Treba jasno imati na umu da je za bilo koju vrstu meditacije od suštinskog značaja usredotočenost, ili

svjesnost i pažnja, ili promatranje. Jedan od najpoznatijih, popularnih i praktičnih primjera meditacije,

povezanih s tijelom, zove se “Svjesnost udisanja i izdisanja” (anapana - udisanje, izdisanje; sati-svjesnost).

Specijalno za tu vrstu meditacije propisan je određeni položaj tijela. Za druge vrste meditacije možemo

sjediti, stajati, šetati ili ležati, kako nam više odgovara.

Treba jasno imati na umu da je za bilo koju vrstu meditacije od suštinskog značaja usredotočenost, ili

svjesnost i pažnja, ili promatranje. Jedan od najpoznatijih, popularnih i praktičnih primjera meditacije,

povezanih s tijelom, zove se “Svjesnost udisanja i izdisanja” (anapana - udisanje, izdisanje; sati-svjesnost).

Specijalno za tu vrstu meditacije propisan je određeni položaj tijela. Za druge vrste meditacije možemo

sjediti, stajati, šetati ili ležati, kako nam više odgovara.

Za anapana meditaciju potrebno je da sjedimo (poželjno je s prekriženim nogama), držimo tijelo uspravno, a

svjesnost aktivnu. Ali sjedenje prekriženih nogu nije praktično i lako za sve ljude, posebno za Zapadnjake.

Zato oni, kojima je teško da sjede prekriženih nogu, mogu sjediti na stolici, držeći tijelo uspravnim i svjesnost

aktivnom. Za ovu vježbu vrlo je važno da meditant sjedi uspravno, a ne savijenih leđa. Ruke treba opušteno

držati u krilu. Oči možemo zatvoriti ili gledati u vrh nosa, što nam više odgovara. Udišemo i izdišemo po cijeli

dan i noć, ali nikad nismo toga svjesni, nikad ni za trenutak ne koncentriramo svoj um na to. Sada ćemo

upravo to raditi. Udišimo i izdišimo kao i obično, bez ikakvog napora ili napetosti. Sada koncentrirajmo svoj

um na udisanje i izdisanje; dozvolimo svom umu da promatra i nadgleda kako udišemo i izdišemo; neka naš

um bude svjestan i pažljiv dok udišemo i izdišemo.

Kada dišemo, nekad dišemo duboko, a nekad ne. To uopće nije važno. Dišimo normalno i prirodno. Stvar je u

tome da, kad dišemo duboko, budemo svjesni da dišemo duboko i tako dalje. Drugim riječima naš um treba

biti u potpunosti koncentriran na naše disanje, da smo svjesni njegovog odvijanja i promjena. Zaboravimo na

sve druge stvari, na okruženje i okolinu; ne podižimo oči i ne gledajmo bilo što. Za početak ovo treba raditi 5

do 10 minuta, dva puta na dan. U početku će nam biti vrlo teško da koncentriramo svoj um na disanje. Bit

ćemo zapanjeni koliko naš um bježi. Neće se zaustavljati na jednom objektu. Počinjemo misliti o raznim

stvarima. Čujemo vanjske zvukove. Um se uznemiri i skrene drugdje. Možemo biti zaprepašteni i razočarani.

Ali ako nastavimo s ovom vježbom, radeći je dva puta dnevno, ujutro i uvečer, svaki put po 5 do 10 minuta,

malo po malo počinjemo usredotočavati svoj um na disanje.

Poslije nekog vremena, doživjet ćemo trenutak kada je naš um potpuno koncentriran na disanje, kad nećemo

čuti čak ni zvukove u blizini, kada vanjski svijet za nas ne postoji. Taj mali trenutak je tako ogroman doživljaj

za nas, pun radosti, sreće i mira, da ćemo poželjeti da ga produžimo. Ali to još ne možemo. Međutim ako

nastavimo sa redovnom praksom, možemo ponavljati to iskustvo u sve dužim i dužim intervalima. To su

trenuci kada potpuno gubimo sebe u svojoj svjesnosti disanja. Sve dok smo svjesni sebe, ne možemo se

nikada koncentrirati na bilo što. Ova vježba svjesnosti disanja, koja je jedna od najjednostavnijih i najlakših

vježbi, služi za razvijanje koncentracije i vodi nas do vrlo visokih postignuća. Pored toga, snaga koncentracije

je od suštinske važnosti za bilo kakvo dublje razumijevanje, prodor, uvid u prirodu stvari, uključivši i

ostvarenje Nirvane.

Bez obzira na gore navedeno, ova vježba disanja daje nam trenutne rezultate. Dobra je za naše fizičko

zdravlje, za opuštanje, zdrav san, i za efikasnost u našem svakodnevnom poslu. Čini nas blagim i mirnim.

Čak i u trenucima kada smo nervozni i uznemireni, ako je prakticiramo nekoliko minuta, uvjerit ćemo se kako

odmah postajemo tihi i smirujemo se. Osjećamo se kao da smo se probudili poslije dobrog odmora. Drugi vrlo

važan, praktičan i koristan način meditacije (mentalnog razvoja) je da budemo svjesni bilo kog posla koji

obavljamo, fizički ili verbalno, za vrijeme naših dnevnih aktivnosti, privatno, javno ili profesionalno. Bilo da

šetamo, stojimo, sjedimo, ležimo ili spavamo, bilo da istežemo ili savijamo svoje udove, bilo da gledamo oko

sebe, bilo da se odijevamo, bilo da govorimo ili šutimo, bilo da jedemo ili pijemo, čak i ako odgovaramo na

pozive naše fiziologije, u svim ovim i drugim aktivnostima, trebamo biti svjesni aktivnosti koju obavljamo u

tom trenutku. To znači da živimo u sadašnjem trenutku, u sadašnjoj aktivnosti. To ne znači da uopće nećemo

misliti o prošlosti i budućnosti.

Naprotiv, mislit ćemo o njima u odnosu na sadašnji trenutak, sadašnju aktivnost, onda i tamo gdje je to

potrebno. Ljudi najčešće ne žive u svojim aktivnostima, u sadašnjem trenutku. Ljudi žive u prošlosti ili

budućnosti. Iako se čini da ljudi nešto rade sada i ovdje, oni su u svojim mislima negdje drugdje, u svojim

imaginarnim problemima i brigama, obično u uspomenama iz prošlosti ili u željama i razmišljanjima o

budućnosti. Zbog toga oni ne žive i ne uživaju u onome što trenutno rade. Tako su oni nesretni i neispunjeni

sadašnjim trenutkom, trenutnim poslom i prirodno ne mogu se u potpunosti predati poslu koji naizgled rade.

Nekad možemo vidjeti čovjeka u restoranu, koji čita dok jede - vrlo čest prizor. On odaje utisak vrlo

zaposlenog čovjeka koji nema vremena čak ni za jelo. Pitamo se da li on jede ili čita. Netko će reći da radi i

jedno i drugo. Ustvari on ne radi ni jedno ni drugo, ne uživa ni u jednom ni u drugom. On je napet,

uzburkanog uma, ne uživa u onome što trenutno radi, ne živi svoj život u sadašnjem trenutku, već nesvjesno

i glupo pokušava pobjeći od života. (To naravno ne znači da ne treba razgovarati s prijateljem za vrijeme

ručka ili večere.)

Ne možemo pobjeći od života koliko god to pokušavali. Sve dok živimo, u gradu ili u pećini, moramo se

suočavati sa životom i živjeti ga. Pravi život je sadašnji trenutak - ne uspomene iz prošlosti koja je mrtva i

prošla, kao ni snovi o budućnosti koja još nije došla. Onaj tko živi u sadašnjem trenutku živi pravi život i

najsretniji je. Kad su Buddhu upitali zašto njegovi učenici, koji žive jednostavnim i tihim životom, sa samo

jednim obrokom dnevno, tako zrače, odgovorio je: “Oni ne žale za prošlošću niti sanjare o budućnosti. Oni

žive u sadašnjosti. Zato tako zrače. Sanjarenjem o budućnosti i žaljenjem za prošlošću, budale se suše poput

odsječena trske na suncu.” Usredotočenost ili svjesnost ne znači da trebamo razmišljati i biti svjesni “radim

ovo” ili “radim ono”. Ne. Upravo suprotno. U momentu kad mislimo “radim ovo”, postajemo samosvjesni, i

onda ne živimo u aktivnosti, nego u ideji “ja sam”, i onda je naš posao pokvaren.

Trebamo potpuno zaboraviti na sebe i izgubiti se u poslu koji radimo. U momentu kada govornik postane

svjestan sebe i misli: "Obraćam se auditoriju", njegov govor je poremećen i tok misli razbijen. Ali kada on

zaboravi na sebe u svom govoru, u svom predmetu, onda je najbolji, govori dobro i objašnjava stvari jasno.

Sva velika djela - iz umjetnosti, poezije, intelektualna ili duhovna - nastaju u trenucima kada se njihov

stvaratelj potpuno gubi u svojoj aktivnosti, kad u potpunosti zaboravlja na sebe i kada je oslobođen svijesti o

sebi. Ova usredotočenost ili svjesnost, vezano za aktivnost koju obavljamo, kako je učio Buddha, znači živjeti

u sadašnjem trenutku, živjeti u trenutnoj aktivnosti. U ovoj vrsti meditacije, ne treba da radimo ništa

posebno da bismo razvili svjesnost, nego trebamo biti svjesni onoga što radimo. Ne trebamo trošiti ni

trenutak svog dragocjenog vremena na ovu vrstu meditacije: treba samo razvijati usredotočenost i svjesnost

stalno, danju i noću, u odnosu na sve uobičajene životne aktivnosti. Obje gore spomenute vrste meditacije

imaju za objekt naše tijelo.

Pripremila: Mirjana Gračan

Tekst preveo:Boško Milisavljević