zajedno za sigurnost uvod u nato

ZAJEDNO ZA SIGURNOSTUvod u NATO

P04 | Uvod

Tijekom svoje povijesti duge više od pola stoljeća, NATO i svijet općenito razvili su se na način koji su utemeljitelji NATO-a teško mogli zamisliti.

Kako se strateški okoliš nastavlja razvijati, ritam transformacije NATO-a se ubrzava. NATO odgovara na širi spektar sigurnosnih izazova nego u prošlosti i mora zaštititi stanovništvo svojih članica na svom teritoriju i izvan njega. Prijetnje kao što su proliferacija oružja za masovno uništenje i terorizam ne poznaju granice, što nalaže da NATO također mora biti sposoban rasporediti i održati snage na velikoj udaljenosti, kao npr. u Afganistanu. Usporedo, NATO razvija potrebna

sredstva i sposobnosti kako bi bio sposoban odgovoriti na ove nove zahtjeve te pridonosi međunarodnim nastojanjima koja se bave ovim brojnim izazovima.

Dok se priroda prijetnji s kojima su suočene zemlje članice i način na koji NATO odgovara na njih mijenjaju, temeljna načela suradnje unutar Saveza ostaju vjerna načelima Washingtonskog sporazuma. Načelo zajedničke obrane jest srž osnivačkog sporazuma. Ono ostaje jedinstveno i trajno načelo koje povezuje članice obvezujući ih da brane jedna drugu.


NATO osigurava političko-vojni okvir za upravljanje sigurnosnim izazovima koji povezuje europske i sjevernoameričke interese i teži izgraditi budućnost temeljenu na razumijevanju i suradnji za dobrobit budućih generacija.

Sjevernoatlantski savez

Uvod | P05

Reference na bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju u ovoj publikaciji označene su zvjezdicom (*) koja se odnosi na sljedeću bilješku: “Turska je priznala Republiku Makedoniju pod njenim ustavnim imenom”.

Prilagođavanje promjeni

P06 | Prilagođavanje promjeni

Kako su ideološki sukobi između Istoka i Zapada rasli, dvanaest zemalja s obje strane Atlantika utemeljilo je 1949. godine Organizaciju Sjevernoatlantskog sporazuma. Primarni je cilj bio stvoriti pakt uzajamne pomoći kojim bi se suprotstavili riziku mogućnosti širenja nadzora koji je Sovjetski Savez provodio nad Istočnom Europom, na druge dijelove kontinenta.

Ishodišta Saveza

1961

. Po

diza

nje

berl

insk

og z

ida

1949

. P

otpi

siva

nje

Was

hing

tons

kog

spor

azum

a, 4

. tra

vnja

Prilagođavanje promjeni | P07

U to se vrijeme Europa još uvijek oporavljala od razaranja prouzročenih Drugim svjetskim ratom. Međutim, između 1947. i 1952. godine, Marshallov plan osmišljen u Sjedinjenim Američkim Državama pružio je sredstva za stabilizaciju zapadnoeuropskih ekonomija. Obvezujući se na načelo zajedničke obrane, NATO je odigrao komplementarnu ulogu pomažući održati siguran okoliš za razvoj demokracije i ekonomski rast. Riječima tadašnjeg američkog predsjednika Harrya S. Trumana, Marshallov plan i NATO su bili “dvije polovice istoga oraha”.

“ Zahvaljujući Savezu, Zapadna Europa i Sjeverna Amerika su dosegle sigurnosnu razinu stabilnosti bez presedana, polažući temelje europske ekonomske suradnje i integracije ”

Početkom 1950.-tih, razvoj međunarodnih događanja koji je kulminirao izbijanjem Koreanskog rata, potvrdio je strahove Zapada o ekspanzionističkim ambicijama Sovjetskoga Saveza. Sukladno tomu su države članice NATO-a povećale svoja nastojanja na razvoju vojnih i civilnih struktura potrebnih kako bi se ostvarilo njihovo obvezivanje na združenu obranu. Prisutnost sjevernoameričkih snaga na europskom tlu, na zahtjev europskih vlada, pomogla je obeshrabriti sovjetsku agresiju. Nadalje, kako je vrijeme prola zilo, druge države su postale članicama Saveza.

Zahvaljujući Savezu, Zapadna Europa i Sjeverna Amerika su dosegle sigurnosnu razinu stabilnosti bez presedana polažući temelje europske ekonomske suradnje i integracije. Početkom 90.-tih, nakon završetka Hladnoga rata, Savez je aktivno pridonio prevladavanju stare podjele Europe na Istok i Zapad pružajući ruku bivšim neprijateljima i slijedeći pristup suradnje prema sigurnosti.


Tijekom Hladnoga rata NATO-ova uloga i svrha bile su jasno definirane postojanjem prijetnje od strane Sovjetskog Saveza. Početkom 90.-tih, Varšavski je pakt razvrgnut a Sovjetski Savez se raspao. Pojedini promatrači su vjerovali da je nestankom tradicionalnih protivnika potreba za NATO-om također iščezla te da budući obrambeni troškovi i investicije u oružane snage mogu biti drastično smanjeni.

Završetak Hladnoga rata

1989

.Pa

d be

rlin

skog

zid

a


Brojne NATO članice počele su smanjivati svoje troškove namijenjene obrani, neke i do 25 %. Međutim, uskoro je postalo očigledno da unatoč činjenici da je završetak Hladnoga rata mogao ukloniti prijetnju od vojne invazije, u nekim dijelovima Europe, nestabilnost je porasla. Više regionalnih sukoba, često podjarenih etničkim tenzijama, izbilo je u bivšoj Jugoslaviji i u različitim dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza, prijeteći da se prošire.

“ Očuvanje mira i sigurnosti u Europi i sprječavanje eskalacija regionalnih tenzija ”

U tom se trenutku javila potreba za novim oblicima vojne i političke suradnje kako bi se očuvali mir i sigurnost u Europi te spriječila eskalacija regionalnih tenzija. I zaista, NATO je uspostavio institucionalne odnose s bivšim protivnicima, stvarajući nove mehanizme za suradnju. NATO je također prošao kroz velike unutarnje reforme kako bi prilagodio vojne strukture i sposobnosti za opremanje članica za nove zadaće kao što su upravljanje kriznim situacijama, operacije očuvanja mira i podrške miru, uz osiguravanje njihove neprekidne sposobnosti ispunjavanja njihovih temeljnih obrambenih uloga. Kao odgovor na ove sigurnosne izazove, NATO je ne samo ostao čvrsto isprepleten Savez s odgovornošću zajedničke obrane, već je postao žarište za partnerstvo kulturno različitih zemalja, blisko surađujući na širem području sigurnosti.

1995

.N

ATO

zap

očin

je s

voju

pr

vu o

pera

ciju

upr

avlja

nja

kriz

nim

sit

uaci

jam

a

© M

OD

UK

9/11


Strateški koncept usvojen na Washingtonskom sastanku na vrhu 1999. godine, opisao je buduće prijetnje kao “višesmjerne i često nepredvidive” te je posvetio posebnu pažnju prijetnji nastaloj proliferacijom oružja za masovno uništenje i načinima njihove dostave. Koncept također precizira činjenicu da sigurnosni interesi Saveza mogu biti narušeni drugim rizicima općenitijeg karaktera, kao što su teroristički akti, sabotaže, organizirani kriminal, kao i prekid protoka vitalnih resursa.

Događaji su ubrzo pokazali da su saveznici bili u pravu. Teroristi su 11. rujna 2001. godine upotrijebili putničke zrakoplove kao oružje za masovno uništenje protiv ciljeva u Sjedinjenim Američkim Državama. Šokantna brutalnost napada i upotrjebljeni načini pokazali su ranjivost otvorenih i demokratskih društava nasuprot novog oblika asimetričnog ratovanja. Sljedeći su se dan, iskazujući solidarnost, saveznici pozvali na članak 5. Washingtonskog sporazuma, tj. odredbu o NATO-ovoj zajedničkoj obrani, potvrđujući time činjenicu da je napad na jednu ili nekoliko članica napad na njih svih.

11. rujna

NATO se poziva na članak 5. prvi puta u svojoj povijesti

2001

.Te

rori

stič

ki n

apad

i vel

ikih

dim

enzi

ja

u N

ew Y

orku

i W

ashi

ngto

nu D

.C.


Savez je naknadno usvojio mjere kako bi podržao Sjedinjene Američke Države. Brzo se pokrenuo raspoređujući plovila u Istočnom Mediteranu početkom listopada kako bi presretala i pretraživala brodove koji su osumnjičeni za terorističke aktivnosti. Ovo raspoređivanje snaga nastavlja se i danas kao operacija “Active Endeavour” koja sada obuhvaća cijeli Mediteran. Također, među usvojenim mjerama, pojedinačne saveznice raspoređuju snage u Afganistanu kao potporu operaciji pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država protiv Al Kaide – terorističke skupine odgovorne za napade 11. rujna – i Talibana – režima koji joj daje utočiste. Od kolovoza 2003. godine, Savez u Afganistanu predvodi nadzornu misiju očuvanja mira, tzv. Međunarodne snage za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF).

Nakon napada 9. rujna, uslijedili su drugi napadi na savezničkom teritoriju, manjeg obima no podjednako zlonamjerni. Ovi incidenti, kao i drugi u ostalim dijelovima svijeta, potvrdili su NATO čelnicima značaj nekoliko elemenata na duge staze.

Članice su se dogovorile da će oružani napad na jednu od ili više njih u Europi i Sjevernoj Americi biti smatran napadom na sve njih te su se stoga složile da će, ukoliko se takav napad dogodi, svaka od njih, primjenjujući pravo na individualnu ili zajedničku samoobranu, priznato člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći članici ili članicama koje su napadnute bez odlaganja, pojedinačno i u dogovoru s ostalim članicama akcijom koju smatra potrebnom, obuhvaćajući

uporabu vojne sile, kako bi se ponovno uspostavila i očuvala sigurnost sjevernoatlantskog područja.

O svakom takvom oružanom napadu i svim mjerama poduzetima protiv takvog napada odmah će biti podneseno izvješće Vijeću sigurnosti. Poduzete mjere će biti privedene kraju kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Članak 5.


“ Doprinos razvoju opsežnih političkih, ekonomskih i vojnih rješenja ”

Kao prvo, prijetnje transatlantskoj zajednici u 21. stoljeću će biti sve više asimetrične te financirane od strane poddržavnih skupina prije negoli od samostalnih vojski nacija-država. Kako bi bili u stanju suprotstaviti im se, savezničke vojske moraju postati rasporediviji, pokretljiviji i učinkovitiji.

Potom, ove nove prijetnje mogu poteći s područja koja se nalaze izvan euroatlantskih granica. Stoga, NATO mora postati Savez koji ima partnere posvuda u svijetu, i koji je svjestan činjenice da se mora suprotstaviti rizicima ma gdje oni nastali

Naposljetku, NATO se ne može sam suprotstaviti ovim opasnostima. Transatlantski Savez mora doprinijeti razvoju opsežnih političkih, ekonomskih i vojnih rješenja surađujući s nevladinim i međunarodnim organizacijama kao što su Ujedinjeni narodi, Europska

unija i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju. Samo će se takvim pristupom suprotstaviti ekonomskim kao i političkim te ideološkim korijenima sukoba.

Imajući na umu ove čimbenike, NATO čelnici su započeli s preispitivanjem aktivnosti i radnih procedura Saveza. To je kao ishod imalo niz inicijativa, koje uključuju:

Usporedo, NATO prati euroatlantske integracije povećavajući broj poziva za članstvo u Savezu i u njegovim programima partnerstava, kako bi što veći broj zemalja imao koristi od beneficija vezanih uz sigurnost.

stvaranje NATO Snaga za odgovor (NATO Response Force) – tehnološki naprednih, fleksibilnih, rasporedivih, interoperabilnih i održivih snaga koje obuhvaćaju kopnene, morske i zračne elemente

usvajanje Opsežnih političkih smjernica (Comprehensive Political Guidance) namijenjenih stvaranju okvira za strateške prioritete Saveza u sljedećih deset do petnaest godina

ekspanziju operacija u Afganistanu kako bi se pokrio cijeli teritorij kao i pomoć putem uvježbavanja snaga sigurnosti i radova na rekonstrukciji

pomoć iračkoj vladi kroz obučavanje njenih snaga sigurnosti kao i potpora Afričkoj Uniji i početku aktivnosti protiv piratstva.

uspostavljanje institucionalnih odnosa sa zemljama Bliskog Istoka kroz Istambulsku inicijativu o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative)

racionalizaciju strukture vojnog zapovjedništva

poboljšanje sposobnosti u područjima ključnima za moderne vojne operacije kao što su strateški transport te nadzor zrak-zemlja


NAT

O z

rako

plov

i Zra

čnog

sus

tava

za

rano

up

ozor

enje

i na

dzor

(Air

born

e W

arni

ng a

nd

Con

trol

Sys

tem

, AW

AC

S) o

sigu

rava

ju z

račn

i na

dzor

pri

likom

važ

nih

doga

đaja

i kr

izni

h si

tuac

ija

© B

oein

g

Glavni čimbenik u kriznim situacijama

P14 | Glavni čimbenik u kriznim situacijama

Neposredno nakon napada 11. rujna, Sjedinjene Američke Države započele su operaciju “Enduring Freedom”, antiterorističku operaciju u Afganistanu, kojom je srušen represivni talibanski režim. Pojavile su se brige da afganistanske sigurnosne snage neće moći same stabilizirati zemlju. U tu svrhu, organizirana je konferencija u Bonu u prosincu 2001. godine, zahtijevajući da Ujedinjeni narodi odobre snage koje bi pomagale prilikom osnivanja i obučavanja afganistanskih sigurnosnih snaga. Rezolucija 1386 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasana 20. prosinca 2001. godine omogućila je osnivanje Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) i njihovo raspoređivanje u Kabulu i okružnim područjima. ISAF i afganistanska prijelazna vlast, preteča afganistanske nacionalne vlasti, dogovarali su u siječnju 2002. godine Vojno tehnički sporazum koji je precizirao ISAF-ove zadaće.

Afganistan

NAT

O je

200

3. g

odin

e pr

euze

o od

govo

rnos

t za

ISA

F u

Afg

anis

tanu

© M

OD

Can

ada

Glavni čimbenik u kriznim situacijama | P15

U početku, ISAF nije bio niti snaga NATO-a niti UN-a već je bio dobrovoljna koalicija raspoređena pod nadzorom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Zemlje dobrovoljci su vodile ISAF po načelu šestomjesečnih rotacija (u početku su to bili Ujedinjeno Kraljevstvo, Turska, Njemačka i Nizozemska). Ove su misije ostvarile napredak no manjkalo im je kontinuiteta sve dok u kolovozu 2008. godine Savez nije preuzeo strateško zapovjedništvo, nadzor i koordinaciju misije, omogućavajući osnivanje stalnog ISAF-ovog zapovjedništva u Kabulu.

“ ISAF blisko surađuje s afganistanskom nacionalnom vladom ”

U početku je mandat ISAF-a bio ograničen na glavni grad Kabul i okolna područja, no kasnije se postupno proširio kako bi pokrio Afganistan u cijelosti: prvo se proširio na sjever i zapad, potom na jug te konačno na istok zemlje – najopasniju i najnestabilniju regiju Afganistana.

Najvažnija ISAF-ova uloga jest pomoći afganistanskoj vladi proširiti vlast diljem cijele zemlje i stvoriti sigurno okruženje. S tim ciljem, ISAF pomaže razvoj afganistanskih sigurnosnih snaga putem obučavanja vojske i policije; prepoznaje potrebe obnove civilne infrastrukture; podupire vladu u razoružavanju ilegalnih naoružanih skupina i u borbi protiv narkotika; i podupire aktivnosti humanitarne pomoći.

Također, pokušava povećati interakciju između civilnih i vojnih čimbenika i razviti sistematičniji pristup suradnji na samom terenu. Na primjer, neki Provincijski timovi za obnovu (Provincial Reconstruction Teams) – male skupine civilnog i vojnog osoblja

pod odgovornošću ISAF-a – rade širom zemlje na civilnim projektima kao sto su izgradnja škola i sirotišta, popravak puteva, dezaktiviranje oružja, razminiravanje, i slično.

ISAF blisko surađuje s afganistanskom nacionalnom vladom. Na primjer, tijekom prosinca 2003. i siječnja 2004. godine, ISAF je pomagao afganistanskim vlastima pri osiguranju sazivanja ustavotvorne Loya Jirgae, velikog vijeća koje je usvojilo afganistanski ustav. U rujnu 2006. godine, NATO i Afganistan su izdali dokument “Okvir za dugotrajnu suradnju u partnerstvu” koji je usredotočen na promicanje obrambene reforme, izgradnju obrambenih institucija i interoperabilnost između Afganistanske nacionalne vojske i NATO članica. Uz to, Visoki civilni predstavnik iz NATO-a naglašava političke i vojne ciljeve Saveza, izravno surađujući s afganistanskom vladom i drugim međunarodnim organizacijama i održavajući kontakt sa susjednim zemljama.


Slijedom raspada bivše Jugoslavije, NATO je vojno intervenirao kako bi zaustavio ili spriječio sukobe u Bosni i Hercegovini (1995.), na Kosovu (1999.) i u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji (*) (2001.).

U Bosni i Hercegovini su NATO saveznici vodili zračne operacije protiv snaga bosanskih Srba u kolovozu i rujnu 1995. godine. Ova je akcija pomogla promijeniti odnos snaga na terenu i uvjerila vodstvo bosanskih Srba da prihvati mirovni dogovor koji je pregovaran u Daytonu (Ohio). NATO-ove mirovne snage su stigle u Bosnu i Hercegovinu u prosincu 1995. godine u okviru Provedbenih snaga (Implementation Force, IFOR). Potom su uslijedile Stabilizacijske snage (Stabilization Force, SFOR) koje su deset godina kasnije, u prosincu 2005. godine, uspješno završile svoju misiju. Mandat očuvanja mira je potom predan Europskoj uniji.

Balkan

NATO je deset godina vodio

operaciju očuvanja mira u Bosni i Hercegovini

© B

elgi

an M

OD


“ Stvaranje stabilnog okružja za budući razvoj Kosova ”

NATO-ova vojna intervencija na Kosovu je uslijedila nakon više od godinu dana eskalirajućeg nasilja i neprestanih povreda rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje su pozivale na prestanak represije nad albanskim stanovništvom na Kosovu od strane Beograda. U ožujku 1999. godine, Savez je odlučio započeti zračnu kampanju protiv vojnih i paravojnih struktura jugoslavenske vlade odgovorne za represiju. Odluka je donesena nakon što su sve druge opcije iskorištene a mirovni pregovori ponovno propali u nastojanju da promijene tvrdu poziciju Beograda.

Zračna kampanje je trajala 78 dana te je uspješno okončala sve vojne akcije između sukobljenih strana; povlačenje Jugoslavenske armije, srpske policije i paravojnih skupina s Kosova; sporazum o prisutnosti međunarodnih vojnih snaga na Kosovu; sporazum o bezuvjetnom i sigurnom povratku izbjeglica i raseljenih osoba; te osiguranje jamstava dobre volje na svim stranama kako bi se moglo raditi na političkom sporazumu o Kosovu.

Mandat Snagama za Kosovo (Kosovo Force, KFOR) temelji se na Vojno-tehničkom sporazumu potpisanom od strane NATO-a i jugoslavenskih zapovjednika, te na Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti

Ujedinjenih naroda. Oba dokumenta potječu iz lipnja 1999. godine. Na KFOR-u je ležala odgovornost sprječavanja ponovljenih sukoba, uspostavljanja sigurnog okruženja i demilitarizacije Oslobodilačke vojske Kosova. Također, KFOR podupire međunarodna humanitarna nastojanja i surađuje s međunarodnom civilnom prisutnošću, UN-ovom prijelaznom upravnom misijom na Kosovu (UNMIK) kako bi stvorili stabilan okoliš za budući razvoj Kosova.

Nakon deklaracije o nezavisnosti Kosova donesene 17. veljače 2008. godine, NATO je potvrdio da će KFOR ostati na Kosovu temeljem Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, ukoliko Vijeće sigurnosti UN-a ne odluci drugačije. Ovakav su stav ponovili NATO čelnici na sastanku u Strasbourgu/ Kehlu u travnju 2009. Također su izjavili da Savez ostaje u potpunosti posvećen uspostavi dogovorenih višetničkih sigurnosnih struktura u Kosovu. Oni su pozdravili početak misije Europske Unije na Kosovu pod nazivom Vladavina Prava (EULEX) i napredak koji je dosad učinjen u primjeni postojećih obveza u standarde, posebno onih koji se odnose na vladavinu prava, zaštitu etničkih manjina povijesnih i vjerskih lokacija, borbu protiv zločina i korupcije.


U kolovozu 2001. godine, predsjednik bivše jugoslavenske Republike Makedonije (*) zatražio je potporu NATO-a kako bi razoružao etničke albanske skupine koje su mogle potencijalno destabilizirati zemlju. NATO je pristao pomoći pod uvjetom da vlada ponovno vrati određena prava manjinama. Predstavnici etničke albanske zajednice u zemlji i vlada su dogovorili politički sporazum kojemu su posredovali posebni izaslanici iz različitih međunarodnih organizacija, obuhvaćajući NATO, i iz Sjedinjenih Američkih Država. Ovime je otvoren put NATO-u da rasporedi približno 3500 vojnika tijekom 30-dnevne misije kako bi se razoružalo etničke Albance na dobrovoljnoj osnovi.

Na zahtjev Skopja, NATO-ovi vojnici su ostali u zemlji pružajući zaštitu monitorima iz Europske unije i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju do kraja ožujka 2003. godine, kada je misiju preuzela Europska unija. Ove su inicijative pomogle zaustaviti civilni sukob te su pripremile tlo za pomirenje i obnovu u zemlji.

Trenutno je KFOR jedina preostala saveznička snaga velikog opsega raspoređena na Balkanu, iako NATO zadržava zapovjedništva u Sarajevu i Skopju kako bi pomogao vladama domaćinima u obrambenoj reformi.

NATO pokušava uključiti zemlje regije u euro-atlantske integracije kako bi ojačao dugotrajnu stabilnost na Zapadnom Balkanu. Albanija i Hrvatska pridružile su se NATO-u 1. travnja 2009. godine; bivša jugoslavenska Republika Makedonija (*) je kandidat za članstvo u NATO-u; a Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija su postale NATO partnerima 14. prosinca 2006. godine.

“ NATO pokušava uključiti zemlje regije u euro-atlantske integracije kako bi ojačao dugotrajnu stabilnost na Zapadnom Balkanu ”


Započeta nakon napada 11. rujna 2001. godine, operacija “Active Endeavour” jest operacija nadzora mora koju vode NATO-ove pomorske snage kako bi otkrile i odvratile terorističke aktivnosti u Mediteranu te pružile zaštitu od istih. NATO brodovi su bili raspoređeni u istočnom Mediteranu te su započeli ophodnju područja već 6. listopada 2001. godine. Vodeći računa o njenom uspjehu, operacija je bila proširena na Gibraltarski tjesnac početkom 2003. godine te potom na cijeli Mediteran godinu dana kasnije, u ožujku 2004. godine.

Iako je operacija ograničena na terorističke aktivnosti povezane s terorizmom, ona ima pozitivne učinke na cjelokupnu sigurnost Mediterana po pitanju trgovačkih i ekonomskih aktivnosti.

Mediteran

Adenski zaljevPorast piratstva u Adenskom zaljevu i Rogu Afrike prijeti podrivanjem međunarodnih humanitarnih napora u Africi i općenito, prekida vitalne morske pravce komunikacije i ekonomskih interesa u području.

NATO aktivno pomaže porastu sigurnosti vodeći protupiratske operacije u području: operaciju Allied Provider (2008.), operaciju Allied Protector(2009.) i operaciju Ocean Shield (u tijeku). Razmatra se dugoročna uloga u borbi protiv piratstva, uz punu komplementarnost s relevantnim Rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, kao i akcijama protiv piratstva koje provode drugi akteri, poput Europske Unije.


© E

U

Izbjeglice iz Darfura

Prva od NATO-ovih misija na afričkom kontinentu bila je potpora misiji Afričke Unije u Sudanu (AMIS).

Stanovnici Sudanske provincije Darfur žrtve su okrutnog građanskog rata od 2003. godine. Sukob je izazvao humanitarnu krizu koja je za posljedicu imala ubijanje desetaka tisuća osoba i raseljavanje miliona. Na zahtjev Afričke unije (African Union, AU), NATO je pružao podršku AMIS-u od srpnja 2005. godine do završetka misije 31. prosinca 2007. godine. Nakon što je ova misija zamijenjena hibridnom misijom UN-a i Afričke unije, NATO je izrazio spremnost da će razmotriti svaki dodatni zahtjev za podrškom.

U srpnju 2007. godine, NATO je odobrio zahtjev Afričke unije za pružanjem podrške strateškog zračnog mosta za raspoređivanje vojnika Afričke unije u okviru misije u Somaliji (AMISOM). Ova zemlja nema stvarnu vladu od 1991. godine, pati od dugogodišnjih borbi između suparničkih ratnih zapovjednika, kao i od gladi i bolesti.

NATO također pruža podršku Afričkoj uniji u razvoju dugotrajnih mirovnih sposobnosti, poglavito Afričkim snagama na čekanju.

Kako bi osigurao maksimum sinergije i učinkovitosti, pomoć NATO-a je usklađena i blisko koordinirana s onom koju pružaju druge međunarodne organizacije – poglavito Ujedinjeni narodi i Europska unija – kao i bilateralni partneri.

Potpora Afričkoj uniji

NATO-u je od vitalnog strateškog interesa stabilan Irak te on podupire iračku vladu putem NATO-ove Misije obučavanja u Iraku (NATO Training Mission-Iraq, NTM-I) od 2004. godine. NATO i Irak su se također dogovorili da će nastaviti svoju suradnju na duži period te su svoju odluku učinili službenom odobravajući prijedloge za Strukturirani okvir suradnje (Structured Cooperation Network).

NATO pomaže Iraku da osigura svoju vlastitu sigurnost obučavanjem iračkog vojnog osoblja u zemlji ili u inozemstvu; podupiranjem razvoja sigurnosnih institucija zemlje; koordiniranjem dostave opreme donirane od strane pojedinačnih zemalja članica NATO-a; te općenito pružajući potporu obrambenoj reformi u Iraku.

Suradnja s Irakom odvija se sukladno Rezoluciji 1546 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja zahtjeva potporu međunarodnih i regionalnih organizacija kako bi se zadovoljile potrebe iračkog naroda za sigurnošću i stabilnošću te naknadni zahtjevi iračke vlade.

Pomoć Iraku


Šire aktivnosti NATO-a“ Najveći dio aktivnosti Saveza događa se daleko od sjaja pozornice ”

Kada pokrivaju NATO, mediji su neizostavno usredotočeni na diplomaciju na visokoj razini, savezničke sastanke na vrhu i vojne kampanje. Međutim, najveći dio aktivnosti Saveza događa se daleko od sjaja pozornice. NATO je svakodnevno uključen u niz projekata koji doprinose poboljšanju europskog sigurnosnog okoliša. Oni obuhvaćaju pomaganje reformama istočnoeuropskih vojski, osmišljavanje programa kojima bi se bivši vojni časnici ponovno obučili za civilne dužnosti, te pružanje pomoći prilikom razminiravanja i uništavanja zaliha municije koja se više ne koristi.

Nadalje, NATO je aktivan pri koordiniranju humanitarne pomoći. 1999. godine, otvorio je Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) kroz koje usklađuje hitnu pomoć i humanitarnu pomoć iz NATO zemalja i zemalja partnera u slučaju prirodnih katastrofa ili katastrofa

koje je izazvao čovjek. Na primjer, NATO je osigurao pomoć žrtvama poplave nakon uragana Katrina u Sjedinjenim Američkim Državama u rujnu 2005. godine. Mjesec dana kasnije, razorni potres u Pakistanu usmrtio je oko 73 000 ljudi i 4 miliona ostavio bez krova nad glavom. Sjevernoatlantsko vijeće se složilo pružiti pomoć putem EADRCC-a. U brojnim je situacijama EADRCC mobilizirao svoje resurse kako bi pružio pomoć zemljama euroatlantskog područja koje su bile pogođene poplavama, šumskim požarima i potresima.

NATO je razvio znanstveni program koji financijski pomaže praktičnu suradnju po pitanjima vezanima uz sigurnost u području civilnih znanosti, okoliša i tehnologije. NATO Program znanost za mir i sigurnost (NATO Science for Peace and Security, SPS) teži izradi preporuka i konkretnih rješenja za razne probleme, kao i odgovoriti specifičnim zahtjevima sudionika. Znanstvenici iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera

i zemalja Mediteranskog dijaloga sudjeluju u ovim aktivnostima sto učinkovito doprinosi cjelokupnoj sigurnosti olakšavajući suradnju, umreženost i izgradnju sposobnosti.

Širenje partnerstava

P22 | Širenje partnerstava

NATO Partneri

Od završetka Hladnoga rata, NATO je poduzeo niz inicijativa kako bi ojačao sigurnost i stabilnost osnivajući institucije za dijalog, izgradnju povjerenja i suradnju. Uspostavio je odnose s bivšim protivnicima kao i s drugim europskim zemljama, susjednim zemljama šireg područja Mediterana i zemljama Bliskog istoka.

Početni korak ovoga pravca bio je osnivanje Sjevernoatlantskog vijeća za suradnju 1991. godine. Otkada je vijeće preimenovano u Euroatlantsko partnersko vijeće, postalo je glavnim forumom za konzultacije i suradnju između NATO-a i zemalja nečlanica u euroatlantskom području.

NATO je 1994. godine započeo s inicijativom Partnerstvo za mir (Partnership for Peace, PfP). Ovaj je program

stvoren s ciljem pružanja pomoći zemljama sudionicama programa u restrukturiranju njihovih oružanih snaga kako bi one imale svoju vlastitu ulogu u demokratskom društvu te kako bi sudjelovale u operacijama potpore miru pod vodstvom NATO-a. Također, program nudi mogućnosti praktične suradnju na brojnim različitim poljima, dozvoljavajući pojedinačnim zemljama partnerima da kroje svoje sudjelovanje u programu prema njihovim specifičnim sigurnosnim potrebama i interesima. Širina i spektar aktivnosti su ogromni pokrivajući područja kao sto su obrambena reforma, upravljanje krizama, planiranje u slučaju civilnih katastrofa, suradnja u području znanosti, obrazovanja i obuke, te sigurno uništavanje streljiva, malokalibarskog oružja i lakog naoružanja.

“ Osnivanje institucija za dijalog, izgradnju povjerenja i suradnju ”

Širenje partnerstava | P23

“ Rusija i Ukrajina su bile među brojnim zemljama koje su se od prvog dana opredijelile za partnerske aktivnosti s NATO-om ”Rusija i Ukrajina su bile među brojnim zemljama koje su se od prvog dana opredijelile za partnerske aktivnosti s NATO-om. Suradnja je 1997. godine dobila službeniji karakter potpisivanjem bilateralnog sporazuma između svake od ovih zemalja i NATO-a. Stalno združeno vijeće NATO-Rusija te Komisija NATO-Ukrajina osnovani su kako bi olakšali redovite konzultacije i rasprave o sigurnosnim pitanjima te razvili praktičnu suradnju u širokom spektru područja.

Otada, uslijed terorističkih napada 11. rujna koji su naglasili potrebu za usklađenom međunarodnom akcijom kako bi se suprotstavilo novim sigurnosnim prijetnjama, Saveznici i Rusija su zasnovali dublje i bliže odnose. Kako bi zamijenilo bilateralno Stalno združeno vijeće, 2002. godine osnovano je Vijeće NATO-Rusija (NATO-Russia Council, NRC) kojim predsjeda glavni tajnik NATO-a, u kojemu kao ravnopravni partneri sudjeluju sve zastupljene zemlje a odluke se donose konsenzusom. Osnovna područja suradnje unutar Vijeća NATO-Rusija su borba protiv terorizma, upravljanje krizama i neproliferacija oružja za masovno uništenje.

Odnosi NATO-a i Ukrajine razvili su se postepeno tijekom godina. Jedan od važnih aspekata ovih odnosa jest podrška koju su NATO i pojedinačne saveznice pružili tekućim reformskim nastojanjima Ukrajine, poglavito na području obrane i sigurnosti. Ove su reforme vitalne za demokratski razvoj zemlje.

Odnosi s Rusijom i Ukrajinom


Inicijativa Partnerstvo za mir nadopunjena je 1995. godine osnivanjem Mediteranskog dijaloga sa šest zemalja – Egiptom, Izraelom, Jordanom, Mauritanijom, Marokom i Tunisom – iz šireg područja Mediteranske regije. Program kojemu je 2000. godine pristupio Alžir, namijenjen je stvaranju dobrih odnosa i poboljšanju uzajamnog razumijevanja među zemljama mediteranskog područja, kao i promicanju regionalne sigurnosti i stabilnosti. Dijalog je 2004. godine podignut na razinu

stvarnog partnerstva kako bi promicao veću praktičnu suradnju kroz pomoć u obrambenoj reformi, suradnju na području pogranične sigurnosti, mjere za poboljšanje interoperabilnosti, i slično. Ojačano partnerstvo se također usredotočilo na borbu protiv terorizma. Neke zemlje sudionice Dijaloga doprinijele su operacijama operacijama potpore miru pod vodstvom NATO-a na Balkanu i sudjelovale u operaciji “Active Endeavour”.

Mediteranski dijalog“ Stvaranje dobrih odnosa i poboljšanju uzajamnog razumijevanja među zemljama mediteranskog područja ”

Suradnja sa zemljama

Mediteranskog dijaloga tijekom NATO vježbi.


“ Inicijativa teži promicanju praktične bilateralne suradnje sa zainteresiranim zemljama regije ”

Istambulska inicijativa o suradnji

Pokretanje Istambulske inicijative o suradnji (Istanbul Cooperation Initiative, ICI) 2004. godine ukazalo je na želju Saveza da dopre do onih bliskoistočnih zemalja koje nisu uključene u Mediteranski dijalog. Inicijativa teži promicanju praktične bilateralne suradnje sa zainteresiranim zemljama regije u područjima kao što su borba protiv terorizma, upravljanje kriznim situacijama, planiranje u slučaju civilnih katastrofa te pogranična kontrola. Trenutno u inicijativi sudjeluju Bahrein, Katar, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati.


S obzirom da sigurnosne prijetnje postaju sve nepredvidljivije po prirodi, obimu i izvoru, NATO je proširio opseg svojih partnerstava. On je pozvao globalne partnere da mu pomognu suprotstaviti se globalnim prijetnjama koje su se pojavile od početka stoljeća. Ove tzv. “kontaktne zemlje” koje nisu niti članice niti zemlje partneri Saveza, obuhvaćaju zemlje kao što su Japan, Novi Zeland, Australija i Južna Koreja.

NATO također održava odnose s drugim međunarodnim organizacijama koje imaju komplementarnu ulogu u promicanju mira i sigurnosti. U kontekstu i operacija upravljanja krizama, NATO surađuje s organizacijama koje posjeduju oruđe kako bi osigurale održivi mir putem političkog, ekonomskog i socijalnog razvoja. Ove organizacije obuhvaćaju Ujedinjene narode, Europsku uniju, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju, kao i druge institucije kao sto su EUROCONTROL i Međunarodni odbor Crvenog križa (International Committee of the Red Cross).

Suradnja s globalnim partnerima i drugim međunarodnim organizacijama

Određeni broj tzv. kontaktnih zemalja,

kao što je Novi Zeland, doprinose

ISAF-u


“ Komplementarna uloga u promicanju mira i sigurnosti ”

Pored ovih institucionalnih veza, transatlantski odnos između europskih članica NATO-a i Sjedinjenih Američkih Država čini odnose Saveza s Europskom unijom posebnima. Kao bilo koji konstruktivni odnos, i ovaj odnos se razvio kao odgovor na promjenjive vanjske okolnosti. Bez praćenja povijesti transatlantskih odnosa od završetka II. Svjetskog rata, važno je naglasiti da su NATO-ove članice iz Europske unije bile jako ovisne o Sjedinjenim Američkim Državama neposredno nakon II. Svjetskog rata, kako glede sigurnosti tako i glede ekonomskog rasta. Tijekom nadolazećih godina, Europa je jačala i bivala ujedinjenija. Europska unija je početkom 90.-tih počela razvijati zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te danas Europa postepeno zauzima mjesto sve značajnijeg

čimbenika u međunarodnim poslovima. U prosincu 1999. godine, Europska je unija odlučila razviti svoju sposobnost preuzimanja zadaće upravljanja kriznim situacijama te poduzela korake kako bi stvorila potrebne političke i vojne strukture. Ovime je, nekoliko godina kasnije, Europskoj uniji otvoren put za preuzimanje dvije NATO-ove misije na Balkanu.

“Berlin plus” dogovori su olakšali ovaj proces te su omogućili Europskoj uniji pristup sredstvima i sposobnostima za operacije pod njenim vodstvom kada NATO kao cjelina nije uključen. Proces služi kao temelj suradnje između Europske unije i NATO-a te je doveo do preuzimanja NATO-ove misije u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji (*) krajem ožujka 2003. godine te u Bosni i Hercegovini u prosincu 2004.

P28 | Nastavak politike otvorenih vrata

Relativno rano, članice koje su utemeljile Savez – Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države – su proširile članstvo organizacije na Grčku i Tursku (1952.) te Njemačku (1955.). Nekoliko desetljeća kasnije, 1982. godine, pridružila se Španjolska.

Sljedeći krug proširenja dogodio se nakon završetka Hladnoga rata, kada je određeni broj srednjoeuropskih zemalja odlučio da bi njihovi sigurnosni interesi u budućnosti bili najbolje zadovoljeni pridruživanjem NATO-u, te su stoga izrazile svoju namjeru zahtjeva za članstvom. Tri bivše zemlje partnera – Češka Republika, Mađarska i Poljska – postale su članicama u ožujku 1999.

godine, čime je broj članica narastao na 19. Krajem ožujka 2004. godine, kada se zbio najveći val proširenja, još sedam zemalja – Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija – pridružilo se Savezu. U skorije vrijeme, u travnju 2009. godine, Albanija i Hrvatska postale su članicama. Bivša jugoslavenska Republika Makedonija (*) će također biti pozvana da pristupi organizaciji čim pitanje naziva zemlje bude riješeno.

Vrata NATO-a ostaju otvorena svakoj zemlji koja je u položaju da preuzme obveze i dužnosti članstva i pridonese sigurnosti u euroatlantskom području.

Proces u tijeku

Nastavak politike otvorenih vrata

Nastavak politike otvorenih vrata | P29

Sedam članica koje su se pridružile NATO-u 2004. godine, kao i one koje su postale članicama kasnije, uživale su pogodnosti Akcijskog plana za članstvo (Membership Action Plan) koji je započeo 1999. godine kako bi pomogao zainteresiranim zemljama partnerima da se pripreme za članstvo. Plan nudi zemljama kandidatima praktične savjete i ciljanu pomoć. Zauzvrat se od njih očekuje da zadovolje određene osnovne zahtjeve, obuhvaćajući funkcioniranje demokratskog političkog sustava temeljenoga na tržišnoj ekonomiji; nepristran tretman manjina; obvezivanje na mirno rješavanje sukoba sa susjedima; sposobnost i želju da doprinose Savezu; i obvezivanje na demokratski nadzor njihovih oružanih snaga. Sudjelovanje u planu ne nudi nikakvu garanciju za buduće članstvo, no pomaže zemljama da prilagode svoje oružane snage i da se pripreme za obveze i odgovornosti koje bi članstvo u Savezu donijelo.

Posao NATO-a nije privlačenje novih članica, već su se saveznice obvezale razmotriti zahtjeve za članstvom iz demokratskih zemalja koje dijele savezničke vrijednosti i mogu doprinijeti temeljnim ciljevima Saveza. NATO vlade su jasno dale do znanja da proširenje Saveza nije cilj sam po sebi, već način širenja sigurnosti koju pruža NATO i način kojim se može ojačati stabilnost u cijeloj Europi. Proces proširenja pomaže spriječiti sukobe stoga što perspektiva članstva služi kao poticaj zemljama kandidatkinjama da riješe svađe sa svojim susjedima i stave naglasak na reforme i demokratizaciju. Nadalje, nove članice ne bi smjele samo uživati povoljnosti članstva već bi također trebale doprinositi sveopćoj sigurnosti svih zemalja članica. Drugim riječima, one istovremeno mogu uživati sigurnost i moraju brinuti o njoj.

Akcijski plan za članstvo“ Davatelji i korisnici sigurnosti ”

P30 | Nove sposobnosti za nove prijetnje

Sigurnosni izazovi s kojima se suočavaju naša društva danas zahtijevaju snage koje su prije svega opremljene i strukturirane da se suprotstave prijetnjama kao što su terorizam, širenje oružja za masovno uništenje i nestabilnost koja proizlazi iz propalih zemalja ili zemalja u raspadu.

Početkom 1990. godine, NATO je već započeo preispitivati svoje vojne sposobnosti s ciljem napuštanja statičnih formacija iz razdoblja Hladnoga rata te stvaranja mobilnijih snaga potrebnih za operacije upravljanja krizama. Događaji koji su se zbili 11. rujna ubrzali su ovaj proces. Na Praškom sastanku na vrhu održanom 2002. godine, NATO čelnici su predstavili važne reforme koje su trebale radikalno preoblikovati NATO-ova vojna sredstva. Ustanovili su područja koja je trebalo unaprijediti, stvorili NATO Snage za odgovor i racionalizirali vojnu zapovjednu strukturu, u nastojanju da budu sposobniji odgovoriti na različite sigurnosne prijetnje unutar ili izvan euroatlantskog područja.

“ NATO čelnici su predstavili važne reforme koje su trebale radikalno preoblikovati NATO-ova vojna sredstva ”

Nove sposobnosti za nove prijetnje

Nove sposobnosti za nove prijetnje | P31

Osam specifičnih područja prepoznato je u Pragu kao područja u kojima se hitno trebalo pozabaviti nedostacima. Ona obuhvaćaju strateške zračne i morske mostove; kemijsku, biološku, radiološku i nuklearnu obranu; te nadzor zrak-zemlja. Saveznice su se obvezale na stjecanje ovih sposobnosti koje su temeljne za odgovore Saveza na nove prijetnje. NATO je od Praškog sastanka na vrhu istraživao i druga područja koja je potrebno modernizirati, poglavito obranu od terorizma.

Svrha NATO Snaga za odgovor (NATO Response Force, NRF) jest biti sposoban brzo odgovoriti na različite tipove kriznih situacija širom svijeta djelujući kao napredna snaga koja može biti pojačana dodatnom vojskom u kasnijoj fazi. Temeljena na jezgri koja može po potrebi biti nadopunjena, ovo je multinacionalna snaga stvorena od kopnenih, zračnih i pomorskih komponenata te posebnih snaga koje mogu započeti raspoređivanje za samo pet dana od dana priopćenja i održati sebe na 30-dnevnim operacijama, ili dulje ukoliko su ponovno snabdjevene.

Dijelovi NATO Snaga za odgovor već su bili raspoređeni u Sjedinjenim Američkim Državama, nakon što je uragan Katrina pogodio New Orleans i okolna područja u rujnu 2005. godine, te u Pakistanu uslijed razarajućeg potresa 8. listopada 2005. godine.

Uz njihovu sposobnost raspoređivanja i visoku borbenu spremnost, NATO Snage za odgovor su zaista vodilja NATO-ovih transformacijskih nastojanja. Njihovo osoblje se obučava za funkcioniranje u jako zahtjevnom okruženju, pomoću tehnologija u nastajanju u multinacionalnom kontekstu. Ovakva kvaliteta obuke jest iskustvo koje stječe svaki sudionik, stvarajući katalizator za promjenu kako unutar nacionalnih snaga tako i unutar multinacionalnih formacija.

Moderniziranje vojnih sposobnosti

NATO Snage za odgovor

Racionaliziranje zapovjedne strukturePrilagođavajući se poslijehladnoratovskom sigurnosnom okruženju, NATO je preispitao svoju vojno zapovjednu strukturu kako bi podupro fleksibilnije, mobilnije snage manjeg opsega. Radikalno je smanjen broj zapovjedništava i, što je još značajnije, strateškom zapovjedništvu smještenom u Sjedinjenim Američkim Državama, Savezničkom zapovjedništvu za transformaciju (Allied Command Transformation, ACT), bivšem Savezničkom zapovjedništvu za Atlantik, dodijeljena je vodeća uloga unutar konteksta transformacijskih nastojanja NATO-a. Strateško zapovjedništvo smješteno u Europi odgovorno je za sve operacije NATO-a i poznato je kao Savezničko zapovjedništvo za operacije (Allied Command Operations, ACO).

Racionalizacija vojne zapovjedne strukture jest proces u tijeku koji NATO redovito preispituje.

Dinamika organizacije

P32 | Dinamika organizacije

Jedan od ključnih razloga dugovječnosti Saveza jest njegov postupak donošenja odluka utemeljen na konsenzusu. To znači da sve odluke moraju biti donesene jednoglasno. Stoga je često potrebno voditi duge konzultacije i rasprave prije negoli se donese važna odluka. Iako se ovakav sustav vanjskom promatraču može učiniti sporim i kompliciranim, on ima dvije velike prednosti. Kao prvo, poštuju se suverenost i nezavisnost svake zemlje članice. Kao drugo, kada je odluka donesena, ona ima punu potporu svih zemlja članica koje se obvezuju da će odluku provesti.

Ponekad postoje nesuglasice, kao što je to bio slučaj u proljeće 2003. godine kada su zemlje različito procjenjivale prijetnju koju je predstavljao režim Saddama Husseina u Iraku. Dok različite nacionalne pozicije znače da se saveznici neće uvijek složiti oko mjera koje treba poduzeti, svrha NATO-a jest olakšati konzultacije i rasprave među zemljama kako bi se moglo doći do konsenzusa uvijek kada je to moguće.

Odlučivanje konsenzusom

Dinamika organizacije | P33

Glavni čimbenici

Najvažniji akteri unutar NATO-a su same zemlje članice koje kao takve tvore organizaciju. One su prisutne na svakoj razini odbora. S tim ciljem, unutar glavnog zapovjedništva u Bruxellesu, svaka zemlja ima stalnog predstavnika razine veleposlanika kojeg podupire nacionalno izaslanstvo koje se sastoji od diplomatskog osoblja i savjetnika za obranu koji sami prisustvuju sastancima odbora ili se pobrinu da to čine nacionalni stručnjaci.

Glavno političko tijelo za donošenje odluka unutar NATO-a jest Sjevernoatlantsko vijeće koje se barem jednom tjedno sastaje na razini veleposlanika. Također, postoje redoviti sastanci vijeća na razini ministara vanjskih poslova, obrambenih ministara i, s vremena na vrijeme, šefova država i vlada. Sjevernoatlantsko vijeće, zajedno s dva tijela koja se odnose na obranu – Odbor za obrambeno planiranje (Defence Planning Committee, DPC) i Skupina za nuklearno planiranje (Nuclear Planning Group, NPG) – su na čelu kompleksnog sustava odbora. Unutar ovog sustava, Vojni odbor (Military Committee, MC) je odgovoran da ovim trima glavnim tijelima pruži vojne savjete i da strateškim zapovjednicima dâ smjernice o vojnim pitanjima. Kao takav, on ima poseban status kao visoka vojna vlast unutar NATO-a.

Na čelu NATO-a je glavni tajnik koji je imenovan na približno četiri godine. On ili ona je visoki međunarodni državnik iz jedne od zemalja članica. Glavni tajnik predsjeda sastancima Sjevernoatlantskog vijeća i drugih važnih tijela NATO-a i pomaže pri postizanju konsenzusa među članicama. Pri obavljanju svakodnevnih dužnosti, glavni tajnik ima potporu međunarodnog osoblja sastavljenog od stručnjaka i dužnosnika iz NATO zemalja.

NATO nema svoje vlastite oružane snage. Većina snaga koje su na raspolaganju NATO-u ostaje pod punom nacionalnom zapovijedi i nadzorom dok im zemlje članice ne dodijele zadaće u rasponu od zajedničke obrane do novih misija kao sto je misija očuvanja mira. Ukratko, NATO je forum u kojem se sastaju zemlje koje su spremne integrirati svoje snage i sudjelovati u multinacionalnim aktivnostima tijekom zadanog perioda. Njegove političke i vojne strukture omogućavaju planiranje potrebno kako bi se nacionalnim snagama omogućilo da mogu izvršiti ove zadaće, kao i organizacijske dogovore potrebne za njihovo zajedničko zapovjedništvo, nadzor, obučavanje i vježbanje.

“ Glavno političko tijelo za donošenje odluka unutar NATO-a jest Sjevernoatlantsko vijeće ”

Prema budućnostiIzvorno stvoren u kontekstu Hladnoga rata, Savez je preuzeo nove i temeljne zadaće otkada je podjela Europe iščeznula. Savez se otvorio Istočnoj Europi, pozdravljajući nove članice i stvarajući mrežu partnerstava koja se protežu sve do Srednje Azije. Savez sudjeluje u operacijama upravljanja kriznim situacijama kako bi ugušio nasilje prouzročeno regionalnim i etničkim sukobima u Europi, te, u skorije vrijeme, izvan euroatlantskog područja.

Svijet poslije Hladnoga rata potvrdio se kao kompleksniji sigurnosni okoliš – tendencija koja će se potvrditi u XXI. stoljeću. Strateški koncept Saveza dogovoren 1999. godine, predvidio je mnoge prijetnje i izazove novog sigurnosnog okoliša.

Od terorističkih napada 11. rujna 2001. godine, Savez je preusmjerio svoja nastojanja kako bi se prilagodio stvarnosti asimetričnih prijetnji. NATO usvaja širi i ambiciozniji pristup sigurnosti produbljujući i proširujući dalje svoja partnerstva, modernizirajući svoje snage i pružajući pomoć u kriznim područjima koja su nova za organizaciju. Ukratko, Savez ubrzava svoju transformaciju u svrhu razvijanja novih političkih veza i jače operativne sposobnosti kako bi odgovorio na sve globaliziraniji i izazovniji svijet za dobrobit obrane, mira i sigurnosti članica.

Prema budućnosti | P35

NATO Odjel za javnu diplomaciju1110 Bruxelles – BelgijaWeb mjesto: www.nato.intE-pošta: [email protected]

NATO Public Diplomacy Division1110 Brussels - BelgiumWebsite: www.nato.intEmail: [email protected]

ZAJEDNO ZA SIGURNOST

07/2

010

- C

RO

zajedno za sigurnost uvod u nato

Documents