zarazne bolesti - zzjzpgz.hr · sima u pronalaženju cjepiva protiv bolesti koje bi inače imale...

1SVIBANJ / LIPANJ 2019.

LIST GODINA LXI, broj 712-713/2019SVIBANJ / LIPANJ n CIJENA 7,00 kn n ISSN 0351-9384 n Poštarina plaćena u pošti 51000 Rijeka

N A R O D N IZDRAVSTVENI

ZARAZNEBOLESTI– PRIJETNJA ČOVJEČANSTVU

2 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST

NARODNI ZDRAVSTVENI LIST

dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture SADRŽAJIZDAJENASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE U SURADNJI S HRVATSKIM ZAVODOM ZA JAVNO ZDRAVSTVO

ZA IZDAVAČAProf.dr.sc. Vladimir Mićović, dr.med.

UREĐUJEOdjel socijalne medicineOdsjek za zdravstveni odgoj i promociju zdravlja

REDAKCIJSKI SAVJETDoc.dr.sc. Suzana Janković, dr.med.; Nikola Kraljik, dr.med.; prof.dr.sc. Vladimir Mićović, dr.med.; doc.dr.sc. Sanja Musić – Milanović, dr.med.; Ankica Perhat, dipl.oecc.; Tibor Santo, dr.med.; Vladimir Smešny, dr.med.; prim.mr.sc. Ankica Smoljanović, dr.med.

UREDNICADoc.dr.sc. Suzana Janković, dr.med.

LEKTORICAVjekoslava Lenac, prof.

GRAFIČKA PRIPREMA I OBLIKOVANJENovi list d.d./Karin Hofbauer

FOTOGRAFIJE: iStockphoto

TISAKKerschoffset Zagreb d.o.o.

UREDNIŠTVORadojka Grbac, bacc.paed.Nađa Berbić51 000 Rijeka, Krešimirova 52/atel. 21-43-59, 35-87-92fax 21-39-48http://www.zzjzpgz.hr (od 2000.g.)

Godišnja pretplata 36.00 knŽiro račun 2402006-1100369379 Erste&Steiermarkische Bank d.d.

«NZL» je tiskan uz potporu Primorsko-goranske županije i Odjela gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Rijeke.

2

HIV/AIDSTestiraj, liječi, spriječi .......................... 22

PROBAVAVlaknasta hrana štiti crijeva ................ 24

DJECA S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMAUčenjem razvijati samostalnost .......... 25

TJELOVJEŽBATreniranje s utezima dobro i za žene .. 28

O ZDRAVLJU UKRATKOŠiriš se k’o epidemija! ......................... 30

VLADIMIR SMEŠNY Od kuge do gripe, a malarija? .............. 3

TRBUŠNI TIFUSMuhe glavni prenosnici ........................ 4

ŽUTA GROZNICAObveza zaštite cijepljenjem .................. 6

ZIKA VIRUSNA INFEKCIJAOpasni tigrasti komarci ........................ 8

KOLERAČista voda i pranje ruku uvijek zaštitni .. 9

VIRUS ZAPADNOG NILAKomarci, dosadni i opasni ...................11

DENGA I CHINKUNGUNYA GROZNICATropske bolesti stižu i nama ................12

BJESNOĆAU prirodu s oprezom ..........................16

MALARIJAI komarac se može zaraziti od ljudi .....18

EBOLARijetka, ozbiljna i smrtonosna ............ 20

Umetak

UZ SVJETSKI DAN NEPUŠENJA, 31. SVIBNJAStare pušače odvikavamo – mladi počinju pušiti


Zaraznim bolestima koje se šire u kratko vrijeme širokim područjima, za koje kažemo da izazivaju epide-

mije (kad bolest „preplavi“ narod) ili čak pandemije (kad bolest preplavi regije, kontinente), može se pristupiti s mnogih strana. Ovom prigodom malo više o povi-jesti nego o sukobu „sitnih“ – od virusa do parazita i „krupnih“ – recimo nas, na čisto biološkom planu. Često se kaže da su epidemije i pandemije desetkovale više ljudi nego ratovi. Kao da je ono što čine ratovi očekivano i normal-no! Kuga je tako u našem kraju, u Istri i Hr-vatskom primorju, do XVII. stoljeća do-vela do drastičnih promjena. Istra je, u jednoj od posljednjih epidemija, izgubila skoro devet desetina stanovnika (najma-nje u središnjoj Istri). Pedantni Mlečani brzo su organizirali „ekspedicije“ u Crnu Goru, Hercegovinu i Dalmaciju. Cijele ro-dove naselili su u „prazna“ sela i naselja i, praktički drugi dan, nastavili sa zemljo-radnjom i stočarstvom, te potom sve to zapisali. U Rijeci i široj okolici ista kuga i slične po-sljedice. No, umjesto Mlečana, ponovna naseljavanja zbila su se spontanije. Umje-sto Hrvata iz drugih krajeva, najčešći „go-sti“ bili su Bijeli Vlasi iz daleke Rumunjske. Osim u svega nekoliko mjesta u Ćićariji, izgubili su svoj jezik i, kako se to često po-tom događa, i etnički identitet. Malo nas danas prepoznaje vlaška i izvedena pre-zimena, a ima ih u ovom kraju oko tre-ćine. Kako se to među „normalnima“ če-sto događa, ljudi i običaji s vremenom se

prožimaju, pa su tako Zvončari danas naši, a ne njihovi. Riječani koji su se sakrili u svoje zidine i izgleda bolje prošli, zadržali su svoje prepoznatljivo hrvatsko - slaven-sko podrijetlo, ali ih je tri stoljeća kasnije zadesio Svjetski rat, koji su preživjeli, ali nisu nadživjeli. Toliko o pogubnoj sprezi bakterija, buha, štakora i ljudi, uz napo-menu: danas je kuga izlječiva.

Brijuni i Robert Koch povezani s malarijomTreća tema, malarija, nije nam više bli-ska, iako u „globalnom svijetu“ više ništa nije daleko. Ima gotovo poetično ime „loš zrak“, a naše krajeve napušta tek počet-kom prošloga stoljeća. Naši Brijuni, kao mjesto istraživanja, i svjetski slavan nobe-lovac Robert Koch, „spasili“ su cijelu Euro-pu kad je zaključeno koliko je spasonosna melioracija močvara s drastičnim smanje-njem staništa našim i afričkim komarci-ma, bez kojih prijenosa uzročnika bolesti nema. To što je početkom ovog deset-ljeća u jednoj godini od malarije oboljelo više od 215 milijuna ljudi, a umrlo više od

650 tisuća, i sve to pretežno (85 posto) u supsaharskoj Africi, za „razvijene“ i neza-hvaćene i nije vijest. Da milijuni koji tamo žive nemaju sredstva za uspješan lijek, jer stoji oko sedamdeset eura po dozi, isto nije vijest, kao ni to da svatko od nas u „pametnom telefonu“ nosi bar kap krvi žr-tve svih mogućih „građanskih ratova“ koji tamo bjesne i kradu. Ratovi, nažalost, ne ometaju komarce, kao što ni siromašnim žrtvama ne primiču spasonosne lijekove koji su prividno nadohvat ruke. Cjepivo protiv malarije, na veliku žalost, još nije na vidiku.

Cjepiva uspješnaOve retke treba posvetiti naporima i uspje-sima u pronalaženju cjepiva protiv bolesti koje bi inače imale učinke svih mogućih ra-tova koje, naravno, nisu izazvale zarazne bolesti, već mentalno zdravlje (prividno) zdravih. Broj umrlih od gripe ove godine u Hrvatskoj (a svi su bili necijepljeni), iako se broji u desecima, trebao bi probuditi sa-vjest onima koji vjeruju koječemu, ali ne i znanosti, ni kad je najuspješnija.

OD KUGE DO GRIPE,

Španjolska gripa ubila najmanje 50 milijuna ljudi

Početkom dvadesetog stoljeća, najpogubnije su se „proslavili“ virusi. Poznata španjolska gripa ili „španjolka“ odnijela je diljem svijeta najmanje 50 milijuna ljudi, više od dotad najkrvavijeg svjetskog rata, na koji se većim dijelom nado-vezala. Ozbiljna znanstvena promišljanja kažu da je opća iscrpljenost ratom povećala i smrtnost. Dio razmišljanja spominje i negativan utjecaj aspirina na imunitet koji se, kao tadašnji novitet, uzimao u povećanim količinama, gotovo kao droga. Današnji nasljednici virusa gripe izgleda nisu tako pogubni, ali na-žalost, nisu zato postali bolje predvidivi. S lijekovima protiv virusa još uvijek loše stojimo, ali su nam cjepiva vrlo uspješna.

ZARAZNE BOLESTI

Broj umrlih od gripe ove godine u Hrvatskoj (a svi su bili necijepljeni), iako se broji u desecima, trebao bi probuditi savjest onima koji vjeruju koječemu, ali ne i znanosti, ni kad je najuspješnija

A MALARIJA?Piše Vladimir Smešny dr. med.


TRBUŠNI TIFUS

Piše Lovorka Nemet Strčić, dr. med. spec. epidemiologije

Trbušni tifus akutna je zarazna bolest, uzrokovana bakterijom Salmonella typhi. Epidemiološki

pripada skupini fekalno-oralnih infekcija, a prenosi se kontaktom, zagađenom hra-nom i vodom. U endemskim područjima s neriješenim odlaganjem ljudskih fekalija važnu ulogu u širenju tifusa imaju muhe, koje mehanički prenose klice s fekalnih masa na hranu.Trbušni tifus pojavljuje se sporadično i en-demsko-epidemijski. Simptomi se javljaju nakon jednog do tri tjedna: tjelesna tem-peratura je povišena, javljaju se jaka gla-vobolja i bolovi u različitim dijelovima tije-la, opća slabost, gubitak apetita, usporen

MUHE glavni prenosnici Cijepljenje se preporučuje

osobama koje putuju u krajeve gdje ima trbušnog tifusa i osobama koje rade na čišćenju kanalizacije i uklanjanju smeća, a imunitet postignut cijepljenjem traje tri godine

puls, povećanje slezene i osip na trupu te zatvor pa proljev.

Danas rijetka bolestU prošlosti je trbušni tifus bio raširen po čitavom svijetu. Loši sanitarno-higijenski uvjeti pogodovali su širenju tifusa, zbog čega je predstavljao značajan uzrok pobo-la ljudi. Do početka 20. stoljeća, u grado-vima diljem svijeta održavao se u endem-skom obliku, uz pojavu čestih epidemija. Razdoblje snažne urbanizacije i naglog industrijskog razvoja u 19. stoljeću uvjeto-valo je seljenje stanovništva iz sela u gra-dove, u kojima nisu bile provedene mjere sanitacije, što je pomoglo širenju zaraze.Tifus je također bio poznat kao vrlo če-sta ratna zaraza pa je bio velik zdravstveni problem svih vojski do kraja drugog svjet-skog rata. Tijekom drugog svjetskog rata još je uvijek na našim područjima značajan

pobol od tifusa i kod civilnog stanovniš-tva. Nakon 1945. godine, uz poboljšanje higijensko-sanitarnih prilika, dolazi do smanjenja broja oboljelih na području Hr-vatske. Najveće epidemije trbušnog tifusa u Hrvatskoj u 20. stoljeću bile su hidrične, i to: 1948.g. u Splitu (391 oboljela osoba), 1950. u Raši (355 oboljelih) te u Omišu 1969. (479 oboljelih osoba). Za vrijeme Domovinskog rata zabilježena je epide-mija trbušnog tifusa na području Lipika, s 20 oboljelih osoba koje su boravile u ošte-ćenim stambenim objektima s neriješe-nom vodoopskrbom. Nakon 1992. godi-ne u Hrvatskoj bilježimo samo sporadične


slučajeve importirane iz nerazvijenih ze-malja.

Rasprostranjenost Danas trbušni tifus nije javnozdravstve-ni problem u razvijenim zemljama, gdje je autohtoni tifus eliminiran i gdje se re-gistriraju pojedinačni slučajevi uneseni iz endemskih područja. No, u nerazvijenim se zemljama i dalje održava u endemsko-epidemijskom obliku, naročito u područji-ma s neriješenim sustavom komunalne in-frastrukture i velikim udjelom zdravstveno neprosvijećenog stanovništva.U 2018. godini u svijetu je zabilježeno oko 12 milijuna oboljelih od trbušnog tifusa. Za-stupljen je u zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike, s vrhuncem pojavljivanja u Indiji.

Higijena, flaširana voda, termički obrađena hrana

Pravilna higijena prvi je i najvažniji korak u prevenciji trbušnog tifusa. Osobe koje borave u zemljama gdje ima trbušnog tifusa mora-ju dobro prati ruke, za piće koristiti isključivo flaširanu vodu, ne konzumirati pića s ledom, izbjegavati jesti voće koje se ne guli i sirovo povrće (salate), ne konzumirati nepasterizira-no mlijeko, ne konzumirati termički neobrađe-ne školjke i hranu pripremljenu na mjestima gdje nisu osigurani higijenski uvjeti i gdje hra-na nije zaštićena od muha (štandovi, tržnice).Protiv trbušnog tifusa postoji i specifična zašti-ta, cjepivo, koje se daje u jednoj dozi. Cijepljenje se preporučuje osobama koje putuju u krajeve gdje ima trbušnog tifusa i osobama koje rade na čišćenju kanalizacije i uklanjanju smeća. Imu-nitet postignut cijepljenjem traje tri godine.


Žuta groznica je bolest koja se ubraja u arbovirusne hemoragič-ne groznice. Uzročnik joj je virus

Flavivirus iz obitelji Flaviviridae. Bolest se prenosi ubodom komarca iz roda Aedes (Aedes aegypti) ili Haemoagogus.Nakon inficiranja virusom većina osoba je bez simptoma, a kada se simptomi pojave, onda oni variraju od blage febril-ne bolesti do teškog oblika sa žuticom i hemoragijama. U tim teškim slučajevima smrtnost je 20 do 50 posto. U slučaju preboljenja bolesti, imunitet je doživotan.

Piše Andrea Petaros Šuran, dr. med. spec. epidemiologije

OBVEZA ZAŠTITE CIJEPLJENJEM

Cijepljenje se preporučuje svim osobama koje putuju u krajeve s rizikom od obolijevanja, u dobi od 9 mjeseci nadalje

Slika 1. Zemlje u Africi s rizikom od obolijevanja od žute groznice

ŽUTA GROZNICA

7SVIBANJ / LIPANJ 2019. 7

Slika 2. Zemlje u Južnoj Americi s rizikom od obolijevanja od žute groznice

Specifičnog liječenja nema, već se provo-de simptomatske mjere.Postoji silvatički, intermedijarni i urbani ciklus prijenosa bolesti. U silvatičkom ci-klusu sudjeluju vektori (komarci) i primati (majmuni). U intermedijarnom ciklusu, uz vektore i primate, uključen je i čovjek , dok se urbani ciklus odvija između koma-raca i ljudi.

Cijepljenje je najbolja zaštitaPrema Svjetskoj zdravstvenoj organizaci-ji (SZO), žuta groznica je endemična u 45 zemalja - 32 zemlje u Africi te 13 zemalja u Srednjoj i Južnoj Americi. Epidemije bo-lesti većinom se bilježe u zemljama zapad-ne Afrike, poglavito u supsaharskom po-dručju, iako je bilo epidemija i u području zemalja srednje i istočne Afrike (Čad, Kon-go, Etiopija, Sudan, Uganda). Posljednjih se godina prate i intenzivnije epidemije u Srednjoj i Južnoj Americi – Argentina, Bra-zil, Paragvaj, Trinidad i Tobago. Prethodno se bilježio i prijenos žute groznice u Euro-pi i Sjevernoj Americi, ali duži niz godina nema novih slučajeva bolesti. Žuta grozni-ca do sada nije dokumentirana u Aziji. U riziku od obolijevanja su putnici u en-demske krajeve koji nisu cijepljeni protiv žute groznice.Najbolja prevencija bolesti upravo je ci-jepljenje. Cijepljenje se preporučuje svim

Putnicima obvezno cijepljenje, pomažu jači repelenti i odjeća protiv komaraca

Mnoge endemske zemlje uvele su cijepljenje protiv žute groznice u redov-ni kalendar cijepljenja. Također, od 2007. godine SZO provodi kampanjska cijepljenja u 12 afričkih zemalja gdje postoji najveći rizik od prijenosa žute groznice (Benin, Kamerun, Burkina Faso, Srednjoafrička Republika, Obala Bjelokosti, Gana, Gvineja, Liberija, Mali, Senegal, Sijera Leone, Togo). Juž-noameričke zemlje, kao što su Bolivija, Peru i Brazil, također su provele pre-ventivne kampanje cijepljenja radi povećanja cjepnog obuhvata populacije u riziku. Putnicima u navedene zemlje savjetuje se, uz cijepljenje kao najbolji način zaštite, nošenje adekvatne odjeće s dugim rukavima i dugim nogavicama, korištenje repelenata (sprejeva protiv komaraca) s većim postotkom ak-tivne tvari (DEET > 20 posto) prilikom boravka u vanjskim prostorima te tretiranje odjeće permetrinom. Kod boravka u zatvorenim prostorima važno je obratiti pažnju na to da prozori i vrata imaju zaštitne mreže radi sprječavanja ulaska komaraca. Savjetuje se boravak i spavanje u klimati-ziranim prostorima te postavljanje zaštitne mreže nad krevetom, tretirane permetrinom.

osobama koje putuju u krajeve s rizikom od obolijevanja, u dobi od 9 mjeseci nada-lje. Daje se jedna doza živog oslabljenog cjepiva Stamaril, potkožno, u nadlakticu. Ta doza smatra se doživotnom zaštitom, a cijepljenje se upisuje u tzv. žutu knjiži-cu – međunarodnu potvrdu o cijepljenju, koja služi kao dokaz o imunizaciji prilikom ulaska u zemlju u kojoj je neophodno cije-pljenje protiv žute groznice. Smatra se da se imunitet stvori deset dana nakon cije-pljenja. Cijepiti se ne smiju trudnice, doji-lje i HIV - pozitivne osobe. Treba imati na umu da kod osoba starije životne dobi i kod oboljenja timusa postoji mogućnost nastanka ozbiljnih nuspojava, kao što su neurološke komplikacije i viscerotropna bolest (ozbiljna bolest koja zahvaća više organa te može dovesti do njihova zata-jenja).

Prema International Health Regulation (IHR), endemske zemlje imaju pravo tra-žiti dokaz o cijepljenju protiv žute grozni-ce prilikom ulaska u zemlju. Svaka drža-va samostalno odlučuje o tome da li je za ulazak u zemlju obvezno cijepljenje protiv žute groznice, ovisno o epidemiološkoj si-tuaciji.

Države u Africi koje pri ulasku u ze-mlju zahtijevaju dokaz o cijepljenju protiv žute groznice*

• ANGOLA• BURUNDI• SREDNJOAFRIČKA REPUBLIKA• KONGO DR• OBALA BJELOKOSTI• REPUBLIKA KONGO• FRANCUSKA GVAJANA• GABON• GANA• GVINEJA BISAU• LIBERIJA• MALI• NIGER• SIJERA LEONE • SURINAM• TOGO

* Popis država koje zahtijevaju dokaz o cijepljenju protiv žute groznice može se mijenjati, ovisno o trenutačnoj epidemiološkoj situaciji u zemlji.


ZIKA VIRUSNA INFEKCIJA

Zika virusna infekcija/bolest uzro-kovana je zika virusom koji spada u flaviviruse, a prenose ga komarci

iz porodice Aedes, najčešće Aedes aegypti i Aedes albopictus. Karakteristično je za te komarce da su aktivni većinom danju, najviše sredinom jutra i od kasnog po-podneva do sumraka. Aedes albopictus, ili tigrasti komarac, udomaćio se u mnogim dijelovima Europe, najviše u mediteran-skom pojasu, pa tako i kod nas.Zika se prenosi ubodom zaraženog ko-marca, ali moguć je prijenos i s majke na dijete tijekom trudnoće ili poroda, spolnim putem te zaraženim priprav-kom transfuzijske krvi.Simptomi bolesti nespecifični su: u većini slučajeva javlja se osip, s temperaturom ili bez nje, koji traje od dva do sedam dana. Česti su upala spojnice oka (konjunktivi-tis), glavobolja te bolovi u mišićima i zglo-bovima. Zika virusna bolest većinom je blaga pa 80 posto zaraženih osoba ne ra-zvija nikakve simptome.

Ugrožen plod u trudnoćiNajveći problem predstavlja mogućnost oštećenja mozga djeteta tijekom trudnoće, ako se majka zarazi zika virusom. Naime, uočen je značajan porast učestalosti mi-krocefalije i drugih prirođenih malformacija središnjeg živčanog sustava novorođenčadi čije su majke tijekom trudnoće bile izložene zika virusu. Također, kod osoba koje su se zarazile virusom postoji povećana moguć-nost razvoja autoimune neurološke bolesti koja se zove Guillian Barre.

Piše Mr. Dobrica Rončević, dr. med.spec. epidemiologije

OPASNI TIGRASTI KOMARCIZasad ne postoji ciljano liječenje zika viru-sne bolesti, već je ono simptomatsko, uz primjenu analgetika zbog bolova u zglo-bovima i mišićima, antipiretika zbog sniža-vanja temperature i antihistaminika u slu-čaju pojave svrbeža i osipa. Cjepiva protiv zika virusne infekcije zasad nema.Do 2007. godine virus je bio raširen u po-dručju tropske Afrike i jugoistočne Azije. Cirkulirao je u prirodi među velikim sisav-cima, kao što su slonovi, zebre, oranguta-ni, i među glodavcima. Nakon toga počeo se širiti izvan navedenih područja, tako da su registrirani slučajevi na Pacifičkim oto-cima. Godine 2015. javljaju se autohtoni slučajevi bolesti u Južnoj Americi, a ubrzo se u tom području razvija i epidemija.Prema CDC-u, trenutačno vlada epidemija zika virusne bolesti u području Indije i Pa-kistana, a postoji mogućnost zaražavanja i u zemljama Južne i Centralne Amerike, na Pacifičkim otocima te u dijelovima sre-dišnje, zapadne i istočne Afrike (Kamerun, Burkina Faso, Gabon, Nigerija, Centralna Afrička Republika, Senegal, Obala Bjelo-kosti, Angola, Etiopija).U Europi je zabilježen određen broj slu-čajeva zika virusne bolesti, no radilo se o importiranim slučajevima u osoba koje su prethodno boravile u državama s epide-mijom zika virusne infekcije. U Hrvatskoj također nisu zabilježeni autohtoni slučaje-vi. U 2016. i 2017. godini zabilježen je po jedan importirani slučaj.

Posebna zaštita među putnicimaPutnici koji putuju u krajeve s rizikom od prijenosa zika virusa moraju koristiti mje-re osobne zaštite, a to su repelenti (s od-govarajućom količinom DEET-a), nošenje

dugih rukava i dugih hlača, naročito za vrijeme boravka u prirodi, uz vodene to-kove i u doba dana kada postoji pojačana aktivnost komaraca. Prilikom boravka u zatvorenim prostorima važno je na prozo-rima, vratima i na krevetima imati zaštitne mreže protiv komaraca, koje su tretirane insekticidima. Također se preporučuje boravak u klimatiziranim prostorima. Trudnice i žene koje planiraju trudnoću moraju biti upoznate s rizikom putovanja i, ako je moguće, odgoditi put, naročito ako se radi o putu u područje gdje postoji visok rizik od prijenosa bolesti.Osobe s oslabljenim imunološkim susta-vom ili teškim kroničnim bolestima, prije putovanja, moraju se savjetovati s liječni-kom te, ovisno o zdravstvenom stanju, razmisliti o odgodi puta.Osoba koja razvije simptome bolesti unutar tri tjedna od povratka iz rizičnog područja mora se obvezno javiti svome liječniku ili epidemiologu radi daljnje obrade. Trudnicama koje su boravile u rizičnim krajevima savjetuje se javljanje ginekologu, neovisno o simptomima bolesti, radi procjene rizika i daljeg pra-ćenja trudnoće. Muškarcima koji su se vratili iz rizičnih područja preporučuje se korištenje kondoma pri spolnim od-nosima s trudnom partnericom ili par-tnericom kod koje postoji mogućnost trudnoće, i to 28 dana po povratku, ako nije bilo nikakvih simptoma bolesti, dok je u slučaju potvrđene bolesti kondom neophodno koristiti 6 mjeseci po opo-ravku. Također, osobama koje su dobro-voljni davatelji krvi ne preporučuje se darivanje krvi 28 dana nakon povratka iz krajeva u kojima postoji mogućnost pri-jenosa zika virusne infekcije.

Većina zaraženih ima blag oblik bolesti, ali povećan rizik može izazvati autoimunu bolest, kao i oštećenje mozga kod djeteta u trudnoći


K olera je zarazna bolest probav-nog trakta koju uzrokuje bakterija Vibrio cholerae. Širi se pijenjem

zagađene vode, konzumiranjem morskih rakova, školjki i riba te druge hrane zaga-đene izlučevinama zaraženih ljudi. Kada

Piše Mario Sušanj, dr. med.spec. epidemiologije

KOLERA

Čista voda i

Zagađena voda ili morska i druga hrana te fekalno-oralni put prijenosa bakterije čine higijenske mjere ključnima, a u slučaju bolesti bitno je sprječavanje fatalne dehidracije

osoba konzumira kontaminiranu hranu ili vodu, bakterija u crijevu te osobe oslo-bađa toksin koji potiče sluznicu tankoga crijeva na lučenje ogromne količine tekući-ne bogate solima i mineralima, pa nastaje stanje dehidracije. Inkubacija je kod kolere kratka, 24 do 48 sati nakon zaraze bakterijom, a simptomi se kreću od blage, nekomplicirane epizo-de proljeva, do teške bolesti koja može

pranje ruku UVIJEK ZAŠTITNI

dovesti do smrti. Simptomi su bolesti bol u trbuhu, mučnina, povraćanje, proljev, srčana aritmija, suhoća usta, žeđ, nizak krvni tlak i opća slabost. U teškim slučaje-vima proljev izaziva gubitak više od jedne litre tekućine na sat, a zbog gubitka elek-trolita dolazi do grčeva u mišićima. Tje-lesna temperatura obično nije povišena. Većina je zaraženih ljudi bez simptoma ili imaju blag proljev. Bolest se, u slučaju epidemije može širiti i između ljudi, fekal-no-oralnim putem. Dijagnoza kolere po-tvrđuje se laboratorijskim pronalaženjem bakterija u brisevima rektuma ili u svježim uzorcima stolice.

Antibiotici i nadoknada tekućineAko se zaraza ne liječi, posljedična teška neravnoteža između volumena krvi i po-većane koncentracije soli može dovesti do zatajenja bubrega, šoka i kome. U terapi-ji je najvažnije nadomjestiti izgubljenu tje-lesnu tekućinu, soli i minerale otopinama glukoze ili elektrolita. Teško dehidriranim ljudima koji ne mogu piti tekućina se daje intravenski ili putem nazogastrične son-de. Kada se dehidracija smanji, cilj je lije-čenja točno nadomjestiti količinu tekućine izgubljenu stolicom i povraćanjem. Čvrsta se hrana može jesti nakon što povraćanje

Vibrio cholerae


Cijepljene ne isključuje ostale mjere zaštite

Prilikom putovanja u zemlje gdje vlada epidemija, ili se povremeno pojavlju-je bolest, treba se strogo pridržavati preventivnih mjera i higijenskih uputa. Ruke treba redovito prati vodom i sapunom ili dezinfekcijskim sredstvom. Tre-ba piti isključivo flaširanu ili prokuhanu, odnosno filtriranu vodu. Hrana koja se konzumira mora uvijek biti dobro kuhana, a sirovu i termički neobrađenu hranu treba izbjegavati. Kao zaštita koristi se i imunizacija, tj. cjepivo protiv kolere. Ono se uzima oralnim putem, u dvije doze, s razmakom od najmanje tjedan dana. Imunizaciju treba završiti najmanje tjedan dana prije potencijal-nog izlaganja bakteriji Vibrio cholerae. Zaštita traje do dvije godine, a nakon toga cijepljenje se ponavlja. Cjepivo ne isključuje ostale mjere zaštite, jer nije uvijek sto posto učinkovito. Najčešće se procjepljuju pomorci ili osobe koje rade u humanitarnim misijama u zemljama pogođenim kolerom.

Oboljeli od kolere

prestane i apetit se vrati. Terapija antibio-ticima, najčešće tetraciklinom, učinkovita je ako se uvede u početnom stadiju bolesti. Ako liječenje ne počne navrijeme, smrtnost od kolere viša je od 50 posto. Kod liječenih, simptomi bolesti prolaze obično za tri do šest dana. Većina oboljelih oslobodi se uz-ročnika za dva tjedna, ali neki postaju du-gotrajni kliconoše. Za sprečavanje širenja kolere bitno je pročišćavanje vodoopskrb-nih objekata i ispravno uklanjanje ljudskih otpadaka. Druge mjere uključuju uporabu prokuhane vode i izbjegavanje nekuhanog povrća ili nedovoljno kuhane ribe ili školjki. Iako je bolest u velikom dijelu svijeta isko-rijenjena, ona se povremeno javlja u obliku većih ili manjih epidemija, u slabije razvije-nim zemljama, s prenapučenim stanovniš-tvom, gdje se voda ne filtrira, gdje ne po-stoji kvalitetna vodoopskrba, gdje su loši higijenski i sanitarni uvjeti i stanovništvo neprosvijećeno te gdje je medicinska skrb nedovoljno organizirana ili nedostupna. Tu spadaju pojedine zemlje Afrike (Alžir, Angola, Burundi, Kamerun, DR Kongo, Etiopija, Kenija, Malavi, Mozambik, Niger, Nigerija, Somalija, Tanzanija, Uganda, Za-mbija i Zimbabve), Azije (Bangladeš, Indi-ja, Jemen) i Kariba u Americi (Haiti i Domi-nikanska Republika). Bolest se često javlja kod prirodnih katastrofa, kao što su po-plave, potresi ili izbjegličke krize. U 2019. godini zabilježene su epidemije kolere u Jemenu na Arapskom poluotoku i u Ugan-di, s nekoliko stotina umrlih. U zemljama razvijenog svijeta bolest se vrlo rijetko javlja, ali rizik od zaraze postoji pri kon-taminaciji školjkaša koji potječu iz mora u kojima obitava bakterija - uzročnik bolesti.

Put zaraze

Bolest Zapadnog Nila uzrokuje vi-rus Zapadnog Nila (VZN), koji se u prirodi održava u ciklusu između

komaraca i ptica, koje su primarni rezer-voari virusa. Virus se, ubodom zaraženog komarca (vektora), prenosi na ljude, ko-pitare i druge sisavce, ali se ne prenosi s čovjeka na čovjeka.Najvažnijim vektorom za prijenos infekcije smatra se komarac roda Culex, no i druge vrste komaraca mogu u nekim okolnosti-ma prenijeti infekciju. Rizik prijenosa na nekom području ovisi o prisutnosti virusa, domaćinu u kojem se sam uzročnik, tj. vi-rus, razmnožava, vektorima – komarcima te osjetljivim (neimunim) osobama.

Uvoz u gumamaVirus Zapadnog Nila jedan je od brojnih članova roda Flavivirus i porodice Fla-viviridae, a spada u raznoliku skupinu virusa pod zajedničkim nazivom „arbo-virusi“. Tim terminom obuhvaćeni su vi-rusni uzročnici koji se na čovjeka prenose

Pišu Senka Stojanović, dr. med.Marinka Kovačević, dr. med.spec. epidemiologije

VIRUS ZAPADNOG NILA

Smatra se da je tigrasti komarac, čiji ubod najčešće prenosi bolest, kod nas uvezen sa starim automobilskim gumama iz Azije


KOMARCI,

Uklanjati stajaću vodu, ne dirati mrtve ptice

Budući da za ovu infekciju još uvi-jek ne postoji cjepivo, od ključne je važnosti adekvatna prevencija. To se prvenstveno odnosi na progra-me kontrole komaraca u zajednici, kako bi se smanjila populacija po-tencijalnih vektora bolesti. Kako ta-kvo što nije uvijek moguće provesti, naglasak bi trebao biti na mjera-ma osobne zaštite. Postoji nekoliko najlakših i najboljih načina kako se zaštititi od uboda komaraca:

• Kod boravaka na otvorenom svakako se savjetuje nanošenje repelenata na kožu. Najpoznatiji među njima je DEET (N,N-dietilmetatoluamid), kemijski repelent koji odbija komarce, a koji u koncentraciji od 23,8 posto pruža zaštitu u trajanju od pet sati.

• Većina komaraca najaktivnija je u zoru i u sumrak. Ako tada ne možete ostati u kući, obvezno je nošenje majica s dugim rukavima, dugih hlača i čarapa.

• Uklanjanje vode iz svih predmeta gdje se ona može zadržavati (automobilske gume, limenke, lonci, kante, bačve) predstavlja jedan od glavnih poteza u borbi protiv komaraca. Voda ne bi smjela stajati dulje od tjedan dana kako se ličinke komaraca ne bi razvile u odrasle jedinke.

• Dezinsekcijom biološkim i kemijskim larvicidima moguće je uništiti ličinke komaraca. Isti učinak postiže se uranjanjem bakrene žice u vodu gdje se ličinke nalaze, budući da ih bakreni ioni mogu uništiti.

• Mrtve ptice u određenom području jedan su od pokazatelja moguće prisutnosti virusa Zapadnog Nila. Ne bi ih trebalo dirati golim rukama, već bi takvu pojavu bilo dobro odmah prijaviti nadležnim službama.

putem vektora, tzv. hematofagnih članko-nožaca (artropoda).Bolest se pojavljuje u ljetnim i jesenskim mjesecima. Na sezonsku pojavnost i kre-tanje ove bolesti na nekom području, od-nosno na epidemiološku situaciju, utječu brojni čimbenici: brojnost i aktivnost vek-tora uzročnika bolesti, ovisno o okolišnim i klimatološkim prilikama.Virus je otkriven 1937. godine u uzorku žene iz regije Zapadnog Nila, u Ugandi. U epidemiji među starijim pacijentima, u Izraelu, 1957. godine, prepoznat je kao uzrok meningitisa (upale moždanih ovoj-nica) i encefalitisa (upale mozga) kod ljudi. Od tada se ta bolest proširila po gotovo čitavom svijetu, uključujući Afri-ku, Europu, Bliski Istok, središnju Aziju te SAD. U Hrvatskoj je cirkulacija virusa Zapadnog Nila već otprije detektirana u populaciji konja, a u ljeto 2012. godine zabilježeni su i slučajevi infekcije ljudi. Globalnoj rasprostranjenosti pridonose kli-matske promjene, učestala putovanja i mi-gracije ljudi, ali i brojni drugi neočekivani čimbenici. Tako se smatra da je tigrasti ko-marac (Aedes albopictus) kod nas uvezen sa starim automobilskim gumama iz Azije.

Od blagih simptoma do upale mozga i njegovih ovojnicaInfekcija virusom Zapadnog Nila u lju-di najčešće prolazi bez simptoma (u pri-bližno 70 – 80 posto slučajeva). U oko 20 posto slučajeva bolest se manifestira simptomima koji nalikuju gripi, kao što su, najčešće, povišena temperatura, glavobo-lja, slabost, bol u mišićima i zglobovima. U oko jedan posto oboljelih može se razviti teža bolest zbog zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava, uz simptome meningiti-sa ili encefalitisa (upale moždanih ovojni-ca/mozga). Pod povećanim su rizikom od obolijevanja starije osobe koje već imaju kroničnu bolest (kao, primjerice, dijabe-tes, hipertenziju, kroničnu bubrežnu bo-lest) ili osobe sa smanjenim imunitetom (kao što su transplantirane osobe i dr.).Oboljeli se liječe simptomatski i većina ih se oporavi bez trajnih posljedica. Specifično li-ječenje infekcije uzrokovane ovim virusom ne postoji, a teži slučajevi zahtijevaju hospi-talizaciju radi pružanja odgovarajuće skrbi. U slučajevima kad su simptomi isključivo blagi, terapija nije potrebna, već se, eventu-alno, mogu dati lijekovi za ublažavanje boli i snižavanje povišene tjelesne temperature.

dosadni i opasni


Denga groznica je tropska bolest uzrokovana bilo kojim od četiriju blisko povezanih, srodnih sojeva

virusa denge. Virus denge spada u RNA viruse iz porodice Flaviviridae. Oboljenje izazvano jednim sojem ne stvara imunitet od ostala tri soja, iako je imunitet doživo-tan na taj isti soj. Čak se smatra da je kli-nička slika teža kod naknadnog inficiranja nekim od drugih sojeva denga virusa. Trenutno nema cjepiva za sprječavanje in-fekcije virusom denge, a najučinkovitija je zaštitna mjera izbjegavanje uboda koma-raca. Najznačajnije je rano prepoznavanje i hitno simptomatsko liječenje, što može bitno smanjiti rizik od komplikacija bolesti i smrti.

Putevi prijenosaViruse denga groznice na ljude, svojim ubodom, prenose inficirani komarci iz roda Aedes aegypti i Aedes albopictus, ili tigrasti komarci. Na zapadnoj hemisfe-ri, komarci roda Aedes aegypti najvažniji su vektori virusa denge, iako je rod Ae-des albopictus bio vezan uz epidemiju na Havajima 2001.g. Oni najčešće obitavaju u tropskim krajevima, od 35 stupnjeva južne i sjeverne zemljopisne širine, te na

Piše Daniela Glažar Ivče, dr. med.spec. epidemiologije

DENGA I CHINKUNGUNYA GROZNICA

Prvi dokazan slučaj autohtone infekcije virusom denge u Hrvatskoj opisan je u kolovozu 2010. godine, na poluotoku Pelješcu, u Podobuču, kod njemačkog turista. Naknadnim epidemiološkim istraživanjem dokazana je recentna infekcija u još 15 stanovnika na području Pelješca i Korčule

TROPSKE BOLESTI nižim nadmorskim visinama. Tigrasti su se komaraci udomaćili i u zemljama Sredoze-mlja, a u Hrvatskoj su registrirani 2004.g. Ljudi su glavni domaćini virusa (mogu biti i drugi primati).Virusi nemaju negativan učinak na komarca i on ostaje doživotno inficiran virusom. Denga se ne može pre-nositi izravnim kontaktom od osobe do osobe.

Nema cjepiva niti specifičnog liječenjaBolest se najčešće javlja u sezoni pojave komaraca, kada temperatura zraka prela-zi 13o C, a kišna sezona pogoduje većem broju komaraca. Ne postoji specifično liječenje i trenutno ne postoji cjepivo. Kod težih oblika bole-sti potrebna je hospitalizacija. U liječenju bolova koriste se analgetici s acetamino-fenom i treba izbjegavati one koji sadrže aspirin, a pomaže i nadomjesna terapija tekućinom.Opisi denge datiraju još od 1779.g., a sam uzročnik otkriven je početkom 20. stolje-ća. Denga se javlja endemski u više od 110

zemalja tropskog i suptropskog područ-ja, uz najveću zastupljenost duž ekvato-ra, između 35° sjeverne i 35° južne geo-grafske širine. Iako se denga rijetko javlja u kontinentalnim Sjedinjenim Državama, endemična je u Puerto Ricu te u mnogim popularnim turističkim destinacijama u Latinskoj Americi, jugoistočnoj Aziji i oto-cima na Pacifiku. Denga groznica postaje globalni problem nakon drugog svjetskog rata, s dramatičnim širenjem od 1960. go-dine do danas, do kada se incidencija po-većala čak trideset puta. Denga groznica se, zajedno sa svojim prilagođenim vek-torima - komarcima, proširila na velik dio Azije, Kine, na zemlje Pacifika, Ameriku te na južne dijelove Europe, što je posljedica globalnog zatopljenja, pojačane migracije stanovništva, s povećanim brojem stanov-nika. Tako je u Hrvatskoj tigrasti komarac uočen još 2004. g., a do danas se proširio i udomaćio, ne samo u južnom priobalju, već u gotovo cijeloj Hrvatskoj. Tijekom lje-ta 2007. godine u Hrvatskoj su dokazana dva sporadična, importirana slučaja den-ga groznice, nakon čega se kontinuirano


aInvazivni komarci: Karta nadzora

Karta nadzora prikazuje regije u kojima se odvijaju nadzorne aktivnosti za egzotične komarce u EU/EEA i susjednim zemljama. Aktivnosti nadzora uklju-čuju ne samo specifične nadzorne studije, već i rad u sklopu tekućih kontrolnih aktivnosti, istraživačkih projekata i istraživanja inventara.

bilježe ostali importirani slučajevi. Svi, izuzev jednog, hrvatski su državljani koji su se zarazili boraveći u endemskim po-dručjima jugoistočne Azije i Južne Ameri-ke. Prvi dokazan slučaj autohtone infek-cije virusom denge u Hrvatskoj opisan je u kolovozu 2010., na poluotoku Pelješcu, u Podobuču, kod njemačkog turista. Na-knadnim epidemiološkim istraživanjem dokazana je recentna infekcija u još 15 stanovnika na području Pelješca i Korčule. Nakon dugog razdoblja bez bolesti u Eu-ropi, prvi slučajevi autohtone denga gro-znice otkriveni su u ljeto 2010. godine, u Francuskoj, a epidemija na portugalskom otočju Madeira 2012.god. suočava Europu s prvim potencijalnim ozbiljnijim širenjem virusa nakon 1920. godine.

Chikungunya groznicaChikungunya groznica je tropska, virusna bolest koju na ljude prenose komarci iz roda Aedes. Uzrokuje je Chikungunya vi-rus koji spada u RNA viruse iz porodice Alphaviridae. Chikungunya groznicu prije svega šire Aedes aegypti i Aedes albo-pictus, a to su vrste komaraca koje mogu prenijeti i druge bolesti, uključujući dengu. Nakon inkubacije koja traje 1-12 dana od uboda zaraženih komaraca, nastu-paju simptomi bolesti. Prva faza bolesti karakterizirana je općim simptomima: povišenom tjelesnom temperaturom i

STIŽU I NAMA

Izvor sadržaja: Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, Nacionalni centar za nove i zoonotske zarazne bolesti (NCEZID), Odjel za vektorske bolesti (DVBD)

Izvor sadržaja: Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, Nacionalni centar za nove i zoonotske zarazne bolesti (NCEZID), Odjel za vektorske bolesti (DVBD)


Hemoragična denga groznica teška i fatalna

Inkubacija denga groznice traje 3-14 dana. Prvi simptomi nastupaju najčešće 4-7 dana nakon uboda inficiranog komarca. Glavni su simptomi klasične den-ga groznice: povišena temperatura, jaka glavobolja, jaka bol iza očiju, bol u mišićima, zglobovima i kostima, osip sličan ospicama i blago krvarenje, npr. iz nosa ili desni. Kod manjeg broja imunokompromitiranih ljudi može se razviti teži oblik infekcije istim virusima koji uzrokuju denga groznicu, teška hemo-ragijska vrućica ili denga sindrom šoka, koji može biti smrtonosan ako se ne prepozna i ne liječi navrijeme. Denga hemoragičnu groznicu karakterizira vru-ćica, koja traje od dva do sedam dana, s općim simptomima kao i kod denga groznice. Nestankom vrućice mogu se razviti simptomi koji uključuju trajno povraćanje, jake bolove u trbuhu i otežano disanje, stvaranje izljeva u trbušnu šupljinu i prsište. Dolazi do zatajenja cirkulacije, uz hemoragijske manifestaci-je, tendenciju stvaranja modrica ili druge vrste krvarenja, npr. krvarenja nosa ili desni. Uz pravodobno liječenje, smrtnost može biti manja od jedan posto.

groznicom, uz jake bolove zglobova, po-najprije udova i kralježnice, što može po-trajati desetak dana. Nakon toga nastupa druga faza bolesti, i to 2-3 dana nakon fe-brilnog razdoblja, u obliku makulopapulo-znog osipa po tijelu, osobito na vanjskoj površini udova, uz povremene bolove u zglobovima, mišićima i uz opću slabost, a moguća su i blaga krvarenja desni, što može trajati i do četiri mjeseca. Nekad bolest po simptomima podsjeća na den-gu, a najvažniji su simptomi za razlikova-nje od denge bolovi u zglobovima i mi-šićima, konjunktivitis i makulopapulozan osip. Obično se zaražene osobe potpuno oporave nakon nekoliko tjedana, ali neki pacijenti mogu razviti dugotrajni artritis, u 5-10 posto slučajeva. Dijagnoza se postav-lja na temelju kliničkih kriterija, epidemio-loške anamneze i boravka u endemskim područjima, kao i laboratorijskih nalaza. Putnici koji se vraćaju iz endemskih pod-ručja trebaju potražiti medicinsku pomoć ako imaju simptome kompatibilne s chi-kungunya groznicom. Ne postoji specifič-no liječenje ili cjepivo za chikungunya gro-znicu. Liječenje je simptomatsko, mogu se propisati analgetici i protuupalni lijekovi za ublažavanje simptoma.

Chikungunya groznica harala Italijom i FrancuskomChikungunya groznica je endemska u Afri-ci, jugoistočnoj Aziji, indijskom potkonti-nentu, pacifičkoj regiji i najvjerojatnije u (pod)tropskim područjima Amerike. Iza-zvala je brojne epidemije u Africi i Aziji. Nakon velikog izbijanja uz Indijski ocean 2005.-2006.god., dalje se širi indijskim potkontinentom i jugoistočnom Azijom, a uvezeni slučajevi pronađeni su u kon-tinentalnoj Europi i Sjevernoj Americi. U 2007. godini, prvi put u Europi, izbila je

autohtona infekcija virusom chikungunya groznice u Italiji, s više od 200 slučaje-va, u dva mala mjesta u blizini Ravenne, u pokrajini Emilia Romagna. Vektor je bio Aedes albopictus. U 2010. i 2014. godini u Francuskoj je zabilježeno nekoliko au-tohtonih slučajeva povezanih s uvezenim slučajevima. Prvi put u američkoj regiji, 6. prosinca 2013. na Karibima je zabilje-žena pojava chikungunya groznice u fran-cuskom dijelu otoka Sv. Martina. Od tada se autohtona transmisija chikungunya

groznice povećala na Karibe i brzo po Srednjoj, Sjevernoj i Južnoj Americi.

Kontrola komaraca i informativne kampanjeU prevenciji denga groznice naglasak je na održivoj, integriranoj kontroli komara-ca, utemeljenoj u zajednici, s ograničenim oslanjanjem na insekticide (kemijski lar-vicidi i adulticidi). Također je važno poti-cati širu javnost na provođenje mjera za kontrolu vektora u vlastitom okruženju


(smanjenje broja mjesta za razmnoža-vanje komaraca, mjere osobne zaštite). Za vrijeme epidemije denga groznice na Madeiri, tijekom 2012. godine, provodi-le su se kampanje informiranja „od vrata do vrata”, kao i razne aktivnosti na razini šire zajednice, koje su obuhvaćale različi-te sektore društva i objave na društvenim mrežama.

Uklanjati moguća staništa komaraca Radi suzbijanja populacije komaraca, pr-venstveno je potrebno ukloniti mjesta za razvoj njihovih legla u okolišu, isušivanjem njihovog staništa – pražnjenjem spremni-ka vode, isušivanjem voda stajaica, uklanjanjem nagomilanog otpada. Predmeti koji skupljaju kišnicu ili skladište vodu (naprimjer, plastične posude, kante ili rabljene automobilske gume) trebaju biti pokriveni ili pravilno odbačeni. Posu-de i vaze za svježe cvijeće, za napajanje kućnih ljubimaca i životinja treba isprazniti i očistiti (ukloniti ličinke komaraca) najma-nje jednom tjedno. Metode dezinsekcije komaraca također se provode i, ako prate životni ciklus komarca, onda su i uspješne. Preporučene su individualne mjere zaštite od komaraca: primjena repelenata, sred-stava koja odbijaju komarce, na otkrivene dijelove tijela (prema uputama proizvođa-ča), izbjegavanje boravka na otvorenom u razdoblju najveće aktivnosti komaraca, nošenje odjeće dugih rukava i nogavica prilikom boravka na otvorenom, ovisno o

vremenskim prilikama,primjena zaštitnih mreža na prozorima i vratima, primjena različitih repelenata za prostor. Korištenje klima-uređaja ili prozora i vrata smanju-je rizik od dolaska komaraca u zatvoreni prostor.

Europski centar za kontrolu bolesti – ECDC izvještava o rizicimaNakon izbijanja chikungunya groznice u Indijskom oceanu 2005.-2006. i u Italiji 2007. godine, ECDC je uspostavio mre-žu za nadzor vektora artropoda za jav-no zdravlje ljudi da bi poboljšao nadzor vektora za zarazne bolesti (VBORNET). Od 2014. mreža VectorNet proširena je kako bi pružila podatke o zemljopisnoj

Vodeći uzrok bolesti i smrti u tropima i suptropima

Epidemiološki podaci u svijetu pokazuju da više od jedne trećine svjetske popula-cije živi u područjima izloženim riziku od infekcije denga groznicom, te je ona vo-deći uzrok bolesti i smrti u tropima i sup-tropima. Procjenjuje se da je godišnje zaraženo čak 400 milijuna ljudi u svijetu, a umire 2 000 – 5 000 djece bez odgo-varajućeg liječenja denga hemoragijske groznice. Stopa smrtnosti može prela-ziti 20 posto, a uz odgovarajuće liječe-nje denga hemoragijske groznice, stopa smrtnosti manja je od jedan posto.

distribuciji vektora člankonožaca, koji pre-nose ljudske i životinjske bolesti. Karte raspodjele vektora redovito se objavljuju na internetskoj stranici da bi se dionicima ECDC-a i široj javnosti dale najnovije infor-macije o distribuciji vektora, pokazujući raspodjelu vektorskih vrsta.U 2012. ECDC je objavio „Smjernice za nadzor invazivnih komaraca u Europi“, s obzirom na vrste komaraca koje se šire Europom uvođenjem putovanja i trgovi-ne, uz odgovarajuće uvjete. Budući da su denga i chikungunya groznica bolesti kod kojih je rizik od infekcije u europskoj regiji uglavnom povezan s putovanjima, ECDC kontinuirano prati epidemiološku situaciju u Europi i svijetu izdavanjem procjena rizi-ka i epidemioloških ažuriranja.

16 NARODNI ZDRAVSTVENI LIST16

Bjesnoća je akutna zarazna bolest središnjeg živčanog sustava sisa-vaca, uzrokovana virusom bjesno-

će. Bjesnoća pripada skupini bolesti koje se nazivaju antropozoonoze, što znači da je bjesnoća primarno bolest životinja, a može se prenijeti na čovjeka. Uzročnik bjesnoće nalazi se u slini zara-žene životinje, a najčešće se prenosi na čovjeka ugrizima i lizanjem zaražene živo-tinje. Učinkovite terapije protiv bjesnoće nema. Bolest je poznata još iz vremena prije Krista i stoljećima je bila neizlječiva. Oboljeli su bili osuđeni na smrt i umirali su u teškim mukama. Godine 1885. Lou-is Pasteur cijepio je dijete koje je ugrizao bijesan pas, cjepivom koje je dobio pasa-žiranjem oslabljenog soja virusa.

Raširena po svijetuBjesnoća je prisutna u više od 150 zema-lja svijeta. Dvije trećine zemaljske kugle

Piše Sandra Dominik, bacc. med. lab. dijag.

U PRIRODU S OPREZOMBJESNOĆA

zahvaćene su bjesnoćom. Bolest je najviše prisutna u Aziji, Indiji i Africi, gdje je i naj-veća smrtnost od nje. Medicinsku zaštitu nakon izloženosti virusu bjesnoće dobiva tek oko 10 posto osoba. Godišnje u svi-jetu od bjesnoće umire više od 55 000 ljudi, od toga najviše djece do petnaeste godine. Cilj je Svjetske zdravstvene orga-nizacije do 2030. smanjiti broj oboljelih od bjesnoće na nulu.Prema načinu prijenosa razlikuju se tri tipa bjesnoće: urbana bjesnoća, silvatič-na (šumska) bjesnoća i prijenos bjesnoće preko šišmiša.Urbanu bjesnoću najčešće prenose psi i najčešći je oblik bjesnoće u svijetu. Čak 99 posto svih slučajeva u ljudi nastaje upravo ugrizom bijesnoga psa. Uglavnom je prisutna u zemljama tzv. Trećega svi-jeta, gdje se čopori divljih pasa kreću po rubnim dijelovima grada i dolaze u kon-takt sa životinjama zaraženima silvatič-nom bjesnoćom, te na taj način postaju najvažniji prijenosnici virusa bjesnoće na ljude.

Godišnje u svijetu od bjesnoće umire više od 55 000 ljudi, od toga najviše djece do petnaeste godine, a cilj je Svjetske zdravstvene organizacije do 2030. smanjiti broj oboljelih od bjesnoće na nulu. Posljednji slučaj bjesnoće u životinja u Republici Hrvatskoj zabilježen je 2014. godine


Što učiniti ako nas ugrize životinja?

Ugriznu ranu treba temeljito oprati sapunom i ispirati vodom najmanje 15 minuta. Ugrižena osoba treba se javiti svom obiteljskom liječniku ili na hitnu medicinsku pomoć, gdje će ranu obraditi i osoba će biti cijepljena pro-tiv tetanusa. Nakon toga, pacijent se treba javiti u antirabičnu ambulantu pri epidemiološkom odjelu zavoda za javno zdravstvo, gdje će specijalist epidemiolog ispitati okolnosti ugri-za i, na temelju anamneze, odlučiti o tome hoće li provesti postekspozicij-sku antirabičnu zaštitu. Ako se radi o životinji poznatog vlasnika, vlasniku se šalje obavijest o obvezi stavljanja životinje pod desetodnevni veterinar-ski nadzor. Ako životinja u tih deset dana ne pokaže znakove bjesnoće, ne ugine ili ne odluta, nije potrebna antirabična zaštita. U slučajevima kada se radi o ugrizima nepozna-te životinje, provest će se cijepljenje po tzv. Zagrebačkoj shemi 0.-7.-21. dan, s četiri doze cjepiva, s time da se nultog dana daju dvije doze cjepi-va, te po jedna doza cjepiva sedmog i dvadeset prvog dana od početka imunizacije.Iako je bjesnoća u Hrvatskoj u iskor-jenjivanju, treba imati na umu da se nikada neće moći pretražiti sve div-lje životinje i provjeriti prisustvo vi-rusa bjesnoće. Stoga, kada je u pi-tanju ova teška, smrtonosna bolest, koja se može spriječiti opreza nikada dosta.

Silvatičnu bjesnoću prenose divlje, šum-ske životinje. Rezervoar silvatične bjesno-će u Europi i u Hrvatskoj jest crvena lisica. U arktičkoj regiji glavni rezervoar silvatične bjesnoće čine polarne lisice. Mungosi su rezervoar bjesnoće u Južnoj Africi i na Ka-ripskim otocima, a lisice, tvorovi i rakuni na području Sjeverne Amerike. Prijenos preko šišmiša najčešći je put prijenosa bjesnoće na oba američka kon-tinenta. Ugriz šišmiša može biti toliko ne-znatan da trag brzo nestaje pa mnogi ni ne primijete da su ugrizeni.

Strah od vode - tipičan znakBjesnoća je vrlo teška i, gotovo uvijek, smrtonosna bolest. Inkubacija u čovjeka obično traje od dva dana do dva mjeseca. Brzina napredovanja bolesti ovisi o količini unesenog virusa, mjestu ugriza te udalje-nosti mjesta ugriza od središnjeg živčanog sustava. Zbog kraćeg puta prijenosa viru-sa do središnjeg živčanog sustava, ugrizi na području glave i vrata puno češće i brže dovode do razvoja bolesti nego ugrizi na ekstremitetima.U početku bolesti simptomi su slični kao i kod ostalih virusnih oboljenja: poviše-na temperatura, malaksalost, glavobolja, povraćanje te trnci i bol na mjestu ugriza. Kako se virus širi središnjim živčanim susta-vom, razvija se progresivna upala mozga i leđne moždine. Pacijent je dezorijentiran, konfuzan, postaje agresivan. Hidrofobija je karakterističan znak bolesti. Kako bolest napreduje, to je u bolesnika strah od vode sve veći, čak i pri samom spominjanju vode ili slušanju vode kako teče. Pojačana sali-vacija i otežano gutanje dovode do tipične slike bjesnoće - pjene na ustima. Bolesnik unutar nekoliko dana umire zbog posljedi-ca teških komplikacija koje zahvaćaju vital-ne organe: mozak, srce, pluća.

Vakcinacija lisicaPosljednji slučaj humane bjesnoće u Repu-blici Hrvatskoj dogodio se 1964. godine, a nakon toga zabilježena su još dva importira-na slučaja. Jedan importirani slučaj bjesnoće dogodio se 1989. godine - osoba je zaraže-na virusom u Alžiru, dok je drugi slučaj bje-snoće zabilježen 1995. godine, importiran iz susjedne Bosne i Hercegovine. U Hrvat-skoj urbane bjesnoće nema, što se postiglo

obveznim cijepljenjem pasa od 1948. go-dine. Posljednji slučaj bjesnoće u životinja u Republici Hrvatskoj zabilježen je 2014. godine. Prije toga bio je prisutan silvatič-ni oblik bjesnoće. Bjesnoća je bila prisutna na području cijele zemlje, izuzevši jadranske otoke. Jedna je od preventivnih mjera suzbijanja bjesnoće i oralna vakcinacija lisica, koju pro-vodi Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane. Od 2011. godine, u proljeće i u jesen, provodi se oral-na vakcinacija lisica i ostalih divljih životinja. U sklopu toga, iznad šumovitih predjela, iz zrakoplova se bacaju mamci koji sadrže cjepivo, privlačnih boja i mirisa, kako bi ih šumske životinje pojele. Na taj način vrlo je brzo suzbijena bjesnoća među šumskim životinjama. Cilj je programa iskorijeniti bje-snoću u divljih životinja, tako zaštititi ljude i domaće životinje od bolesti te postići status zemlje slobodne od bjesnoće.

Naglasak na prevencijiIako je bjesnoća smrtonosna bolest i ade-kvatnog lijeka nema, moguće ju je spriječi-ti. Najbolji je način imunizacija protiv bje-snoće. Zaštita od bjesnoće moguća je prije i poslije izlaganja virusu. Prije izlaganja viru-su cijepe se osobe koje bi zbog profesional-ne orijentacije mogle biti izložene virusu te putnici koji putuju u zemlje gdje je bjesnoća sveprisutna. Prevencija bolesti moguća je i nakon izlaganja virusu bjesnoće, ako osoba koja je bila izložena virusu navrijeme primi postekspozicijsku antirabičnu zaštitu. Klinička prekretnica u razvoju antirabične zaštite bilo je otkriće specifičnog huma-nog rabijes imunoglobulina (HRIG), 1954. godine. Prema preporuci Svjetske zdrav-stvene organizacije, u svim slučajevima visokog rizika od izloženosti bjesnoći, uz cjepivo se daje i HRIG. Ako se takva zašti-ta primijeni unutar 48 sati od ugriza, ona je stopostotno djelotvorna.


Što prije liječniku

Ako se zarazite malarijom, što prije potražite liječničku pomoć. Imajte na umu da se simptomi te bolesti mogu pojaviti u razdoblju od jed-nog do četiri tjedna nakon infekci-je. Ako se ne liječi, malarija može dovesti do teške anemije, koja u kratkom roku može postati opasna po život. Stoga nije dobro čekati da se simptomi pojačaju, naročito ako je riječ o djeci i trudnicama. Samo u Africi, svake minute jedno dijete umre od malarije. U rijetkim slu-čajevima malarija se može dobiti i transfuzijom zaražene krvi.

Malarija je zarazna bolest koju uzrokuju četiri vrste plaz-modija: Plasmodium vivax,

Plasmodium ovale, Plasmodium falcipa-rum i Plasmodium malariae. Prvi se put pojavila prije više od 50 000 godina, a do danas nije pronađeno učinkovito cjepivo za zaštitu stanovništva. Malariju prenosi ženka komarca iz roda Anopheles, a čo-vjek je jedini važan rezervoar humane ma-larije. Najrasprostranjenija je u tropskim i suptropskim područjima. Prvi zapisi o malariji u ovim krajevima po-tječu od talijanskog naturalista i etnografa Alberta Fortisa (1741.-1803.). On je, prije 170 godina, proputovao cijelu Dalmaciju i izučavao njenu organsku prirodu, fizičku geografiju i etnografiju. Između ostalog,

MALARIJA

PišeDušanka Dragić-Bradić, dr. med. spec. epidemiologije

zabilježio je i pojedinosti o malariji koja je u ono vrijeme bila težak problem u poje-dinim dijelovima Dalmacije. U jednom od poglavlja svoga putopisa spominje malari-ju u dolini rijeke Neretve te se da naslutiti da je već onda sumnjao da malariju preno-si komarac. Opisao je šatore kojima su se ljudi u dolini Neretve borili protiv komara-ca koji su se tada bili silno razmnožili.

U Hrvatskoj iskorijenjenaMalarija je nekad u Hrvatskoj bila ozbi-ljan javnozdravstveni problem. Kod nas je, do eradikacije, malarija bila prisutna u Dalmaciji, Primorju, Posavini, Podravini i Međimurju. U Hrvatskoj je 1954. godi-ne službeno proglašena iskorijenjenom. U prvom desetogodišnjem razdoblju posli-je iskorjenjivanja tri su slučaja prenesena transfuzijom. Svi ostali slučajevi malarije zabilježeni do kraja 1998., njih ukupno 308, importirani su, a i danas se bilježe samo takvi, nastali u brojnim endemskim

područjima malarije u svijetu. Najveći broj oboljelih od importirane malarije u Hrvat-skoj čine pomorci, a godišnje ih u prosjeku oboli osam. Liječenje se provodi derivatima kinina, uz simptomatsku terapiju. Kao i kod ostalih zaraznih bolesti, važno je pridržavati se protokola postupanja sa zaraženom oso-bom i njenom okolinom te mjera suzbija-nja širenja infekcije, u čemu glavnu i naj-važniju ulogu imaju zdravstveni radnici.

Znakovi bolesti Inkubacija malarije traje od 9 do 40 dana, ovisno o vrsti uzročnika. Inkubacija kod in-fekcije uzročnikom P. vivax obično traje 12 do 17 dana, kod infekcije P. falciparum 9 do 14 dana; kod infekcije P. ovale 16 do 18 dana i dulje te kod infekcije P. malariae oko jedan mjesec (18 do 40 dana) ili dulje (go-dinama). Međutim, u predjelima s umjere-nom klimom, neki sojevi P. vivaxa ne mo-raju izazvati kliničku bolest mjesecima, do više od godinu dana nakon infekcije.Najčešći su simptomi malarije, zajednički svim oblicima: visoka temperatura, zimi-ca, znojenje, glavobolja, bolovi u mišićima, mučnina, povraćanje, uz anemiju, žuticu, povećanu slezenu i jetru i malarijski pa-roksizam, smjena vrućice i pada tempe-rature sa znojenjem. Simptomi se obično ponavljaju svaka dva do tri dana, ovisno o vrsti parazita koji je uzrokovao malariju te o tome koliko je dugo osoba zaražena.Paraziti koji uzrokuju malariju, jedno-stanični organizmi iz roda Plasmodium,

Najveći broj oboljelih od importirane malarije u Hrvatskoj čine pomorci, a godišnje ih u prosjeku oboli osam, dok samo u Africi svake minute jedno dijete umre od malarije

I KOMARAC SE MOŽE ZARAZITI OD LJUDI


prenose se u čovjekov krvotok ubodom zaražene ženke komarca iz roda Anophe-les. Paraziti putem krvi dospijevaju u jetru zaražene osobe i ondje se razmnožavaju. Kad se jetrene stanice rasprsnu, oslobo-de se paraziti koji potom napadaju crve-ne krvne stanice te se u njima nastavljaju razmnožavati. Pucanjem crvenih krvnih stanica oslobađaju se paraziti koji zatim napadaju nove crvene krvne stanice. Taj ciklus razmnožavanja parazita i pucanja crvenih krvnih stanica neprestano se po-navlja. Simptomi bolesti obično se pojave svaki put kad dođe do prsnuća eritrocita.

Dijagnoza nalazom parazita u krvi Dijagnoza se postavlja na temelju pozi-tivnog nalaza parazita u krvi. Malarija se u pravilu dijagnosticira nalazom parazita mikroskopskom pretragom tzv. tankog i debelog (gusta kap) razmaza krvi. Vrsta uzročnika otkriva se po karakterističnim značajkama u razmazima. Liječenje i pro-gnoza ovise o vrsti. Serološki testovi služe za dokaz protutijela na parazitarne antigene u serumu bolesni-ka, ali mogu odražavati i prethodnu izlože-nost i nisu dobri za dijagnosticiranje akutne malarije. Serološke analize važne su kod: 1. stanja povišene temperature nepoznatog porijekla, 2. pacijenata pod antimalarič-nom terapijom, 3. rada službe za transfuzi-ju, 4. epidemioloških ispitivanja.

Antimalarici smanjuju, ali ne otklanjaju opasnost

Preventivna primjena antimalarijskih lije-kova i repelenata smanjuje, ali ne otklanja opasnost od infekcije. Trenutno ne postoji cjepivo. Razvojem otpornosti anofela na insekticide i plazmodija na antimalarike, profilaksa malarije postala je komplicira-nija. Gdje god je to moguće, bolest treba insekticidima držati pod kontrolom ukla-njajući vektore, a kemoprofilaksu treba provoditi kod visokorizičnih grupa.Sve trudnice izložene bolesti trebale bi pri-mati kemoprofilaksu (klorokin, progvanil i kinin) zbog životne ugroženosti majke i ploda, a ona im se može davati, bez poslje-dica, u preporučenim dozama. U područji-ma gdje malarija uzrokuje visoku smrtnost djece trebalo bi kemoprofilaksu davati dje-ci između prve i četvrte godine života. Ke-moprofilaksa se preporučuje i svim neimu-nim osobama koje putuju u trope. Idealnog kemoprofilaktičkog lijeka, zbog moguće rezistencije plazmodija, nema. Stoga je iznimno važno da se putnici koji putuju u tropske krajeve upozore da je svaka pojava febriliteta, unatoč provo-đenoj profilaksi, ondje ili nakon povratka kući, ponajprije sumnjiva na malariju.Iako kemoprofilaksa ne štiti od malari-je potpuno, može je učiniti blažom i ma-nje opasnom za život, jer rezistencija plaz-modija može biti samo djelomična. Izbor

kemoprofilaktičkog lijeka ovisi o regiji ek-spozicije, odnosno o vrsti parazita koji ondje prevladava, i o tipu rezistencije. Kemoprofi-laksu treba početi barem tjedan dana prije puta u trope, provoditi je redovito sve vri-jeme izloženosti i još 4 do 6 tjedana nakon povratka. Izbor kemoprofilaktičkih lijekova ograničen je. Oni djeluju samo na eritrocit-nu fazu razvoja parazita, tj. samo sprečavaju pojavu napadaja, a ne mogu spriječiti infek-ciju jetre i etabliranje plazmodija u njoj.Čovjek može dobiti malariju preko zara-ženog komarca. No, i nezaražen komarac može se zaraziti ako ugrize čovjeka koji boluje od malarije. Potom zaraženi koma-rac prenosi bolest drugim ljudima.

Prije putovanja u zemlje rizikaU okviru priprema za putovanje, trebali biste doći na Epidemiološki odjel Nastav-nog zavoda za javno zdravstvo Primor-sko-goranske županije, u Savjetovalište za putnike i pomorce, kako biste od epi-demiologa saznali koja bi cjepiva bila pre-poručljiva i koja je profilaksa potrebna za malariju. Važno je znati kakva je trenutna situacija, koji je oblik malarije najučestaliji u zemlji u koju putujete, kako biste znali koje bi lijekove bilo najbolje uzimati. Ti-jekom boravka u zemlji koja je rizična za obolijevanje od malarije pridržavajte se sljedećih preporuka:• nad krevetom postavite mrežu za

zaštitu od komaraca; takva bi mreža trebala biti poprskana insekticidom, bez rupa i poderotina, sa svih strana dobro ugurana pod madrac,

• zidove i druge površine u kući poprskajte nekim insekticidom dugog djelovanja,

• ako je to moguće, na vrata i prozore postavite zaštitne mreže te koristite rashladne uređaje i ventilator, jer zbog strujanja zraka komarci ne mogu lako letjeti i ubadati ljude,

• nosite odjeću svijetlih boja, koja će vam što više pokriti kožu,

• držite se podalje od žbunja i šikara u kojima se komarci obično roje; nemojte se zadržavati ni pokraj močvara, bara i raznih drugih mjesta na kojima ima ustajale vode, jer komarci ondje polažu jajašca.

PODRUČJA S MALARIJOM


EBOLA

Rijetka, ozbiljna i SMRTONOSNAPiše Dr. sc. Danijela Lakošeljac, dr. med.spec. epidemiologije

Ebola je rijetka, ozbiljna i često smr-tonosna bolest koju uzrokuje virus ebole. Ubraja se u grupu virusnih

hemoragijskih groznica. Posljednjih neko-liko godina puno se priča o njoj jer je sve veća prijetnja da se bolest iz Afrike prene-se u ostale dijelove svijeta.Prvi se put ebola spominje 1976. godine, kad su, gotovo istovremeno, zabilježene dvije epidemije – u Sudanu i u Demokrat-skoj Republici Kongo. Oboljeli u DR Kon-go bili su u mjestu u blizini rijeke Ebola, odakle je bolest dobila ime. Virus ebole spada u porodicu Flaviviride, kao i virus groznice Marburg. Najveća epide-mija virusom ebole bila je 2014.-2016. godi-ne. Započela je u Gvineji, gdje je registrira-no 3 811 oboljelih, a 67 posto ih je završilo smrću. Dalje se širila u Sijera Leone, gdje su bila 14 124 oboljela, s 28 - postotnom

smrtnošću. U Liberiji je u toj epidemiji bilo 10 675 oboljelih, s 45 posto umrlih. Epide-mijom su bile zahvaćene i Nigerija i Demo-kratska Republika Kongo te Senegal i Mali. Zahvaljujući današnjoj prometnoj povezano-sti, putovanjima, slučajevi ebole zabilježeni su i u SAD-u, Španjolskoj, Ujedinjenom Kra-ljevstvu i Italiji. Širenje smrtonosne bolesti u razvijene zemlje svijeta osobito je zabrinulo javnost.

Izlučevine izvori virusaNakon inkubacije od 2 do 21 dana, javljaju se simptomi ebole, koji su u početku slič-ni kao u većine virusnih bolesti, posebno gripe: povišena temperatura, bolovi u mi-šićima, malaksalost, glavobolja i grlobolja. Zatim se javljaju povraćanje, osip, pro-blemi s radom jetre i bubrega. Pojavljuju se obilna unutarnja i vanjska krvarenja, više organa otkazuje, nakon čega nastu-pa smrt. Smrtnost je vrlo visoka. Terapija je samo simptomatska, a cjepiva su u fazi istraživanja.

Virus ebole uništava se sapunom, dezinfekcijskim sredstvima, sunčevim zrakama ili sušenjem. Živi vrlo kratko na površinama koje su na suncu ili suhe. Virus se inaktivira izlaganjem temperaturi od 60°C tijekom 30-60 minuta, ili prokuhavanjem u trajanju od pet minuta

Prirodni rezervoar virusa najvjerojatnije su divlje životinje tropskog područja, kao maj-muni, čimpanze, gorile, dikobrazi, šišmiši, antilope. Ebola se unosi u ljudsku populaciju bliskim kontaktom s krvlju, izlučevinama, or-ganima ili drugim tjelesnim tekućinama zara-ženih životinja, živih ili uginulih. Moguć je prijenos i s čovjeka na čovjeka, i to izravnim kontaktom s krvlju ili dru-gim tjelesnim tekućinama zaraženih oso-ba, živih ili preminulih. Prijenos je moguć i kontaktom s površinama, predmetima za-gađenim izlučevinama oboljelog (npr. po-steljina, odjeća). Pogrebne ceremonije koje uključuju izravan kontakt s tijelom pokojni-ka također mogu pridonijeti prijenosu ebo-le. Prijenos je moguć i tijekom nezaštićenih spolnih odnosa s pacijentima, do tri mjese-ca nakon njihova oporavka od bolesti. Virus ebole ne prenosi se zrakom poput virusa gripe, niti uobičajenim kontaktom s ljudima koji ne izgledaju bolesno. Zaraženi ljudi prije pojave znakova bolesti, u vrije-me inkubacije, nisu zarazni za okolinu jer


počinju izlučivati virus tek kada se pojave prvi znakovi bolesti.Virusom ebole ne može se zaraziti putem predmeta, osim ako su svježe zagađeni krvlju i tjelesnim tekućinama bolesnika, niti putem namirnica, osim mesa zara-ženih životinja, niti kupanjem u bazenu. Komarci ne prenose virus ebole. Do pri-jenosa virusa ebole s čovjeka na čovje-ka ne može doći uobičajenim socijalnim kontaktom. Bolesti su posebno izlože-ni zdravstveni radnici koji su u bliskom kontaktu s pacijentima sa sumnjom ili potvrđenom infekcijom virusom ebole, kada se mjere zaštite ne provode stro-go. Moguće je izlaganje, virusu tijekom postupaka kojima se stvara aerosol od pacijentovih izlučevina, ako se ne koristi nikakva zaštita. Svi zdravstveni djelatni-ci koji su u kontaktu s oboljelima moraju koristiti osobna zaštitna sredstva prema preporukama zdravstvene ustanove i biti upućeni u njihovo pravilno korištenje. Potrebno je primjenjivati mjere za spre-čavanje infekcije kako bi se izbjegao bilo kakav kontakt bez zaštite s krvlju i dru-gim tjelesnim izlučevinama bolesnika za vrijeme njege.

Sunce jače od virusaVirus ebole uništava se sapunom, dezin-fekcijskim sredstvima, sunčevim zrakama ili sušenjem. Živi vrlo kratko na površi-nama koje su na suncu ili suhe. Virus se

inaktivira izlaganjem temperaturi od 60°C tijekom 30-60 minuta, ili prokuhavanjem u trajanju od pet minuta. Važno je educirati zdravstveno osoblje, oso-bito ono koje radi na hitnoj pomoći, primar-noj zdravstvenoj zaštiti, u prijemnim am-bulantama u bolnicama, na prepoznavanju simptoma virusnih hemoragijskih groznica, na uzimanju dobre epidemiološke anamne-ze, uz nezaobilazno pitanje o putovanjima prije obolijevanja. Osobe koje rade na odje-lima gdje bi se eventualno oboljele osobe mogle hospitalizirati, trebaju se educirati o načinu zaštite, oblačenju i skidanju potrebne zaštitne opreme, kao što su respiratori, štit-nici za lice i naočale, vodootporna zaštitna odijela, vodootporne zaštitne pregače, za-tvorena obuća, rukavice.Osobe koje putuju u Demokratsku Repu-bliku Kongo, Gvineju, Sijera Leone ili Li-beriju trebaju se pridržavati preventivnih mjera kako bi se smanjio rizik od zaraze. Osnovne su preporuke putnicima da izbje-gavaju izravan kontakt s krvlju ili tjelesnim tekućinama pacijenata i umrlih bolesnika, odnosno s predmetima koji su svježe za-gađeni krvlju, da redovito održavaju hi-gijenu ruku pranjem sapunom i tekućom vodom i/ili antisepticima, da izbjegavaju bliski kontakt s divljim životinjama (živim ili uginulim) i da ne jedu meso divljih ži-votinja. Preporučuje se izbjegavati mjesta na kojima su naseljeni šišmiši, kao što su špilje, skloništa ili rudnici.

Strog epidemiološki nadzor

Prilikom obavljanja zdravstvenog nad-zora, epidemiolog će prikupiti dodatne podatke o vjerojatnosti zaraze. Uzet će detaljnu epidemiološku anamne-zu te, na temelju izloženosti, proci-jeniti kakav je nadzor potreban. Ako nije bilo izloženosti riziku, osim što je osoba boravila u državi gdje ima obo-ljelih, provodi se pasivan nadzor koji traje 21 dan; osoba se javlja epidemio-logu samo ako razvije neke simptome bolesti i na kraju razdoblja nadzora. Ako postoji umjeren rizik od zara-ze virusom ebole, provodi se aktivan nadzor - osoba dva puta dnevno mjeri temperaturu i u svakodnevnom je te-lefonskom kontaktu s epidemiologom. Osobe koje su bile u izravnom kontak-tu s oboljelim, izlučevinama oboljelog i slično, stavljaju se pod aktivan nadzor u karanteni (svakodnevno mjerenje temperature, uz boravak u izolaciji) u trajanju od tri tjedna. Za vrijeme epi-demije ebole 2014. godine, u Nastav-nom zavodu za javno zdravstvo Pri-morsko-goranske županije provedeno je 99 zdravstvenih nadzora nad našim građanima koji rade u zaraženom po-dručju, najviše u Nigeriji.

Epidemija ebole u Kongu još traje

U ovom trenutku u tijeku je epidemi-ja ebole u Kongu koja je započela u svibnju 2018. godine. Do 12. ožujka 2019. oboljelo je 927 osoba, a 584 su umrle. Epidemijom su zahvaće-na područja uz granicu s Ugandom, s migracijama stanovništva između Konga, Ugande, Ruande i Južnog Su-dana, što povećava rizik od međuna-rodnog širenja na susjedne zemlje.

Osobe koje se vraćaju iz zemalja gdje ima ebole, na ulasku u zemlju dobit će od gra-ničnog sanitarnog inspektora rješenje o obveznom zdravstvenom nadzoru, s ko-jim se moraju javiti u epidemiološki odjel/službu županijskog zavoda za javno zdrav-stvo prema mjestu stanovanja.Naime, prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, obvezan je zdravstveni nadzor nad povratnicima iz zemalja u koji-ma ima određenih zaraznih bolesti, kao što su kolera, malarija, poliomijelitis, ebola.


HIV/AIDS

Piše Mr. sc. Tanja Staraj Bajčić, dr. med.spec. epidemiologije savjetnica u CST – u NZZJZ PGŽ

K linička manifestacija kronične do-životne infekcije koju izaziva HIV – virus humane imunodeficijencije,

jest AIDS – sindrom stečene imunodefici-jencije, koji dovodi do pada imuniteta i ne-sposobnosti adekvatne borbe organizma za održanje zdravlja. Virus direktno napada obrambene stani-ce organizma – T-limfocite, koji na vanj-skom omotaču imaju CD4 receptor za koji se veže HIV i ulazi u stanicu. Proto-kom vremena, čak i nakon više godina, dolazi do slabljenja funkcije imunološkog sustava – imunodeficijencije, kada se jav-ljaju simptomi i preduvjeti za pojavu tzv. oportunističkih, pratećih infekcija i tumo-ra. U međuvremenu, pacijent nije svjestan da je zarazan ako nije učinio krvni test na prisustvo antigena i antitijela na HIV, i na taj način može predstavljati izvor zaraze

i širiti je dalje! Test ima tzv. „period pro-zora“, odnosno može detektirati HIV Ag/At tek mjesec dana nakon izlaganja riziku, koje može biti nezaštićen spolni odnos, dijeljenje igle pri injiciranju droge, korište-nje zajedničke britvice ili četkice za zube

Na razini naše države, prosječno se godišnje prijavi 90 HIV-om novoinficiranih pacijenata. S obzirom na razinu epidemije, u Hrvatskoj se radi o niskoj pojavnosti HIV-a. U posljednje vrijeme bilježi se porast novodijagnosticiranih među muškarcima koji prakticiraju nezaštićeni seks s osobama istog ili oba spola

sa zaraženom osobom. Virus je prisutan u dovoljnoj količini da uzrokuje infekciju u krvi, presjemenoj, sjemenoj tekućini, vagi-nalnom sekretu i majčinom mlijeku. Nalazi se i u drugim sekretima i ekskretima (su-zama, slini, mokraći), ali je u njima kon-centracija virusa mala.

Dobro organizirana savjetovalištaPrema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu ima 36,9 milijuna osoba koje žive s HIV-om, dok je godiš-nje novoinficiranih 1,8 milijuna. Epidemi-jom najzahvaćenija regija je supsaharska Afrika, s ukupnim brojem od 25,7 milijuna zaraženih. Prvi slučajevi HIV–a u Republici Hrvatskoj registrirani su 1985. godine. Do sada ih je ukupno bilo 1 539, od kojih se u 480 razvio AIDS, a 254 ih je umrlo. Na području Primorsko – goranske županije zabilježena su 142 slučaja zaraze, od toga je 47 oboljelih od AIDS-a i 38 umrlih. U posljednje vrijeme bilježi se porast novo-dijagnosticiranih među muškarcima koji

TESTIRAJ, LIJEČI, SPRIJEČI


Načela dobrovoljnosti, povjerljivosti i informiranog pristanka

U Savjetovalištu se, kroz individu-alni pristup, pacijentu omogućuje zdravstveno savjetovanje i eduka-cija o HIV/AIDS-u i ostalim spolno prenosivim infekcijama. Uz savje-tovanje, provodi se i dobrovoljno, anonimno i besplatno testiranje krvi na HIV, hepatitis B i C. Da bi se osigurala kvaliteta savjetovanja i testiranja, poštuju se načela do-brovoljnosti, povjerljivosti i informi-ranog pristanka. Stigma i diskrimi-nacija u vezi s HIV-om najveće su smetnje prevenciji širenja virusa, osiguranju adekvatne njege, podrš-ke i liječenja. Izazivaju ih nedosta-tak razumijevanja bolesti, socijalni strahovi o poimanju seksualnosti i neodgovarajuće medijsko praćenje.

prakticiraju nezaštićeni seks s osobama istog ili oba spola. Na nivou naše države, prosječno se godišnje prijavi 90 novoin-ficiranih pacijenata. S obzirom na razinu epidemije, u Hrvatskoj se radi o niskoj po-javnosti HIV-a.Pri Epidemiološkom odjelu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-go-ranske županije u Rijeci, od 1987. godine djelovala je Stanica za AIDS, gdje se pro-vodilo savjetovanje i testiranje na spolno prenosive bolesti. Od 2003. u Hrvatskoj se osniva mreža Centara za dobrovoljno, anonimno i besplatno savjetovanje i testi-ranje na HIV (u nastavku CST ili Savjetova-lište) u svim većim gradovima. Savjetovali-šte u Epidemiološkom odjelu NZZJZ PGŽ Rijeka djeluje od 2004. godine i do sada su testirane 4 043 osobe, među kojima je u 18 pacijenata novootkrivena infekcija HIV-om. U šest slučajeva dijagnosticirana je infekcija sifilisom. Prema putu prijenosa zaraze, pretežito se radi o nezaštićenom istospolnom odnosu među muškarcima. Svima je pružena adekvatna prva pomoć, epidemiološka i infektološka obrada. U 140 slučajeva utvrđeno je prisustvo pro-tutijela na hepatitis C (anti HCV), a u 22 pacijenta prisustvo antigena hepatitisa B (HBs Ag), s čime su neki već bili upoznati, pa se na taj način kontroliraju.

I udruge dobri savezniciOsim u prostorima NZZJZ-a, od 2009. godine savjetovanje i testiranje na spol-ne bolesti/HIV odvija se i van zdravstve-ne ustanove, na terenu, među rizičnom populacijom (outreach – out of reach po-pulation), u prostorima Udruge Hepatos Rijeka i povremeno u Udruzi Lori. Takav izvaninstitucionalni rad pridonosi boljoj suradnji, odazivu i destigmatizaciji pacije-nata koji se javljaju epidemiološkom timu na terenu. U razgovoru s educiranim sa-vjetnikom (doktor medicine ili psiholog) moguće je otkloniti prvotni strah opu-štenim pristupom pacijentu i na taj način olakšati kasniji terapijski protokol. Tako se kvalitetno premošćuje jaz između ranog dijagnosticiranja i što hitnijeg liječenja. Naime, otkrije li se infekcija hepatitisom B, C, HIV-om ili sifilisom, savjetnik pred pacijentom odmah uspostavlja telefonski

kontakt s infektologom/internistom /der-matologom, koji će ordinirati terapiju, i dogovara termin pregleda koji im uzaja-mno odgovara. Postigne li se međusobno povjerenje, pacijenti se obraćaju savjetni-cima CST-a i tijekom kliničke obrade zbog provođenja daljnjih preventivnih mjera, kao što su cijepljenje, edukacija ili dodat-na dijagnostika.

Zajamčena anonimnost i prijem bez uputnicePreventivni aspekt rada s pacijentima u Centru ogleda se u više segmenata. Mno-gi se radi savjetovanja o spolnosti i spol-no prenosivim bolestima obraćaju epi-demiolozima Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, u terminima rada CST-a, bez uputnice. Prijem pacijenata je protoko-larno pojednostavljen, šifriran, kako bi se zagarantirala anonimnost pojedinca ko-jega muče dileme oko moguće izloženo-sti zarazi spolno prenosivim bolestima. Takav princip rada primjer je kvalitetnog i svrhovitog javnozdravstvenog skrininga u smislu ranog dijagnosticiranja, pravo-vremenog multidisciplinarnog terapijskog pristupa i sprečavanja širenja infekcije.

Kvalitetan život uz učinkovite lijekoveLiječenje zaraze HIV-om antiretroviru-snom terapijom (HAART-highly active

antiretroviral therapy) u Hrvatskoj je od 1997. godine dostupno i besplatno za pa-cijente, jer troškove pokriva Hrvatski za-vod za zdravstveno osiguranje. Oko 98 posto osoba koje žive s HIV-om u Hrvat-skoj prima antiretrovirusne lijekove.Ciljevi rada Centra jesu: destigmatizacija i sudjelovanje u što adekvatnijem uključi-vanju u socijalni život pacijenata zaraženih spolno prenosivim bolestima, smanjenje pojavnosti i sprečavanje širenja zaraze, dulje preživljavanje te bolja kvaliteta života osoba koje žive s HIV-om, uz pravodobnu i odgovarajuću terapiju.


PROBAVA

VLAKNASTA HRANA štiti crijevaPiše Ivo Belan, dr. med.

U medicinskim krugovima često se raspravlja o vlaknastim, nepro-bavljivim komponentama u hrani.

Smatra se da hrana bogata takvim vlakni-ma smanjuje naše izlaganje karcinogenim tvarima. Spomenute vlaknaste, neprobavljive kom-ponente u prehrambenim namirnicama mogu biti zaštitne na dva načina: ubrzava-njem eliminacije stolice iz crijeva, ili kemij-skim vezivanjem tih štetnih tvari i, nakon toga, njihovim odstranjenjem putem stoli-ce. U većini slučajeva ljudi koji jedu više vla-kana i manje masnoća rjeđe obolijevaju od raka debelog crijeva. Evo jednog primjera: Njujorčani, koji jedu hranu s malo vlakana, bili su uspoređeni s Fincima, koji jedu dvo-struko više vlaknastih komponenata. Uče-stalost raka debelog crijeva u Finaca svega je četvrtinu od one u Njujorčana.


Većina vlakana ima jedno zajedničko svoj-stvo: ona pomažu stvaranju mekane i vo-luminozne stolice. Dio fekalnih masa čine neprobavljena nerazgrađena vlakna, ali tom volumenu mnogo pridonosi i voda, koju vlakna privlače na sebe i zadržavaju. Voluminoznija stolica brže se odstranjuje iz tijela tako da je skraćeno vrijeme u ko-jem je crijevna sluznica izložena stranim škodljivim tvarima.

Brža probava, niži šećerDakle, vlaknaste komponente u hra-ni skraćuju vrijeme zadržavanja fekalnih masa u debelom crijevu i na taj način po-mažu da se smanji i skrati kontakt između crijeva i bilo koje karcinogene tvari.Vlakna su dobra i pogodna terapija kod začepljenosti (opstipacije), zbog promje-na koje stvaraju na fekalnim masama. Nadalje, voluminoznija stolica, koja se brže ispražnjava čini manji pritisak unu-tar debelog crijeva i taj učinak pomaže u

prevenciji ili olakšavanju divertikuloze, to jest oboljenja u kojem se stijenka crijeva na pojedinim mjestima izbočuje prema vani, u obliku malih vrećica (divertikli), vje-rojatno kao rezultat visokog unutarnjeg tlaka.Uloga vlakana u šećernoj bolesti ponešto je manje jasna. Vlakna, posebno vrsta koja se nalazi u grahu, grašku i drugim mahu-narkama, pokazala su se od pomoći u kontroli krvnog šećera.Neke se vrste hrane bogate vlaknima in-tenzivno zagovaraju u liječenju preko-mjerne tjelesne težine. Međutim, dokazi o opravdanosti tih postupaka oskudni su.Bilo kako bilo, očito je da postoje odre-đene koristi od uzimanja hrane koja je bogata vlaknastim komponentama. Osim toga, mnoge takve namirnice sadrže i kal-cij i vitamin A, koji također imaju korisna svojstva. Praktički, sve voće i povrće bo-gato je vlaknastim neprobavljivim kompo-nentama.

Praktički, sve voće i povrće bogato je vlaknastim komponentama


Za svako se zanimanje školujemo, ali za zahtjevno obavljanje roditelj-ske uloge zapravo smo svi prilično

nepripremljeni. Kad se radi o djeci s inte-lektualnim teškoćama, situacija je još slo-ženija. Intelektualne teškoće kod djeteta predstavljaju niz razvojnih specifičnosti o kojima roditelji nemaju nikakva znanja ni

DJECA S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA

PišuSanja Majkić, prof. reh. Kristina Kalinić, prof. reh.

razvijati samostalnost

Rad s djetetom bit će uspješniji ako roditelj poznaje djetetov optimalan stil učenja (auditivni, vizualni, motorički) i tome prilagođava učenje. Neko će dijete lakše usvajati pojmove putem slika, filmova, mentalnih mapa, obilježavanja u tekstu, dok će drugo dijete učiti kroz igru, glumu, boravak u prirodi, praktično iskustvo i druge načine

iskustva. Stoga se pred njih postavljaju zahtjevi koje nerijetko ne mogu kvalitet-no realizirati, što često rezultira nezado-voljstvom i neuspjehom kod djeteta i kod roditelja. Jedan je od problema s kojima se sva-kodnevno susreću roditelji djece s intelek-tualnim teškoćama pitanje na koji način učiti s djetetom kod kuće. Dok se roditelji učenika bez teškoća pitaju treba li uopće pomagati djetetu u pisanju i učenju, ko-liko, na koji način i sl., roditelj učenika s

intelektualnim teškoćama mora aktivno participirati u djetetovu radu. Međutim, od velike je važnosti da roditelj sudjelu-je na primjeren način, da pomaže samo onoliko koliko je djetetu doista potrebno radi njegova osamostaljivanja u izvršava-nju školskih obveza. Iako je djetetu s inte-lektualnim teškoćama potrebna pomoć i podrška, roditelj treba biti svjestan da nje-gova uloga nije u pisanju zadaća umjesto djeteta. Na taj način roditelj šalje poruku da ne vjeruje u djetetove sposobnosti,

UČENJEM


Postavljati realne zahtjeve i ohrabrivati

Pri snalaženju u tekstu djetetu se može pomoći tako da ga se poduči kako da markerom istakne važne pojmove i/ili nepoznate riječi. Ta-kođer, djetetu se može pojedno-stavniti usvajanje gradiva tako da se gradivo „sažme“, tj. izdvoje bit-ne činjenice, koje se potom obliku-ju u kratke i jasne rečenice. Tako dijete iz teksta prepisuje samo bit-ne dijelove i uči iz sažetka. U rješa-vanju zadataka i usvajanju pojmo-va iz matematike djetetu se može olakšati razumijevanje pomoću konkretnih materijala pri brojenju, uspoređivanju, zbrajanju, oduzi-manju itd. Iako postoji dogovoren plan uče-nja, koji se na početku rada napra-vi s djetetom, po potrebi treba na-praviti i neplaniranu pauzu ako se primijeti da je to djetetu potrebno (umor, nemir, smanjena koncentra-cija...). Naposljetku, valja naglasiti važnost stalnog poticanja, ohra-brivanja i pohvaljivanja djeteta za svaki uspjeh.

navikava ga da se oslanja isključivo na po-moć drugih i da ne razvija samopouzda-nje u vlastitu snagu. Uz pretpostavku da dijete u školi dobiva primjerene zadatke za rad kod kuće, svako dijete s intelektu-alnim teškoćama može, većim ili manjim dijelom, biti samostalno u pisanju zadaća, što uvelike pridonosi osjećaju uspjeha i pozitivne slike o sebi.

Organizacija vremena i uvjeti za učenjeJedan od preduvjeta uspjeha djeteta u školskom okruženju jest redovita i kvali-tetna suradnja roditelja i učitelja. Na sa-mom početku školovanja potrebno je razmijeniti informacije o djetetovim spo-sobnostima, potrebama, navikama i teš-koćama. Roditelj se treba informirati o individualiziranom programu za učenika kako bi znao što se od njegovog djeteta očekuje, koje su aktivnosti za njega pred-viđene te kojim će se metodama i oblici-ma raditi s učenikom u školi. Osim toga, kroz razmjenu informacija, roditelj i učitelj trebaju zajednički odrediti strategije pou-čavanja koje će biti primjerene za dijete u školi ili kod kuće. Ovdje svakako treba naglasiti neizostavnu pomoć stručnjaka edukacijsko-rehabilita-cijskog profila koji će uputiti i savjetovati roditelje i učitelje o najprimjerenijim me-todama, oblicima i sredstvima rada s uče-nikom s intelektualnim teškoćama. Opće preporuke za rad s djetetom kod kuće ne razlikuju se od onih za ostale uče-nike. Na početku nastavne godine, roditelj bi trebao, u dogovoru s djetetom, izradi-ti raspored učenja na djetetu razumljiv

način, odnosno planirati učenje. Organi-zacija vremena jako je važna te raspored treba sadržavati vrijeme za obveze, ali i vrijeme za pauze, odmor i zabavu. Kori-sno je napraviti planer učenja i ostalih ak-tivnosti, koji će biti na vidljivom mjestu, kako bi dijete uvijek znalo koje aktivnosti su završene, a koje slijede. Također je važ-na dnevna rutina, tj. valja učiti uvijek u isto doba dana, koliko god je to moguće. Sva-ko dijete u školi ima svoje radno mjesto te mu to treba nastojati omogućiti i kod kuće. Ako dijete nema svoju sobu, u stanu treba odabrati primjeren prostor s radnim stolom. Radna površina treba biti uredna, dovoljno velika i dovoljno osvijetljena, a izvor svjetla (prozor ili svjetiljka) kod deš-njaka treba biti s lijeve strane i obrnuto. S obzirom na distraktibilnu pažnju kod učenika s intelektualnim teškoćama, po-trebno je osigurati mir, odnosno onemo-gućiti sve ometajuće faktore (ukućani, TV, radio, mobitel, kompjutor...). Isto tako, na radnom stolu treba biti samo pribor koji se trenutno koristi u radu. Osim navede-nih općih preporuka za rad kod kuće, kod djece s intelektualnim teškoćama potreb-no je uvažiti i neke dodatne preporuke s obzirom na njihova razvojna odstupanja.

Olakšati razumijevanje i razgovaratiOsnovne preporuke za učenje i pisanje domaćih zadaća, koje će biti prezentira-ne u narednom tekstu, odnose se, prven-stveno, na rad s djecom s intelektualnim teškoćama, iako se veći dio njih može im-plementirati i u radu s djecom s ostalim teškoćama u svakodnevnom radu. Pri-je početka učenja treba porazgovarati s


djetetom o tome što je bilo u školi, pita-ti ga da samo kaže što su mu današnje obveze, a potom pregledati bilježnice i eventualnu domaću zadaću. Preporučuje se, zajedno s djetetom, planirati rad za taj dan, tj. napraviti plan rada, uvažava-jući njegove želje i potrebe, ali i obveze koje treba izvršiti (kako će se raditi, kojim redoslijedom, planiranje pauza tijekom rada...). U pisanju domaćih zadaća i učenju, „teš-ke“ predmete (zadatke) treba rješavati prije „lakših“ jer na taj način dijete za-htjevnije sadržaje rješava dok je odmor-no i bolje koncentrirano. Sadržaje za uče-nje potrebno je podijeliti na više malih cjelina, čije će učenje biti podijeljeno po etapama, uz obvezne pauze, tj. odmor djeteta.Prije rada treba provjeriti je li dijete razu-mjelo što se od njega traži i biti uz njega dok započne s rješavanjem zadataka. Ni-kako nije preporučljivo neprekidno sjedi-ti uz dijete dok uči ili piše zadaću, već ga treba ostaviti da radi samostalno koliko god može. Dovoljno je samo ostati u blizi-ni, kako bi dijete znalo da se uvijek može obratiti za pomoć. Nakon završenog za-datka i provjere rješenja, od velike je važ-nosti pohvaliti djetetov trud, bez obzira na uspješnost.Rad s djetetom bit će uspješniji ako ro-ditelj poznaje djetetov optimalan stil uče-nja (auditivni, vizualni, motorički) i prema tome prilagođava učenje. Tako će neko dijete lakše usvajati pojmove putem slika, filmova, mentalnih mapa, obilježavanja u tekstu, dok će drugo dijete učiti kroz igru, glumu, boravak u prirodi, praktično isku-stvo i sl.

K uspješnoj socijalnoj integraciji

Uz pravovremeno informiranje roditelja o značajkama razvoja djeteta te uz pružanje stručne savjetodavne pomoći, rad s djetetom s intelektualnim teško-ćama može biti uspješan, na obostrano zadovoljstvo i ponos djeteta i roditelja. Pritom je važno da dijete zna i uvažava svoje obveze tijekom učenja kod kuće, ali i da roditeljski zahtjevi budu motivirajući, uz neizostavnu pohvalu za svaki uloženi trud. S druge strane, očekivanja roditelja i zahtjevi koje stavljaju pred dijete trebaju biti realni, u skladu s djetetovim sposobnostima, ali i uz uvaža-vanje njegovih teškoća. Na taj način djetetu će se kroz rad kod kuće omogućiti lakše svladavanje školskih obveza, poticat će se njegova samostalnost i razvoj pozitivne slike o sebi, s krajnjim ciljem uspješne socijalne integracije.

Pri objašnjavanju pojmova koji se uče, korisno je djetetu demonstrirati konkret-ne materijale (predmete iz neposredne okoline, fotografije, videozapise...), koji će olakšati razumijevanje i usvajanje gra-diva koje se uči. U razgovoru s djetetom, i prilikom objašnjavanja, treba koristiti jednostavne, kraće rečenice, s poznatim ili objašnjenim novim riječima. Tijekom učenja treba provjeravati je li dijete razu-mjelo sve pojmove gradiva koje se uči i,

ako je potrebno, „vratiti“ se na pojašnja-vanje nejasnih pojmova pomoću konkre-ta, slika, crteža i sl. Tijekom provjeravanja naučenog, tj. Ispitivanja, važno je postav-ljati jedno po jedno pitanje, koje se može pojasniti podpitanjima. Jedna od metoda tijekom učenja može biti i kreiranje indi-vidualnog rječnika novih pojmova, u koji dijete upisuje nove, nepoznate riječi, čije značenje „otkriva“ i upisuje u rječnik uz kratko pojašnjenje.


TJELOVJEŽBA

TRENIRANJE S UTEZIMA

Ulazeći u teretanu žene donose neke stavove pa se zbog toga če-sto vježbe ne odrađuju na pravi

način. Zato je korisno da znaju nekoliko činjenica.

Treniranje s utezima neće vas nabildati Zbog bojazni od velikih, nezgrapnih mi-šića, žene često izbjegavaju sve vježbe s utezima ili barem većinu njih. Hormonal-na slika žena vrlo je nepovoljna kada je u pitanju veliki mišićni rast, pa se zato ne trebaju bojati utega svih težina i slobod-no mogu na njima bazirati svoj trening. Takav tip treninga poticat će brojne po-zitivne promjene na tijelu žene: preven-ciju povreda zbog jačanja vezivnog tkiva i zglobova, smanjenje rizika od obolijeva-nja od osteoporoze, povećanje funkcio-nalnosti prilikom svakodnevnih aktivnosti

Piše Petar Radaković, dr. med.specijalist hitne medicine

i dr. Žene često previde činjenicu da mo-raju koristiti nešto veća opterećenja ako žele postići određeni mišićni tonus i „za-tegnuti“ svoje tijelo.

Ne postoje vježbe za žene i vježbe za muškarce Žene često izbjegavaju one „teže“ vjež-be, za koje misle da su namijenjene is-ključivo muškarcima. Izbor vježbi kod muških i ženskih početnika u teretani razlikuje se. Neka razlika između žena i muškaraca u samom programu trenin-ga ipak postoji, ali apsolutno sve vježbe koje izvode muškarci mogu raditi i žene. Vježbe koje žene izbjegavaju prije bi ih dovele do zacrtanog cilja. Naprimjer, žene često izbjegavaju čučanj s optere-ćenjem (uglavnom izvode neke lakše va-rijacije, s puno ponavljanja, ili ga uopće ne izvode) te ograničavaju svoj trening na nekoliko vježbi stražnjice. Ako žele podići i učvrstiti stražnjicu, trening treba bazirati i na vježbama kao što su čuč-njevi.

Skidanje masnih naslaga

Žene zasnivaju svoj trening na vježbama za bokove, jer ih žele učiniti tanjima. Kada krenu u teretanu, ne treba tražiti vježbe za „kritične“ dijelove tijela, s kojih treba skinuti masne naslage, jer se to može po-stići smanjenjem unosa kalorija i/ili pove-ćanjem tjelesne aktivnosti. Genetski, žen-sko tijelo skuplja masno tkivo pretežno na bokovima, ali do sagorijevanja tih masnih naslaga dolazi kada se troši više kalorija nego što ih se unosi. Ako se želi povećati neke nerazvijene mišiće, onda se u pro-gramu može posebno naglasiti neki dio tijela. Ali, tijelo treba trenirati kao cjelinu, ne zapostavljajući ni jednu mišićnu grupu.

Vježbanje bez predrasudaŽene vjeruju u stereotip da treninzi s op-terećenjem nisu efikasni, a slabo se educi-raju da bi znale da je baš suprotno. Govori se da trening s utezima stvara opasnost za zglobove, da je takva vrsta trenin-ga opasna, da se dizanjem utega žene

dobro i za žene


„nabildaju“ i izgube svoju ženstvenost, da će se njihovi mišići, ako prestanu trenirati, pretvoriti u salo. Naravno, sve su to neisti-ne koje pridonose stvaranju besmislenih predrasuda i sprječavaju velik broj žena da prakticiraju treninge s otporom. Navodi-mo osam razloga zbog kojih bi žene tre-bale trenirati s opterećenjem.

Veći mišići, veća potrošnja kalorijaTreniranje s otporom učinit će vas snažni-jom i pomoći vam pri izgradnji mišića, koji za održavanje zahtijevaju veću kalorijsku potrošnju nego salo, a to znači da mišićima trebaju kalorije da bi opstali, čak i u stanju mirovanja. Tijelo s većim mišićima sagorijeva više kalorija nego tijelo s manjim mišićima.

Efikasniji gubitak kalorijaNajveća je prednost treniranja s utezima u tome da tijelo troši kalorije ne samo ti-jekom treniranja, već i satima nakon nje-ga, a taj fenomen zove se „dug kisika“. Do „duga kisika“ dolazi zato što je tijelo, nakon napornog treninga s opterećenjem, u deficitu s kisikom. Ono satima, pa čak i danima nakon treninga troši više kisika da bi se oporavilo, da bi se uspostavila hormonalna ravnoteža, oporavak stanica, anabolizam i da bi se izvori energije na-doknadili, pa se, kao posljedica tog feno-mena, metabolizam ubrzava, a kalorijska potrošnja raste.

Kardiovaskularno zdravljeTrening s opterećenjem učvršćuje sve miši-će, pa i srčani, a brojne su studije pokazale da ta vrsta treninga smanjuje rizik od oboli-jevanja od kardiovaskularnih bolesti, djelu-jući preventivno, smanjujući rizične faktore, kao što su širok struk, visoki trigliceridi u krvi, povišen arterijski tlak, povišena gluko-za u krvi, tjelesna neaktivnost itd.

Bolja kvaliteta snaNa kvalitetu sna znatno utječu treninzi s opterećenjem, omogućavajući vam da za-spete brže, da dublje spavate, da se tije-kom noći rjeđe budite, da se nakon spava-nja budite odmorniji. Kronični nedostatak sna dovodi do nakupljanja masnih naslaga, nesposobnosti održavanja koncentracije,

lošeg raspoloženja i narušenog imunosnog sustava. Za pravilno funkcioniranje cjeloku-pnog organizma i za održavanje kvalitete života vrlo je važan kvalitetan san.

Ljepše obline Izgrađujući i oblikujući mišiće, vaše će tije-lo sve više poprimati privlačan izgled „pje-ščanog sata“ i vaše će obline sve više do-laziti do izražaja. Trening s opterećenjem pomaže u stvaranju, oblikovanju i održa-vanju oblina.

Više energijeMožda se čini kontradiktorno, ali trening s opterećenjem izaziva značajan porast energetske razine. Radije odradite trening nego da posegnete za zašećerenim ener-getskim napicima, čokoladnim pločicama i kavom. Osjećat ćete se zadovoljnije, bud-nije i svježije.

Manje stresaVježbanjem se vrlo uspješno eliminira stres. Istraživanje pokazuje da redoviti

vježbači imaju bolju sposobnost nošenja sa stresom, za razliku od ljudi koji uopće ne vježbaju. Dokazano je da trening s te-retom utječe na poboljšanje pamćenja i kognitivnih funkcija kod starijih ljudi. Ti-jekom treninga tijelo luči endorfin, hor-mon koji ublažava bol i djeluje kao pri-rodni antidepresiv, serotonin (hormon sreće), dopamin i noradrenalin. Ako ste pod stresom ili ste depresivni, trening predstavlja idealno rješenje za vaše te-gobe.

Zdravije kostiSa starošću, sve je veći gubitak mišićne i koštane mase, a ulaskom u menopauzu rizik dodatno raste jer tijelo prestaje lučiti estrogen. Treniranjem s utezima optere-ćujete kosti, što ih tjera da jačaju i posta-ju gušće, čime smanjujete rizik od oboli-jevanja od osteoporoze. Jedna kanadska studija pokazala je da su žene u postme-nopauzi, koje su prakticirale trening s op-terećenjem u razdoblju od jedne godine, imale za čak devet posto povećanu košta-nu gustoću. Što prije započnete s takvom vrstom treninga, veća je vjerojatnost da ćete kasnije u životu imati čvršće i zdra-vije kosti.Žene, budite otvorenog uma, trenirajte s utezima, i vrlo brzo vidjeti ćete razli-ku i uvjeriti se da su mitovi o ženama i takvoj vrsti treninga potpuno neistiniti i neosnovani. Trenirajte, budite snažne, zdrave, sretne i pune samopouzdanja.


O ZDRAVLJU UKRATKO

Epidemija je iznenadno poveća-nje slučajeva neke zarazne bolesti u ljudskoj populaciji u određe-

nom prostoru, koje bitno prerasta oče-kivani broj slučajeva (incidenciju) u istoj populaciji.Epidemija je obično prostorno ograniče-na, ali ako se proširi na čitave zemlje ili kontinente i zahvati velik broj ljudi, nazi-vamo je pandemijom. Kako bi se pojava određene bolesti okarakterizirala kao epi-demija, nužno je uzeti u obzir normalnu stopu učestalosti te iste bolesti u popula-ciji. Manje povećanje broja slučajeva vrlo rijetke zarazne bolesti može se već nazva-ti epidemijom, dok veliko povećanje broja slučajeva vrlo česte bolesti (naprimjer pre-hlade) ne smatramo epidemijom.Pojam epidemije u prošlosti je bio rezer-viran za zarazne bolesti, a u posljednje se vrijeme i naglo povećanje nezaraznih bo-lesti ili negativnih pojava u populaciji po-čelo definirati kao epidemija (naprimjer: epidemija pretilosti u SAD, epidemija al-koholizma u Rusiji itd.).Endemija ili endemska bolest je patologija koja je trajno prisutna na određenom po-dručju ili u određenoj populaciji. Endemije mogu biti prisutne u manjem, ali postoja-nom broju slučajeva na istom teritoriju, ili se mogu javljati u obliku manjih epidemija koje uvijek pogađaju isto područje i po-navljaju se u vremenu.Epidemiju zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u Hrvatskoj

Piše Svjetlana Gašparović Babić, dr. med.

ŠIRIŠ SE K’O EPIDEMIJA!


Učimo iz povijesti!

Spadaju li pandemije zaraznih bole-sti u ropotarnicu povijesti? Odgovor je: ne! Svjetska zdravstvena organi-zacija (WHO) izvijestila je 12. lipnja 2009. svoje članice da je proglasi-la pandemiju nove gripe A (H1N1), tzv. svinjske gripe, prvu u 21. stolje-ću. Pandemija je proglašena zbog zemljopisnog širenja bolesti, a ne zbog njezine težine.Pandemije ne možemo isključiti ni u budućnosti, zbog toga je važno pro-voditi sve predviđene mjere zaštite pučanstva od zaraznih bolesti!

posebnom odlukom proglašava ministar nadležan za zdravstvo, na prijedlog Hrvat-skog zavoda za javno zdravstvo, te određu-je zaraženo, odnosno ugroženo područje.

Tri najveće epidemije u povijestiLjudsku povijest obilježile su neke epidemi-je koje su, iako su bile davno, ostavile du-bok trag. Bile su to teške zarazne bolesti, protiv kojih nije bilo lijeka i koje su zbog vi-soke smrtnosti utjerivale strah u kosti na sam njihov spomen pa se do danas zadr-žala izreka „bježi od njega kao od kuge!“

Među najvećim epidemijama bile su:1. Velike boginjeU 16. stoljeću, u vrijeme otkrića Amerike, koja je tad imala oko 100 milijuna stanov-nika, američki domoroci nisu bili imuni na bolesti koje su im donijeli europski do-šljaci, što je pridonijelo tome da je goto-vo došlo do istrebljenja tog stanovništva. Vodeća bolest s kojom se nisu mogli nositi bile su velike boginje.Ta bolest, koja je u Europi bila prisutna tisu-ćama godina, prenosi se tjelesnim tekući-nama, zrakom te preko odjeće. Manifestira se povišenom tjelesnom temperaturom, bolovima po cijelom tijelu te svrbežom, po-praćenim osipom i krastama po tijelu. Ve-like boginje izazivaju smrt u oko 30 posto zaraženih, a kod preživjelih često ostavljaju trajnu unakaženost ili sljepoću.Iako je cjepivo otkriveno još 1796. godine, smatra se da je samo u 20. stoljeću od

te bolesti umrlo između 300 i 500 miliju-na ljudi. Godine 1977. virus je iskorijenjen među ljudskom populacijom te ga danas nalazimo isključivo u laboratorijima.

2. Španjolska gripa

Kako se Prvi svjetski rat počeo bližiti kra-ju, stanovništvo je počela desetkovati nova bolest, koja je u nekoliko mjeseci dosegla ne samo razmjere epidemije, već i pande-mije. Španjolska gripa pojavila se u ožujku 1918. i do kraja te godine usmrtila je skoro 40 milijuna ljudi. Za usporedbu, u cijelom Prvom svjetskom ratu poginulo je od rat-nih zbivanja nešto više od 8 milijuna ljudi.Uzročnik smrti najčešće je bila upala pluća izazvana virusom španjolske gripe, popra-ćena najčešće obilnim krvarenjem. Simp-tomi su inače bili klasični simptomi gripe,

uz to što su se javljale crne točke, najče-šće po licu, a smrt je nastupala u pravilu 48 sati nakon zaraze. Naziva se španjol-skom gripom jer su španjolski mediji naj-više pisali o njoj kad se pojavila, budući da Španjolska nije sudjelovala u Prvom svjet-skom ratu. Epidemija se, nakon otprilike godinu dana, utišala te je virus preuzeo manje opasan oblik, no procjenjuje se da je od španjolske gripe umrlo oko 100 mi-lijuna ljudi.

3. Crna smrt

Doba kuge (Crna Smrt ili Crna kuga) naziv je za period jedne od najrazornijih pan-demija u povijesti čovječanstva. Zapo-čevši u jugozapadnoj Aziji proširila se u Europu kasnih 1340-ih godina. Konačan broj smrti koje je ta pandemija izazvala diljem svijeta procjenjuje se na oko 75 milijuna, odnosno oko polovice tadašnjeg stanovništva Europe. Naravno, demo-grafski gubici od te pandemije nisu bili svuda jednaki jer je bolest odnosila više života u zajednicama s većim protokom ljudi i robe.Osim po smrtnosti, bolest je ostala za-pamćena i po tome što je izmijenila so-cijalnu strukturu ondašnjeg stanovništva i način razmišljanja ljudi tog doba, koji su tad počeli živjeti za „ovaj trenutak“. Vje-ruje se da se ista bolest vraćala u Europu svake generacije, s različitim stupnjevima intenziteta i smrtonosnosti, sve do 1700-ih godina.


UZ SVJETSKI DAN NEPUŠENJA

SVIBNJA

NARODNI ZDRAVSTVENI LIST 1

UZ SVJETSKI DAN NEPUŠENJA

SVIBNJA

2

Pušenje je ubojstvo na rate. Prema podacima WHO-a, u svijetu ima 1,1 milijarda pušača, što

znači da je pušač svaki peti stanovnik našega planeta stariji od 15 godina. Godišnje se popuši više od 6 bilijuna cigareta, pri čemu se u atmosferu ispušta između 3 i 5 milijuna tona stakleničkih plinova te oko 7 tisuća tona kancerogenih kemijskih spojeva

STARE PUŠAČE ODVIKAVAMO

Bolje spriječiti nego liječiti.

(narodna mudrost)

– MLADI POČINJU PUŠITI


Piše Mr. sc. Ivica Stanić, pedagog i polivalentni defektolog

Svake godine na Svjetski dan nepušenja, 31. svibnja, u novina-ma čitamo, na radiju slušamo i na

televiziji gledamo razne obrazovne i in-formativne emisije o štetnom djelovanju duhanskog dima na ljudski organizam te vijesti o poduzimanju brojnih aktivnos-

STARE PUŠAČE ODVIKAVAMO

ti i akcija na planu suzbijanja pušenja i pokazatelje o uspješnosti poduzetih mjera. Upravo te antipušačke aktivnosti, škole za odvikavanje od pušenja i mnogi kvalitetni priručnici koji konkretno, ko-rak po korak, vode pušača u društvo bivših pušača – govore o značajnom broju pušača koji su se zauvijek odrekli pušenja.Izvješća WHO pokazuju da u svijetu mnogi pušači prestaju pušiti, ali istovremeno upo-zoravaju na stalan porast pušenja (slično je i u našoj zemlji), pa se pitamo: „Kako je to moguće?“ No, prije odgovora, ukratko upoznajmo problematiku pušenja, njegovu osvajačku moć, način širenja, zdravstvene i druge probleme koje ono izaziva kod pu-šača.

Narkotički efektPušenje je uvlačenje duhanskog dima, koji nastaje pri sagorijevanju duhana ili nekih drugih biljnih produkata, u cigari, cigareti ili luli. Stvaranjem negativnog tlaka u plući-ma, duhanski se dim, iz zapaljenog, osuše-nog i usitnjenog duhanskog lišća, uvlači u pluća, zatim kroz dišne putove inhalira do najsitnijih alveola, što pušaču stvara pose-ban užitak, djeluje stimulativno jer blagim narkotičkim efektima podražuje živčani

– MLADI POČINJU PUŠITI

4

sustav. Nikotin iz pluća, putem krvi, u ma-lim dozama dospijeva u centar za ugodu u mozgu i stvara ugođaj u kojemu pušači uživaju, doživljavaju relaksaciju i opušte-nost. To predstavlja snažan poticaj i motiv pušenju. „Pušenje je samoubojstvo na rate.“ „Nikotin je otrov koji u određenim dozama svakod-nevno dragovoljno uzimamo.“ „Duhan je ubojica kojega smo unaprijed platili.“ To je istina koju često čujemo od protivnika pu-šenja i pitamo se zašto su pušači tako sa-modestruktivni, nemilosrdni i okrutni pre-ma sebi. „Pušač je mala lokomotiva iz koje

stalno suklja nikotinski dim“, podrugljivo kažu protivnici pušenja. Pa i ta dobra stara parnjača odavno je zamijenjena električnom lokomotivom, kako bi se čovjekova prirod-na sredina zaštitila od zagađivanja. Samo je čovjek ostao vjeran svojoj strasti - uživa-nju u duhanskome dimu. On ne razmišlja o štetnim posljedicama, narušavanju vlasti-tog niti tuđeg zdravlja, a kamoli o ekologiji. Pušač misli samo na trenutačni užitak koji mu pruža opojni nikotinski dim. Najčešće je svjestan posljedica jer ih itekako osjeća. Zna i da pušenje ugrožava ljudski organizam i zdravlje, ali to ne shvaća ozbiljno pa, na

Od posljedica pušenja godišnje umire šest milijuna ljudi

Od posljedica pušenja godišnje umire šest milijuna ljudi. Liječenje bolesnih te troškovi koji nastaju zbog izostanaka s posla, bo-lovanja i smanjene produktivnosti na radu iznose oko 1400 milijardi dolara, što je 1,8 posto svjetskoga BDP-a. Prema podacima Hrvatskog zavoda za jav-no zdravstvo, u Hrvatskoj puši 31,1 posto stanovništva starijeg od 15 godina, ili uku-pno oko 1,1 milijun pušača, a po konzuma-ciji duhanskih prerađevina pri samom smo svjetskom vrhu. Prosječan hrvatski pušač popuši jednu kutiju cigareta dnevno, što znači da godišnje potroši na cigarete više od osam tisuća kuna. Koliki je to udar na obi-teljski budžet, ako puši samo jedan član, nije potrebno posebno isticati.


sva upozorenja stručnjaka i antipušača, rav-nodušno sliježe ramenima, misleći da se to neće baš njemu dogoditi. Uz neodgovoran odnos prema vlastitom zdravlju, osjeća se nemoćan da se odupre svojoj strasti, ovi-snosti i apstinencijskoj krizi koja se javlja pri svakom pokušaju odgode paljenja cigarete, pa ništa ne poduzima. Otkuda duhanu tolika magična moć da, i pored spoznaje i znan-stvenih dokaza o tome da pušenje kontinu-irano, agresivno i uporno ugrožava ljudsko zdravlje, oštećuje organizam i uzrokuje broj-na oboljenja - naprosto plijeni ljude, osvaja svijet? Ono ne pozna prepreke, ni državne

granice, nacionalne, socijalne, rasne, klasne, obrazovne, vjerske, starosne, spolne ni bilo koje druge razlike. U svim društvenim slo-jevima dobro je prihvaćeno. Posjeduje „uni-verzalnu vizu“ za sve zemlje svijeta i gost je gotovo svih naših domova. Opasno prijeti i sve više uzima maha, ne samo u redovima odraslih osoba, nego i među mladima, čak i djecom iz osnovnih škola. Kao rizičan čim-benik, odgovorno je za mnoge teške bole-sti, uzrok je narušavanja ljudskog zdravlja, poremećaj u radu vitalnih organa, posebno raka pluća i narušavanja rada srca, te prera-ne smrti.

6

Prema podacima WHO-a, u svijetu ima 1,1 milijarda pušača, što znači da je pušač svaki peti stanovnik našega planeta stariji od 15 godina. Godišnje se popuši više od šest bili-juna cigareta, pri čemu se u atmosferu ispu-šta između tri i pet milijuna tona stakleničkih plinova te oko 7 tisuća tona kancerogenih kemijskih spojeva. Tvornice duhana godišnje proizvedu više od pola milijuna tona otpada kontaminiranog nikotinom i ostalim štetnim kemikalijama. Dakle, duhan je i veliki zagađi-vač našeg okoliša. Radi zaštite zdravlja građana, Hrvatski je sabor 17. listopada 2008. donio Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih pro-izvoda, koji utvrđuje mjere smanjenja i ograničavanja pušenja. Tako je pušenje zabranjeno u radnom prostoru, odgojno-obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, uz izuzetak psihijatrijskih bolnica i odjela,

a u kafićima i restoranima dopušteno je samo u posebnim prostorijama i na tera-sama, namijenjenima samo pušačima. Na kutijama cigareta napisana su upozorenja na teška oboljenja koja izaziva pušenje, ali kako ona nisu dala očekivane rezulta-te, dodane su im zastrašujuće slike obo-ljelih organa pušača. Međutim, ostvareni rezultati su mali, tek oko 0,5 posto, kako pokazuju prva istraživanja. Pušači su se brzo navikli na njih i ne zapažaju ih, a oni kojima te slike smetaju, kupe tabakere pa cigarete stave u njih, a kutije bace u sme-će. Dakle, zastrašivanja, zabrane, visoke trošarine i drastična poskupljenja duhana nisu značajnije smanjili broj pušača, ali su povećali šverc, pa u crnim kronikama često čitamo o velikim zapljenama cigare-ta. U njima se ističe koliko bi švercom tih cigareta bio oštećen državni proračun, a

Duhan - veliki zagađivač okoliša


Nepušači se odgajaju obrazovanjem i osobnim primjeromS djecom, poglavito u vrlo osjetljivom pubertetskom i adolescentskom uzra-stu, morate razgovarati, iskreno odgo-varati na njihova pitanja, pokazati puno razumijevanja za njihove razvojne pro-bleme, želje i potrebe, pojačati oprez, pomoći da usvoje zdrave i korisne na-vike, a izbjegnu štetne, poput pušenja, kojih će se u kasnijem životu iznimno teško osloboditi.Poželjno je upriličiti razgovor s bivšim pušačem, čuti kako je lako zapalio prvu, a teško odbacio posljednju cigaretu, kako se osjećao tijekom pušenja, a kako nakon prestanka. Neka djeca pitaju što god ih zanima. Usto, djeci valja naba-viti knjigu o pušenju, sadržaja primje-renog uzrastu, čitati zajedno i s njima razgovarati o navedenim činjenicama, čuti njihovo mišljenje, zaključke, stavo-ve i uvjerenja, educirati ih i informira-ti o bolestima koje izaziva pušenje i o prednostima nepušenja. Uzori roditelja, nepušački odgoj, edukacija i prevenci-ja – najbolja su sredstva za suzbijanje i sprječavanje pušenja.

oštećenje zdravlja se ni ne spominje. Tako pišu i naše, i strane novine.

Efikasne škole za odvikavanje i Dan nepušenja Efikasnima su se pokazale škole za odvika-vanje od pušenja, edukativne i informativne aktivnosti u lokalnim zajednicama i školama, koje argumentirano i uvjerljivo dokazuju ko-liko je pušenje štetno, bude i razvijaju svijest o potrebi prestanka pušenja zbog očuvanja zdravlja, osobito kada ih u to uvjeravaju biv-ši pušači koji to svjedoče osobnim uzorom i ujedno prenose vlastita iskustva. Šteta je što se te aktivnosti ne provode tijekom cije-le godine, već samo kampanjski, uglavnom povodom Svjetskog dana nepušenja i nacio-nalnog Dana bez duhanskog dima.Hrvatski nacionalni Dan bez duhanskog dima od 2003. simbolično se obilježava na prvi dan korizme, jer dio pušača upravo u korizmi razmišlja o odvikavanju od pušenja, pa je to prava prilika da se pušači potaknu na prestanak pušenja, barem 24 sata, i time se sami uvjere kako bez cigarete mogu iz-držati dan te da, ohrabreni tim uspjehom, barem neki od njih dan pretvore u tjedan, tjedan u mjesec, a mjesec u godinu i tako se odviknu od pušenja. Nije to bila samo želja, već dobro organizirana i znalački vođena ak-tivnost, pa ni uspjeh nije izostao. Potvrđuje to istraživanje provedeno na uzorku od 600 ispitanika. Utvrđeno je da na prvi nacionalni Dan bez duhanskog dima cigaretu nije za-palilo 26 posto pušača, 50 posto ih je pu-šilo mnogo manje nego obično, a 69 posto ispitanika izjavilo je da razmišlja o trajnom prestanku pušenja.

Liječimo posljedice, a ne sprječavamo pojavu.Analiza poduzetih mjera i rada na suzbija-nju pušenja pokazuje da smo naše aktivno-sti uglavnom usmjerili na odvikavanje od

8

pušenja, a edukaciji, odgoju nepušača i pre-venciji nismo posvetili dovoljno pažnje, pa se javlja znatno veći broj novih pušača nego što ih prestaje pušiti. Odavno je poznato da je većina pušača svoju prvu cigaretu zapa-lila u vrijeme adolescencije te da se dobna granica početka pušenja spušta u sve mla-đu dob, čak među osnovnoškolce. To nam nameće imperativan zadatak organiziranog rada na edukaciji i odgoju mladih nepušača, u obitelji i u školi, jer samo na taj način mo-žemo spriječiti pojavu pušenja u njezinom nastajanju i suzbiti je u korijenu. To se može ostvariti dobrom suradnjom i djelovanjem obitelji i škole. Razrednici mogu na rodi-teljskim sastancima ili radionicama poučiti roditelje kako djecu odgajati u nepušačkom duhu, što i kako činiti ako zapaze da njiho-vo dijete počinje pušiti te ih potaknuti da, radi očuvanja zdravlja vlastite djece, i sami prestanu pušiti i budu im vrijedan uzor.

Osobni uzori djelotvorniji od zabrana i prijetnji Istraživanja pokazuju da pušači prvu ciga-retu zapale u djetinjstvu. Znači da s odgo-jem nepušača i suzbijanjem pušenja valja početi rano, pomoći mladima da se odupru

pritiscima vršnjaka i da ne počnu pušiti. Iz prakse znamo da prodike, zastrašivanja, zabrane i prijetnje ne daju trajne rezultate i da su najdjelotvorniji osobni uzori, jer di-jete riječi sluša, a uzore oponaša. Nažalost, mnogo roditelja puši. Oni to djeci moraju priznati, pokazati kajanje i pokušati se odvi-knuti. Tijekom odvikavanja, kroz vlastiti pri-mjer treba im objasniti kako je vrlo teško i bolno odbaciti tu štetnu naviku i savjetovati ih da je najbolje nikada ne početi pušiti. Ako roditelji u odvikavanju i ne uspiju, djeca će njihov napor i želju znati cijeniti te izvući dra-gocjene pouke.Ako ste saznali da vaš tinejdžer puši, nemoj-te ga grditi. Pitajte ga kako je i zašto počeo pušiti i kaje li se zbog toga. Recite mu da ga držite dovoljno odraslim i pametnim da do-nese mudru odluku pa vam se pridruži u od-vikavanju, jer time čini dvije koristi: prestaje pušiti i pomaže vama u odvikavanju.U školi djeca steknu osnovna znanja o štet-nosti pušenja i nauče kako se oduprijeti iza-zovima duhanskog dima i pritiscima vršnjač-ke skupine, zatim kako protumačiti i shvatiti pušenje svojih roditelja (onih koji to čine) te kako i zašto ne slijediti njihov pušački pri-mjer.

zarazne bolesti - zzjzpgz.hr · sima u pronalaženju cjepiva protiv bolesti koje bi inače imale...

Documents