ZZbbiirrkkaa ppjjeessaammaa ggrruuppee aauuttoorraa

O blagdanu svetog Ilije proroka, Korita 2014. godine

Zbirka pjesama grupe autora

III. pjesničko sijelo u čast don Juraja Gospodnetića

Izdavač: Udruga za očuvanje povijesne i kulturne baštine Hrvata Bosanskog Grahova ”Dinara-Ponare” Mihanovićeva 14, HR-10000 Zagreb OIB: 81345438150 IBAN: HR1223400091110527211

Osmislio i složio: Tomislav Sarić Obljajski Korištene fotografije snimili: Carol Sarić, Petar Vulić, Marija Leš, Tomislav Sarić Obljajski Umnožavanje: Ova Zbirka pjesama slobodna je za umnožavanje, dijeljenje i objavljivanje u digitalnom ili tiskanom obliku, pod uvjetom poštivanja i zadržavanja njezine cjelovitosti. Zabranjuje se objavljivanje pojedinih dijelova ove Zbirke bez pisanog odobrenja Izdavača.

Riječ izdavača...

Pjesnička sijela u čast mučki ubijenog grahovskog župnika don Juraja Gospodnetića održavaju se treću godinu za redom na vidikovcu poviše sela Korita – pod zvjezdanim nebom uz plamen vatre i voštanica – baš kao nekad. Idejni pokretač ovakvih pjesničkih druženja je pjesnik Petar Vulić koji slikom i pisanom riječi neizostavno sudjeluje i doprinosi proslavi Kulrutno-vjerske manifestacije ''Dani svetog Ilije proroka'' u Bosanskom Grahovu. Ovogodišnje pjesničko sijelo održano je u dva dijela. Pred publikom na otvorenom, sijelo je otvorio ministar znanosti, prosvjete, kulture i športa HBŽ gospodin Petar Galić uz nazočnost načelnika općine Grude gospodina Ljube Grizelja i predsjednika OO HDZBiH Bosanskog Grahova gospodina Krešimira Sarića. U prvom dijelu večeri nastupili su pjesnici Petar Vulić iz Splita, Tomislav Marijan Bilosnić iz Zadra i Ante Nadomir

Tadić Šutra iz Knina te pjesnikinje Ružica Soldo iz Širokog Brijega i Anita Martinac iz Mostara. Posebno nas je obradovao pjesnički rad naše župljanke Danke Zelić, a pjesmu je čitala učenica OŠ ''Grahovo'' Anđela Rajić.

U drugom dijelu programa proglašeni su, pročitani i nagrađeni radovi djece osnovnoškolske dobi s temom ”Pozvan stvarati bolji svijet”. Riječ je o provedenom natječaju na županijskoj razini, a natječaj je bio provođen protekla tri mjeseca. Prvo mjesto osvojio je rad učenika Roberta Lekića iz Glamoča, drugo mjesto osvojio je učenik Franjo Zeko iz Drvara, a treće mjesto pjesnički uradak učenice Katarine Sučić iz Prisoja. Natječaj je vodila profesorica hrvatskog jezika Marina Perković iz OŠ ''Grahovo'' uz pomoć prosudbenog povjerenstva. S posebnom željom da vam svako čitanje ovih pjesama probudi lijepe uspomene na svježe i zvjezdane korićanske noći, donosimo vam ovu Zbirku... Zagreb, Dan pobjede 05.kolovoz 2014. godine.

Tomislav Sarić Obljajski

III. pjesničko sijelo svojim su radovima obogatili...

Anita Martinac...

Ružica Soldo...

Tomislav Marijan Bilosnić...

Ante Nadomir Tadić Šutra...

Petar Vulić...

Dankna Zelić...

Robert Lekić...

Franjo Zeko...

Katarina Sučić...

... a pjesme su čitali i...

Anđela Rajić...

Ivona Matošević...

Dragan Miličević...

Kuća fra Mate Perića

U kući u Dobretićima fratar je jednim ključem

otvarao tisuću vrata

Riječ je njegova zvonila kao kap što pada na kamen

fratar je gradio tisuće kuća u planini

Vidio sam ga kako u snu

s brda na brdo prenosi kuću

Tako je fratar i crkvu iz Dobretića prenio

u samostan u Kreševu

U sobi fra Grge Martića

Šohajev Križni put

ponavlja glas njegove molitve

Nove je kuće stvarao govoreći iste riječi

neka molitva bude ključ

neka ključ visi o niti ljubavi

Tomislav Marijan Bilosnić

Uskršnja molitva za

Zvonka*

Ja sanjam: poleti, poleti, poleti u sunce žarko

i ja vidim kako letiš, letiš visoko.

Ja vapim: doleti, doleti povrh naših kuća

i spusti se u tminu slobode.

Ti nisi tako daleko

koliko te ne možemo vidjeti.

Bože, neka u ovoj pjesmi anđeli nađu mir

neka niz stihove njene poteče svjetlost

ista kao što je ona od tvojih uzdaha

na zidovima tamnice.

Neka Uskrs povrh križa uskrsne

neka sunce i noć našu osvijetli!

Da mi je samo znati gdje si

da mi je znati odakle zoveš

da mi je čuti, Zvonko, tvoj zvonki glas

da mi je znati kako si.

Julie mi o svemu govori

ali koliko ja razumijem kuća je drukčija.

Dobrodošao u zrak,

dobrodošao u nebo!

Ili smo mi to zaboravili dan

kada si bio u nebu

jesmo li zaboravili kako smo i dalje tamo

jesmo li zaboravili ime čovjeka

samo zato da bi ugodili neprijateljima.

Nitko više neće moći vratiti sedamdesete

nitko ih čak neće ni razumjeti

jer više nema one mladosti

više nema onih dječaka

kojima nije bilo teško ostati djecom

do smrti.

A ti, jesi li zaboravio kamen

sjećaš li se kako izgleda vrt

vidiš li nebo u kojem si vjetar

čuješ li srce koje je sada hrvatska zemlja.

Ili si, prijatelju, umoran od samoće

dok su ti verige najbolje društvo.

Jesi li umoran od naših priča

A ti, jesi li zaboravio kamen

sjećaš li se kako izgleda vrt

vidiš li nebo u kojem si vjetar

čuješ li srce koje je sada hrvatska zemlja.

Ili si, prijatelju, umoran od samoće

dok su ti verige najbolje društvo.

Jesi li umoran od naših priča

ili ti je laž jedina utjeha.

Neka Uskrs povrh križa uskrsne

neka sunce i noć našu osvijetli!

Svi dječaci s kojima si letio

iznad oblaka

već su se vratili kući

u sela s bunarima.

Samo ti, samo ti čekaš

da svi zaborave

kako izgledaš

kako bi te mogli prepoznati

u svakom licu čovjeka.

Ako ikad čuješ od zidova

da ti je netko poput mene pisao

pomisli da je to jedina pjesma

jer više nema nikog tko bi nam s neba

bacio poruku.

Nitko nam u letku neće ispričati prošlost

nitko se više neće ispovijediti

tako da mu ne oproste grijehe.

Neka Uskrs povrh križa uskrsne

neka sunce i noć našu osvijetli!

Lako je reći: održi vrelu krv

održi vatru, oganj održi

domovina je velika i vrela

dok u ogledalu tvojih očiju leži.

I budi visoko, tu gdje jesi

u nebu, u snu sa svojom braćom.

Lako je pustiti suzu na tvoj dlan,

ali nitko ne želi unijeti plamen,

nitko ne želi otvoriti vrata

samo zato što vrata vode u prošlost

u mrak i u san

u priču o djetetu i majci

u kojoj se uči kako se za domovinu

prezir prihvaća.

* Zvonku Bušiću, hrvatskom domoljubu u američkom

zatvoru. Zemunik, Veliki petak 2008.

Tomislav Marijan Bilosnić

Hrvatica...

Hvala Bogu ča me rodi;

Žen od frizi i ljubica.

Nosila me sveton vodi

I krstila – Hrvatica!

Ranon zoron pisni poje,

Jur su luzi puni tica.

Klanjaju se dok ne proj'e;

Hrvatica – Hrvatica!

Vanka nima toke dive,

Zacić teg se nisan mica.

Znojen poji žadne njive;

Hrvatica – Hrvatica!

Ave Mari' – kad zazvoni –

Molitvi se zvaše dica.

S očenašin, suzu roni;

Hrvatica – Hrvatica!

Taku, vik je puk poznaje –

Još dok biše Karpatica,

Al' se nikad ne pridaje;

Hrvatica – Hrvatica!

Iznjidrila mnoge kra'je –

Lipja od svi cesarica.

Cesar skonča – ona traje;

Hrvatica – Hrvatica!

Cican bilin, dicu rani –

Slajin veng je mendulica.

Od pogib'li, mlikon brani;

Hrvatica – Hrvatica!

A kad svimi, spat se tilo,

Ona mili dičja lica.

Ni Harvacke ne bi bilo,

Da nan nima Hrvatica!

Ante Nadomir Tadić Šutra

Katarina Zrinski...

Katarina, plemkinja i žena,

roda naši' slavni' Frankopana.

Zrinskon dvoru ruža 'srid kamena,

a Hrvatskoj vena porizana.

Aoj, sestro moja, Hrvatice –

kol'ko boli carski dvor ti zada.

I brat i muž vape iz tamnice,

da ti nikad ne umrije nada.

Tamni oblak Graza, munje baca.

Bosiljevo rodno suzan poli.

Čakovec i Ozalj 'srid vitlaca,

a ti moliš i ne ćutiš boli.

Ako ima žene nad ženama,

koju resi žarn' pogled vilinski,

ter hrvatsko vrilo u venama –

to je Ana Katarina Zrinski.

Roda našeg; dika i grofica,

brižna Mater dici i Hrvatin,

i pobožna i mudra banica –

cvit krunovit međ' travnatin vlatin.

I dok nevirni sukaše mače,

a tobožvirni Viru nan trli,

ti si, sestro, molila se jače,

jer još nisu svi Hrvati 'mrli.

Ne znan, odkud, ženo, taka snaga?

Teb' i Suputniku Bog ju daje!

Nije izdržala ni Kartaga,

a Hrvatska tvoja jošte traje.

A traja' će i za sva vrimena.

Iz vode će Krist zagrabit vino.

Trajat – sve dok tak'i bude žena –

o, hrvatska Majko, Katarino!

Ante Nadomir Tadić Šutra

Pelješki most...

Plavi nebeski svod otvara prozore.

Pod njin jedan narod, pod njin jedno more.

Pod njin kopni kopno i nestaje puta –

jedno malo okno; zrcali i pluta.

A sa druge strane – o, Isuse Kriste –

isti krik i rane, i molitve iste.

Ti koj' hodiš vodon, zboriš i bez glasa,

poškropi slobodon – mostoveznog spasa.

Južni ud Domaji, odsikli od tila,

a na Oštron sjaji jedna ruža bila.

I na Oštron vrhu ista tak'a cvate,

a obe, u srhu, prizivlju Hrvate.

Sagradite nan most! I Jug triba ceste,

jer Komarni je dost' gledati put Brijeste,

sestri, priko grane, pohoditi brata,

a vrane nan brane mostovez Hrvata.

Kunon suprot' vrane i uz mrvu posta,

da nan sunce grane vr' pelješkog mosta!

Na ponos i diku; Bogu i Hrvatu –

most je na vidiku, s krunicon o vratu.

Anđeli nan sveti; i Vlaho i Duje,

papi će rijeti da zovne slavuje,

i pod svetin svodon 'vog hrvatskog mora,

most poškropi vodon, uz blagoslov ozgora!

Veli i Mali škoj, i stina 'vr Kleka,

i anđeoski poj, most, kraj kog san kleka –

Na mostu zrcali sve hrvatsko moje,

a pod moston vali Nebu vale poje.

Ante Nadomir Tadić Šutra

Vojnik u srcu...

jesi li ikada

prijatelju

udisao miris baruta

sa svoje prljave kože

u magli jutarnje zore

tražio sjene svoje

krvavim umornim očima

poslije kiše i znoja

bio mokar do kože

i probdio još jednu noć

u nekim strmim brdima

zapriječio puškom sebe

dok spavaš da se ne

otkotrljaš

držao prijatelja na krilu

i prste gurao u rane

da ne raspe se njegova utroba

il nosio ga kilometrima

(krv miješala se sa znojem)

dok visio je na tvojim leđima

jesi li ikad

prijatelju

bio dio svega

a nisi znao jesi li živ

***

jesi li ikada

prijatelju

imao staklo u očima

dok se vijorila trobojnica

digao je visoko u nebo

na tvrđavama kraljevskih

gradova

i bio mali

stajao počasno

do sanduka

u kome jedinca majka

ispraća

i stiskao srce da ne pukne

išao prvi i krčio put

mislio na druge više no na

sebe

samo da manje…

samo da manje se gine

probdio tolike noći zaredom

da zaboraviš

sanjaš li

stajao ispred stroja

i pjevao srcem

do bola

pjesme pobjednika i heroja

grlio ponos i prkos

bio odlučan i dosljedan

a bio

čovjek

***

jesi li ikad

prijatelju

pokraden

za istinu i čast

od lešinara vremena

bio

izdan i prodan

za sitne interese ratnih

lopova

stavljen prav i častan

na stup srama

bez prava na obranu

bio gonjena zvijer

u gradovima pobjede

osuđen

bez presude

gledao svoje kako

šute

i spuštene glave psuju

(na njihovu žrtvu pljuju)

svezanih ruku

prozvan

da stisneš šaku

podrške

onima koji trpe nepravdu

veću od tvoje

sačuvao ponos i vjeru

domovini

odan

do kraja

vojnik u srcu

Anita Martinac

Na tatinu obljetnicu...

gledam svoju tužnu majku, neutješnu

danima,

opet su crvene njezine oči,

skriva ih od nas djece, ali ja znam,

plače.

Čujem je noću kako jeca,

sama je ona već jako dugo

i tatina fotografija izgubila je boju.

Bliži se onaj

strašni datum.

kroz kuću je samo tišina glasna,

na groblju smo bili

i jučer

i danas…

majka nas samo ljubi u čelo i uzdiše…

Voljela bih da se sjećam oca, al iščeznuo

mi je njegov lik.

bila sam jako mala kad otišao je

zauvijek.

Sjećam se samo odore

i kape sa šahovnicom na čelu,

što davao je meni i bratu

da mi glumimo

gardu.

Još jedna godina prođe.

uskoro će i brat imati godina baš kao tata

onih ljeta

mami smo ostali mi, uspomene i sjeta…

složena trobojnica na trokut i orden u kutiji

od pliša,

fotografija u odori kako se smješi

sav naš je imetak ljubavi u kući

Mama skuplja knjige o ratu,

želi da znamo

da uzalud nije se dao,

a mi u školi učili smo svašta.

ja više ne znam što je istina a što mašta.

Vjerujem samo djedu.

on mi je rekao

tvoj otac je tebi poklonio slobodu

i jedan striček što uvijek dođe na misu

rekao je

da naš tata bio je vojnik hrabar….

Anita Martinac

Vjetar i lišće

Vjetar kovitla lišće

Pod prozorom

drhti lipa stara

Ljeto jesen vara

pramenovima sunca

U susjednom dvorištu

pas laje

staza pusta i prazna

Je li to kazna

meni

jedinom šetaču

ili to sudba

tek koloplet svoj tkaje?

Prate me

Prate me izmučene vizije

nerazumljivog dana

u krug me vrte

njihove ruke duge

a tuge što me

i grle i plaše

proširuju tišinu

na naše uspomene

što umiru i blijede

u potrošnoj ljubavi

A noći što slijede

pune su straha

i nepoznate tmine

Bojim se praha

od smrtnog tijela

bojim se trena

u kome život nepovratno

mine

Ružica Soldo

Kiša nad gradom

... posvećeno poginulom Hrvatskom vojniku Petru

Danka Zelić

Kiša prestaje polako,

Tek se čuje koji gluhi udar,

Kapljice o moj prozor,

A, ja gledam i vidim noć punu oluje,

Probudim se jer bojim se mraka.

Iz mene iziđe topao uzdah, nema te više.

Samo tišina i ja

Gledam ta umjetna svjetla, tuđa su,

A gdje su moja? Mijenja se

Oni kažu da i ja se mijenjam

Lažu me, reci mi molim te da tako je

Jer ja sam samo vlaga u ovoj kiši

Ili nešto više ili manje

I zbog tebe me vjetar nosi iz grada u grad

Često sanjam onaj stari, kažu, grad

Taj neznani put mi kaže da ti si tamo

I da spustaš suze nad Neretvom

Žalim ja nad svakim gradom

Lijem kiše, a one mi padaju ko moje suze.

Oplakujem ja gradove

U koje sunce ne može stići

Ni umjetnog svjetla nema

Stare i nove, moje i tvoje.

Jesi li ikada plakao nad gradom našim?

Sjećaš li se? Kakve je boje kiša što se spušta

S najljepšeg neba nad vječni grad?

Ne, nikada ti nisi prljao svoje nebo

Ostalo je sjajiti i poslije tebe,

Samo ja ne vidim taj sjaj

Nikada nad ovim gradom

Ne bila ta kiša

Što samo ja u mraku je vidim

I nikada ne bili mokri pločnici moje ulice.

Kiša pada tek dan i prestati će uz noć, to znam.

Jedna sitna kišna bujica odnese tebe,

Ali ne bude to bujica ni moje ni tvoje ulice.

Zauvijek će padati moja kiša

Nad tvojim strašnim Mostarom,

I uvijek će biti vlažni pločnici,

I osjećat se tvoje čizme kako (tapkaju po kiši

A bujice će rasti i dalje nad Šantićevoj

Dosta će kiša zalutati nad ulicu tu i plakati

Samo ih ti nećeš nikada vidjeti više

Pogled na Ponare i Obljaj iz Korita

Udruga za očuvanje povijesne i kulturne baštine Hrvata Bosanskog Grahova

”Dinara-Ponare”

Mihanovićeva 14, HR-10000 Zagreb