UNIVERZITET U TUZLI

EKONOMSKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA POSLOVNO PRAVO

(TEMA: ZASTUPANJE I PREDSTAVLJANJE PRIVREDNIH

DRUŠTAVA)

Dr.sc.Hajro Kofrc.vanr.prof Mirza Durić I-2462/10

Asistentica: Nermina Babajić Jelena Lovrić I-2474/10

Alma Aljić I-2475/10

Elvir Hodžić I-2487/10

Amar Bektić I-2492/10

.............................. .....Tuzla,12.5.2011.godine...............................................................

Sadržaj

1. Sažetak........................................................................................................................................................32. Uvod............................................................................................................................................................43. Zastupanje privrednih subjekata..............................................................................................................5

4. Vrste privrednih zastupnika .....................................................................................................................64.1. Zakonski zastupnici ...........................................................................................................................64.2. Statutarni zastupnici...........................................................................................................................74.3. Zastupnici određeni aktom suda.......................................................................................................8

5. Punomoćstvo...............................................................................................................................................9 5.1. opća (generalna) punomoć......................................................................................13 5.2. posebna (specijalna) punomoć................................................................................14 5.3. poslovna punomoć..................................................................................................14 5.4. punomoć profesionalnim posrednicima na tržištu kapitala....................................15 5.5. punomoć trgovinskog putnika................................................................................16 5.6. punomoć po zaposlenju..........................................................................................17

6. Prokura.........................................................................................................................................................186.1. Davatelj

prokure.................................................................................................................................196.2. Prokurist .............................................................................................................................................196.3. Pojedinačna i skupna prokura.............................................................. ...........................................206.4. Obim ovlasti iz

prokure.....................................................................................................................216.5. Upis prokure.. ....................................................................................................................................226.6. Prijenos prokure ..... ....................... ..................................................................................................226.7. Prestanak prokure..............................................................................................................................23

7. Zaključak.................................................................. ..................................................................................248. Literatura......................................................................................................................................................26

2

SAŽETAK

U ovom seminarskom radu bavili smo se zastupanjem i predstavljanjem privrednih

društava. Objasnili smo razliku između zastupanja i predstavljanja.Zastupanjem privrednog

subjekta se podrazumijeva preduzimanje pravnih radnji u ime i na račun drugog privrednog

društva, odnosno pojedinca, tako da pravni poslovi koji su zaključeni ili pravne učinjene

radnje imaju neka neposredna dejstva za pravno ili fizičko lice koje je zastupano. Dok je

predstavljanje istupanje u ime poslovnog subjekta bez stvaranja imovinsko-pravnih

obaveza.

Nadalje smo objasnili kakva zastupanja postoje, odnosno vrste zastupnika.

Također smo objasnili šta je to punomoć, te detaljno objasnili vrste punomoći. Rekli

smo da zakonski i statutarni zastupnik društva može u okviru svojih ovlaštenja prenijeti

(delegirati) na drugo lice dio svojih ovlaštenja za zastupanje društva, tj. opunomoćiti drugo

lice. Sam taj pravni odnos, kao i formalni akt, naziva se punomoć ili punomoćje.

Obradili smo prokuru kao najširi oblik trgovačke punomoći, ujedno objasnili i pojam

prokurist. Objasnili procese prestanka prokure, prenosa i upisa.

Ključne riječi: punomoć, zastupanje, prokura, zastupnik, prokurist, zakonski

zastupnik, statutarni zastupnik i punomoćstvo.

3

UVOD

Tema našeg seminarskog rada je zastupanje gospodarskog društva, punomoćstvo i prokura.

Nastojali smo spomenuti najvažnije karakteristike sva tri elementa sadržana u

seminarskom radu. Kada je riječ o zastupanju gospodarskog društva, odnosno privrednih

subjekata na samom početku potrebno je reći da zastupanje ustvari podrazumijeva

preduzimanje pravnih radnji u ime i na račun drugog privrednog društva, odnosno

pojedinca, tako da pravni poslovi koji su zaključeni ili pravne učinjene radnje imaju neka

neposredna dejstva za pravno ili fizičko lice koje je zastupano. Zastupnici privrednih

subjekata preduzimanjem pravnih radnji u ime i za račun zastupanog koji je u pravnom

prometu sa trećim licima, stiču, mijenjaju ili prestaju prava i obaveze čije se pravno dejstvo

neposredno odnosi na zastupanog. Tako ugovori i drugi pravni poslovi koji zaključi

zastupnik u ime i za račun zastupanog ili bilo kojeg drugog lica koje je fizičko u okviru

ovlašćenja, obavezuju neposredno zastupanu ugovornu stranu.m

Kada je riječ o punomoćstvu, zakonski i statutarni zastupnik društva može u okviru svojih

ovlaštenja prenijeti (delegirati) na drugo lice dio svojih ovlaštenja za zastupanje društva, tj.

opunomoćiti drugo lice. Sam taj pravni odnos, kao i formalni akt, naziva se punomoć ili

punomoćje ili opunomoćenje. Prema zakonu, punomoć je ovlaštenje za zastupanje koje

vlastodavac (zakonski ili statutarni zastupnik) pravnim poslom daje svom punomoćniku.

..........................................................................................................

Punomoćnik i njegova ovlaštenja za zastupanje ne upisuju se u javni registar društva, za

razliku od lica koja su ovlaštena davati punomoć za zastupanje.

Prokura je posebna trgovačka punomoć sa zakonom utvrđenim sadržajem i obimom ovlasti

prokuriste. To je najšira vrsta trgovačke punomoći sa zakonski utvrđenim sadržajem. To je

trgovačka punomoć posebne vrste (sui generis) jer sadržaj i obim trgovačke punomoći redovno

utvrđuje nalogodavac a kod prokure su ovlasti i ograničenja prokurista utvrđena samim zakonom.

Prokura se definira kao pismeno ovlaštenje za poduzimanje svih pravnih radnji i poslova u ime i za

račun društva, osim prijenosa i opterećenja nekretnina, ako ovlast za to nije posebno i izričito

navedena. ......................................................................................................................

Ovo su samo osnovne karakteristike elemenata sadržanih u seminarskom radu, a detaljnija obrada je

sadržana u samom radu.

4

ZASTUPANJE PRIVREDNIH SUBJEKATA..................................................................

Privredni subjekti u pravnom prometu mogu učestvovati putem svojih zastupnika, a pod

zastupanjem privrednog subjekta se podrazumijeva preduzimanje pravnih radnji u ime i na

račun drugog privrednog društva, odnosno pojedinca, tako da pravni poslovi koji su

zaključeni ili pravne učinjene radnje imaju neka neposredna dejstva za pravno ili fizičko

lice koje je zastupano. Zastupnici privrednih subjekata preduzimanjem pravnih radnji u

ime i za račun zastupanog koji je u pravnom prometu sa trećim licima, stiču, mijenjaju ili

prestaju prava i obaveze čije se pravno dejstvo neposredno odnosi na zastupanog.Tako

ugovori i drugi pravni poslovi koji zaključi zastupnik u ime i za račun zastupanog ili bilo

kojeg drugog lica koje je fizičko u okviru ovlašćenja, obavezuju neposredno zastupanu

ugovornu stranu. 1 ..................................................................................................................

U savremenom poslovnom pravu razlikujemo dvije vrste zastupanja, a to su: zastupanje na

osnovu ugovora o agenturi kao profesionalne djelatnosti, odnosno zastupanje privrednog

subjekta koje vrše njegovi organi, odnosno članovi ili zaposleni u pravnom licu preko kojih

se i realizuje poslovna sposobnost privrednog subjekta. Zakon o obligacionim odnosima

sadrži odredbe koje se odnose na zastupanje uopće i odredbe o ugovornom zastupanju

(član 84-98) koje su opća pravila obligacionog prava o zastupanju, koje se dopunjavaju

odredbama (član 23-33) Zakona o privrednim društvima koji regulišu zastupanje

privrednih društava, kao specijalna pravila i tako čine jednu kompatibilnu cjelinu sa

pravilima o zastupništvu u uporednim pravnim sistemima.

Funkcija samog zastupanja sastoji se u obavljanju pravnih radnji u ime i za račun

privrednog društva u pravnom prometu sa trećim fizičkim i pravnim licima ili u

postupcima pred sudovima, upravnim i drugim organima. Prema pravnoj teoriji poslovnog

prava postoje dvije vrste zastupnika privrednih subjekata, a to su slobodno i vezano

osoblje. Slobodno osoblje predstavljaju fizička lica koja zastupaju privredno društvo na

osnovu zakona (ex lege), akta društva i/ili akta suda. U krug slobodnog osoblja spadaju

direktor ili generalni direktor, predsjednik uprave duštva, osnivači društva sa

neograničenom solidarnom odgovornošću, komplementari kod komanditnog društva i

stečajni i likvidacioni upravnik.

Vezani zastupnici su lica koja društvo zastupaju po osnovu ovlaštenja koja im daju direktor

ili generalni direktor, predsjednik uprave društva, i često se određuju statutom društva.

1 Prof.dr. Simić Milić i prof.dr. Miloš Trifković, “Poslovno pravo: osnovi prava i obligacija, privredna/trgovačka društva”.st.286

5

.................................................................................................

Društvo kao pravno lice mogu zastupati samo fizička lica, koja sačinjavaju i upravu. Prema

odredbama zakona o pojedinim oblicima privrednih društava, društvo sa neograničenom

solidarnom odgovornošću zastupaju svi osnivači, osim ako osnivačkim ugovorom nije

drugačije regulisano, zatim da komanditno društvo zastupa svaki komplementar, ukoliko

ugovorom nije drugačije regulisano, a komanditor samo na osnovu posebnog ovlašćenja

saglasnošću svih članova. Dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću

zastupa uprava. Kao zastupnici privrednih subjekata mogu putem ugovora o trgovinskom

zastupanju biti fizička lica koja su profesionalno registrovana za obavljanje određenih

poslova na tržištima kapitala. ................................................................................................

Trgovinski agenti, kao zastupnici,vrše stalno više pravnih i faktičnih radnji u ime i za račun

zastupanog nalogodavca. Ugovor o trgovinskom zastupanju, po našem a i uporednim

pravima, mora biti pismen, tj.formalan. Od zastupanja privrednog društva treba razlikovati

predstavljanje društva. Pravilo je da se predstavnik privrednog subjekta ne upisuje u sudski

ili registar društava, jer nema ovlašćenja za preduzimanje pravnih radnji u pravnom

prometu sa trećim licima. Predstavnik daje izjave volje koje ne proizvode

imovinskopravno dejstvo za privredno društvo.

Pravilo u poslovnom pravu je da zastupnik društva uvijek može vršiti poslove zastupanja i

djelovati kao predstavnik dok, suprotno predstavnik to ne može. Privredno društvo kao

pravno lice (ex lege) zastupa i predstavlja njen direktor.

VRSTE PRIVREDNIH ZASTUPNIKA

Zakonski zastupnici

Zakonski zastupnici su lica čija se ovlašćenja na zastupanje zasnivaju na samom

zakonu (ex lege). Na osnovu toga u društvima kapitala kao zakonski zastupnici mogu

se pojaviti članovi uprave društva. Kod društava lica zakonski zastupnici su svi

članovi, kod društava sa neograničenom solidarnom odgovornošću (javnog trgovačkog

društva) članova-osnivači i komplementari kod komanditnog društva. Zakonski

zastupnik se obavezno upisuje u sudski ili registar društava kao i njegova promjena.

Pravilo je trgovačkog prava da privredni subjekt ne može postojati bez zakonskog

zastupnika, jer ne može doći ni do registracije osnivanja društva, ako nema

imenovanog lica kao zastupnika. ......................................................................................

6

Uprava privrednih društava kapitala je obavezan organ društva, odnosno zakonski

zastupnik kod društava personalnog tipa. Njihova specifična poslovodna funkcija se

ispoljava u operativnom vođenju poslovanja privrednog subjekta, tj. Svakodnevnom

donošenju raznovrsnih poslovnih odluka i odgovornosti za zakonitost poslovanja

društva.

Kod društava kapitala uprava društva nije samo izvršilac odluka skupštine i nadzornog

odbora društva, već u okviru zakonskih ili statutarnih ovlašćenja radi samostalno ne

samo u provođenju zacrtane poslovne politike, već i sama donosi odluke neophodne za

efikasno funkionisanje i rad društva i predlaže skupštini odnosno nadzornom odboru

odluke iz njihove nadležnosti. Pored zastupanja i predstavljanja društva, uprava je

nadležna i odgovorna za organizaciju rada i rukovođenje poslovanjem, uz obezbjeđenje

zakonitosti u radu...............................................................................................................

U pravnoj teoriji su poznata tri modaliteta ograničenja:

a) da je za zaključivanje ugovora potrebna saglasnost određenog državnog organa

b) kvalitativna ograničenja zastupnika znače da pojedine ugovore bez obzira na

vrijednost zastupnik može zaključiti samo uz odobrenje ili saglasnost nadležnog organa

društva

c) kvantitativna ograničenja, koja se odnose na vrijednost zaključenog ugovora, bez

obzira na vrstu

Statutarni zastupnici

Statutarni zastupnik privrednog društva je lice koje je ovlašteno na zastupanje pravilima

društva ili osnivačkim ugovorom. Statutarni zastupnici mogu biti samo zaposlena lica u

privrednom društvu, odnosno da imaju radni odnos, s tim da mogu biti iz slobodnog ili

vezanog osoblja. Statutarni zastupnici postoje uporedo sa zakonskim zastupnicima i

međusobno koordiniraju. Statutarnih zastupnika ima više u jednom društvu, tako da se

moraju razgraničiti njihova zajednička ili pojedinačna ovlaštenja. Ako se radi o

zajedničkim ovlaštenjima, onda svi zastupnici moraju biti saglasni za određeni pravni

posao ili pravnu radnju, jer u protivnom, ugovor odnosno pravna radnja je pravno bez

dejstva, jer nije nastao punovažan pravnoobavezujući posao za društvo. Statutarno

zastupništvo kao i njihova eventualna ograničenja se obavezno moraju upisati u registar

društava. Ako nema upisanih ograničenja ili nije upisano da se radi o zajedničkom

7

zastupništvu kada funkciju obavlja više lica, pretpostavka je da ne postoje ograničenja, niti

da se radi o zajedničkom nego o pojedinačnom statutarnom ili čak zakonskom zastupniku.

Statutarni zastupnici su pretežno predsjednici nadzornih odbora, predsjednici društva ili

skupštine društva, razno rukovodno osoblje, sekretar društva, kao i rukovodioci pojedinih

organizacionih dijelova privrednih subjekata. Svaka promjena općih pravila u statutarnog

ili bilo kog zastupnika privrednog društva koja nastane, mora biti blagovremeno provedena

u javnom registru društava.

Što se tiče pitanja odgovornosti statutarnog ili bilo kojeg drugog zastupnika društva, koji

prekorači statutarna odnosno zakonska ovlaštenja, to je unutarnje pitanje između

zastupanog i zastupnika.

Zastupnici određeni aktom suda

Provođenjem stečajnog postupka privrednih subjekata, sud svojom odlukom imenuje

stečajnog upravnika, kao zastupnika stečajnog dužnika u likvidaciji. Nastupanjem pravnih

posljedica stečaja, tj.danom objavljivanja rješenja o otvaranju stečaja prestaju sve funkcije

organa upravljanja i zastupnika stečajnog dužnika i prenose se na stečajnog upravnika.

U toku stečajnog postupka, stečajni upravnik je jedino ovlašten za zastupanje stečajnog

dužnika u toku stečajnog postupka i odgovoran je za nesavjestan i nezakonit rad stečajnom

sudiji i povjeriocima. Međutim, u mnogim situacijama stečajni upravnik ne može

samostalno nastupati i zastupati stečajnog dužnika, već mu je potrebna saglasnost

stečajnog sudije koji provodi stečajni postupak i to:

- da može raspolagati imovinom stečajnog dužnika samo uz prethodnu saglasnost

stečajnog sudije,

- da može dovršiti izvršenje ranije zaključenih ugovora u cilju sprečavanja štete po

stečajnog dužnika,

- da uz saglasnost stečajnog sudije može odustati od dvostrano teretnih ugovora koji nisu

izvršni,

-da može u toku stečajnog postupka zaključivati nove ugovore samo u cilju unovčenja

imovine dužnika.

Imenovanje i zastupnička ovlaštenja stečajnog upravnika se upisuju u javni registar

društava stečanog suda i traju do okončanja stečajnog postupka ili njegove obustave u

prethodnim fazama, ako se ispune zakonski uslovi. I u slučaju redovne likvidacije

solventnog društva, sud imenuje likvidatora koji je zastupnik u toku postupka likvidacije

8

subjekta u likvidaciji, sve do njenog okončanja. Otvaranjem postupka redovne likvidacije,

prava i obaveze organa upravljanja i organa zastupanja prelaze na likvidatora, a prestaju

ovlaštenja ranijih organa društva u likvidaciji. Na likvidatora i postupak likvidacije,

shodno se primjenjuju odredbe o stečajnom postupku. Imenovanje i ovlaštenja likvidatora

se registruju u registru društava ili u registru suda koji provodi redovnu likvidaciju, čije

pravne posljedice djejstvuju prema trećim licima objavljivanjem oglasa o otvaranju

redovne likvidacije, a prestaju okončanjem likvidacije i brisanjem privrednog subjekta iz

sudskog ili drugog javnog registra, nakon okončanja postupka likvidacije i time

likvidatora.

Punomoćstvo

Zakonski i statutarni zastupnik društva može u okviru svojih ovlaštenja prenijeti

(delegirati) na drugo lice dio svojih ovlaštenja za zastupanje društva, tj. opunomoćiti drugo

lice. Sam taj pravni odnos, kao i formalni akt, naziva se punomoć ili punomoćje ili

opunomoćenje. Prema zakonu, punomoć je ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac

(zakonski ili statutarni zastupnik) pravnim poslom daje svom punomoćniku (ZOO, čl. 89.).

Na taj način punomoćnik svoja ovlaštenja izvlači iz pravnog posla i u granicama takvog

ovlaštenja, a ne iz zakona ili statuta društva. Razumije se, primjena ove pravne tehnike je

moguća samo ako zakon ili statut dozvoljava prenos ovlaštenja.

Punomoćstvo je posebna vrsta voljnog zastupanja, koje se ne zasniva na zakonskom

niti statutu privrednog subjekta (društva) već na pravnom poslu nastalom izjavom volje

zastupanog. Punomoćnici su lica koja na osnovu ugovora o punomoćstvu, u ime i za račun

zastupanog, zaključuju ugovore i obavljaju druge pravne radnje. Punomoć za zastupanje

može dati svako privredno društvo, kao pravno lice, odnosno njegov zakonski zastupnik ili

statutarni zastupnik. Davaoci punomoći (zakonski i statutarni zastupnici) prenose dio

svojih ovlaštenja na punomoćnika, koje imaju po zakonu ili općem aktu (statutu) u

trenutku davanja punomoći. Druga lica ne mogu davati punomoć jer ne mogu prenijeti na

drugog ovlaštenja koja nemaju niti više prava od onih koja sami imaju po principu.

Davanjem punomoći punomoćniku ne prestaje zakonsko ili statutarno zastupništvo

licima koja imaju tu funkciju u društvu, jer njihova ovlaštenja proizilaze iz zakona odnosno

općeg akta vlastodavca (društva) koja su mnogo šira od ovlaštenja punomoćnika.

Punomoćstvo izdaje zakonski odnosno statutarni zastupnik, slobodno bez ičije prethodne

9

saglasnosti, osim ako to nije ograničeno posebnim zakonom odnosno statutom društva, u

okviru ovlaštenja lica koja ga izdaju. Ako bi ovlašteno lice izdalo punomoć bez prethodne

salglasnosti nadležnog organa, kada postoje takva ili slična ograničenja, zaključeni ugovor

sa punomoćnikom je nevaljan i bez pravnog dejstva. Zbog pravne sigurnosti svako

ograničenje zakonskog odnosno statutarnog zastupništva, ako nije upisano u javni registar

društva, je bez uticaja na punovažnost zaključenih pravnih poslova sa trećim licima pa i u

konkretnom slučaju u pogledu ugovora o punomoćstvu.

Punomoćnik i njegova ovlaštenja za zastupanje ne upisuju se u javni registar društva,

za razliku od lica koja su ovlaštena davati punomoć za zastupanje (zakonski i statutarni

zastupnik). Obim ovlaštenja punomoćnika naveden je u punomoćstvu i on ne može svoja

ovlaštenja prenijeti na drugo lice, osim ako je to izuzetno dozvoljeno zakonom ili

ugovorom u granicama svojih ovlaštenja. Punomoćnik svoju obavezu zastupanja obavlja

lično (tzv. intuitu persone) jer se punomoćstvo zasniva na ličnom povjerenju zastupanog i

punomoćnika i zbog određenih kvaliteta punomoćnika, pa je to razlog napronosivosti na

drugog (supstitucija). Supstitucija punomoćnika je moguća samo na osnovu izričitog

ovlaštenja zastupanog ili na osnovu zakona.2

Punomoć se može dati poslovno sposobnom fizičkom licu i pravnom licu, koje se

registruje za zastupničke poslove, s tim da pravno lice kao zastupnik može djelovati samo

u svojstvu punomoćnika.

Ugovor o punomoćstvu odnosno punomoć mora biti i u pismenom obliku, što je bitan

(konstitutivan) uslov punovažnosti punomoći. Ovo iz najmanje dva razloga:

što može doći do prevare pojavom lažnog punomoćnika i time pravne

nesigurnosti, i

što je pismena forma punomoći uslovljena propisanom posebnom formom za

neki ugovor ili pravni posao (npr. za prodaju nekretnina ugovor o otuđenju je

po zakonu formalan, tako da i punomoć mora biti pismena).

Ugovori i drugi pravni poslovi koje u ime i za račun društva zaključi punomoćnik,

obavezuje društvo koje stiče prava i obaveze jer je nastao pravni odnos između zastupanog

društva i trećih lica, kao ugovornih strana. Punomoćnik je obavezan da djeluje u okviru

2 Po zakonu izuzetno je dopušteno da punomoćnik ovlasti drugo lice ako je opravdano spriječen da lično obavi posao, a pravna radnja se u interes zastupanog mora preduzeti bez odlaganja.

10

datih ovlaštenja u punomoći. U slučaju prekoračenja dobivenih ovlaštenja, zaključeni

pravni posao u pravilu ne obavezuje društvo (zastupanog), osim naknadnog odobrenja

(ZOO, čl. 87.).

Zaključeni ugovor ili drugi pravni posao izvan ograničenja punomoćnika može

izuzetno proizvesti dejstvo, što zavisi od volje zastupanog društva. Naime, ako zastupano

društvo naknadno u razumnom roku odobri (ratificira) zaključeni ugovor takav ugovor ima

pravno dejstvo između društva i trećeg lica retroaktivno.

Međutim, ako zastupamo društvo izričito ili prešutno, u razumnom roku odbije

saglasnost, šutnja se pravno smatra odbijanjem davanja ratihabitacije. Ugovorna strana

koja nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja punomoćnika može odmah

nakon saznanja za prekoračenje, ne čekajući da se zastupni izjasni o ugovoru, izjaviti da se

ne smatra ugovorom vezana (ZOO, čl. 87.).

U slučaju izričitog odbijanja odobrenja, u slučaju bezuspješnog proteka roka za

naknadno odobrenje i u slučaju izjave druge ugovorne strane da se više ne smatra

ugovorom vezana, zastupno društvo i punomoćnik solidarno su odgovorni za štetu koju je

druga ugovorna strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje

ovlaštenja (ZOO, čl. 87.).

Neosporno je da, ako zastupani naknadno odobri zaključeni ugovor, to znači da se ne

može modificirati (mijenjati) sadržaj ugovora koji su punomoćnik i treće lice kao ugovorna

strana već ugovorili, već se samo može ugovor u cjelini prihvatiti ili odbiti. Drugo je

pitanje pravnog učinka ratihabitacije tj. da li retroaktivno dejstvo djeluje od zaključenja

ugovora ili davanja saglasnosti.

Pravilo je da povratno dejstvo nakon ratihabitacije djeluje od zaključenja ugovora,

osim ako između zastupanog društva i punomoćnika nije drugačije ugovoreno. Iz svega

dosad izloženog, može se zaključiti da su u slučaju prekoračenja granica ovlaštenja u

zastupanju bez obzira na vrstu zastupništva, u pravnoj nauci zauzeta dva stanovišta:

a) da u slučaju prekoračenja ovlaštenja zastupnika, zaključeni pravni posao

odnosno ugovor ne obavezuje zastupanog neposredno i bezuslovno, već samo

onda ako ga zastupani naknadno odobri, i

b) da tako zaključeni ugovor odnosno neki drugi pravni posao ne obavezuje ni

zastupnika koji je prekoračio granice svojih ovlaštenja, jer druga ugovorna

11

strana nema pravo zahtjevati od zastupnika da on umjesto zastupanog preuzme

izvršenje u prekoračenju zaključenog ugovora ili drugog pravnog posla, iako je

druga ugovorna strana bila i svjesna, već samo pravo na naknadu pretrpjele

štete za koju solidarno odgovaraju zastupni i zastupnik.

Dakle, za punomoć u poslovnom pravu vrijede ova pravila:

- punomoć se daje u pisanoj formi,

- punomoćnik može biti pravno ili fizičko lice,

- punomoćnik može preduzimati samo one poslove i pravne radnje na koje je

ovlašten i u granicama ovlaštenja,

- ako je punomoćnik dobio opšte (generalno) punomoćje može preduzimati samo

poslove koji dolaze u redovno poslovanje društva, iznad toga mora tražiti

posebno ovlaštenje,

- zakon je predvidio u kojim slučajevima punomoćnik mora imati specijalno

(posebno) punomoćje za preduzimanje svake pojedinačne radnje,

- statutom može biti predviđeno da je za davanje pomoći potrebna saglasnost

organa upravljanja ili zakonskog zastupnika (ZOP, čl.128.).

Punomoćstvo može prestati na više načina, voljom ugovornih strana a i nezavisno od

njihove volje:

- zaključenjem pravnog posla zbog koga je data punomoć,

- istekom vremena za koje je punomoć izdata,

- opozivom punomoći od zastupnog (vlastodavca) u svako doba, bez obzira da li se

prava vlastodavac i odrekao,

- prestankom pravnog lica kao punomoćnika,

- ostvarenjem stečaja nad punomoćnikom, kao pravnim licem, ili nad zastupnim

društvom, također kao pravnim subjektom,

- otkazom punomoći od strane punomoćnika u svako doba, osim u slučajevima

kada može nastupiti šteta po zastupanog, i

- smrću punomoćnika ili gubitkom poslovne sposobnosti.

Zakonom je predviđeno nekoliko tipova punomoći, a to su:

1. opća (generalna) punomoć

2. posebna (specijalna) punomoć

12

3. poslovna punomoć

4. punomoć profesionalnim posrednicima na tržištu kapitala

5. punomoć trgovinskog putnika

6. punomoć po zaposlenju

Opća (generalna) punomoć

Opća ili generalna punomoć obuhvata ovlaštenja punomoćnika na preduzimanje svih

pravnih poslova koji se odnose na redovno poslovanje privrednog subjekta odnosno

vlastodavca. Punomoćniku se mogu davati posebna upustva od strane zastupanog, koja

mogu biti dispozitivnog i imperativnog karaktera. Dispozitivna upustva daju punomoćniku

mogućnost slobodnog djelovanja u obavljanju izdatog naloga, s tim da je u tom slučaju

punomoćnik obavezan da postupa kao dobar privrednik i time svjesno i pošteno štiti

interese zastupanog. Međutim, ako punomoćnik odstupi od dispozitivnog naloga, što

pravno može, i tada je obavezan postupati po pravilima struke. Imperativna uspustva

takvog su karaktera da ih se punomoćnik mora u svemu pridržavati i bez prava na

odstupanje. Izuzetno, punomoćnik odstupati od imperativnog (limitativnog) naloga samo u

cilju zaštite interesa zastupanog, uz obavezni pristanka zastupanog nakon njegovog

obavještenja.

Generalno punomoćstvo može imati dvije vrste ograničenja:

a) ograničenja koja proizilaze iz pravne prirode općeg punomoćstva, tj. da

punomoćnik može samo preduzimati pravne poslove koji su vezani za redovno

poslovanje privrednog društva odnosno vlastodavca. Pojam redovnog

poslovanja svakog zastupanog subjekta treba procjenjivati u odnosu na

registrovanu djelatnost, što nije npr. kod subjekata proizvodnom, uslužnom

djelatnošću ili djelatnosti finansijskih institucija (banaka) i slično, i

b) generalni punomoćnik ne može u ime i za račun zastupanog privrednog društva

po samom zakonu (zakonska ograničenja) otuđivati ili opterećivati nekretnine,

zaključivati ugovore o investicionoj izgradnji, o licenci, raspolagati osnovnim

sredstvima, o uzimanju zajma ili besplatno raspolagati imovinom zastupanog.

Generalni punomoćnik ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj

preduzeti mjeničnu obavezu, zaključiti ugovor o jamstvu, zaključiti poravnanje o

13

izabranom sudu (arbitražu) kao i odreći se nekog prava bez naknade. Generalni

punomoćnik, u pravilu, treba da bude prosječna mjera ponašanja pripadnika iste struke.

Posebna (specijalna) punomoć

Specijalna ili posebna punomoćstva je takva vrsta punomoćstva u kome se izričito

punomoćnik ovlaštava da može u ime i za račun zastupanog društva (vlastodavca)

zaključiti određene pravne poslove koji imaju poseban ekonomski značaj i to:

- preuzimanje mjenične obaveze,

- zaključenje ugovora o licenci, o jamstvu,

- zaključenja poravnanja o izabranom sudu, kao i

- svako odricanje nekog prava zastupanog bez naknade.

Za svaki navedeni posao mora se dati posebna punomoć, jer u članu 91. ZOO se navodi:

„Punomoćnik ne može bez posebne punomoći za svaki pojedini slučaj preduzeti poslove

koji su naprijed navedeni“.

Poslovna punomoć

Pravila obligacionog prava poznaju i posebnu vrstu poslovnog punomoćstva, koju

privredna društva, kao i privrednopravni subjekti i individualni trgovac mogu dati fizičkim

licima, koja su u radnom odnosu u društvu odnosno kod individualnog tgovca. Poslovni

punomoćnik je zaposleno lice koje privredno društvo, odnosno individualni trgovac

ovlaštava da u ime zastupanog zaključuje ugovore i druge pravne radnje, koji su uobičajni

(tj. vezani) za obavljanje poslovne djelatnosti. To znači da se poslovnim punomoćnikom, u

smislu čl. 95. i 96. ZOO, smatra ono lice koje privredno društvo, odnosno neko drugo

pravno lice ili individualni trgovac (imalac radnje) ovlasti da u njihovo ime i za njihov

račun zaključuje ugovore i obavlja ostale poslove koji su uobičajni u vršenju njihove

registrovane poslovne djelatnosti. Aktivnosti poslovnog punomoćnika za sklapanje

ugovora su vezane za obavljanje ostalih uobičajnih poslova u obavljanju registrovane

djelatnosti konkretnog društva u kome se radi, a samim tim zakon je odredio granice

njegovog ovlaštenja, pa se zbog toga poslovna punomoć i upisuje u javni registar društva.

Naime, poslovni punomoćnik ne može po samom zakonu (čl. 95. ZOO) obavljati sljedeće

pravne poslove:

- ne može otuđiti nekretnine zastupanog niti ih opteretiti,

- preuzeti mjenične obaveze ili obaveze jamstva, i

- ne može uzeti zajam niti voditi spor za zastupanog.

14

Da bi poslovni punomoćnik izuzetno mogao i gore navedene pravne poslove

obavljati za društvo ili individualnog trgovca, mora imati posebne (specijalne) punomoći

za svaki takav posao. Pored navedenih slučajeva zakonskog ograničenja obima poslovne

punomoći, moguće je da i privredno društvo (vlastodavac) ograniči poslovnog

punomoćnika na vršenje određene vrste poslova ili na određene poslove putem generalne

ili specijalne punomoći (čl. 95. ZOO). Sva ogrnaičenja poslovnog punomoćnika učinjena

od strane vlastodavca, mogu imati pravno dejstvo prema trećim licima samo ako su za njih

znala ili morala znati, tj. da je upotrebljena potrebna standardna pažnja dobrog privrednika.

Prema tome, mora se istaknuti da zakonska ograničenja (čl. 95. ZOO) imaju pravno djestvo

bez obzira na savjesnost trećih lica, dok se za pravno dejstvo ograničenja od strane

vlastodavca (čl. 95 ZOO) traži savjesnost trećih lica.

Pravno dejstvo vlastodavčevih ograničenja poslovnog punomoćnika prema trećim

licima se ocjenjuje u vrijeme zaključivanja pravnog posla sa poslovnim punomoćnikom.

Ukoliko se utvrdi da je druga ugovorna strana poslovnog punomoćnika znala ili morala

znati za ograničenja, pravila odnosno shvaćanja u poslovnom prometu, tada će se uzeti da

se radi o nesavjesnom trećem licu a ne o savjesnom. U ovom slučaju, ograničenja

poslovnog punomoćnika imat će pravno dejstvo, tj. pravni posao će biti punovažan jer

nasavjestan partner nema pravne zaštite niti može izvlačiti koristi, zbog pravne sigurnsoti u

poslovnom prometu.

Punomoć profesionalnim posrednicima na tržištu kapitala

Ovaj tip punomoći isključivo je vezan za poslove tržišta kapitala. Može se dati licima koja

profesionalno, i u vidu registrovane aktivnosti, bave specijalnim poslovima na tržištu

kapitala. Fizička lica moraju posjedovati dozvolu i biti upisana u registar ovlaštenih lica

koja vodi Komisija za vrijednosne papire, te ispunjavati druge uslove propisane zakonom i

aktima Komisije (ZVP, čl. 84. – 102.).

U svojstvu punomoćnika (ugovornog zastupnika) djeluju: društva za upravljanje

fondovima, brokeri (ne i dileri), depozitari, investicioni savjetnici, subjekti koji mogu

preduzeimati poslove osiguranja emisije vrijednosnih papira, poslove poravnanja i druge

poslove u prometu vrijednosnih papira (vrednovanje vrijednosnih papira, revizija

poslovanja, konsalting i informisanje i drugi).

15

Za punomoć sa ovim subjektima, u principu, važe ova pravila:

- punomoć mora biti data u okviru poslova (specijalnosti) kojima se punomoćnik

bavi (npr. brokeri) na osnovu zakona i propisa Komisije za vrijednosne papire,

- ovlaštenja punomoćnika i granice ovlaštenja su, dakle, utvrđene imperativnim

normama,

- punomoć, u principu obuhvata i davanje isntrukcija punomoćniku,

- punomoć se može prenijeti i na drugog profesionalnog posrednika, ako je

predviđen ili je u interesu vlastodavca uz njegovu saglasnost (ZVP, čl. 84 – 89.).

Punomoć trgovačkog putnika

Trgovački putnik je lice koje je u ime društva ovlašteno da preduzima samo one poslove

koji se odnose na prodaju robe i koji su navedeni u punomoći. Trgovački putnik, u pravilu,

van sjedišta društva, koje mu je dalo ovlaštenje, pronalazi kupce i prikuplja ponude

(narudžbenice), posreduje i nastoji da dođe do zaključenja ugovora o kupoprodaji robe

proizvedene u okviru djelatnosti njegovog vlastodavca. Trgovački putnik nema ovlaštenja

da zaključuje kupoprodajne ugovore, da vrši naplatu kupovine ili prodajne cijene robe, niti

može prodavati robu na kredit. Izuzetno, trgovački putnik može biti ovlašten da prodaje

robu, što mora nesumnjivo proizilaziti iz pismenog ovlaštenja, jer u suprotnom se

predpostavlja da samo može prikupljati ponude odnosno porudžbine.

Međutim, u slučaju neizvjesnosti, kada se pretpostavlja da samo može prikupljati

porudžbine (ponude) ako zaključi ugovor o prodaji robe, on će biti punovažan ako ga

društvo (vlastodavac) naknadno odobri (ratihabitacija ugovora). Trgovački putnik koji je

ovlašten prodavati robu nije ovlašten naplatiti cijenu niti prodavati robu na kredit, osim

specijalne punomoći iz koje proizilazi ovlaštenje za prodaju robe na kredit (ZOO, čl. 9.).

Ovlaštenje trgovačkog putnika, pored prikupljanja ponuda za prodaju robe, standardno

sadrži i sljedeća ovlaštenja:

- da prima reklamacije na pravne i materijalne nedostatke isporučene robe,

- da prima izjave u vezi sa izvršenjem ugovora zaključenih njegovim

posredovanjem,

- da u ime vlastodavca poduzima potrebne mjere radi očuvanja njegovih interesa iz

tog ugovora.

16

Pravna priroda punomoći trgovačkog putnika u teoriji je tzv. generična specijalna

pismena punomoć jer je, u pravilu, on ovlašten samo na one poslove koji se odnose na

prodaju robe i koji su navedeni u pismenoj punomoći vlastodavca, a ukoliko njegova

punomoć sadrži i ovlaštenja koja su nedopuštena (prodaja robe na kredit), tada ima pravno

značenje individualne specijalne punomoći.

Konačno, mogu se uporediti razlike između poslovnog punomoćnika, koji zaključuje

ugovore i vrši ostale poslove koji su uobičajni u obavljanju njegove poslovne djelatnosti,

punomoćnika po zaposlenju koji je ovlašten na zaključivanje i ispunjavanje zaključenih

ugovora vršeći poslove radnog mjesta i trgovačkog putnika koji je, u pravilu, ovlašten na

posredovanje da bi došlo do zaključivanja ugovora o prodaji ili kupovini robe, koje će

zaključiti tek njegovo društvo. Kao i primati reklamacije na nedostatke robe i povodom

zaključenih ugovora njegovim posredovanjem i preduzimati radnje u interesu vlastodavca.

Punomoć po zaposlenju

Punomoćnik po zaposlenju je lice kome je u društvu povjereno obavljanje određenih

poslova vezanih za radno mjesto u okviru djelatnosti društva. Ovaj punomoćnik je ovlašten

da u ime i za račun društva preduzima sve radnje i zaključuje poslove (ugovore) koji se

uobičajno obavljaju ili nastaju uz poslove radnog mjesta. Punomoćstvo po zaposlenju ne

zasniva se na posebnom ugovoru ili ovlaštenju, već na samoj činjenici obavljanja

određenih poslova za društvo kao radnu obavezu.

Obim ovlaštenja punomoćnika po zaposlenju određen je u skladu sa redovnim tokom

poslova uobičajno obavljaju na određenom radnom mjestu i pravnih poslova koji

uobičajno uz njih nastaju, tako da ugovore zaključuju i izvršavaju. Prema tome,

punomoćnici po zaposlenju su prodavači u prodavnicama, lica koja pružaju usluge u

ugostiteljstvu i turizmu i saobraćaju, zaposleni na šalterima, službama pošte, banaka,

osiguravajućih društva, društva u oblasti javnih usluga (javnim preduzećima).

Društvo odgovara za obaveze koje u njegovo ime i za njegov račun preuzme njegov

zastupnik prekoračenja ovlasti, ako treća osoba nije znala ili nije mogla znati za

prekoračenje ovlasti (ZGD, čl.25.). Svrha ove odredbe ZGD-a je da kupci, gosti i ostali

korisnici usluga, budu zakonom zaštićeni i da su sigurni kako su za kupljenu stvar ili

primljenu uslugu u prodavaonici, skladištu, restoranu i sl. oslobođeni daljnjih obaveza

17

prema gospodarskom društvu, a da gospodarsko društvo odgovara za nedostake prodavane

stvari, odnosno ispunjenje usluge.

Punomoćnici po zaposlenju su u radnom odnosu i nemaju posebnu pismenu

punomoć, niti se registruju u javnom registru društva. Za prekoračenje ovlaštenja

punomoćnika po zaposlenju u obavljanju povjerenih poslova u ime i za račun privrednog

društva odgovara društvo, ukoliko treće lice nije znalo niti je moglo znati za prekoračenje.

To znači, savjesna treća lica imaju pravnu zaštitu, a nesavjesna zaključuju poslove na

vlastiti rizik i štetu jer znaju ili su morala znati za prekoračenje granica ovlaštenja

punomoćnika po zaposlenju ili se pojavljuju kao lažni punomoćnik. Samo u internim

odnosima između privrednog društva i punomoćnika po zaposlenju, punomoćnik za

prekoračenje ovlaštenja može snositi odgovornost za štetne posljedice, a zaključeni ugovor

sa trećim licima je punovažan ne samo kada su u pitanju nesavjesna treća lica, već i

savjesna iz razloga pravne sigurnosti.

Prokura3

Prokura4 je posebna trgovačka punomoć sa zakonom utvrđenim sadržajem i obimom ovlasti

prokuriste. To je najšira vrsta trgovačke punomoći sa zakonski utvrđenim sadržajem. To je

trgovačka punomoć posebne vrste (sui generis) jer sadržaj i obim trgovačke punomoći redovno

utvrđuje nalogodavac a kod prokure su ovlasti i ograničenja prokurista utvrđena samim zakonom.

Prokura se može uspostaviti samo u trgovačkom prometu a ne i u drugim pravnim odnosima

(gradanskopravnim, porodičnim i sl.).

Prokura se definira kao pismeno ovlaštenje za poduzimanje svih pravnih radnji i poslova u ime i za

račun društva, osim prijenosa i opterećenja nekretnina, ako ovlast za to nije posebno i izričito

navedena.

Kao poseban institut uvelo ju je njemačko zakonodavstvo uz neznatne modifikacije preuzimaju je i

ostala zakonodavstva tzv, germanskog pravnog kruga, dok ga romanski i angloamerički pravni su-

stavi u tome obliku ne poznaju.

Prokura je prvi put uređena Općim njemačkim trgovačkim zakonikom, odakle su je uz neke

modifikacije preuzela zakonodavstva zemalja kojima je u izgradnji nacionalnoga prava kao oslonac

služio njemački pravni sustav (Austrija, Češka, Danska, Norveška Finska, Slovačka).

3 Džidić.M Gospodarska Društva, Sveučilište u Mostaru, Mostar 2010.4 Prokura (lat. procurare - obavljati poslove u ime drugoga, upravljati)« Prokurist je ovlašten samo za zastupanje društva, dok uprava osim tog ovlaštenja ima i ovlaštenje za vođenje poslova. Uvođenje prokurističke funkcije u društvima unosi zabunu: jesu li članovi uprave u sjeni ili kontrolor) u ime imatelja udjela ili dionica.

18

Anglosaksonski i romanski pravni sistemi nisu poznavali prokuru. Ona je bila zakonski uređena i u

Kraljevini Jugoslaviji. Nakon Drugoga svjetskog rata prokura se propisuje 1965. Osnovnim

zakonom o preduzećima, da bi bila ukinuta 1976. stupanjem na snagu Zakona o udruženom radu.

Davatelj prokure

Naš zakonodavac kod odredaba u prokuri nije izričito propisao koje tijelo, odnosno osoba,

daje prokuru. Kod društava s neograničenom solidarnom odgovornošću posebno je

uređeno kako je za davanje prokure potrebna saglasnost svih članova ovlaštenih voditi

poslove društva, što vrijedi i za komanditno društvo. Kod dioničkih društava i društava

ograničenom odgovornošću nema takvih izričitih odredbi.5

U nedostatku takve izričite odredbe, i uz pretpostavku kako je i prokura vrsta punomoći, i

u našem pravu prokuru u društvima kapitala može dati njihov zakonski zastupnik, u sklad

sa osnivačkom aktu ili statutom društva. To znači kako se davanje prokure i ostali potrebni

sastojci moraju predvidjeti u temeljnim aktima društva, pa čak i onda kada je zakonom

propisano tko je ovlašten dati prokuru. U našem se pravu prokura mora dati uvijek u

pismenom obliku.

Prokura se može dati za društvo u cjelini ili samo za određenu podružnicu. Ako se želi dati

samo za određenu podružnicu, onda se to mora izrekom navesti i upisati u registar

društava, i prigodom istupanja prokurista, a u protivnom se smatra kako je ona dana za

društvo u cjelini.

Prokurist

Prokurist je osoba kojoj je dodijeljena najšira trgovačka punomoć kojoj je obim ovlasti, u

interesu pravne sigurnosti prema trećima, utvrđen zakonom. Bez obzira na opseg ovlasti,

prokurist nije zakonski zastupnik društva.

Prokura se može dati svakoj punoljetnoj i potpuno poslovno sposobnoj osobi. To može

biti netko izvan društva, ali i osoba u društvu, bez obzira na dužnost i poslove koje obavlja,

izuzev ako drukčije nije određeno aktom o osnivanju, odnosno statutom. Temeljnim

aktima društva mogu se utvrditi i posebni uvjeti i npr. posebna stručna sprema, iskustvo u

vođenju poslova. Pravnoj osobi ne može se dati prokura, iz razloga što se poslovna

sposobnost gospodarskog društva ostvaruje samo posredstvom fizičkih osoba kao

zastupnika.

5 Džidić.M Gospodarska Društva, Sveučilište u Mostaru, Mostar 2010.

19

Pojedinačna i skupna prokura

Prokura se može dati jednoj ili više fizičkih osoba, pri čemu u ovome drugom slučaju ona

može biti pojedinačna (samostalna, individualna) i skupna (zajednička, kolektivna) gdje

kriterij razlikovanja nije sam broj prokurista već njihova samostalnost ili zajedništvo (sagla-

snost) u obavljanju ovlaštenja iz prokure.

Pojedinačna prokura je ona kod koje društvo daje prokuru jednom prokuristi ili većem

broju koji su ovlašteni samostalno svaki za sebe. Ako je pojedinačna prokura dana većem

broju osoba, svaki prokurist ima sve ovlasti u granicama ovlaštenja utvrđenih zakonom.

Skupna prokura je takva kod koje se ona daje dvjema osobama ili više njih zajedno, tj.

pravni poslovi i radnje su punovaljani ako postoji saglasna izjava volje svih prokurista

zajedno. Kada se radi o skupnoj prokuri, posao će biti obvezan za društvo samo onda ako

su ga sklopili zajednički svi prokuristi, a posao koji je sklopio samo jedan prokurist, ne

veže davatelje prokure. Pri sklapanju posla ne moraju sudjelovati baš svi skupni prokuristi,

ali se ostali moraju s njima složiti uz izričitu prethodnu saglasnost ili izričito naknadno

odobrenje ostalih zajedničkih prokurista.

Izjava volje, ili pravna radnja, učinjena prema jednome prokuristi ima pravni učinak

kako da je učinjena prema svima.6

Ako je prokura dana dvjema ili više osoba bez naznake kako se radi o zajedničkoj prokuri,

svaka od njih je prokurist koji samostalno zastupa društvo u granicama ovlaštenja

utvrđenih zakonom. Na taj način se utvrđuje načelo pretpostavljene pojedinačne prokure,

dok se skupna prokura dana dvjema ili više osoba, smatra samo ako je tako izričito

naznačeno u njoj.

Znanja o pravno odlučujućim činjenicama ili krivnja jednog skupnog prokuriste proizvodi

pravne posljedice za davatelje prokure, bez obzira na znanje ili krivnju ostalih zajedničkih

prokurista.

Postoji i kombinacija zajedničkog zastupanja prokurlsta s pojedinim osobama ovlaštenim

za zastupanje, tzv. nepravo skupno ustupanje.

Posebni oblik prokure je prokura podružnice, a neki je smatraju i trećom vrstom. Riječ je o

ograničenju prokure na područje jedne podružnice, a često se koristi u bankarstvu.

6 H. Korak, K. Dumančić, Prokura i zakonsko zastupanje, Pravo i porezi, 7/2006

20

Obim ovlasti iz prokure

Ovlasti iz prokure po zakonu obuhvaćaju sveukupno poslovanje vlastodavatelja, dakle

odnose se i na one poslove koji prelaze granice uobičajenoga poslovanja konkretnog

društva. Prokurist po zakonu ima ovlasti obavljati sve poslove koje za sobom nosi vođenje

trgovačkog posla. Stoga prokura po svojim ovlastima i jest šira od trgovačke punomoći.

Ovlaštenje prokurista utvrđena su ZGD-om, a ograničenje prokure protivno ZGD-u nema

učinka prema trećim osobama, bez obzira na to jesu li one za nju znale ili morale znati.

Zakonska ograničenja predstavljaju obvezno izričito ovlaštenje za prijenos i opterećenje

nekretnina, prokuru danu samo za podružnicu i obvezu zajedničkog nastupanja zajedničkih

prokurista. Ovlast za zastupanje prokuristu daje društvo, a njezin obim određen je ZGD-

om, pa se stoga u pro-kuri, koju daje društvo, ne navode ovlasti prokuriste.

U odnosu prema trećima djeluju samo ograničenja koja su propisana ZGD-om, pa se

eventualna druga ograničenja ne mogu upisati u registar društava ali kada bi se to ipak

slučajno dogodilo ono ne bi imalo učinka, osim u unutarnjem odnosu između prokurista i

opunomoćitelja.

Dakle, poslovi sklopljeni s trećim osobama od prokuriste, uz prekoračenje njegovih

ovlaštenja obvezuju društvo, jer je primjena teorije ultra vires kod prokure izričito

isključena radi zaštite trećih osoba i pravnog prometa u cjelini.7

ZGD postavlja nekoliko ograničenja:

1. Prokurist ne može bez posebne ovlasti sklapati poslove kojima otuđuje ili

opterećuje nekretnine društva ako ovlaštenje za to nije posebno i izričito utvrđeno;

2. Prokurist kojemu je dana prokura za zastupanje jedne ili više podružnica

društva nije ovlašten za društvo poduzimati pravne radnje koje se ne odnose na te

podružnice. Ograničenje prokure na poslovanje jedne ili više podružnica ima učinka

prema trećim osobama samo ako je upisano u registar društava i ako se u odnosima

s trećim osobama navede da je prokurist podružnice, a ne društva u cjelini. U

protivnom, smatra se da je prokura dana za društvo u cjelini;

3. prokurist ne može bez posebnog ovlaštenja društva nastupati kao druga

ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime i za

račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.8 Takva bi se ovlast morala dati samo

7 Džidić M. Gospodarska Društva, Sveučilište u Mostaru, Mostar 2010.8 Član 30. ZGD-a.

21

kao posebna punomoć za svaki ugovor koji se tako sklapa i to bi se moralo učiniti izričito.

Posebna ovlast koja se ZGD-om traži kako bi prokurist mogao sklopiti neki od poslova nije

ništa drugo nego ovlast za poduzimanje pravnih radnji

koje bi inače bile obuhvaćene ovlastima prokurista, ali se samo zbog spomenutih posebnih

okolnosti smatra kako u prokuri nije sadržana. U poslovnoj praksi prokurist u svojstvu

punomoćnika gospodarskog društva može doći u situacije u kojima bi trebao sklopiti

ugovor sa samim sobom, tj. kao treća osoba sklapati ugovor s društvom. Kako je vrlo teško

pretpostaviti da bi u takvim prigodama podjednako zastupao interese društva kao prokurist

i vlastite interese kao fizička osoba, ZGD je tu dvojbu riješio tako što je zabranio sklapanje

ugovora sa samim sobom. Dakle, treba mu ovlast za svaki ugovor. Isto tako ne bi bila

valjana prešutno dana ovlast, a još manje konkludentnim radnjama. Ovlast mora biti

izričita.

Upis prokure

Značenje prokure u trgovačkom prometu očituje se i u obvezi upisa u registar društava

davanja i prestanka prokure, što podrazumijeva upisivanje i broja i datuma donošenja

odluke o davanju i prestanku (opozivu) ili izjavi o otkazu prokure, ime i prezime,

jedinstveni matični broj i adresu prebivališta prokuriste, te opseg ovlaštenja, odnosno

ograničenja, prokure. Prokurist je obvezan deponirati potpis kod registarskog suda, a

prigodom zastupanja uz potpis staviti naznaku kako nastupa kao prokurist. ZTD je dao

izričitu odredbu kako Prokurist potpisuje trgovačko društvo, tj. punim imenom i

prezimenom, uz naznaku iz koje se vidi njegovo svojstvo prokuriste, ili uz oznaku „p.p."

(per procuram). Ako se radi o skupnoj prokuri, svaki od proku-rista mora se potpisati na

zakonom propisan način.

Povreda ovoga propisa, npr. da prokurist ne stavi svoje ime, ne čini pravni posao ništavim.

I manjkavi potpis prema okolnostima djeluje prema vlasto davatelju ili prema prokuristi

samome.

Prijenos prokure

Prokurist ne može prokuru prenijeti na drugoga. Davanje prokure je stvar povjerenja

društva u određenu fizičku osobu i stoga je prokurist ne može prenijeti na drugu osobu.

Prokurist ne samo da ne može prokuru prenijeti na drugoga, on ne može ni davati punomoć

za sklapanje poslova drugim osobama.

22

Kako je odredba o neprenosivosti prokure prisilne naravi, to je ništavna odredba punomoći

i odluka društva o ovlastima danim prokuristi za prijenos prokure. Nema pravnog učinka ni

prethodna ni naknadna izjava društva kojom bi se odobrio prijenos prokure.

Prestanak prokure

Prokura prestaje opozivom od društva i otkazom od prokuriste. Ona se nekom daje na

temelju neograničenog povjerenja društva i redovito mu se daje na određeno vrijeme. Ako

je to povjerenje izgubljeno, prokura se može opozvati u svako doba i bez obrazloženja.

Prokura se može opozvati bez obzira na pravni odnos na temelju kojega je dana, a obično je to

ugovor o nalogu ili ugovor o radu. Ništave su odredbe ugovora kojima se društvo odriče prava

opoziva ili se pravo opoziva vezuje uz rok ili uvjet s time da se opozivom ne mogu isključiti ili

umanjiti prava prokuriste koja proizlaze iz ugovora na temelju kojega mu je dana prokura.

Kao što društvo može opozvati, tako i prokurist može otkazati pro-kuru, bez posebnih razloga ili

uvjeta, osim onih utvrđenih ugovorom. Međutim, kada je prokurist jedini zastupnik društva osoba,

otkaz prokure ne može biti trenutan, te je prokurist i nakon otkaza obvezan obavljati poslove, jer bi

zbog prekida društvo pretrpjelo štetu, sve dok jedan ili više članova ne preuzme zastupanje društva.9

Opoziv prokure je karakterističan način prestanka prokure koja proizlazi iz njezina pojma i

sadržaja. Međutim, prokura može prestati i iz drugih razloga:

- prestankom društva;

- otkazom prokuriste;

- smrću prokuriste;

- kada prokurist postane osobno odgovoran član društvu osoba ili član uprave društva s

ograničenom odgovornošću ili dioničkog društva koje mu je dalo prokuru i time njegov

zakonski zastupnik;

- gubitkom poslovne sposobnost prokuriste;

- otvaranjem stečaja ili likvidacije društva;

- ako je prokura vezana za radni odnos u društvu, pa prestankom zaposlenja prestaje i svojstvo

prokure.

ZAKLJUČAK

9 Džidić M. Gospodarska Društva, Sveučilište u Mostaru, Mostar 2010.

23

Tema ovog rada je zastupanje privrednih društava u okviru čega se pokazuje tko zastupa

privredna društva i na koji način. Evaluirali smo pojam zastupanja. Privredni subjekti u pravnom

prometu mogu učestvovati putem svojih zastupnika, a pod zastupanjem privrednog

subjekta se podrazumijeva preduzimanje pravnih radnji u ime i na račun drugog privrednog

društva, odnosno pojedinca, tako da pravni poslovi koji su zaključeni ili pravne učinjene

radnje imaju neka neposredna dejstva za pravno ili fizičko lice koje je zastupano.

Zastupnici privrednih subjekata preduzimanjem pravnih radnji u ime i za račun zastupanog

koji je u pravnom prometu sa trećim licima, stiču, mijenjaju ili prestaju prava i obaveze

čije se pravno dejstvo neposredno odnosi na zastupanog. Prema pravnoj teoriji poslovnog

prava postoje dvije vrste zastupnika privrednih subjekata, a to su slobodno i vezano

osoblje. Slobodno osoblje predstavljaju fizička lica koja zastupaju privredno društvo na

osnovu zakona (ex lege), akta društva i/ili akta suda. U krug slobodnog osoblja spadaju

direktor ili generalni direktor, predsjednik uprave duštva, osnivači društva sa

neograničenom solidarnom odgovornošću, komplementari kod komanditnog društva i

stečajni i likvidacioni upravnik. Vezani zastupnici su lica koja društvo zastupaju po osnovu

ovlašćenja koja im daju direktor ili generalni direktor, predsjednik uprave društva, i često

se određuju statutom društva. Kako smo vidjeli postoji više vrsta privrednih zastupnika a to

su zakonski zastupnici, statutarni zastupnici i zastupnici određenić aktom suda. Privredna

društva mogu zastupati i punomoćnici na sljedeći način: „Punomoćstvo je posebna vrsta

voljnog zastupanja, koje se ne zasniva na zakonskom niti statutu privrednog subjekta

(društva) već na pravnom poslu nastalom izjavom volje zastupanog. Punomoćnici su lica

koja na osnovu ugovora o punomoćstvu, u ime i za račun zastupanog, zaključuju ugovore i

obavljaju druge pravne radnje. Punomoć za zastupanje može dati svako privredno društvo,

kao pravno lice, odnosno njegov zakonski zastupnik ili statutarni zastupnik.“ Punomoć se

može dati poslovno sposobnom fizičkom licu i pravnom licu, koje se registruje za

zastupničke poslove, s tim da pravno lice kao zastupnik može djelovati samo u svojstvu

punomoćnika. Ugovor o punomoćstvu odnosno punomoć mora biti i u pismenom obliku,

što je bitan (konstitutivan) uslov punovažnosti punomoći. Punomoćnici zastupaju drušvo

na različite načine putem različitih tipova punomoći a to su: opća (generalna) punomoć,

posebna (specijalna) punomoć, poslovna punomoć, punomoć profesionalnim posrednicima

na tržištu kapitala, punomoć trgovinskog putnika, punomoć po zaposlenju. Evaluirali smo

i pojam prokure kao najširi oblik trgovačke punomoći. To je najšira vrsta trgovačke punomoći

sa zakonski utvrđenim sadržajem. To je trgovačka punomoć posebne vrste (sui generis) jer sadržaj i

24

obim trgovačke punomoći redovno utvrđuje nalogodavac a kod prokure su ovlasti i ograničenja

prokurista utvrđena samim zakonom. Prokura se definira kao pismeno ovlaštenje za poduzimanje

svih pravnih radnji i poslova u ime i za račun društva, osim prijenosa i opterećenja nekretnina, ako

ovlast za to nije posebno i izričito navedena. Prokura se može dati svakoj punoljetnoj i potpuno

poslovno sposobnoj osobi. To može biti netko izvan društva, ali i osoba u društvu, bez

obzira na dužnost i poslove koje obavlja, izuzev ako drukčije nije određeno aktom o

osnivanju, odnosno statutom Zastupanje je vrlo važno za privredne subjekte s obzirom da oni

učestvuju u pravnom prometu putem svojih zastupnika

LITERATURA

25

1. Čović Šefkija, Poslovno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2003. godine

2. Džidić Miroslav, Gospodarska društva, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru,

Mostar, 2010.god.

3. Simić dr Milić, Trifković dr Miloš, Poslovno pravo, Sarajevo Maj 1999. godine

26