SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

FAKULTET AGROBIOTEHNIČKIH ZNANOSTI OSIJEK

Petra Majstorović

Preddiplomski sveučilišni studij Poljoprivreda

Smjer Bilinogojstvo

Biofortifikacija paprike selenom

Završni rad

Osijek, 2018.

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

FAKULTET AGROBIOTEHNIČKIH ZNANOSTI OSIJEK

Petra Majstorović

Preddiplomski sveučilišni studij Poljoprivreda

Smjer Bilinogojstvo

Biofortifikacija paprike selenom

Završni rad

Povjerenstvo za ocjenu završnog rada:

1. prof. dr. sc. Zdenko Lončarić, mentor

2. izv. prof. dr. sc. Tomislav Vinković, član

3. doc. dr. sc. Vladimir Ivezić, član

Osijek, 2018.

TEMELJNA DOKUMENTACIJSKA KARTICA

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Završni rad

Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek

Preddiplomski sveučilišni studij Poljoprivreda, studij Bilinogojstvo

Petra Majstorović

Biofortifikacija paprike selenom

Sažetak: Selen je esencijalni element koji je izrazito važan, tj. neophodan za ljude, kao antioksidans štiti

stanice od oksidativnog stresa te sudjeluje u imunološkim reakcijama organizma. Zbog velikog utjecaja na

zdravlje, a malog unosa prehranom u Hrvatskoj, Europi i širom po svijetu, značajna su istraživanja utjecaja

biofortifikacije na koncentraciju selena u konzumnim dijelovima biljaka. Cilj ovog rada je istraživanje

utjecaja agronomske biofortifikacije paprike na koncentraciju selena u plodu. Na pokusnim parcelicama

obavljena su 2 tretmana; bez aplikacije selena i aplikacija selena predsjetveno po površini tla u količini 10 g

Se ha-1 u obliku natrijevog selenata (Na2SeO4). Izmjerene koncentracije mikroelemenata i toksičnih elemenata

u tlu su ispod granice maksimalno dopuštenih koncentracija, što znači da je analizirano urbano vrtno tlo

povoljno za poljoprivrednu proizvodnju. Poljskim je pokusom utvrđeno da biofortifikacija paprike selenom ne

utječe na prinos ploda paprike, ali je povećana koncentracija selena u plodu s 27,5 µg kg-1 na 329,1 µg kg-1

suhe tvari, a koncentracije selena u stabljici i listu paprike bile su još veće. Najznačajniji učinak

biofortifikacije je sedmerostruko povećanje koncentracije selena (s 4,98 na 34,60 µg kg-1) u svježem plodu

paprike za proizvodnju ajvara, što znači da konzumiranje 100 g biofortificiranog ploda paprike osigurava 6,3

% dnevno potrebnih količina selena (3,46 od potrebnih 55 µg Se dnevno).

Ključne riječi: pothranjenost, selen, biofortifikacija, paprika

20 stranica, 5 tablica, 1 grafikon, 27 literaturnih navoda

Završni rad je pohranjen: u knjižnici Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek i u digitalnom repozitoriju

završnih i diplomskih radova Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek

BASIC DOCUMENTATION CARD

Josip Juraj Strossmayer University of Osijek BSc Thesis

Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek

Undergraduate university study Agriculture, course Horticulture

Biofortification of pepper by selenium

Summary: Selenium is an essential element which is extremely important, essential for humans, as an

antioxidant it protects cells from oxidative stress and participates in immune reactions of the human

organism. Due to its great influence on health, and low intake through nutrition in Croatia, Europe and the

world, there is an increased in research of the influence of biofortifications on the concentration of the

selenium in the edible plant parts. The aim of this paper was to determine influnce of the agronomic

biofortification of the pepper on the selenium concentration in the fruit. Two treatments were performed,

each on 4 field plots; one with no application of selenium and one with an application of 10 g Se ha-1

selenium on the soil surface before sowing, in the form of sodium selenate (Na2SeO4). Determined

concentrations of microelements and toxic elements in the soil are below the limits of maximum permissible

concentrations, which means that urban garden soil is suitable for agricultural production. The field

experiment showed that pepper biofortification did not affect fruit yield but increased selenium

concentrations in fruit from 27,5 μg kg-1 to 329,1 μg kg-1 dry matter, and the selenium concentrations in stalk

and leaf were even higher. The most significant effect of biofortification is the seven-fold increase in

selenium concentrations (from 4.98 to 34.60 μg kg-1) in fresh fruit of pepper, which means that consuming

100 g of fresh biofortified pepper provides 6.3 % of the daily required amount of selenium (3,46 of the

required 55 μg per day).

Keywords: malnutrition, selenium, biofortification, pepper

20 pages, 5 tables, 1 figure, 27 references

BSc Thesis is archived in Library of Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek and in digital repository of

Faculty of Agrobiotechnical Sciences Osijek.

Sadržaj

1. UVOD ................................................................................................................................ 1

1.1. Pregled literature......................................................................................................... 2

1.1.1. Selen - oblici u tlu, koncentracije i bioraspoloživost .......................................... 2

1.1.2. Selen u biljkama .................................................................................................. 4

1.1.3. Selen u prehrani ................................................................................................... 4

1.1.4. Biofortifikacija .................................................................................................... 5

1.2. Cilj istraživanja ........................................................................................................... 6

2. MATERIJAL I METODE ................................................................................................. 7

2.1. Lokalitet poljskog pokusa i analize tla ....................................................................... 7

2.1.1. Reakcija (pH vrijednost) tla ................................................................................. 7

2.1.2. Sadržaj organske tvari (humusa) u tlu ................................................................. 8

2.1.3. Koncentracija lakopristupačnog kalija i fosfora ekstrahiranog AL-metodom .... 8

2.1.4. Sadržaj karbonata u tlu ........................................................................................ 9

2.1.5. Ukupne koncentracije Se i teških metala u tlu ................................................... 9

2.2. Gnojidba i uzgoj paprike .......................................................................................... 10

2.3. Agronomska biofortifikacija paprike ....................................................................... 10

2.4. Analiza biljnog materijala ........................................................................................ 11

2.5. Statistička obrada podataka ...................................................................................... 11

3. REZULTATI I RASPRAVA........................................................................................... 12

3.1. Osnovna agrokemijska svojstva tla .......................................................................... 12

3.2. Ukupne koncentracije esencijalnih i beneficijalnih mikroelemenatau tlu ................ 13

3.3. Ukupne koncentracije štetnih elemenata u tlu .......................................................... 14

3.4. Utjecaj biofortifikacije na prinos ploda paprike ....................................................... 16

3.5. Utjecaj biofortifikacije na koncentraciju selena u plodu, stabljici i listu paprike .... 16

4. ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 18

5. POPIS LITERATURE ..................................................................................................... 19

1

1. UVOD

Paprika (Capsicum annuum L.) je jednogodišnja zeljasta biljka koja pripada porodici

pomoćnica (Solanaceae). Spada u grupu najznačajnijih povrtnih kultura zbog svoje

visokonutritivne i hranjive vrijednosti. Ističe se visokim sadržajem vitamina (posebno

vitamin C), pigmenata, mineralnih soli i drugih nutrijenata (Parađiković, 2009.).

Smatra se da paprika potječe iz Južne Amerike što potvrđuju ostaci u Peruu stari 3-4

tisuće godina. Uzgaja se zbog plodovitog dijela, šuplje bobe, koja se bere u tehnološkoj

zriobi. Najveća iskoristiva hranidbena vrijednost je kada se koristi u svježem obliku, kao

sama salata ili u kombinaciji s drugim povrćem (Lešić i sur., 2002.).

Bogatstvo vitaminima i mineralima čine papriku jednom od najznačajnijih namirnica.

Njena niska kalorična vrijednost i visok sadržaj vode zajedno s ostalim povrćem utječe na

kondiciju čovjeka, a time i na radnu sposobnost. Paprika je jako dobar izvor kalija (165-435

mg/100g svježeg jestivog dijela), sadrži i druge važne minerale kao što su sumpor (91

mg/100g), magnezij (12 mg/100g), fosfor (17 mg/100g), natrij (0,5 -13 mg/100g).

Paprika je vrlo rentabilna kultura za uzgoj te ju možemo koristiti u sirovom,

konzerviranom i termički obrađenom stanju (Matotan, 1994.).

Prosječan prinos paprike u Republici Hrvatskoj iznosi oko 15,2 t/ha, a uzgaja se na

1.023 ha (Statistički ljetopis RH, 2017.).

Selen pripada grupi elemenata u tragovima, a neophodan je (esencijalan) za ljude i

životinje, dok je za biljke koristan (beneficijalan), ali ne i neophodan. Selen sudjeluje u

zaštiti organizma od oksidacijskih oštećenja, ima antivirusnu ulogu te pozitivno djeluje na

reprodukciju kod muškaraca i žena (Rayman, 2012.).

Unos selena prehranom varira u cijelom svijetu no većinom je nedostatan, posebice u

Europi te Kini na istočnim područjima, što rezultira pothranjenošću ljudi selenom.

Mikronutricionalna pothranjenost zvana „skrivena glad“ je jedna od većih zdravstvenih

problema u svijetu. Das i sur. (2018.) navode kako od 2012. do 2014. godine oko 11,3 %

svjetske populacije pati od pothranjenosti selenom.

2

Kako bi selen djelovao kao antioksidans, štitio kardiovaskularni sustav i djelovao

antagonistički prema teškim metalima, preporučeno je da unos selena za muškarce i žene od

25 do 50 godina starosti treba biti 55-70 µg po danu.

Smanjeni unosa selena i ostalih esencijalnih elemenata, tj. pothranjenost možemo

djelomično ili u potpunosti neutralizirati biofortifikacijom usjeva.

White i Broadley (2009.) definiraju biofortifikaciju kao povećanje koncentracije, ne

samo selena već i drugih važnih esencijalnih elemenata za ljudsko zdravlje, a razlikujemo

genetsku i agronomsku biofortifikaciju.

Povećanjem koncentracije i bioraspoloživosti selena uspješno povećavamo njegovu

zastupljenost u ljudskoj prehrani. Nužno je znati i pratiti promjene povećanja selena jer u

visokim koncentracijama djeluje toksično na ljude. Postupak biofortifikacije je predložen

kao alternativni pristup popravljanju nacionalne ishrane mineralima (Das i sur., 2018.).

1.1. Pregled literature

1.1.1. Selen - oblici u tlu, koncentracije i bioraspoloživost

Selen je nemetal kojeg su otkrili Berzelius i Gahn. Istraživajući mogući izvor telura,

pronašli su selen u mulju olovnih komora koje se koriste za proizvodnju sumporne kiseline.

Kemijski je sličan teluru lat. Tellus ili zemlja, te je Berzelius, razmišljajuću o sličnosti ta dva

elementa selenu dao ime mjesec jer se nakon taljenja brzo ohladi i oslobađa sjaj sličan sjaju

mjeseca (Bagnall, 1973.).

Esencijalan je za životinjsko i ljudsko zdravlje, ali toksičan u velikim količinama.

Prema zahtjevima biljaka spada u korisne elemente zajedno s kobaltom, silicijem,

aluminijem, natrijem i drugim elementima. Kofaktor je nekoliko enzima kao što je glutation

peroksidaza koja štiti organizam od oksidacijskih oštećenja (Vukadinović i Lončarić, 1998.).

Selen je sastavni dio selenoproteina koji imaju širok opseg pleiotropnog učinka, od

antioksidativnog i protuupalnog efekta do produkcije aktivnog stimulirajućeg hormona

tiroida koji je važan za reguliranje i stimuliranje hormona štitnjače. Kod ljudi je esencijalan

3

za reprodukciju, reducira rizik od autoimune tiroidne bolesti te djeluje antivirusno na

organizam (Rayman, 2012.).

Vulkanskim aktivnostima nastaju vulkanske stijene i metalni sulfidi koji su jedan od

najčešćih izvora selena u prirodi. Koncentracija selena u biljci je refleksija koncentracije

selena u tlu i njegove pristupačnosti. Prosječni sadržaj selena u zemljinoj kori je nizak (0,05-

0,09 µg g-1). U magmatskim stijenama smanjenjem bazičnosti smanjuje se i koncentracija

selena. Kod sedimentnih stijena selen je vezan za organske i glinovite frakcije, većinom je

nađen u fosfatima, uljnom škriljevcu s velikom količinom organskog materijala, rudi urana

itd. Koncentracija selena u tlu je varijabilna, kod većine tala je u rangu od 0,1-2 µg Se g-1

tla. Deficitom selena u tlima se smatraju područja s manje od 0,5 µg g-1 (Manojlović i

Lončarić, 2017.).

Selen u tlu možemo naći u mineralnom i organskom obliku. Ima 5 valentnih stanja;

selenat, selenit, tioselenat, selenid i elementarni selen. Biljke teško usvajaju selenide i

koloidni elementarni selen. Pristupačnost selena ovisi o različitim faktorima kao što su pH

tla, koncentracija željeza i aluminija, količina kalcijevog karbonata i dr. U alkalnim tlima

selenat (SeO42-) je pristupačan u visokotopivom obliku te ga biljke efikasno apsorbiraju. Kod

teških i neprozračnih tala sa kiselom rekacijom, selen je najviše prisutan u tlu u obliku

selenida. Organski selen je prisutan u tlu u malim količinama kao rezultat degradacije

organske tvari i bioloških aktivnosti.

Rasprostranjenost selena na kopnenom području nije jednaka i njegova pristupčnost u

tlima je većinom niska što utječe na prehranu bilja selenom te tako i na zdravlje. Selen je u

tlima često u biljkama neraspoloživim oblicima i biljka više koristi sumpor za redoks

reakcije. Suvišna akumulacija selena je toksična za većinu kritosjemenjača. Pogrešna

inkorporacija selenocisteina i selenometionina u proteine remeti njihovu funkciju, izaziva

oksidativni stres koji šteti normalnoj funkciji metabolizma te oštećuje strukturu stanice

(White, 2018.).

Današnja istraživanja pokazuju jako nisku koncentraciju selena na jugoistočnom

europskom, tj. balkanskom području. Koncentracije u većini tala se kreću od 0,024-0,45 µg

g-1. Niske koncentracije selena zabilježene su u Požeškoj kotlini u poljoprivrednim tima

0,020-0,048 µg g-1, u istočnoj Hrvatskoj u većini tala koncentracije se kreću od 0,090-0,520

µg g-1 (Manojlović i Lončarić, 2017.).

4

1.1.2. Selen u biljkama

Selen nije esencijalni element za biljke iako može biti od koristi za njihov rast i razvoj

u različitim okolinama (White, 2018.).

Ugrađuje se u proteine koji izgrađuju organizam, a većina selenoproteina su važni

enzimi koji su pronađeni i kod prokariota no nije dokazano njihovo esencijalno djelovanje

na rast i razvoj (Birrigner i sur., 2002.). Selen pozitivno djeluje na biljke zbog njegovog

antioksidativnog djelovanja što smanjuje vanjski stres. Prvo je bio znan kao toksični

element, no znanstvenici su vjerovali da pronalaskom optimalne koncentracije selena mogu

beneficirati zdravlju (Rayaman, 2012.).

Biljke usvajaju selen iz rizosfere i to najčešće u obliku selenata (SeO42-) i selenita

(SeO32-). Selenit se usvaja preko korijena u obliku HSeO3

- s fosfatnim prenositeljima i kao

H2SeO3 . Selenat se nakon unosa korijenovim dlačicama brzo kreće kroz korijenov simplast

do vaskularnog snopa (ksilema i floema) te se premješta do nadzemnog dijela gdje se selenit

pretvara u organski oblik selena. Usvojeni selen također dobrim dijelom staje u korijenu

(White, 2018.).

Pozitivni efekti selena na biljke ogledaju se u smanjenju toksičnosti metala,

neutralizaciji stres, utjecaju na distribuciju esencijalnih elemenata, fotosintezu, rast i razvoj

biljke (Manojlović i Lončarić, 2017.).

1.1.3. Selen u prehrani

Selen je esencijalni element za ljude jer regulira metabolizam tiroidnog hormona, jača

imunološki sustav, sudjeluje u prevenciji poremećaja rada srca, kostiju i zglobova te je

esencijalan za reprodukciju muškaraca i žena. Njegov unos prehranom u organizam je

nedostatan te veliki dio populacije pati od skrivene gladi (Lidon i sur., 2018.). Unos

prehranom varira u cijelome svijetu, od deficita do toksičnosti koja uzrokuje loš zadah,

gubitak kose i noktiju, poremećaje živčanog sustava i kože, kvarnost zubi te paralizu.

Nedostatak selena povezan je s povećanim mortalitetom te slabom imunološkom reakcijom

organizma. Istraživanja su pokazala pozitivan učinak povećane koncentracije selena na

smanjenje rizika od raka prostate, pluća i debelog crijeva. Dopuna selena u prehrani ljudi

5

ima pozitivan utjecaj na organizam, prosječan unosa selena prehranom u Europi iznosi 40

µg/dan.

Unos selena u SAD-u kod muškaraca iznosi 134 µg, a kod žena 93 µg/dan jer 50 %

populacije u prehrani uzima dodatke selena.

Unos selena varira po državama, najveći je u Venecueli, Kanadi, SAD-u i Japanu, a

najniži možemo naći u Europi te Kini, posebice na istočnim područjima. Novi Zeland je

država koja je prije imala niski unos selena te je uvozom pšenice obogaćene selenom iz

Australije povećala prosječni dnevni unos selena (Rayman, 2012.).

Selen kod životinja pozitivno djeluje na prevenciju mišićne distrofije, sprječava

zaostatak posteljice, jača imunološki sustav te pozitivno djeluje na reproduktivnu sposobnost

(Manojlović i Lončarić, 2017.).

1.1.4. Biofortifikacija

U sprječavanju pothranjenosti elementima, posebno selenom, važnu ulogu ima

biofortifikacija. To je proces povećanja nutritivne vrijednosti usjeva, što je rezultat

povećanja koncentracije mikronutrijenata u biljci genetskom selekcijom, biotehnološkim i

agronomskim postupcima. Genetska biofortifikacija uključuje klasično oplemenjivanje bilja

s ciljem povećanja koncentracije probiotika, smanjenje koncentracija antinutrijenata te

povećanje koncentracija mikronutrijenata. Agronomska biofortifikacija je strategija

povećanja koncentracije nutrijenata fertilizacijom različitim oblicima gnojiva. U usporedbi

s genetskom, agronomska biofortifikacija je brža i učinkovitija, ne zahtijev dugotrajno

povratno križanje, no cijena gnojiva, pa i određeni utjecaj na okoliš su značajni činitelji

ukupne uspješnosti i primjenjivosti agronomske biofortifikacije.

Većinom su mikronutrijenata gnojidbom dodani u zonu korijena ili na list folijarnom

aplikacijom. Selen se može aplicirati u tlo ili folijarno u obliku natrijevog selenita (Na2SeO3)

ili selenata (Na2SeO4), a koncentracije selena u gnojivima u uporabi mogu biti i 300 µg/kg

(Das i sur., 2018.).

Valenca i sur. (2017.) navode da je agronomskom biofortifikacijom provedenom u

Finskoj, gdje je selen dodan u složena trojna NPK gnojiva (15 mg Se/kg), uspješno 15 puta

povećana koncentracija selena u usjevim.

6

1.2. Cilj istraživanja

Cilj ovog istraživanja bio je:

1. utvrditi utjecaj aplikacije selena u tlo na obogaćivanje ploda paprike za proizvodnju

ajvara selenom,

2. utvrditi koncentracije selena u plodu, stabljici i listovima paprike za proizvodnju

ajvara.

7

2. MATERIJAL I METODE

2.1. Lokalitet poljskog pokusa i analize tla

Poljski pokus agrofortifikacije paprike selenom proveden je u urbanom vrtu u naselju

Filipovica u Osijeku, u Osječko-baranjskoj županiji.

Prosječni uzorci oraničnog sloja tla (0-30 cm) urbanog vrta prikupljeni su

agrokemijskom sondom, te osušeni, samljeveni, prosijani i pripremljeni za agrokemijske

analize sukladno standardnom propisanom postupku (ISO, 1994.).

Analiza tla je jedna od glavnih mjera s kojom utvrđujemo stanje i pristupačnost

hranjiva u tlu. Humus, pH, tekstura, kapacitet adsorpcijskog kompleksa utječu na

raspoloživost hraniva u tlu, te na učinkovitost gnojiva. Analiza tla je preduvjetom pravilne

gnojidbe s ciljem imamo povećanje kvalitete i prinosa usjeva (Lončarić i Ivezić, 2014.).

2.1.1. Reakcija (pH vrijednost) tla

pH vrijednost predstavlja negativan dekanski logaritam koncentracije H+ iona.

Pokazatelj je bioloških, kemijskih i fizikalnih svojstava tla važnih za rast i razvoj biljaka, te

je određen mineralnim i ogranskim dijelom tla.

Prema podrijetlu vodikovih iona u tlu ukupna reakcija dijeli se u 3 kategorije; aktualna,

izmjenjiva i hidrolitička kiselost tla (Vukadinović i Lončarić, 1997.).

Aktualna reakcija prikazuje prisutnost slobodnih iona H+, Al3+ i OH- u vodenoj fazi

tla. Određuje se elektrokemijski u vodenoj suspenziji tla. Izmjenjiva ili supstitucijska pH

vrijednost određena je H+ i dijelom iona aluminija i željeza koji se djelovanjem neutralnih

soli zamjenjuju s adsorpcijskog kompleksa tla. Izmjenjiva reakcija je pokazatelj svojstava

adsorpcijskog kompleksa tla.

Mjerenje pH vrijednosti uzoraka tla zahtijeva prenošenje 10 g uzorka u čašu od 100

mL. Aktualnu kiselost tla određujemo u suspenziji tla prelivenog s 25 mL dezionizirane

vode, a izmjenjivu kiselost u suspenziji tla prelivenog s 25 mL otopine KCl (mol/dm), te se

nakon 30 min miješanja mjeri pH vrijednost pH-metrom koje je propisno kalibriran pufernim

otopinama poznate pH vrijedosti (ISO, 1994.).

8

2.1.2. Sadržaj organske tvari (humusa) u tlu

Humus predstavlja organsku tvar u tlu koja nastaje razlaganjem živih organizama te

iznova gradi stabilne organske spojeve. Utječe na rast i razvoj biljaka te niz značajnih

fizičkih i kemijskih svojstava tla kao što su sadržaj i raspoloživost elemenata, sorpcija iona,

kapacitet za vodu, struktura (Vukadinović i Vukadinović, 2011.)

Sadržaj orgasnke tvari tla određuje se bikromatnom metodom (ISO, 1994.) koja

predstavlja mokro spaljivanje organske tvari kalij bikromatom. Koncentracija organskog

ugljika određena je spektrofotometrijski, preračunava se u sadržaj organske tvari i izražava

u postocima organske tvari (huusa) u tlu.

2.1.3. Koncentracija lakopristupačnog kalija i fosfora ekstrahiranog AL-metodom

Lakopristupačni kalij predstavlja vodotopivi i izmjenjivo sorbirani oblik, a pod

lakopristupačnim fosforom podrazumjevamo oblike fosfora u tlu koji prelaze u različite

otopine baza, kiselina ili soli.

Amonij-laktat metoda (AL-metoda) se zasniva na ekstrakciji kalija i fosfora iz uzoraka

tla pufernom otopinom amonijevog laktata čiji je pH 3,75 (Egner i sur., 1960.). Za pripremu

AL-otopine potrebna je 96% octena kiselina, amonij acetat i mliječna kiselina. Nakon

ekstrakcije amonij-laktatnom otopinom (mućkanje na rotacijskoj mućkalici i filtriranje

suspenzije tla), kocentracije raspoloživog fosfora i kalija mjerimo u bistrom filtratu.

Koncentraciju fosfora određujemo spektrofotometrijskom metodom očitavanjem intenziteta

stvorenog kompleksa plave boje. Kalij očitavamo direktno iz ekstraktra emisijom na AAS-

u ili na plamenom-fotometru. Koncentracije lakopristupačnih fosfora i kalija izražavamo u

mg P2O5 i K2O na 100g tla.

Dobiveni rezultati predstavljaju količinu pristupačnih hranjiva prema čemu tla

možemo svrstati u različite klase opskrbljenosti fosforom (s obzirom na reakciju tla) i

kalijem (s obzirom na teksturu tla) (Lončarić i Karalić, 2015.)

Tla se dijele na klase od jako siromašnih tala (klasa A), preko dobro opskrbljenih tala

(klasa C) do tala ektremno visoke raspoloživosti fosfora ili kalija (klasa E).

9

2.1.4. Sadržaj karbonata u tlu

Sadržaj karbonata u tlu određuje se volumetrijskom metodom standardiziranim

postupkom (ISO, 1995.a). Brzom metodom uz pomoć 10 %-tne klorovodične kiseline može

se utvrditi sadržaj karbonata u tlu, ali ne i objasniti njihovo porijeklo. Karbonati se uz pomoć

klorovodične kiseline razaraju uz istovremeno otpuštanje ugljikovog dioksida, čiji se

volumen mjeri kalcimetrom pri trenutnoj temperaturi i atmosferskom tlaku (ISO, 1995.a).

Za mjerenje izdvojenog CO2 koristi se Scheiblerov kalcimetar, a sadržaj karbonata u tlu

izražava se u % CaCO3.

2.1.5. Ukupne koncentracije Se i teških metala u tlu

Ukupne koncentracije teških metala i selena određujemo postupcima djelomičnog ili

potpunog razaranja tla. Razaranje se može obaviti zlatotopkom, flourovodičnom i nitratnom

kiselinom.

Uzorci tla razoreni su zlatotopkom prema standardiziranoj metodi (ISO, 1995.b).

Uzorak tla prenesen je u teflonsku kivetu te preliven s 12 mL pripremljene zlatotopke (svježe

pripremljena smjesa od 1/3 HNO3 + 2/3 HCl). Nakon razaranja u mikrovalnoj pećnici na

propisanoj temperaturi, digestat se filtrira u odmjerne tikvice koje se nadopunjavaju

deioniziranom vodom do volumena 100mL. Mjerenje teških metala obavljaju se u

ekstraktima tla izravno na induktivno spregnutoj plazmi optičkom emisijskom

spektrometrijom (ICP-OES). Koncentracije selena u istim uzorcima određuju se također

ICP-OES tehnikom, ali nakon prethodne redukcije selena.

Koncentracije mikroelemenata izražene su u mg kg-1 tla.

10

2.2. Gnojidba i uzgoj paprike

Presađivanje paprike za proizvodnju ajvara (sorta Slavonija) provedena je ručno 10. 5.

2017. godine, na crnu foliju s međurednim razmakom 50 cm i razmakom 50 cm unutar reda

(sklop 40.000 biljaka/ha).

Provedena je jesenska osnovna gnojidba sa 100 kg/ha K2O (200 kg/ha K2SO4), a

gnojidba fosforom nije provedena zbog vrlo visoke razine raspoloživog fosfora u tlu (tablica

1). Gnojidba dušikom provedena je u tri navrata, predsjetveno 200 kg/ha AN-a (67 kg/ha

N) i u dvije prihrane (15. lipnja i 14. srpnja) po 100 kg/ha AN-a, tj. ukupno 200 kg/ha AN-

a (67 kg/ha N), što ukupno čini gnojidbu paprike sa 134 kg/ha N.

Ručna berba paprike provedena je 20. 9. 2017. godine, ubiranjem svih plodova s

pokusnih parcelica.

2.3. Agronomska biofortifikacija paprike

U pokusu biofortifkacije paprike postavljena su dva tretmana:

1. kontrola bez aplikacije selena

2. aplikacija Se (10 g Se ha-1)

Oba su tretmana postavljena u četiri ponavljanja, tj. oba tretmana na po četiri

parcelice te je pokus ukupno sadržavao 8 parcelica.

Agronomska biofortifikacija paprike provedena je predsjetvenom aplikacijom selena

(Se) po površini tla u količini 10 g Se ha-1. Selen ja apliciran leđnom prskalicom otopinom

natrijevog selenata (Na2SeO4) 21. 4. 2017. godine.

11

2.4. Analiza biljnog materijala

Biljni materijal (stabljika, listovi i plod paprike) prikupljen je u vrijeme berbe sa svih

parcelica pokusa. Utvrđen je ukupan prinos ploda paprike na svim parcelicama pokusa.

Izmjerene vrijednosti mase izražene su u masama svježe i suhe tvari u kg ha-1.

Svježa biljna tvar plodova, stabljike i listova osušena je u sušioniku do konstantne

mase, te je izračunat udio suhe tvari u svježim uzorcima.

U uzorcima biljnog materijala analizirane su koncentracije selena nakon razaranja

mokrim postupkom. Suha biljna tvar samljevena je u posebnom mlinu bez rezidua teških

metala i razorena mokrim postupkom mikrovalnom tehnikom.

Uzorak biljne tvari za razaranje pripeljen je tako da je 0,5 g suhog uzorka odvagano

u teflonsku posudu te preliveno s 9 ml 65 % HNO3 i 2 ml 30 % H2O2. Otopina (digestat

uzorka) je profiltrirana u odmjerne posude nakon odigestije uz kontroliranu temperaturu i

pritisak u mikrovalnih pećnici. Prije određivanja koncentracije selena u otopini biljne tvari,

provedena je redukcija selena. U čiste kivete volumena 125 ml za postupak preredukcije

selena preneseno je 20 ml uzorka te postupno dodano još 20 ml HCl. Otopina je prenesena

u polipropilensku kiveticu volumena 50 ml za automatsko očitavanje i dopunjena

deioniziranom vodom do oznake. Koncentracije selena u otopinama izmjerene su ICP-OES

tehnikom te su koncentracije preračunate i izražene u µg/kg suhe tvari.

2.5. Statistička obrada podataka

Dobiveni rezultati koncentracije selena i prinosi ploda paprike statistički su obrađeni

analizom varijance (ANOVA) uz test najmanje značajne razlike (LSD). Za navedenu

statističku analizu korišteni su softverski paketi MS Excel i SAS for Windows 9.1.3. (SAS

Institute Inc., Cary, NC, USA).

12

3. REZULTATI I RASPRAVA

3.1. Osnovna agrokemijska svojstva tla

Rezultati analiza osnovnih agrokemijskih svojstava tla (tablica 1) neophodni su za

utvrđivanje potreba u gnojidbi paprike.

Tablica 1. Osnovna kemijska svojstva analiziranih tala

Oznaka uzorka pH H2O pH KCl AL-P2O5

mg/100 g

AL-K2O

mg/100 g

humus

(%)

CaCO3

(%)

Uzorak br 1 8,13 7,25 95,99 31,13 2,25 4,09

Uzorak br 2 8,25 7,26 96,85 35,08 1,92 1,63

Uzorak br 3 8,29 7,38 98,83 36,76 2,30 3,27

Prosjek 8,22 7,30 97,22 34,32 2,16 3,00

Aktualna reakcija (pHH2O vrijednost) urbanog vrtnog tla kreće se od 8,13 do 8,29,

prosjek je 8,22, a izmjenjiva reakcija (pHKCl vrijednost) je u rasponu 7,25 do 7,38 (prosjek

je 7,30). Možemo zaključiti da je reakcija tla urbanog vrta alkalna (Vukadinović i

Vukadinović, 2011.).

pH vrijednost utječe na pristupačnost i raspoloživosti hranjivih elemenata te se zbog

toga odražava i na prinos i kakvoću usjeva. pH iznad 7 ukazuje na potencijalan manjak kalija

te smanjenu raspoloživost mikroelemenata. Višak Ca i Mg uz manjak K dovode do moguće

kloroze. Prema Parađiković (2009.) optmalni pH tla za uzgoj paprike je od 5,8-7,5. Paprika

najbolje podnosi neutralna do slabo alkalna tla.

Humuznost analiziranih uzoraka je od 1,92 % do 2,30 % uz prosjek 2,16%. Plodnost

tala u značajnoj je mjeri definirana sadržajem humusa koji se izražava u postocima. Prema

Gračaninu (1947.) tlo urbanog vrta s sprosječnim sadržajem organske tvari 1,8 % pripada

klasi slabo humoznih tala.

Humoznost tala utječe na biološka, kemijska i fizička svojstva tla. S fizičkog aspekta

humus poboljšava termička svojstva tla i vodozračni režim. Utječe na stvaranje strukturnih

agregata tla i nastajanje mrvičaste strukture što je značajno za aeraciju i drenažu tla. Takva

strukturna tla su manje podložna eroziji te vežu više vode.

13

Koncentracija raspoloživog P2O5 kreće se od 95,99 do 98,83 mg 100 g-1 s prosjekom

od 97,22 mg 100 g-1. Klasifikacija tala za fosfor ovisi o pH vrijednosti tla, kod jako alkalnih

tala fosfor se veže sa kalcijem i magnezijem te nastaju nepristupačni oblici fosfora tj.

netopivi kalcijevi fosfati Ca3(PO4)2. Urbano vrtno tlo s obzirom na pH tla i koncentraciju

raspoloživog fosfora spada u klasu tala vrlo visoke raspoloživosti fosfora (klasa E).

Prosječna koncentracija raspoloživog kalija iznosi 34,32 mg K2O 100 g-1, najveća je

koncentracija kalija u uzrcima tla 36,76 mg 100 g-1, a najmanja 31,13 mg 100 g-1.

Rapoloživost kalija ovisi o procesima sorpcije i desorpcije kationa, kao i fiksacije kalija.

Raspoloživost kalija najčešće ovisi o mehaničkom sastavu tla jer teža tla jače fiksiraju kalij

zbog većeg udjela čestica gline. Opskrbljenost analiziranog tla utbanog vrta raspoloživim

kalijem je osrednja i tlo spada u klasu dobre opskrbljenosti kalijem (klasa C).

pH vrijednost tla iznad 7,2 ukazuje na prisutnost karbonata u tlu. Prosječan sadržaj

CaCO3 iznosi 3,00 % što ukazuje na slabo karbonatno tlo.

3.2. Ukupne koncentracije esencijalnih i beneficijalnih mikroelemenatau tlu

U tablici 2 su prikazane utvrđene vrijednosti ukupnih koncentracija esencijalnih (Fe,

Mn, Zn, Cu i Ni) i beneficijalnih (Co) teških metala, te ukupne koncentracije selena (Se)

ekstrahiranih zlatotopkom.

Tablica 2.Ukupne koncentracije esencijalnih i beneficijalnih mikroelemenata (u mg kg-1)

ekstrahiranih zlatotopkom

Oznaka uzorka Fe Mn Zn Cu Ni Co Se

Uzorak br 1 32.476 601,7 73,5 78,3 31,4 13,3 0,271

Uzorak br 2 34.682 555,9 85,7 70,1 32,0 13,1 0,264

Uzorak br 3 35.656 539,7 74,0 85,4 36,9 13,0 0,239

Prosjek 34.271 565,8 77,7 77,9 33,4 13,1 0,258

Pravilnikom o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja (NN 9/2014)

maksimalno dopuštena količina (MDK) za Zn iznosi 150 mg kg-1 za praškasto-ilovasta tla.

Ukupna koncentracija Zn u prosjeku iznosi 77,7 mg kg-1, a maksimalno izmjerena

koncentracija je 85,7 mg kg-1 što je ispod MDK te se tlo ne smatra onečišćenim.

14

Maksimalno izmjerena koncentracija Cu iznosi 85,4 mg kg-1, a prosječna

koncentracija je 77,9 mg kg-1. Prema pravilniku o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od

onečišćenja (NN 9/2014) MDK za Cu za praškasto-ilovasta tla iznosi 90 mg kg-1 te

analizirano urbano vrtno tlo ne prelazi granice onečišćenja.

Maksimalno dopuštena koncentracija Ni je 50 mg kg-1, prosječna koncentracija

urbanog tla iznosi 33,4 mg kg-1 uz maksimum 36,9 mg kg-1, što ne prelazi granice MDK.

Prethodno važećim Pravilnikom o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja

(NN 15/1992), koji više nije važeći, propisane su maksimalne dopuštene količine Co za

poljoprivredna tla koji iznosi 50 mg kg-1. Prosječna koncentracija u vrtnom tlu iznosi 13,1

mg kg-1, a maksimalna 13,3 mg kg-1 što znači da je koncentracija u tlu značajno ispod MDK,

tj. nije onečišćeno i može se koristiti u poljoprivrednoj proizvodnji.

3.3. Ukupne koncentracije štetnih elemenata u tlu

U tablici 3 su prikazane ukupne koncentracije štetnih teških metala (Cd, Cr, Pb)

ekstrahiranih iz tla zlatotopkom.

Tablica 3. Ukupne koncentracije štetnih teških metala (u mg kg-1) ekstrahiranih zlatotopkom

Oznaka uzorka Cd Cr Pb

Uzorak br 1 0,538 37,64 14,36

Uzorak br 2 0,469 42,87 14,12

Uzorak br 3 0,482 44,09 13,53

Prosjek 0,496 41,53 14,00

Zaštita poljoprivrednih tla od onečišćenja uključuje redukciju antorpogenog unosa

teških metala u tlo uz nadzor ukupnih koncentracija teških metala u tlima. Štetne tvari su

potencijalno toksični elementi i teški metali (Cd, Hg, As, Mo, Co, Cu, Ni, Pb, Cr, i Zn) te

policiklički aromatski ugljikovodici, ali Mo, Co, Cu, Ni i Zn istovremeno su i esencijalni

elementi jer su neophodni za biljne i/ili animalne organizme. S druge strane, Cd, Hg, As, Cr

i Pb nemaju nedvojbeno dokazane pozitivne fiziološke učinke te pripadaju grupi isključivo

štetnih elemenata. U ovom su radu analizirane koncentracije Cd, Cr i Pb.

15

Najveća prosječna koncentraciju izmjerena je za Cr, iznosi 41,53 mg kg-1 i značajno

je niža od MDK za Cr za praškasto-ilovasta tla (80 mg kg-1). MDK za Pb je još veća (100

mg kg-1), a utvrđene su još manje koncentracije Pb (prosječno 14 mg kg-1) nego Cr te je tlo

u klasi čistog, neopterećenog zemljišta. Značajno najniža koncentracija toksičnih teških

metala bila je za Cd, iznosi prosječno samo 0,496 mg kg-1, ali je za ovaj element važeća i

najniža MDK vrijednost (1,0 mg kg-1 za praškasto-ilovasta tla). Ipak, i razina Cd je u tlu je

vrlo niska, nešto niža od 50 % propisane MDK.

Prema Pravilniku o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja vrijednosti

teških metala ne prelaze granicu maksimalno dopuštenih koncentracija te se urbano vrtno tlo

može koristiti u biljnoj proizvodnji, tj. u uzgoju povrća.

Također je vrlo značajno da su koncentracije štetnih teških metala (posebice Cd i Pb)

značajno niže usporedimo li ih s koncentracijama esencijalnih teških metala (grafikon 1).

Grafikon 1. Usporedba koncentracija esencijalnih (Zn, Cu, Ni) i toksičnih teških

metala (Cr, Pb, Cd) u urbanom vrtnom tlu

Zn 77,7

Cu 77,9

Ni 33,4

Pb 14

Cr 41,53

Cd 0,496

Usporedba koncentracija esencijalnih i toksičnih teških metala

(u mg kg-1)

Zn Cu Ni Pb Cr Cd

16

3.4. Utjecaj biofortifikacije na prinos ploda paprike

Proizvodnja paprike na pokusnim površinama rezultirala je prosječnim prinosom

ploda 15.840 kg ha-1 (tablica 4), tj. 1,58 kg m-2. Tretman aplikacije selena nije utjecao na

prinos ploda. Razlika između kontrolnog tretmana i paprike tretirane selenom bio je

prosječno 860 kg ha-1, što znači da je biofortificirana paprika imala 5,58 % veći prinos od

paprike na kontrolnim parcelicama bez aplikacije selena. Međutim, navedene razlike nisu

statistički značajne.

Tablica 4. Prinos ploda paprike (kg ha-1)

Tretman kg ha-1

Kontrola 15.410

Selen 16.270

Prosjek 15.840

Iz dobivenih rezultata možemo zaključiti da aplikacija selena nije značajno utjecala na

povećanje prinosa što i nije bio cilj biofortifikacijskog tretmana.

3.5. Utjecaj biofortifikacije na koncentraciju selena u plodu, stabljici i listu paprike

Aplikacija selena rezultirala je različitim koncentracijama selena u plodu, stabljici i

listovima paprike, a između navedenih organa paprike utvrđena je razlika i na kontrolnim

površinama bez aplikacije selena (tablica 5).

Tablica 5. Koncentracija Se u plodu, stabljici i listu paprike (u µg kg-1 suhe tvari)

Tretman Plod Stabljika List

Kontrola 27,5 b 85,4 b 94,7 b

Selen 329,1 a 538,5 a 448,6 a

Prosjek 178,3 311,9 271,6 a, b razlike između vrijednosti koje su označene istim simbolom

nisu statistički značajne

Prema dobivenim rezultatima vidljiv je pozitivan učinak biofortifikacije na

povećanje koncentracije selena u organima paprike. Najveća koncentracija selena utvrđena

17

je u stabljici biofortificirane paprike (538,5 µg kg-1 suhe tvari), a nešto manje vrijednosti

utvrđene su u listu (448,6 µg kg-1 suhe tvari). Najmanje koncentracije selena u

biofortificiranoj paprici utvrđene su u plodu paprike (329,1 µg kg-1 suhe tvari). Istovremeno

je u plodu bez aplikacije selena također utvrđena manja koncentracija selena (27,5 µg kg-1)

nego u listu i stabljici, ali je, za razliku od biofortificirane paprike, najveća koncentracija

utvrđena u listu (94,7 µg kg-1 suhe tvari), a nešto manja u stabljici paprike (85,4 µg kg-1 suhe

tvari).

Biofortifikacijom paprike selenom povećana je koncentracija selena u plodu za 11 puta

u odnosu na kontrolni tretman. U stabljici rezultirala je 6 puta većom koncentracijom te u

plodu 4 puta većom koncentracijom selena, što opravdava cilj ovog pokusa.

Koncentracije Se izražene na svježu tvar ploda paprike bile su 4,98 µg kg-1 u

kontrolnom tretmanu bez aplikacije selena i 34,60 µg kg-1 u biofortifciranom tretmanu uz

10,78 i 11,25 % suhe tvari. Izmjerene koncentracije u svježoj tvari ploda paprike znače da

konzumiranjem biofortificiranog ploda u organizam unosimo 7 puta veće količine selena.

Konzumiranje 100 g biofortificiranog ploda paprike osigurava 6,3 % dnevno potrebnih

količina selena (3,46 od potrebnih 55 µg Se dnevno), dok konzumiranje iste količine ploda

bez biofortifikacije osigurava samo 0,9 % dnevno potrebnih količina selena.

18

4. ZAKLJUČAK

Cilj ovog rada je bio poljskim pokusom utvrditi utjecaj biofortifikacije na povećanje

koncentracije selena u plodu, listu i stabljici paprike. Provedenom analizom dobili smo

rezultate o pH reakciji tla, sadržaju organske tvari, koncentraciji raspoloživog fosfora i kalija

te sadržaj karbonata u tlu. Pokus je proveden na slabo humoznom tlu lužnate reakcije, visoke

raspoloživosti fosfora i dobre raspoloživosti kalija.

Izmjerene koncentracije mikroelemenata i toksičnih elemenata u tlu su ispod granice

maksimalno dopuštenih koncentracija, što znači da je analizirano urbano vrtno tlo povoljno

za poljoprivrednu proizvodnju.

Poljskim je pokusom utvrđeno da biofortifikacija paprike selenom ne utječe na prinos

ploda paprike, ali je povećana koncentracija selena u plodu s 27,5 µg kg-1 na 329,1 µg kg-1

suhe tvari, a koncentracije selena u stabljici i listu paprike bile su još veće.

Najznačajniji učinak biofortifikacije je sedmerostruko povećanje koncentracije

selena (s 4,98 na 34,60 µg kg-1) u svježem plodu paprike za proizvodnju ajvara, što znači da

konzumiranje 100 g biofortificiranog ploda paprike osigurava 6,3 % dnevno potrebnih

količina selena (3,46 od potrebnih 55 µg Se dnevno).

19

5. POPIS LITERATURE

1. Bagnal, K.W. (1973.): Selenium, tellurium, polonium – The chemistry of Sulphur,

Selenium, Tellurium and Polonium 24 : 935-1008.

2. Birringer, M., Pilawa, S., Flohé L. (2002.): Trends in selenium biochemistry – Natural

Product Reports 19(6): 693-718.

3. Das, A., Laha, S., Mandal, S., Pal, S.,Siddiqui , M.W. (2018.): Preharvest

Biofortification of Horticultural Crops- Preharvest modulation of postharvest Fruit and

Vegetable Quality 14: 381-434.

4. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske (2010.): Statistički ljetopis Republike

Hrvatske 2010. Zagreb.

5. Đurđević, B. (2014.): Praktikum iz ishrane bilja. Poljoprivredni fakultet u Osijeku.

Osijek.

6. Egner, H., Riehm, H., Domingo, W.R. (1960.): Untersuchungen über die chemische

Bodenanalyse als Grundlage für die Beurteilung des Nahrstoffzustandes der Boden II.

Chemische Extractionsmetoden zu Phosphor- und Kaliumbestimmung. K. Lantbr.

Hogsk. Annlr. W.R. 26: 199-215.

7. Gračanin, M. (1947.): Kalcifikacija tala. Poljoprivredni nakladni zavod. Zagreb.

8. Lidon, F.C., Olivera,K., Ribeiro, M.M., Pelica, J., Pataco, I., Ramalho, J.C., Leitão, A.G.,

Almeida, A.S., Campos, P.S., Ribeiro-Barros, A.I., Pais I.S., Silva, M.M., Pessoa, M.F.,

Reboredo, F.H. (2018.): Selenium biofortification of rice grains and implications on

macronutrients quality. Journal of Cereal Sience. 81: 22-28.

9. International Organization for Standardization (1994.): Soil quality – Determination of

pH. ISO 10390:1994.

10. International Organization for Standardization (1995.a): Soil quality – Determination of

carbonate content – Volumetric method. ISO 10693:1995.

11. International Organization for Standardization (1995.b): Soil quality – Extraxtion of

trace elements soluble in aqua regia. ISO 11466:1995.

12. International Organization for Standardization (1998.): Soil quality – Determination of

organic carbon by sulfochromic oxidation. 14235:1998.

13. Lešić, R., Borošić, J., Butorac, I., Ćustić, M., Poljak, M., Romić, D. (2002.):

Povrćarstvo. Zrinski, Čakovec.

20

14. Lončarić, Z., Ivezić, V., Karalić, K., Popović, B., Engler, M., Kerovec, D., Semialjac, Z.

(2016.): Total and plant available toxic trace elements (Cd, Cr, Co and Pb) at farms of

eastern Croatia. Works of the Faculty of Forestry University of Sarajevo. 21 (1): 279-

285.

15. Lončarić, Z., Karalić, K. (2015.): Mineralna gnojiva i gnojidba ratarskih usjeva.

Poljoprivredni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek.

16. Lončarić, Z., Rastija, D., Popović, B., Karalić,. K., Ivezić, V., Zebec, V. (2014.):

Uzorkovanje tla i biljke za agrokemijske i pedološke analize. Poljoprivredni fakultet

Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek.

17. Manojlović, M., Lončarić, Z. (2017.): Selenium deficiency in regional soils affecting

animal and human health in Balkan and other European countries. In: The Nexus of Soils,

Plants, Animals and Human Health. Singh, B. R., McLaughlin, M. J., Brevik, E. C. (ur.).

Stuttgart: Catena-Schweizerbart, 2017. 87-98.

18. Matotan, Z. (1994.): Proizvodnja povrća. Nakladni zavod Globus, Zagreb.

19. Ministarstvo poljoprivrede (1992.): Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od

onečišćenja. Narodne novine 15/1992. Narodne novine d.d., Zagreb.

20. Ministarstvo poljoprivrede (2014.): Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od

onečišćenja. Narodne novine 9/2014. Narodne novine d.d., Zagreb.

21. Parađiković, N. (2009.): Opće i specijalno povrćarstvo. Poljoprivredni fakultet u

Osijeku, Osijek.

22. Rayman, M.P. (2012.): Selenium and human health. Lancet 379: 1256-1268.

23. Valença, A.W., Bake, A., Brouwer, I.D., Giller, K.E. (2017.): Agronomic biofortification

of crops to fight hidden hunger in sub-Saharan Africa. Global Food Security. 12: 8-14.

24. Vukadinović, V., Bertić, B. (1988.): Praktikum iz agrokemije i ishrane bilja.

Poljoprivredni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek.

25. Vukadinović, V., Lončarić, Z. (1998.): Ishrana bilja. Poljoprivredni fakultet u Osijeku,

Osijek.

26. Vukadinović V., Vukadinović V. (2011.): Ishrana bilja. Poljoprivredni fakultet u

Osijeku, Osijek.

27. White, P.J.(2018.): Selenium metalolism in plants. BBA General Subjects. 1862 (11):

2333-2342.