemačkog naroda i vojske.

G. Dr. V. Maček odgovara: Uputite smjesta pobunjene pukove natrag na položaje, jer ako to

ne učinite, ja Vas neću moći zaštićivati od napadaja i bombardiranja, koja Vam prijete, jer su mi u

generalštabu dali samo toliko vremena, da svojim autoritetom djelujem i vratim pobunjenike na frontu,

ali to se vrijeme nemože produljivati, jer me oni neće htjeti dulje čekati.

Gospodine predsjedniče: moram Vas još jednom upozoriti, da se u Bjelovaru ovog časa ne radi

više o pobunjenom 108. puku i 40. dopun. puku, kao jučer po podne /8. IV./, već se danas /9.IV./

nalazi u Bjelovaru oko 10 rastepenih pukova i to: 108., 40., 35., 37. puk, te 1. bataljun Drav. dop.

komande, 27. artilerijski samostalni divizion poljske artilerije, pa bojna komora 93. puka, koja se je

vojska povukla sa bojišta i položaja i tu nemože biti više govora o uspostavljanju nekog fronta.

G. Dr. V. Maček: Sirovatka, ja Vam naredjujem, da formirate ova dva pobunjena puka i

pošaljete natrag na položaje.

Odgovor: Gospodine predsjedniče izvolite Vi doći u Bjelovaru!

G. Dr. Maček: /strogo/ smjesta dolazim ! /došao nije/.

DRUGI RAZGOVOR: u cca 6 sati na večer. Pošto su zastupnici HSS-a pokušavali medju vojnicima,

da lijepim nagovorom i pismenom porukom predsjednika sklonu vojsku, da se vrati na frontu i kako

nijesu imali uspjeha ni kod najpovjerljivijih, to su tražili da se ponovo pozove telefonom g. Dr. V.

Maček.

Gospodiner predsjedniče, Vaši zastupnici nijesu mogli medju narodom, vojnicima ništa

polučiti, dapače ne usudjuju se javno pročitati niti Vaše pismo na narod, jer evo ovdje svi sami

6

izjavljuju, da bi ih vojnici poubijali. Prema tome izvolite sami razgovarati sa svojim zastupnicima. Još

je uvijek g. Dr. Maček tražio uporno, da se pobunjeni pukovi pošalju na frontu protiv Njemaca.

Kod ovih razgovora su bili prisutni: Ivan Mrak, puk., Dr.J. Makanec, grad. načelnik i senator

Robert Wagner, nar. zastupnik Franjo Hegeduš. HSS i ostali njih ukupno oko 20 ljudi.

Na gore navedeno mogu se zakleti i jamčim svojom hrvatskom časničkom riječi.

Zagreb, dne 28.svibnja 1941.

Zvonimir Sirovatka, v.r.

konjanički satnik

Ministarstvo domobranstva

Predsjednički odsjek

U Zagrebu dne.28.V. 1941.g.

V.T. Pr.broj:14.

Da je priepis sa izvornikom suglasan

potvrdjuje:

P. N. Pročelnika Predsjedničkog ureda

Nadstojnik političkog odsjeka

Odjelni savjetnik:

(Dr. A. Vidnjević)

potpis nečitak

RATNOM MUZEJU I ARHIVU ZAGREB

Dostavlja se naslovu priepis opisa telefonskog razgovora od 9. IV. 1941. god. iz Bjelovara, sa

Dr. V. Mačekom, a koji je vodio sa konjaničkim satnikom Zvonimirom Sirovatkom u stvari pobune

hrvatske vojske u Bjelovaru.

Kako je stvar od povjesne važnosti, potrebno je da i naslov ima priepis kod sebe, a izvorni

izvještaj nalazi se u ovom ministarstvu pod gornjim brojem.

U Zagrebu, dne. 31. prosinca 1942.

P. N. Pročelnika Predsjedničkog ureda

Nadstojnik političkog odsjeka

Odjelni savjetnik:

7

(Dr. A. Vidnjević)

(potpis nečitak)

Nezavisna Država Hrvatska

Ratni arhiv i muzej

Izvornik, strojopis, latinica HDA, Ratni arhiv i muzej NDH, kut. 1., Str. taj., 4/1943.

2 1941., travanj

Garešnica

Dopis o stanju u Garešnici u 9. travnja 1941. godine

Sresko načelstvo u Garešnici

Broj: 547 Pov/41 Garešnica dna 10. travnja 1941.

PREDMET: Razoružanje žandar. stanice

u Garešnici po članovima

Hrvatske seljačke zaštite i

vojnim obveznicima

Banskoj vladi Banovine Hrvatske

Kabinet bana

Zagreb

Savezno sa telefonskim izvještajem od 10.IV.1941. predlaže se u predmetu ovaj izvještaj:

Dana 9. travnja o.g. u 15 sati do 200 naoružanih članova Hrvatske seljačke zaštite te vojnih

obveznika iz 108. i 42. pješ. puka, koji su se razišli dana 8. IV. o.g., zauzela je žandar. stanicu u

Garešnici i razoružala žandarme. Žandari su ostali u kasarni, ali bez oružja. Do krvoprolića nije došlo.

Ovaj prepad izvršen je pomoću ljudi koji su bili kao pojačanje pridodani žandar. stanici u

Garešnici. Njih je bilo 12. – Žandari se nalaze na slobodi.

8

Ujedno se izvještava, da se na području nalazi veliki broj vojnih obveznika iz 42. i 108. pješ.

puka, koji su formirani u Bjelovaru, u punoj ratnoj spremi, koji se spremaju zajedno sa članovima

Hrvatske seljačke zaštite, da zauzmu žandar. stanice u Bereku i Hercegovcu.

Sresko načelstvo u Garešnici, kao i ostali uredi na području nisu napadnuti do sada.

Prednji se izvještaj predlaže na znanje molbom za uputu odnosno odredbu u predmetu. U toku

dana 9. IV.o.g. telefonska i telegrafska veza s naslovom nije se mogla uspostaviti.

V.D. Sreskog načelnika

/M.P./

Banovina Hrvatska (potpis nečitak)

Ministarstvo unutarnjih poslova u Zagrebu

Primljeno dne 20.V. 1941.

Izvornik, strojopis, latinica HDA, MUP NDH, kut. 192., Opći spisi, II-C., 5571/1941.

3 1941., travanj

Garešnica

Oduzimanje vojnih kamiona u Garešnici od strane Hrvatske seljačke zaštite

(HSZ) 9. travnja 1941

Sresko načelstvo u Garešnici

Broj: 548 Pov/41 Garešnica dna 10. travnja 1941.

PREDMET: Vojnih kamiona – preuzimanje

po članovima Hrvatske seljačke

zaštite te vojnih obveznika

Banskoj vladi Banovine Hrvatske

Kabinet bana

Zagreb

9

Savezno ovd. telefonskim izvještajem od 10. travnja o.g. broj gornji predlaže se u predmetu

ovaj izvještaj:

Dana 9. travnja o.g. oko 7 sati stiglo je u Garešnicu /30/ trideset vojničkih kamiona

pod komandom jednog aktivnog poručnika. Ovi kamioni imali su ostati do daljnjeg nareñenja u

Garešnici. Oko 17 sati oko stotinu naoružanih člana Hrvat. selj. zaštite i vojnih obveznika razoružalo

je pratioce na kamionima, preuzelo kamione i odvezli ih u Bjelovar.- 5 kamiona ostalo je u Garešnici.

Sa kamionima pošli su šoferi, pratioci i njihov zapovjednik aktivni poručnik.

Prednji se izvještaj predlaže molbom na znanje.

V.D. Sreskog načelnika

/M.P./

Banovina Hrvatska (potpis nečitak)

Ministarstvo unutarnjih poslova u Zagrebu

Primljeno dne 20.V.1941.

Izvornik, strojopis, latinica HDA, NDH, kut. 192., Opći spisi, II-C., 5572/1941.

4 1941., travanj

Bjelovar

Izvješće nadporučnika Ivana Čveka o pobuni u Bjelovaru za dobijanje

„Spomen znaka“ NDH

ČVEK IVAN Nadporučnik prvi zat. 4. Lovačke bojne U Bjelovaru dne 30. travnja 1941. god.

PREDMET: Spomen znak za uspostavu

Nezavisne države Hrvatske

Zapovjedništvu 4. lovačke bojne

10

BJELOVAR

Savezno vjesnika vojnih naredaba broj 13. strana 314. za 30. ožujka 1942. godinu, predvidjeno

je tko ima pravo da zahtjeva Spomen znak za uspostavu Nezavisne države Hrvatske, da istu zahtjeva

pismenom prijavom.

Ivan Čvek rodjen 5. travnja 1914. godine zavičajan Hrvatsko Zagorje, selo Vrankovec, općina

Sv. Križ Začretje, kotar Krapina, narodnost Hrvat, nadporučnik zapovjednik 4. lovačkog sata, vjere

Rimokatoličke.

Ja sam bio medju prvim za uspostavu mile nam domovine, a što je svakom hrvatu poznato.

Organizirao pobunu i pobunio 108. pješačku pukovniju, kao i 40. dopunsku, još 7. travnja

1941.godine, zauzeo grad Bjelovar, u zajednici sa gradjanskim vlastima proglasio Nezavisnu i

Slobodnu državu Hrvatsku, još 8. travnja 1941. godine, a dok je prijestolnica Hrvatske 10. travnja

1941. godine.

Prvi sam osobno dobio vezu sa saveznom Njemačkom vojskom kod koje sam bio na

pregovorima, kao Vrhovni zapovjednik sve vojske u Bjelovaru, dijelova 35, 105, 104, 42, pješačke

pukovnije, kao i 31. artilerijske pored 108. i 40. dopunske pukovnije.

Da stvarno zaslužujem nošenje Spomen znaka, prilažem potvrde pojedinih organa, sa kojima

sam suradjivao, kao i prijepis mojeg izvještaja dostavljenog Ministarstvu Hrvatskog Domobranstva, u

kojem sam tok svega u detaljima iznio.

Prilog: Potvrda Ustaškog stana u Bjelovaru, gradonačelnika grada Bjelovara, vodje

pregovarača za predaju grada Bjelovara, kotarskog pristava Josipa Vrhasa i natpis zahvale i priznanja

sviju hrvatskih društava, što sam ih oslobodio i spasio od prolijevanja krvi od tlačitelja Srba.

Jamčim za izpravnost gore navedenih podataka kazneno i stvarno po & 6. zakonske odredbe o

osnutku Spomen znaka za uspostavu Nezavisne države Hrvatske.

/Čvek nadporučnik/

Ivan Čvek

Lovačka bojna

Broj:112

6. svibnja 1942.

Hrvatska Mitrovica

Uredu za odlikovanja kod županstva pri Poglavniku

Prilog: biljeg od 30 kuna neponišten.

11

Zapovjednik satnik:

Radković

Izvornik, strojopis, latinica HDA, ZIG NDH, III-78., 891/1942.

5 1942., travanj

Bjelovar

Izvješće voñe „bjelovarskog ustanka“ narednika Ivana Čveka o travanjskim

danima u Bjelovaru i okolici

ČVEK IVAN Nadporučnik prvi sat. 4. Lovačke bojne U Bjelovaru dne 30. travnja 1942. god.

Predmet: Prijepis izvještaja dostavljenog

Ministarstvu Hrvatskog Domobranstva

ZAPOVJEDNIČTVU 4. LOVAČKE BOJNE

ZAGREB

Kao vodja pobunjenika 108. pješačke pukovnije podnosim izvještaj o pripremi i izvršenju

pobune kod Bjelovara u gornjoj Kovačici.

Srpski terorizam pratio je svakog Hrvata bio on u vojarni ili civilnom zvanju na svakom

koraku, a tako i mene tlačio i zlostavljao. Pojedine voñe Hrvata pokušavale su srpski zločinski

terorizam i nepodnosivi haram skinuti sa ramena hrvatskog naroda, ali nisu uspjeli, jer su radili sami, a

prethodno i nisu uklonili najveće glavne protivnike.

Naš sadašnji Poglavnik Nezavisne Slobodne Nezavisne Države Hrvatske, Dr. Ante Pavelić

pod cijenom svoga života uspio je smaknuti Srpskog kralja Aleksandra i dao nam zavjet da uporedno

stupamo snjim u Ustaškim redovima, a kad bukne čas da će nas on obavjestiti da ćemo zajedno snjim

izvršiti osloboñenje drage nam Hrvatske. Svi smo mi Hrvati svjesni teških muka i nevolja i čekali na

znak sadašnjeg našeg vodje Poglavnika Dr. Ante Pavelića budno pratili dogadjaje koji su se odigravali

12

u Evropi i cijelom svijetu. Hrvati su uvijek mnog nade polagali za vodju Njemačkog Reicha g. Adolfa

Hitlera i uvijek vjerovali da će nam pomoći da se oslobodimo Srpskog jarma.

Ja sam kao narednik mitraljeske čete primao kroz dvije godine vojne rezerviste i potajno

pripremao istinske suradnike na širenju misli oko oslobodjenja Hrvatske. Na vježbu su dolazili

rezervisti iz Križevačkog, Koprivničkog, Kutinskog i Bjelovarskog kotara. Godišnje pripreme koje je

naš Poglavnik spremao približavale su se svome kraju, a naročito kada nas je stala osokoljavati tajna

radio-stanica „Velebit“.

Mojim nagovorima komandir čete kapetan Dušan Šešlija dozvolio je iako je bio zaguljen

Srbin da radi skraćenja vremena u kantromanu Hrgovljanu kod Bjelovara donesemo radio gdje smo

svejedno slušali pojedini vijesti, s tim što sam ja naročito koristio Njemačke radio postaje, talijanske i

našu radio postaju „Velebit“, ali je kazao da baš čuje što budale Hrvati a naročito Frankovci misle.

Koristeći se time odmah sam izvjestio pričuvnog podnarednika, Pečarića, Kroga, Proseka i kaplara

Vrhovčaka koji su dalje širili vijest da dolazi čas odlobodjenja. Održavao sam stalnu vezu sa uglednim

Hrvatima gradjanima Funtekom, Sokolovićem, Čavlovićem, Pavelićem, Terigom i Gotalom i drugim

ličnostima uglednima iz Bjelovara kao Nikolom Harmanom kao ustašom u Koprivnici koji je sada

ustaški pobočnik u Koprivnici. Ovaj cijeli rad radio sam s vodnikom Jembrijem Zvonimirom

sadašnjim poručnikom. Kada se sa strane Jugoslavenske vlade poništilo pristup trojnom paktu, odmah

sam pripremio svoje ljude i informirao dogadjaju i situaciji koja je nastala.

Znali smo da će prijateljska i susjedna zemlja ući u rat sa Srbijom dok će hrvate poštedjeti.

Kako Srbi nisu imali povjerenja u nas Hrvate te nisu ni izdavali municije za oružje i orudja dok nisu

išli na front, jer smo mi odlučili čim prime vojnici municiju da odmah poubijamo Srbske časnike,

krenuo sam pravcu Madjarske granice gdje bi se sa prijateljima Njemcima sastali za zajedničku borbu

protiv srba. Na mene je posumnjao adjutant zapovjednika 42. puka satnik Madjarić kao velikog Hrvata

i ranije optuživanog neposredno Ministarstvu Vojske i Mornarice, pak me je premjestio na dužnost u

Osječku dopunsku komandu, kako ne bi mogao biti čistim Hrvatima već ovdašnjim pravoslavnima sa

kojima ne bih mogao izvesti ustanak kojega sam izveo. Svijestan sam bio ranije organizacije za

ustankom kojega sam izveo, te sam pobjegao pod cijenu svog života iz mitraljeske čete Osječke

dopunske bojne i vratio se u treću mitraljesku četu gdje sam ranije bio sa svojim organizatorima, te

sam prevario komandira čete Šešljića Dušana da tamo ima dovoljno dočasnika i da sam nepotreban, pa

ga molim da ostanem gdje sam i ostao gdje me je primjetio adjutant Nidjović u Velikom Grdjevcu i

upitao zašto nisam na rasporedu gdje sam omedjen, u prisustvu pukovnika Zueka Stjepana, koji mu je

odgovorio neka sada ostane gdje se zatekao, jer je već bio objavljen rat. Moralno stanje kod vojnika

bio je odlično a naročito kada su počeli izradjivati plan za ustanak o pristupu Jugoslavije trojnom

paktu, kod vojnika vidjelo se neko neraspoloženje jer su govorili da opet neće biti prilike sasma

osloboditi Srba pri – već duže vremena. Odmah sam poslao kaplara Vrhovčaka u Križevac da izvidi

okolinu kako stoji stanje, i jednoga kojega se ne sjećam točno prezime iz Pitomače, koji me obavjestio

da ljudi samo čekaju rat, i udarac protiv Srba, te sam u to vrijeme sa Jačaričem, Krogom, Ščurigom i

Jakojačom, a naročito kada se je dijelila tajno municija za ubijanje svakog hrvatskog vojnika koji i god

13

i malo daje znak za neposlušnost. Kada sam javio dao vijest o radu Srba vojnici su bili još ogorčeniji,

kako je bio poništen od srpske vlade trojnom paktu, ja sam očekivao samo kada će vojnicima dati

municiju, ali nisu dali municiju niti samima micati, za mitraljeske redenike stalno je bio prisutan

časnik poručnik Radovanović. 4. travnja stiglo je naredjenje da se spremimo za polazak jer se je

očekivalo stalno objava rata od strane Njemačke pošto nisu više njemačke radio postaje davale na

Srpsko-Hrvatskom jeziku vijesti kao ranije već samo na hrvatskom, to mi je bilo još lakše jer sam

objašnjavao da Nijemci i Talijani samo priznaju Hrvate, a nikako Srbe. To su se mnogo istakli oko

ustanka na jednoj strani Šefak, Rijetković, Čanjek, Pećarić, Krog i Vrhovčak, tako da sam pored

ostalog ustanka u četi kroz Pećarića, Kroga, Ruseka i Vrhovčaka pozivao obveznike da se svi odazovu

vježbi radi uzimanja oružja. Tim je iz Hrgovljana krenuo u 22. 30 minuta 5. travnja za Sjeserin gdje

smo išli pješke opterečeni s ratnom opremom, koju su jedva nosili obveznici stariji jer je bila mizerna

hrana uoči polaska kao i nepodesna odijela i obuća. Da bi stvorio što veće nezadovoljstou četi a kroz

njih i kod drugih nagovorio sam komandira da ponesemo odijela i obuće rezerve da imamo pri ruci jer

sam znao da kola nemam, a vojnici ako nose biti će još više neraspoloženi, što sam i uspio, tako da

sam vojnicima pored redovne spreme dao bilo hlače, cipele ili šinjel itd, s tim da vojnicima svoju

namjeru nisam kazao, ali sam vidio sjajan uspjeh jer sam čuo da su psovali Kralja i državu.

Iz Hrgovljana kad smo krenuli išli smo bez municije za Sjeverin gdje smo stigli 6. travnja oko

5 sati skroz premorenim vojnicima, ali nakako nam nisu htjeli reći kuda idemo, već to sam doznao sa

strane razgovora kapetanovog Šelije i majora Srdića zapovjednika 3. bataljona da idemo u Sjeverin

odakle ćemo dočekati kuda i gdje će Nijemci najprije probijati. Na 6. travnja u sretan čas za nas

Hrvate Njemačka je objavila rat Srbiji gdje sam odmah u jutro saznao od jednog gradjanina, dok nam

je saopčeno oko 9 sati gdje je nas je zvao zapovjednik pukovnije potpukovnik Petrović da nam da

smjesta gdje ćemo otići. Kada nam je počeo govoriti gdje ćemo ići prethodno je kazao. No jeli viditi

kažem ja grizi Švabu. Objavio nam je rat pola Ljubljane i Zagreba već je porušio, i sada je počeo i

Beograd sa time mislio da navjesti kako Njemačka i Hrvate mrzi, ali su dočasnici u njemu vidjeli samo

zaguljenog Srba pa se nisu ni na to obazirali, već svjesni svoje Hrvatske nacionalne svijesti samo za

oslobodjenje od tiranije srpske.

Kada smo išli natrag od zapovjednika Juka meni je u prisustvu podbnarednika Pećerića i

Kroga pitao kaplar Jović Božidar iz Vranjskog vojnog okruga da šta ja mislim kao će se Njemačka

slomiti kičmu na Balkanu, kao i do sada, na to sam mu ja odgovorio da idu Češke niti velike

Pravoslavne divizije kao za vrijeme svjetskog rata na Crni vrh već da će Srbe napasti Njemačke

divizije, koju nijedna sila na svijetu nije mogla zaustaviti, a još manje srpske s malom tehnikom, na što

mi odgovorio da boj bije srce u junaka i poprijeko me pogledao.

Kadasmo po nalogu oko 10 sati iz mjesta Sjeverina morali ići u šumu oko 2 kilometra da bi

izbjegli bombardiranje odmah sam usput razgovarao s Pećaričem i Vrhovčakom da što sad uradimo da

će nam biti, našto su mi odgovorili Pećarić i Vrhovčak da se samo sjetim njihovih riječi da ustanak je

gotov ali da budi uz njih našto sam pristao. Kada smo došli u šumo zauzeli raspored za aeroplansku

odbranu došao je kod mene Pećarić podnarednik i upitao šta da uradimo.

14

Municije nemamo za puške, ali mi još kako tako ali pešadija nije nikako dobila municije,

našto sam mu kazao neka izda zapovjerljivu vojsku pješadiju municije, pak da ću ja gledati da i za

ostale prime i da ćemo sa tom municijom zauzeti drugu, na znak Ustanak.

Ja sam kod komandira izdejstvovao da se vojnicima municija podjeli pušćana i revolverska a

nešto sam poslije toga poslao Pećarića i Kroga podnarednika da izvide stanje cijeloga puka ali sigurno

s kaplara Vrhovčanina da negdje sluša vijesti Donanšli Bari, što je i uradio, pak me je obavjestio da se

samo Beograd bombardira a Zagreb ništa, a podnarednik Pećarić kada se je vratio kazao je da je sve

gotovo i da čim krenemo iz Sjeverina i da će opaliti jedan vojnik iz desete čete metak i da na taj znak

biti svi vojnici i oficiri poubijani.

Ja sam na to odgovorio Pečariću da je sve dobro ali još neznam mjesto prodiranja Njemaca

pakda sačekamo i čim saznamo mjesto prodiranja odmah poubijamo oficire on mi je odgovorio da

dobro ali a sam ja potpuni vodja svega toga, stim sam mu napomenuo da je za nas bolje ako idemo

bliže granice osim ako idemo dalje onda pod svaku cjenu odmah ustanak kako smo imali ići najprije

prema gornjoj Kovačici, to sam ostao kod odluke da idemo bliže granice i Njemaca bolje za nas prije

donijet za zajedničku borbu protiv Srba.

Ovaj moj prijedlog prihvatio je Pečarić, Krog, Vrusek i Vrhovčak te smo 6. travnja krenuli za

gornju Kovačicu oko 9 sati. Puk je krenuo sa rastavljenim četama jer su ušli u trag pripreme

pobune,ali je svejedno opalio jedan metak vojnik ali na onaj prijedlog nije još počelo, jer nije još

počelo, jer nije još bilo vrijeme, ali su vojnici cijelim putem pucali iz pušaka sa municijom koja je bila

podijeljena u mojoj četi preko 5000 metaka za ubijanje srba i za zauzimanje ostale municije koristeći

se putem pronio sam vijesti da se ide na bugarsku granicu, odakle ćemo se vratiti ili ne, nema nit

najmanje izgleda ili će doći Bosanska divizija u drugi red a mi smo prvi kako bi nas što više potukli to

sam odmah preko Pečarića i Vrhovčaka kao i ostalih prenio na vojnike gdje je imala mnogo uspjeha

tako da su se vojnici u tolikoj mjeri uzbunili da ih je oko 300 pobjeglo u šume u Gornjoj Kovačici

kada je došlo nareñenje da se krene u pravcu Virovitice jer da tamo Nijemci preaze Dravu ja sam

odmah zaključio da je lako glavno da znam mjesto prodora Nijemaca, a pošto mi je i to mjesto

poznato, jer sam u Bjelovaru bio na služi od 1934. godine.

Kako je situacija bila jasna nato je moja četa 3 mitraljeska oko 5 sati otkazala poslušnost i bez

da ma koji pobjegao, prije napunila puške i kada smo trebali krenuti za Viroviticu odgovorili su

vojnici. Sa Bjelovara opalilo je oko 50. pušaka našto je dotrčao komadant pješadije Kragujević i

pokušavao povratiti sa riječima da je dr. Maček na vladi i da on traži borbu sa Nijemcima, a našto su

vojnici odgovorili da ne poznaju oni više Mačeka, nego Slobodnu Državu Hrvatsku i glasno vikali

ostalim četama: hodite napried za Bjelovar, našto je krenula prva moja 3 mitraljeska četa na čelu, koja

je kasnije otišla pozadi, kada su stigle ostale streljačke satnije, ali 4. je bojna zaostala, jer je bila

udaljena oko 5 km. To sam ja odmah poslao razvodnika Vrhovčaka da ide po 4. bojnu i izvidio sam

kakovo je stanje u Diviziji, koja je namjeravala porušiti mostove te smo požurili osigurati mostove

narednik djak Šepak Milan i vodnik Rietković Vilim, koji su brzo osigurali mostove sa konjicom, a ja

15

sam težio čim prije da prebacim pukovniju preko mostova da nebi bio iznenadjen, te zapovjedio da 4.

bojna vodi zapovjednika pukovnije sa zastavom, i to sam zapovjedio preko razvodnika Vrhovčaka.

Kada smo krenuli i već kolona bila svrstana u gornjem Grdjevcu pak smo prije izlaska iz

Grdjevca razvili moje karte, ja i narednik Šepak, te se za prvo vrijeme odlučio krenuti za Grujdjevac

preko Bilo planine, kako bi sledja napali Srbe i sastali se sa Njemačkim trupama, jer nijesmo saznali

za Srbe, a kako nebi Srbima došli u kliješta. U seoskoj kući smo se riešili, kada smo izašli van iz kuće,

čim smo vidili nekoliko pričuvnih Hrvatskih časnika, pak smo iste zamolili da nam se pridruže, a koji

su kazali da hoće, ali su se uplašili i nakon 500 m pobjegli, te smo kretali u tri razmaka jedne kolone:

Predhodnička pod zapovjedništvom narednika djaka Šepaka, glavnina pod mojim zapovjedništvom i

začelnica pod zapovjedništvom vodnika Rijetkovića. Zapovjednici bojne prve druge njihova se imena

ne sjećam, a treće je bio vodnik Pečarić Franjo a 4. vodnik Šoltas Andrija. Kako smo saznali da ima u

Sjeverinu i 40. dopunska pukovnija to smo i pred njega slali Šanjeka i Vrhovčaka da ga pobuni,koji

su i uspjeli uz osobnu i moju prisutnost, prilikom stizanja glavnine, pak se je jedan dio 40. dopunske

pukovnije pridružio kmeni gdje je bio i Šanjek, a drugi dio nas je kod Priespe stiago sa zarobljenim

časnicima,a koje je vodio nadporučnik Supančić Leopold. Kada smo došli do Priespe tu nas je

pričekao jedan HSS Antoljak Fabijan, koji je počeo pričati političke ideje, zastarjele što su odmah

kako ja tako i domobrani vidili samo pričanje, te se niti niesu obraćali na njega, te smo samo brzo

produžili do Bjelovara,jer mi je bila težnja da se čim prije domognem Ždralova i Novoseljana,kao

pogodnog položaja za napad na Bjelovar, ako bi bio morao istoga borbom zauzimati.

Prema Bjelovaru smo išli i to kada je stigao na Novoseljane NAREDNIK DJAK Šepak sa

predhodnicom, a ja sam bio u Ždralovima gdje je došla deputacija od Gradonačelnika G.Dr. Makanca

Julije. U Deputaciji je došao kotarski pristav, Verhas Josip, narodni zastupnik Hegeduš i Puntak

postolar, sa kojima sam pregovarao o predaji grada. I dao im savjete za predaju grada stim da sva

vojska koja se nalazi kao i oružništvo svo oružje kao i da nam se Ustašama preda pošta ,te ostala

javne, državna i gradska uprava i železnička postaja,kao i da saopći gradjanstvu da ako tko da odpor

da za svakoga ranjenoga ili ubijenog Hrvata sterljačemo 50 familija pravoslavaca, a našto mi je

kotarski pristav Verhas odgovorio da je u gradu sve u redu i da možemo krenuti za grad, ali samo

oprezno, a šta smo i uradili.te čim sam krenuo naišao je satnik sadašnji pukovnik G.Mrak Ivo, koji je

odmah rekao da je on Ustaša, a kojega je Šepak poznavao kao jednog od velikih i čelik Hrvata u

Bjelovaru i kao satnika, te smo ga odmah izabrali i zamolili za zapovjednika cjele vojske pobunjeničke

u Bjelovaru, te da zajednički radimo što je on odmah prihvatio, te smo za prvo vrijeme odveli

domobrane na logorište, odakle smo ih uputili na prenočište, gdje su i prije prevrata bili uz najveću

opreznost.

Kako smo uz burno klicanje ušli u grad i to narod je klicao Poglavniku, Nezavisnoj Državi

Hrvatskoj, sa pristupom Trojnom Paktu to smo oko 6 sati proglasili Slobodnu i Nezavisnu Državu

Hrvatsku, a to je uz našu odluku proglasio gradonačelnik Dr. Julije Makanac. Satnik g. Mrak je odmah

u saglasnosti samnom da imamo u gradskom poglavarstvu smestiti stožer za uredovanje i tu smo

odmah stupili u vezu sa gradjanskim vlastima, naročito sa Ustašama, gdje smo slali na sve strane za

16

daljnju pobunu, ostalih nabližih pukovnija, za dobijanje veze sa Njemački trupama,jer nam je odmah

iz Zagreba od tadašnjeg bana Šubašića i Dr. Mačeka dolazila prijetnja priekog suda, da se odmah

vratimo u borbu protiv Savezničke vojske Njemačke, a general Nedjelković tada zapovjednik

Zagrebačkog Zbora prietio nam je da će Bjelovar sa zemljom sravniti, ako nejdemo u rat protiv

Njemaca.

Sretan sam bio što poslije proglašenja od strane gradonačelnika dr. Makanca ,koji je

proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, da su Domobrani bili mnogo raspoloženi, ali su se neki

podstreknuti od komunizma, počeli predomišljati, te sam odmah u prisutnosti satnika G.Mraka i

gradskih vlasti razvio kartu u stožeru, i donio odluku o potpunoj obrani grada i okolice, te našao

minere koji bi bili u slučaju navale Srpske vojske razrušili tunel kod Galovca, na pruzi Osijek kao i

sve druge mostove, ako ne dobijemo vezu sa Nijemcima, ako nam srbi pošalju motorizovane odjele za

napad na Bjelovar, jer motorizacije nismo imali, a pješadija nam nije bila opasna, jer smo i mi imali

dovoljno pješadije i to: 104, 105, djelovi 35, 42, 31, artileriskog pored našeg 108 i 40 dopunskog kao i

2. konjaničkog, njihovih djelova, to nam je stigla vijest da je iz karlovca na put za Bjelovar kreću 2.

bojna četnika da napadnu te dobro naoružani, pak da kreću prema Narti Južno od Bjelovar, to, sam

zajedno sa satnikom sadašnjim pukovnikom Mrakom donio odluku, da što prije najbolje domobrane

premjestimo u Velike Sredice, prema Narti, za odbranu dok ne dobijem vezu sa Njemačkim trupama i

da dalje odluku sredimo našto sam ja osobno išao po 3. bojnu, koja je bila pod zapovjedništvom

vodnika Pečarića, a 4. pod zapovjedništvom Šoltasa Andrije, a sa satnijom pratećih orudja sam

osobno vodio zajedno sa bojnama i sam osobno davao mjesta oružjima naročito strojničke sastave pod

zapovjedništvom Kroga Mirka. Dok sam išao po bojne vozio me je šofer preko Plavnica i Hrgovljana

Vusić Stjepan, samo tamo, a dok sam natrag išao na čelu bojna pješke, te isti može posvjedočiti,jer je

Bjelovarčan, a za vrijeme dok sam osiguravao Velike Sredice, protiv Narrte u kojoj su se nalazili

četnici, stalno su širili vjerovatno komunisti alarmantne vijesti, ali niesu uspjeli.Dalje sam samostalno

obilazio položaje, hrabrio domobrane, naizmenično sa G. Mrakom tako da se je stalno od nas nalazio u

stožeru.

Za vrijeme osiguranja u Bjelovaru istaknuli su se naročito vodnici: Pečarić i Šoltas kao

zapovjednici bojne i vodnik Krog kao zapovjednik sata, kao i ostalo domobranstvo, te sve Ustaše, koje

su danju i noću najsavjesnije vršile svoju dužnost pod zapovjedništvom Mije Hansa i Ivana Šestaka.

Kod Hrgovljana i Plavnica istakao se je vodnik Jambri, Rijetković, dok je narednik Šepak bio

organizator sa nadporučnikom Supančićem u samom gradu, jer je nadporučnik Supančić bio imenovan

za zapovjednika Filipović vojarne. Ispočetka je bilo odlično moralno stanje domobrana, ali su kasnije

stalno dolazile prijetnje od Šubašića i Dr. Mačeka, te generala Nedjeljkovića. Sa Njemačkim trupama

nijesmo mogli doći u vezu. Moral je izgubio vrlo mali broj domobrana u HSS, dok je većina bila

visokog morala.

9. travnja nastali smo svim silama da dodjemo u dodir sa Njemačkim trupama, gdje se je

mnogo istaknuo gradonačelnik Dr. Julije Makanac, koji je mene i G. Mraka upoznao sa vodjom

Njemaca Mlinarom Štumfom iz Velike Pisanice, kojega smo odmah primali i zajedno vijećali:

17

G.Mrak, ja i Dr. Makanac, te smo ga zamolili da omogući vezu sa Njemcima, gdje smo i mi pored

njega slali gradjanske ophodnje, našto je G.Mrak kao i ja da dobijemo čim prije vezu sa ostalim

pukovnijama, a ja sam odmah obilazio domobrane i iste tješio da su Njemačke trupe na Bilo gori i da

je već zauzeta Koprivnica, Gjurgjevac, Kloštar Podravski i ako niti 9. travnja a nijesmo mogli dobiti

Njemačke trupe Moralno se stanje odmah poboljšalo kod domobrana, jer su nadolazile i ostale

pukovnije ranije navedene ali se je nama stalno prijetilo sa motoriziranim trupama koje je predvodio

bojnik Paunović Srbin koji je krenuo i odreñen na putu kod Čazme, jer je već u Bjelovaru bila

ogromna vojska oko 20.000 ljudi domobrana, od ovih su se naročito istaknuli zapovjednik Mrak sa

neumornim dnevnim i noćnim radom, Sirovatka Zvonimir, koji se je 9. travnja javio i bio imenovan od

strane g. Mraka za pobočnika stožera, neumorno je radio na organiziranju ishrane i pregovarao s dr.

Mačekom, a nas obavještavao, na osiguranju istakli se u gradu Supančić, a u spoljašnjosti Jambri,

Pećarić, Krog, Rusek i Šćrbak, Šoltas, a u Mjesnom zapovjedništvu iskazao se je satnik Redl, koji je

bio zapovjednik mjesta do dolaska satnika g. Mraka i dalje je razgovarao s zapovjednikom

Zagrebačkog Zbora Nedjeljkovićem, kao i prije čim je čuo za Ustanak, pak ga je pogrešno obvještavao

i stalno je bio na mjestu.

Kako smo bili obaviješteni i sa same vodje Njemaca Mlinara Štumpfa, da Nijemci još niti

nijesu na Dravi to je nastao teži momenat, jer smo pokušavali iz radio postaje da dobijemo vezu, ali

nijesmo mogli, a po noći je Antoljak Fabijan budio domobrane da se ide u borbu protiv Njemaca što

nijesu htjeli, te smo odmah ponovo vijećali i u saglasnosti pukovnika Mraka, gradonačelnika g. Dr

Makanca, u 10 sati ujutro ja sam lično sa vodjom Njemaca Štumfom, htio ići na pregovore sam ali me

je on zamolio da neka ide još neko, da neidemo sami da će on usput maskirano i svoje mladiće

prevesti do Njemaca. S nama je išao bojnik Madvedec, topnički satnik jedan a od gradjanstva smo

uzeli senatora Njdja i tri domobrana, ukupno sa 5 samovoza. Kada smo trebali krenuti najedamput su

nam šoferi nestali, a mi smo u samovozima našto sam se ja digao iz samovoza, gdje sam sjedio sa

Štumfom da izvidim što je za uzrok. Medjutim HSS medju kojima Nikola Starčević, Antoljak Fabijan

i Hegeduš, koje sam ja poznavao, kao Kemfelja, te neki izaslanici kao i pristalice HSS, koji su vijećali

u jednoj pisarni u koju sam oprezno ušao sa puškom, bombama i samokresom, dok su me pratioci

čekali kod vrata, jer sam doznao da se sprema atentat na mene, što nedam da se krene u borbu protiv

Njemaca. Čim sam došao u sobu vijećanja HSS odmah sam ih upitao zašto su pobunili šofere da nas

ne voze na pregovore i šta misle našto mi je Starčević i Hegeduš odgovorio da se ne samo tako

nemože ići na pregovore i da se prije mora znati što Njemci misle sa Dr. Mačekom, kao i pod kojim

uvjetima misle doći u Hrvatsku, pak tek kada se vide njihovi uvjeti da puste, a ja sam im odgovorio, da

spremni za nikakovu borbu nijesmo protiv Saveznika, već samo protiv Srba, a da će snositi

odgovornost za posljedice koji bi mogle nastati uslijed čekanja, a još više od dužega, jer sada nije

vrijeme pitanja Dr. Mačeka, niti davanje uvjeta Njemcima, jer oni ne gube nikada u vremenu, tako

neće niti sada, a kako nijedna sila na svijetu u dosadašnjim borbama nije zadržala Njemce, a još manje

garnizon Bjelovar, a kada je Dr. Maček vodio politiku, zašto nije ranije predvidio za sebe, kao i druge,

a ne sada mi još za njega, kao i niti da se ne tučemo za srbe, kao niti domobrani se neću tući po

18

njegovoj volji. Znajući da nema nikakove smjijeti, a ako koji od njihovih ide neka ide i da ultimatum,a

odmah sam računao da ću ga po potrebi ostaviti kod Njemaca, dok ne prodju kroz Bjelovar, a našto su

pristali, te da tako nije došlo ni do najmanjeg incidenta i proljevanja krvi, pak kad smo krenuli oko 8

sati došli do Gjurgjevca, gdje je već bila ispred Njemačka Prethodnica SS trupa u jačini cijele jedne

Divizije motorizirane. Kod Prethodnice te Divizije ostavili smo oružje i do Gjurgevca odakle smo išli

Njemačkim samovozima, do Podravskog Kloštra, gdje smo bili primljeni od zapovjednika Divizije,

kome sam ja u ime domobrana izjavio da nas ima oko 20.000 i da jedna očekujemo njihov dolazak za

oslobodjenje kao i da želim odmah sa njim suradjivati, a našto su nas popisali kao taoce za iskreni

govor, i da se neće borba voditi, ali da ih molim da štetu ne prave gradu i okolici, a što su i uradili

nastupajući prema gradu samo cestom, pak je na to odmah prethodnica išla ispred nas, a mi kao taoci

ispred nje došli smo ispred Bjelovara u 11 sati i 30 časaka prije podne dok je glavnina došla oko 14

sati poslije podne slavnoga 10. travnja 1941. godine, a odatle su Njemačke trupe produžile dalje za

Zagreb jer po izgledu nijesu odmah slali glavnu trupu u Bjelovar, dok se osobno nijesu osvjedočili

naše iskrenosti. Domobrani su bili uvijek na velikoj visini sa moralom čim su vidjeli Njemce pak

gotovo jer su vidili siguran spas, pošto dolaskom Njemačkih trupa prestao je uticaj svaki srpske

prijetnje, a naročito svi moji suradnici. Od mojih suradnika Vrhovčak je trebao biti streljan kao špijun,

ali sam ga spasio poslavši ga na nabavku sijena kako ga se udalji.

Kada su Njemačke trupe prešle Bjelovar oko 5 sati djelovi 2. konjičke pukovnije pokušao je

navaliti u svojem povratku na Bjelovar, ali su i Njemci tenkovima razbili i većinu zarobili, a gdje se je

istaknuo satnik Sirovataka Zvonimir i natporučnik Makovec Ladislav, Makovec je isto doveo 105

pukovniju i imenovan pobočnikom. U svemu oko rada istakao se je i poručnik Čaliković Ervin, koji je

kao blagajnik prikupio sve zarobljene kase i snadbjevao sa novcem sve, a stožerni narednik Jambi

Zvonimir, koji je po nalogu pukovnika Mraka smjenjen sa položaja i odreñen za skladištara sviju

skladišta u Bjelovaru i topnički satnik Karlo Fabijani koji je bio odredjen za vezu s Njemačkim

zapovjedništvom, i bio je vjeran svojoj dužnosti.

Od gradjanskog osoblja najviše se je istaknuo gradonačelnik Dr. Julije Makanec koji je još

prije ulaska pobunjenika zahtjavao sa satnikom Mrakom od oružništva Srpskog predaju oružja, kao i

od vojske koja je bila još u Bjelovaru, te od redarstva Franjo Kovačić, Solina Stjepan, Veseli Josip,

Janjić August, kao i ostalo gradsko namješteničtvo, nadstražar Stanko Djuro, Pavleković Ivan, te

gradski senator Wagner, Kunek Gjuro.

Kao vodja pobunjenika i organizator Ustanka, ako mi se u čemu gore navedenom nevjeruje,

mogu dokazati sa svima navedenim osobama, a naročito sa svojim suradnicima Križevačkog,

Koprivničkog, Kutinskog kao i Čazmanskog da se uvijek pokazivao kao veliki i čelik Hrvat, uvijek

protivan Srbima, pak i sam g. Milinar Štumf, šef Njemačkog Kulturbunda iz Velike Pisanice, kako

sam se kao vodja i deputator, za interes Hrvata sa Njemcima ponio kada su me HSS sprječavali kao i

priepisom potvrde Ustaškog stana, gradonačelnika grada Bjelovara, vodje deputacije za pregovor o

predaji grada Josipa Vrhasa, kotaraskog pristava i uspomene srebrni servis za pušenje od sviju

19

Hrvatskih društava iz Bjelovara, kao Hrvata borac i Hrvatski Junak, a to sve i ovjereno dostavljam,

osim što orginal čuvam, kojega mogu pokazati.

Ranije sam bio preslušavan i skoro odpušten iz službe, ja i stožerni narednik Jembri, koji smo

se isticali kao veliki Hrvati, to sam se obraćao predstojniku sudbenog stola Janku Cibociju u

Bjelovaru, a koji može isto posvjedočiti, pošto su me neposredno optuživali Ministarstvo Vojske i

Mornarice, gdje me je osobno preslušaval zapovjednik pješačtva u Osijeku Mirko Reih 1940. godini, a

dok me je u 1939. godini sudski istražitelj Cukavac satnik, kao velikog Hrvata i neprijatelja za Srbe.

Prilog gore navedene potvrde.

Vodja 108 Ustaške i 40. dopunske pukovnije

Čvek npr.

Ivan Čvek

Izvornik, strojopis, latinica HDA, ZIG NDH, III-78., 893-901. Izvještaj natporučnika Ivana Čveka Zapovjedništvu 4. lovačke bojne u Bjelovaru od 30. travnja 1942.

6 1945, srpanj

Bjelovar

Zapisnik saslušanja Luke Starčevića od Odeljenja za zaštitu naroda (OZNA)

od 18. VII. 1945. (izvod)

Sastavljeno kod Odelenja zaštite naroda za okrug Bjelovar po predmetu u Dr. Starčević Luke,

sin pokojnom Mije i Marije, rod. Siegel, roñ. 13. XII. 1905. u Podgariću, opć. Berek, kot. Garešnica,

Hrvat, odvjetnički pripravnik, oženjen, pismen, bez imetka, nekažnjavan.

Imenovani daje u zapisnik slijedeći izjavu:

Po svršenoj pučkoj školi u Ploščici, polazio sam gimnaziju u Bjelovaru, gdje sam godine

1924. maturirao. Za vrijeme mog boravka u gimnaziji bio sam predsjednik ñačkog literarnog društva,

a u osmom razredu dobio sam kraljevu nagradu kao najbolji ñak.

Mjeseca kolovoza 1924.god. ja sam primio namještenje kontratualnog dnevničara državnog

statističkog ureda u Zagrebu, te mi je od istog bilo omogućeno polaziti 6 sati nedjeljno na predavanja

pravog fakulteta, kuda sam se upisao te iste godine.

20

U ljeto 1928. god. Ja sam apsolvirao i nakon toga povratio se svojoj kući u Ruškovac, gdje

sam nastavio učenje i spremao se za konačne ispite. God. 1930. ja sam položio posljednji ispit, te sam

promoviran na čast doktora prava.

Još prije promocije otišao sam na odsluženje vojnog roka u Osijek k četi prikomandovanih

vojnika 41. pješ. puka, gdje sam proboravio oko 2 mjeseca. Nakon čega sam prekomandovan na

spremu refere ntu sudstva Dunavske divizijske oblasti u Beograd.Tamo sam na ministarstvu vojske i

mornarice položio ispit za čin rezervnog sudskog podporučnika i nakon slijedećih ljeta održane

dvomjesečne vojne vježbe dana 17. XII. 1932. god. Promaknut u isti čin.

Čim sam u ljetu 1931. god. Imao uvjerenje o regulisanoj vojsci, podnio sam ministarstvu

pravde molbu za mjesto kod suda. Unatoč dobrih veza i obećanja od sudskog referenta za Hrvatsku i

Slavoniju Stopića iz Bjelovara molba mi nije bila uvažena.

Ujesen 1932. god. Ja sam stupio kao odvjetnički pripravnik kod mog roñaka Dr. Majcena

odvjetnika u Dolj. Miholjcu, te sam dana 6. 10. 1932. god. Nastupio bezplatno jednogodišnju vježbu

kod kot. Suda u Garešnici. Po svršenoj vježbi ja sam posredovanjem narodnog zastupnika Vojković

Tome dobio namještenje kao odvjetnički perovoña kod Dr. Ivše Lebovića odvjetnika i nar. zastupnika

HSS u Bjelovaru.

Od početka siječnja 1934. god. Pa na dalje stalno živim u Bjelovaru radeći kod Dr. Lebovića

do konca 1936. god.Kada sam nakon njegove smrti prekinuo sa vježbom sve do 1940. god. Godine

1940. ponovo sam nastavio odvjetničku vježbu kod Dr. Gaščića u Bjelovaru, koju sam dovršio 1941.

god.

Politikom sam se počeo baviti 1924. god. Za vrijeme mog polazka na fakultet u Zagreb, gdje

sam se upisao u sveučilišnu organizaciju HRSS koja je 1925. god. Kao i čitava stranka napustila

republikanski naziv.Od god. 1925. do 1928. god. Vršio sam dužnost blagajnika sveučilišne

organizacije HSS. Godine 1926. bio sam izabran u odbor Jugoslavenskog akademskog potpornog

društva tada reprezentativnog društva cijelog sveučilišta.

U HSS-u ja sam vrlo aktivno radio, te sam pred izbore 1927 god. Bio sa sada pokojnik

seljakom Lutarić Jožom iz Kaniške Ive kandidatom HSS-a za kotar Garešnicu na agitaciji i sastancima

po svim selima garešničkog kotara, a sa seljakom Pokrajec Milanom u nekoliko sela grubišno poljskog

kotara. U toku 1927. i 1928. god. Bio sam sa još kojim sveuštilištarcem često izašiljan od vodstva HSS

na sastanke u razne krajeve Prigorja, Zagorja, Posavine, te Podravine. U lipnju 1928. god. Sudjelovao

sam u demonstracijama i dogañajima u Zagrebu, povodom ubojstva Pavla Radića, Dr. Đure

Basaričeka, te Stjepana Radića.

Po mom dolazku u Bjelovar ja sam se posvetio aktivnom političkom radu, te sam bio izabran

za predsjednika omladinske organizacije, za tajnika gradske organizacije i tajnika II. Kot. Organizacije

HSS.

Od 1935. nedjelju dana prije petomajskih izbora ja sam u cilju da se podigne duh masa

osržavao predavanja prilikom Zrinsko-frankopanske proslave. Samo predavanje je stopostotno

uspjelo, jer su nakon predavanja izbile u gradu demonstracije, što je izazvalo žandarmeriju

21

kundačenje, a ja sam bio po policiji uhapšen. Meñutim sam se nakon nekog vremena sretno izvukao.

Prigodom godišnjice Stjepana Radića u kolovozu 1935. god. Ja sam na komemorativnoj priredbi za

pokojnog Stjepana Radića održao predavanje, u kome je izmeñu ostalog izneseno: „Kapitalistički

sistem osnovan na individualističkom principu pokolebao se iza rata i svud dovodi do krize, reakcija

njegova komunizam i boljševizam utemeljen na diktaturi proleterijata, ne donosi ljudstvu spasa i mora

da pravi kompromis. Ne donosi spas fašizam, tako da čitav svijet oko nas vrluda tražeći izlaz. – Nije

čudo svi ovi sistemi u svojoj biti su nemoralni temelje se na nasilju i pljački manjine nad većinom, te

ne mogu donijeti trajnije sreće ljudstvu.“ Taj puta mi nisu pravljene nikakove smetnje pri održavanju

tog predavanja.

U mojoj političkoj karijeri za vrijeme Jugoslavije ja sam imao češće puta smetnje od strane

bivših vlastodržaca, koji su me kažnjavali zatvorom i novčanom globom.

Ja sam od samog osnutka 1925. postao aktivan radnik Hrv. selj. Sloge koji rad je meni najviše

odgovarao i njemu sam ja posvetio veliku pažnju jer je to bila ideja pokojnog Radića koji je želio

prosvjetnim radom podignuti svijet hrvatskom seljaku, te tim načinom ostvariti program HSS, dakle

posve suprotno od ostalih ideologija kao na primjer komunističke i sl. Po mom dolazku u Bjelovar ja

sam postavljen za povjerenika sloge, te sam u kratkom vremenu uspio osnovati 49 ogranaka Seljačke

sloge na bjelovarskom kotaru. Seljačka sloga je po mojim rukovodstvom vrlo aktivno djelovala, te je

svake godine održavana u Bjelovaru smotra pjevačjih zborova i narodnih nošnji, te razne druge stvari

što ih je propagirala Sloga.

Na izborima sam sudjelovao 1938. te sam glasao za HSS. Od godine 1936. pa do 1940. ja

nisam vršio nikakove funkcije u stranci, pošto sam radi jedne rasprave koju sam napisao pao u

nemilost predsjednika i voñe Dr. Mačeka. Ta stvar nije mene pokolebala, jer sam ja i dalje počeo još

aktivnije raditi, te sam god. 1940. ponovno zadobio povjerenje i bio sam izabran za predsjednika

gradske i tajnika II kotarske organizacije HSS. Te godine je kao i sve ostalo članstvo kotarske

organizacije nismo bili podrobnije informirani o vanjskoj i unutrašnjoj politici koju je vodio HSS s

Beogradom, jer smo slijepo vjerovali našem vodstvu, a napose ja bio sam uvjeren da nas ono ispravno

vodi, smatrajući da je sve što je pošteno u našem narodu u HSS-u.

U mjesecu ožujku 1941. god. Ja sam otišao u vojsku i bio sam dodjeljen za vojnog isljednika

k suhoputnoj stanici u Bjelovaru. Na dan 8.IV. 1941. kada je izbila pobuna 108. puka ja sam otišao sa

intendantskim podporučnikom Sinčić Matom iz Bjelovara i još jednim intendantskim kapetanom k

generalštabnom majoruj Topaloviću, da nam isti dade zapovjedi i upute za naše držanje i obranu vojne

imovine. Major nam je odgovorio da armija u tom pravcu nebi mogla izdati niko naredjenje. Vidjevši

da neće biti poduzete nikakove odbrambene mjere, otišao sam kući, presvukao se u civil, te počeo u

vrtu kopati bunker od eventualnog zračnog napada.Pred večer ušli su u grad pobunjenici koji su

preuzeli vlast u svoje ruke. Drugog dana prijepodne ja sam iz radoznalosti otišao na gradsko

poglavarstvo, da vidim što se dogaña u gradu. Kad sam došao na gradsko poglavarstvo tamo sam čuo

pripovjedati da u Bjelovar dolazi 42. pješ. Puk. Sa kaznenom expedicijom, a ja sam odmah u zajednici

sa gradskim senatorom Dr. Wagnerom i gradskim veterinarom Klinerom otišao automobilom

22

slavonskom cestom, u namjeri da spriječim krvoproliće. Mi smo se dovezli do Vel. Zdenaca gdje smo

pronašli narodnog zastupnika Tomu Vojkovića, kojeg smo povezli sa sobom u Bjelovar. Kad smo

došli u Bjelovar na gradsko poglavarstvo tamo se nalazio mačekov izaslanik Kovač, koji je doneo

neko pismo od dr. Mačeka u kojem on poziva pobunjenike da se vrate na položaj i da im on jamči da

im se neće ništa dogoditi. Dotični Kovač zamolio je mene da ja pročitam ovo pismo ostalim prisutnim

osobama, što sam ja i učinio. Meñutim to nije donijelo nikakovog uspjeha, jer su dotično vojnici koji

su bili većinom Hrvati težili odvajka za svojom samostalnošću našto smo ih – i podučavali, a ista im je

bila sada vrlo blizu. Osim toga oni su bili pod uplivom raznih ustaških elemenata kao Makanca,

Čveka, Šestaka i drugih. Kada sam uvidio da se neće ništa postići otišao sam kući. Drugog dana to 10.

Iv. Ponovno sam izašao pred gradsko poglavarstvo, te sam opazio da pred Hrvatskom štedionicom

nalazi se dva automobila, koji bi navodno trebali odvesti izaslanstvo pred Njemce. Ja sam u dogovoru

sa narodnim zastupnikom Vojković Tomom takoñer odlučio da poñem sa tim izastalnstvom pred

Njemce. Tako sam ja protiv volje izastanstva unišao u automobil u kojega je još unišao Štumf, dok u

drugi auto unišli su ostali članovi izaslanstva i to gradski računovoña Nič, te narednik Čvek. Tako su

oba automobila krenula prema prema Podravini gdje smo pred Đurñevcem sreli prve Njemačke

vojnike koji su nas sustavili. Štumf je njima obrazložio svrhu našeg puta, te su nas uputili u Podravski

Kloštar u štab nekog Njemačkog generala. Sa generalom smo se najprije pozdravili, a zatim su mu

Štumf i Nič prikazali stanje koje vlada u Bjelovaru. Po svršenom razgovoru mi smo ponovno krenuli u

Bjelovar, kuda su po našem dolazku ulazili već Njemci. (…)

Izvornik, strojopisom, latinica HR-DABJ, 91., K. 68/45.

7 1942., ožujak

Bjelovar

Izvješće Martina Cikoša voñe Hrvatske seljačke zaštite (HSZ) iz Gudovca o

razoružanju jugoslavenske vojske u Gudovcu 8. travnja 1941.

UREDU ZA ODLIKOVANJE KOD ŽUPANSTVA PRI POGLAVNIKU

U ZAGREBU

PRIJAVA

23

Martin Cikoš, rodjen 1.ožujka 1896. god. U Šemovcu, opčina ista, kotar Djurdjevac, stanuje u

Gudovcu, zavičajan u opčini Gudovac, kotar Bjelovar, po narodnosti Hrvat, Župsko redarstveni

detektiv, III. grupe, 1. stup. Kod Župske redarstvene oblasti u Bjelovaru, u istom svojstvu imenovan

po Ministarstvu Unutarnjih poslova 7. lipnja 1941. broj: 6.859-Pr.MUP-1941.

Prijavljujem Naslovu da sam od godine 1921. pa sve do godine 1941. do 20. travnja iste god.

Sudjelovao aktivno u političkoj borbi za oslobodjenje i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. –

U političkoj borbi suradjivao sam najuže sa pokojnim Ivšom Lebovićem, godine 1929. primio

sam dužnost predsjednika bivše organizacije HSS za općinu Gudovac, u kojoj je tada bilo 45% srba,

a iste godine sam još 20 drugova Hrvata i današnjim Pukovnikom Mravinac položili smo prisegu

vjernosti u borbi protiv beograda, na ruke pok. Ivše Lebovića.

U godini 1932. bio sam uhićen, po oružnicima radi vješanja Hrvatskih zastava, koje su bile

istaknute kao simbol nezadovoljstva Hrvatskog naroda protiv tadanjih beogradskih pljačkaša i

nasilnika nad Hrvatskim narodom, to je bilo noću na Duhove pronašla je ondašnja žandarmerija kod

Makara Stjepana iz Prgomelja jedan Ustaški letak, kojega sam ja medju ostalim letcima po

Gudovačkoj opčini proširio, te radi toga bio osudjen kroz dulji proces u godini 1935. na tri meseca

zatvora i tri stotine din. Globe.

Napominjem da sam izdržao kod Sudbenog stola u Bjelovaru godine 1932. 6 nedjelja

istražnog zatvora, istraga se vodila po zaštiti države, a napominjem da sam od godine 1925. do god.

1935. izdržao najmanje 300 dana policijskog zatvora, isto radi politike.

Dana 5. travnja 1941. godine započela se u Gudovcu formirati dva vozar. Bataljona od 3.500

vojnika, sa 50 oficira, od kojih je bio 7 srba, 9 slovenaca, ostalo Hrvatske i druge narodnosti. Ja nisam

lično bio mobiliziran jer sam satnovao u Gudovcu,obilazio sam vojnike, medju kojima sam nalazio

dosta kolega političkih, i prijatelja, sa kojima sam i uspio učiniti slijedeće.

8. travnja 1941. u 15 sati sva tamošnja vojska bila je na cesti formirana za odlazak iz Gudovca

prema Dubravi, a to zato jer je 108. pobunjenički puk dolazio u Bjelovar. Ja sam bio po mojim

političkim kuririma točno informiran o dolasku 108. pobunjeničkog puka u Bjelovar, kao i o radu

gradskog poglavarstva kojem je bio načelnikom Dr. Julije Makanec, došao sam pred opčinu Gudovac,

predstavio se podpukovniku Jordanoviću, da sam tajnik Kotarske organizacije HSS za Kotar Bjelovar,

te sam ga zamolio neka svu vojsku i oficire skupi pred opčinskom zgradom, da kao tajnik imadem

zadaču da na moja usta isporučim poruku Dr. Mačeka, to i tako činio sam radi taktičkih razloga

osobito radi srba. –

Podpukovnik Jordanović, upitao me je što hoću govoriti,odgovor je bio da će čuti, jer sam mu

ponovo rekao da sam predsjednik Kotarskog odbora, tajnik Kotarske organizacije, starješina

Vatrogasne župe, i Satnik Hrvatske Seljačke Zaštite, te kao takav odgovoran za svaki moj rad.

U 16 sati istog dana bila je sva vojska i oficiri pred opčinskom zgradom, stao sam na povišeno

mjesto od naprijed i iza ledja bio sam okružen sa vojnicima i dočasnicima, koji su bili u civilu u

Hrvatskoj Seljačkoj Zaštiti, te povišenim glasom proglasio slijedeće.

24

BRAĆO VOJNICI OVIM ČASOM PROGLAŠUJEM PRED VAMA KAO I PRISUTNIM

GUDOVČANIMA HRVATSKU SAMOSTALNOM I NEZAVISNOM DRŽAVOM, svi pukovi kao

i 108. puk koji se vraća i već je na ulazu u Bjelovar odkazali su poslušnost beogradskoj vladi, te se

podvrgavaju Hrvatskoj Vladi u Zagrebu.

Upozorio sam vojnike na godinu 1918. te ih po tri puta pitao da li se podvrgavaju pod moju

zapovjed, što su mi svečano obećali, i utvrdili da će me u svemu slušati i moje zapovjedi izvršavati, a

ja sam njima obećao da ću ih dobrim putem voditi, iza toga sam odredio sve oficire u kućni zatvor uz

najstroži zatvor do 10. travnja, koji sam dan poslije podne predao iste vojnome zapovjedništvu u

Bjelovar, a ostale vojnike raspustio svojim kućama sa upozorenjem u duljem govoru s napomenom, da

svaki pošteni Hrvat imade se svako doba odazvati na vojnu dužnost, kada ga hrvatske vojne vlasti

pozovu.

Moram istaknuti, da odmah u proglasu pred čitavom vojskom zatražio sam od prisutne vojske,

da svi predadu puške, naboje i opasače, što su vojnici bez razlike vjere i narodnosti i učinili, ali istu

noč naoružao sam jednu tisuću pouzdanih Hrvata vojnika, to sam činio zato, jer medju istom vojskom

bilo oko 500 srba, ovaj rad trajao je čitavu noč, a samnom je radio to cijelo vrijeme razoružanja i

naoružanja potpukovnik Jordanović. 11. travnja 1941. organizirao sam od članova Hrvatske Seljačke

Zaštite 85 vojnika u narodnu stražu radi sigurnosti javnog reda, i za čuvanje tamošnjih 7 vojnih

magazina nalazeća u Gudovcu, sa razvovrsnim oružjem, municijom i ostalom vojnom spremom koju

sam nakon 14 dana dao prevesti sa 140 seljačkih kola u Bjelovar i predao u vojno slagalište

nadporučniku Davoru Vinkoviću uz potvrdu primitka.

Dana 26. travnja 1941. organizirani četnici napali su u noći na moju stražu te mi ubili dva

stražara i jednog ranili, radi toga napada nastupila je oružana akcija koju ovdje ne mogu navoditi, koju

akciju točno poznaje Državni tajnik i Ravnatelj Javne Sigurnosti i Reda, Gospodin Eugen Kvaternik,

jer je bio 27. travnja u Gudovcu na licu mjesta.

Napominjem i to da je kroz cijelu moju političku borbu moja supruga Marija Cikoš pretrpjela

mnoge brige i jada sa četvoro djece, radeći na gospodarstvu kada sam ja bio po zatvorima, a kod

brojnih premetačina po žandarima vrijedjana sa najodurnijima i prostim izrazima i klevetama, ali

nepopustljiva, govoreći meni, ne popusti ili će Hrvatska oslobodjene biti, ili nas netreba na životu.

Jamčim za ispravnost gore navedenih podataka, kazneno i stvarno po zakonske odredbe o

osnutku spomen znaka za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

ZA DOM SPREMNI!

Bjelovar dne 28. ožujka 1942. Martin Cikoš

žup. Red. detektiv

(potpis)

Izvornik, strojopis, latinica HDA, ZIG NDH, II-30., kut. 118., 785-786. Prijava M.

25

Cikoša župskog redarstvenog detektiva upućena Uredu za odlikovanja kod Županstva pri Poglavniku, Bjelovar 28. III. 1942.

8 1945., srpanj

Bjelovar

Zapisnik sa saslušanja narodnog zastupnika HSS-a Franje Hegeduša od

OZNE 16. VII. 1945. (izvod)

HEGEDUŠ, FRANJO, sin pok. Blaža i majke Kate, rodj. Dijanović, rodjen 2. VIII. 1896, god.

U Lalićima, opć. Kapela, kot. Bjelovar, Hrvat, ratar, oženjen, otac dvoje djece, pismen, posjeduje 10.

jutara zemlje, kuću te gospodarske zgrade, nekažnjavan.

Imenovani je opomenut na dužnost kazivanja istine, te izjavljuje slijedeće:

Po svršenoj pučkoj školi, živio sam kod svojih roditelja u Lalićima, baveći se ratarstvom.

God. 1915. otišao sam na odsluženje vojnog roka u Sisak k 27. domob. Pješ. Pukovniji, te sam

ujedno sa svojom jedinicom sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, na ruskoj i talijanskoj fronti. Po

kapitulaciji A.U. u jesen 1918. god. Povratio sam se svojoj kući u Laliće.

Po dolasku iz rata kući, ja sam i nadalje radio ratarski posao, na posjedu mojih roditelja.

God. 1919. ja sam se oženio sa janom Dijanović iz Lalića.

Ja sam odmah po osnutku HSS-a god. 1921. upisao se i postao njen član, te sam na prvom

sastanku stranke koji je održan u mom selu izabran za predsjednika mjesne organizacije. Kao takav ja

sam mnogo radio na organiziranju hrvatskog naroda za stranku u čemu sam i podpunome uspio, jer za

par godina kasnije skoro nije bilo Hrvata koji se nije nalazio u stranci. Ja sam se mnogo zalagao za rad

i bio sam vrlo agilan te sam kao takav 1925. god. Izabran za predsjednika općinske organizacije. Na

toj dužnosti ja sam ostao pod vrlo teškim uslovima za vrijeme Aleksandrove Šesto-Januarske

diktature, te sam u tim danima bio oko tri puta uhapšen te svaki put odležao u zatvoru od 10 do 14

dana gdje sam bio saslušavan kao anti-državni elemenat, a takodjer su me češće puta posjećuvali

žandari koji su mi pravili premetačine u kući.

God. 1935. izabran sam za predsjednika kotarske organizacije i zamjenika narodnog

zastupnika Dr. Ivše Lebovića iz Bjelovara. Na toj dužnosti istao sam do 1938. god. Kad sam izabran

za narodnog zastupnika bjelovarskog kotara, medjutim po glasačkom ključu nisam išao u parlament,

već je Bjelovarski kotar zastupao Dr. Bubić iz Bjelovara koji je kandidirao za J.R.Z.-u.

Ja sam kroz čitavo vrijeme od početka izlaženja pa sve do preokreta 1941. god. Bio

predplatnik glasila HSS „Doma“.

26

God. 1937. ja sam bio prisutan na sastanku kotarske organizacije, na kojoj je takodjer bio

Gjuka Kemfelja, te se na istom raspravljalo o sprovadjanju organizacije H.S.Z – e koja bi morala biti

isključivo stranačka vojska, a služila bi takodjer narodu za zaštitu od eventualne pljačke. Kasnijih

godina se organizacija u velikoj mjeri omasovila.

Na izborima sam sudjelovao 1923., 1925., 1928., 1935., i 1938., god. Te sam svih pet puta

glasao za HSS:

Kao narodni zastupnik ja sam bio na sastanku u Zagrebu, poslije sklopljenog sporazuma sa

Srbima 1939. god. Te nam je taj put predsjednik Dr. Maček podnio referad pregovora i sporazuma

kojega je postigao sa Cvetkovićem na Bledu. U svom referadu nam je iznesao, da je uvidio da HSS

pod takovim stanjem od vlade u Jugoslaviji neće uspjeti dobiti vlast u svoje ruke, jer Srbi neće

dozvoliti razjedinjenje Jugoslavije, te se odlučio da prihvati Cvetkovićev prijedlog za pregovore, koji

su najzad urodili plodom pošto će sada HSS imati vlast u banovini Hrvatskoj. Kazao nam je da nije

mogao polučiti bolji utjecaj u granicama banovine, ali da će se ta stvar naknadno putem plebiscita

ispraviti. Za odlazak svoj i ostalih hrvatskih ministara u beogradsku vladu rekao nam je, daje to stvar

buduće Jugosl. Vanjske i unutrašnje politike i da situacija koja vlada u svijetu nalaže da se zajednički

sa Srbima srede prvo prilike u zemlji, kako se Jugosl. U eventualnom predstoječem ratnom stanju ne

bi našla nepripravna.

Kasnije 1940. god. Ja sam uvidio kuda vode i kuda je usmjerena politika beogradske vlade u

kojoj su sjedila 5 predstavnika HSS-a. (…)1 kojih njezina sigurnost visi u zraku a to su Francuska,

Engleska i Amerika, da i nadalje raspiruju i gaje mržnju spram močnog Sovjetskog Saveza. Takoñjer

sam vidio da su vanjsku politiku usmjerili ka osovini da su sklopljeni trgovački ugovori s Njemačkom,

Italijom i Mañarskom, da iste iscrpljuju naša materijalna dobra, dok je banska vlast u Hrvatskoj uvela

kukuružnjak. Vidio sam da se djelomično spovadja fašizacija zemlje i da se otvara put fašizmu u

zemlju. Vidio sam neraspoloženje narodnih masa koje su bile na sve to ogorčene, a ja kao njihov

narodni zastupnik nisam poduzeo baš ništa da to sve spriječim, pa makar u granicama moje

mogućnosti. Nisam čak ni poduzeo put u Zagreb, da vodstvu HSS-a izrazim nezadovoljstvo naroda,

zbog vodjenja takve politike.

Dana 7. IV. 1941 god. Ja sam dobio poziv od Gradskog poglavarstva iz Bjelovara, da odmah

dodjem u Bjelovar radi neke pobune koja je izbila u vojsci, ja sam se tom pozivu odmah odazvao

došao u Bjelovar na Gradsko poglavarstvo, koje me je uputilo na neki štab armije koji se je nalazio u

Bjelovaru. Kada sam došao u štab armije tamo je primio general-štabni major Topalović, koji mi je tek

sada saopštio da se 108. puk pobunio da je napustio položaj te da se kreće prema Bjelovaru kojeg želi

zauzeti. Zatim mi je saopštio da me je dao pozvati zato da idem u susret pobunjenicima i da ih upitam

što žele. Ja sam na to pristao i pošao ponovo na Gradsko poglavarstvo. Na Gradskom poglavarstvu

našao sam kotarskog predstojnika Verikasa, gradskog načelnika prof. Julija Makanca i postolara

Funtek Tomu koji su takodjer odlučili poći samnom. Nas četvorica napustili smo Bjelovar i pošli

ususret buntovnicima koje smo sreli u Ždralovima. Kada smo došli k njima ja sam upitao vojnike 1 Nečitko.

27

„Tko je zapovjednik“, našto su me oni uputili u gostionu k naredniku Čvek kome sam ja saopčio da

sam poslan od strane armije da ih upitam zašto su se pobunili te da neke se vrate na položaj kuda su

upućeni te da im se neće ništa dogoditi. On mi je nato odgovorio da oni kreću u Bjelovar kojeg će pod

svaku cijenu zauzeti, dok mi za razlog pobune nije ništa rekao. Primjetio sam da za vrijeme tog

razgovora nije se sa nama nalazio i gradski načelnik prof. Julije Makanac, kasniji Pavelićev ministar

prosvjete, već da je ostao negdje vani razgovarati s pobunjenim vojnicima. Poslije toga smo se sva

četvorica povratili ponovo u Bjelovar te sam ja otišao u štab armije k majoru Topaloviću kome sam je

saopštio čitavu stvar kako stoji. Major Topalović mi je rekao da je preko telefona tražio ban Šubašić.

Ja sam se odmah preko telefona stavio u vezu s banom Šubašićem koji me je upitao kako stvari stoje, a

sam mu je obrazložio, na to je slušalicu u ruke uzeo Dr. Maček koji je takodjer tražio obrazloženje, što

sam mu ja i dao, iza toga je slušalicu uzeo neki general čije se ime više nesjećam kome sam takoñer

dao isto obrazloženje. Nakon toga ponovno se javio Maček koji mi je rekao da neka ponovno idem k

pobunjenicima i neka im saopštim njegov zahtjev da se vrate na položaj, jer da se neće nikome ništa

dogoditi i najzad da će sutra stići u Bjelovar netko od vodstva.

Tada sam pošao ja u zajednici s majorom Topalovićem i još nekim žandarmerijskim

kapetanom ponovno pred pobunjenike koje smo taj put sreli u Novoseljanima. Kad smo došli k njima

ja sam i saopštio Mačekov zahtjev, našto su oni kazali da proglašuju majora i kapetana zarobljenicima,

te su nas prisilili da na čelu pobunjenog puka stupamo u Bjelovar što smo mi i učinili. Tako smo svi

zajedno unišli u grad gdje su pobunjenici preuzeli vlast. Ja sam tada otišao na gradsko poglavarstvo

gdje su pobunjenici dovodili zarobljene oficire. Pobunjenicima u gradu su rukovodili prof. Julije

Makanac i neki „Crni“ Šestak, koji su neprekidno davali razna naredjenja. U toku noću došao je k

meni Gaži Franjo koji je bio vojnik negdje u Podravini odakle su ga autom dopremili pobunjenici. Isti

me je pitao za stanje stvari što sam mu i obrazložio.

Drugog dana ujutro došao je u Bjelovar Kemfelja Gjuka i još neka nepoznata osoba, te je isti

pokupio mene, Gažija i Antoljak Fabijana, povjerenika Gospodarske sloge, koji je bio sa

pobunjenicima još prošlog dana u Novoseljanima, i povezao nas autom u Zagreb. Kada smo došli u

Zagreb odvezli smo se na banski dvor, gdje nas je primio ban, Maček i taj nepoznati general. Ja sam

na njihov upit izjavio novosti koje su se odigrale poslije telefonskog razgovora jučerašnjeg dana. Na to

je maček otišao i napisao jedno pismo koje je dao u ruke svome delegatu nekom Kovaču, koji je

zajedno sa nama došao ponovno u Bjelovar. Po dolazku u Bjelovar mi smo odmah otišli u Gradsko

poglavarstvo kada smo pozvani od narednika Čveka. Makanca, Šestaka i druge njihove saradnike,

kojima je delegat Kovač pročitao pismo Mačeka u kome je stajalo da je najpametnije da ih on

savjetuje da se vrate na svoja mjesta i tako dočekaju, makar se što desi, jer u protivnom slučaju doći će

im jugosl. Bombarderi koji će uništiti njih i grad. Pobunjenici za to nisu htjeli niti čuti već su se tome

smijali, tako da se delegat Kovač vratio u Zagreb neobavljena posla.

Ja sam toga dana ostao u Bjelovaru gdje je stigao i narodni zastupnik Gjurgjevačkog kotara

Tomo Vojković, nas se nije više ništa pitalo, već su vlast u rukama imali frankovci, Makanac i ostali.

28

U Bjelovaru sam ostao prenoćiti, a drugog dana u 10 sati prije podne u grad su unišli Nijemci koje je

dočekao Makanac a i on je izvršio predaju grada, a ja sam nakon toga otišao kući u Laliće. (…)

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, 91., K. 68/45.

9 1998., travanj

Bjelovar

Sjećanje poručnika Leopolda Supančića

na bjelovarske dogañaje od 7.- 10. travnja 1941. godine

Leopold Supančić, učitelj u mirovini, pričuvni domobranski nad satnik od 1997. počasni

grañanin grada Bjelovara, rodio se 14. studenog 1903. godine u Ivanjskoj od oca Martina, po struci

zidarskog obrtnika, i majke Evice, kućanice, u obitelji s petoro djece. U Bjelovaru je završio osnovno

školovanje i četiri razreda gimnazije. 1919. upisuje se u Učiteljsku školu u Čakovcu koju završava

1923. u zvanju učitelja.

Kao učitelj službovao je u osnovnim školama, u početku u križevačkom kraju, zatim u

školama u Velikoj Trnavi, Cremušini, Orovcu, gdje je službovao 15 godina, tamo je osnovao obitelj,

oženio je kolegicu Branku Karašić, gdje mu se rodilo troje djece (sin Miroslav, pa sinovi blizanci

Zdravko i Željko). Pred sam početak rata dolazi u Bjelovar i odmah je pozvan u 40. dopunsku

pukovniju. U drugom svjetskom ratu Leopold je četiri godine sudionik. Poslije pobune 108. puka i 40.

dopunske pukovnije dobio je čin satnika. U domobranstvu je obnašao razne dužnosti kao u Bjelovaru

u 16. domobranskoj pukovniji tako i u Zagrebu, bio je u borbama s četnicima i partizanima na planini

Grmeč kod Bosanskog Petrovca u Bosni, bio je obolio od teškog išijasa, zatim je bio u 2. novačkoj

bjelovarskoj pukovniji na zadatku u topničkoj satniji. U ožujku 1943. premješten je u svojstvu satnika

po Nadzorništvu u Narodnu zaštitu u Bjelovaru.

Nakon rata bio je suñen za sudjelovanje u bjelovarskom ustanku i osuñen na 10 godina

prisilnog rada i 10 godina gubitka grañanskih prava. Kaznu je izdržavao u logoru u Velikoj Pisanici, a

po amnestiji (3. 8. 1945.) pušten je kući. Dvije godine i tri mjeseca bio je bez posla, a 1947. ponovno

radi kao referent u kotarskom NOO u Bjelovaru, od 1953. vraća se učiteljskom pozivu i kao nastavnik

radi u Velikoj Šimljanici, opć. Ivanjska, a zatim u Cirkveni sve do umirovljenja 1. veljače 1971.

S 44 godine i 4 mjeseca radnog staža u 68. godini života učitelj Leopold odlazi u zasluženu

mirovinu.

Ovo je kratki životopis junaka bjelovarskih dogañaja 1941. godine, nadsatnika i počasnog

grañanina Leopolda Supančića.

29

Dana 27. ožujka 1941. godine dobio je učitelj Leopold Supančić poziv iz Vojni okruga da

se javi u 40. dopunsku pukovniju koja se osnovala u „Filipović“ vojarni u Bjelovaru. Javio se u

pukovniju kao rezervni oficir jugoslavenske vojske po činu rezervni poručnik (sada nadsatnik) i

primio dužnost komandira 2. čete spomenute pukovnije.

Zadaća mu je bila preuzimanje mobiliziranih vojnika koje je trebalo pripremiti za ratište -

obući ih u vojničke uniforme i naoružati puškama koje su većinom bile vezane špagom jer drugog

oružja (bajoneta) nije bilo. Što se tiče uniformi bila je velika oskudica, tako da su neki vojnici ostali u

civilnim hlaćama i kaputima, dok je kabanica (šinjela), kapa (šajkača) bilo dovoljno. U satniju se

trebalo prijaviti tristo vojnika, meñutim javilo ih se samo pola, a od prijevoznika s konjima od

prijavljenih trinaest, javilo se samo jedan. Prijevoznik je primio u kola samo bakreni kotao koji je

trebao oslužiti za kuhanje, dok kompletene poljske kuhinje nije bilo. Streljivo se prevozilo kamionima

pod jakim vojničkim stražom.

40. dopunska pukovnija bila je sastavljena samo od dva bataljona koji su imali 8 satnija (četa),

a svaka satnija sa zapovjednikom je imala pet časnika. Prvom bataljunu bio je zapovjednik pričuvni

major, po zanimanju inženjer, Srbin iz Karlovca. Zapovjednik drugog bataljuna bio je takoñer major,

aktivni oficir Kraljevske garde iz Beograda, isto Srbin. Zapovjednik pukovnije bio je rezervni

potpukovnik, Srbin, slabijih fizičkih sposobnosti, kojeg su autom prevozili. Časnici iz 40. dopunske

pukovnije, iz četa koje su posljednje odlazile na bojište, vršili su i druge garnizonske dužnosti: tako je

poručnik Leopold 5 travnja od 11 sati do 6 travnja do 11 sati dežurao u garnizonu. Obilazio je dežurne

časnike po vojarnama, preuzimao od njih brojna stanja vojnika, podoficira, oficira, te sve promjene o

stanju u četama koje su bile smještene u bjelovarskim vojarnama. Tu je imao prilike vidjeti da nije

puno vojnika ostalo u vojarnama, kada je obišao sve dežurne vratio se u svoje sjedište, zgradu

pukovnijskih uredskih prostorija (Belpana). Nakon 10 ili 11 sati noću 5. travnja 1941. godine prolazile

su trupe 108. pukovnije koja je bila razmještena u okolici grada Bjelovara. Mobilizacia t.j. aktiviranje

te pukovnije bila je ranije provedena, tako da je izgledalo da je ona čuvar grada, meñutim ona je bila

izvan grada, radi opasnosti od bombardiranja vojarni. Koliko je Leopold mogao vidjeti, stojeći ispred

zgrade pukovnije, njihov trupni pohod bio je kompletan (upotpunjen), bataljuni i čete bili su

sastavljeni prema ratnoj formaciji (četiri bataljuna svaki sa po četiri satnije) bila je prisutna

mitraljeska četa s konjskim prenosima (strojnička satnija), svi su vojnici bili naoružani, a vidjelo se da

ima dosta puškomitraljeza kojer su nosili vojnici. Leopold je promatrao prizor, a na prozoru susjedne

zgrade nalazio se komandant Vojnog okruga pukovnik Mihajlo Georgijević, sa suprugom.

Zapovjednik 108. pukovnije, po činu potpukovnik zaustavio je pukovniju i pozdravio se s kolegom,

naprijed spomenutim pukovnikom. Čule su se oproštajne riječi, koje su bile upućene zapovjedniku

108. pukovnije: “Sretne vojne akcije“. Iza toga je pukovnija krenula s pukovnijskom zastavom prema

svom odredištu u Pčeliće na Dravi preko Severina, Grñevca i Gornje Kovačice. Prve noći su noćili 5.

na 6. travnja prenoćili u Severinu, a druge 6. na 7. travnja u Grñevca i Gornjoj Kovačici.

7. na 8. travnja s večeri došlo je do pobune, a ujutro se pročulo da je prethodnog jutra

bombardiran Beograd, bilo je to 6. 4. 1941.

30

Naša 40. dopunska pukovnija krenula je iz „Filipović„ vojare 7. travnja 1941. godine, uvečer

istim putem kao i 108 pukovnija, na granicu u Pčeliće. Putem do Severina 12. km od Bjelovara, stalno

ih je ometala (prala) snježna kiša, tako da su svi dobro pokisli. U Severinu je bilo konačište, vojnici i

podoficiri bili razmješteni po kućama, a po najviše po štalama i štagljevima. Časnici su dobili na

raspolaganje seoske sobe i njih trojica smjestili su se u jednu sobu. Spavati se nije moglo, razgovaralo

se o borbenom susretu s Nijemcima, bojaznima da će stradavati zarobljavanjem, ranjavanjem i

ubistvima. Vojni moral bio je takav da se nije moglo očekivati, da će ijedan vojnik otvoriti puščanu

vartu na Nijemce, jer je bilo poznato kako su Nijemci bili nadmoćnije nauružani.

8. travnja oko 5 sati u jutro čula se kratka pucnjava, tako da su se svi zabrinuli da ne doñe do

krvoprolića. Jedan podoficir (dočasnik) iz 2. čete došao je sav usplahiren rekavši: “Gospodo oficiri,

ne izlazite, vani je pobuna vojnika, oni neće na granicu u borbu protiv Nijemaca. Kažu kako će se

vratiti u Bjelovar, pa makar bila potrebna borba s tamošnjom ili sa strane pridošlom vojskom.“ Kada

su konačno časnici izašli u selo imali su što vidjeti: vojnici su se tijekom noći opskrbili streljivom -

otvorili su sanduke i podijelili streljivo. Inicijativa je potekla od 108. pukovnije koja je te noći

konačila u V. Grñevcu i Gornoj Kovačici i drugim selima. Poruke se prenešene u 40. dopunsku

pukovniju preko nekoliko konjanika 108. pukovnije. Osim toga, pojedine grupe su razoružavale

oficire Srbe i Slovence, uzimali im oružje (pištolje) i tražili od njih da skinu oficirske oznake epolete,

kokarde, odlikovanja i drugo. Ti su oficiri bili zarobljenici pukovnije koji će se isto morati vratiti u

Bjelovar – kuda pukovnija tu i oni. Bilo je i takvih koji su se kradomice skrili, čuvši za pobunu, a

odlaskom pukovnije za Bjelovar pojavljivali su se u okolini.

Poručnik Leopold krenuo je u selo gdje su ga dočekali njegovi vojnici 2. čete, i pitali hoće li ih

napustiri kao drugi časnici. Njegov odgovor je bio: „Kuda vi, tuda i ja, preuzet ću zapovjedništvo naše

40. dopunske pukovnije i s vama u Bjelovar, pa što Bog da“. Vojnici i ostatak satnije bili su

rasprostranjeni po cijelom selu. Došli su do Općine. Tamo je bilo najviše vojnika koji su opkolili

Zapovjedništvo 2. bataljuna, majora kraljeve garde, i tražili od njega da u slučaju borbe s bilo kojim

postrojbama preuzme komndau u svoje ruke. On se počeo ispričavati da to ne smije učiniti pošto je on

kao oficir Kraljeve garde položio zakletvu kralju i otadžbini. I drugi put mu je postavljeno isto pitanje.

Nećkao se. Uto je netko od vojnika iz puške s ramena opalio metak, znak za njega vrlo opasan. Pristao

je na zapovjedništvo pukovnijom u slučaju potrebe. U pukovnijama je bio priličan broj Hrvata, 50%

časnika koji se nisu htjeli miješati u pobunu, jer je to bilo vrlo riskantno i opasno, zbog neizvjesnog

ishoda pobune. Pohapšene oficire Srbe i Slovence stavilo se pod jaku stražu u općinskoj zgradi.

Čekalo se na vrijeme pokreta zajedno sa 108. pukovnijom, koju je vodio umjesto časnika aktivni

narednik Ivan Čvek. Vrijeme je sporo prolazilo, a 108. pukovnija bile je više od 20. km udaljena od

Bjelovara. Trebalo je mnogo vremena za sreñivanje, da u punom sastavu doñe do 40. pukovnije kako

bi zajedno u strojevom redu krenuli iz Severina u Bjelovar.Rasporeñeni su u strijelce zbog eventualne

borbe s Kaznenom ekspedicijom koja bi ih ponovo uputila na granicu. Konačno je 108. pukovnija

stigla, a na čelu pukovnije zarobljeni ofciri Srbi i Slovenci (bili su bez oznaka). Na isti način bila je

postrojena i 40. dopunska pukovnija, kojoj je voña bio poručnik Leopold Supančić. Bilo je već prošlo

31

12 sati 8. travnja 1941. godine kada su neki časnici Hrvati i to: potporučnik Tomislav Jelić - učitelj iz

Stare Plošćice, potporučnik Trepe (zaboravljeno ime) - porezni činovnik iz Gospića i poručnik

Leopold Supančić postrojili vojnike 40. dopunske pukovnije i krenuli s 108. pukovnijom prema gradu

Bjelovaru. Sporo su se pomicali naprijed s osiguranjem prethodnice radi eventualnog neželjenog

dočeka od regularnih motoriziranih trupa iz Zagreba, npr. motoriziranih odreda. Kad su obje

pukovnije stigle pod brijeg kod sela Mlinovca, blizu Bjelovara, pred pobunjene pukovnije došla je

delegacija grada Bjelovara (Gradskog poglavarstva) na čelu s zrakoplovnim kapetanom I. klase

Ivanom Mrakom. Bilo je tu i poznatih HSS-ovaca: Fabijan Antoljak, Franjo Hegeduš (narodni

zastupnik) i još neki drugi. Konstituirano je Mirotvorno vijeće ne čelu sa s tadašnjim gradonačelnikom

Julijem Makancem, senatorima Robertom Wagnerom i Kunekom, kotarskim predstojnikom Josipom

Verhasom, HSS-ovcima Franjom Antoljakom, Franjom Hegedušom i Tomom Vojkovićem. To su bile

civilne osobe, a od vojnih osoba bio je zapovjednik obje pukovnije zrakoplovni kapetan I. Klase Ivan

Mrak, te voñe pukovnija, narednik Ivan Čvek i poručnik Leopold Supančić. Njih dvojica imali su ratne

dogovore u pogledu unutrašnjeg osiguranja grada i vanjskog osiguranja od eventualnih kaznenih

ekspedicija.

Prva briga Mirotvornog vijeća bila je proglašenje NDH, koju je 8. travnja 1941. s balkona

Gradskog poglavarstva (danas Gradski muzej) u 18 sati proglasio bjelovarski gradonačelnik dr. Julije

Makanec. Nadalje, trebalo je preuzeti pukovnije, razmjestiti ih, preuzeti i smjestiti zarobljene časnike

Srbe i Slovence, osigurati gard od eventualne pljačke, hapšenja lojalnih grañana, kontaktirati i

surañivati s predstavnicima vlasti u Zagrebu kao i sa HSS-om i Banovinom (Šubašićem).

Obrana grada bile je u rukama narednika Čveka i poručnika Supančića, kako unutrašnja tako i

vanjska, a tu je bio i dogovor o dočeku Nijemaca, koji još nisu na pomolu preko mañarske granice.

Odlučeno je da se pukovnije dolaskom u grad postoje na Logoru (nogometno igralište) kod

Ivanovčana. Pukovnije su krenule u grad. „Ulazak nas obradovao pošto su na svim kućama bile

izvješene hravtske zastvice, a na ulicama kojima su prolazili do Logora sakupilo se mnogo grañana,

koji su aplauzom pozdravljali pobunjene vojnike. Utvrñeno je da su naše dvije pukovnije na ulasku u

grad čekale žandarske četničke postrojbe, razmještene po zaklonima uglova kuća, što će potvrditi

svjedoci koji su se tu slučajno našli“, rekao je Leopold.

Supruga poručnika Leopolda bile je jedan od očevidaca. Ona je 8. travnja oko 17 sati, kada se

vraćala s groblja Sv. Andrije, prolaskom kroz ulicu (Rusanova ulica), vidjela kraj gostionice na

nogostupu nekoliko ubijenih vojnika (dva ubijena i tri ranjena). Pretpostavljalo se, da je to bio kamio s

pobunjenim vojnicima koji su došli u Bjelovar po nabavku hrane za svoje pukovnije. Kako se supruga

poručnika Leopolda sa stahom zagledala u taj prizor, prišao je k njoj jedan četnik i kazao: „Što ste

vidjeli, niste vidjeli“. Ovdje se mora istaknuti da je u okolini Bjelovara bilo mnogo četnika, a moglo ih

se vidjeti na proslavi Dana ujedinjenja 1. prosinca 1940. godine.

Kada su stigle prethodnice pobunjenika u grad, četnici i žandari su nestali, povukli se i

pobjegli. Nakon što su pukovnije stigle na Logor, novi zapovjednik, zrakoplovni kapetan I. klase Ivan

32

Mrak, izvršio je raspored trupa, tako da se 108. pukovnija vratila izvan grada, na ona mjesta s kojih je

krenula – na granicu – sa zapovjednikom nardnikom Ivanom Čvekom, voñom dotične pukovnije.

40. dopunska pukovnija ostaje u Bjelovaru u vojarnama sa zapovjednikom poručnikom

Leopoldom Supančićem, voñom pukovnije. Zadatak 108. pukovnije bilo je osiguranje grada od

eventualne kaznene ekspedicije do dolaska Nijemaca u grad, a po potrebi dolazi joj u pomoć 40.

dopunska pukovnija. Na zadacima 40. dopunske pukovnije bili su potporučnici Tomislav Jelić i Trepo,

koji su se jedini od časnika Hrvata priključili pobunjenim vojnicima. Vojnici 40. dopunske pukovnije

organizirali su grad od unutrašnjih nesigurnosti, vršili su stražarsku službu, pazili da u gradu vlada mir

i podnošljivost prema Srbima.

Po dolasku pobunjenika prijavljivali su im se neki grañani, koji su tražili oružje, kako bi im

pomogli u svladavanju zarobljenih oficira Srba, koji su uspjeli pobjeći iz pukovnije. Najviše su ih

uhitili mačekovi zaštitari. Dobrovoljci su bili naoružani i svrstani u odrede (patrole) koje su kolale po

Bjelovaru i okolini.

Na dan 9. travnja 1941. godine bilo je i stradalnika. Đuro Matijašić, gostioničar iz Bjelovara, i

17-godišnji mladić Milan Baćani, u selu Hrgovljani htjeli su zaustaviti jedan kamion sa odbjeglim

oficirima Srbima, ali je bačena bomba koja je obojicu ubila. Bila je to velika tuga za jnačkim

suradnicima pobunjenih vojnika. Na održavanju reda i hvatanju časnika Srba mnogo je pomogla

„Mačekova zaštita“ naoružana oružjem iz vojnih skladišta. Kolala je gradom, a najviše donjom

okolinom grada. Veliki uspjeh postigli su kod konjičke pukovnije iz Virovitice, koja je tih dana bila u

D. Mostima i takoñer se kretala na podravskoj strani dolazeći do granice, naravno dok je bila

kompletna. Tu pukovniju razbili su mačekovi zaštitari, a oficire su dobrim dijelom zarobili.

Ne zna se točno ko je naredio da se strijelja jedanaest civila u D. Mostima od kojih su neki bili

u pobunjenim pukovnijama, a bili su se vratili kućama. U vezi tih zbivanja sumnalo se na jednog

bjelovarčana, na poručnika jugoslavenske vojske Hrgovića, te je bio pritvoren, no nije mu se dokazala

krivnja pa je osloboñen.

Dana 9. na 10. travnja noću iz Zagreba preko Čazme bila je upućena motorizirana jedinica

koja je trebala pokoriti pobunjenike i poslati ih na granicu. Kod Bjelovara, u Velikom Korenovu, bila

je zaustavljena mitraljeskim rafalima, koje su im uputili pobunjeni vojnici 108. pukovnije i tada su

odustali od daljnjeg pohoda na Bjelovar, to je bio veliki brisani prostor, koji bi im donio velike ljudske

žrtve.

Sam dan 9. travanj 1941. godine protekao je u važnim zbivanjima koje treba pribilježiti.

Pojedini odredi (patrole), kako u gradu i u okolini, s naoružanim civilima i mačekovom zaštitom

velikom ozbiljnošću su vršili namijenjene zadatke. Da je bilo zlouporabe zbog uznemiravanja Srba, to

ja kao zapovjednik osobno imao priliku spriječiti. Npr. bio je izvješćen da se grupa od nekoliko

pobunjenih vojnika sprema silom uću u trgovinu (željeznariju) Srbina Filipa Omčikusa u Zagrebačkoj

ulici. Zapovjednik Supančić s jačom patrolom uspio je spriječiti provalu. Voña te grupe grubo je

povikao: „To je četnik, a ima naoružanja i streljiva kojim bi mogao naoružati vod vojnika. Znam da je

imao prodaju lovačkih pušaka i naboja!“. Drugi slučaj dogodio se isto u Zagrebačkoj ulici: jedan odred

33

od nekoliko vojnika tjerao je jednog civila. Bio je to užarski obrtnik, a jedan od tih vojnika je tvrdio da

je to vrlo opasan četnik, pa su ga putem maltretirali i tukli. Meñutim, njihova akcija bile je prekinuta,

jer očito da je voña toga odreda s uhićenikom bio već ranije u zavadi. Bio je to osvetnički čin. Slične

slučajeve imale su i neke druge patrole, ali nisu sve bile uspješne kao ove u sukobu s takvim

agresivnim i osvetničkim osobama.

Dana 9. travnja 1941. godine u par navrata bilo je povika: „Idu četnici!“, te su riječi potekle od

grañana koji su bili u strahu od njihove eventualne najezde u grad.

108. pukovnija i jedan dio 40. dopunske pukovnije bio je dobro rasporeñen po naredniku

Ivanu Čveku i poručniku Leopoldu Supančiću tako da je grad bio potpuno osiguran. Viječe

pobunjenih pukovnija stalno je zasjedalo u zgradi Gradskog poglavarstva (danas Gradski muzej) u

Bjelovaru.

Ujutro 9. travnja dogovorena je i u Zagreb upućena delegacija od tri člana na čelu s Fabijanom

Antoljakom iz Ivanovčana, istaknutim haesesovcem, u posjet prvaku stranke, predsjedniku HSS-a dr.

Vladku Mačeku, kako bi se posavjetovali s njim u vezi pobunjeničkih pukovnija.

Nijemci još nisu bili stigli u grad, pobunjeničkim pukovnijama se brzoglasom prijetilo iz

Zagreba, jakom kaznenom ekspedicijom kako bi se svladali pobunjeni vojnici. Dr. Vlatko Maček bio

je veoma zabrinut, tako su bar kazali, te je poručio neka se sakupe i vrate na granicu u Pčeliće kako bi

izbjegli veliko zlo, tj. teška stradavanja odgovornih osoba za pobunu i ustanak., „Naravno da to nije

učinjeno, jer smo rizik primili mi, voñe ustanka“. (narednik Ivan Čvek i poručnik Leopold Supančić).

Istog dana, 9. travnja, stizale su od Vojne komande iz Zagreba prijetnje zabrinutih za zarobljene Srbe i

Slovence, za koje su se bojali da će ulaskom Nijemaca u grad biti njihovi zarobljenici te otpremljeni u

Njemačku, te je odlučno traženo da se oni odmah prevezu vlakom za Zagreb u Komandu. Ne učini li

se to odmah, i ako se pukovnije ne vrate na granicu, bit će još tijekom dana Bjelovar bombardiran.

Kako ne bi došlo do realizacije prijetnje, Vijeće je moralo donijeti odluku u skladu njihovu zahtjevu,

tako da su svi zarobljeni oficiri prevezeni u Zagreb. Kako su tamo prošli kad su Nijemci stigli u

Zagreb, to se nije saznalo.

Dana 10. travnja prije podne bilo je u gradu mirnije i utješnije jer je pristigla obavijest da su

Nijemci prešli granicu s podravske strane i da prilaze Bjelovaru. Kako bi Nijemci saznali pravo stanje

pobunjeničkih pukovnija i način predaje koja bi se obavila mirnim putem, Vijeće je pred njih poslalo

delegaciju od nekoliko članova, avodili su je domaći Nijemac iz Velike Pisanice Jozef Štumf te

senator Robert Wagner i još neki nepoznati. Oni su s komandantom tenkovske jedinice ugovorili

pojedinosti, koje se odnose na predaju pukovnija i postavljanju Gradske vojne komande, koja će

sigurno biti u njemačkim rukama.

Članovi delegacije su upozorili i zamolili da njihovi vojnici neznanja ne otvaraju vatru na naše

vojnike, koji su bili rasporeñeni po stražarskim mjestima, na mostovima, skladištima i drugim

mjestima, no i pored toga je jadan vojnik na mostu stradao. Kad su mnogi grañani saznali da se

Nijemci približavaju gradu, skupili su se pred Gradskim poglavarstvom jer je tu bio i putni prolaz za

njihove tenkove i pješačke trupe (oni su dolazili pokraj zgrade današnje Zagrebačke banke). Izmeñu

34

13 i 14 sati ulazile su prvo tenkovske jedinice, a potom pješaci sa njihovim oficirima i podoficirima.

Promatrajući ih grañani su pljeskom pozdravljali nasmiješene njemačke vojnike (poručnik Leopold

Supančić bio je pred Poglavarstvo). Prema dogovoru s Njemačkom komandom obje pukovnije su u

tijeku poslijedponeva, na prostoru tzv. „Logora“, predale svo naoružanje, koje su imale na

raspolaganju. Poslije toga su predale uniforme, koje su smještene u vojna skladišta. „Njemačka

komanda, koja je bila ostavljena u Bjelovaru, dozvolila nam je da se osnuje jedan bataljun za

stražarske potrebe, a ostali da se puste kućama.“ Tomislav Jelić i Trepo, koji su surañivali sa

Leopoldom i pobunjenicima, bili su takoñer pušteni svojim kućama. Na Veliku subotu 10. travnja

1941. godine konjički puk jugoslavenske vojske, koji je bio stacioniran u Kapeli, strijeljao je civile u

D. Mostima. Poručnik Leopold je po svojoj volji i želji Vijeća ostao u novoosnovanom bataljunu uz

neke pridošle časnike Hrvate, koji su došli iz zarobljenih pukovnija (Hrvati nisu bili zarobljenici).

Nešto je potrebno reći o Vojnom okrugu u Bjelovaru u kojem su kancelarijske poslove vodili

časnici i dočacnici. Za pomoćnu službu bio je odreñen pukovnik Srbin Mihajlo Georgijević i neki

drugi srpski časnici, koji su u pravo vrijeme napustili svoje položaje, te tako nisu bili zarobljeni (oni su

pobjegli). Svu brigu o reorganizaciji (preustroju) u vojnom okrugu vodio je kapetan I. klase Franjo

Hrdi, koji je nešto kasnije po prijedlogu poručnika Supančića i Ivana Mraka, zapovjednika obiju

pukovnija, promaknut u čin bojnika (majora). Nakon kratkog vremena na to mjesto postavljen je po

Ministarstvu jedan aktivni potpukovnik, razumije se, Hrvat. Kako je po Njemačkoj vrhovnoj komandi

bilo dozvoljeno ustrojiti pukovniju, po prijedlogu poručnika Supančića pukovnija je dobila naziv „16.

domobranska pukovnija“, u spomen pukovnije koja je godinama za vrijeme Austro-Ugarske države

bila sa stalnim mjestom boravka u Bjelovaru. Tada ta 16. domobranska pukovnija nije imala hrvatsko

zapovjedništvo, već njemačko, a najbolji bataljun bio je smješten u Beču uz crasku obitelj. Za ovu

novoustrojenu 16. domobransku pukovniju Popunidbeno zapovjedništvo u Bjelovaru pozvalo je

potreban broj broj časnika i dočasnika, koji su primili vojne dužnosti u pukovniji. To je bilo lako

napraviti jer su bile neoštećene knjige sa svim podacima časnika, dočasnika i vojnika. Poručnik

Leopold Supančić bio je u toj pukovniji uz pridošlog potpukovnika tkz. „časnika na službu“, s činom

kapetana, osnosno sada satnika. Naime, po prijedlogu Vijeća i zapovjednika pukovnije kapetana I.

klase Ivana Mraka, preko našeg Ministarstva u Zagrebu unaprijeñeni su dana 17. travnja 1941. godine

njih trojica: kapetan I klase Ivan Mrak u čin domobranskog pukovnika, poručnik Leopold Supančić u

čin domobranskog satnika i narednik Ivan Čvek u čin domobranskog poručnika. Unaprijeñeni su za

požrtvovanost, učinkovitost i hrabrost u suradnji s pobunjenim pukovnijama pri ustanku u Bjelovaru.

Moramo napomenuti da su s tim unapreñenjem satnika Supančića aktivirali. Tj. pričuvnog

časnika priveli u djelatnog. Njemu to nije odgovaralo jer je svoje učiteljsko zvanje sa službovanjem na

školama u Bjelovaru nadasve volio, te je zamolio Ministarstvo da ga vrate u pričuvnog časnika. U

tome je i uspio.

Do sada nije bilo puno riječi o oružničkoj postaji, koja je tih dana imala mali broj oružnika,

mali broj Hrvata, jer su većina bili Srbi, koji su se tijekom 8. travnja 1941. godine, a nakon pripreme s

četnicima za zaustavljanje pukovnija, dali u bijeg. Bilo je nekoliko uhvaćenih oružnika Srba no

35

oružnici Hrvati, pod zapovjedništvom rezervnog potporučnika Miše Saboleka (učitelja), izvršili su

svoju svetu dužnost i doveli odbjegle oficire i podoficire Srbe, te čuvali mir i spokojstvo kod

prestrašenih grañana, koji su se strašno bojali četničkih prijetnji. Pri odlasku Leopolda iz 16.

domobranske pukovnije, tj. nakon vraćanja od djelatnog časnika u pričuvnog, pukovnija je dobila

novo ime s nazivom „Prva bjelovarska pukovnija“, a kasnije, ojačana s dva batajuna naziva se „Prva

ojačana bjelovarska pukovnija“. Satnik Leopold po svojoj zamolbi kod zapovjednika pukovnije bio je

demobiliziran te se vratio na svoj školski rad u Dječačku osnovnu školu u Bjelovaru; bilo je to

početkom lipnja 1941. godine.

Zaslužni pojedinci vezani za ta zbivanja, kratki životopis odnosno životni put pojedinaca za uspješno

oživotvorenje NDH jesu:

1. Ivan Mrak – pukovnik domobranstva, bio je u Bosni, jedno ratno razdoblje bio

zapovjednik pukovnije u borbama u Bosni; u drugoj polovici 1944. godine bio je upleten u

puč „Voki ć-Lorković“ i po nareñenju poglavnika dr. Ante Pavelića, strijeljan u zatvoru u

Lepoglavi;

2. Dr. Julije Makanec – profesor, ravnatelj Gimnazije u Bjelovaru, za vrijeme NDH bio

gradonačelnik u Bjelovaru; ministar prosvjete, 1945. godine stavljen pred sud i strijeljan u

Zagrebu;

3. Robert Wagner – senator, doživio u Bjelovaru naravnu smrt u dobi od 69. godina;

4. Kunek – senator Gradskog poglavarstva, umro naravnom smrću;

5. Fabijan Antoljak – HSS-ovac, član Mirotvornog vijeća, umro naravnom smrću;

6. Miš Sabolek – potporučnik, zapovjednik Oružničke satnije u Bjelovaru po dolasku

pobunjenih pukova, umro naravnom smrću;

7. Franjo Hrdi – bojnik sa službom u Popunidbenom zapovjedništvu u Bjelovaru, umro

naravnom smrću;

8. Tomislav Jelić – potporučnik, suradnik poručnika Supančića u 40. dopunskoj pukovniji,

umro naravnom smrću, ali prošao je tešku ratnu kušnju; bio časnik hrvatskih legija,

sudjelovao u borbama pos Staljingradom, tamo je ranjen i vraćen u Hrvatsku na liječenje;

poslije ozdravljenja dospio u partizane, a poslije rata kao prosvjetni savjetnik živio u D.

Miholjcu, a potom u Koprivnici gdje je umro:

9. Trepo – potporučnik, živio u Gospiću u svojstvu financijskog službenika iz domobranstva

prešao s činom satnika u ustaške jedinice te na bojnom polju je poginuo:

10. Ivan Čvek – poručnik, voña 108. Pukovnije, ubrzo iz domobranstva prešao u ustaške

jedinice i dobio čin ustaškog satnika, poginuo u teškim borbama oko Koprivnice.

PRIREDIO

Prof. Božidar Gerić

36

(potpis)

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc. 108. puk 8.-10. travanj 1941.

10

1941., travanj

Beograd

Operacijski dnevnik Štaba Vrhovne komande jugoslavenske vojske od 6. do

14. aprila 1941 godine (izvod)

(…) a) Na oteku Slavonske divizije neprijatelj je u toku noći 7/8 4. slabim snagama pokušao

prijelaz preko Drave i pošto je odbacio 393. rez. Puk prema Virovitici, dospeo je do sela Basja. Od

jedinica Slavonske divizije došao je samo 108. pešad. Puk koji se odmah pobunio i sa jedinicama 4.

dopunskog puka odmaršovao u Bjelovar. Ostale jedinice Slavonske divizije došle su još u toku ovog

dana na svoje operacijske prostore. Usled ovoga je situacija ove divizije vrlo kritična jer nema snaga

koje bi mogle da kod Virovitice zadrže neprijatelje.

Do pada mraka 8. 4. nije bilo tačnijih podataka o daljnjem razvoju dogañaja na ovom frontu

osim da su pobunjenici 108. peš. Puka umaršovali u Bjelovar i tamo prigrabili vlast.

b) Na otseku Savske divizije preduzet je nareñeni protivnapad u pravcu Đekenješa, ali nije

mogao u toku dana doneti odlučne rezultate zbog slabih snaga, premorenosti trupa i nepovoljnih

vremenskih prilika. Ostale trupe Savske divizije nalaze se na maršu od Bjelovara sa pravcem kretanja

Podravski Novi – Koprivnica. Meñutim revolucija, koja je izbila kod 108. peš. Puka Slavonske

divizije, počela je da se širi i na delove Savske divizije , tako da je uveče 8. 4. izbio ustanak kod 36.

pešad. Puka kojom prilikom su pobjegla 2. bataljona. (…).

Aprilski rat 1941, Zbornik dokumenata, svezak 2., Beograd, 1987., 826.

37

38

Prodor sila Osovine u Jugoslaviju od 9. do 12. travnja

(Der Feldzug auf dem Balkan und die Rückeroberung der Cyrenaika, Berlin, 1941., 38.)

Bijele crte obilježavaju prodor do kraja 8. travnja, a crne do kraja 12. travnja2

2 Slike su preuzete iz knjige: Ferdo, ČULINOVIĆ, Slom stare Jugoslavije, Zagreb, 1958.

39

11 1941., travanj

Zagreb

„Herojska pobuna hrvatske vojske u Bjelovaru“, Hrvatski narod, 15. travnja

1941

BJELOVAR 15. IV. U noći od ponedjeljka na utorak 7. do. 8. IV. U pola 3 sata pozvan je

vršilac dužnosti kotarskog predstojnika g. Verhas komandantu armije i saopćeno mu je da se 108.

pukovnija u Velikom Grdjevcu pobunila i otkazala poslušnost. Komandu pobunjenika da je preuzeo

narednik Čvek. Komandant armije se zanimao za pouzdanost žandarmerije i policijske straže, koje bi

upotrebio za zaustavljanje pobunjenika, ali je dobio informacije da nisu pouzdani za taj zadatak.

Nakon ovoga redovita je komanda srpske vojske većinom ostavila Bjelovar, ali je ta činjenica bila u

Bjelovaru nepoznata.

Oko 7. sati ujutro napadnuti su neki hrvatski vojnici 108. pukovnije i to njih pet, koji su došli

u Bjelovar teretnim autom od žandara, kojima je zapovijedao jedan potpukovnik iz štaba armije. Bez

poziva i opomene otvorena je na njih vatra, te su dvojica ubijena, a trojica ranjena. Trojica ranjenih

odvedena su u komandu armije na preslušavanja. Oko 10 sati došao je kao glasnik pobunjene

pukovnije u gradsko poglavarstvo Fabijan Antoljak i stavio na gradskog načelnika dra Makanca kao

predstavnik civilne vlasti u gradu, da li se pridružuje pobuni vojnika. Gradski načelnik je rekao, da se

pridružuje i odmah je u ime pobunjenih vojnika sa g. Ivanom Šestakom otišao u žandarmerijsku

kasarnu, da zatraži predaju žandarmerije. Rečeno mu je da oni ne mogu samostalno odlučiti, jer je tu

još štab armije.

Gradonačelnik je zatim sa narodnim zastupnikom Hegedušom otišao u štab armije da bi se

ulaz pobunjene pukovnije mogao odigrati bez prolijevanja krvi. Predstavnici srpskih vojnih vlasti

izjavili su da oni neće napadati, ali da će se braniti ako budu napadnuti. Predložili su da 108.

pukovnija ostane u stanovitoj udaljenosti od grada i da će oni vojnicima dati svu potrebnu opremu i

hranu. Meñutim za jedan sat je donio Fabijan Antoljak ultimatum 108. pukovnije, kojim se traži da se

srpske vojne vlasti u Bjelovaru predaju ili će ih napasti.Taj ultimatum dostavio je gradski načelnik kao

službeni akt štabu armije.

Ne znajući za ultimatum 108. pukovnije izašli su pred pobunjene vojnike narodni zastupnik

Hegeduš, vršilac dužnosti kotarskog predstojnika g. Verhas i g. Tomo Funtek te još jedan gradjanin.

Ovi su doznali od prethodnica 108. pukovnije da je njihov zapovjednik narednik Čvek i da ih on vodi

na Bjelovar. Izaslanstvo se sastalo sa narednikom Čvekom u selu Ždralovi te mu saopćilo da je grad

Bjelovar potpuno za njihov pokret i da će od gradjana biti srdačno dočekani, Tu je izaslanstvo

upoznano sa sadržajem ultimatuma i zamoljeno da djeluje na štab armije da se izbjegne prolijevanje

krvi. Prije dolaska pobunjenika u grad naredio je gradski načelnik da se na svim kućama izvjese

40

hrvatske zastave u znak slaganja s pobunjenicima. 108. pukovnija ušla je u potpunom vojničkom redu

burno pozdravljena od gradjana. Vojnici su zaposjeli u Bjelovaru sve vojne zgrade. Još nekoliko sati

prije dolaska vojnika u grad razoružani su gradski stražari Srbi, a pozvani pod oružje članovi

„Hrvatskog Junaka“ te Ustaše pod vodstvom omladinca Mije Hansa i pouzdanih gradjana, da bi se

spriječila iznenadna akcija protivnika t.j. četnika, vojnika i žandara.

Vojnici 108. pukovnije razoružali su srpske časnike koji su zatečeni u Bjelovaru i

žandarmerijsku posadu. Zarobljenici su internirani u gradskoj vijećnici. Radi zaštite grada od napadaja

iz vana zaposjednuta su okolišna sela, te su vojnici iako umorni i iscrpljeni držali vjerno stražu.Sada je

oživjela akcija četnika i preostalih časnika i vojnika Srba, koji su u prvi čas konsternirani brzim

razvojem dogañaja. Četnici su poduzeli više napadaja na raznim točkama, a centar njihov bio je selo

Narta. Medjutim na svim točkama bili su četnici krvavo odbijeni i brzo likvidirani. Veliki broj ih je

zarobljen i zatvoren. Kod akcije likvidiranja četnika istakao se podstražar gradske straže Gjuro Stanke.

S 108. pukovnijom došla je i 40. dopunska pukovnija pod vodstvom rezervnog poručnika učitelja

Supančića i sudjelovala u svim akcijama.

Kako je tim dogadjajima Bjelovar postao organizirani centar akcije, to su se u nj počeli sa svih

strana slijevati dijelo rastepenih vojnih jedinica. Pri tome dolazilo je do pojedinačnih većinom oštrih i

krvavih sukoba izmedju hrvatskih i srpskih vojnih jedinica. Pri tome su se hrvatski vojnici istakli

naročitom hrabrošću i u grad je dovedeno mnoštvo srpskih časnika i vojnika koji su u borbama

zarobljeni. Zarobljenici su podvrgnuti preslušavanja da bi se saznalo nešto o raspodjeli snaga u okolini

Bjelovara i o njihovim namjerama jer je Bjelovar bio sa svih strana odrezan i postojala je potpuna

neizvjesnost o dogadjajima izvan njega.

Tada još nije bilo poznato da li se na Dravi nalaze veće njemačke vojne snage. Uz to su

dolazile telefonske prijetnje od armijskog generala Nedeljkovića da će Bjelovar sravniti sa zemljom,

ako hrvatske čete ne odu iz Bjelovara na položaj protiv Nijemaca. Ban Šubašić javio se takodjer

telefonom, da se hrvatske čete odmah upute na položaje, jer da se na Dravi nalaze samo slabe

njemačke čete, te da će Bjelovar ako ne popusti biti prepušten na milost i nemilost srpskoj kaznenoj

ekspediciji.

Budući da su se u Bjelovar slile hiljade vojnika, čije su se jedinice ispremješale, i time je bila

otešćana opskrba i disciplina, nastala je dosta teška situacija. Gradonačelnik je izdao naredjenje

činovniku gradske blagajne Solini da preko radiostanice pokuša doći u vezu s Nijemcima, ali to nije

uspjelo. Toga dana na veče meñutim je posjetio gradonačelnika župski voña „Kultur-bunda“ iz Velike

Pisanice milinar g. Josef Stumpf, kojemu je uspjelo dobiti vezu s Nijemcima. Dužnost zapovjednika

mjesta i oružane sile sakupljene u Bjelovaru povjerena je avijatičarskom kapetanu prve klase g. Ivanu

Mraku, kojemu su se odmah podčinili svi aktivni oficiri i podoficiri Hrvati.

U četvrtak 10. o. mjeseca imali su u rano jutro gradonačelnik dr. Makanec, narednik Čvek i

kapetan Mrak dogovor sa župskim voñom Štumpfom, kojemu je stavljeno u dužnost da njemačke čete

izvjesti o stanju u Bjelovaru. Odmah poslije toga otišao je gradski načelnik u Filipovićevu vojarnu

gdje je sakupljenim hrvatskim vojnicima održao govor o situaciji i zatražio od njih ovlaštenje, da stupi

41

u vezu s Nijemcima i to je ovlaštenje uz burno klicanje i dobio. Prve njemačke trupe pojavile su se u

Bjelovaru točno u 12 sati 10. IV. Burno i oduševljeno pozdravljene od grañanstva i primljene od

predstavnika hrvatskih vojnih i civilnih vlasti. Za vrijeme trodnevnih dogañaja od 8-10. o. mj. Bilo je

dosta žrtava i to mrtvih i ranjenih, ali za njih se još točno ne zna.

Herojska pobuna hrvatske vojske u Bjelovaru, Hrvatski narod, 15. IV. 1941.3

12

„Bjelovarski ustanak“ u knjizi Velimira Terzića „Slom Kraljevine Jugoslavije

1941.“ na osnovu grañe bivše jugoslavenske vojske iz Vojno istorijskog

instituta iz Beograda

Dejstva 8. aprila na frontu 1. grupe armija Jedinice nemačke 2. armije nastavile su svoje slabe napade radi proširenja mostobrana na Dravi na

Mañarskom i potiskivanje jugoslovenskih posadnih trupa na Austrijskom frontu.

Na frontu 4.armije jednici nemačkog 46. korpusa produžile su napade radi proširenja

mostobrana kod Barča i Đekenješa i zauzele Kotoribu.

Jedan nemački puk na odseku Slavonske divizije potisnuo je slabe jugoslovenske jedinice za

zaštitu granice i izbio pred Viroviticu do linije: s. Gradina - s. Lukač – s. Kolac, gde su se zadržale

jedinice 40. konjičkog diviziona, koje su tamo prebačane rekviriranim automobilima. Pošto most na

Dravi kod Barča nije bio porušen, usled ustaške sabotaže, Nemci su preko njega prebacili, tenkove,

oklopne automobile i druga motorna vozila i time se učvrstili na desnoj obali Drave.

Pošto su se krajem ovoga dana na frontu Slavonske divizije prema Dravi nalazili samo 40.

konjički divizion (bez konja) i slabi delovi jedinica za zaštitu i zatvaranje granice, ova divizija nije

bila u stanju da spreči dalji nemački prodor niti da izvrši protunapad. Tada su kod s. Pčelice stigla

samo 2. slaba i nesigurna bataljona 42. peš. puka, dok se najbliži 108. pešadijski puk (koji se noću 7/8

aprila pobunio pod uticajem ustaške propagande) vratio ka Bjelovaru, umesto da produži marš ka

granici na Dravi.

Pobuna je otpočela pucanjem, uzvicima „Živela Hrvatska, nećemo na front – hoćemo natrag

za Bjelovar“ i pesmom „Vila Velebita“. Pobunjenici su pobili ili razoružali oficire podoficire i vojnike

srpske narodnosti i potom – vodeći zarobljenog komandanta puka i druge oficire i vojnike Srbe – ovog

jutra stigli pred Bjelovar. U toku pokreta, prolazeći kroz hrvatska sela, okupljena masa je oduševljeno 3 Isti članak prenesen je u bjelovarskom listu Nezavisna Hrvatska, Veliki dani od 8. do 11. travnja 1941., br. 1., 19. IV. 1941., 1.-2.

42

pozdravljala pobunjenike sa poklicima: “Živjela Hrvatska!“. Pobunjeni puk je marševao u redu sa

pesmom, kao da se vraća iz pobedničkog rata. Ovoj pobuni se u toku pre podne pridružio i 40.

dopunski puk, koji se mobilisao u rejonu Bjelovara, a zatim i neki delovi 42. peš. puka. Komandu nad

svim pobunjenicima primio je rezervni vazduhoplovni kapetan I kl. Ivan Mrak, koji je kasnije bio

komandant ozloglašene „Mrakove legije“, poznate po svirepostima u borbi protiv

narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj.

Kad je čuo da se pobunjenici približavaju Bjelovaru, komandant 4. armije je naredio da se

Štab armije iz Bjelovara preseli u s. Popovaču i istovremeno zahtevao od sreskog načelnika i komadira

žandarmerijeske čete da izdadu nareñenje za održavanje reda u mestu. Tom prilikom je komandir

žandarmerijske čete obavestio komandanta armije da je za slab moral obveznika Bjelovarskog vojnog

okruga kriva ustaška propaganda i da obveznici neće da idu u rat već da žele da ostanu kod svojih

kuća. Posle toga je major Mitrović iz Štaba 4. armije o ovoj pobuni izvestio komandanta 1. grupe

armija, koji je izvestio Vrhovnu komandu, sa predlogom da se upotrebi bombardersaka avijacija

protiv pobunjenika (kao pretnja). Vrhovna komanda nije usvojila ovaj predlog, već je odgovorila da je

umoljen Maček da lično utiče na pobunjenika, i smiri situaciju u Bjelovaru. Meñutim Maček nije

došao u Bjelovar, nego je tamo uputio svoga poverenika.

Komandant 1.grupe armija general Milorad Petrović, o ovom slučaju izneo je autoru ove

knjige, pored ostalog sledeće:

„Nije tačno da je mene komandant 4. armije izvestio o pobuni 108. puka, niti da mi je tom

prilikom predložio da se obrazuje preki sud, ali da ja to nisam usvojio. Mene je o pobuni telefonom

izvestio generalštabni major Mitrović, iz Štaba 4. armije, koga je njegov komandant, napuštajući pred

pobunjenicima svoje komandno mjesto Bjelovar, ostavio tamo sa nekoliko vojnika radi veze.

Potpuna je izmišljotina da sam, odbijajući predlog generala Nedjeljkovića o prekom sudu,

odgovorio da pričeka 24 časa, za koje ću vreme doći sa dr Mačekom da stišamo pobunu, a ne bi mi na

um palo da idem da učinim pokušaj da se pobuna uguši na taj način, jer sam dobro znao da bi to, zato

što sam Srbin, samo obrnuto dejstvo imalo. Iz istog razloga nisam tražio od generala Nedeljkovića da

on to lično pokuša. A, uostalom ako je neko od nas od visokih komandanata trebalo da doñe u vezu sa

pobunjenicima i da pokuša da ih privoli na poslušnost, onda je prirodnije bilo da to bude baš general

Nedeljković; prvo zato što je on, kao dugogodišnji teritorijalni komandant, bolje poznavao prilike pa i

uticajne ljude (opštio je sa gradonačelnikom Bjelovara, koga je lično poznavao ) nego ja koji od 1920.

godine pa do tih dana nisam služio u Hrvatskoj; drugo što je Bjelovar njemu bio odreñeno komandno

mjesto, koje je on pred pobunjenicima napustio.

U stvari, kad sam za pobunu saznao, ja sam nemajući pod rukom nikakvu pouzdano i za to

dovoljno jaku snagu, izvešavajući Vrhovnu komandu, predložio da se upotrebi bombarderska avijacija

(od koje je nešto bilo u Banja Luci, ali pod Vrhovnom komandom), te da se pretnjom bombardovanja

pobunjenici nekako privole na poslušnost. Vrhovna komanda taj predlog nije usvojila, već mi je

odgovoreno da će dr Maček biti umoljen da lično uloži svoj politički uticaj da se ova pobuna smiri i

43

puk krene na front, Maček, meñutim nije lično došao u Bjelovar, nego je tamo uputio svog političkog

poverenika, ali nkakvog uspeha u tome nije bilo.- To je po ovoj stvari istina“

U meñuvremenu su pred Štab armije stigla dva kamiona sa pobunjenicima sa namerom da

pobiju oficire Štaba 4. armije, ali ih je straža u tome sprečila. Posle toga se operativni dio Štaba armije

prebacio u s. Popovaču, dok su odlazak ostalog dela Štaba sprečili pobunjenici 108. puka koji su već

stigli pred Bjelovar. Pobunjenicima su izašli ususret gradski predstavnici: sreski načelnik Josip

Verhas, narodni poslanik Hrvatske seljačke stranke Franjo Hegeduš i ustaša Ivan Šestak.

Pošto je Štab armije odbio zahtev pobunjenika da im se grad preda bez borbe, oni su uputili

drugi ulltimatum:“ Ili će se srpska vojska u Bjelovaru predati ili će 108. puk napasti grad i kao

odmazdu pobiti sva vojna lica koja se tamo nalaze i svo srpsko stanovništvo“. Kako je i na ovaj

ultimatum dobiven negativni odgovor, pobunjenički puk je preduzeo napad na grad. U meñuvremenu

su pod rukovodstvom gradskog načelnika dr Julija Makaneca (inače pripadnika ustaške organizaciaj)

naoružani grañani članovi „Hrvatskog junaka“ otpočeli da vrše svoju petokolonašku ulogu..Oni su

napadali usamljene vojnike, razoružavali vojnike i oficire i veliki broj zarobljenika likvidirali. Slaba

obrana Bjelovar, napadnuta spolja sa oko 8000 pobunjenika i iznutra ustašama, bila je prinuñena da

kapitulira. Tom prilikom je zarobljeno više oficira i nekoliko stotina vojnika koji su u gradskom

zatvoru predati na milost i nemilost ustaša. Posle toga, pobunjeničke trupe svečano su ušle u grad

pozdravljene od dela ustaški nastrojenog stanovništva (nešto docnije ovdje je stigao i 40. dopunski

puk). Izvoñenjem ove pobune rukovodio je generalštabni pukovnik Franjo Nikolić, načelnik

Operativnog odeljenja Štaba 1. grupe armija, koji se udaljio iz svog Štaba u Zagrebu i došao u

Bjelovar.

Kad je obavešeten o zatvaranju oficira i vojnika u Bjelovaru, komadant 4, armije je pozvao

telefonom gradonačelnika dr Makanca i zapretio mu da će bombardirati grad ako se odmah ne puste

zatvorenici. Posle toga su oficiri Štaba 4. armije i 108. puka upućeni u Zagreb, dok su oficiri drugih

jedinica i vojnici i dalje zadržani u zatvoru i predati Nemcima 10. aprila. Oko 16 časova komadant 4.

armije obavestio je o ovoj pobuni u Bjelovaru bana dr Šubašića, koji se nalazio u Kupincu. Meñutim,

Šubašić nije ništa preduzeo, a gradonačelnik grada Bjelovara dr Julije Makanec je istoga dana oko 18

časova sa Gradske većnice proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) . U telefonskom razgovoru

komadant 4, armije rekao je banu Šubašiću, pored ostalog, i sledeće: “Sramota je šta se dogaña u

Bjelovaru i što imamo dva fronta na granici u treći u pozadini. Dok pušteni vojnici ginu na frontu

boreći se sa Nemcima i Mañarima, dotle ustaški elementi iz 108. peš. puka dižu bunu i hapse svoje

oficire i kaljaju svoj obraz – bacajući oružje i napadajući braću Srbe u leña…“

(…) Usled pobune i bekstva ljudstva iz jedinica, Slavonska divizija nije više bila u stanju da

preduzme predviñeni napad na nemački mostobran kod Virovitice. Ni 42. peš. Puk nije bio sposoban

za napad je r je u oba bataljona imao svega 600 pušaka, tako da je komandant puka tražio smenu, ako

se ne mogu dobiti sveže snage. Slično stanje je i kod konjičkog diviziona, dok je stanje dva bataljona

86 peš. Puka bilo nešto bolje, a od artiljerije se raspolagalo sa 1 pav baterijom. Zbog takvog stanja

komandant divizije je odustao od napada i prešao u odbanu na položaju kod Pčelića (Lalićko groblje k.

44

211 – Dakino brdo k. 204 – s. Pčelić) radi zatvaranja pravca Suhopolje Daruvar. On je odlučio da

grupiše jača snage na levom krilu, s tim da se glavni otpor pruži u tesnac u kome je rasporedio 126. pt

četu u 4 ešalona. Sa ovom odlukom složio se i komandant 4. armije oko 8,30 časova. Pionirske

jedinice, koje su odreñene za rušenje objekata na putu Bjelovar – Čazma, otkazale su poslušnost.

Nemačka artiljerija je u toku cele noći tukla položaj Slavonske divizije, a oko 4. časa njezina

vatra dostigla je najveću jačinu. Sa jugoslavenske strane dejstvovala je samo jedna pav baterija, ali je i

njena vatra morala biti obustavljena zato što je zbog ustaške sabotaže tukla jedinice 2. bataljona 42.

peš puka na položaju. Posle svanuća jedinice njemačke 8. oklopne divizije, uz podršku artiljerije

preduzele su napad na pravcu kod Pčelića, ali je zaustavljen kad je snažnom vatrom pt oruña u 7. 30

uništeno nekoliko njemačkih tenkova. No kad su uveli veći broj tenkova, Nemci su uz snažnu podršku

artiljerije razbili prvi i drugi pt ešelon, ali su vatrom 3. i 4. pt ešelona ipak zadržani do 9. časova.

Zatim se s obe strane druma razvila nemačka pešadije s težnjom obuhvata. Jugoslavenska pešadija je

tada otvorila mitraljesku i pešadijsku vatru tako da je došlo do borbe prsa u prsa na Dakinom brdu.

Pa kad je oko 11. časova slomljen otpor ove slabe jugoslovenske obrane, ostaci 1. i 2.

bataljuna 42. puka (sa pridatim delovima) odbačeni sa k jugu ili zarobljeni, dok je znatan broj

obveznika – ustaša prebegao Nemcima ili ih sačekao u rovovima i predao mu se uzvikujući „Živio

Hitler“. Nemački tenkovi su zatim prodrli kroz tesnac i do 11. 30 savladali odbranu 3. i 4. pt ešelona, a

oko podne su izašli iz tesnaca.

Posle proboja fronta Slavonske divizije, jedinice nemačke 8. oklopne divizije nastavile su

nadiranje, tako da su njihovi prednji delovi krajem dana zauzeli Daruvar, Voćin i Podravsku Slatinu.

Ostaci 42. peš. Puka rasturili su se i otišli kućama, a jedinice 89 peš. Puka koje su štitile izvlačenje

bataljona 42. puka preduzele su povlačenje ka Slavonskom Požegi.

Posle sloma odbrane kod Pčelića, 40. konjički divizion (na koga neprijatelj nije napadao) u 13.

30. časova počeo je da se od s. Borova povlači na jug u pravcu Daruvara, vodeći borbu sa obveznicima

– ustašama iz 42. peš puka, dok se komandant divizije povlačio pravcem s. Voćin – Slavosna Požega –

Gradiška. Pri tome su odbegli vojnici – ustaše s oružje pravili nered u pozadini i zajedno s jednim

delom stanovnika napadali i razoružavali one vojnike koji su se povlačili ka jugu. Sem toga otvarali su

vatru i na automobil komandanta Slavonske divizije koja u to vreme, ustvari, nije postojala.

Pobunjenici iz Bjelovara uspostavili su vezu s nemačkim trupama i pozvali ih da avionom

upute jednog oficira radi dogovora o ulasku u grad i dalji prolaz njemačkih trupa ka Zagrebu. U

meñuvremenu je odreñena i delegacija od istaknutih vojnih i grañanskih lica radi dočeka Nemaca.

Pošto su neki grañani i prestavnici „hrvatske vojne i grañanske vlasti“ burno pozdravili nemačke

tenkovske jedinice, tenkovi su nastavili pokret ka Zagrebu.

Usred ustaške pobune, rasula i bekstva ljudstva i jedinica, Savska divizija (u kojoj je ostalo

samo oko 2000 ljudi) na položajima Bilo-gore nije mogla pružiti jači otpor 14. oklopnoj diviziji, koja

je ovog jutra preduzela napad. Zato su njeni ostaci, nešto poslije 8. časova po pritiskom prethodnice

14. oklopne divizije, otpočeli povlačenje drumom Koprivnica-Križevci. Oni su pri tome bili izloženi

ne samo neprekidnim napadima iz vazduha, nego i napadima sa bokova i pozadine od strane vojnika –

45

ustaša i dela mesnog stanovništva. Isto tako nije bilo moguće organizovati prihvatni položaj na potoku

Glogovnica sjeveroistočno od Križevaca, zato što je ljudstvo 42. dopunskog puka napustilo jedinice i

prišlo ustašama ili otišlo kućama. Oko 14. časova kada su odstupajuće trupe stigle do Križevaca,

nemačke jedinice (tenkovi, motocikli i pešadija) počele su da pristižu, opkoljavalju i zarobljavaju

ostatke Savske divizije, koja definitivno prestaje da postoji (Štab ove divizije je nešto docnije takoñer

zarobljen u s. Božjakovini). U meñuvremenu se delovi trupa desnog odseka Savske divizije, krećući se

u masama sa oružjem hapsile i ubijale oficire srpske narodnosti. (Povodom pobune 108. pp u

Bjelovaru 7/8. aprila ban Ivan Šubašić rekao je komandantu 4. armije generalu Petru Nedjeljkoviću:

„Pa šta je mogu sada da radim kad su ovaj narod – hrvatski – drugi kvarili kroz dvadeset godina“.)

Pošto su kod s. Virja raspušteni vojnici hrvatske narodnosti 2. konjički puk je krenuo za

Bjelovar vodeći usput borbe s ustašama koji su ga sa svih strana napadali, tako da se morao probijati

kroz sela uzimajući taoce. Meñutim neposredno pred Bjelovarom napali su ga nemački tenkovi koji su

tamo stigli posle proboja fronta Slavonske divizije na pravcu Suho Polje – Daruvar. Poslije jače borbe

puk je zarobljen i spoveden u Bjelovar. Pri prolazu kroz Bjelovar neki njegovi stanovnici pljuvali su

ove hrabre borce i tom prilikom pocepali pukovsku zastavu. (…)

Velimir, TERZIĆ, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. Uzroci i posledice poraza, knjiga 2., Partizanska knjiga Ljubljana-Beograd, Narodna knjiga Beograd, Pobjeda Titograd, Beograd, 1984., 333-335., 370-371.

13 1957.

Bjelovar

Izvješće Komisije za obradu historijata radničkog pokreta i Komunističke

partije Jugoslavije pri Kotarskom komitetu SKH Bjelovar iz 1957. godine

(izvod iz izlaganja Grge Jankeza)

(…) Do 27. marta na terenu bjelovarskog okruga naša Partija je pretežito imala situaciju u

svojim rukama.Okružni komitet štampao je veliki broj letaka – partijske organizacije rasturale su

partijski materijal, politički djelovale u HSS i SDS, u kulturno-umjetničkim i prosvjetnim ustanovama,

društvima i.t.d. Iako su fašistički elementi na okrugu bili sve aktivniji i agresivniji, sve više se borili za

razne pozicije u ustanovama i političkim partijama, ipak je Partija imala široke mogućnosti i mnogo

uradila na pravilnom političkom orijentiranju masa. Kada su nastupili dogadjaji 27. marta, partijske i

omladinske organizacije rasturile su letak o dogadjajima 27. marta, pisale parole po zidovima protiv

pakta sa Osovinom, tražile savez sa SSSR-om i.t.d. 27. marta omladinac Gustav Perl izvjesio je veliku

46

crvenu zastavu na dimnjak ciglane dra Omčikusa u Bjelovaru. Gradjanstvo se podrugljivo smijalo

nastojanju policije da skinu zastavu, ali je zastava ipak ostala čitavo prije podne.

Iako je stanovništvo bjelovarskog okruga već bilo pod dojmom predstojećeg rata i plašilo se

njega, ipak je negodovalo protiv sklapanja pakta sa Osovinom, a odobravalo stav naše Komunističke

Partije Jugoslavije. Grañanske partije prošutile su 27. mart i nisu davale nikakovu političku liniju

svojim članovima. SDS takoñer nije iznijela svoj stav iako je Partija u SDS potpuno držala pozicije u

svojim rukama. To je bilo povlačenje Partije sa masovnih pozicija. U vojsci je vladala prilična

zbunjenost, jer su profašistički elementi širili paniku o ratu, o snazi fašističkih zemalja i armija i o

mogućnosti obrane Jugoslavije u slučaju rata. Partijska organizacija po direktivi CK formirala je vojne

odbore u skoro svim vojnim jedinicama na bjelovarskom okrugu. Ovi odbori imali su zadatak da

podižu moral vojske za obranu zemlje. Oni su bili prili čno aktivni što se vidi i iz jednog

neprijateljskog raspisa Štaba Osječke divizije, kojim se upozorava vojne štabove na veliku aktivnost

djelovanja članova Komunističke Partije. Masovnih uličnih demonstracija nije bilo, ali je Partija

uspjela da probleme obrane zemlje postavi na diskusiju i u najzabačenije krajeve okruga. Prilično

jasno je bila prikazana izdaja Maček – Cvetkovićeve vlade, kao i opasnost koja je prijetila od

nastupajućeg fašizma.

Iako je aktivnost Partije do 27. marta, na sam 27. marta i neposredno poslije 27. marta bila

prilično velika, ipak u periodu, kada se sve više približavao rat, partijski komiteti nisu se dovoljno

snalazili uoči same okupacije. U periodu izmeñu 27. marta i 6. aprila nije bilo dovoljno veze izmeñu

Okružnog komiteta i CK i po svemu izgleda da je Okružni komitet očekivao neke direktive od CK o

tome, kako da se snalazi dalje u nastupajućim dogañajima. Okružni komitet se sastao oko 30 marta i

riješio, ako nastupi rat, da će članovi Okružnog komiteta i svi istaknuti kompromitovani komunisti

sklone od svojih kuća da ne bi bili prvim naletom uhapšeni. Partijski komitet takoñer je odlučio da

članovi Partije idu u vojsku i da aktivno mobilizuju narod na odbranu zemlje. U ovom smislu ispisane

su i parole po zidovima, izdata je direktiva partijskim organizacijama i izdan jedan partijski letak.

Osnovna slabost članova OK i mnogih članova Partije koji su ranije aktivno djelovali i uspješno

uticali na mase, upravo kroz HSS i SDS bila je, da su se u posljednjem momentu, u odlučujućim

danima izmeñu 27. marta i 6. aprila prećutno povukli iz tih pozicija i više se okupili oko samog

komiteta i partijskih foruma, dok su u vodstvima HSS prepustili fašističkim elementima mogućnost da

švrljaju kako hoće. Fašistički elementi, iako malobrojni, uspjeli su da koriste pozicije u HSS, da vrše

demoralizaciju u masama i u vojsci i da organizaciono oforme izvjesne grupe, naročito križarske

omladine i da ih pripremaju za dezorganizaciju vlasti i odbrane.

Napad na našu zemlju, za članove Okružnog komiteta Bjelovar došao je ranije nego što su ga

oni očekivali. Partija je vršila mobilizaciju masa za vojsku, dala je upute da u slučaju rata treba da se

sačuva oružje (ova direktiva nije stigla u sve partijske organizacije), ali su dogañaji, izgleda, brže tekli

nego što su oni predviñali. Nagli napad na našu zemlju zbunio je partijske forume. Kako smo prije

napomenuli, izgleda veza sa CK nisu bile tih zadnjih dana redovite i Okružni komitet ostao je prilično

zbunjen dogañajima, nije se snašao. 6. aprila poslije podne pobunio se u Podravini 108. puk bivše

47

jugoslavenske vojske, agenti neprijatelja i špijuni u redovima vojnika i oficira 108. puka javno su

otkazali poslušnost svojoj komandi i pozvali vojnike da se vrate svojim kućama.

Kao je pretežan dio vojnika bio sa bjelovarske oblasti i pošto su se u samom puku našli

izvjestan broj članova partije i sekretari partijskih ćelija, kada je rukovodeći oficirski kadar napustio

108. puk, oni su pozvali 108. puk da se upute u vojnim formacija prema Bjelovaru. 108. puk se

zaustavio blizu Bjelovara i poslao sa jednim kamionom patrolu u grad, kakova je situacija u gradu, jer

su frankovački elementi u 108. puku govorili da već u gradu nema vlasti, da su „Hrvati“ zauzeli vlast

itd.

U toj patroli bio je sekretar partijske ćelije u Vojakovačkom Osijeku Cetušić Dragan, član

partijske ćelije Kapela Markešić Đuro i još neki članovi partije. Cetušić je vodio patrolu upravo pred

kuću Milana Bakića – Baje, pred gostionom su zaustavili kamion. U meñuvremenu je došlo do

puškaranja izmeñu žandarmerijske patrole u Bjelovaru i patrole 108. puka na ulici pred Bakićevom

kućom. Jedan dio patrole 108. puka je poginuo, a jedan dio se razbježao, vjerovatno u pravcu 108.

puka. Cetušić se dugo zadržao kod Baje Bakića no nije dobio nikakav odgovor. Presvukao se u civil,

sakrio pušku kod Baje Bakića i bez jasne direktive otišao u svoje selo.4 108. umarširao je u Bjelovar i

situirao se na Vojnović platou. Frankovački elementi bili su vrlo aktivni. Oni su u elementu ulaska

108. puka u grad počeli sa svojom agitacijom. Dr. Julije Makanac, poznati klerikalac i fašista, držao je

govor vojnicima o tome, da vojnici treba da odu svojim kućama, da okupatorska vojska dolazi kao

prijateljska vojska itd. Jedan od članova Partije Đuro Šegović iz Bjelovara pokušao je da govori, ali je

bio sam i ono nekoliko frankovaca ga je otjeralo i nije mu dalo govoriti. 108. puk bio je pred

raspadom, masa vojnika nije bila politički orijentirana što i ako treba da radi iako je bio meñu njima

veliki broj naših simpatizera. Neki od vojnika ponijeli su puške i oružje sa sobom, a neki su ga bacili

kuda su stigli. Ulaskom 108. puka u grad u gradu je bilo bezvlašće, frankovci su razbijali magazine i

naoružavali križarsku omladinu i frankovačke elemente u gradu. 10. aprila ušli su u grad Nijemci.

Partijske organizacije nisu iskoristile povoljnu situaciju da spreme veće količine oružja ,koje

se moglo dobiti razoružavanjem 108. puka i iz vojnih magazina u Bjelovaru. (jedan član Parije

učestvovao je u razbijanju magazina, no frankovci su mu odnijeli oružje). Manje količine oružja

spremljene su na Kotaru Križevci, na ñurñevačkom kotaru u selu Virju i manje količine inicijativom

pojedinih članova Partije spremljene su na bjelovarskom kotaru. Pokec, sekretar partijske ćelije u

Patkovcu spremio je 80 komada pušaka i nekoliko mitraljeza.

Čuvao je to oko 15 dana, tražio veze i direktive šta da radi s tim oružjem, ali nije našao nikoga

od odgovornih drugova i nije dobio nikakove direktive. Frankovci su znali da on ima to oružje i došli

su i odnijeli to oružje od njega. Na ñurñevačkom kotaru partijska ćelija u Šemovcima spremila je 6

4 Prema Dizdaru Dragan Cetušić i Đuro Matijašić bili su članovi ilegalnog vojnog komiteta KPH Bjelovar u 108. puku. Nakon pobune otišli su u Bjelovar po upute od Okružnog komiteta KPH Bjelovar, odnosno sekretara Milana Bakića. U razgovoru je zaključeno da bi bilo beskorisno pružati otpor Nijemcima, te da se ilegalni komitet raspusti i njegovi članovi odu kućama. Pretpostavljalo se da nakon sporazuma Hitler-Staljin Nijemci neće preduzimati akcije protiv komunista. Nakon što je izvidnica pobunjenih vojnika napadnuta Cetušić i Matijašić stavili su se na stranu pobunjenika. Nakon toga su otišli kućama. Ubrzo su uhićeni od vlasti NDH. Zdravko, DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., ČSP, 39., 3., 593.

48

komada pušaka i nekoliko hiljada mauzer metaka, koje je kasnije predano našim oružanim jedinicama.

Ljubić Petar, sekretar partijske ćelije u Virju, spremio je 40 pušaka, dva puškomitraljeza, jedan sanduk

sanitetskog materijala, 5.000 mauzer metaka i desetak raketnih pištolja. To je takoñer predano kasnije

našim oružanim jedinicama. Sačuvana je još tu i tamo po koja puška, ali ukupno uzevši malo, prema

stvarno postojećim mogućnostima. (…).

Izvornik, strojopis latinica HR – DABJ, Okrug Bjelovar 1941., Komisija za obradu historijata radničkog pokreta i Komunističke partije Jugoslavije pri Kotarskom komitetu SKH Bjelovar, Bjelovar, 1957., 50.-53.

14 1998., travanj

Bjelovar

Antun Baćani – svjedočenje o zbivanjima

i moje impresije u dane ustanka u Bjelovaru 1941. godine

U to doba bio sam još veoma mlad, 15. godišnjak, ali se vrlo dobro sjećam, kako je moj brat

Milan Baćani 7. travnja došao iz Zagreba na praznike za Uskrs. Nakon njegovih ozbiljnih razgovora sa

ocem, osjetio sam, da se nešto krupno dogadja. U gradu je bilo neko komešanje. Čuli su se povremeni

pucnjevi. Ljudi su se skupljali u parku oko „Magistrata“ odakle su stizale najnovije vijesti o

dogadjajima. Brat mi je već idući dan otišao u grad, a ja za njim. Dugo sam ga čekao na parku, dok

nije došao oko podneva i rekao neka idem kući, jer da se tu dogadjaju stvari, koje je bolje da dočekam

kod kuće. Nisam ga poslušao, tako da sam toga dana 8. travnja prisustvovao proglašenju nove

Hrvatske države. To se dogodilo sa balkona Gradskog magistrata, a kratki govor održao je

gradonačelnik prof. Julije Makanec. Gradom su se čule pjesme i kretanje vojske, koja se vraćala u

grad. Još uvijek su se čuli pucnji, što je dalo naslutiti, da je nastalo nešto novo, što smo tek kasnije

shvatili.

9. travnja 1941. osvanuo je prohladan. Zrakom su proletjele pahulje snijega, kao da se i one

pitaju, što se to dogadja. Moj je brat ranije ustao, rekavši da mora ići na dužnost. Požurio sam se za

njim. Jedva sam ga stigao na parku. Tu smo izmijenili nekoliko riječi i on je nestao u prostorijama

Magistrata. Vidio sam ga nešto kasnije kako odlazi sa grupom ljudi u pravcu Zagrebačke ulice (kasnije

Ulica Milana Baćanija). Još dugo sam ostao na parku i promatrao, što se dogadja. Pred zgradom

Gradskog magistrata su se smjenjivali oficiri vojske, ljudi u civilu sa oružjem, policajci i grupice ljudi,

koji su vodili zarobljene četnike. To sam dobro zapamtio jer sam čuo riječi: “To je onaj četnički oficir,

koji je bacio bombu i ubio mladića kod crkve svete Ane.“ Zapamtio sam ga, kako je nosio šubaru u

ruci, neobrijan, a na ramenima su mu se sjajile epolete.

49

Nikako nisam mogao dočekati brata, pa sam se uputio kući. Već sa vratiju čuo sam jauk majke

i njezine isprekidane riječi: “Nema više našeg Milana.“ Teško je opisati osjećaj koji sam tada

proživljavao. Kao u transu, našao sam se pred nekim kamionetom, kojim su dovezli mrtvog Milana.

Pogled na njega sledio me za iduće dane i dogadjaje, koji su slijedili.

Snijeg je i dalje propadivao, a ja sam kao kroz maglu promatrao kako prolaze njemačke trupe,

tenkovi i motocikli. No najveći dio slijedećeg dana proveo sam u mrtvačnici, očekujući sprovod moga

brata Milana Baćanija.Vrijeme prolazi. Ono briše mnoge dogadjaje. Ljudi padaju u zaborav. No iza

njih ostaje trag i sjećanje o njihovim djelima i žrtvama, pa i najveće žrtve, žrtve vlastita života za

Hrvatsku. Mladi život moga brata pao je za Hrvatsku neposredno prije, nego što je proglašena

slobodnom. Možda se danas drugačije gleda na žrtve, koje su padale ranije, ali sve je to bilo za istu

Hrvatsku, koju danas imamo.

Nadgrobna ploča prve žrtve za slobodu grada Bjelovara 1941. smetala je onima, koji su došli

1945.Razbili su je i srušili, da nebi bila nijemi svjedok jednog vremena i zbivanja. No ja sam sačuvao

sliku te ploče, čiji natpis govori, da je ljubav za domovinu jača od smrti. Ta ljubav onda i sada, ista je i

bit će, dok bude nas Hrvata.

U Bjelovaru, 17. travnja 1998. Antun Baćani

/potpis/

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc. 108. puk 8.-10. travnja 1941.

15 1944., veljača-ožujak

Zagreb

Julije Makanec „Ustanak u Bjelovaru“

Sjećanje na bjelovarske dogañaje 8.-10. IV. 1941.5

Dana 8. IV. Ujutro posjetio me sudski pripravnik g. Šestak te me je kao gradskog načelnika u

ime Ustaške organizacije u Bjelovaru izviestio o namjeri hrvatskih vojnika, koji su odlučili krenuti na

Bjelovar umjesto na Dravu. Kako sam bio izviešten radilo se o vojnicima 108. pukovnije. Mladi

bjelovarski ustaše već su krenuli pod vodstvom svoga odvažnog zapovjednika Mije Hansa ususret

pobunjenicima, da im se pridruže. Osjećali su, da je kucnuo veliki čas: Sada ili nikada!

5 Gradski načelnik Bjelovara dr. Julije Makanac je svoj opis dogañaja u Bjelovaru dao u listu Hrvatski narod u tri dijela, od 1., 2. i 3. listopada 1941. godine. Ovaj članak u Hrvatskoj smotri je spoj ta tri članka objavljenih 1941. te nešto sreñeniji i dopunjeniji.

50

Pobunjenici su bili tada nekoliko sati hoda daleko od Bjelovara, a sam grad Bjelovar bio je još

srbskoj vlasti. U njemu se upravo formirao „štab armije“, u gradu je još bilo nekoliko stotina dobro

naoružanih srpskih vojnika, a i jaka posada „žandarmerije“, koja se tek djelomično sastojala od Hrvata

pričuvnika. Trebalo je dakle te srbske snage spriečiti, da ne uhvate iztaknute bjelovarske Hrvate kao

taoce i da u svome biesu ne doñu u mogućnost, da proliju hrvatsku krv.

Već u rano jutro dogodio se prvi krvavi incident. Nekoliko vojnika pobunjene 108. pukovnije,

koji su na teretnom samovozu ušli u Bjelovar, dočekani su iz zasjede od srbskih oružnika, kojima je

zapovjedao aviatički potpukovnik Đurić. Dvojica su ubijena, a trojica težko ranjena. Oružnici su

pucali kao mahniti i onda, kada su već davno hrvatski vojnici ležali mrtvi i ranjeni na zemlji. Težko

ranjene ljude još su mlatili kundacima, psovali im hrvatsku mater i odnieli ih u „štab armije“, gdje su

položeni na slamu i ostavljeni bez liečničke pomoći.

Kratko vrieme iza ovog krvavog dogañaja dopre k meni došavši u grad sporednim putevima,

zaštitnik Fabijan Antoljak, oboružan bombama i sav zadihan. Dolazi u ime 108. pukovnije. Obća

situacija toga dana, gledana iz naše perspektive, bila je ovakova: Razmještaj srbskih četa u okolici

Bjelovara nepoznat, a isto tako nepoznat i razmjer snaga izmeñu vojnika Hrvata i Srba. O njemačkim

četama na Dravi ni glasa, viesti s fronte vrlo mršave i bez odsudnog značaja.

U takovoj obćoj situaciji Fabijan Antoljak izvještava me, da 108. pukovnija kani krenuti na

Bjelovar. Sviesni smo, da je tada kucnuo sudbonosni čas. Nismo znali, da li će lokalna pobuna u

Bjelovaru uspieti ili ne, ali smo znali, da sada pred licem svieta treba pokazati da Hrvati ne će

sudjelovati u ratu na strani srbskih megalomana, već da oni imaju drugi put. Treba početi pa makar

glave padale!

Izjavio sam da ću smjesta krenuti u zapovjedničtvo „žandarmerije“ i zatražiti predaju u ime

108. pukovnije. Samnom je na taj opasni put pošao g. Ivan Šestak. Šta će biti, kada kažemo, da

dolazimo u ime pobunjenika! Tek je treći dan rata. Ili će nas po ratnom pravu strieljati ili će se uputiti

u pregovore. Ako nas strieljaju, znači, da se osjećaju jaki, i onda 108. pukovnija neće moći bez borbi

ući u grad. Ako se upuste u pregovore, to bi značilo da ne raspolažu dovoljnim snagama za borbu

protiv pobunjenika.

Čim sam ušao u zgradu zapovjedničtva žandarmerije opazio sam da smo igru upola dobili: lica

su bila zabrinuta i potištena. Tražio sam zapovjednika i bio sam odmah primljen. Rekao sam mu

otvoreno: ili predaja ili krv! – Njegov odgovor bio je neodreñen: on sam da ne može ništa reći, jer je u

gradu „štab armije“ i srbska vojska i oni neka odluče. Odmah sam uhvatio vezu s narodnim

zastupnikom Franjom Hegedušom i zajedno s njime otišao u „štab“. Tu sam zapazio znakove

dezorganizacije i podpune neobavieštenosti o dogañajima na fronti i u pozadini. Hvatale su se

brzoglasne veze na sve strane i obično se nisu mogle dobiti. Jedno dvadesetak srbskih časnika stajao je

oko pisaćeg stola upravivši poglede u „štabskog“ majora Topalovića, kao da od njega očekuju spas ili

izlaz. Na moje zahtjeve on je odgovorio, da imade u blizini Bjelovara podpuno naoružanu srbski

„vrbaski puk“, i da će se oni do zadnjega čovjeka boriti da očuvaju svoju vojničku čast. Obzirom na

vrlo slabo držanje njegovih drugova časnika njegove rieči nisu na mene djelovali osobito uvjerljivo, a

51

krila su mi naročito ponarasla, kada sam nehotičnom indiskrecijom jednoga časnika saznao, da je

aviatički podpukovnik Đurić koji je izazvao jutrošnje krvoproliće, pobjegao iz Bjelovara. Konačno ni

major Topalović nije ostao na svom herojskom stajalištu, već je bio spreman ući u pregovore na toj

bazi, da pobunjenici ostanu pred Bjelovarom. Rekao sam mu, da njegova ponuda nema izgleda, da će

biti prihvaćena od pobunjenika, ali da ću je dojaviti. Fabijan Antoljak odnio je poruku i obećao, da će

se što je moguće brže vratiti s odgovorom. Meñutim je otišlo jedno izaslanstvo grañana pod vodstvom

narodnog zastupnika Hegeduša i kotarskog predstojnika Verhasa pred pobunjenike, da stupi s njima u

dodir. Još pred podne donio mi je Fabijan Antoljak odgovor 108. pukovnije: ultimatum! Ili se srbska

vojska u Bjelovaru ima predati ili 108. pukovnija navaljuje!

Ovaj ultimatum bio je otvoreni navještaj rata! Najprije sam odredio, da se razoružaju stražari

Srbi, što ja nadstražar Stanke, energičan i odlučan čovjek, izvršio munjevitom brzinom uz pomoć

svojih drugova Hrvata. To je bio početak. Zatim sam odredio, da se kojih pedesetak pušaka, za koje

smo znali, da se nalaze u zgradi „sreskog nečelstva“ žurno prenesu u gradsko poglavarstvo, kamo sam

pozvao na okup članove Hrvatskog junaka, preostale u gradu ustaše, svoje odraslije ñake gimnazijalce

i nešto uglednih starijih grañana Hrvata. Za čas je gradsko poglavarstvo bilo puno mladeži koja se

spremno odazvala i jedva dočekala čas, da primi puške i uzmogne stupiti u akciju. Kada smo bili

dovoljno spremni, da se za prvi čas za dolazka pobunjenih vojnika opremo možebitnoj iznenadnoj

provali srbskog ratničkog biesa, odredio sam po glasnicima, da se na svim kućama imadu izvjesiti

hrvatske zastave u znak solidarnosti s pobunjenicima, a preko pričuvnog oružničkog narednika Matije

Navojca, odličnog Hrvata, obavjestio sam povjerljive Hrvate oružnike, da budu spremni na skok. Tek

nakon ovih izvršenih priprema poslao sam službeno ultimatum u „štab“ armije. Naknada obavještenja

dao sam brzoglasno. U to vrieme razoružali su Hrvati oružnike Srbe. Začudo je srbska vojnička

posada sve te naše pripreme i akcije promatrala podpuno pasivno. Major Topalović tražio je preko

brzoglasa častnu rieč, da im se neće ništa dogoditi čime bi bila povrieñena njihova „oficirska čast“ i da

će nakon razoružanja biti evakuirani iz Bjelovara, a kada sam mu to obećao, on je bio spreman da ode

u susret pobunjenicima.

Nije prošlo mnogo vremena i predhodnice 108. pukovnije već su se pokazale na pomolu, a iza

njih došla je i glavnina burno pozdravljena od grañanstva u moru zastava i oduševljena.

Za to vrijeme na gradskom poglavarstvu zvrči brzoglas. Zove predsjednik HSS-e dr. Maček,

da se informira o dogañajima. Narodni zastupnik Hegeduš govori: „Evo, predsjedniče, ulaze pobunjeni

hrvatski vojnici u grad, narod ih pozdravlja i klliče im, sve je u velikom odučevljenju i zanosu!“. Ali

nažalost predsjednik ostaje hladan prema ovim dogañajima i njegovo srdce kuca u ovim časovima

drugačije nego li srdce hrvatskog naroda i onih njegovih sinova, koji u ovim sudbonosnim trenutcima

staviše na kocku svoje živote, da svijetu dokažu djelom, ako hrvatski narod misli i osjeća. Predsjednik

na ove dogañaje reagira mrzovoljan i negodovanjem.

52

Voñe bjelovarskog ustanka snimljeni 8. travnja 1941 nakon što je Dr Julije Makanec (u sredini, sjedi) proglasio Nezavisnu

Državu Hrvatsku sa balkona gradske vječnice u Bjelovaru

Meñutim: trebalo je utvrditi odlučno i odrješito naše stajalište, i sasvim točno odrediti, u ime kojih

ideja i ciljeva je razvijena zastava ustanka: 8.travnja oko 6 sati popodne proglasio sam sa balkona

gradske vijećnice uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske uz burno klicanje vojske i grañanstva.Bili

smo suvereni! Na ovom dielu svieta Hrvatske zemlje, osloboñenom vlastitom snagom i akcijom, iza

leña srbske fronte, koja se tada još nije počela bila razpadati, u potpunoj neizvjesnosti, što će nam

donijeti sutrašnjica, mi smo iz dubine duše osjećali divotu i zanos apsolutne slobode i nezavisnosti.

Eto, makar jedan dan, makar nekoliko dana, pa onda neka bude s nama što hoće i mora – ali moći

ćemo reći, da nije bilo nad nama gospodara do Boga! Svuda oko nas haos i neizvjesnost, svuda oko

nas srbske čete, koje su zauzele sumnjivo držanje, a Bjelovar i njegova okolica svega nekoliko

kilometara promjera: mi smo Nezavisna Država Hrvatska! Iz Zagreba već dolaze prve prietnje bana

Šubašića i generala Nedjeljkovića.

Dan se približavao kraju sumoran, hladan i vjetrovit. Pobrinuli smo se, da tisuće naših hrabrih

vojnika, koji su izdržali nadčovječne napore dobiju prostorije za prenočište i obskrbu, da toliko koliko

priberu snage, jer tko zna, kako ćemo ih još trebati.

Naoružani hrvatski omladinci i ustaše u zajednici s redarstvom patroliraju gradom i dovode sa

svih strana zarobljene četnike i razne ostale sumnjive elemente, tako da su nam za nekoliko sati svi

zatvori bili puni. Na kolodvor je poslan jak odred vojske zbog zadržavanja vojničkih vlakova.Od

jednog Hrvata častnika, koji je 8. IV. Krenuo na poziv u svoju jedinicu dobio sam zanimiv opis

nemilog buñenja srbskih častnika iz pobjedničkog zanosa na bjelovarskom koldvoru. Kad je vlak pun

obveznika krenuo iz Zagreba Srbi častnici i obveznici na sva su usta pričali, kako će Njemci „gadno

53

natrčati“, kako će srbska vojska počiniti čudesa od junačtva i zadiviti cio sviet, kako je Sofija

sravnjena sa zemljom, a silna englezka mehanizirana vojska već s juga dolazi u pomoć. Doskora će se

priključiti i „velika slavenska Rusinja“. U najljepšem pobjedničkom raspoloženju i pjevanju

„nacionalnih pjesama“ prolazilo je vrieme. Obveznici Hrvati ščućurili su se po svojim kutevima i

šutjeli uvukavši se u sebe. To je tako trajalo sve do postaje Klokočevac jedno 8 minuta pred

Bjelovarom. Tu je udarila munja. Kondukter je prolazio kroz vagone i svuda upozoravao: “U

Bjelovaru je pobunjena hrvatska vojska. Nitko ne smije izaći iz vlaka. Tko izañe, bit će ubijen“. – Na

ovu strahovitu viest zape junacima riečca u grlu, svi se ukočiše od iznenadna zaprepaštenja. Vlak je

meñutim u grobnom muku krenuo prema Bjelovaru. Na kolodvoru zaista: u svietlu velikih

kolodvorskih električnih svijetiljki svjetlucaju se bajunete pobunjenika, s obje strane vlaka uperene

prema prozorima vagona. Kad je vlak stao, uñoše u nj dočastnici s upernim revolverima tražeći od

srbskih časnika i vojnika predaju oružja. Nitko od Srba nije počinio čuda, već su se svi pokorili logici

momenta, predali oružje i umjeso u svoje hrabre jedinice odputili se pod oružanom pratnjom u

zarobljeničke nastanbe, što smo ih za njih pripremili, a vlak je pušten s postaje bez svog dragocjenog

ljudskog materiala. Hrvati obveznici priključili su se pobunjeničkom pokretu.

Nikada ne ću zaboraviti, koliko fizičke odpornosti ima u tim našim hrvatskim ljudima! Bilo ih

je, koji već nekoliko noći nisu spavali, a ipak su bili voljni preuzeti noćne straže,da se ostali odmore.

Bilo ih je koji su podpuno izgubili glas, koji nekoliko dana nisu okusili ni komadića kruha, a kojima ni

sada nije bilo prvo pitanje odmora nego pitanje: kako ćemo osigurati ono, što smo za prvi početak

stvorili. Po noćnim ulicama bjelovarskim odjekivali su težki koraci straža, iz okolnih sela, koja su naći

pobunjenici takoñer zaposjeli, dopirala je s vremenom na vrieme pucnjava protiv srbskih odreda, koji

su pokušavali po noći približiti se gradu. Iz izjava zarobljenika, što su sliedećih dana zarobljeni,

saznali smo, da je glas o pobuni u Bjelovaru pukao kao grom iz vedra nebu meñu vojsku, kako su Srbi

bili konsternirani, a Hrvati počeli u masama juriti u Bjelovar ostavljajući svoje jedinice. U promjeru

od stotinu kilometara oko Bjelovara počela se drobiti jugoslavenska vojska, a jedinice su se topile kao

snijeg na proljetnom suncu.

Našim su vojnici ludom smionošću napadali i daleko brojnije srbske odrede pozivajući ih na

predaju „u ime bjelovarske hrvatske vlade“! U prostorijama gradskog redarstva preslušavao sam

zarobljenike ne bi li saznao što pobliže o stanju i kretanju srbske vojske oko Bjelovara. Tom zgodom

imao sam prilike vidjeti koliko je duboko usañena čovječnost u hrvatsku dušu. Kad je bio predveden

jedan zarobljenik Srbijanac, koji je bio u odredu, koji se uzalud pokušao oprijeti, pa je bio napadnut

bombama, ranjenik je primljen s najvećom pažnjom. Cielo mu je čelo samo krpa mesa iz kojeg se lije

krv na obraze i vojničku bluzu, a desna mu je noga pogoñena iverjem rasprsnute bombe bespomoćno

visjela o kuku, kosti u njoj razmrskane, a iz kamača cijedila se krv u gustim mlazovima. Četiri naša

vojnika odnijela su ga u bolnicu s najvećom obzirnošću i pažljivošću. Koliko je taj postupak bio

različan od postupka Srba prema hrvatskim ranjenicima od prije podne! Bio sam zaista ponosan kao

Hrvat na te naše ljude, naše seljake – vojnike, na njihovu duboku čovječnost i plemenitost. Živo se

sjećam tih dana i ljudi, s kojima sam surañivao. Tu je bio narednik Čvek, izkusni vojnik, koji nije znao

54

za umor i počinak, aviatički časnik Mrak, koji je od prvog časa ustanka pružio svoju dragocjenu

pomoć i vojničko znanje, tu je bio požrtvovni i agilni poručnik Supančić, mrki i zagriženi narednik

Šepak, pa mladi vatreni ustaša Mijo Hans, koji je bio svuda i svagdje spreman na svaku žrtvu, pa

sudski pripravnik Ivan Šestak koji je svojim mudrim i pomalo lukavim očima gledao na sve strane i

dospio sve vidjeti i zapaziti, pa kotarski predstojnik Verhas, koga ni najgori zaplet dogañaja nije

mogao izbaciti iz duševne ravnoteže. Pa onda toliko izrazitih dočastničkih profila, koje ne ću nikada

zaboraviti!

Te noći čuli smo prve značajne viesti o njemačkom napredovanju na jugu. Ima li ih na Dravi!

Hoćemo li ih živi dočekati.

Prva noć prošla je vez većih potresa u napetom očekivanju dogañaja: viesti s bojišta i razvoja

našega lokalnog položaja. Neki nervozniji buntovnici zabrinuto su kroz pomrčinu promatrali u maglu

zavijene obrise liepih kestenova u parku i njihove široke grane. U njihovim očima kao da sam pročitao

misao: Eto ovdje ćemo svi mi visjeti, ako Srbima uspije savladati nas! Ali tvrda je bila volja ne dati se

do zadnjega daha, pa ako treba, radije izginuti pod kišom dušmanskih metaka, nego na krvničkom

konopcu. Kocka je bačena, i drugog izbora više nema.

Prema obaviestima, što smo ih kroz noć dobili bilo je u okolici samo više-manje

dezorganiziranih srbskih odreda, od kojih nam nije prietila neposredna opasnost, jer su oni u dalekom

luku s velikim oprezom i respektom obilazili buntovni grad. Topalovićevu „vrbaskom puku“, kojim

nam se prietio prvoga dana nije bilo ni traga ni glasa. Tek iz Narte javljena nam je uznemirujuća

prisutnost jednog jakog motoriziranog jurišnog odreda srbskih četnika u šubarama s mrtvačkom

glavom, oboružanog strojnicama, a pod zapovjedničtvom majora Naumovića. Taj je odred bio čvrsto

formiran. Pri pokušaju da prieñe preko Česme na samom mostu, naše su straže iz susjednih šuma

izpalile nekoliko hitaca i odred se nije htio upuštati u pustolovine, nego se zadržao u Narti, da tamo

čeka razvoj situacije. Uzput nam je po kuririma slao ustmene i pismene prietnje i pozive, da se

predamo. Prietili su, da će u slučaju odbijanja poklati sve što je živo u Bjelovaru: i starce, i žene i

djecu. Sve su te prietnje s prezirom odbijene, a odredu je javljeno, da mu se u Bjelovaru sprema

gostoljubivi doček. S narednikom Čvekom razmatrao sam mogućnost, da se taj odred, koji nam je u

tolikoj blizini bio vrlo neprijatan, napadne obuhvatnim manevrom i uništi, ali terenske su poteškoće za

ovakovu akciju bile suviše velike. Česma je bila razlivena uslijed neprestanih kiša, i bila je za srbski

odred u Narti sjajna prirodna brana. Za forsiranje prelaza bilo bi potrebno mnogo jače vatreno oružje

nego li je ono, kojim je raspolagala naša pobunjena vojska.

Danom 9. travnja već su se počele slievati sa svih strana u grad mase bjegunaca iz svih

mogućih pukovnija i vojničkih jedinica. Koliko god je ta činjenica bila za nas radostna, jer nam je

dokazivala, da razpadanje srbske vojske napreduje brzim tempom, toliko nas je taj priliv masa stavio

pred nove i težke zadatke. S riekom bjegunaca dobili smo i stanovite vriedne elemente, koji su bili

skloni pravljenju nereda i stvaranju anarhije. Dok su prvoga dana sve vojne jedinice bile u svojim

formacijama, drugoga su se dana počele uslijed nestašice častnika jedinice miešati, što je održavanje

stege nevjerovatno otežšalo i dovodilo često do neprijatnih incidenata.

55

Meñutim je pridošao još jedan momenat, koji je komplicirao naš položaj. Od strane

predsjednika HSS-e dra Mačeka došlo nam je izaslanstvo s porukom, da se grad preda, a vojska da se

vrati na frontu na Dravi. Živo se sjećam nekoliko nekoliko pasusa iz te pismene poruke, koja je kasnije

od izaslanika dra Mačeka uništena: „Uvijek ste me do sada slušali, pa me poslušajte i ovaj put. Ako

me ne poslušate, bit će grad Bjelovar bombardiran i sravnjen sa zemljom, a ja dižem ruke od Vas i

neka Vam bude, kako Vam Bog dade“. – Nekako u isto vrieme dobili smo brzoglasnu poruku generala

Nedeljkovića: Ako se u najkraćem roku ne predamo, da će jugoslavenski bombarderi nemilosrdno

uništiti čitav grad.

Kada je poruka dra Mačeka dospjela u gradsko poglavarstvo, bili su prisutni i narodni

zastupnici hrvatske seljačke stranke Franjo Hegeduš i Toma Vojković. Bilo mi je naprosto težko

gledati unutrašnju borbu, koja je nastala u tim vriednim ljudima, koji su cieli svoj život posvetili radu

za narod i poznavali ga u dušu. Njihovo vlastito srdce govorilo im je, da je sada kucnuo sudbonosni

trenutak za hrvatski narod, kad se njegova sudbina odlučuje možda za vjekove, vidjeli su raspoloženje

narodno kod kuće, u skromnim seljačkim domovima, a vidjeli su ga i u pobunjenoj vojsci. I sada

doživljuju, da predsjednik, za kojega su vjerovali, da u svome srdcu i u svojoj glavi nosi vjekovne

težnje hrvatskog naroda, gubi svaki duševni dodir sa svojim narodom i što više ovakovim porukama

dolazi u sukob s narodnim osjećajima i probitcima te ne vidi u najsudbonosnijem času hrvatske

poviesti, kojim pravcem treba ići. Zastupnik Hegeduš kod početka razprave o toj poruci hvata se

očajno za glavu: „Čekajte ljudi, dok se saberem!“ Toma Vojković, izvanredno bistar i inteligentan

seljak, utonuo je u kamenu šutnju. Ne znam šta je u duši osjećao, ali držim da se tada u njemu borila

vjernost dugogodišnjem voñi, koji je nekoć uživao golemi autoritet u narodu i jasna spoznaja, da je

voña u najsudbonosnijem trenutku izgubio put i kompas i da sada treba raditi upravo protivno onome,

što „voña“ poručuje. I Vojković je kasnije doživio svoju političku tragediju: razočaran i utučen on je

izgubio svoj put i zašao u lutanja i stranputice. Uz rezignirano držanje zastupnika Hegeduša i

Vojkovića odlučili smo odbiti poruku dra Mačeka i ultimatum generala Nedeljkovića. Računali smo s

time, da bi Bjelovar mogao biti bombardiran, jer o Niemcima na Dravi još uviek nije bilo pouzdanih

viesti, ali nikako nismo htjeli slavno započeto djelo neslavno završiti pa makar što se dogodilo.

Da situacija bude još napetija, dobili smo obaviest da nam se od Grñevca približuju jaki

motorizirani srbski odredi, koji da su dobili zapovied, da u Bjelovaru „uzpostave red“ i likvidiraju

pobunu. – Odmah sam odredio nekoliko spremnih ljudi, do čije sam umješnosti mnogo držao, sa

zadatkom, da poñu samovozom najavljenim srbskim kolonama u susret, upozore ih, da je u gradu

dobro oboružana pobunjena hrvatska vojska i da će doći do krvoprolića, ako pokušaju približiti se

gradu. Neka nastoje srbske kolone pregovorima što dulje zadržati, da bismo dobili na vremenu i mogli

spremiti obranu. Obaviestio sam narednika Čveka o dogañajima, i on je učinio sve, što je s vojničkog

gledišta bilo potrebno, da se taj novi protivnik dočeka. Svi prilazi cestom i mostovima iz pravca

Grñevca na pogodnim su mjestima po stručnim licima minirani a na važnije točke postavljene

strojnice.

56

Toga dana prije podne imao sam jedan naročito bolan doživljaj. U velikom broju omladinaca,

kojima smo dali puške i koji su po gradu i okolici stražarili i pregledavali sva sumnjiva mjesta, bio je i

sedamnaestogišnji gimnazijalac Milan Baćani. Patrolirajući s gosstioničarem Đurom Matijašićem po

periferiji odjednom je vidio, kako se naglo približava auto sa srbskim častnicima u očiglednoj namjeri

da svojom brzinom izmakne. Obadvojica skoče s napernim puškama pred auto da ga zaustave, ali iz

njega poleti bomba i ubije ih obadvojicu. Milan Baćani bio je jedan od najidealnijh mladića, što sam ih

znao. On je bio meñu prvima, koji su se javili za borbu, al eto je prvi i poginuo. Poginuo je pred samo

ostvarenje svojih ideala ne dočekavši ih. Kada je došla njegova majka sva slomljena od boli i pokazala

njegovu ñačku izkaznicu i školske svjedočbe, što ih je uza se nosio, a koje su bile razderane od iverja

i kresotina smrtonosne bombe te natopljene njegovom krvlju, bio sam poresen do u dno duše. Čim su

prošli burni dogañaji, bila nam je prva briga, da jednu od najljepših ulica bjelovarskih, bivšu ulicu

kralja Aleksandra, okrstimo imenom Milana Baćanija, mladoga junaka.

Položaj, kako nam se ukazivao 9. IV. o podne nije bio ružičast. Učestale pojave nediscipline

kod mase vojnika, koja se odsvud slila u Bjelovar i nad kojom je bilo vrlo težko vladati, prietnje

bombardiranjem iz Zagreba, viesti o približavanju srbskih kolona iz Grñevca, a uza sve to jedna je

ličnost, koja se prvog dana ustanka vrlo iztakla svojom odlučnošću i svojim pozitivnim prinosom

ustanku poslije dodira s drom Mačekom zauzela neko opoziciono držanje prema vodstvu pobune i

svojim rovarenjem pokušala unieti elemente disharmonije u pobunjenički pokret, što kraj

jednodušnosti pobunjenih vojnika naravno nije moglo uspjeti.

Po podne se situacija počela naglo razplitati u povoljnom smislu. Jugoslavenski bombarderi

nikako se nisu pojavljiali nad gradom, viesti s južnog bojišta bile su vrlo povoljne, a konačno se vratio

i naš samovoz, koji je bio otišao ususret najavljenim srbskim motoriziranim odredima. Spomenutih

odreda nije bilo u Grñevcu ni iza njega – očito je dakle, da se pomoću njih htio izvršiti na nas

psiholožki pritisak, koji meñutim nije imao nikakova učinka. Izgleda, da većih srbskih formacija nije

bilo više ni u bližoj ni u daljoj okolici Bjelovara osim jedne srbske konjaničke pukovnije, za koju nam

je javljeno, da se približuje Kapeli, a s kojom je idućeg dana zaista došlo do okršaja, nakon što su već

Niemci bili u Bjelovaru. Sve su ceste bile pune vojnika i razstrojenih jedinica. Glas o pobuni dopro je

do na frontu i djelovao razornom snagom. Kao veliki silni magnet vukao je buntovni Bjelovar hrvatske

vojnike k sebi i oni su se odasvud žurili po razkvašenim cestama, da što prije dopru do njega.

U kasno popodne osvanuo je u gradskom poglavarstvu mlinar Joseph Stumpf iz Velike

Pisanice. Njegov me je dolazak izvanredno obradovao. Bio je domaći Niemac, a s njime sam se

upoznao za vrieme prehranbene krize prošle zime, kada je svojim nastojanjem mnogo pridonosio, da

se ublaži nestašica brašna u gradu Bjelovaru. Cienio sam ga, jer se za razliku od mnogih drugih

otvoreno priznavao Niemcem i u to vrieme, dok to nije bila konjuktura, a znao sam, da je iskreno

privržen Hrvatima. Obradovao sam se dakle, jer sam se čvrsto nadao, da ćemo preko njegovih veza

moći uhvatiti dodir s Niemcima i tako ustanak privesti sretnom završetku. Odmah sam dozvao satnika

Mraka i narednika Čveka te smo održali kratku konferenciju, čiji je rezultat bio taj, da će Stumpf

obaviestiti njemačku vojsku o stanju u Bjelovaru. On se je imao vratiti k nama s potrebnim

57

informacijamanajkasnije sutradan u ranu zoru. Čuli smo, da su njemačke čete prešle Dravu, a kolale su

viesti, da su već u Virovitici, a možda i u Koprivnici.

U noći od 9. na 10. travnja prosijedio sam gotovo čitavu noć na brzoglasu tražeći vezu s

raznim okolnim obćinama, da sa obaviestim o kretanju četa odnosno o eventualnom pojavljivanju

Niemaca. Poslije ponoći obradovala me viest iz Kloštra Podravskog, da su se Niemci tamo pojavili, da

se u noći čula pucnjava, ali da se opet izgubila. Milnar Stumpf iz Pisanice održao je svoju rieč i došao

na gradsko poglavarstvo u rano jutro 10. travnja s dragocjenim informacijama o njemačkoj vojsci.

Ugovorio sam s njime, da pred Niemce iz Bjelovara poñe izaslanstvo iztaknutijih vojnih i grañanskih

lica, a sam da tokom prijepodneva – izmeñu 10 i 12 sati – odem s četom vojnika na vojno vježbalište

kod Velikog sajmišta, gdje se imao aeroplanom spustiti jedan njemački častnik s kojim sam se imao

dogovoriti o svemu potrebnom za ulaz i prolaz njemačke vojske kroz Bjelovar. Požurio sam se, da

javim našim vojnicima u Filipovićevoj vojarni za sve nas radostnu viest, da je dodir s Niemcima

uzpostavljen, da su oni informirani o dogañajima u Bjelovaru i da će osvanuti možda još tokom

današnjeg dana.

U velikom dvorištu Filipovićeve vojarne na zov trube sakupile su se stotine naših hrabrih

buntovnika i bila mi je velika radost i zadovoljstvo, što sam im mogao saopćiti, da se naš ustanak

približuje sretnom svršetku. Rekao sam im, da je njihova zasluga, što možemo dočekati naše velike

prijatelje i saveznike vedra i uzdignuta čela, na kao ljudi, koji su skrštenih ruku čekali, da ih netko

oslobodi, nego ako borci, koji su stavili svoje živote na kocku, da skrše silu, koja ih je sapinjala. Mi

sada stojim kao svoji gospodari na ovom svetom dielu osloboñenog domovinskog tla, a svom ćemo

njemačkim prijateljima kao dar predati blizu stotinu zarobljenih srbskih častnika i dočasnika i mnogo

stotina srbskih vojnika.

Konac govora dočekan je burnim klicanjem. Iz očiju kriesila se radost, a čitavo je držanje

hrvatskih vojnika odavalo ponos zbog izvršenog djela. Po dogovoru uzeo sam četu od desetak

momaka i pošao s njima na vojno vježbalište, a jedan zrakoplovni dočastnik, što mi ga je dodielio

satnik Mrak, napravio je na širokoj poljani u blizini grada ugovoreni znak za njemački avion.

Vrieme je bio hladno i vjetrovito. Pada je snieg pomiešan s kišom, zrak je bio sasvim

neproziran, a studen prodirala kroz kosti. S obzirom na vrlo slabu vidljivost i loše vrieme sumnjali

smo uobće, da će se njemački avion pojaviti, ali smo ipak čekali. Kako je u blizini bila zgrada za

gradske vage mogao sam stalno biti u brzoglasnoj vezi s gradskim poglavarstvom i obavieštavati se

stalno o važnijim dogañajima u gradu. Tako sam saznao za grozni zločin četnika u obližnjem selu

Kapeli.6 Tu su na krvoločan način izmrcvarili 11 naših golorukih seljaka. Vrieme je vrlo sporo

odmicalo, naši pogledi stalno su bili upereni prema sjeveroiztoku odakle se avion imao pojaviti, a naše

uši željno su očekivale šum avionskog motora. Moglo je biti oko 12. sati, snieg i kiša bili su prestali,

kad odjednom dojuri neka žena lamatajući rukama:

- „Eto četnika!“ Pograbismo oružje i poredasmo se uz živicu, da vidimo, šta će biti. Za čas eto iz

magle još jednog čovjeka: 6 Makanec misli na selo Donje Moste gdje se dogodio spomenuti zločin.

58

- „Nisu četnici! Niemcu su!“

- „Šta, Niemci!“

- „Da, Niemci!“

Nastalo je radostno klicanje. Puške su opet bezbrižno prebačene preko leña. Odjurio sam do vage, da

brzoglasno obaviestim gradskog senatora, ali on me je već čekao na brzoglasu:

„U blizini grada viñeni su njemački tankovi!“ – Za čas sam samovozom odjurio u grad i baš se

pred gradskim poglavarstvom susretoh s prvim njemačkim tankom. Na ulicama je već sve bio puno

svieta, koji je zanosno klicao i mahao rukama. Bezkrajne njemačke kolone svojom impozantnom

snagom, svojim sjajnim vojničkim držanje kao i silnim ratnim oruñem svuda su izazivale uzklike

divljenja i radosti. U gradskom poglavarstvu pozdravili smo se s njemačkim zapovjednikom i zadržali

se s njime u kratkom, ali srdačnom razgovoru, nakon kojega je sa svojim kojima krenuo put Zagreba.

Dana 10 travnja proglašena je u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska i tim činom mi smo

prestali biti buntovnici i postali organi hrvatske državne vlade! San viekova je izpunjen. Imamo voju

državu. Božja promisao koja je hrvatski narod očuvala u svim nevoljama i katastrofama, pratit će ga i

u budućnosti. To je naša čvrsta vjera. Taj slavni dan izpunjen je bio burnim klicanjem tisuća i tisuća

ljudi i žena, klicanju nezavisnosti i slobodi koja se ocrtava na krvavu obzorju, i Poglavniku koji u sebi

utjelovljuje nepokolebivu volju hrvatskog naroda za samostalnim državnim životom.

Julije, MAKANEC, „Ustanak u Bjelovaru“. Sjećanje na bjelovarske dogañaje 8 -10. IV. 1941., Hrvatska smotra, br. 3-4., god. XII., ožujak-travanj, 1944., 102-112.

16

Svjedočenje Vlade Simića člana Komunističke partije Hrvatske (KPH)

Bjelovar o travanjskim dogañajima u Bjelovaru (izvod)

(…) U danima napada na Jugoslaviju granicu prema Mañarskoj, na liniji fronta izmeñu

Koprivnice i Virovitice, branile su jedinice Četvrte armije, pretežno sastavljene od pješadije, nešto

konjice, artiljerije i neznatne mehanizacije. U prilog petokolonaškoj propagandi išla je i stvarna istina

o stanju u štabovima i o naoružanju u vojsci. Nešto prije samog napada njemačkih trupa na

Jugoslaviju, jedan konjički put upućen je iz Virovitice na položaje uz Dravu u Podravini. U toku marša

naredjenje je izmijenjeno i puk je usmjeren prema Zagrebu. Nakon duljeg marša i to nareñenje je

izmijenjeno, i puk je ponovo vraćen na liniju fronta, ali sada na Dravu kod Peteranca. Na cesti je

vladao kaos, jedinice su se izmješale s onima koje su se takoñer, po ko zna čijem nareñenju, vraćali iz

Drave. Kuhinja se izgubila vojnici bez hrane, po blatu i kiši, bez šatorskih krila i pokrivača. Sa strane

se zapucalo. Tek tada se utvrdilo da za neke tipove mitraljeza nema municije, mnogi mitraljezi bili su

59

neispravni. Za obranu od njemačke mehanizacije cijeli je puk raspolagao sa svega dva

protivtenkovska topa. Izdavana su nareñenja koja su bila u meñusobnoj suprotnosti. Vojnike je

zahvatila panika. Nedisciplina se širila. Dio viših oficira napuštao je svoje jedinice i netragom

nestajao.

Položaje konjičkog puka trebalo je da kod Virovitice zaposjednu jedinice 48. i 108. puka. Sto

osmi puk formirao se desetak dana u selu Ivanovčanima kod Bjelovara. U njemu je bio priličan broj

oficira rezervista, ljevičara. Pukom su kružili leci. Letke je donosio član Gradskog komiteta SKOJ-a

Ivan Brožić. Bilo je meñutim nervoze i nesnalaženja. Meñu lecima koji su pozivali na obranu zemlje,

našao se i letak napisan nekoliko mjeseci prije, usmjeren protiv imperijalističkog rata.

Umjesto preko Kloštra i Podravine, 108. puk je krenuo iz Bjelovar za Viroviticu zaobilazno,

preko Grubišnog Polja. Više se stajalo i čekalo nego putovalo. Do vojnika je dopro glas da su Nijemci

prodrli preko granice iz Mañarske. Dobar broj vojnika bio je bez oružja, a oni koji su bili s oružjem

nisu dobili municiju, koja se čuvala pod stražom, zapakovana u sanducima. Vojnici su počeli tražiti

oružje i municiju. Za vrijeme zastoja jedan se oficir u Grñevcu suprostavio zahtjevu vojnika. Zbog

toga ga je jedan vojnik ubio. To je bio znak ostalima. Sanduci su razbijeni i vojnici su se naoružali.

Nastao je obračun s oficirima od kojih se većina razbježala.

U ovoj situaciji komunisti se ne snalaze. Oružje oteto za borbu protiv Nijemaca upotrebljeno

je za pobunu. Umjesto na front i položaje, 108. puk krenuo je pod utjecajem frankovaca i HSS-ovaca

natrag prema Bjelovaru, Komunisti su zbunjeni, a glavnu riječ preuzimaju frankovci. Komandu nad

pobunjenim pukom preuzeo je narednik Čvek, kojeg će, za nagradu, ustaška vlast nekoliko dana

kasnije unaprijediti u čin satnika. (…)

Stjepan, BLAŽEKOVIĆ, Bjelovar, SIZ Bjelovar, Bjelovar, 1985., 80.-81.

17 1941., travanj

Bjelovar

„Govor načelnika dr. Julije Makanca hrvatskim vojnicima

10. travnja u Filipovićevoj vojarni“

Gradski načelnik g. dr. Julije Makanec odražo je u četvrtak dne 10. travnja o.g. hrvatskim

vojnicima u Filipovićevoj vojarni slijedeći govor:

„Braćo Hrvatski vojnici! Vama je poznato, da Hrvatski narod smatra njemački Reich svojim

prijateljem. Unatoč toga poručuje se hrvatskim vojnicima da se moraju boriti protiv Nijemaca.

60

Hrvatski vojnici meñutim ni pod kojim uvjetom ne će stupiti u tu borbu, pa ma što se desilo i ma čime

im se prijetilo. Je li tako? ( Gromki i jednodušni :“ Tako je!“)

Hrvatski narod vodi politiku Trojnog pakta i njoj ostaje vjeran. Obzirom na te činjenice stupio

sam u vezu sa njemačkom vojskom i upravo sada za koji čas će se spustiti njemački avion s

njemačkim časnikom, s kojim ću ugovoriti način ulaska njemačkih trupa u grad Bjelovar, koji će ih

dočekati kao svoje prijatelje i saveznike.

Dajete li mi ovlast, da u ime Vas hrvatskih vojnika povedem pregovore s Nijemcima? (Burno

odobravanje: „Dajemo!“) Ja ču Vašu volju izvršiti. Živjela hrvatska vojska! Živjela nezavisna hrvatska

država! (Burno klicanje i odobravanje).

Govor načelnika hrvatskim vojnicima, Nezavisna Hrvatska, br.1., 19. IV.1941., 3.

18 1941., travanj

Bjelovar

„Pozdrav hrabroj savezničkoj njemačkoj vojsci

u Bjelovaru“

Po ulaska predhodnica hrabre savezničke njemačke vojske u naš grad, koji je sav iskićen

hrvatskim zastavama, sakupilo se veliko mnoštvo grañana i seljaka pred gradskim poglavarstvom u

Bjelovaru i burno je aklamiralo njemačku vojsku. Oduševljene hrvatske djevojke i žene posipale su

oklopna njemačka kola cvijećem, a prvom njemačkom vojniku koji je ušao u grad predana je kitica

svježe rascvalih narcisa. S balkona gradskog poglavarstva gradski načelnik g. dr. Makanec pozdravio

je sakupljeno mnoštvo i njemačku vojsku riječima:

„Ljudi i braćo! Prijateljska vojska velikog njemačkog Reicha nalazi se u gradu Bjelovaru. Tu

vojsku dočekuje grad Bjelovar u slobodi i nezavisnosti. Veliki i moćni njemački Reich priznaje

slobodu hrvatskog naroda i nezavisnu Hrvatsku državu (Burno klicanje Hrvatskoj državi i njemačkom

Reichu). Hrvatski je narod svjestan, da je njegova sudbina usko povezana sa sudbinom njemačkog

naroda i on stoji čvrsto uz Trojni pakt.

Hrvatski narod sudjelovat će kao slobodan i nezavisan narod u izgradnji nove Evrope, koja će

biti bolja i pravednija od Versailleske. Zato mi ovdje pozdravljamo hrabre njemačke vojnike kao svoje

prijatelje i saveznike“.

61

Pozdrav hrabroj savezničkoj njemačkoj vojsci , Nezavisna Hrvatska, br.1., 19. IV.1941., 3.

19 1941., travanj

Bjelovar

„Reorganizacija gradskog redarstva u Bjelovaru“

Ustaški pokret, koji je u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj preuzeo vlast, počeo je sa

čišćenjem nepoželjnih elemenata, koji su se protekcijom uvukli u Hrvatskoj na odgovorne položaje.

Kod reorganizacije gradskog redarstva odpušteni su iz gradske službe svi Srbi redari i to: Knežević

Aleksa, Vučković Jovo, Štrbac Jovo, Zvonar Petar, Kojić Gjuro i Čurčić Stevan, zvaničnik kod

policije.

Nadalje su uhapšeni i nalaze se u zatvoru pod stražom: policijski agent Šikić Petar, zatvoren u

bjelovarskoj gimnaziji, a redar Gjurković Stevo je uhapšen i zatvoren u općinskom zatvoru u Velikoj

Pisanici, te će pod stražom biti dopraćen u Bjelovar.

Ova ispražnjena mjesta popunit će se ispravnim Hrvatima tako, da Bjelovar jednom doista

dobije svoje hrvatsko redarstvo.

__________________________________________________________________________________

Reorganizacija gradskog redarstva, Nezavisna Hrvatska, br.1., 19. IV.1941., 3.

20 1998., travanj

Bjelovar

Svjedočenje domobranskog narednika Stjepana Crnčića

o travanjskim dogañajima u Bjelovaru

Stjepan Crnčić Umirovljenik Bjelovar Dr. A. Starčevića 22.

Još kao živi svjedok, a tadanji djelatni domobranski narednik, ukratko želim iznijeti moja

vidjenja o tadanjim dogadjajima i vojnim zbivanjima za

62

OKRUGLI STOL POD NAZIVOM

„Travanj 1941. godine u Bjelovaru i okolici“

Moja malenkost:

Rodjen sam 1917. u selu Vukosavljevica, Općina Virovitica, po narodnosti Hrvat, Katolik,

državljanin Republike Hrvatske. Imam 5 razreda osnovne škole, 4 razreda gimnazije i vojnu školu.

Kao dijete siromašne obitelji u 17. godini otišao sam od kuće u vojnu školu (dočasničku), jer mi je to

bilo jedino moguće, a po završetku iste, službovao sam u 2. Planinskoj pukovniji u Kraljevici i

Sušaku kao djelatni dočasnik.

Početkom 1940. premješten sam po potrebi službe u tadanji Bjelovarski vojni okrug u

Bjelovaru na službu u pričuvnički odjel, tadanjem kapetanu I. klase g. Hrdi Franju, a zapovjednik toga

Vojnog okruga, a ujedno i zapovjednik Komande mjesta Bjelovara bio je pukovnik Mihajlo

Georgijević.

G. Hrdi i ja dobro smo suradjivali i brzo se sprijateljili, jer smo bili Hrvati i istomišljenici.

Na samom kraju 1940. godine, došao je k meni g. Hrdi i pokazao mi u strogoj tajnosti,

odštampano na više stranica mašinom Proglas Poglavnika Dr. Ante Pavelića, što se ima raditi u

vrijeme prije i poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, kada za to dodje vrijeme.

U Bjelovaru je od ranije postojala operativna jedinica i to:

1.) 42. Pješačka pukovnija, koja je u svom sastavu imala 3 bataljuna i 1 topničku bateriju, te

sam stožer pukovnije sa vojnom glazbom, a rasporedjeno kako slijedi:

- jedan bataljun u Filipović vojarni sa vojnom radio stanicom,

- jedan bataljon u Albort vojarni,

- jedan bataljon u vojarni u Koprivnici,

- jednu topničku bateriju sa konjskom vučom u vojarni na Vojnoviću

- stožer Pukovnije i vojna glazba bilo je smješteno u zgradi na parku. Konjušnice na

Matoševom Trgu.

Ova Pukovnija sastojala se uglavnom od djelatnih časnika i dočasnika, te vojnika koji su bili

na odsluženju vojnog roka.

2.) Oružnička postaja u Bjelovaru.

3.) Bjelovarski vojni okrug i ujedno Komanda mjesta u Bjelovaru u svojoj posebnoj zgradi na

parku, kao pozadinska jedinica.

4.) Pričuvna 108. Pješačka pukovnija bila je samo planom zacrtana i nije ustvari postojala, ali

se evidentno vodila kao operativna jedinica. Budući da se predvidjao rat, pa se ukazala nužna potreba

početkom 1941. godine u 2. i 3. mjesecu formirati istu pukovniju, većinom pozivom obveznika u

vojnu službu (časnika, dočasnika i vojnika) pozivima Bjelovarskog vojnog okruga i jednim manjim

dijelom časnicima, dočasnicima i vojnicima iz postojećih operativnih jedinica, a što je izvršeno u tome

vremenu.

63

Ove Pukovnije (42. i 108.) nakon kompletiranja odmah su upućene na odredjene položaje i to

42. na Podravsku stranu oko Pčelića, a 108. pričuvna Pukovnija prema Vel. Grdjevcu, Vel. Pisanici i

prema Bilogori.

Ova 108. pričuvna Pukovnija prilikom odlaska iz Bjelovara, pokazivala je veliko

nezadovoljstvo za ratovanje i stvarala pobunu medju sobom, vikajući stalno „Živio Maček“, „Živila

Hrvatska“ i tu se već nazirao početak kraja rata sa Njemačkom.

Kada se pročula vijest o početku rata 6. 4. 1941. godine, pobunile su se obje Pukovnije na

položajima i to prije 108. Pričuvna pukovnija, jer nisu htjele braniti Jugoslaviju.

Kako sam čuo od očevidaca 108. pričuvne Pukovnije, pojedini Srpski oficiri su se strogo

suprostavljali pobuni i vikanju „Živio Maček“ i „Živila Hrvatska“ i strogo sprječavali i uporabom

oružja, pa su pobunjeni vojnici otvorili vatru i jedan Srpski oficir je poginuo, a dosta ih je zarobljeno

od strane 108. Pukovnije, koja je krenula u Bjelovar, oslobodivši ga 8. travnja 1941. godine, oko

podneva uz pucnjavu sa svih strana u kojoj je nekoliko vojnika poginulo.

U to vrijeme pojavile su se u okolnim šumama grada Bjelovara i okolnih sela neprijateljske

vojne formacije (kao na primjer 2. Konjička pukovnija iz Virovitice), a koji su pripadnici seljačke

zaštite i to seljani Donji Mosti i drugih obližnjih sela pokušali privoliti, da ne idu na Bjelovar, ali na

žalost ti naši nenaoružani ljudi bili su brutalno odbijeni i koliko se sjećam (kako je došla vijest) 11 ih

je poubijano.

U toj praznini, takorekuć bez vojske u Bjelovaru, zavladao je veliki strah i panika, jer

momentalno nije bilo veće vojne jedinice, a nadiranje neprijatelja je sve jače, iako doduše Bjelovarom

je patrolirala djelomično seljačka zaštita i manjim dijelom Ustaška mladež i ostatak već lojalne manje

vojske, as koja se više zadržavala oko samog grada na raznim položajima.

Ja sam stanovao u istoj zgradi na parku gdje sam i radio, jer sam bio neoženjen.

Nakon bombardiranja Beograda po Njemačkom zrakoplovstvu ulice u Bjelovaru ostale su

potpuno prazne, sve se nekuda razbježalo i nigdje žive duše.

Ja sam se malo prošetao ulicama oko parka i vratio se u svoj ured. U vrlo kratkom vremenu,

pojavilo se ispred moje zgrade mnogo mladih dječaka, dobro raspoloženih i od njih je nekolicina ušla

u radnu sobu i zapitali me: “Kako se zovem i što sam po narodnosti „ a ja sam im odgovorio „ zovem

se Stjepan Crnčić, po narodnosti Hrvat i Katolik“, a oni su me gledali veselog lica i predstavili su mi

se „da su Ustaška mladež“ i da su po zadatku skupljanja rasutog oružja, streljiva i vojne opreme i da

sam ja njima potreban za preuzimanje i spremanje u skladište Vojnog okruga viška te opreme na

čuvanje, koje bi oni donosili i tako je i bilo, a o čemu sam se prethodno dogovorio sa g. Hrdijem .

Povodom toga u vrlo kratkom vremenu nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. IV.

1941. godine, za taj rad dobili smo ja i g. Hrdi pohvalno priznanje Vojskovoñe.

U vrijeme povratka pobunjenih pješačkih Pukovnija u Bjelovar 8. IV.1941. godine i to 108.

prije podne, a dijela 42. poslije podne, po mom vidjenju dočekali su ih:

1.) Ivan Mrak zrakoplovni pukovnik

2.) Djuro Mravunac pukovnik

64

3.) Leopold Supančić natporučnik

4.) Dr. Julije Makanec gradonačelnik

5.) Dr. Švarcer advokat i dr.

Pričuvnu 108. pješačku pukovniju prevodio je u Bjelovar djelatni narednik Ivan Čvek.

Gradonačelnik g. Dr. Julije Makanec pred večer s balkona Gradske vijećnice proglašava Nezavisnu

Državu Hrvatsku nakon što je već bila u Bjelovaru pobunjenička vojska 108. pričuvne pješačke

pukovnije i dijelovi 42. Pješačke pukovnije i zauzele vojarne i osiguranja oko grada, bez ikakove

strane vojske i bilo kakove pomoći sa strane.

Nijemci su došli u Bjelovar iz Podravskog kraja 10. travnja 1941. godine i to tako, da se jedan

tenk pojavio u pola dvanajest sati prije podne, prekrstareći oko parka i potom nestao, a za kratko

vrijeme nailazile su motorizirane jedinice, koje su prolazile kroz grad Bjelovar nekoliko dana.

Odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine, po prvom

čovjeku iza Poglavnika, Slavku Kvaterniku, pristupilo se osnivanju Domobranskog popunidbenog

zapovjedništva u Bjelovaru, po prvom zapovjedniku pukovniku Mravuncu djuri, au djelatnu službu

odmah smo preuzeti:

- djelatni narednik g. Hrdi Franjo i

- djelatni narednik Crnčić Stjepan.

Prvi zadatak Domobranskog popunidbenog zapovjedništva Bjelovar bio je:

- vršiti odmah novačenje novaka za vojnu službu u domobranstvo po područnim Općinama.

- povjerenstvo putuje po područnim Općinama vojničkim kolima sa konjskom zapregom.

U novačko povjerenstvo imenovani su:

- Stejskal pukovnik iz Zagreba, kao predsjednik,

- Hrdi Franjo bojnik, kao član,

- Dr. Ivančić iz Zagreba, kao član – liječnik povjerenstva,

- Crnčić Stjepan narednik za vodjenje administrativnih poslova povjerenstva.

Nakon povratka novačkog povjerenstva iz područnih Općina u Bjelovar, po završenom novačenju i

završenih radova na ustrojavanju novog zapovjednika Domobranskog zapovjedništva, došlo je do

postavljenja novog zapovjednika Domobranskog zapovjedništva i to pukovnika g. Josipa Štefanovića,

umjesto pukovnika Djure Mravunca, koji je otišao na novu dužnost, a za pobočnika je postavljen

satnik Zdenko Dobrinić.

U Bjelovaru, 17. 4. 1998. g. S. Crnčić

(potpis)

Izvornik, strojopis, latinica HR-DAB,. fasc. 108. puk, 8.-10. travnja 1941.

65

21 1956., lipanj

München

„Bjelovarsko proglašenje Hrvatske državnosti“ u emigrantskom članku u listu

„Hrvatska Država“ pukovnika Lava Gračana

Približavanje ratu sililo je i kraljevsku Jugoslaviju da pojačava svoje vojne jedinice. U

provodjenju te mjere dogodilo se da – prvoga puta od svog ostanka – poziva u većem broju (kasnije i

mobilizira) Hrvate pričuvnike u vojne jedinice, na samom području Hrvatske. I tako započe jedno

posebno iskušenje po Hrvatski narod. Za predstojeći rat Hrvatski je narod bio srcem na strani zapadnih

demokracija, no u nikojem slučaju, odnosno ni za živu glavu, nije se htio boriti jugoslavenskom

zastavom.

Hrvatski je pričuvniik, kroz dvadest jugoslavenskih kraljevskih godina, svojim neposrednim

doživljajima i iskustvom, bio kao nacionalna jedinka; sam u sebi savršeno dogradjivan, dotjerivan i

utvrdjivan u svom prirodjenom odstojanju od srpstva, tako da toga razloga ni opravdanosti nekog

tudjeg zahtjeva na ovome svijetu nije moglo biti, da on za tu državu svoju krv lije.

A takav zahtjev od strane zapadnih demokracija je nad njime lebdio. Ove, da si osiguraju

1.000.000 boraca sa jugoslavenskog područja, istina, nukaju Beograd na popuštanje Zagrebu. Ne

desivši se medjutim vojno razgraničenje, krenu se u sunovrat. Hrvatima u izgledu su bile samo dvije

mogućnosti ispada dogadjaja: ili da uvadjani u prve borbe, bilo protiv sila osovine, bilo protiv

zapadnih demokracija (ako bi Jugoslavija, kako se je znalo takodjer zveketati, slučajno stupila u rat na

strani sila osovine), Oružje u svojim rukama okrenu odmah protiv Srba, ili da ih Srbi uopće ni ne

povedu u jednu borbu, pobjegavši sami prije sa hrvatskog područja. Bolje, za pranje naših ruku pred

zapadnim demokracijama, što se dogodi drugi slučaj!

Ne podnoseći, mobilizirani Hrvati Srbe nad sobom, prezirno gledaju, gundjaju i traljaju i

jugoslavenskim vojnim jedinicama. Traljanje ili vojnički štrajk sastojeći se u sporom, mlitavom i

bezvoljnom kretanju, pa i na samome svakodnevnom vježbanju, znalo je srpske časnike dovoditi do

zdvojnosti i bacalo ih je u tjeskobu. Prvi ovakov „bunt“ odigrao se je o djelomičnoj mobilizaciji

početkom rujna 1939. U desetak posadnih i logorskih mjesta došlo je do otvorenih otkazivanja

poslušnosti. Pa ni sada da se Hrvate, poslije potpisivanja sporazuma, brzo zove nazad i pristane na

vojno razgraničenje.

Devetnaest mjeseci potraja ovo hrvatsko mekšanje, i paraliziranje Srba da ih na koncu sam

njihov glavni generalštab, na 30. ožujka 1941., pomućen radio-emisijom Velebit, ponuka na samo

napuštanje i Hrvatske. On, toga datuma, svojim nalogom za formiranje brzih vojnih komora, a za

upotrebu u slučaju „ povlačenja i napuštanja državne teritorije“, ( kako je u nalogu bilo glasilo, i koje

66

je zbog prirode stvari išao dalje do satnije, vojnih okruga i vojnih referenata po općinama), spušta

durbin.

Što se dale odigra, treba na najkristalnijem primjeru slijediti. To je slučaj druge bjelovarske ili

108. pješačke pukovnije.

U njoj je od početka neprestano teklo plehano lice, gundjanje i traljanje, te ispisivanje

vojnarskih zidova preko noći. Bunila se je cijelom jačinom satnija u Hlebinama, Peterancu i

Filipovićevoj vojarni u Bjelovaru. Na 4. travnja 1941. povedoše je moralno zdvojni Srbi u strategijsku

pričuvu kod Velikog Grdjevca. Ovdje Hrvati vojnici nisu više htjeli slušati svoje časnike Srbe.

Dovikivahu im da idu nazad u Srbiju. Na 6. zaista nekoliko ih se i izgubi. Na 7. daljnji. Na 8. travnja

1941.., kada je već dalje bilo smiješno neorganizirano stajati i čekati, pojavi se Hrvat, djelatni narednik

Petar Čvek , uzimlje inicijativu u svoje ruke i na zbornom mjestu skupi pukovniju, bez časnika. Tu je

mnoštvo od 4.000 ljudi proglasilo hrvatsku državu, a Čveka zapovjednikom pukovnije. Na 9. travnja

ovaj primjer prihvatiše i drugi Bjelovarčani manjih vojnih jedinica, Bjelovarske divizije, u istoj

okolini, no ovdje već pod zapovjedništvom časnika Hrvata. To se je na koncu sve slilo u jedno opće

klicanje Hrvatske državnosti, na 9. i prije podne 10. travnja 1941., u bjelovarskom kraju, kuda nije

vodio nijedan od njemačkih napadnih pravaca.

Ove povijesne činjenice popratimo za političare i političke pisce sa dužnim komentarom.

Hrvatski puk, općenito žudi za svojom samostalnom državom. Dokazom je i ovo bjelovarsko

proglašenje, odpočelo po hrvatskom seljaku i radniku, a odigralo se prije zagrebačkog proglašenja.

Ono je bez natruhe režima, koji se je spremao i po tome došao na vlast u Zagrebu i u Hrvatskoj.

Podhvat i trenutak, medjutim bio je krajnje škakljiv. Režim koji je i ovo proglašenje preuzeo,

biop je dužan sticati svjedodžbu dobroga hrvatskog vladanja. Na takovu potrebu trebao ga je

upozoravati već i glas engleske štampe od 16. travnja 1941. (i reperkusija Njemačke, još uvijek malo

bolećive prema Engleskoj od 17. travnja). Krič, što se rasplinu 1 500 000 boraca sa „jugoslavenskog“

područja! (Engleska štampa prečuti, da su oni sa područja četiriju naroda, koji ne trpe život u nekoj

zajedničkoj jim državi.)

Bjelovarsko proglašenje Hrvatske države ostaje, medjutim, podstrekom, poukom i utjehom,

kako će idućega puta kada se srpska sila nad Hrvatim bude opet paralizirala, toga puta već svaka

hrvatska općina povezano samo jedinstvom misli ovako hrvatsku državu proglašavati.

Lav Gračan, pukovnik

Lav, GRAČAN, „Bjelovarsko proglašenje Hrvatske Državnosti“, Hrvatska država, (München)., br. 10-11., 25. VI. 1956., 5.

67

22 1956., lipanj

München

Bjelovarski dogañaji u članku Krunoslava Batušića

„Kako je srušena Jugoslavija 1941.“

(odlomak)

(…) Hrv. Narod se posvema oglušio na pozive jugoslavenske vojske da daje ratna podavanja,

spregu i stoku. Seljaci, koji su se doduše odazivali pozivu u vojsku, činili su to samo zato, da dobiju u

ruke oružje i da se što prije nadju kod zapovjedništva svoje Zaštitne jedinice. Uzprkos ovakovom

stavu Hrv. Naroda prema državi, koja se već raspadala, izdan je proglas na narod s potpisom Dra

Mačka , u kojem ga se poziva, da se odazove u vojsku i dade ratna podavanja. Ovaj poziv unio je

ogorčenje u narod. – Mi ćemo braniti samo svoju Slobodnu Hrvatsku, a nikada Jugoslaviju bio je

odgovor Naroda. Pogotovo je bilo fatalno izašiljanje narodnog zastupnika i glavnog zapovjednika

Seljačke i Gradjanske Zaštite Gjuke Kemfelje u Bjelovar, da umiri narod i djeluje u duhu pomenutog

poziva. Kemfelja je doživio, da je morao bježati pred narodom, eda iznese čitavu kožu i živu glavu!

Došao je strahovito ogorčen u Zagreb, pozvao Zvonka Kovačevića i mene k sebi i rekao: - Ja

Vam predajem zapovjedništvo i odlazim kući. Dečki pazite kaj delate ! Tim riječima oprostio se od

nas Gjuka Kemfelja do tog momenta Glavni zapovjednik cjelokupne Zaštite. (On je kasnije na

strahovit način smaknut po Titovim partizanima.)

Krunoslav, BATUŠIĆ, Kako je srušena Jugoslavija 1941., Hrvatska država, (München), br. 10-11., 25. VI. 1956., 5.-6..

23

1998., travanj Bjelovar

Svjedočenje Drage Srbića pripadnika „Hrvatskog junaka“ Bjelovar

o travanjskim dogañajima u Bjelovaru

Drago – Karlo Srbić, umirovljenik iz Bjelovara, Frankopanska 42.

68

OSNOVNI PODATCI: Roñen sam 25.10.1922. u Bjelovaru. Narodnost Hrvatska. Po zanimanju 1941. godine trgovački pripravnik u Bjelovaru. DRUŠTVENO-ORGANIZACIONA PRIPADNOST: Moj pok. Josip pripadao je HSS i u to vrijeme bio je član Odbora gradske organizacije HSS Bjelovar.

Odgajan sam u hrvatskom duhu i 1938. g. učlanio sam se u organizaciju mladeži „Hrvatski junak“ u

Bjelovaru.

ŠTO ZNAM O STANJU U GRADU BJELOVARU I MOJA VEZA SA USTANKOM:

1.DAN UOČI USTANKA 7. TRAVNJA 1941. G.

To je bio drugi dan rata izmeñu Njemačke i Italije sa ondašnjom Kraljevinom Jugoslavijom.

Od jutra je u gradu Bjelovaru vladalo napeto stanje. Vidljiva je bila užurbanost naročito u Gradskom

poglavarstvu. Moj pok. Otac je rano ujutro otišao od kuće i kasno se navečer vratio rekavši da su

stalno u HSS zasjedali. Ja sam takoñer tog dana prije podne oko 10 sati otišao od kuće u prostorije

Hrv junaka koje su se nalazile u zgradi sokolane, odnosno Hrvatskog sokola gdje nas se većina

članova skupila. Odatle smo povremeno odlazili u središnji dio grada. Strka i komešanje bili su

primjetljivi na svakom koraku. Primjetili smo kako je vrlo malo vojske u gradu što je potvrñivalo

nagañanja da je vojska otišla na borbenu liniju u područje Papuka gdje se predviñala linija fronte. Do

podne kada smo se sakupili u prostorije Hrv. junaka sa nama je bio pok. Ivan Žunić ondašnji naš

čelnik te smo se zajedno sa njim osvrnuli na stanje u gradu. Tada nam je dao znati kako se nešto

značajno sudbonosno očekuje, pa možemo biti spremni za svaki slučaj. Dogovorili smo se za stalno

dežuranje u prostorijama i da se predvečer po svojoj volji u što većem broju nañemo na istom mjestu

kako bi se upoznali sa dogañajima i stanjem kakovo je. Ostali smo na okupu do kasnih večernjih sati

radi mjera predostrožnosti, kada smo otišli svojim kućama dogovorivši se za ponovni susret 8. travnja

u kasnim jutarnjim satima.

2. NA DAN 8. TRAVNJA 1941. G.

Kako smo se dogovorili sinoć ponovno smo se našli u prostorijama Hrv. junaka oko 10 sati. U

to vrijeme su 108. puk i dopunski 40. puk već bili u gradu u koji su ušli uz vatreni okršaj i sa

hrvatskim trobojnicama. Tada nas je g. Ivan Žunić obavjestio da je u toku ustanak protiv Jugoslavije

čija se vlast u gradu ruši i u toku današnjeg dana najvjerovatnije će se proglasiti u Bjelovaru Hrvatska

država. Rekao nam je kako bi trebali biti na okupu da bi u slučaju neophodne potrebe za našom

pomoći bili na raspolaganju. Tako je i bilo. Naši dečki su povremeno odlazili u središnji dio grada

izviñati i obavještavati se o rušenju jugoslavenske vlasti u čemu su po njima uz Hrvatsku seljačku

69

zaštitu prednjačili maturanti bjelovarske Gimnazije, dio policije koji je bio na hrvatskoj strani uz

podršku vojske koja više nije bila jugoslavenska. Hrvatska seljačka zaštita sada već naoružana toga je

dana uredovala po gradu osiguravajući red i mir, sprječavajući pljačku, nerede, osvetu i sl. Očekujući

proglašenje Hrvatske države i krah Jugoslavije na ovim prostorima, mi iz Hrv. junaka kao i većina

grañana okupljala se poslije podne na glavnom gradskom trgu, tj. Parku pred zgradom današnjeg

muzeja, a ondašnjeg Gradskog poglavarstva (magistrata). Oko 16 sati (koliko se sjećam) sa balkona

zgrade Gradskog poglavarstva dr. Julije Makanac proglasio je uspostavu Hrvatske države što je

izazvalo rijetko viñeno oduševljenje nazočnoga mnoštva.Nakon toga dr. Makanec je pozvao čelništvo

Hrvatskog junaka zamolivši ih za djelatnu potrebnu pomoć. Tako su pred večer mnogi članovi

Hrvatskog junaka sada pod oružjem (meñu njima i ja) bili priključeni Zaštiti za obnašanje straža,

ophodnja po gradu i sl. Navečer do po prilici 22 sata odlazili smo po malim skupinama kao pomoć

Zaštitarima u stanove srbijanskih oficira i podoficira oduzeti im oružje i privoditi kao zarobljenike.

Sjećam se navečer kada sam išao kući pustog grada u kojem je vladao potpuni mrak budući nije bilo

ulične rasvjete. Svi stanovnici su se u sumrak povukli u kuće, koje su takodjer bile u mraku.

3. SLIJEDEĆI DANI 9. I 10. TRAVNJA 1941. GOD.

9. travnja nastavlja se oduzimanje oružja i privodjenje srpskih ioficira i podoficira sa naše

strane (Zaštite i Hrv. junaka) kao zarobljenika u magistrat. Tog dana srpske promidžba širi priče i

uznemirava pučanstvo kako dolazi ogromna srpska vojska koja će ponovno uspostaviti jugoslavensku

vlast i nakon toga izvršiti pokolj većine Hrvata. To je osokolilo pojedine skupine četnika i vojske

srpske koji su još bili pod oružjem, te su pucali po našim ljudima. Sjećam se da je toga dana na

početku sela Hrgovljani ubijen gostoničar Matijević i smrtno ranjen maturant bjelovarske Gimnazije

Milan Baćani. Sjećam se kako su uznemirenost izazvale vijesti iz Zagreba o tome da treba vratiti sve

na isto stanje prije 8. travnja 1941. god. Što je takodjer pogodovalo srbočetnicima i osokolilo ih. 10.

travnja dolaze Njemačke trupe u Bjelovar što mijenja situaciju. S obzirom na našu dob bili smo za 11.

travnja isključeni iz obveza i zadaća budući da se policija, oružništvo i vojska stabilizirala.

U Bjelovaru, 17. travnja 1998. DRAGO-KARLO SRBIĆ

(potpis)

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc. 108. puk, 8.-10. travnja 1941.

70

24 1941., travanj

Bjelovar

Izvješće o sprovoñenju zarobljenika iz Bjelovara u Zagreb od 27. travnja 1941.

HRVATSKO VOJNO ZAPOVJEDNIŠTVO V.T.Br. 3 27. travnja 1941. Bjelovar

ZAPOVJEDNIKU ZAROBLJENIČKOG LOGORA ZAGREB

Po sprovodniku pješadijskom poručniku g. Česi Valentinu, upučuje se u zarobljenički logor u

Zagrebu 422 zarobljenika prema priloženim iskazima s molbom da se potvrdi primitak povratkom

ovog dopisa.

M.P. Zapovjednik pukovnik:

Popunidbeno Zapovjedništvo Bjelovar (potpis nečitak)

Izvornik, strojopis, latinica HDA, BjPZ, Str. Pov. Br. 3/1941.

25 1941., travanj

Bjelovar

Potvrda Julija Makanca satniku Franji Hardiju o smještaju pobunjenih

vojnika i zapljenjenog oružja u Bjelovaruo 22. travnja 1941.

Gradsko poglavarstvo Bjelovar

POTVRDA

71

Potvrñuje da sam u utorak dana 8. travnja o.g. prije dolaska 108. pukovnije u Bjelovar, a

nakon predaje ultimatuma, došao u zgradu Vojnog okruga u Bjelovar i tu naredio g. Franji Hardiju

kapetanu, kao aktivnom častniku bivše jugoslavenske vojske da preuzme svu brigu oko smještaja

pobunjenih jedinica i da vrši sve poslove zapovjednika mjesta do daljnje naredbe. Gospodin kapetan

Hardi ne krizmajući se nimalo odmah je spremno primio nareñenje i stavio se na raspolaganje.

U Bjelovaru 22. travnja 1941. Gradski načelnik

M. P. Julije Makanac

(potpis)

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, E 2-1., A 63.

26

1941., travanj

Bjelovar

Iskaz Predstojništva gradskog redarstva iz Bjelovara Ministarstvu vanjskih

poslova NDH o ubijenim Hrvatima od četnika i jugoslavenskih vojnika na

području Bjelovara u razdoblju od 6. do 30. travnja 1941.

Prepis

ISKAZ

poginulih Hrvata u vremenu od 6. do 30. travnja 1941. na području grada Bjelovara i kot.

Poglavarstva u Bjelovaru.

1. Matijašić Đuro, iz Bjelovara ubijen 9. 4. 1941.u Hrgovljanima po Srpskim oficirima.

2. Baćani Milan, iz Bjelovara ubijen 9. 4. 1941. u Hrgovljanima po Srpskim oficirima.

3. Haniš Ivan, iz Bjelovara ubijen 9. 4. 1941 u Bjelovaru iz automobila Srpskih žandara.

4. Nepoznati vojnik Hrvat, ubijen 9. 4. 1941. u Bjelovaru u automobilu Srpskih žandara.

5. Cvijetković Ilija, iz Bjelovara ubijen 9. 4. 1941 od Srpskih vojnika

6. Sedlar Blaž, iz Bjelovara ubijen 9. 4. 1941. u Bjelovaru od Srpskih vojnika.

7. Mandić Stjepan, iz Vel. Korenova ubijen 9. 4., 1941 u Narti od četnika.

72

8. Novak Milan, iz Klokočevca ubijen 9. 4. 1941 u Klokočevcu od Srpske vojske.

9. Rožmarić Josip, iz Koprivnice ubijen 10. 4. 1941. u Kapeliod Srpske vojske.

10. Šifkorić Stjepan, iz Gornjih Mosta ubijen 10. 4. 1941 u Kapeli od Srpske vojske

11. Blažeković Davorin, iz Gornjih Mosta ubijen 10. 4. 1941. u Kapeli od Srpske vojske.

12. Pevec Andro iz Gor. Mosti ubijen 10. 4. 1941. u Kapeli od Srp. vojske.

13. Sedak Bolto, iz Gor. Sredica ubijen 10. 4. 1941. u Kapeli od Srp. vojske.

14. Rupić Franjo, iz Poljančana ubijen 10. 4. 1941. u Kapeli od Srp. vojske.

15. Bugarin Josip, iz D. Mosta ubijen 10. 4. 1941. u D. Mostima od Srp. vojske.

16. Pavlović Bolto, iz Sred. Mosta ubijen 10. 4. 1941. D. Mostima od Srp. voj.

17. Rupić Ludvig, iz Sred. Mosta ubijen 10. 4. 1941. u D. Mostima od Srp. voj.

18. Herceg Stjepan, iz Sr. Mosta ubijen 10. 4. 1941. u S. Mostima od Srp. voj.

19. Kovačić Josip, iz Poljančana ubijen 10. 4. 1941. u D. Mostima od Srp. voj.

20. Bakoni Milan, iz Hagnja ubijen 10. 4. 1941. u Hagnju od Srp. vojske.

21. Nepoznati vojnik Hrvat ubijen 9. 4. 1941. u Hagnju od Srpske vojske.

22. Juranić Mato, iz Kapele ubijen 12. 4. 1941 u Hrgovljanima od Srp. voj.

23. Svedrec Josip, iz Remeta ubijen 13. 4, 1941. u Bjelovaru od Srp. voj.

24. Rogović Pavao, iz Šandrovca ubijen 13. 4. 1941. u Bjelovaru od Srp. vojnika.

25. Radiček Mirko, iz Križevaca ubijen 14. 4. 1941., u Bjelovaru od Srp. vojnika.

26. Raptari Đuro, iz Velikih Sredica ubijen 28. 4. 1941. u Bjelovaru od četnika.

27. Mičetić Đuro, iz Tuka ubijen 28. 4. 1941. u Gudovcu od četnika.

28. Francetić Tomo, iz Podgoraca teško ranjen 29. 4. 1941. u Visovima od četnika.

Predstojništvo gradskog redarstva

u Bjelovaru, dne 30. travnja 1941.

Žig Predstojnik grad. Redarstva:

u. z. Petrivičić, v. r.

M.P.7

Izvornik, strojopis, latinica Zdravko, DIZDAR, Mihael, SOBOLEVSKI, Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine, Zagreb, 1999., 155.-156.

7 Nezavisna Država Hrvatska – Ministarstvo vanjskih poslova, Br. 000630. Prim. 19. V. 1941. Rukopisom napisano: Prevesti na njemački u 4. primjerka.

73

27

1941., travanj Bjelovar Unapreñenja i promaknuća voña i osoba zaslužnih za „Bjelovarski ustanak“

8-10. travnja 1941.

Riješenja.

Poglavnik Države Hrvatske

objavljuje:

1) da se sa danom 17. travnja 1941. promiče u čin general majora Dragutin Rumler za njegove

osobite usluge u ustaškom pokretu te hladno i razborito držanje u odlučnom momentu

raztvaranja srbske vojske,

2) da je sa istim datumom, a za svoje osobite i dugogodišnje zasluge u ustaškom pokretu,

promaknut u čin pukovnika u pješačtvu do sada major Aurel Šleiher,

3) da je za osobite zasluge u ustaškom pokretu skopčane sa velikim pogibeljima promaknut u čin

pukovnika u pješačtvu do sada major Emanuel Balley,

4) da je za osobite zasluge u ustaškom pokretu kroz više godina te njegov vjeran i istrajan rad

promaknut u čin satnika administrativne struke Šime Mačković do sada stožerni narednik u

pričuvi,

5) u čin pješačkog poručnika: Čvek Ivana aktivnog narednika,

6) u čin pješačkog poručnika u pričuvi: Šepat Milana ñaka narednika, Rijetković Milana

podnarednika u pričuvi, koji su se istakli prilikom pobune 108. pješačkog puka i 40.

dopunskog bataljuna, sporazumno okrenuli ove jedinice k Bjelovaru te razmještajem na

položajima oko Bjelovara prisilili i ostale hrvatske jedinice da se priključe ustaškom pokretu,

što je uspješno izvršeno,

7) za konjaničkog majora: Čengića Derviš Bega konjaničkog kapetana I. klase u miru, što je 8.

travnja odmah prišao pobunjenim jedinicama i istakao se u voñenju i uspješnom završetku

toga pokreta,

8) za topničkog potpukovnika: Gredelj Vilima kapetana I klase, koji je 8. travnja prišao

pobunjenicima i preuzeo zapovjedničtvo većeg dijela istih te na taj način mnogo doprinjeo

uspjehu pobune,

9) za pješačkog poručnika u pričuvi: Markusa Josipa rezervnog potporučnika, što je na čelo

povjerenog mu bataljuna sa uspjehom ispod Korenova odbio žestok napadaj Karlovačkog

četnog bataljuna i time mnogo doprinjeo uspjehu ove akcije,

74

10) za pješačkog satnika u pričuvi: Zupančić Slavka rezervnog poručnika, koji je svojim hladnim,

a razboritim nastupom kao zapovjednik rezervnih jedinica mnogo doprinjeo pobunjeničko

ustaškom pokretu u Bjelovaru.

11) za pješačkog majora: Petranovića Branka aktivnog pješačkog kapetana, koji je kako kod

izvršenja pobune tako i kasnije kod formiranja hrvatske vojske u Bjelovaru pripomogao

uspješnom radu,

12) za pješačkog narednika: redova Radić Stjepana 108. pješačkog puka. koji je u službi

ordonanca uz opasnost života vršio sve dodijeljene mu službe i dužnosti svesredno, predano i

uspješno,

13) za nagradu ondašnjeg prilaska pobunjeničko ustaškom pokretu i svesrdnom pomaganju istoga

u pomoćnim službama promaknut je za veterinarskog majora Blaževac Josip, rezervni

veterinarski kapetan i

14) za sanitetskog potpukovnika Medvedović Ivana, sanitetski major.

Za Dom spremni!

Zapovjednik cjelokupne oružane sile

Države Hrvatske

Vojskovoña

Slavko Kvaternik, v. r.

Izvornik, latinica Vijesnik vojnih naredaba i zapovjedi. Osobni poslovi, br. 2., 17. travnja 1941.

28 1941., travanj

Bjelovar

Unapreñenja i promaknuća voña i osoba zaslužnih za „Bjelovarski ustanak“

8-10. travnja 1941. (II dio)

1. KOPNENA VOJSKA

RJEŠENJA

Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske

1. Za mojeg krilnog pobočnika i predstojnikom mojeg ureda

75

imenujem

glavno stožernog pukovnika

Adolfa SABLJAK

Br. V. T. 799

1941.

2.

Na predlog ministra domobranstva, a za svoje osobite ustaške zasluge, promaknuo sam sa

danom 10. travnja 1941. u čin ORUŽNIČKOG MAJORA:

Branka GEROVAC

dosadanjeg oružničkog satnika.

Broj 1256

1941.

3.

Na predlog ministra domobranstva, a za nagradu njegovog neustrašivog djelovanja u pobuni

Bjelovarske posade od 8.-10. travnja. Te vjernosti i odanosti misli slobodne i ujedinjene Države

Hrvatske, promaknuo sam u čin KONJANIČKOG SATNIKA djelatnog stališa:

Zvonimira SIROVATKA

Do sada konjaničkog nadporučnika u pričuvi i dodjeljujem ga na službu konjaničkoj pukovniji u

Zagrebu.

Br. V. T. 1257

1941.

U Zagrebu, dne 29. travnja 1941.

Za Dom spremni!

Poglavnik Države Hrvatske

Ante Pavelić

Izvornik, latinica Vijesnik vojnih naredaba i zapovjedi. Osobni poslovi, br. 5., 3. svibnja 1941.

76

29

1941., travanj/svibanj

Zagreb

Zaključci sa aprilskog savjetovanja Komunističke Partije Jugoslavije

održanog u Zagrebu 1941. (izvod)8

PARTIJA I POSLJEDNJI DOGAĐAJI

Posljednji dogañaji potpuno su potvrdili linije Komunističke partije Jugoslavije. Zastupajući

gledište da komunisti moraju svim silama podupirati nastojanja naroda na odbrani njihove

nezavisnosti. Partija je u vrijeme napada imperijalista na zemlju poslala sve svoje članove, vojne

obveznike, da zajedno sa narodom brane svoju nezavisnost. Tu svoju zadaću su komunisti i izvršili. Tu

nije bilo kolebanja kod članova Partije, tu je bila potpuna jednodušnost. Osim toga, linija Partije da se

mora dati otpor napadačima naišla je kod vojnika, oficira i jednog dijela nižeg oficirskog kadra na

velike simpatije i spremnost na borbu. Ali je, nažalost, peta kolona u štabovima i na komandnim

mjestima radila svoj razorni posao tako savršeno da je sve oduševljenje i požrtvovanost vojnika bilo

uzaludno. Oficiri petokolonaši pravili su komunistima u vojsci sve moguće smetnje. Mnoge nisu

uopće htjeli primati na vojnu dužnost ili su ih slali od jedinice do jedinice. Bilo je slučajeva da su ih

htjeli ukloniti putem strijeljanja ili hapšenja, ali u takvim slučajevima spasavala ih je masa vojnika.

Iz svega toga se vidi da je politički utjecaj Partije u redovima širokih masa radnika i seljaka u

vojničkim uniformama silno porastao. To, da su te mase prihvatile poziv Partije da se brani

nezavisnost naroda jeste veliki politički uspjeh naše Partije. Dok su se sve buržoaske partije sa svojim

izdajstvom, svojom nesposobnošću i kolebljivošću potpuno kompromitovale kod širokih narodnih

slojeva, Komunistička Partija Jugoslavije stekla je svojom dosljednošću u borbi za nezavisnost naroda

veliki ugled.

Ovdje je potrebno da se s nekoliko riječi kriti čki osvrnemo da nedostatke i slabosti kod

sprovoñenja linije kod odbrane nezavisnosti naroda Jugoslavije. Prva i je najveća slabost kod nekih

organizacija Partije i pojedinih članova u vojsci bila je u tome što nisu znali da li nju Partije

organizaciono primjene, što nisu znali da iskoriste razne povoljne prilike da uticaj Partije u masama

organizaciono učvrste, što nisu znali da onemoguće petokolonaše, kao što je bilo slučaj u Bjelovaru u

Hrvatskoj. Pobunu jednoga puka kraj Bjelovara protiv davanja otpora napadačima i napuštanje

fronta, gdje je onda neprijatelj prodro, izvršila su svega do dva do tri frankovca, dok je u tom puku

bilo više od petnaest komunista koji su mirno gledali izdaju umjesto da spriječe izdajnike. Slabost

nekih organizacija Partije i pojedinih komunista posebno, naročito u Hrvatskoj, bila je u tome što se

8 Zapravo je savjetovanje održano u svibnju 1941.

77

vrlo malo brinuli o tome što radi peta kolona u najotsudnijim trenutcima, što su podcjenjivali

izdajničku ulogu frankovaca i njihovu snagu. Moramo naglasiti ovdje, da su neke organizacije, kada je

prodro neprijatelj, bile do izvjesnog stepena u zabuni i dezorijentirane. (…)9

Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u jugoslavenskih naroda, Tom 2., knjiga 2., Beograd, 1954., 18.-19.

30

1941., travanj Bjelovar

Strogo povjerljiva naredba broj 2.

Zapovjednika Grada Bjelovara za 23. travnja 1941.

I.

Svima časnicima, potčasnicima, vojnim službenicima i žandarmima Srbima pravoslavne vjere

saopćiti da moraju najdalje do 30. travnja ove godine isprazniti sve stanove u vojnim zgradama.

Nadležni zapovjednici dostavit će mi popis svih Srba stanara u vojnim zgradama sa naznakom

kada je stan ispražnjen.

Za zapovjednika: Satnik:

Zvonimir Sirovatka

Popunidbeno zapovjedništvo Bjelovar (žig)

Izvornik, strojopis, latinica HDA, PZBj, Str. Pov. Br. 2/1941.

31 1941., srpanj

Derventa

9 Darko Bekić u svojoj knjizi (Vojin Bakić. Biografija ili kratka povijest kiposlavije, Zagreb, 2006.) donosi svjedočanstvo Deje Milivojević koja je prije beogradskog puča 27. ožujka otišla Milanu Bakiću, sekretaru KPH Bjelovar. „Kad smo došli k njemu kući na razgovor, on je sjedio za glasovirom, svirao i pjevao. Nije uopće htio s nama diskutirati, nego je samo rekao da se ništa ne brinemo, da Partija zna što radi, da će se sve mirno rješiti nakim sporazumom na najvišem nivou. … Tada nije bilo diskucije, kao danas. Što je rekao stariji član Partije, to je bio zakon, on nije trebao ni obrazlagati, ni objašnjavati. Da smo se mi bunili, bili bismo odmah od Partije proglašeni trockistima. Zato smo se samo razišli i, meñu sobom, tiho mrmljali.“

78

Potvrda kotarskog predstojnika Josipa Verhasa o sudjelovanju Ivana Čveka u

„bjelovarskom ustanku“

POTVRDA

Na molbu g. Ivana Čveka, nadporučnika Hrvatskog Domobranstva, pozivom na položenu

zakletvu izjavljujem slijedeće:

Dana 8, travnja 1941 godine u noći doznao sam, da je 108. pješačka pukovnija odkazala

poslušnost i da se vraća u Bjelovar. Istoga dana po podne pošao sam 108. pukovniji, te sam njezinu

predhodnicu sreo kod Novoseljana. Predhodnicu je vodio narednik Djak Mila Šepak. Predhodnica me

je zaustavila i na moj upit tko je njihov zapovjednik odgovoreno mi je da pobunjenike vodi narednik

Čvek Ivan, i da se nalazi sa glavnim djelom pukovnije u susjednom selu Ždralovima.

Nakon toga pošao sam u Ždralove i tu sam našao glavni dio pukovnije po0d zapovjedničtvom

g. Ivana Čveka, koga su svi vojnici priznali zapovjednikom. S njime sam se sastao u jednoj gostionici

u sobi kod Kopljara Ilije u Ždralovima i on je u ime vojske stavio zahtjev da se žandarmerija i vojska,

koja se je nalazila u Bjelovaru, razoruža, kao i grad da se mirno preda, kako bi se izbjeglo prolijevanje

krvi. Ja sam u ime gradjana i u svoje ime kao predstavnik upravne vlasti rekao njima ( t.j.

Pobunjenicima) od strane vojske u gradu ne prijeti nikakova opasnost i da mogu slobodno ući u grad,

ali sam ga ipak upozorio na oprez radi eventualne bilo kakove zasjede. Na to je g. Čvek pozvao sve

starješine te njima održao konferenciju i načinio plan nastupa za Bjelovar, po svim pravilima ratne

taktike. Nakon toga ja sam se vratio u Bjelovar, a pobunjeni puk pod vodstvom g. Čveka ušao je u

najuzornijem redu u Bjelovar nešto prije 5. sati po podne.

Naročito naglašujem da je tada u 108. pješačkoj pukovniji nije bilo nijednog oficira, nego da je

g. Čvek Ivan bio najstariji po činu i vrhovni zapovjednik cijelog puka.

Gospodin Čvek je i dalje vodio organizaciju vojske i službu sigurnosti, s vojničke strane,

potpuno samostalno dok nije drugim danom organizirano vojno zapovjedničtvo na čelu sa gos. Ivanom

Mrakom.

Ovu potvrdu dajem po svom najboljem znanju i sjećanju jer mi je to sve poznato iz

neposrednog opažanja, kao tadašnjem v.d. načelnika i šefa policije u Bjelovaru.

Za Dom SPREMAN

U Derventi 4. srpnja 1941. Josip Verhas

Kotarski predstojnik v.r.

M.P.

Da ovaj priepis odgovara originalu

79

OVJERAVA:

Zapovjednik satnik

Rajković

(potpis)

Izvornik, strojopis, latinica HDA, ZIG NDH, III-78/905

32 1941., lipanj

Bjelovar

Potvrda dr. Julija Makanca o sudjelovanju Ivana Čveka u „bjelovarskom

ustanku“

GRADSKO POGLAVARSTVO U BJELOVARU

Broj 7597/1941 Bjelovar, dne 18. VI 1941.

P O T V R D A

o držanju nadporučnika Ivana Čveka o Ustanku u Bjelovaru od 8. do 10. IV. 1941. god.

Čvek Ivan, tada narednik, bio je jedan od glavnih vodja Ustanka. U najtežim situacijama koje

su u toku ustanka nastale, obraćao sam se na njega o svim pitanjima osiguranja, grada od Srpskih

redovnih i neredovnih četa i uvijek je pokazao jasan pogled situacije, hladnokrvnost u donošenju

potrebnih odluka. Kao takav sudjelovao je u donošenju svih najvažnijih odluka tokom cijelog trajanja

Ustanka, a svojim velikim utjecajem na vojnike vrlo je zaslužan, da nigdje nije poremećen red i ako je

medju pobunjenim vojnicima bilo potanje rovarenje, sa strane komunista.

M. P. Gradski Načelnik

Dr. Makanec v. r.

Da ovaj priepis odgovara svojem originalu

OVJERAVA:

Zapovjednik satnik

Rajković

(potpis)

80

Izvornik, strojopis, latinica HDA, ZIG NDH, III-78/907

33 1941., travanj

Vukosavljevica

Zapisnik pristaša HSS-a naselja Vukosavljevice protiv mobilizacije u vojsku

Kraljevine Jugoslavije od 1. travnja 1941.

1. travanj 1941

Zaključak

stvoren na sastanku pristaša HSS koji su pozvani pod oružje. Sastanak održan u selu

Vukosavljevici u 11 sati na večer. Prisutni potpisani:

odlučili smo jednoglasno da se ne odazovemo pozivima, jer smatramo ovo proti svoje savjesti.

Stoga ovlašćujemo Luku Komar i Stjepana Sulimanac da se o tom posavjetuju kod našeg narodnog

vodstva.

Sulimanec Stjepan

Luka Komar

Predsjednik Op. org. HSS

Majetić Stjepak Ivan Grlica

Miljak Stjepan Miljak Mijo

Mato Adamić Miljak Franjo

Drvenkar Stjepan Kunić Ferdo

Bolto Komar

Milan Grlica

Franjo Komar

Komar Mato

Novosel Andrija

Mato Drvenkar

Početak obrazovanja

81

I. Hrvatska [ustaška]10 Bilogorska satnija

Organizator a) Štab (crkva Turnašica)

Sulimanec Stjepan Glavni komandant:

1. Komar Luka

Pomoćnik:

2. Komar Franjo (organizator 1 og. voda sjedište u Vukosavljevici)

3. Feketija Luka (organizator 2 voda sjedište u Sedlarici)

4. Šantić Stjepan (organizator 3 voda sjedište u Turnašici)

5. N………… (organizator 4 voda sjedište u Bilo-gorju)

Izvornik, rukopis, latinica HR-DABJ, fasc. 108. puk, 8.-10. travnja 1941.

34 1950., svibanj,

Bjelovar

Zapisnik sa saslušanja Stjepana Sulimanca aktiviste HSS-a pred Okružnim

sudom u Bjelovaru 1950. godine

(izvod)

Tko je sastavio zapisnik pod naslovom „Zaključak od 1. IV. 1941.“, te na njegovoj drugoj

strani napravio nacrt „ Početak obrazovanja I. Hrvatska ustaška bilogorska satnija“?

Taj sam zapisnik sastavio ja kao i plan organiziranja „Početak obrazovanja I. Hrvatska

ustaška bilogorska satnija“ Organizator a) Štab crkva Turnašica, Sulimanec Stjepan

glavni komandant 1./Komar Luka pomoćnik, 2./ Komar Franjo i organizator I. voda sa

sjedištem u Vukosavljevici, 3./ Feketija Luka organizator II. voda sa sjedištem u

Sedlarici, 4./ Šantić Stjepan organizator III. voda sjedište u Turnašici, N………..

organizator IV. voda u sjedištu Bilogorju. Tu skicu u organiziranju i obrazovanju I.

hrvatske ustaške bilogorske satnije pravio sam lično ja u svrhu toga, da bi prema gore

navedenom organizirali vodove od postojeće već zaštite i drugih lica da se naoružaju

oružjem kada dodje raspad bivše jug. Vojske da bi mogli nakon raspada bivše jug.

vojske braniti sela od napada četnika i srpskih sela iz naše okolice ako bi pokušali da

10 Na orginalnom dokumentu jasno se vidi da je pridjev „ustaška“ dodan. Prema svemu sudeći, kako je to u svom rukopisu napisao Željko Pleskalt, poslije 1945. to je bilo sasvim probitačno u svrhu kompromitacije i optužbe protiv pristaša HSS-a.

82

napadaju na naša sela. Ta organizacija nije sprovedena u život pošto nas nitko nije

napadao, a niti smo oružje nabavili i o tome nacrtu nisam nikome ništa govorio.Taj

sam nacrt napravio 2. IV. 1941. g. dok sastanak na kojem smo napravili zaključak

napisao sam ja svojom rukom dne 1. travnja 1941. g. kako je niže navedeno:

„Zaključak stvoren na sastanku pristaša HSS koji su pozvani pod oružje. Sastanak

održan u selu Vukosavljevici u 11 sati na večer. Prisutni potpisani: odlučili smo

jednoglasno da se ne odazovemo pozivima, jer smatramo ovo proti svoje savjesti.

Stoga ovlašćujemo Luku Komar i Stjepana Sulimanac da se o tom posavjetuju kod

našeg narodnog vodstva. (potpisani Sulimanac Stjepan, Luka Komar, predsjednik opć.

organizacije HSS-a, Majetić Stjepak, Miljak Stjepan, Mato Adamić, Drvenkar

Stjepan, Bolto Komar, Milan Grlica, Franjo Komar, Komar Mato, Novosel Andrija,

Mato Drvenkar, Franjo Šabo, Ivan Grlica, Miljak Mijo, Miljak Franjo, Kunić Ferdo.

Ovaj je sastanak održan u kući Luke Komara u svrhu kako smo već naveli u ovom

zapisniku da se ne odazovemo pozivu bivše jugo. vojske u odbranu bivše Jugoslavije

od napada Nijemaca.

Na koji ste način saznali, da će se raspadati bivša. jug. vojska, te da ćete od njih uzeti oružje

organizirati prema vašem planu zaštitu u odbranu vaših sela od Srba i četnika?

Ja sam znao da ne vlada nikakvo raspoloženje u narodu za odbranu bivše Jugoslavije i

predvidjao sam da će se bivša jug. vojska raspadati, a da ćemo se mi moći putem

oduzimanja od oružja naoružati. Da će nas Srbi i četnici napadati predvidjao sam iz

razloga što smo mi sa njima kosili na izborima i smatrali smo da će se sa svojim

rukovodstvom Koste Pećanca i dr. napadati na naše sela.

Istraga se prekida u 23. sata

Saslušao: Zapisničar: Saslušani:

(nečitko) (nečitko) Sulimanac Stjepan

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc. 108. puk, 8.-10. travnja 1941.

83

35 1941., travanj

Zagreb

Izvješće Miše Saboleka, zapovjednika Bjelovarske privremene

oružničke čete 15. travnja 1941.

Zagreb I. Oružnički puk u 9,26 h na telefonu oružnički satnik Miler javlja:

Sabolek Mišo, rezervni pješadijski potporučnik privremene bjelovarske čete, kojega je

postavio gradonačelnik iz Bjelovara Dr. Makanec izvještava telefonski:

„Okolica Bjelovara obsjednuta je od Srba, koja čine nasilje ubijaju i pale kuće po selima Narti,

Gudovcu i šumi Česmi. Da spriječi nasilje poslao je potporučnik Sabolek satnika Sirovatku sa 35

oružnika u okolicu, da suzbije napade, a istodobno tražio zaštitu njemačke vojske!“

Od strane ovog oružničkog puka naredjeno je Saboleku, da u sporazumu sa komandom mjesta u

Bjelovaru preduzme sve mjere i zavede red prema situaciji na terenu.

Primio:

(potpis nečitak)

Primjedba!

Izvan prednjega izvještaja napomenuo mi je g. Miler oružnički satnik, da je nelogično, što je

Sabolek Mišo, kao rezervni potporučnik /postavljen zapravo nelegalno od strane gradonačelnika u

Bjelovaru/ izaslao satnika Sirovatku, a nije on sam izašao na lice mjesta, kao iskusniji oružnik.

__________________________________________________________________________________

Izvornik, strojopis, latinica AVII, Arhiva NDH, kut.239., br. 213-5.

36 1941., travanj

Bjelovar

Izvješće iz Bjelovara Ministarstvu zdravstva NDH o poginulima u Bjelovaru

tokom travnja 1941. godine

84

Broj: 5360

Predmet: Iskaz obitelji lica palih i stradalih boraca za Nezavisnu Državu Hrvatsku

Država Hrvatska

Ministarstvo zdravstva

Odjel za socijalnu politiku

u Zagrebu

U vezi tamošnjeg naloga broj: 244 Sp-od 18. i 19 travnja 1941. dostavljau se potrebni podaci

trojice grañana grada Bjelovara koji su pali kao borci za nezavisnu Državu Hrvatsku.

Ti pali borci jesu:

1.) Bačani Milan, VI. gimnazijalac

2.) Matijašić Đuro, gostioničar

3.) Raptavi Đuro, poljodjelac

Ispunjeni formulari o ovim podacima prileže.

Podjedno se izvješćuje, da su u gradu Bjelovaru pala za vrijeme od 8. travnja 1941. i još i

slijedeća lica:

1.) Haniš Mato, obveznik bivšeg 42 pp iz sela Nevinca (općina Nova Rača kotar Bjelovar).

Ubijen od jugosl. oružnika dne 8. IV. 1941. u 7 h ujutro u Rusanovoj ulici.

Pokopan na rkt. groblju u Bjelovaru.

2.) Nepoznati vojnik ubijen od jugoslav. oružnika dne 8. IV. 1941. u 7 h ujutro u Rusanovoj

ulici. Pokopan na rkt. groblju u Bjelovaru. (…) 11

Izvornik, rukopis, latinica HR-DABJ, Gradsko poglavarstvo Bjelovar 1941-1945., kut.33., broj 5360.

37

1941., travanj

Bjelovar

Proglas Zapovjednika 16. pješadijske pukovnije u Bjelovaru

o mobilizaciji u Hrvatsko domobranstvo

Gradsko poglavarstvo u Bjelovaru

Broj: 5136/1941 Bjelovar, dne 16. travnja 1941.

11 Daljnji nastavak dokumenta nedostaje.

85

O G L A S

I.

Po nalogu Zapovjednika 16. Pješadijske pukovnije u Bjelovaru od danas svi vojnici kadrovci

pješaci, Hrvati katolici pripadnici Bjelovarskog vojnog okruga, imadu se prijaviti na vojnu dužnost 18.

Travnja 1941. u 8 sati prije podne u Bjelovaru na Novom Sajmištu /Logor/

II.

Svi obveznici pješaci borci Hrvati katolici rodjeni 1914, 1915, 1916, i 1917. godine koji

pripadaju Bjelovarskom vojnom okrugu imadu se prijaviti na vojnu dužnost 19. Travnja 1941. u 8 sati

prije podne u Bjelovaru na Novom Sajmištu /Logor/

Tko se ovom oglasu i odredbi ne odazove smatrati će se ratnim vojnim bjeguncem pa će se

prema njemu primijeniti najstrožje kazne.-

Gradski načelnik :

Dr. Julije Makanec s.r.

100 kom 12 M.P.13

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc. 108. puk, 8.-10. travnja 1941.

38

1941., travanj

Bjelovar

Zapisnik o zahtjevu 108. puka Upravi zatvora Okružnog suda u Bjelovaru o

puštanju vojnih osuñenika

Zapisnik

od 10. travnja 1941.

Spisan u pisarni uprave zatvora okružnog suda u Bjelovaru

12 Ovaj oglas je Gradsko poglavarstvo dalo umnožiti u 100 komada što je na dokumentu dodano rukopisom. 13 Gradsko poglavarstvo u Bjelovaru.

86

Prisutni:

Rožić Adolf, sudac okr. suda kao nadzornik uza

Robić Stjepan, upravitelj zatvora okružnog suda

Dolazi odred vojnika bjelovarskog garnizona nakon što su njemačke trupe ušle u grad Bjelovar

i energično traže, da se odmah puste na slobodu svi vojni osudjenici, koji su osudjeni za vojničke

krivice po Osječkom vojnom divizijskom sudu i Velikom vojnom sudu u Beogradu, pa kako po svemu

izgleda da bi moglo doći uslijed opće pobune vojske do demoliranja zgrade, a i do eventualnog

nasilnog puštanja iz zatvora i svih drugih istraženika i osudjenika za razna druga krivična djela, to su

da se tome izbjegne odmah predani odnosno pušteni na slobodu ovi osudjenici:

1.) Vučilovski Josip,

2.) Birko Pavao,

3.) Sesvećan Stjepan,

4.) Kranjčević Nikola,

5.) Lončarević Ivan,

6.) Danić Stevo,

7.) Dečković Marko,

8.) Kranželić Ivan,

9.) Zorić Ivan,

10.) Mandek Tomo,

11.) Račan Stevo,

12.) Sočec Gjuro,

13.) Horvat Ivan,

14.) Ban Pavao,

15.) Grbačić Šimo,

16.) Lakota Antun,

17.) Lalić Miko i

18.) Tkaličanec Slavko.

Svi su imenovani upućeni da mirno idu svojim kućama radi pobuna koje vladaju u okolici.

Dovršeno.

Rožić Stjepan Robić

(potpis) (potpis)

87

U upis

Bjel. 10.IV. 1941.

(potpis nečitko) ŽIG 14

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, , fasc. 108. puk, 8.-10. travnja 1941.

39

1941., prosinac

New York

Izvješće zagrebačkog inžinjera Willya Schlesingera o stanju u Hrvatskoj u

travnju 1941 i dogañajima u Bjelovaru

ŠTA SE DOGADJA U HRVATSKOJ

Kako misli i osjeća hrvatski narod

Ostavio sam Hrvatsku 12 augusta 1941 godine. Stigao sam u New York 5. novembra 1941. I

suviše sam dugo putovao da bih mogao dati vjernu sliku najnovijih dogadjaja u Hrvatskoj, pa ću samo

pokušati da opišem duh naroda tamo do svog odlaska. Pišem ovaj izvještaj vjerujući da bih time

mogao makar i malo koristiti ponovnom stvaranju domovine – Jugoslavije.

Stanje na početku rata i za vrijeme rata, kako je došlo do rasula vojske u Hrvatskoj, doček njemačke

vojske i dolazak Ustaša i „poglavnika“

Rat. Trebalo je proći pol dana, dok sam ipak vjerovao da je rat počeo i da to više nije vježba. Uredio

sam svoju vojničku prtljagu i spremio se za odlazak. U gradu je mir, nigdje kakav incident. Dućani u

kojima se prodavaju pribori za vojsku su puni i doskora rasprodani. Svi se spremaju za odlazak na

frontu… I ako ni traga nema neprijatelju, zagrebačka radio stanica svaki čas prekida promet javljajući

uzbunu. Neka dječurlija/ civilna zaštita/ divlje juri automobilima po gradu praveći nered svojim

uzrujanim ponašanjem. Budući da radiostanica već od prvog časa rata nije davala nikakve izvještaje sa

fronte, to su se gradom počele prenositi usmene vijesti: jugoslavenska vojska ulazi u Albaniju sve

dublje i dublje, zauzet je Zadar i Fiume, ušli smo 36 km u Austriju, upali smo u Bugarsku i

približavam o se Sofiji, bombardirali smo petrolejske izvore u Rumunjskoj itd…Tako je u gradu

vladalo do konca drugog dana rata odlično raspoloženje i moral je naroda bio dobar. Vijesti iz 14 PRETSJEDNIŠTVO OKRUŽNOG SUDA U BJELOVARU, PRIMLJENO dne, 10. IV. 1941., BR:505-16/41.

88

Beograda ukoliko ih je uopće bilo bile su protuslovne. O bombardovanju se nešto pričalo ali o efektu

se još malo znalo.Upravo u masi javljaju se dobrovoljci u 35. puk. Većinom su se javljali ljudi koji još

nisu dobili udjelbu. Ja sam kao rezervni oficir imao mobilizaciono mjesto Škofju Loku. Otišao sam na

vojni okrug da dignem objavu i uzmem informacije, jer su kolale vijesti da je željeznički promet sa

Slovenijom prekinut. Na vojnom okrugu su mi rekli da bez poziva ne trebam ići i da će, kad za to bude

vrijeme biti proglašena opća mobilizacija. Pojedincima u Zagrebu je ipak uspjelo i bez poziva da budu

primljeni, udjeljeni su u neki rezervni bataljun koji se u 35. puku formirao i trebali su biti upućeni u

Karlovac, ali do toga nije došlo. Treći dan se počeo osjećati nered. Ljudi su zakašnjavali javljati se u

svoje jedinice po primitku poziva. Kontrole /žandara/ i kazna nije bilo. Frankovci se uopće /kako sam

to naknadno konstatirao/ nisu javljali u vojsku. Iz nepoznatih razloga pozivi su se djelili sve manje i

manje. Četvrtoga dana rata počele su dolaziti loše vijesti sa fronte.U gradu je zavladala zabrinutost.

Medjutim, o kakvom prevratu još ni traga.

Petoga dana upravo sam se nalazio na prvom katu Gradske Kavane na Jelačićevom Trgu i

gledao kroz prozor, kad najednoć opazim neke velike tenkove sa crvenim zastavama i bijelim

kukastim križem sprijeda, koji su dolazili iz Duge ulice.Gosti su skočili sa svojih stolica a i ja i u prvi

mah zadovoljno poviknem“evo prvih zarobljenih njemačkih tenkova“. Na žalost sam se prevario. Bila

je to već prethodnica njemačke vojske koja je počela ulaziti u Zagreb.

Preokret Još prije jednog sata slušao sam i gledao kako su se ljudi na Jelačićevom Trgu ispred Gradske

Kavane okupili oko nekog odrpanog čovjeka koji je pričao kako mu je uspjelo pobjeći iz Beograda.

Ljudi su ga sažaljevali i užasavali se nad učinjenom nepravdom, psovali su prijetili Nijemcima. Pri

ulazu Nijemaca takvi ljudi kao da su nestali. Nigdje makac ni mukajet. Nigdje otpor. Prvih četvrt sata

bila je opća konsternacija, mnogi bježali kući. Drugih četvrt sata već se pred restauracijom „Ivo“ na

Jelačić Trgu sakuplja neka bagaža. Žena me vuče kući, ali je moja znatiželja veća. Još nisam pravo

dospio doći do tamo kad li od nekud bagaža izvuće hrvatsku zastavu i udri u „rodoljubnu „ galamu.

Hrabro ulagivanje Njemcima je počelo. Konačno su se petokolonaši otvoreno pokazali.Moram pri tom

spomenuti da o ustašama još nitko nije govorio, osim njemački radio na kojemu „govorili“ ustaše.Što

se za to vrijeme dogadjalo na fronti, pričat ću na drugom mjestu iz ustiju mog prijatelja rez. konj.

potporučnika , koji je služio u Dolnjem Gudovcu kraj Bjelovara t.j. baš tamo gdje je preokret u

Hrvatskoj počeo.

Nijemci su sve više ulazili u grad, narod je pomalo počeo shvaćati. Tek drugi dan uspjelo je

frankovcima i Nijemcima prirediti t.zv. narodno oduševljenje, kad je njemačka glavnina ulazila. Kod

njih nema ništa bez organizacije pa tako ni narodnog oduševljenja.Vidjeli smo neke šegrte i piljarice

kako bacaju cvijeće i čokoladu njemačkim vojnicima, koji sa prezirnim smiješkom to primahu.Od

dana dolaska Nijemaca boljeg društva kao da je u Zagrebu nestalo. Kud god se čovjek okrene sama

nova lica. Svagdje su se vidla gruba i glupa lica frankovačke bagaže koja je „preuzimala“ vlast. U

lijepim zagrebačkim kavanama nestalo je gospode, svagdje sama podmukla izdajnička lica primitivnih

ljudi.Čak i zagrebački purgeri od tog dana ostajali su kod kuće. Izgleda da su obilježja nacizma

bezkarakterna lica, izdajstvo i bijeda. Ista lica sam vidio u Hrvatskoj, Italiji i Španiji…

89

Nakon nekoliko dana vratio mi se prijatelj, koji je 1 tjedan prije početka rata bio pozvan u

Dolnji Gudovac u svojstvu rez.konj. potporučnika i pričao slijedeće. U njihovom eskadronu nije bilo

ni jednog aktivnog oficira,sami rezervisti. Mobilizacija je obavljena redovito po mobilizacionim

spiskovima.Bilo je mnogo vojnika koji nisu znali ni sa puškom baratati. Za 120 vojnika bilo je svega

20 pušaka i 40 konja. Municije nije bilo. Narod je bio nezadovoljan, jer je često bio pozivan u vojsku i

to čitave obitelji pa im je gospodarstvo propadalo, a potpore im obitelji nisu dobivale nikakove.

Znajući to nezadovoljstvo i razdraženost medju ljudima ofici puške vojnicima uopće nisu predali. Sa 1

vodom oboružani puškama otišli su u obližnja sela da saberu potrebne konje. No vratili su se

neobavljena posla jer seljaci konje nisu htjeli dati.- U Dolnjem Gudovcu su za rat doznali tek 1 dan

nakon što je već rat izbio. Vezu sa obližnjom Komandom u Bjelovaru, imali su samo poštanskim

kamionom. Kad su doznali da je rat počeo, razdjelili su ono malo pušaka što su imali. Toga dana su

dobili i nešto municije, ali tu nisu razdijelili. Ćebeta nisu uopće imali ali zato 3 puta više šatorskih

krila nego što je trebalo.- Treći dan rata pročulo se da se bjelovarski /108./ puk pobunio. I zbilja ,kao

što se naknadno doznalo pobuna i preokret se dogodio ovako. Kada se dočulo za proboj Nijemaca kod

Niša i Skoplja /bjelovarski gradjani su sve informacije naravno dobivali samo od njemačkih radio

stanica/ i onda za veliko povlačenje, izdajice su se poslužile sa slijedećim trikom. Neki se seljački

starješina medju vojnicima digao i održao govor da je Maček proglasio slobodnu Hrvatsku, i prekinuo

rat. U ime Mačeka narod je onda položio oružje i razoružao starješine.Najžalosnije je bilo, da u to

vrijeme neprijatelja još tamo nije bilo na daleko i široko. Tek kod Koprivnice bio je jedan napad

njemačkih tank odreda, koji je naša konjica odbila i raspršila tankove. Trebalo je dva dana dok su

pobunjenici uhvatili vezu s njemačkom vojskom /pomoću nekog Nijemca petokolonaša iz okolice

Bjelovara koji je pomoću male radiostanice bio u vezi s Nijemcima/ koja je došla čak iz Graza, i onda

bez žrtava „slavno i pobjedonosno“ ušla u Jugoslaviju. Poslije toga je došlo do rasula vojske u

Hrvatskoj, mnogi koji se htjedoše oprijeti bili su po Nijemcima i frankovcima strijeljani. Frankovački

vodje dobili su odmah naloge od ustaša, koji su medjutim uzeli vlast, da zadrža jedan dio vojske po

kasarnama i ta vojska je odmah upotrebljena protiv vlastite braće. Svi čestiti Hrvati zgražali su se kako

Hrvati „zarobljuju“ Srbe i Hrvate /poglavito rez. Oficire koji si nisu dali skinuti čin/. U znak „slobode“

vojnici su išli sa široko raskopčanim kopranima i obrnutim šajkačama. Vojni predmeti i sve vojne kase

su opljačkane.

Njemačka vojska Beskraje motorizirane kolone stizale su u Zagrebi dijelom ostale u Zagrebu a

dijelom nastavljale put u Bosnu, gdje se Jugoslavenska vojska još očajno odupirala nadmoćnom

neprijatelju koji je nadirao sa svih strana/ u to su vrijeme, osjećajući se sigurnim, počele nadirati

„hrabre“ vojske Talijana, Madjara, i Bugara/. Načelnik grada Zagreba postavo je neki Slavko

Kvaternik koji je poslije postao „maršal“ a na njegovo mjesto je došao neki Zvonko Kovačević.

Glavni ustaški stan smješten je u početku u Ilici 11, gdje su nalazi fotograf „Tonka“. Zarobljenici su

se odvlačili u kasarnu bivše Glavne Komande Mjesta u Gajevoj ulici i u dvorište u Ilici 11, ostali po

nekoliko dana bez jela. Posjećivati ih se nije smjelo niti jelo donašati. Veliki dio žandarmerije je

takodjer zarobljen ili otpušten iz službe. Njemačka vojska smještena je po kasarnama i školama dok su

90

oficiri bili razmješteni po privatnim stanovima i to gotovo isključivo židovskim. Imalo je to utoliko

svoje dobre strane što je time spriječeno pljačkanje koje je već otpočelo i što se imalo prilike upoznati

njemačke oficire. Silom prilika zajedno smo stanovali. Mi smo ih kod kuće izbjegavali jer smo se

bojali izazivanja i vrijedjanja. No, većinom navečer, ipak smo došli s njima u doticaj, jer su tražili naše

društvo, tim više što je u našoj obitelji bilo više mladjih osoba. Čuli smo i od drugih obitelji, gdje su

bili smješteni, da su bili veoma razgovorljivi. Od njih i od njihovih „posilnih“ moglo se koješta in

teresantnog o njima doznati. Čuli smo i ovakave izjave.

- Njemačka mora pobijediti, jer inače svi smo 100% izgubljeni, a ako pobjedimo još 2%

mogućnosti da se spasimo. Vjerujemo da će nakon naše vojne pobjede doći do preokreta,

vojne će vlasti oboriti sadašnju vlast. To je jedina nada njenačkog naroda.

- Ne razumijemo čemu nas vode u sve te beskrajne i beskoristne borbe. Pobijedit ćemo Balkan,

Rusiju /oni su već onda znali da će doći do rata s Rusijom/ doći ćemo do Indije proći ćemo

Afriku – a šta će biti onda… Već 2 godine ne vidjeh ženu i djecu, već sam sit te uniforme..

- Pitate me gdje sam dobio ovo odlikovanje? Ne, to nije bilo u ovom ratu, mi ovaj put ne

pobjedjujemo u borbi, već izdajstvom kod naših protivnika.

- Zar mislite da mi ne znamo da će se od nas pregaženi narodi osvetiti?

- U Njemačkoj vlada nezadovoljstvo, koje se još ne pokazuje prema vani, ali se ipak očituje u

tome da ni jedna pobjeda narod ne oduševljava, najmanji gubici izazivaju veliku zabrinutost.

Razočaranje hrvatskog naroda

Od početka rata pa do danas velika su se previranja dogadjala u hrvatskom narodu. Većina je

naroda ušla u rat, ako i ne svojom voljom da se bori, ali barem s voljom da se brani osobito poslije

odlaska Mačeka u Beograd, prije nego je rat izbio Samo frankovci su bili protudržavni elemenat i

upravo je nepojmljivo, kako im je dozvoljen rad i širenje lažne i izdajničke propagande. Nakon sloma i

preokreta većina Hrvata nadala se u slobodnu Hrvatsku. Kao uvijek privredna nemogućnost opstanka

u samostalnoj državi bila je zaboravljena. Seljak je povjerovao u Mačekovu slobodnu državu. Ali

Maček je interniran ili zatvoren. Za njegovu sudbinu malo njih znaju. Priča se da Maček pomoću

tajnih svojih kanala vodi i dalje HSS, no praktičan je uspjeh za sada malen. On je hrvatski Gandhi.

Narod je mislio da će Hrvatska biti slobodna i nezavistna. Prvo je razočaranje bilo pri ustanovljivanju

granica. Govorilo se o pripojenje Istre do Trsta, a jedna su dobili komadić mora, a i taj nije bio sasvim

samostalan. Sada je i taj komadić mora otpao od Hrvatske. Jer u privremenu okupaciju s pravom nitko

ne vjeruje.

Drugo razočaranje je bio „designirani“ talijanski kralj Duce od Spoletta. Usprkos velike reklame u

novinama, bilo je javnih protesta, osobito sa strane mačekovaca.

Treće razočaranje je bilo pripojenje Medjimurja sa Čakovcem Madjarskoj. Protes hrvatske vlade nije

imao u narodu nikakvog uspjeha.

Postupak sa Srbima i Židovima izazvao je opće gnušanje. Prvi puta se čulo žaljenje Srba i žaljenje za

Jugoslavijom.

91

Borbe Srba u Srbiji i hrvatskih terorista praćene su velikim interesom i općim simpatijama.

U primorju se narod bori protiv Talijana. Ali kolika je mržnja protiv ustaša vidi se iz riječi jednoga

čovjeka Hrvata, iz Škrljeva. Tamo smo se nekoliko sati zadržali čekajući vezu za Rijeku. On je bio

došao u gostionicu i kad je čuo da smo iz Zagreba pristupio k našem stolu. On nam je rekao da bi se

radje rame uz rame borio sa Talijanima, nego da dopusti da ustaše dodju u Škrljevo./ Taj je naime kraj

bio okupiran po Talijanima/

Samo mali dio naroda koji živi od državne kase donekle se drži uz vladu. To su čankolizi i izdajice,

srećom ih je malo, pa kad dodje vrijeme brzo će izh nestati.

Silovitost i beskarakternost ustaša učinila je svoje, Narod čezne za slobodom.

Crni oblaci nadvili su se nad Hrvatsku i njezin narod.

Tudjinski plaćenici, izdajice loše gospodare zemljom i upropaštavaju narod. Neprijatelj je zaposlen

samim sobom, pa časovito ne dira u Hrvatsku. No sigurno je kad bi neprijatelj pobjedio, da bio to bila

propast hrvatskog naroda.To je danas već jasno svakom Hrvatu. Postao bi opet rob tudjinu, kao što je

nekoć bio – u koliko ga ne posluži sreća, da ga spasi nova Jugoslavija.

New York 24. decembra 1941.

Willy Schlesinger

301 west 108 str.

Izvornik, mikrofilm, latinica AJ, 103 – 27 – 180

40

1941., prosinac

Madrid

Dnevnik jugoslavenskog narednika-ñaka Srećka Ajznera o travanjskim

dogañajima u Bjelovaru (izvod)

Legation Royale de Yugoslavie

Madrid, 13. decembra 1941. godine

Pov. Br. 488/41-IX-3.

92

Predmet: doživljaji jednog našeg narednika-ñaka

u ratu sa Nemačkom.

Prilozi: Dva (2) prepisa sa jednim (1)

prilogom uz svaki primerak.

Ministarstvu Inostranih Poslova

Političkom Odelenju

London

Kraljevskom Poslanstvu čast je dostaviti Ministarstvu u prilogu pod. /1. prepis iz dnevnika

ratnih doživljaja koje je pribeležavao i ustupio ovom Poslanstvu Đak-narednik, g. Srećko Ajzner,

trgovac iz Zagreba, prilikom svoga prolaza kroz Madrid za Kubu.

Prednje se dostavlja s molbom na znanje i eventualnu upotrebu.

Jedan prepis dostavlja se neposredno Kabinetu Gospodina Predsednika Ministarskog Saveta.

Otpravnik Poslova,

(potpis nečitak)

Doživljaji jednog jugoslavenskog vojnika u ratu sa Njemačkom od 5. aprila 1941. g. do konca aprila

iste godine. Najprije u Štabu 27. art. puka, a kasnije u Štabu 4. arm.

Subota 5. aprila 1941.

Moja jedinica 27. art. puk nalazila se u Šemovcu kod Bjelovara. Ja sam imao na raspolaganju jedan

osobni automobil i bio odredjen za vezu i za obavljanje raznih potreba puka. Toga dana bio sam u

Zagrebu po nekom poslu time da se u nedjelju ujutro vratim jedinici.

Nedelja 6. aprila 1941.

U 5.30 čuo sam slučajem govor Ribentropa o objavi rata Jugoslaviji.- Smjesta sam krenuo u moju

jedinicu i usput obavještavao sve oficire o ratu o kojem sve usput do Bjelovara još niko nije bio

obavješten.- Oko 9 sati stigao sam u svoju jedinicu. Medju oficirima vladalo je oduševljenje i osobito

nekolicina bili su sigurni, da ćemo za nekoliko dana biti u Pešti. Oko podne napali su nas oko 14

štuka, ali kako smo imali dobre zaklone nijesu nam nanijeli gubitaka. Gadjali su samo iz strojnih

pušaka.

Ponedeljak 7. aprila 1941.

Kod nas nije bilo nikakovih promjena. Čuli smo samo da se kod Koprivnice vode velike borbe.

Utorak 8. aprila 1941.

Otišao u Bjelovar po veterinarski materijal i glycerin za strojne puške, nisam ni jedno ni drugo mogao

dobiti, jer je na suvozemnoj stanici vladao užasan haos i niko nije znao što mu je dužnost.-

93

Kada sam htio napustiti Bjelovar, nisu me više puštali napolje nego su me proglasili zarobljenikom

108. Bjelovarskog pješadijskog puka, koji je bio po ratnom rasporedu na granici kod Virovitice, te se

pobunio, poubijao nekoliko oficira i povratio se samovoljno u Bjelovar.-

Prespavao sam sa mnogo oficira takodjer zarobljenih u vojnom okrugu.-

Srijeda 9. aprila 1941.

Ujutro su nas otpremili u gradsku vijećnicu. Iz Zagreba je došao Kenfelja zapovjednik Narodne

zaštite, da govori što da buntovnici rade. Čuo sam da je izjavio, kako pretsjednik Dr. Maček nije

zadovoljan i da on traži da se Hrvati i dalje bore za Jugoslaviju. - Buntovnici kojima je na čelu bio

neki Mrak nisu o tome htjeli čuti. Mene su kao Hrvata buntovnici pustili da se vratim u svoju jedinicu

te dalje širim pobunu.-

Ostali oficiri i vojnici kadrovci koji su bili zarobljeni, pušteni su kako sam kasnije saznao i to na

grožnju generala Nedeljkovića da će razoriti Bjelovar ako ih se ne pusti.-

Ja sam se uputio uz razne daljnje poteškoće i doživljaje natrag u moju jedinicu, koja je ali već bila

potpuno raspuštena, jer su skoro svi obveznici pobegli svojim kućama. Nato sam se sa dvojicom mojih

oficira uputio u najveću opasnost izmedju bornih linija preko Djurdjevca i Koprivnice u Križevac u

štab kta. Sav. Div. Oblasti generala Marića i tamo dao referat o dogadjajima u Bjelovaru koji na moje

onda najveće začudjenje, generala uopšte nisu dirali izjavio je da su ti za njega neinteresantni.- On je

taj isti dan dao nalog svim četama oko Koprivnice da se povuku, premda su se baš tamo iste vrlo

dobro borile, naročito kod sela Peteranec gdje su Njemcima zadali velike gubitke.-Kada je Kdt. Armije

general Nedeljković saznao daje general Marić usprkos njegove komande dao nalog da se čete povuku

bio je silno ogorčen i dao je nalog da se čete povrate na položaje, što ali nije bilo provedivo, jer se već

sve nekoliko sati nalazilo u povlačenju te su mahom sve jedinice bile rastepene.-

Četvrtak 10. aprila 1941.

General Nedeljković naložio je jednom oficiru, kumčetu Dr. Mačeka da ode do njega i da mu opiše

dogañaje i da ga upita o daljem stavu Hrvata. Ja sam toga oficira pratio u Zagreb i banske Dvore banu

gosp. Šubašiću, gde smo sreli pretsjednika i ispričali dogadjaje. Pretsjednik je bio razočaran

dogadjajima, koje su prouzrokovali nekoliko njegovih bivših „pristalica“ te sam vidio kako mu teku

suze niz obraz. Još sam čuo kako ga Ban nagovara da ostavi zagreb, ali on o tome nije hteo ni čuti i

izjavio je da on ostaje kod svog naroda. O podne istoga dana došao je i general Nedeljković u Zagreb i

to sa svojim adjutantom u jednom automobilu. Njegov štab je krenuo u Sisak. G. general rekao nam je

nakon što smo mu referisali o sastanku sa g. pretsjednikom, da ako hoćemo možemo ostati u Zagrebu

ili ako želimo možemo ući u pratnju njegovog štaba i tako nastaviti službu kod njega. Mi smo se

naravno odlučili za potonje i odlučili poći s njime. U 15 sati napustili smo u dva automobila preko

savskog mosta Zagreb. Prva kola terao sam ja a druga u kojima je bio general terao je jedan

podnarednik Slovenac. General nam je dao nalog da teramo uvjek napred bez obzira da li nas neko želi

zaustaviti. Svi u automobilu, osim naravno nas koji smo terali, držali su puške ili revolvere na gotovs.

– U 14.30 ušli su Njemci preko maksimira u Zagreb. U Sisku smo se opet sreli sa čitavim štabom, koji

se sastojao od oko 60 automobila. Čuo sam kako je general svakako hteo ostati u Sisku, da se barem

94

teška armijska artiljerija, ali na nagovor ostalih oficira, koji su u medjuvremenu kod Kutine sreli na

nekoliko stotina metara neprijatelja, odlučio je da napustimo Sisak. - Još je prisustvovao oko

poslednjih priprema za razorenje mosta i nakon toga napustili smo Sisak. - U Dubici nismo mogli

preći most, jer su Bosanci vidjeli kako dolazimo te su izdaleka mislili da je neprijatelj i zapalili most.

Na to smo se vratili u Kostajnicu, gde smo mogli nesmetano preći u Bosnu. Te noći vozili smo još do

Prijedora.

Petak 11. aprila 1941.

Po jednom nalogu smo trebali da odemo u Sarajevo i to opet onaj isti oficir, kojega sam ja pratio.

Prošli smo kroz Banja Luku baš za vreme bombardovanja iste. Koliko smo u brzini mogli vidjeti, bilo

je dosta razrušenih kuća a medju njima je bila i kasarna jako pogodjena.

Subota 12. aprila 1941.

Stigli smo u Sarajevo i u Pale, gde se nalazila Vlada. Govorio sam sa gosp. Ministrom

Budisavljevićem i direktorom za vanjsku trgovinu gosp. Bičanićem i pričao im moje doživljaje. Toga

dana poslije podne bilo je prvo jako bombardovanje Sarajeva sa stuka aparatima. Osobito jako je bila

pogodjena pošta. Ministar g. Torbar uputio se je odmah u Sarajevo da pregleda učinjene štete.

Nedjelja 13. aprila 1941.

Silno bombardovanje Sarajeva. Velika količina kuća je potpuno razručeno. Poslije podne bili u Ilidžu,

koja isto silno bombardovano i potpuno razrušeno. Vlada koja se nalazila u Ilidžu povukla se dalje

prema Crnoj Gori. Moja kola su se te noći pokvarila i morao sam ih ostaviti na cesti. Oficir kojeg sam

pratio sjeo je u druga kola a ja sam se povratio u Sarajevo da nabavim nova.

Ponedeljak 14. aprila 1941.

Već potpuni kaos u Sarajevu. Stotine dobrovoljaca koji dolaze da se jave niko više ne prima. Uopšte

se više ne zna ko komanduje. Prijavio sam se na nekoliko mesta, ali nigdje me nisu saslušali.

Utorak 15. aprila 1941.

Prije podne proglas na narod, da se umiri da se Sarajevo više neće bombardovati i neka se mirno

povrati svojim kućama. Poslije podne ušli Njemci u Sarajevo, sa ogromnom količinom tenkova i

oklopljenih kola.

Kasnije sam bio zarobljen i nekoliko dana u logoru u Doboju te mi je nakon mnogih peripetija, koje su

samo lično interesantne uspjelo u Tuzli pobjeći i stići obučen ako Bosanac u Zagreb.

Izvornik, strojopis, latinica/ćirilica

AJ, 103-28-181

95

41 1941., travanj

Bjelovar

Izvješće Kotarskog poglavarstva u Bjelovaru od 17. travnja 1941. o

dogañajima u Bjelovaru

Kotarsko poglavarstvo u Bjelovaru

Pov.broj 584. 915 U Bjelovaru, 17 travnja 1941.

Predmet: Izvještaj o dogadjajima u Bjelovaru

prilikom preuzimanja vlasti po

narodnoj vlasti

Ministarstvu unutarnjih poslova

Povjereništvu za Državnu zaštitu

u

Zagrebu

Dana 8. travnja 1941. u pol 3 sata u noći pozvan sam Komandantu Armije u Bjelovaru, gde mi

je saopćeno da je 108 puk koji se je nalazio u Vel. Grdjevcu, otkazao poslušnost i da kreće prema

Bjelovaru; sa komandantom puka da je ostalo samo oko 50 vojnika i oficira. Daljnjim ispitivanjem

doznao sam, da su vojnici zarobili svog komandanta puka potpukovnika Petrovića i pukovsku zastavu

te ga stavili pod stražu. Osim njega zarobili su još neke oficire te izabrali sebi starješinu i to aktvinog

narednika Čvek Ivan i narednika djaka Šepak Milana, po čijim vodstvom su krenuli natrag u Bjelovar.

Kod komandanta Armije zatekao sam komandira žand. čete kapetana I klase Petovar Ćirila.

Komandant Armije ispitivao nas je, sa koliko oružani ljudi raspolažemo te da li su pouzdani. Na moje

pitanje u koju svrhu bi trebao te oružane ljude, odgovorio mi je, da bi pokušao s njima zaustaviti 108

puk i prisiliti ga na poslušnost. Ja sam mu odgovorio, da od redarstvene straže u tu svrhu nemože

nikoga upotrebiti, jer su to domaći ljudi, pa misle isto kao i vojnici 108 puka. Kapetan Petovar

odgovorio je da u tu svrhu može računati sa oko 30 aktivnih žandara Srpske narodnosti. U vezi sa tim

razgovorima komandant armije nije poduzimao nikakove akcije.

Nakon ovoga otišao sam iz komande armije u ured Predstojništva gradskog redarstva i ostao u

službi te prikupljao podatke o karakteru akcije 108 puka. Od pojedinih osoba koje su dolazile u

Bjelovar doznao sam, da vojnici 108 puka neće rata jer da Hrvati od nikoga ništa ne traže i da

Hrvatsku nitko nije napao.

15 Brojevi su napisani rukopisom, te je broj 584 prekrižen.

96

Nakon toga zamolio sam narodnog zastupnika Hegeduš Franju iz Lalića da dodje u Bjelovar

pa će mo skupa otići pred vojnike, da vidimo njihovo raspoloženje, ispitamo uzroke otkaza poslušnosti

i njihove zahtjeve. Hegeduš se pozivu odazvao te smo sa još dva gradjanina iz Bjelovara pošli pred

vojnike 108 puka

Idući prema njima sastali smo već u Novoseljanima njihove predstraže, koje su nas zaustavile i

nakon saopćenja svrhe našeg puta pustile nas dalje. Predstražom je zapovjedao narednik djak Šepak

Milan.

U selu Ždralovi sastali smo glavninu vojske i razgovarali sa njihovim vodjom aktivnim

narednikom Čvek Ivanom, koji nam je saopćio da to nije samo 108 puk nego i 40 dopunski puk, koji

se njima pridružio u Severinu, i dio 42 puka u svemu 8 – 10.000 ljudi.

Rekao nam je, da je 108 puk otkazao poslušnost, jer neće rata a najmanje sa Srbima protiv

Njemaca. Oni su odnosno zarobljeni komandant puka poslali komandi u Bjelovaru ultimatum, u

kojem traže da se posada u Bjelovaru razoruža i da njima preda vlast u ruke.

Vojnici su bili potpuno organizirani, nastupali su prema Bjelovaru u potpunoj ratnoj formaciji,

pokoravali su se svojim izabranim starješinama te su mi izjavili da nemaju namjeru nikoga napadati,

samo neka njih nitko ne dira. Oni hoće samo da kod kuće osiguraju red i mir. Neće rata, jer Hrvati zato

nemaju razloga. Svi su jednodušni i odlučni da svoju namjeru provedu.

Po tom smo se vratili u Bjelovar te je narodni zastupnik Hegeduš sa gradskim načelnikom Dr

Makancem otišao u komandu armije gdje su razgovarali sa adjutantom generalštabnim majorom

Topalovićem.

On im je rekao, da nemože u cijelosti prihvatit ultimatum 108 puka ali da im se bjelovarska

posada neće opirati, ako ne bude napadnuta. Ponudio je da će vojnicima 108 puka dati potrebnu hranu

kroz neko vrijeme, samo neka ne ulaze u grad nego se zadrže u bližoj okolici.

Nakon toga govorio je narodni zastupnik Hegeduš telefonski s Banom Dr. Šubašićem i Dr.

Mačekom. Dr Maček pozvao je Hegeduša da ponovo ode pred 108 puk i da ih zadrži izvan Bjelovara

te da će im on poslati naročitog kurira sa svojom pismenom porukom. Ujedno je pozvao Hegeduša da

djeluje na vojnike neka se stave pod komandu svojih redovitih oficira i izadje na položaj pred Njemce,

jer da u ovom kraju neće biti glavna bitka, nego u Srbiji. Narodni zastupnik Hegeduš otišao je s tom

porukom pred 108 puk, a s njime je otišao i major Topalović, da zajednički djeluju na vojnike i

pozovu ih na poslušnost pred redovitim Jugoslavenskim vojnim vlastima.

Medjutim vojnici nisu čekali na odredbe Dr. Mačeka niti su poslušali narodnog zastupnika

Hegeduša nego su oko 5 sati po podne uz pjesmu u potpunom redu ušli u grad Bjelovar. Prije njihovog

dolaska izvješene su u gradu Bjelovaru hrvatske zastave.

Sporazumno sa gradskim načelnikom smješteni su vojnici u kasarne radi prenoćišta. Oni su

odmah organizirali u gradu Bjelovaru redovitu vojničku službu, zaposjeli su odmah sve javne i

vojničke zgrade, postavili straže na sve izlaze iz grada i organizirali svoje patrole po gradu.

97

Radi održavanja reda i mira u gradu Bjelovaru pojačana je redarstvena straža dobrovoljnom

gradskom stražom, koja je regrutirana izmedju članova hrvatske seljačke zaštite i Hrvatskog junaka.

Ova straža naoružana je puškama, koje su se nalazile kod Sreskog načelstva.

Istu večer primjećeno je okupljanje stanovitih destruktivnih elemenata Srba članova četničke

organizacije. Oni su bili svi naoružani po svoj prilici od ranijih Srbskih vojnih vlasti te su spremali

otpor protiv hrvatskoj vojsci i izazivanje nereda. Redarstvene patrole uspješno su intervenirale i

razoružale neke grupe četnika te ih pohapsila, dok su se neki razbježali. U jednoj gostioni bila je

sakupljena veća grupa četnika, koja se nije htjela predati, pa je redarstvena straža morala upotrebiti

oružje. Četnici su se nakon kratkog otpora razbježali a u toj gostioni pronadjena je veća količina oružja

i municije.

Ujutro 8. ov. Mjeseca oko 7 sati došao je u grad Bjelovar iz pravca Severina jedan vojnički

kamion i zaustavio se kod gostione Markulj u Rusanovoj ulici. Iz Automobila izašao je šofer i njegov

pomoćnik i ušli su u gostionu gdje su popili svaki po deci rakije.

Nakon kratkog vremena izašli iz gostione ali nijesu unišli u auto nego su se nekamo izgubili.

10 ili 15 minuta nakon njihovog odlaska došao je jedan odred Srpskih oružnika pod zapovjedništvom

jednog potpukovnika te su bez ikakvog poziva ili otpora iz Automobila otvorili vatru iz pušaka na

stojeći automobil. Tom prilikom ubijena su u automobilu dva vojnika a tri su ranjena. Odmah po

otvorenoj vatri iz pušaka dan je znak uzbune. Potpisani je odmah požurio na lice mjesta, gdje je

zatekao redarstvene agente i stražu a osim njih zatečen je ondje i pravoslavni paroh Ljubinko Nikolić

iz Kutine u civilnom odijelu oboružan vojničkim revolverom. On je podvrgnut preslušavanju, te je

izjavio da je sa svojim automobilom bio u jednoj trgovini po benzin, a kad je čuo puščanu paljbu da je

auto sakrio u neko dvorište i izašao na ulicu da vidi što se je dogodilo. Tada da su ga uhvatili žandari i

odredili mu da čuva stražu. Kakva je njegova uloga kod toga slučaja bila nejasna i dosta sumnjiva

zadržan je u pritvoru, te je pušten tek nakon toga, kad je provjereno, da je stvarno uzimao benzin za

svoj automobil i da mu je naredjeno od strane oružnika da čuva stražu. Osim toga zatraženi su za

njega informacije od Ustaškog povjerenika za kotar Kutinu Jaklić Vinka, koji je javio da protiv njemu

nema ništa.

Žandari su mrtve iz automobila bacili na cestu, a ranjena tri vojnika odveli u komandu armije

te su podvrgnuti preslušavanju.

Popisani je i sa svoje strane proveo istragu te je ustanovljeno, da se u automobilu nalazilo pet

vojnika koji su prisilili šofera da ih vozi u Bjelovar. Sa sobom su povezli četiri sanduka municije.

Prema dobivenim informacijama vojnici su pripadali 108 puku i 40 dopunskom puku. Točne

informacije i podatke nije bilo moguće sakupiti. Za jednog vojnika ustanovljen je identitet, dok se za

drugoga to nije moglo ustanoviti. Obadvojica poginulih su fotografirani, te će se odmah čim se prilike

malo srede odrediti potrebno, da se ustanovi identitet drugoga vojnika.

Napominje se, da su vojnici na koje se pucalo bili u karoseriji teretnog automobila koja je bila

pokrivena ceradom i potpuno zatvorena. S njihove strane nije dan nikakav otpor, dapače vrlo je

98

vjreojatno, da su oni u automobilu zaspali te ih je napadaj oružnika iznenadio na spavanju. Iz

automobila nije ispaljen ni jedan metak.

Vrlo je verovatno da su šofer i njegov pomoćnik iz gostione Markulj otišli u komandu Armije

i tamo prijavili da se u automobilu nalaze pobunjenici te da je tek na njihovu prijavu izaslan odred

oružnika pod zapovjedništvom jednog potpukovnika. To zaključujem iz toga, jer vremenski odgovara

od časa odlaska šofera i njegovog druga iz gostione do dolaska oružničkog odreda /10-15 minuta/.

O ovome podnesen je telefonski izvještaj naslovu, koji je primio gosp. Seitz.

Iste te večeri primjećen je jedan pokušaj napadaja na trgovinu braće Brejer po nekim

mladićima koji su bili naoružani revolverima, ali su odmah razoružani i pohapšeni. Da bi se sprečilo

svako nasilje i pljačka po trgovinama, odredio sam da sve trgovine i gostione imadu biti zatvorene do

daljnje naredbe. Ova mjera pokazala se je uspješna, te u Bjelovaru nije bilo nijednog slučaja pljačke ili

napadaja na privatnu imovinu.

Drugi dan t.j. u srijedu 9. travnja vojnici su organizirali zapovjedništvo mjesta i izabrali su

zapovjednika penzioniranog kapetana I. klase Mrak Ivana. On je odmah započeo sa vojnom

organizacijom u mjestu. Toga dana postepeno su dolazili u Bjelovar rezervni ofciri koji su se prijavili

na dužnost i stavili se na raspoloženje kapetanu Mraku. Odmah je započeto sa organiziranjem opskrbe

vojnika hranom i smještajem drugih vojnika koji su tokom toga dana dolazili u grad Bjelovar od

raznih jedinica. Tako je u Bjelovaru bilo vojnika osim 108 i 40 dopunskog puka još 35, 37, 42 i 104

puka te je vojna komora 93 puka

Tokom cijelog dana izazivali su četnici u okolici i na periferiji grada Bjelovara više incidenata,

koji su uspješno usporednom akcijom vojske i redarstva likvidirani.

Centar svih četničkih akcija koji su se priključivali dijelovima rastepene Srbske vojske bio je u

selu Narti na području ovog kotara, te u Čazmanskom kotaru oko sela Samarice. Ujedno je javljeno da

su veće akcije četnika u rastepen vojske poduzimale u oklici Vel. Grdjevca kotar Grubišno Polje.

Glavni rad upravnih i vojnih vlasti do dolaska Njemačke vojske bio je upravljen protiv ovim

akcijama radi očuvanja reda i mira .

Pohapšen je velik broj četnika i zarobljeno mnogo srpskih vojnika i oficira, koji su nakon

dolaska Njemačke vojske kao ratni zarobljenici predani njihovom vojnom zapovjedništvu.

Njemačka vojska ušla je u Bjelovar u 12 sati u četvrtak 10 ov. mjeseca oduševljeno dočekana i

pozdravljena od gradjanstva grada Bjelovar i Hrvatskih vojnika. Po dolasku zapovjednika Njemačke

vojske odmah je s njime uspostavljena veza i suradnja u čišćenju okolice od raznih destruktivnih

elemenata i dijelova rastepene Srpske vojske koja je kretala prema Bjelovaru ili se sakupljala u

okolici.

U četvrtak po podne doznalo se da protiv Bjelovaru od Kapele kreću tri eskadrona konjice koji

imadu namjeru napasti na Bjelovar.

Njemačko vojno zapovjedništvo izaslalo je pred njih jedan motorizirani odjel te jedan

Eskadron razoružan a druga dva rastepena. To se je odigralo u šumi zvanoj Bedenik u blizini

Bjelovara.

99

Nakon proglašenja nezavisne slobodne Države Hrvatske pozvani su šefovi svih ureda da pred

potpisanim polože zakletvu vjernosti čemu su se svi straješine koji su se nalazili u Bjelovaru odazvali.

Nakon toga započelo se sa reorganizacijom pojedinih nadleštava i uredjenjem redovitog

poslovanja u njima.

Sada u gradu Bjelovaru i okolici vlada mir i red, ceste su za promet sigurne, ali se primjećuje

nezadovoljstvo stanovitih elemenata većinom Srba – četnika, a takodjer i komunistički raspoloženi

tipova, koji su nezadovoljni sa sadašnjim stanjem. Radi suzbijanja akcije ovih destruktivnih

elemenata biće potrebno protiv njima poduzeti najstrožije mjere u smislu zakonske odredbe za obranu

naroda i Države od 17. travnja ov. god. Medjutim radi provednog čišćenja u žandarmeriji i kod

redarstvene straže u Bjelovaru – upravna i policijska vlast neraspolaže sa dovoljnim brojem

izvježbanih - izvršnih organa, pa bi bilo potrebno da naslov što prije organizira oružničku službu i

popuni praznine kod oružničkih postaja pouzdanim i izvježbanim oružnicima, a redarstvenu stražu u

Bjelovaru da se pošalje od Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu bar dva redarstvena agenta, koji bi

organizirali redarstvenu izvidjajnu službu na području grada i kotara Bjelovar.

Radi sabiranja vojničkog oružja, municije, i razne druge spreme izdana je odredba kako na

području grada Bjelovara tako i u svim područnim općinama, te su već velike količine sakupljene i

predane vojnim vlastima, a i dalje se nastavlja sa prikupljanjem. Radi kontrole rada po općinama i

organizacije javne sigurnosti potpisani je 15, 16 i 17 travnja ov. g. obišao sve općine te im tom

prilikom dao potrebe upute

Molim da se ovaj izvještaj uzme na znanje.-16

4. IX. 1941

Prilozi spisu broj 12524/94117

/potpis nečitak/

(…)18

Kotarska oblast u Bjelovaru

Broj:12524/41 Bjelovar 4. XI.1941.

Predmet: Državni arhiv.

D r ž a v n i a r h i v

Odjel za hrvatski oslobodilački pokret

Zagreb

Marulićev trg 21.

16 Zadnja rečenica pisana rukopisom. 17 Dodano rukopisom. 18 Nejasno.

100

U prilogu pod ./. šalje se naslovu izvieštaj o dogadjajima u Bjelovaru prilikom preuzimanja

vlasti po narodnoj vojsci, sa izviešćem da ostale gradje ne bi bilo.

Prilog spis ove oblasti pov.br.9/1941.

Za dom spremni !

M. P. 19 Kotarski predstojnik:

/potpis nečitak/

M. P.20

Izvornik, strojopis, latinica HDA, MUP NDH, br. 68/891

42

1945., kolovoz

Bjelovar

Zapisnik saslušanja pred bjelovarskom Okružnom komisijom za utvrñivanje

zločina okupatora i njihovih pomagača pješadijskog pukovnika Jugoslavenske

armije Asima Tanovića

ZAPISNIK

Od 24. kolovoza 1945

Sastavljen od okružne komisije za utvrdjivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Bjelovaru u

predmetu protiv Mravinac Gjure iz Bjelovara.-

Prisutni:

Dr. Luttenberger Aleksije, tajnik Žig21

Tomašek marija, zapisničar

Pristupa napozvan Tanović Asim, aktivni pešadijski pukovnik Jugsl. Armije, 49. god. star,

Srbin, muslimanske vjere, koji opomenut na iskaz istine izjavljuje sledeće:

19 Kotarsko poglavarstvo Bjelovar – Nezavisna Država Hrvatska 20 Nezavisna Država Hrvatska (…) Broj 627/1941. 13. XI. 1941. 21 OKRUŽNA KOMISIJA ZA UTVRDJIVANJE RATNIH ZLOČINA OKUPATORA I NJEGOVIH POMAGAČA, Posl. Br. 332/45. dana 24/8 1945.

101

Ja poznam vrlo dobro Mravinac Gjuru, iz Bjelovara bivšeg penziioniranog majora

jugoslavenske vojske i kasnije za vreme NDH domobranskog pukovnika.

Meni je lično poznato da je Mravinac Gjuro uvijek bio separatistički orijentiran, uvjeren

fašista, i da su njegovi najintimniji prijatelji u Bjelovaru bili zloglasni Starčević Ivica, veliki župan pri

poglavniku, Dr. Galkovski, dr. Gaščić i Čukman, Dr. Makanac i Franjo Jović kao i profesor Sentinela.

Meni je poznato da se je Mravinac Gjuro hvalio da je njegova zasluga što se je 108 puk u

travnju 1941. pobunio, jer je on tu pobunu već prije za vreme bivše Jugoslavije pripremao iako kod

same pobune nije bio prisutan. On mi je naročito naglasio da je saslužniji u tom pogledu od pukovnika

Mraka i da je bagatelisao Mrakove zasluge i da je naročito naglasio da je intelektualni začetnik. Sam

Mravinac je meni rekao da se u pogledu tih zasluga vodila službena prepiska sa pretpostavljenim a u

kojoj prepisci je on istaknuo svoje osobne zasluge za tu pobunu.

Kao sam čuo od jednog druga oficira imenom poručnika Perunčića Gjorgja, koji je otišao u

njem. Ropstvo i sada se vratio, postoji jedna štampana izjava u zagrebačkim novinama kao mislim od

10. V. 1941. odnosno par dana prije ili kasnije potpisana po samom Gjuri Mravincu, a takodjer da je

bila jedna slična izjava od generala Krena, a u kojoj izjavi je Mravinac izneo svoje zasluge za ustaštvo.

Kako sam gore rekao Mravinec je bio bivši jugoslavenski major i znam iz vlastitog opažanja

da je on u roku od par mjeseci za vreme NDH i to odmah na početku dobio dva čina tako da je postao

potpukovnik i odmah kratko vrijeme nakon toga pukovnik. Ove činove dobio je na temelju zasluga za

ustaštvo patriotski rad za korist ustaštva, kako se to može lako vidjeti iz odnosnih vojnih vijesnika –

osobni poslovi od aprila pa do rujna 1941.

Ja sam bio kratko vrijeme njegov pretpostavljeni starešina pa znadem, jer je on od mene

tražio dopust i meni se javio pri polasku i povratku, da je on svaki tjedan u subotu odnosno u nedjelju

išao u Zagreb, kako je on meni rekao. Istaknuti mi je da je postao pukovnikom sa rangom koliko se

sjećam od 1931. godine. Prigodom zakletve rezervnih oficira u Bjelovaru god. 1941. odražao je jedan

patriotski govor uveličavajući Pavelića, preko mjere i vatreno gvorio za ustaštvo i za NDH.

Znadem da je Mraviec jedno vrijeme bio zapovjednik prve pešačke pukovnije u Bosni u

Trbuhu u borbi protiv partizana u godini 1942., ako se dobro sjećam datuma i da se tamo istakao

voñenjem pukovbnije u borbi protiv partizana.

O radu pukovnika Mravinca može dasti još podataka pukovnik Štefanović Josip sada u

Zagrebu kao i Dr. Ante Stokić.

U godini 1941. Mravinac je denunucirao mene i optužio da sam antifašista, da namjerno u

službenoj prepisci ne upotrebljavam novo hrvatsku terminologiju i korjenski pravopis, već da pišem

namjerno jugoslavenski, da tjeram jugoslavenksu metodu i da održavam jugoslavenski duh.

Uslijed te dununcijacije ja sam bio otpušten iz vojske i sa familijom proveo 13 mjeseci bez

ikakovih sredstava, tako da su mi prijatelji morali dati pomoć.

Poznato mi je da je Mravinec redovito išao na konferencije sa tadanjim stožernikom Pižetom,

sa šefom redarstva Čukmanom, sa Ivanom Šestakom i sa jednim delegatom iz Vel. župe, ime neznam,

a na kojim konferencijama vjerojatno da su raspravljali o sudbini pojedinih grañana u Bjelovaru. To je

102

bilo godine 1941. Ove konferencioje nisu bile česte, ali znadem da uvijek nakon održanih konferencija

bilo je hapšenja u gradu, pa prema tome zaključujem, da je predmet tih konferencija bio baš hapšenje

odnosnih ljudi.

Dovršeno.-

Luttenberger22 Pukovnik J. A.

Asim S.Tanović23

Tomašek 24

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc.108. puk, 8.-10. travnja 1941.

43

1974., ožujak

Tetovsko

Molba jugoslavenskog vojnika Krste Mihajlovskog da mu u svrhu potvrde

radnog staža Državni arhiv u Bjelovaru pošalje potvrdu o njegovom

zarobljavanju u travnju 1941. u Bjelovaru

Historijski arhiv Bjelovar

Ja Mihajlovski Krsto bio sam aktivni vojnik u 42. pesadinski puk mitrajleska četa kao aktiven

osluzene vojnog roka kao aktiven od 1940-1941 pa za vreme rata zaroben sa isto u Belovar.

Pa molim ukoliko ima od moje ime i prezim od zaroblanistvo moli da mi ispratite sve moje podatci na

moje ime Mihalovski Krsto s Dobroste z posta Tearce Tetovsko.

Jer bi trebalo da ima u Belovaru jer tu sam zaroben molim gorni naslov da mi izañete u susret

radi radnog staza. Onda cam se prezivao Mihalović Krsto, a sada Mihajlovski Krsto.

Zaroben sam u Belovar disam u sluzbe bojnik u kasarni kod parka Aleksandra.25

ŽIG 26

22 Rukopis. 23 Rukopis. 24 Rukopis. 25 Molba je bez potpisa.

103

Izvornik, rukopis,latinica HR-DABJ, fasc.108. puk, 8.-10. travnja 1941.

44 1941., travanj

Bjelovar

Popis poginulih za vrijeme „bjelovarskog ustanka“ u Spomenici župe sv.

Terezije u Bjelovaru

Tečajem prevrata od 8. travnja do konca svibnja poginuli su od četničke puške još i slijedeći:

Ivan Novaček iz Garešnice, Đuro Mičetić iz Tuka, Mato Juranić iz Hrgovljana, Dragutin Farkaš iz

Novog Marofa, Đuro Matijašić iz Bjelovara i Milan Baćani VI. gimnazijalac iz Bjelovara obojica

usmrćeni bombom u Hrgovljanima.

Milan Novak iz Klokočevca, Ivan Haniš iz Bjelovara i „Nepoznati vojnik“,27 ova potonja

dvojica od srpskih vojnika ubijeni u Rusanovoj ulici, Blaž Sedlar iz Bjelovara, Mato Jeleniček iz

Mikleuša, Dragutin Junger iz Novih Plavnica i Petar Marinčić iz Bačkovice.

Spomenica Župe sv. Terezije u Bjelovaru28

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc.108. puk, 8.-10. travnja 1941.

45 1941., Božić

Zagreb

Članak Ivana Čveka u listu Hrvatski domobran o ustanku u Bjelovaru

26 Socijalistička Republika Hrvatska, HISTORIJSKI ARHIV U BJELOVARU, 4. III.1974.-63. 27 Prema knjizi (Zdravko IVKOVIĆ, Josip VUSIĆ, Anita BLAŽEKOVIĆ, Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve 2. svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, Matica hrvatska, Ogranak Bjelovar, Bjelovar, 2010., 21.) utvrñeno je da se poginuli nepoznati vojnik zvao Milan Devčić. 28 Prijepis iz Spomenice Župe sv. Terezije u Bjelovaru o poginumlim osobama.

104

KAKO SU USTAŠE U BJELOVARU USPOSTAVILI RED I MIR, TE RASPRŠILI SRPSKU

VOJSKU

Srbska tiranija mučila je i zlostavljala Hrvate gdje god je stigla. Naši Bjelovarčani bili su u

veoma teškom položaju pod tom tiranijom.Tamo u okolici Bjelovara naselili su se mnogi Srbi i oni su

osnovali svoja razbojnička četnička društva s namjerom da muče i proganjaju dobre i poštene Hrvate,

te ih pokore i onda konačno sasvim odnarode.

Ali pošteni Hrvati, gradjani grada Bjelovara i okolice, čitavo područje bjelovarskog

Popunidbenom zapovjedništva nisu marili za teške žrtve srbskog nasilja. Podnosili su žrtve hrabro i

svakoga dana postajali sve čeličniji Hrvati.

Nalazim se sada daleko od drage moje domovine, Nezavisne Države Hrvatske, pa često

mislim na moj kraj. U tim mislima sjećam se i dolazi mi na um, kako smo teško nekad živjeli, kako

smo se borili, dok nismo konačno srušili onu trulu državu, koja nas je zarobljavala.

Ovdje ću iznijeti nekoliko podataka i moja opažanja o srpskoj tiraniji nad Bjelovarom i

okolicom. Ja sam tamo bio na dužnosti od 1934. do sloma Jugoslavije.

Jugoslavenska vlada, da bi što lakše vladala Bjelovarom i Bjelovarčanima, te okolnim selima,

držala je u tom našem hravtskom kraju vojsku od samih Srba časnika, dočasnika i vojnika, te

oružništva i ostale srpske uprave, dok je samo jedan mali postotak bio dočasnika Hrvata, da bi pak

izgledalo, kako Hrvati služe i u Hrvatskoj, a ne samo u Srbiji. Bilo nas je samo pet dočasnika i

nekoliko časnika, ali su nas prije rata sve razmjestili i tako nas razdvojili.

Godine 1934. kucnuo je odlučni čas za hrvatski narod. Poginuo je naš najveći neprijatelj

Aleksandar, a naš omiljeli Poglavnik dr. Ante Pavelić poveo nas naprijed i pozvao da ustanemo svi

Hrvati i da budemo za dom spremni.

Bjelovarčani i okolišni seljaci odahnuli su poslije sretnog dogadjaja u Marseillesu. Sve u

jednog drugog propitkivali i savjetovali se, kako bi se što prije rješili srpske tiranije. Svi smo imali

pouzdanja u našeg dragog Poglavnika i hrabrili smo jedan drugog riječima: „Poglavnik će reći i

odlučiti kad će doći trenutak oslobodjenja.“

Bjelovarčani čekaju puni poleta i junačke hrvatske krvi. Ali oni ne čekaju skršenih ruku, nego

marljivo rade za oslobodjenje drage nam domovine Hrvatske.

U to vrijeme nalazio se u Bjelovaru kao zapovjednik pukovnije zloglasni pukovnik Milorad

Brkić. On je više puta organizirao tajne bande, koje su proganjale Hrvate Bjelovarčane. Jednom

zgodom skupili su se Bjelovarčani u hravtskom sokolu i pjevali tamo hrvatske narodne pjesme, kad na

jednom provali u dvoranu banda, poslana od pukovnika Brkića, a tu bandu sačinjavali su srpski

časnici, dočasnici, vojnici i oružnici, te navalili na Hrvate. Prolivena je hrvatska krv! Bjelovar je bio

uzbunjen. Skupilo se oko 200o gradjana i pošli su na Vojnovićev plato kličući: „Živjela slobodna i

nezavisna hrvatska država! Dolje pljačkaši Srbi.“ U tom trenutku pukovnik Brkić zapovjedni uzbunu

cijeloj svojoj pukovniji i zapovjedi joj navaliti na Hrvate. I opet su mnogi nevini stradali.

105

Srpski oružnici stalno su mučili, tukli i ubijali Hrvate u Bjelovaru i okolici. Jednom su ubili

dva domobrana Hrvata koji su bili na dopustu. Ubili su ih samo zato jer su oni pjevali hravtske

pjesme! Njihova tjela počivaju na groblju u Bjelovaru. Gradjani su dali podignuti lijep spomenik,

kojega svake godine na dan Svih Svetih kite hrvatskim trobojnicama.

Srpski časnici stalno i neprekidno su se grozili „frankovcima“ i po cijelom gradu pripovjedali,

kako će već pronaći i „slistiti“ one, koji po zidovima pišu „ŽAP“. Naročito su proganjali tadanjeg

upravitelja bolnice, a sada Velikog župana Ivu Starčevića, Jakoba i Nikolu Lisca, Tišlera, Šafrana i

druge. Grozili su se, da će im „popiti krv“: Posebno su pazili na Starčevića „… koji, bre, uvek nekoga

u Zagreb obaveštava.“!

Tako se to sve zbivalo do godine 1938. kada je počela tajna mobilizacija Hrvata, da ih se

pošalje u rat za probitke Srba, Engleza i Židova.

Stari i mladi Ustaše skupljali su se oko svojih voña Mije Hansa i Ivana Šestaka, te su uvijek

bili veoma djelatni i sve ohrabrivali, da će uskoro doći Pavelić. K meni su dolazili ljudi sa sela i pitali

me bi li išli u vojsku ili ne. Ja sam s drugima zajedno odlučio i savjetovao ljudima neka idu, neka

prime oružje, kojim ćemo u potrebnom trenutku zajedno s našim prijateljima Nijemcima i Talijanima

prognati Srbe. Mi smo odlučili onemogućiti Srbima davanje otpora u našim krajevima. Sve je išlo u

najvećem redu za dobro Hrvata. Naša je hrabrost još porasla kad, nas je počela sokoliti tajna

krugovalna postaja „Velebit“. Hrvati čekaju svoj čas i govore jedan drugome: „Vjera u Poglavnika.“

Bivša Jugoslavije pristupa u Trojni pakt. Beogradski puč! Približava se dan naše slobode. Jugoslavija

propada. Nas vodi još samo jedna misao: „Za Poglavnikom“.

Čete se kreću prema granici, ali strjeljiva ne dobivaju Hrvati, već samo Srbi, s tajnom

zapovjedi: ubiti svakog Hrvata, koji se ne bi htio boriti protiv Nijemaca.

Ja sam onda bio narednik strojno-puščane satnije. Dao sam preko mojih najvjernijih i najbližih

suradnika Hrvatima vojnicima 6000 naboja i zapovjedio im, da te naboje sakriju pod košulju. Odlučili

smo: „čim se približe Nijemci odmah poubijati sve srpske časnike, uzeti sve streljivo i strojnice, te se

vratiti natrag. Moji najbliži suradnici Milan Šepak, Vilim Retković, Franjo Pečarić, Antrija Soltaš,

Josip Vrhovčak, Ivan Krog i ostali sve su bili pripremili.

Vješt i hrabar vodja Ustaša Mijo Hans i Ivan Šestak rade danju i noću sa svojim Ustašama , da

sve pripreme za ustanak. Gradonačelnik Bjelovara dr. Julije Maknac, radi s njima u slozi i prikuplja

ostalo gradjanstvo. Kada je ustanak pod mojim vodstvom i mojih gore navedenih suradnika te Ustaše

Canjeka podignut, mi smo Srbe iz vojske rastjerali i počeli se približavati gradu Bjelovaru. Tu nas je

dočekalo izaslanstvo na čelu sa gradonačelnikom Makancem, te nas obavijestilo o stanju u gradu, gdje

je već junak satnik, sadašnji pukovnik zrakoplovstva Ivo Mrak s drugim ustašama i gradskim

redarstvom preuzeo vlast u svoje ruke, te razoružao srpsko oružništvo i srpsku vojsku koja je bila u

Bjelovaru.

Za vrijeme našeg ustanka i pohoda na Bjelovar okolni seljaci davali su nam kola i konje, te

nam vozili u grad spremu i streljivo, koje smo zapljenili Srbima.

106

U Bjelovaru je nastalo slavlje. Ustaška mladež naoružala se i čuvala ulice, mostovfe i sve

važne objekte. Bjelovar je bio oslobodjen i na svečani način proglašena je Nezavisna Država Hrvatska.

Sav grad s veseljem je klicao našem velikom Poglavniku. Ustaše su brzo uspostavili mir i red. U

Bjelovaru nije bilo nikakvih ispada i nije opljačkana ni jedna trgovina kako se je to drugdje dogadjalo.

Iz svega toga vidi se odvažnost gradjana grada Bjelovara, kao i njegove bliže i daljnje okolice.

Mi tamo nismo još ni znali za velike uspjehe i napredovanje Nijemaca i za slom jugoslavenske vojske

i prvi smo se stavili na branik naše Nezavisne Države Hrvatske, svrstali se pod zastavu Poglavnika dra

Ante Pavelića, koji je u njegovo ime dignuo Vojskovodja Slavko Kvaternik. Bilo je to na dan 7.

travnja kada je izbio ustanak u Bjelovaru i prema tome Bjelovarčani su prvi proglasili Nezavisnu

Državu Hrvatsku i to već 8. travnja o.g. dok je Nezavisna Država Hrvatska u Zagrebu proglašena tek

nakon dva dana, t.j. 10. travnja.

Eto, iz toga se vidi, do kakvih posljedica dovodi rodoljuban i požrtvovan rad hrabrih Hrvata,

ovaj puta Bjelovarčana. Mnogo je još njih zaslužno da su ove činjenice postale stvarnost. Svi su oni

izvršili svoju dužnost za dom i za Poglavnika, pa nije potrebno njihova imena posebno spominjati.

Vodja ustanka u 108. pješačkoj pukovniji,

prije narednik, a sada nadporučnik:

Ivan Čvek

Kako su ustaše u Bjelovaru uspostavili red i mir, te raspršili srpsku vojsku, Hrvatski domobran, Božić 1941., 7.

107

46

Divizije operativne vojske Kraljevine Jugoslavije pred travanjski rat 1941.

Red. br.

Naziv divizije

Brojni nazivi komande divizije i njenih delova

sem peš. pukova i vozarskih bataljuna

Ulaze u sastav pešadijski pukovi

Primedba

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

22.

23.

24.

25.

26.

27.

28.

Cerska

Drinska

Dunavska

Sremska

Potiska

Bosanska

Jadranska

Hercegovačka

Dinarska

Zetska

Vrbaska

Lička

Unska

Bregalnička

Ibarska

Kosovska

Vardarska

Savska

Murska

Osječka

Slavonska

Triglavska

Dravska

Toplička

Moravska

Šumadijska

Krajiška

Timočka

1

50

3

49

7

10

12

13

47

15

17

33

44

20

22

31

25

27

42

30

40

32

38

34

46

5

8

9

6, 27, 66

5, 63, 65

8, 18, 57

2, 7, 70

25, 34, 51

10, 15, 60

11, 54, 83

29, 32, 85

13, 84, 119

38, 61, 87

33, 89, 90

44, 91, 106

26, 55, 121

23, 28, 49

4, 24, 58

30, 31, 56

21, 46, 50

35, 53, 104

36, 105, 126

17, 41, 64

42, 40, 108

39, 43, 110

45, 112, 128

3, 12, 16

1, 62, 92

19, 59, 72

9, 74, 76

14, 20, 75

1) Od ovog broja 54 je bilo kadrovskih Sem ovih pukova formirani su još: 2. peš. puka Kraljevine garde namjenjene za operativnu upotrebu; 2 puka Boke kotorske (150. i 151. pp) i 1 puk Šibenika (147.); 4 puka rezerva Vrhovne komande (22, 37, 47, i 48.) Ukupno je bilo 92 pp za operativnu upotrebu.

SVEGA

28 divizija

84 ppuka l

108

Velimir, TERZIĆ, Slom Kraljevine Jugoslavije 1941., knjiga 2., Partizanska knjiga Ljubljana – Beograd, Narodna knjiga Beograd, Pobjeda Titograd, 230.

47 1953.(?)

Zagreb

Iz izvješća jugoslavenskog časnika iz II. konjaničkog puka „Car Dušan

Silni“ bojnika (majora) Nikole Hrgovi ća iz Paraćina

(…) Nekoliko kilometara ispred Novog Grada29 prikupili smo se, sredili i krenuli u redu u

Novi Grad. on je pun vojske, pešadije, artiljerije, dalekometne; sve je tu, ali u borbu je išao samo

konjički puk. Artiljerija i pešadija otkazala je, nje nije bilo u borbi (…) Doznajemo, da su Nemci u

Koprivnici i da su neki od aktivnih oficira otišli u Koprivnicu i predali se (…) Jedan dio 2. konjičkog

puka otišao je u Mostove, a drugi u Javorovac, gde sam i ja bio. Tu smo doznali od pouzdanih ljudi, da

se stvara Nezavisna Hrvatska (…)

Kad smo došli u Mostove, čuli smo od vojnika i oficira, da je tu voñena borba s ustašama i da

su izvestan deo pobili u borbi, a drugi se razbežali. Borbu je vodio 2. eskadron 2. puka (…)

Krenuli smo iz Mostove k Bjelovaru. Putem smo videli da se paralelno kreće (drugim putem)

za Bjelovar neka vojska; smatrali smo da je to naša vojska, meñutim to su bili Nemci, koji su išli

paralelno s nama u Bjelovar, gde je 8. pešad. Puk predao Bjelovar Nemcima (…) 30

Ferdo, ČULINOVIĆ, Slom stare Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb, 1958., 225-226.

29 Novigrad Podravski. 30 Generalštab JNA, odnosno njegov povijesni odjel dali su poticaj da se nakon 2. svjetskog rata izvrši široka anketa meñu bivšim časnicima starojugoslavenske vojske o travanjskom ratu u Kraljevini Jugoslaviji (isto je napravio još 1941. i vojskovoña Slavko Kvaternik, te ja tako tada prikupljeno oko 1900 izvješća). Svoje izvješće dostavio je izgleda 1953. godine i inženjer Nikola Hrgović iz Paraćina u Srbiji. Cjelovito izvješće mi nije dostupno, te se ovdje daje njegov izvod kako ga je Čulinović prenio u svojoj knjizi. Nakon sloma II. Konjičkog puka „Car Dušan Silni“ pred Bjelovarom u sukobu s Nijemcima tada je konjanički major (bojnik) Nikola Hrgović, sin bjelovarskog gostioničara Hrgovića na Vojnoviću optužen za ubojstva hrvatskih seljaka u selu Donji Mosti kraj Bjelovara. Meñutim, zbog nedostatka dokaza je pušten, te je sa porodicom iseljen u Srbiju. Više o pokolju hrvatskih seljaka u Donjim Mostima u: Zvonko IVKOVIĆ, Josip VUSIĆ, Anita BLAŽEKOVIĆ, Jugoslavensko nasilje i prešućene žrtve 2. svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, Matica hrvatska – ogranak Bjelovar, Bjelovar, 45-46.

109

48 1998., travanj

Bjelovar

Sjećanje Rudolfa Miculini ća na travanjske dane u Bjelovaru

Prim. Dr. Rudolf Miculinić Liječnik specijalist u miru Voditelj Povijesnog odbora MH Bjelovar

Moje sjećanje na travanj 1941. godine u Bjelovaru i okolici

Roñen sam u Bjelovaru 31. ožujka 1926. u hrvatskoj katoličkoj obitelji od oca kvalificiranog

radnika (plinomeštra) i majke seljake. Otac je bio član HSS.

U travnju 1941. navršio sam 15 godina i polazio sam III razred Državne realne gimnazije u

Bjelovaru. Ravnatelj gimnazije bio je neko vrijeme prof. dr. Julije Makanec, a zatim je biran za

gradonačelnika. U Gradskoj plinari gdje sam stanovao bilo je mobilizacijsko vojno skladište gdje se

vojnicima rezervistima dijelila vojna oprema. Dobivali su vojnu odjeću, obuću, šatorsko krilo i pušku

od kojih je poneka bila vezana užetom, umjesto kožnim remenom. Jedan aktivni jugoslavenski

podoficir, Srbin, glasno je nabrajao što od opreme daje rezercisti (šajakču, čakšire, kapan itd.)

Bjelovar je mirno živio do 27. ožujka 1941. u 14. 30 sati, kad je grad nadlijetao manji

zrakoplov i bacao letke. Bio je to proglas kralja Petra II upućen Srbima,Hrvatima i Slovencima,tiskan

ćirilicom crnim debelim slovima na prostom novinskom papiru dimenzije 31 x47 cm.U proglasu kralj

priopćuje da je uzeo u svoje ruke kraljevsku vlast i da su namjesnici podnijeli ostavke. Kralju vjerna

vojska i mornarica stavile su se odmah na „raspoloženje“ i izvršavaju njegova nareñenja. Kralj poziva

sve Srbe, Hrvate i Slovence da se okupe oko prijestolja. Mandat za sastav vlade povjerio je armijskom

generalu Dušanu T. Simoviću. Proglas završava ovom rečenicom „Sa verom u Boga i u budućnost

Jugoslavije pozivam sve grañane i sve vlasti u zemlji na vršenje svojih dužnosti prema Kralju i

Otadžbini“ Petar II v.r.

Nekoliko letaka koje su skupili učenici gimnazije demostrativno je zgužvala i poderala Blanka

Katć- Salaj. Narod je bio zabrinut i povukao se u svoje kuće, naročito Srbi. Osjećalo se da če se neštto

dogoditi. Hrvati nisu krili svoje zadovoljstvo.

Nakon pobune 108. puka i 40.popunitbenog puka i njihovog približavanja Bjelovaru, grañani

su živjeli u strahu jer su se bojali opsade grada od ustanika. Ustanici su istočno od grada postavili

topove. Dana 8. travnja 1941. pale su i prve hrvatske žrtve u Bjelovaru. Rano ujuro vozilo 108.

pobunjenog puka naišlo je na zasjedu jugoslavenskih žandara na istočnom ulazu u grad u Rusanovoj

ulici pa su dva ustanika poginula, a tri su bila teško ranjena. U meñuvremenu su grañani, većinom

pripadnici grañanske zaštite HSS razoružali Srbe gradske redare i žandare te štab jugoslavenske

110

kraljevske armije na čelu sa majorom Topalovićem. Grad je bio slobodan, izvješen su hrvatske zastave

na ustanovama i privatnim zgradama, a prozori okićeni cvijećem. Ustanici oko 8-10.000 vojnika ušli

su u grad slavodobitno i bez borbe, a dočekani od oduševljenih i razdraganih grañana.

Uz još veće oduševljenje i burno klicanje grañana i pobunjene hrvatske vojske na prepunom

gradskom Trgu kralja Petra I oslobodioca gradonačelnik prof. dr Julije Makanec proglasio je 8. travnja

1941. u 18 sati s balkona Gradske vijećnice slobodnu i nezavisnu Državu Hrvatsku u slobodnom

Bjelovaru i okolici.

Jugoslavenska kraljevska vlast u Zagrebu na čelu s banom Banovine Hrvatske dr Ivanom

Šubašićem i generalom Nedeljkovićem zahtjevala je da se u gradu Bjelovaru ponovo uspostavi

kraljevska vlast, a pobunjeni hrvatski vojnici vrate na frontu pred njemačke tenkove. U protivnom

prijetili su da će grad Bjelovar biti bombardiran iz zraka od jugoslavenske avijacije. Izaslanstvo dr.

Vladka Mačeka donijelo je poruku da se grad preda i vojska vrati na bojište.

U gradu bilo je malo ljudi pod oružjem. Vojnici rezervisti odbacili su oružje i otišli u svoja

sela misleći da je rat završio. Iz Narte pokušao se u grad probiti preko mosta na Česmi jaki

motorizirani odred srpskih četnika, dobro naoružan, pod zapovjedništvom majora Naumovića. Prijetili

su da će poklati sve živo u Bjelovaru.Iz Velikog Grñevaca trebali su doći u grad jaki motorizirani

srpski odredi da uguše pobunu i uspostave red. Meñu grañanima zavladao je veliki strah od četničkog

pokolja.Pričalo se u gradu da srpske kuće imaju otvorena vrata, a na prozoru bijeli ručnik kao znak

raspoznavanja. Hrvatske kuće imale su tada zatvorena vrata. Straže u gradu preuzeli su civili i 9.

travnja pale su prve civilne žrtve, Milan Baćani, učenik VI. razreda gimnazije i Đuro Matijašić.

Iz Virovitice prema Bjelovaru kretao se konjički puk „Car Dušan Silni“ i 10. travnja oko

podne masakrirali su u selu Donji Mosti 11 hrvatskih seljaka. I taj konjički puk vjerojatno je

namjeravao kazniti ustanike u Bjelovaru. U namjeri da spriječi četnički pokolj u Bjelovaru,

gradonačelnik prof dr. Julije Makanec uspostavio je vezu s njemačkom vojskom i dogovorio njezin

dolazak u Bjelovar. Njemački 46. motorizirani korpus stigao je u slobodni Bjelovar Đurñevačkom

cestom 10. travnja 1941. oko podne.

Njemačka vojska dočekana je u Bjelovaru od razdraganih grañana kao prijateljska i

saveznička, a Nijemci su se tako i ponašali. Njemački tenkovi i druga vojna vozila bili su razmješteni

oko središnjeg gradskog trga. Grañani su radoznalo gledali njemačku vojsku III. Reicha i divili su se

disciplini, redu, lijepoj i urednoj odjeći i izvrsnoj vojnoj opremi. Strah od četničkog pokolja konačno

je minuo.

Konjički put „Car Dušan Silni“ stigao je u 16 sati preko Hrgovljana u šumu Bedenik zapadno

od Bjelovara i sukobio se s njemačkom motoriziranom jedinicom. Konjanici su navodno jurišali na

tenkove, ali su brzo svladani. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih srpskih vojnika, a ostali su zarobljeni.

Neki su četnički oficiri preko sela Gudovca pobjegli u Bosnu.

Hrvatski vojnici u pobuni 7. i 8. travnja 1941. razoružali su 3 puka jugoslavenske vojske s oko 20.000

ljudi i oko 100 oficira. Bjelovar je bio jedan od prvih gradova u Hrvatskoj koji se tada oslobodio

111

srpske vlasti što je često zaboravljena i prešućivana činjenica. Bjelovarski dogañaji od 8. -10. travnja

1941. poznati su kao pobuna 108. puka ili Bjelovarski ustanak 1941.

Maturanti gimnazije su u travnju 1941. iz svečane dvorane na drugom katu bacili kroz prozor

veliku sadrenu bistu kralja Aleksandra Karañorñevića zvanog „ujedinitelj“. Bista je pala pred ulazna

vrata gimnazije i odmah se raspala kao i Aleksandrova Kraljevina Jugoslavija. Preporukom gradskog

načelnika prof dr. Makanca od 21. svibnja 1941. bivša Ulica kralja Aleksandra preimenovana je u

Ulicu Milana Baćanija, koji je bio prva civilna žrtva u gradu Bjelovaru 1941. Kao nastavak pobune u

Velikom Grñevcu i Bjelovaru bila je pobuna 9. travnja 1941. i u Garešnici. Oko 200 naoružanih

članova Hrvatske seljačke zaštite i manji broj vojnika 108. i 42. puka zauzeli su žandarmerijsku

stanicu i razoružali posadu.

Bjelovar, 15. travnja 1998.

Prim. dr. Rudolf Miculinić

(potpis)

Izvornik, strojopis, latinica HR-DABJ, fasc. 108 puk, 8-10. travnja 1941.

49 1941., svibanj

Bjelovar

Dopis iz Bjelovara o slanju zarobljenika u logor Drnje od 7. svibnja 1941.

Predstojništvo gradskog redarstva u Bjelovaru

Pov. broj 3516/1941. Bjelovar, dne 7 svibnja 1941.

Predmet: Izvještaj o stanju reda i mira.

Ministarstvu unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske

u/

ZAGREBU

112

Izvješćuje se naslovu, da na području ovog Predstojništva vlada potpuni red i mir, a služba se

odvija redovnim tokom.

Ujedno se izvješćuje da su ovdje bili zatvoreni opasni četnici, koji su dana 6. svibnja o.g. njih

17 na broju odpračeni u koncentracioni logor u Drnje.

Gornji Izvještaj moli se primiti do znanja.

Predstojnik gradskog redarstva:

/potpis nečitak/

/M.P./

Država Hrvatska

Ministarstvo unutarnjih poslova u Zagrebu

Primljeno: dne 8. V. 1941.

Broj 2532 priloga ./. Nakon uzetog znanja aa

Zagreb, 12. V. 1941.

Stilinović v.r.

Izvornik, strojopis, latinica HDA, MUP NDH, kut. 192., Opći spisi, II-c., 2532., 1941.

113

Literatura

1. ***Vojna enciklopedija (1970) Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, Beograd

2. ***The German campaigns in the Balkans (1953) Department of the Army, Washington D.C.

http://www.ibiblio.org/hyperwar/ETO/East/Balkans/Campaigns/Campaigns-1.html

3. Agičić, Damir, Najbar –Agičić Magdalena (2008) Hrvatska historiografija o 1941. - polemika bez dijaloga?,

Zbornik Kultura sjećanja 1941., Zagreb, 145-156.

4. Barić, Nikica (2003.) Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH 1941-1945, Zagreb.

5. Bekić, Darko (2006.) Vojin Bakić. Biografija ili kratka povijest kiposlavije, Zagreb

6. Boban, Ljubo (1987.) Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 2-3., Zagreb.

7. Boban, Ljubo (1987.) Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941-1943., Zagreb.

8. Bogdanov, Vaso (1961.) Porijeklo i ciljevi šovinističkih teza o držanju Hrvata 1941., Radovi JAZU, 4.,

Zagreb.

9. Churchill, Winston S. (1949-1953.) The Second World War, Boston.

10. Cipek, Tihomir (2008.) Ustaška politika povijesti. 1941. kao revolucionarna godina, Zbornik Kultura

sjećanja 1941., Zagreb, 133-144.

11. Čulinović, Ferdo (1958.) Slom stare Jugoslavije, Zagreb.

12. Dizdar, Zdravko (1989.) Teror okupatora i ustaša i aktivnost NOP-a u Bjelovaru 1941-1945, Bjelovarski

zbornik, Bjelovar, 27-59.

13. Dizdar, Zdravko (2007.) Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941. Časopis za suvremenu povijest, br.

3., 581-609.

14. Heres, Tomislav (1994.) Bjelovarski ustanak i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 8. travnja 1941.

godine, Bjelovarski zbornik, 4-5., Bjelovar, 109-116.

15. Hoptner, Jacob B. (1973.) Jugoslavija u krizi 1934-1941., Rijeka.

16. Hutinec, Goran, (2004.) Historiografija o uzrocima poraza Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. –

nastavak rata drugim sredstvima, Polemos 7., 1-2., 193-208.

17. Krizman, Bogdan (1983) Ante pavelić i Ustaše, Zagreb.

18. Ivković, Zvonko, Vusić, Josip, Blažeković, Anita (2010.) Jugoslavensko nasilje i prešućene žrtve 2.

svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, Matica hrvatska – ogranak

Bjelovar, Bjelovar.

19. Jareb, Mario (2006.) Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb

20. Jelić-Butić, Fikreta, Jelić, Ivan (1964.) O takozvanom ustaškom ustanku u Hrvatskoj 1941., Putovi

revolucije, 3-4., Zagreb, 508-520.

21. Jelić-Butić, Fikreta (1977.) Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941/1945. Zagreb

22. Krizman, Bogdan (1981.) Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu 1941-1943., Zagreb.

23. Kosanović, Sava N. (1984.) Jugoslavija je bila osuñena na smrt, Zagreb.

24. Kovačić, Davor (2009.) Redarstveno - obavještajni sustav Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945.

godine, Zagreb.

25. Littlefield, Frank C. (1988.) Germany and Yugoslavia 1933-1941. New York.

26. Mišković, Ivan (1968.) Pregled narodnooslobodilačkog rata u Slavoniji, Slavonski Brod.

114

27. Petranović, Branko (1981.) Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943-1945., Zagreb.

28. Pleskalt, Željko (2006.) Bjelovarski ustanak i travanjski dogañaji 1941. godine u historiografiji i povijesnim

izvorima, Rusan, 1-2., Bjelovar, 45-50.

29. Stanišić, Mihailo (1999.) Slom, genocid, odmazda, Beograd.

30. Šušović, Milutin (1985.) Nema strogo povjerljive kombinatorike Velimira Terzića, Časopis za suvremenu

povijest, br. 2., Zagreb.

31. Terzić, Velimir (1982.) Slom Kraljevine Jugoslavije 1941, I. - II. knjiga, Beograd.

32. Tuñman, Franjo (1963.) Okupacija i revolucija, Zagreb.

33. Tomasevich, Jozo (1979.) Četnici u drugom svjetskom ratu, Zagreb.

34. Velagić, Savo (1994.) Ratne operacije u Podravini i Bilogori za vrijeme travanjskog rata 1941, Bjelovarski

zbornik, 4-5., Bjelovar, 117-143.

35. Zelenika, Milan (1951.) O operacijama u Jugoslaviji aprila 1941. godine, Vojno-istoriski glasnik, br. 4.,

Beograd.