ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE GRČKE FILOZOFIJE

U svoje „zlatno doba“ Atena postaje središtem filozofije onog vremena. Prvi se filozofi tada trajno nastanjuju i djeluju u Ateni. Filozofska se misao okreće od kozmoloških problema karakterističnih za prethodno razdoblje otvorenim pitanjima praktičnog (etika) i društvenog života (politika). U središtu filozofskog zanimanja je praktično i društveno biće – čovjek. Čovjeka više nije samo dio kozmosa, povinut istim općim zakonima (logos) kao bilo koje prirodno biće, nego samosvojno društveno biće koje sebi i drugima određuje principe zajedničkog života. Ti su principi (nomos – zakon shvaćen kao konvencija), moguće je, različiti od principa (physis) koji vrijede za prirodna bića. Logos, dakle, nije nužno isti u prirodi (physis) i u društvu (nomos), kako je to mislio, recimo Heraklit.

Sofisti

Razvojem atenskog tipa demokracije poznavanje govorničkog umijeća (retorika) i vještine dokazivanja (logika) postaju potrebom vremena. Mnogi Atenjani željni stjecanja i razvijanja tehnike uvjeravanja, umijeća dokazivanja i argumentiranja kao uvjeta uspjeha u javnom i praktičnom životu Atene okreću se sofistima (sofist = znalac), koji se u povijesti obrazovanja pojavljuju kao prvi profesionalni učitelji.

Protagora (~488-415), rodom iz Abdere, najčuveniji je sofist. Tvorac je čuvene teze "čovjek je mjera svih stvari", koja odražava duh vremena u kojem je nastala. No njena je interpretacija dvojbena. Pod utjecajem Sokrata i Platona (velikih protivnika sofista) teza se uglavnom tumači kao izraz sofističkog skepticizma utemeljenog na razumijevanju čovjeka kao osjetilnog bića. Uistinu, ako su opažaji izvor spoznaje, nema istine koja bi objektivno vrijedila za sve, budući da su osjetila subjektivna i nepouzdana. S mnogobrojnih putovanja (sofisti su, za razliku od većine Grka onog vremena poznati kao kozmopoliti) Protagora također donosi uvjerenje o relativnosti etičkih nazora.

Protagora smatra da o svakoj stvari postoje dvije potpuno oprečne tvrdnje, koje se mogu više-manje podjednako uspješno argumentirati. U tom smislu razvija argumentaciju "za i protiv" ukazujući na relativizam, kako u teorijskom (spoznajno-teorijski relativizam), tako u praktičnom području (etički relativizam).

Sofist Gorgija poriče mogućnost bilo kakve spoznaje, Hipija smatra zakone umjetnim tvorevinama u suprotnosti s pravom (nagonskom) prirodom čovjeka, a u istom duhu Trasimah dokazuje da prava pravednost nije ništa drugo nego korist jačega. U tome ga podupire Kalikle, smatrajući moć jedinom opravdanom razlikom među ljudima. Raspravljajući o porijeklu religije, Kritija tvrdi da su bogove izmislili močnici da bi lakše vladali, a Alkidamant se suprostavlja tradicionalnom razlikovanju Grka od barbara i na toj razlici opravdavanom ropstvu, tvrdeći da su svi ljudi jednaki.

U nastojanju da „slabiji argument učine jačim“, obilno se služeći retorikom, mlađi sofisti često iskrivljavaju umijeće raspravljanja dovodeći ga do eristike – isprazna nadmudrivanja koje postaje samo sebi svrhom.

Iznimno cijenjeni u Ateni tog vremena, u povijesti filozofije sofisti su često bili izloženi poruzi i ironiji (sofist = mudrijaš), budući da su se njihovom relativizmu oštro suprostavili i Sokrat i Platon i Aristotel. Sofisti su, međutim, svojim skeptičko-kritičkim pristupom tradiciji omogućili pojavu niza novih ideja (povijesno razumijevanje zakona i normi, kozmopolitizam, ljudska prava). Sofisti su prvi među filozofima društvene zakone smatrali ljudskim djelom i postavili zahtjev da se društveni zakoni i etičke norme imaju ustrojiti prema mjeri svakog čovjeka.

Sokrat (~470-399)

Sokrat nije pisao - "knjiga šuti ako je što pitamo". Radije je diskutirao nastojeći kroz dijalog „razbistriti pojmove“. Sokratovu filozofiju, stoga, znamo preko učenika mu Ksenofonta i Platona te zahvaljujući Aristotelu koji nam u svojim djelima daje pregled filozofskih učenja filozofa koji su mu prethodili.

Delfsko proročište Sokrata proglašava najmudrijim od Grka. Ne mogavši se tome načuditi, Sokrat vodi razgovore o raznim temama s mnogim uglednicima svoga vremena i ubrzo zaključuje o čemu je riječ. Svi oni posjeduju konkretno znanje u zasebnim područjima vezano uz poslove koje obavljaju (znanje koje bismo danas nazvali znanstveno-tehničkim). Svima, istovremeno, nedostaje znanja o bitnim stvarima, mudrosti (danas bismo ga nazvali orjentacijskim znanjem), ali što je najvažnije, nedostaje im i uvida o tom nedostatku. Sva se Sokratova mudrost, dakle, svodi na svijest o vlastitom bitnom neznanju – „Znam da ne znam“. Sokrat si stoga daje intelektualni zadatak osvješćivanja neznanja svojih sugrađana. Gorljivi protivnik sofističkog relativizma, Sokrat inzistira da čovjeka ne određuje opažaj nego um, ne nagon nego savjest, odnosno ono što će se kasnije nazvati moralna svijest i osjećaj dužnosti. Prava mjera za čovjeka je umni uvid - mišljenje, pojmovna spoznaja.

Čuvena sokratska metoda osvješćivanja neznanja sastoji se od 2 koraka:

Prvi, "negativan" korak je ironija. Sokrat započinje razgovor pretvarajući se da je neznalica i tražeći od sugovornika da ga „prosvijetle“. U nastojanju da to i učine, sugovornici se suočavaju s vlastitim neznanjem i time čine prvi korak prema znanju.

Drugi, "pozitivan" korak je majeutika: porodiljska vještina – Sokrat pomaže sugovorniku da porodi istinu, ako ništa drugo, onda istinu o vlastitom neznanju.

Sokrat tijekom dijaloga provodi induktivni postupak – propituje pojedince o raznim stvarima (kao što su ljubav, prijateljstvo, pravednost…), nastoji od pojedinačnih primjera ljubavi, prijateljstva ili pravednosti doći do definicije pravednosti. Drugim riječima, Sokratu je stalo do utvrđivanja pojmovnog određenja – onog određenja koje je opće i ima važiti za sve razumne ljude. Znanje je spoznaja općeg - pojmovna spoznaja.

Pojmovi čije određenje prvenstveno zanima Sokrata su pojmovi praktične filozofije (etika i politika). Filozofija ima ulogu odgojiteljice (praktično-etička funkcija). Tražeći istinu (filozofija kao traganje), filozof ne traži istinu radi istine same (teorija), nego radi prakse. Filozofija hoće popraviti ljude, učiniti ih boljima. Istina je, naime, vrlina. Onaj koji zna, ne griješi. Znati znači ispravno živjeti, biti čovjek vrline (kreposti) – što i jest smisao ljudskog života. „Neistraženi život nije vrijedan življenja“, poručuje Sokrat svojim sugrađanima koji se više brinu za novac i ugled nego za vrlinu (znanje) koja je jedina ono dobro po sebi. Sve ostalo, naime, prolazno je i nije jamac sreće.

Sokrat je zagovornik aristokracije (aristos = najbolji) - vladavine moralno najboljih (onih, dakle, koji posjeduju bitno znanje)

Kao protivnik demokracije, kao onaj koji kod sugrađana traži istinu i vrlinu, a obično je ne nalazi, kao onaj koji kod sugovornika uporno otkriva neznanje, Sokrat stiče mnoštvo neprijatelja i na koncu biva osuđen na smrt, optužen da ne poštuje bogove i kvari mladež.

Poštujući zakon do kraja (legalist), Sokrat ispija otrov odbivši pomilovanje u zamjenu za prestanak bavljenja filozofijom.

ONTOLOŠKO RAZDOBLJE

PLATON (4 - 3 st.)

- poznat po "Sedmom pismu" i "Državi", dolazi iz ugledne aristokratske obitelji, želi aktivno sudjelovati u politici, kasnije nije zadovoljan obnovljenom demokracijom u Ateni, koja je osudila i smaknula njegova učitelja Sokrata -> osnovni interes njegova života su problemi politike i socijalne etike (smatra se utemeljiteljem filozofije politike)

- nakon Sokratove smrti, u Akademovu vrtu osniva svoju filozofsku školu, Academiu

- njegova djela su prvi filozofski spisi sačuvani u cjelini, većinom dijalozi značajne literarne vrijednosti: "Država", "Simpozij", "Fedon", "Parmenid", "Protagora"... -> njegov razvoj dijeli se na sokratsko, prijelazno, zrelo i kasno doba

- pod utjecajem elejaca i pitagorejaca, a posebno Sokratove etike: bavi se razvojem grčke filozofije, naglašava razliku vrijednosti razumske i osjetilne spoznaje, dijeli zbilju na

- pravu, istinsku zbilju koja je predmet umovanja (svijet ideja, istinska realnost)

- prolaznu zbilju koja je predmet opažanja (svijet pojava)

-> ideje su vječne i nepromjenjive biti svega (savršenije od materijalnih stvari, koje su tek odbljesak ideja): u hijerarhiji ideja najviša je ideja dobra, koja obuhvaća sve druge ideje i koja je izvor sve zbilje, bitka i biti ("stolar je stolar, ako je dobar stolar") -> objektivni idealizam

- pojmovno je savršenije od pojavnog: pojmovna određenja su idealna, ali pojavni oblici uvijek zaostaju za tim uzorima (po Sokratu), ali Platon ide i dalje: hipostazirao je pojmove (učinio ih je bićima) i sada su pojmovi ideje, a ideje bitak -> jedan od izvora razlikovanja pojmovnog i pojavnog bila je i matematika, koju Platon veoma cijeni i smatra da matematičke spoznaja primjer spoznaje koja se pribiližava najvišoj spoznaji (spoznaji ideja), i matematičko mišljenje priprema je za filozofiju

- misaonom svijetu primjerena je jedino umna spoznaja (noesis) koja je upravljena bitku i nepromjenjivom, a pojavama vidljivog svijeta opažanja mnijenje (doksa) koje je upravljeno postojanju i pojedinačnom -- četiri stupnja stvarnosti:

-> vrste umne spoznaje:

- znanje o idejama

- predočivanje matematičke razumske spoznaje

-> vrste mnijenja:

- vjerovanje o konkretnim stvarima i pojavama

- nagađanje o sjenama tih stvari

- teorija sjećanja: besmrtna duša je boravila prije rođenja u carstvu ideja, gdje je neposredno motrila istinu, a vidljivi opažajni svijet pojavnih stvari podsjeća dušu na ideje i uzore onoga što sada gleda -> spoznaja je sjećanje, a spoznajni proces prisjećanje duše na sadržaje koje je ona znala prije spajanja s tijelom -> duša znanje nalazi sama u sebi

- eros (ljubav) je filozofska težnja za spoznajom, mudrošču, znanjem..., a dijalektika prava metoda spoznaje kojom se u razgovoru dobro postavljenim i promišljenim pitanjima izaziva u duši sjećanje na ideje (filozofija je istraživanje, traženje istine!)

- obuzet je problemom idealne države, a zamisao takva idealna društva Platon gradi na analogiji s prirodom čovjeka, jer što je čovjek u malom, to je država u velikom -> razlikuje tri dijela duše: požudni (osjećajni), voljni i umni, a čovjek je pravi čovjek tek kada umni dio vlada ostalima, a to onda vrijedi i za državu (najbolja je ona u kojoj vladaju najbolji, tj. najmudriji) - kaže da je ona nastala iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada, a cilj joj je sreća svih građana, sreća zajednice, podijeljena je na tri staleža:

- proizvoditelji (zemljoradnici, zanatlije) proizvode dobra za sve pripadnike društva - požudni dio države (težnja za ugodom i zaradom - skloni garmzljivosti), a vrlina im je razboritost umjerenosti

- vojnici - čuvari brane državu od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja - mana im je težnja za vlasti i častoljublje, a vrlina je hrabrost

- vladari upravljaju državom - vrlina je mudrost (zato su oni filozofi), pa zato Platon i zagovara aristokraciju

-> pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao (onaj za koji je sposoban) i da ne ometa druge u obavljanju njihova zadatka -> sklad, harmonija svih dijelova društvene cjeline (ako država ne ostvaruje ideju pravednosti, odnosno ideju države, onda je ona država samo po imenu, a takve su većine država) -> ako svaki stalež ostvaruje svoju vrlinu, tada su pravedni i država i stalež i svaki građanin -> država je savršeno dobra kada je mudra, hrabra, umjerena i pravedna (četiri temeljne vrline Platonove filozofije politike i etike)

- glavna funkcija države je odgoj građana (odgoj treba da ono što se nalazi u svačijoj duši kao dispozicija za određene sposobnosti razvije u potrebna socijalna svojstva, odnosno da se razvije u smisao za zajednicu, za pravednost) -> dobar odgoj jamstvo je održanja zakonitosti

- elementi totalitarnog poretka, u kojem se pojedinac gubi pred zajednicom države (država je sve, a pojedinac ništa), a njegova idealna država uzorak je prve utopije jer njegova rješenja nadilaze mogućnosti onog vremena, ali i današnjeg:

- stroga zakonitost kao obrana od zlouporabe vlasti - ostvarenje pravednosti

- obavljanje funkcija na temelju sposobnosti - jednaki uvjeti i zajednički odgoj djece- potpuna ravnopravnost žena- ograničavanje krajnosti bogatstva i siromaštva

- ideja lijepog zauzima jedno od najviših mjesta u hijerarhiji svijeta ideja, koju on poima kao sklad (harmoniju) i poistovjećuje s idejom dobra i istine, a ne s umjetnički lijepim -> samu umjetnost malo cijeni i dodijeljuje joj drugorazrednu ulogu - ona ima odgojnu zadaću i ona je puko sredstvo jer je ona

"treća od istine", tj. sjena sjene jer oponaša pojavnu stvarnost (cijeni jedino didaktičku umjetnost, onakvu kakva koristi državi)

ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE

Antropos – u centar filozofije dolazi sam ČOVJEK. Pojavljuje se krilatica – HOMO MENSURA. Tim se pojmom željelo uputili na to da je čovjek mjerilo svih stvari.

Pojam dolazi od sofista, odnosno Protagore: „Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koji jesu da jesu, a onih koji nisu da nisu“ Sve se procjenjuje iz čovjekove perspektive i percepcije, sve je relativno, ovisi od čovjeka do čovjeka.

Pozitivni zakon – NOMOS pojam koji označava zakone koje je donio čovjek kako bi štitio slabije. Nomos se razlikuje od Fysisa, prirodnog zakona (sloboda, život, imovina). Sami sofisti ipak vjeruju da je prirodno da jako vladaju nad slabijima!

SOFISTI – prvi prosvjetitelji Grčke (Hegel)

Sofist u prijevodu znači znalac, mudrac. Sofisti su bili prvi pravi profesionalci u poučavanju. Prvi su naplaćivali svoje usluge. Zbog te činjenice mnogi drugi filozofi ih preziru (trojac: Sokrat, Platon, Aristotel) te smatraju da je nemoralno tražiti novac za prenošenje znanja. Bilo-kako-bilo sofisti su i dalje normalno tražili neku svoticu za svoja znanja. Taj novac su obično i koristili kako bi mnogo putovali. Sofisti nisu bili odviše zainteresirani za spoznaju prirode, bili su usmjereni praktici i odgojnim pitanjima. Tako su postavili temelje logici i gramatici osmislivši retoriku – nauku o govorništvu (samim time su i potaknuli jačanje demokracije u Ateni). Mlađe generacije sofista počeli su pretjerivati s retorikom te ju iskrivljuju u eristiku (nadmudrivanje).

Temelj retorike i sofističkog učenja uopće je zapravo bio „pro et contra“ princip. Sofisti su za svaku tezu mogli postaviti „protu-tezu“ te su tako smatrali da svaki argument mogu učiniti jakim. Time su privukli mnoge Atenjane (koji su imali PARA) koji su željeni da se njihove tvrdnje mogu čvrsto argumentirati i potvrditi u skupštini.

Sofisti su bili relativisti, vodeći se krilaticom homo mensura, a tako i senzualisti. Vjerovali su da je sve relativno jer od čovjeka do čovjeka (putem njegovih osjetila) drukčija je percepcija etike, religije, spoznaje i politike.

RELATIVIZAM:

spoznajni relativizam

o nije svakome neko jelo jednako dobro

religijski relativizam

o „ne znamo dali bogovi postoje“ agnostici

o Protagora je zbog ove teze protjeran iz Atene

etički relativizam

o vrijedi zakon jačega

o „ne znamo što je moralno, a što ne“ amoralni

politički relativizam

o ne postoji idealna država jer je relativan odnos vladara i onih nad kojima se vlada

Relativizmu se oštro suprotstavljaju Sokrat, Platon i Aristotel jer su sami oni racionalisti, a sofisti empiristi (senzualisti). Isto tako Sokrat smatra istinu jednom i apsolutnom, a nikako relativnom. Znanje je u nama, a ne moramo ga tražiti vani i davati novce za njeg.

SOKRAT – „OBAD“ filozof s trga (5./4. st. pr. Kr.)

Sokrat je filozof pučkog podrijetla (otac mu je bio kipar, a majka primalja). Dane je provodio šećući bos po atenskim trgovima, razgovarajući s građanima Atene. Svoj rodni grad nikada ni nije napustio.

Sokrat nikada nije ništa zapisao. Tvrdio je da knjiga šuti kad ju pitaš, a da se spoznaja i znanje brže predaje i shvaća usmenom predajom. Imao je troje djece sa ženom Ksantipom. Danas je Ksantipa sinonim za dosadnu, čangrizavu i napornu ženu jer je i sama Ksantipa bila takva zbog svog muža koji je cijele dane provodio vani. Unatoč tomu što je bio mali, ružan i zdepast, Sokrat je bio iznimno karizmatičan i duhovit. Imao je ljubimce (ljubavnike) ženskog i muškog spola.

Sokrat nije pobornik demokracije, štoviše osuđuje ju. Zalaže se za aristokraciju, vladavinu najboljih (aristos - najbolji). Oni koji su najbolji, oni i znaju!

Napunivši 70.godinu, Sokrat je osuđen na smrt od strane demokracije (tužitelji: Anit, Melet, Likon). Popio je otrov (biljka: kukuta)

Sokratovi učenici imali su plan kako pobjeći iz pritvora no Sokrat to odbija naučavao je da treba živjeti po zakonima države. Dostojanstveno umire.

Posljednje dane Sokratovog života opisao je Platon u djelu Apologija (Obrana Sokratova) u kojoj je sam Sokrat izjavio: „Jedva čekam da umrem i razgovaram s pametnima!“

Sokrat postavlja temelje etici. Kao racionalist vjeruje da čovjek može spoznati opći sustav moralnih vrijednosti samo kao se povodi za razumom. Vrlina je znanje! „Spoznaj sama sebe“. Dobar je onaj koji zna. Zlo dolazi iz neznanja intelektualistička etika

Istu viziju etike ima i Immanuel Kant.

Sokrat postavlja kratka i jasna pitanja te daje i takve odgovore (kratko i jasno) Dijalektika – umijeće dobro postavljenih pitanja

prvi korak – negativni korak – IRONIJA

o „znam da ništa ne znam“ prvi korak je spoznati da ne znamo kako bi došli do promjene („Svi mi skrivamo znanje“)

drugi korak – pozitivan korak – MAJEUTIKA (porodiljna vještina)

o potrebno je „izroditi znanje“

o kao što žena mukom rađa, tako čovjek mukama dolazi do znanja

Sokrat doprinosi i logici metoda zaključivanja INDUKCIJA (posebnoopće) što je pravednost? prijateljstvo? hrabrost? – dolazi do općenitog

Sokrat je dakle racionalist, no ipak sam priznaje da ga katkad opominje i savjetuje kakav demon u njemu.

Friedrich Nietzsche osuđuje Sokrata te ga smatra dekadentnom grčke filozofije.

Dvije škole nastaju po uzoru na Sokrata:

KIRENJANI

KINICI

ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE

- čovjek u središtu

- centar filozofije postaje Atena

- središnja pitanja su pitanja morala, politike, zakona, odgoja...

- svodi se na pitanje: Kako treba živjeti, tj. kako postići ARETE (vrlinu)?

- predstavnici:

i. Sofisti

ii. Sokrat

iii. Kirenska škola

iv. Kinička škola

SOFISTI – PROTAGORA, GORGIJA, TRASIMAH, HIPIJA, KALIKLE...

- sofos – grč. mudrac, znalac

- prvi plaćeni učitelji

- poučavaju retoriku osobito tehniku uvjeravanja (argumentiranje, pobijanje, dokazivanje...)

- svakoj se tezi može pronaći jednako uvjerljiva antiteza (teza i antiteza su u ravnoteži)

- eristika – isprazno nadmudrivanje, brbljanje radi brbljanja, dokazivanje verbalne superiornosti bez podloge u činjenicama

- protivnici: Sokrat, Platon, Aristotel (sofizam – namjerni krivi zaključak)

- Platon veli za njih: da nisu vođe nego zavodnici, oni su zaljubljenici riječi (filolozi), a ne ljubitelji mudrosti (filozofi),

- osnovni pojam – relativizam

- ništa ne postoji apsolutno već se samo procjenjuje u odnosu s nečim drugim

- mjera po kojoj se procjenjuje je čovjek («homo mensura») – Protagora: «Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu»

- spoznajni relativizam – sva spoznaja se bazira na osjetilima (senzualizam) koja su subjektivna,tako da nema prave istine

- Gorgija – krajnje radikalni, nihilistički stav: «Nema istine, a da je ime, ne bi se mogla spoznati, a kad bi se mogla spoznati, ne bi bila priopćiva»

- etički relativizam – različiti krajevi i različiti ljudi imaju različito poimanje što je dobro, a što zlo

- politički relativizam – «Što koja država drži da je pravedno i lijepo, to i jest za nju tako i dok joj se svidi» (Protagora), «Pravednost ... korist jačega» (Trasimah), «Zakon je silnik nad prirodom čovjeka» (Hipija)

SOKRAT

- 5. st. p. K.

- porijeklom pučanin (majka primalja)

- nije zapisivao ideje već ih je širio dijalogom (knjiga šuti kad je se pita)

- Platonov učitelj (iz njegovih spisa najviše saznajemo o Sokratovim idejama)

- optužen da ...»ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i kvari mladež»...

- sam ispio vrč otrova (treba poštovati zakone, bolje je nepravdu podnositi nego je nanositi)

- vrlina mu je smisao života

- cilj filozofskih razgovora mu je razvijanje vrlina kod sugovornika

- vrlina = znanje

- onaj tko zna što je dobro, činit će dobro, onaj koji ne čini dobro, u stvari, ne zna ili ima krivo znanje

- što veće znanje to veća vrlina

- urođeno je čovjeku između dobra i zla izabrati dobro, a između dva zla manje (etički intelektualizam i optimizam – kao razumna bića s umnim uvidom povećavamo i moralnost)

- ironija – kaže se jedno, a misli se suprotno – «Znam da ništa ne znam» - uviđanje neznanja prvi je korak u procesu stjecanja znanja

- majeutika – porodiljska metoda, Sokrat pitanjima vodi sugovornika dok sam ne dođe do istine, svatko treba «poroditi» ono to već zakopano u sebi nosi, kao što primalja (babica) pomaže ženama da rađaju, a ne rađa sama, tako i Sokrat pomaže «trudnom duhu da rodi mudrost»

- logički doprinos: pojam, definicija, indukcija

- pojmovi – bit mišljenja je spoznaja općeg, pojmova, onoga što nije relativno i promjenjivo (kontra sofistima) – on to prvi tako odredio

- razgovor teče induktivno (od primjera prema općim određenjima) i završava u općem – definiciji nekog pojma (nedvosmisleno određivanje sadržaja nekog pojma) – određuje se bit nečega (eidos)

- iako racionalist spominje i svoj unutarnji glas, savjest («demona» - daimoniona)

- žestoko ga iskritizirao Nietzsche jer je previše stavio naglasak na racionalnu stranu čovjeka

B) ONTOLOŠKO RAZDOBLJE

- izgradnja velikih filozofskih sustava s jakom ontološkom podlogom

- predstavnici:

i. Platon

ii. Aristotel

PLATON

platonizam

- 5. i 4. st. p. K.

- Sokratov učenik, Aristotelov učitelj

- utemeljitelj Akademije (fil. škole) – u vrtu posvećenom junaku Akademu

- djela: - prvi filozofski spisi sačuvani u cijelosti, sačuvano 35 djela i 13 pisama (najpoznatije je «Sedmo pismo»)

- «Fedon» (o duši), «Fedar», «Gozba» («Simpozij» - o ljubavi), «Država» (o pravednosti), «Parmenid» (o idejama), «Protagora» (o vrlini), «Teetet», «Sofist» (o znanju), «Zakoni», «Obrana Sokratova» («Apologija Sokratova»)

- METAFIZIKA - bitak – IDEJE – istinski bitak svijeta i bit svega postojećeg

- one su vječne, savršene i nepromjenjive (za razliku od svega postojećeg u ovom svijetu)

- općim pojmovima pridaje se vrijednost samostalnih, izvornih opstojnosti

- učinio je ideje bićima (entitetima)

- dio su tzv. svijeta ideja (metafizički svijet) koje su uzrok i uzor svega u našem svijetu (fizički svijet) – teza o podvojenosti svijeta, ali to nije horismos (apsolutna odvojenost) jer ideje uzrokuju ovaj svijet i participiraju u njemu

- nešto, npr. stolica, postoji jer postoji ideja stolice, ali je konkretna stolica preslika, kopija ideje stolice, i nužno zaostaje za originalom

- stvarna stolica je onoliko «dobra» koliko se poklapa sa savršenom idejom stolice

- u fizičkom svijetu ne postoje dva savršeno jednaka drveta, ovaj svijet je svijet prostora i vremena koji stalno teče i prolazi, a svako je drvo samo odbljesak vječne i nepromjenjive ideje

- kao što se portret prepoznaje i razumije samo prema portretiranome, tako i on sve stvari svijeta tumači kao kopije vječnih prauzora, podrazumijevajući time da ono vremensko nastaje iz onog vječnog

- najviša je ideja dobra – sudjeluje u svim ostalim, obuhvaća ih jer dobro je ono po čemu nešto jest baš ono što jest (stolar je stolar ako je dobar stolar)

- ispravno, tj. dobro je na ovaj način uzdignuto u kraljevstvo idealnih biti, idealnog bitka – postoji čovjek po sebe, pravednost po sebi, lijepo po sebi, dakle, ono apsolutno

- sve što u ovom svijetu jest barem minimalno zaostaje od ovakvog ideala

- u tom smislu Platon povremeno ideju dobra izjednačava s idejom boga (on je dobro po sebi i stoga temelj svakog temelja, ideja svih ideja) – za naš život samo bi nam ono apsolutno (ideje, bog) mogli biti pravi uzor i mjera (a ne čovjek kao kod sofista) zato za Platona u stvari vrijedi da je bog mjera svih stvari

- kraj «Fedona» - «O dragi bože, i svi ostali bogovi ovoga mjesta, daj mi da postanem lijep u svojoj nutrini; izvanjska dobra što ih imam neka budu u skladu s mojim bićem. Daj da mi bogat izgleda mudrac. Udijeli mi samo toliko tereta zlata koliko umjeren čovjek može nositi»

- osim ovakve konstrukcije boga kod Platona je važan DEMIJURG – božansko biće koje je oblikovalo vječnu materiji po uzoru na ideje (naravno, ne potpuno uspješno) – demijurg nije stvoritelj već oblikovatelj svijeta

- ovo je objektivni idealizam i pluralizam

- Hirschberger o tome kaže: «To je bitak koji me gledamo i ne gledamo; koji nas vodi i koji je striven; koji je vječan i ulazi u vrijeme; koji je neprostoran, a pojavljuje se u prostoru; nepromjenjiv a ipak nikad krut i

nepokretljiv. Platon taj bitak naziva ideja, «idealni» bitak – to jePlatonov svijet ideja (kosmos noetos)»

- duh čovjeka jest ono što u shvaćanju vrijednosti zna za idealne sadržaje – pojam bitka drukčije shvaćen no kada se samo usmjerava biću prirodnih stvari (nema bitak samo stolica, drvo i sl. već i mudrost, vjernost, ljepota...)

- GNOSEOLOGIJA – dvije osnovne vrste spoznaje:

- 1) mnijenje (doksa) – usmjerenost na fizički svijet i iskustvenu, osjetilnu spoznaju rezultira varkom, mnijenjem, doksom, sve do čega ovakvom vrstom spoznaje možemo doći je:

i. vjerovanje – o konkretnim stvarima, pojavama

ii. nagađanje - o sjenama tih stvari

- 2) umna spoznaja (noesis) – jedina spoznaja koja vodi do prave istine, i ona se očituje u dva vida:

i. znanje – o idejama (jedino pravo)

ii. predočivanje – područje matematike, svijet matematičkih predodžbi – ne postoji u osjetilno-opažajnom svijetu ni jedan istinski pravac ili kružnica ali mi svejedno imamo predodžbu o njima jer su to pojmovi koji su u svojoj čistoći dani samo u mišljenju

- u konačnici spoznaja ideja (budući da ih nema u fizičkom svijetu kojeg smo dio) nije ništa drugo nego sjećanje – TEORIJA ANAMNEZE

- ljudska duša je nematerijalna, nedjeljiva i besmrtna te između fizičkih egzistencija boravi u carstvu ideja (gdje neposredno motri isninu)

- ljudska duša je ono u nama najvrijednije, a tijelo je samo privid, sjena, tamnica za dušu

- u ovom se svijetu javlja prisjećanje duše na sadržaje svijeta ideja

- Bloch tu teoriju naziva apriorizmom – zado što se iskazuje prednost bivšeg nad budućim

- sve duše koje po prvi put sa svoje zvijezde silaze na ovu Zemlju imaju mogućnost izbora, ali kad biraju loše zavedene požudom i varljivim prividom, tada se zapliću sve više i više i njihov užitatk postaje njihov teret i njihova kazna

- zato čovjek ne treba činiti ono što mu sklonost ili raspoloženje nalaže, nego treba «činiti svoje» - što mu um spozna kao istinsku bit čovjeka

- u «Teetetu» Platon kaže da takav život u svom savršenstu jest «postajanje sličnim Bogu, koliko je ta za nas moguće, tj. da postanemo sveti i pravedni na temelju uvida i mudrosti»

- DIJALEKTIKA – nauka o idejama, prava metoda spoznaje u kojoj se razgovorom, dobro postavljenim, usmjernim i promišljenim pritanjima izaziva u duši sjećanje na svijet ideja

- EROS (LJUBAV) – filozofska težnja za spoznajom, mudrošću, trajnim, lijepim, dobrim, besmrtnim...

- u «Simpoziju» razvrstava ljubav i dolazi do ideje erosa kao filozofske žudnje za idejama (Sokrat je oličenje erosa)

- filozofija – istraživanje, traženje istine

- ODGOJ – konačna zadaća mu je probijanje privida i dolazak do istinkog bitka, prauzora, shvaćanja ideja, no mora birti filozofski način života, gledanje biti stvari, odvija se kroz dijalektiku

- većina ljudi nema pravo znanje već se zadovoljava mnijenjem – «Usporedba sa spiljom» (iz «Države») – mi smo ljudi nalik zarobljenicima koji se nalaze u podzemnoj spilji i od rođenja smo privezani tako da se ne možemo ni okrenuti, nego uvijek vidimo samo sjene koje padaju na zid, a koje su produkt stvarnih stvari

- u takvim okolnostima svi vjeruju da je svijet sjena jedini stvarni svijet

- pojedinac koji bi uspio izaći iz spilje trebao bi vremena da se navikne na stvarni svijet pod Suncem (ideja dobra), a ostali bi teško povjerovali u njegovo svjedočanstvo da svijet na kojeg su navikli nije jedini i nije stvaran

- ETIKA I FILOZOFIJA POLITIKE

- ćudorednost se može postići samo u dobrom društvenom uređenju

- jedinstvo etike i politike (jedina ispravna politika je moralna politika te vrlina se može očitovati samo u zajednici)

- DRŽAVA – nastala iz potrebe za podjelom rada, velebna organizacija na putu ka dobru – ideja države

- ljudi prirodno nisu jednaki i svatko bi trebao biti po sposobnostima raspoređen na određeni posao:

STALEŽ DOMINA DOMINA PRIPADA

NTNI DIO DUŠE

NTNI DIO TIJELA

JUĆA VRLINA

proizvoditelji požudni trbuh umjerenost

vojnici voljni prsa hrabrost

vladari umni glava mudrost

- iz ove tri vrline nastaje pravednost (sve zajedno su poznate kao četiri kardinalne kreposti)

- država je dobra ako je umjerena, hrabra, mudra i pravedna

- PRAVEDNOST – svatko radi posao za koji je sposoban i ne ometa druge

- glavna funkcija države je odgoj građana, dobar odgoj jamstvo je održanja zakonitosti jer se njime razvija smisao za zajednicu

- odgoj djece je zajednički

- privatno vlasništvo – imaju ga samo proizvoditelji, ali ne i vojnici i vladari (da ne bi mogli iskorištavati položaj za vlastite materijalne interese)

- vladari – «Sve dok vladari ne postanu filozofi ili filozofi vladari, svijet neće biti bolji»

- školuju se čak do 50-e godine

- Platonova je država primjer aristokracije gdje vlada ona manjina koja je zaista najbolja

- utopija – njegov nacrt idealne države smatra se prvom idejom utopije

- totalitarizam – glavna zamjerka Platonovoj ideji države je ta što se zanemaruje pojedinac i njegove želje te se sve stavlja u ruke državi i podređuje njenim interesima

- oblici države:

i. aristokracija – vode duhovno i moralno najbolja manjina

ii. monarhija – vlada jedan od najboljih

iii. timokracija – vladavina častohlepnih (izvitopereni oblik vladanja onih kojima je voljni dio duše dominantan)

iv. oligarhija – vladavina bogate manjine

v. demokracija – ako vlada svjetina tada nitko «ne zna ni red a ni obaveze i dužnosti, već samo živi dan na dan u razonodi i dobrom raspoloženju, i to naziva milim, slobodnim i blaženim životom»

vi. tiranija – krajnje izopaćenje, nastaje kad se demokracija pretvori u svoju suprotnost jer «Prekomjernost u pretjerivanju stvari običava se okrenuti i u suprotnost, imajući protuudarac za posljedicu – tako je u vremenskim prilikama, u rastu bilja i tijela, a ništa manje i u ustavima» - tu su svi robovi, čak i sam tiranin koji je rob svojih strasti, to traje sve dok «narod ne spozna kakva je zloduha stvorio i u što je on izrastao»

- ESTETIKA – izražena kritika umjetnosti:

- ontološki prigovor – umjetnost oponaša stvarnost – teorija mimeze (mimesis), a stvarnost je oponašanje svijeta ideja

- dakle, umjetnost je dvostruko udaljena od svijeta ideja, ona je sjena sjene, kopija kopije...

- didaktički prigovor – mnoga umjetnička djela loše utječu na ljude jer daju loše primjere (Homera bi Platon najprije ovjenčao lovorovim vijencem pobjednika, ali bi ga zatim istjerao iz države)

- prava umjetnost je poučna pa bi Platon u svojoj idealnoj državi točno propisao za koji bi stalež bila pogodna koja umjetnost