Svibanj, 2009.

Broj 7

Sadržaj broja:

1. Najava dogaĊanja

- humanitarni koncerti

- godišnji koncert u Zagrebu

- OZKIDIJADA

2. „Mojih prvih 25 godina – 2. dio“ – Gordan Vrankoveĉki

3. Zagreb-Markovac „Hall of fame“

4. „Oj Korano“ – Vladimir Kuraja

5. Narodne nošnje Turnja – Tomislav Brekalo

6. Folklorna scena – Emina Basara

7. Iza kulisa – Petra Lešković

8. „Folklorom oko svijeta“ – Ronald Sudić

Impressum:

- Izdavač: FOLKLORNI ANSAMBL

ZAGREB-MARKOVAC

- Glavni i odgovorni urednik: Iva Uljanić

- Grafički urednik: Tomislav Brekalo

- Autori članaka: Marko Arsenović,

Gordan Vrankovečki, Vladimir Kuraja,

Tomislav Brekalo, Emina Basara, Petra

Lešković, Ronald Sudić, Iva Uljanić

- Autori fotografija: Hrvoje Vlašec, Maja

Augustinčić, Tomislav Brekalo, Ronald

Sudić, Zrinka Delija, Davor Hostić

Riječ urednice...

Budući da je prvi obnovljeni broj „Zagreb-Marĉovak timesa“ jako dobro prihvaćen najprije se zahvaljujemo svima koji su pripomogli u njegovom stvaranju i omogućili da bude ovako bogat i raznolik. Nadam se da ćete to ĉiniti i dalje i da će se još više vas ukljuĉiti.

U ovom broju vam donosimo mnogo zanimljivih priĉa, no budući da nas ĉeka jako bogat program u idućih mjesec dana zapoĉet ćemo sa najavama gdje nas sve moţete vidjeti i kako doći do ulaznica za naše koncerte te kako se pridruţiti našim humanitarnim akcijama. Nakon što smo se u prošlom broju upoznali sa plesnim poĉecima našeg umjetniĉkog voditelja te osobama koje su bile vaţne u stvaranju i razvoju Markovca 80-tih godina, u ovom ćemo se broju upoznati sa idućim razdobljem, poĉetkom 90-tih godina, poĉetkom njegovog rada u ansamblu kao umjetniĉkog voditelja i ljudima koji su bili znaĉajni za taj period ansambla.

Budući da i mi svoje konje za trku imamo vidjet ćemo koji su to ĉlanovi zasluţili mjesto u „Hall of fame“, s tim da se to odnosi na razdoblje od 2005. do 2008., razdoblje od kad smo sustavno poĉeli pratiti naše ĉlanove!

Kako nam je godišnji koncert sve bliţe, u ovom broju upoznat ćemo se sa novom koreografijom koju je ansambl postavio poĉetkom ove godine i koja će se u Zagrebu premijerno izvesti upravo na godišnjem koncertu 10. lipnja. U tome će nam pomoći koreograf Vladimir Kuraja i naš popularno zvani „fashion guru“ iliti feši, odnosno Tomislav Brekalo, koji se osvrnuo više na opis nošnji Turnja iz njegove „ptiĉje perspektive“ (odnosno općenito i generalizirano, tek toliko da dobijemo sliku kako će naše cure izgledati na sceni, iako to sigurno do zadnjeg dana nitko neće znati... :)

Budući da su naše dvije kolumnistice, Emina i Leki, podigle najviše prašine svojim prošlim zakulisnim priĉama naravno da ih nećemo izostaviti ni ovaj put.

I na kraju, ali ne manje vaţno, donosimo kratak putopis našeg umirovljenog predsjednika Ronija.

Ugodnu zabavu!

Iva Uljanić

NAJAVA DOGAĐANJA

Humanitarni koncerti

Naš je ansambl oduvijek bio poznat po tome da rado sudjeluje u humanitarnim akcijama, a nerijetko ih i sam organizira, naroĉito kad moţe pomoći djeci. Prisjetimo se samo zadnjih par godina, ansambl je 2005. godine organizirao humanitarnu akciju za Valentinovo za djecu iz Doma u Nazorovoj, prikupio slatkiša, sokova, školskog pribora, odjeće od vrijednih sponzora (Nird, Coca-cola, Kraš, Franck, Narodne novine...), ĉlanovi ansambla (aktivni i potporni) darivali su novĉane priloge kojima smo kupili djeci papuĉe, a sve smo im odnijeli baš za Valentinovo, nastupili kod njih sa bunjevaĉkim plesovima i na kraju im donijeli i tortu, dar Vinceka. Djeca su bila oduševljena, a i mi jer smo im uljepšali to jedno popodne. U sklopu te akcije dio darova poslali smo i tada petogodišnjoj Niki, te Nini i Luki Mumlek iz Pule.

Ove godine opet smo odluĉili organizirati humanitarnu akciju za Niku, i to humanitarnim koncertom koji ćemo odrţati 7. lipnja 2009. u dvorani Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u Rijeci, s poĉetkom u 19,30 sati. Ulaznice po cijeni od 40 kn mogu se u pretprodaji kupiti u putniĉkim agencijama Tours d.o.o., Korzo 22 i RI AK Tours, Verdijeva 4-6 u Rijeci, ili na dan koncerta na ulazu u dvoranu. Koncert je podrţao i Grad Rijeka, a pokrovitelji su i HDS-ZAMP, Nokia, Jeţ-tisaki Istra-tisak Pazin. Na koncertu će gostovati i KUD „Zvir“ iz Jelenja s kojima smo prošle godine zajedno bili u Meksiku na festivalu u Zacatecasu.

Nika Mumlek je jedna vrlo posebna djevojĉica, jer kad su već svi mislili da neće preţivjeti i kad joj doktori nisu davali puno nade ona je uspjela sve razuvjeriti i eto proslaviti i svoj osmi roĊendan. Nika od roĊenja boluje od teške i vrlo rijetke bolesti metabolizma ugljikohidrata, koji je nakon više od 35 godina u Hrvatskoj prvi put dijagnosticiran upravo njoj. Ova bolest je ne izljeĉiva, degenerativna i u konaĉnici smrtonosna u vrlo ranoj dobi. Nika je vrlo ozbiljan pacijent u znaĉajno poodmakloj fazi mitohondrijske bolesti. Bolest se oĉituje kroz jaku bol u svim mišićima, jer dolazi do nakupljanja mlijeĉne kiseline koja uzrokuje bol, ali i razaranje svake stanice u kojoj se naĊe. Sve to Niku jako umara, iscrpljuje i oteţava njenu svakodnevnu borbu za ţivot. Nika je djevojĉica sa teškom psihomotornom retardacijom, slijepa je, inkontinentna, potpuno je nepokretna. Prisutni su problemi u radu mišića- jaki bolovi zbog nakupljanja mlijeĉne kiseline, poremećaj mišićnog tonusa, te na kraju i respiratorni aresti zbog muskulatornog kolapsa. Nika takoĊer ima Epilepsiju, koja se teško kontrolira. Jedina je u Hrvatskoj koja je preţivjela tako dugo sa tako teškim stadijem ove rijetke bolesti i sa tako opseţnim i ozbiljnim oštećenjima. Prof. Sabeta sa Klinike iz Rima ( spec. za rijetke bolesti)¸ govori da je Nika po njegovim saznanjima jedina u svijetu, te da je srušila granicu mogućega. Mumlekovi su dosad sami plaćali lijeĉenje i potrošili oko 370.000 kuna, jer im novĉana pomoć HZZO-a nije ni pribliţno dovoljna. Mjeseĉno za njeno

lijeĉenje moraju prikupiti 6.000,00 kuna. Ovim koncertom htjeli bi im pomoći da prikupe 18.000,00 kuna za posebna kolica. Pozivamo i sve vas koji moţete da pomognete obitelji Mumlek da olakšaju i osiguraju Niki kvalitetan i dostojanstven ţivot koliko god on trajao. Svi koji ţele pomoći svoje donacije mogu uplatiti i na Nikin ţiro raĉun: 2407000-3102754206, OTP banka.

Drugi humanitarni koncert odrţat ćemo u Pazinu dan prije, odnosno u subotu 6. lipnja, u velikoj dvorani Spomen doma s poĉetkom u 20,30 sati, za petogodišnju Ivonu i trogodišnjeg Blaţa Jurića iz Rovinjskog Sela. Oni boluju od teške i ne izljeĉive genetske bolesti (homozigotna mutacija gena CLN-2) i neophodna im je pomoć zbog teškog zdravstvenog stanja: Ivona se više ne moţe kretati, hrane je sondom a bolest joj je zapoĉela prije 2 godine, a Blaţ je na poĉetku bolesti i po lijeĉniĉkim prognozama ima teţi oblik bolesti od sestre.

Pored toga teškog su materijalnog stanja: samo tata radi, imaju troje djece, otplaćuju kredit za stan…

Karte po cijeni od 40 kn mogu se kupiti u putniĉkoj agenciji Futura travel u Rovinju i Pazinu ili na dan koncerta na ulazu u dvoranu. Na koncertu će gostovati i domaća grupa Folklorno društvo Pazin i izvesti Mazurku, Rašpu, Pritilicu i Balun središnje Istre te pjesmu na tanko i debelo.

Crteţi djece iz djeĉjeg vrtića „Neven“ u Rovinjskom Selu

Prvi u nizu cjeloveĉernjih koncerata koji nam slijede jest onaj u Karlovcu u Gradskom kazalištu Zorin dom u ponedjeljak 25. svibnja s poĉetkom u 20,00 sati. Ulaznice po cijeni od 30 kn mogu se kupiti na blagajni.

A zadnji u nizu jest naš godišnji koncert u Zagrebu, u dvorani Doma HV-a Zvonimir, Stanĉićeva 4, u sklopu 32. smotre folklornih amatera Grada Zagreba, koji će se odrţati u srijedu 10. lipnja s poĉetkom u 20,00 sati. Ulaznice su već u prodaji i mogu se kupiti kod Katarine Lopac (tel. 098/9626-115) po cijeni od 40,00 kuna. Na koncertu ćemo izvesti tri novo postavljene koreografije iz Slavonije, Pokuplja i Lašvanske doline.

Program koncerta „Poigrajmo naše kolo“:

1. „Šokadijo lipa i bogata“ – pjesme i plesovi Brodskog posavlja Koreograf: Tomislav Mataić Glazbena obrada: Zoran Jakunić 2. „Zagorski drmešari“ – pjesme i plesovi Hrvatskog Zagorja Koreograf: dr.sc. Ivan Ivanĉan Glazbena obrada: dr.sc. Ivan Ivanĉan / Marijan Makar 3. „LinĊo“ – pjesme i plesovi dubrovaĉke okolice Koreograf: Mojmir Golemac Vokalna obrada: Mirjana Crnko 4. „Posavĉica“ – pjesme i plesovi Posavine Koreograf: dr. sc. Ivan Ivanĉan Glazbena obrada: dr.sc. Ivan Ivanĉan / Zoran Jakunić 5. glazbeni intermezzo Glazbena obrada: Zoran Jakunić 6. „Na Baniji bubanj bije“ – pjesme i plesovi Banovine Koreograf: dr.sc. Ivan Ivanĉan Glazbena obrada: dr.sc. Ivan Ivanĉan / Marijan Makar Pauza 7. „Oj ti kume diko naša, daruj nama kolo naše“ – pjesme i plesovi Lašvanske

doline Koreograf: Miroslav Šilić Vokalna obrada: Mirjana Crnko 8. „Oj Korano“ – pjesme i plesovi Karlovaĉkog pokuplja, Turanj Koreograf: Vladimir Kuraja Glazbena obrada: Zoran Jakunić 9. „Trogirska kvadrilja“ – pjesme i plesovi Trogira Koreograf: Branko Šegović Glazbena obrada: Zoran Jakunić 10. glazbeni intermezzo Glazbena obrada: Zoran Jakunić 11. „Podravski svati“ – pjesme i plesovi Podravine Koreograf: dr. sc. Ivan Ivanĉan Glazbena obrada: dr.sc. Ivan Ivanĉan / Marijan Makar

Marko Arsenović

OZKIDIJADA

Kako bismo zahvalili svima na trudu i prolivenom znoju na probama, nastupima i trenucima provedenim u ansamblu te kako bi ujedno ojaĉali naš timski duh, ove godine smo došli na ideju da organiziramo druţenje Markovĉana pod nazivom ROŠTILJADA – OZKIDIJADA. Za prvu rijeĉ ste svi ĉuli - roštiljada je tradicionalno druţenje ljudi, ne nuţno Markovĉana, koji uz zabavu i igru provode slobodno vrijeme uz roštilj, vatricu, cugicu i obilje mesine tek skinute sa vatre. S druge strane, Ozkidijada je takoĊer tako tradicionalno druţenje, no u organizaciji Markovĉana i prijatelja. Ozkidijada se organizira već dugi niz godina kako bi se zahvalilo ĉlanovima na dugogodišnjoj odanosti ansamblu, ali i kako bi se pruţila šansa za ugodno druţenje i okupljanje svih bivših i aktivnih ĉlanova.

Zadnje ovakvo druţenje bilo je organizirano u ljeto 2006. godine i bilo je priliĉno posjećeno. Uz skoro stopostotni odaziv aktivnih ĉlanova, odazvao se i zavidan broj bivših i potpornih ĉlanova, pa je druţenje bilo zaista zanimljivo. U popularnim igrama Ozkidijade snage je odmjerilo ĉak 6 grupa. Ozkidijada se otvara paljenjem baklje i pjevanjem himne ozkidijade te se u sluţbenom programu ekipe natjeĉu u raznim disciplinama. Zadnja toĉka na dnevnom redu je RAZNO, gdje se svatko zabavlja na svoj naĉin (nogomet, badminton, frizbi, pikulanje, briškula...)

Ovogodišnja ROŠTILJADA – OZKIDIJADA biti će organizirana u lipnju (toĉan datum objavit ćemo na našim internet stranicama). Svi koji su se dobro pripremili, bili na visinskim pripremama, 2 puta dnevno plivali, trĉali i sliĉno, neka se jave Ivi (ivauljanic@gmail.com) ili Marku (limma1@gmail.com) kako bismo organizirali ekipe i sve što je potrebno za odmjeravanje snaga. Za hranu ćemo se pobrinuti mi, a za cugu vi. Neka donese svatko po nešto... Glavno da se svi dobro zabavimo.

KRATKI PREGLED I NAJAVA DOGAĐANJA:

25.svibnja - Zorin dom, Karlovac, 20,00 sati – cjeloveĉernji koncert

6. lipnja - Spomen dom, Pazin, 20,30 sati – humanitarni koncert za Ivonu i

Blaţa

7. lipnja - HKD na Sušaku, Rijeka, 19,30 sati – humanitarni koncert za Niku

10. lipnja - Dom HV-a Zvonimir, Zagreb, 20,00 sati – godišnji koncert

26. lipnja – MeĊunarodna djeĉja smotra u Zagrebu na trgu Bana Jelaĉića,

nastup naše djeĉje skupine „Tiĉeki“

3.-7. rujna – MeĊunarodni festival folklora Radnevo, u Bugarskoj

Portugal 2007.

Gordan Vrankovečki

MOJIH PRVIH 25 GODINA – II. DIO Prošlu sam kolumnu završio sa konstatacijom da ovaj ansambl nije poĉeo, pa da se nadam da neće ni završiti sa nama i s ovom generacijom. Ĉesto me pitaju stari ĉlanovi koja je razlika izmeĊu Markovca prije 25 godina i ovog danas, u ĉemu su sliĉnosti? Osim, što sam ja ostario, generalno je razlika to što je danas Zagreb-Markovac jedna mašinerija koja pola godine odrţava 13 proba tjedno, koja godišnje odrţi 40-ak nastupa (bilo je godina sa jedva desetak nastupa), od toga 10-ak cjeloveĉernjih koncerata (bilo je godina bez cjeloveĉernjih koncerata, oĉajniĉki bi vapili za bilo kakvim nastupima, po kletima, otvorenjima mjesnih zajednica, restorana, samo da nastupamo), mašinerija koja na svom popisu ima 40 koreografija (1991. godine bilo ih je 7), koja svake godine obavezno ide na neku inozemnu turneju (ima generacija u ansamblu koje su plesale po desetak godina u ansamblu a da nisu bile na inozemnoj turneji), ima brdo snimljenih dvd-a (a najveća ţelja generacije devedesetih je bila snimiti video kazetu), dva profesionalna cd-a (generacija devedesetih je snimila amaterski, na Gojminoj opremi, kazetu), mašinerija koja se u HNK osjeća kao kod svoje kuće (ansambl je svoj prvi koncert u HNK odrţao 1995.g.), koja odrţava dva cjeloveĉernja koncerta u Zagrebu u dva dana, boţićne pjevne i plesne koncerte... Kada sam preuzeo Markovac kao umjetniĉki voditelj, petnaestak plesaĉa, desetak sviraĉa i ja (toliko je onda ljudi brojao ansambl) postavili smo si neke ciljeve za budućnost, pa sam tako ja rekao da ću otići u penziju kada prvi put nastupimo u HNK (tako je to nevjerojatno tada izgledalo), pa sam to pomaknuo na to kada snimimo prvi cd (dogodilo se 2001.), pa kada odletimo na prvu prekooceansku turneju (Kanada 2005.)... Sada bi mogao reći da će to biti kada dobijemo svoj prostor, no to se stvarno ĉini kao utopija. Ali ţelim reći da se sve toliko brzo odvijalo svih ovih godina da mi se s ove pozicije ĉini da nije prošlo 18 godina mog umjetniĉko staţa nego 18 mjeseci. Stvari su se odvijale brzinom svjetlosti....i stvarno osjećam duboku potrebu odati priznanje svima koji su sudjelovali i sudjeluju u tom procesu...... Susret sa Andrijom Ivančanom... No, da se vratimo u duboku prošlost..... nekoliko je godina ili perioda koji su obiljeţili daljnji razvoj Markovca. Jedna od njih je sudbonosna 1986., kada upoznajem Andriju Ivanĉana, tadašnjeg plesaĉa/solistu u Vlahoviću. Upoznajemo se preko zajedniĉke prijateljice na jednom tulumu. Ustanovljavamo da smo susjedi i da imamo jako puno zajedniĉkih tema i vizija. Bilo je to prijateljstvo na prvi pogled i poĉetak jednog jako dugog prijateljstva, i kumstva, i dugih noći druţenja u kojima smo razmjenjivali svoje vizije - folklorne, Markovaĉke i Vlahovićanske budućnosti. Andrija postaje umjetniĉki voditelj Vlahovića 1989. (ako se ne varam), a dvije godine kasnije ja postajem umjetniĉki voditelj Markovca. Naše prijateljstvo i kumstvo pokazalo se kljuĉnim za daljnji razvoj Markovca. Tih godina (ratnih) osim malobrojnog ĉlanstva (nisu svi moji suplesaĉi vjerovali u mene i mogli me prihvatiti kao šefa), Markovac je (kao ansambl koji je njegovao YU program) ostao na svega 6 koreografija (Slavonija, Baranja, Posavina, LinĊo, Prigorje i 3 MeĊimurske pjesme – danas više ništa od toga nije na programu) te je hitno trebalo napraviti nešto da se program obogati i da se od toga stvori cjeloveĉernji koncert. Naime, sve nabrojeno

nije bilo u minutaţi jednog cjeloveĉernjeg koncerta. I tako, u jednoj našoj cijelo- noćnoj seansi kukam Andriji da mi treba neka nova, jaka koreografija, da nemamo baš puno ljudi i da nemamo baš puno novaca (tada je Markovac bio u nekoj kategoriji koja nije dobivala baš puno dotacije), da li bi on htio nešto napraviti. On je do tada već debitirao kao koreograf sa sjajnim Bunjevaĉkim u Vlahoviću, osvojio nagradu na smotri sa Kalinovcem u Pušći koju smo preslikali u Markovac (za koju tada nije bilo novaca pa je Susila Ĉernicki to sama finacirala i nikada nije htjela povrat novaca...). „Moţemo napraviti Slavoniju o kojoj smo već odavno razgovarali „Djevojka je mileduv brala“-kaţe Andrija, ali Slavoniju već imam... Ima Andrija neku drugu ideju, kraj iz kojeg je njegov tast, ali mora ići na teren istraţiti... „Odi Andro, treba mi to oĉajniĉki“... Sjećam se trenutka kada se vratio sa terena i javio mi da ima sjajnu ideju, koreografiju za kraj programa. Svadba, materijal još za sad neviĊeni... “Stažnjevečki gosti“... Moţe, Kupljeno!! Sve ostalo je povijest... Koliki je dogaĊaj postavljanje te koreografije bio u Markovcu, govori ĉinjenica da se koreografija postavljala cijeli vikend (tri dana), da se u pauzama postavljanja kuhao grah, nakon prvog dana postavljanja zatulumarilo do jutra, drugu veĉer napravio tematski tulum na kojem smo oţenili Zlatka Turĉeca i Tanju Orešković i to kod svećenika (Janko Ivaniš) u crkvi (garderoba s nošnjama), u vijećnici (kancelarija) (Tomka Damir), uz kumove (Gordan i Igor) i da su svatovi–tulum trajali cijelu noć... a ujutro opet postavljanje... Andrija nije vjerovao što se dogaĊa... nije teško, Markovac konaĉno ima koreografiju za završetak programa i to u tri ĉina. Staţnjevec je praizveden na drugom, doslovce, godišnjem cjeloveĉernjem Markovaĉkom koncertu, 1993. godine u Velikoj Gorici. Andrijin doprinos Zagreb-Markovcu je neprikosnoven i usudim se reći da ansambl danas ne bi bio to što je da njega nije bilo. Osim što je podrţavao ansambl, postavio je osim Staţnjevca i Kalinovec, Baranju, Bunjevaĉko, Gorski Kotar i Gradec. Uvijek je bio tu kad je ansamblu nešto trebalo, lobirao kod dr.Ivanĉana da postavlja koreografije u ansamblu, pa tako najviše njemu moţemo zahvaliti na svim koreografijama dr. Ivanĉana i na mentorstvu ansamblu. Samo Andrijinom lobiranju zahvaljujem na Podravskim svatima, jer su trebale godine da izmolim od „doktora“ tu koreografiju, ali presudno je bilo Andrijino zalaganje. I danas je Andro uvijek tu kada zatreba. Ţivio moj kum i kuma!! Sjećanje na velikana hrvatskog folklora: dr. Ivana Ivančana Još jedna presudna godina bila je 1987. Tadašnja voditeljica Jasenka uspjela je dogovoriti sa dr. Ivanĉanom da postavi koreografiju „Ideju svati“, svadbeni obiĉaji okolice Zagreba. Sjećam se tog doţivljaja kada je dr. Ivanĉan prvi put kroĉio u dvoranu i mog osjećaja dubokog poštovanja prema ţivućoj legendi. Koreografiju smo postavljali u nekoliko navrata. Na prvoj probi rekao je Jasni da odredi ekipu. Jasna je išla po visini i tako me zapalo da budem zadnji deĉko u nizu. Već nakon prve slike i par koraka, dr. Ivanĉan zaustavlja probu: „Stop, ne valja... kakva je to linija, kakve su to distance... to ništa ne valja...“, skoĉi sa scene i popravi jedan par plesaĉa pet centimetara unazad. “Sad je to slika kakvu ţelim!“. Nakon par minuta opet isto, samo sada zaustavi sve i krene prema ansamblu. Došavši do mene, stane, pogleda moju poziciju, okrene se Jasni i vikne: „Pa dobro Jasna, kaj nemaš nekog inteligentnijeg da ti ovo pleše? Some jedan ribolovni pa jel ti ne vidiš kak stojiš, popravi to!“ Bio je to moj prvi susret u nizu sa hodajućom legendom. Ako me je netko odredio kao umjetniĉkog voditelja, ako mi je netko bio uzor, ako je netko zasluţan za moj rad, onda je to bio ON, dr. Ivan Ivanĉan. Ostao sam

fasciniran njegovom umjetniĉkom snagom, njegovim umjetniĉkim intelektom. Bio mi je hodajuća enciklopedija folklornog znanja. Njegove su me priĉe zaĉarale. Mnogo godina kasnije kada sam dolazio u Molve, u doba kada je već bio bolestan i senilan, molio sam ga da mi priĉa jedne te iste priĉe po sto puta. Njemu to nije bilo teško jer s obzirom da je bio senilan nije se sjećao da mi je to već priĉao prije dva sata ili prije mjesec dana, a ja sam se osjećao kao da sam preko njega bio na terenu prije 50 godina. Kao da sam osjećao pod svojim nogama to blato Banije ili naricanje na svadbi... Ono što je bilo fascinantno je to da je znao zaboraviti iz kojeg sam ansambla ili što je juĉer jeo, ali sve priĉe su mu bile do najsitnijeg detalja iste i toĉne. I uvijek se toĉno sjećao što se dogodilo na terenu u nekoj nedoĊiji prije 50 godina, a nije znao što je radio prije dva sata. Njegov ţar bio je zarazan, njegova ljubav prema folkloru praiskonska, ljubav je izlazila iz svake rijeĉi koje je izgovarao s dubokim poštovanjem prema folkloru. Sve vezano uz folklor uz njega je bio doţivljaj. Dok je priĉao samo ga je odnijelo... Sjećam se kada smo Kizo i ja (nisam sigurna da li je i Mirjana bila sa nama) došli kod njega u Molve na razgovor o Pagu... “i onda kad oni zapjevaju tu prelijepu njeţnu ljubavnu pjesmu U jubavi ure prolazile, kada ĉujete te stihove, tu melodiĉnost, tu njeţnu melodijsku liniju... baš tu pjesmu moramo uzeti... ona je skroz drukĉija od drugih“ digne se iz stolice, pjeva i pleše po sobi... ma nevjerojatno... I nikad nije prestala fascinacija kakvom lakoćom iz njega izlaze tako velika umjetniĉka djela kao što su njegove koreografije. Ta njegova lakoća stvaranja... ta kompliciranost njegovih koreografija koja proizlazi iz totalne iskonske jednostavnosti... ostanete zabezeknuti koliko je to jednostavno i logiĉno, a opet savršeno... i pitate se kao se to niste vi sjetili kad je tako logiĉno. I pomislite da bi i vi to mogli. I zapnete na drugom slovu abecede. Ali o dr. Ivanu Ivanĉanu imam potrebe još puno pisati, mislim da je on zasluţio jednu cijelu kolumnu. Vratimo se malo na tu 1988. Nisam doţivio premijeru Ivanĉanove koreografije jer sam otišao u vojsku. To mi je bilo jako krivo. Isto tako sam bio jako nesretan jer mi Jasna nije dala solistiĉku poziciju devera. Dobio ju je Puhi koji je u njoj bio sjajan. Ja sam ga naslijedio i to po mom mišljenju lošije od njega. Nakon povratka iz vojske poĉinjem voditi B ekipu Markovca i Pušću kao voditelj. U Pušći postavljamo, sa jednom sjajnom generacijom plesaĉa (Lucija, Vuski, Trzun, Vanja, Karmen i Anita Šević, Draţen...) i sjajnim orkestrom (puno godina kasnije svirali su na svadbi mom bratu), Kalinovec s kojim osvajamo drugo mjesto na smotri. Bila je to velika fešta. Priĉa oko Pušće završava, naravno, zbog financijskih pitanja te 1991. postajem voditelj Markovca. Moj prvi cjelovečernji godišnji koncert... Moram se prisjetiti nekih ljudi koji su tih godina sa mnom lupali temelje ovog današnjeg programa i ansambla: Sanja Fofonjka, VirĊinija Ćop-Đina, Tanja Orešković, Goran Stokić, Vera Bobić-Gojmerac, Danijela Kriţanec, Ronald Sudić, Ivana Jukić, Vesna Erceg, Zdravka Ćupina, Igor Horvat, Janko Ivaniš, Tomka Damir, Braco Dobrotić, Zlatko Juratovac, Monika Kinĉeš, Puhi i Mladen, Gojma, Irena Ćorko, Nikola Oţanić, Renata i Ruţica Lukaĉić, Branko Kolarić, Jurica Orović, Branimir Munjeković, Nikola, Mirjana Šarac, Renata Devetak, Iva Markovĉić, Zlatko Turĉec, Karmen i Anita Šević, Martina (zaboravio sam prezime) i Tatjana, Vladimir Ĉehulić, Ruţica i Renata Lukaĉić, Irena Poje, Katarina Pavliša, Goran Ĉuĉek, Kristina, Manuela., Dijana Ĉikita... Sve su to ljudi koji su kroz godine stvarali Markovac kakvim ga danas znamo. I sigurno sam nekog zaboravio, ali neka mi nitko

ne zamjeri.... Imali smo malo, skoro ništa, i odluĉili napraviti ozbiljan i respektabilan ansambl i program. Do tada Markovac nije imao godišnji cjeloveĉernji koncert. To nije bila tradicija, a i financijska situacija nije bila baš povoljna. Tih godina nije bilo lako ni doći do dvorane za koncert. Naime, nisu sve dvorane htjele iznajmljivati termine bilo kojem ansamblu. A i cijene su bile astronomske za Markovaĉke prilike. I tako je nama palo na pamet da promijenimo tu lošu tradiciju i da napravimo godišnji cjeloveĉernji koncert a da to nije povodom godišnjice. Bila je to SF priĉa, ali manijakalna upornost ljudi oko mene i moja, rezultirala je koncertom u dvorani u Velikoj Gorici 1992 godine. Od tada, pa sve do danas, nismo prekinuli niz godišnjih koncerata. Prije otprilike godinu i pol dana pala mi je na pamet ideja da napravimo repliku tog koncerta, pa sam ga ponovo odgledao. Shvatio sam par svari:

- da to napravimo, publika bi mislila da se šalimo - danas bi nam trebalo ne više od mjesec dana da to postavimo, uvjeţbamo i

izvedemo - pola ansambla bi otišlo negdje drugdje plesati.

Naravno, sve sam ovo naveo u šali... Evo kako je to izgledalo:

koncert se otvara sa dvije Boţićne pjesme: U se vrime godišća i Radujte se narodi

Sanak snila Mandalina Boţićno kolo iz Davora Slavonija (stara) Intermezzo Baranja (stara) LinĊo, dvije pjesme Posavina (stara) 3 meĊimurske pjesme + Falila se Jagica, Senokoše i Došla sam Vam japa dimo Intermezzo Na kraj sela kolo igra , podravska pjesma Kalinovec Intermezzo Ideju svati

I bili smo si preponosni na taj koncert, jer je bio prvi. Meni je naravno skliznula ĉarapa u LinĊu (to mi se redovito dogaĊalo na nastupima... a danas poludim kad se to nekome dogodi), na sceni se dogodilo sve i svašta: bila je kiša maramica, dukata, marama, koralja, mašni po sceni... Sjećam se da je Branimir kasnije izjavljivao da će zauvijek pamtiti taj koncert; bio mu je prvi, a osim što je prošetao Boţićnim pjesmama, jedino je još dizao i spuštao zastor na poĉetku i na kraju. Tu datira i zaĉetak današnjeg Boţićnog programa. Već slijedeće godine smo se ponovili i napravili koncert u dva djela. Bila je to praizvedba Staţnjevca i velik uspjeh i te koreografije i nas samih. Puno suvisliji koncert sa glavom i repom i nešto zahtjevniji. Najveća anegdota se dogodila u LinĊu. U momentu kada kolovoĊa ide po partnericu solisticu: odem ja po Danijelu,

doĊemo na rampu na okret, adrenalin lupa, Danijela mi stišće ruku što ja shvatio kao znak kuraţa i dam sve od sebe da je okrenem svom snagom, publika poludi „OOOOOOOOOOOO“, ja to shvatim kao bili smo super u okretu, Danijela gleda razgoraĉenih oĉiju, drugi okret još ţešći i još veće odobravanje publike... bio sam presretan... Na zakusci poslije koncerta, Ivanĉan ĉestita i kaţe da mu se najviše sviĊao LinĊo. Sjajno. Svima je LinĊo super, svi hvale uz osmjeh. Tek par sati kasnije saznajem da Danijela nije obukla podsuknju te su joj se lijepo vidjele gaćice, što mi je pokušavala dati do znanja stiskanjem ruke....naravno da je publika bila oduševljena. Opet su me ponijele uspomene, raspisao sam se i nikad kraja mislima koje me vode u prošlost. Mislio sam da ću u ovoj kolumni doći do spajanja sa Zagrebom, ali previše je to ljudi i dogaĊaja koji su zasluţili da ih se spomene... previše je lijepih uspomena... S današnje pozicije shvaćam da je to sve kao jedan lijepi san i neka bajka, jer naţalost kada poĉnete raditi i suoĉite se sa stvarnim ţivotom i kad shvatite da su problemi koji vam se unutar ĉetiri zida ansambla ĉine najveći na svijetu, zapravo igra prema onima vani, da su ljudi koji vas najviše ţivciraju, zapravo dobroĉinitelji prema zvijerima koje vas vrebaju na ţivotnom putu, da ne spominjem kada se razoĉarate u velike prijatelje i ostale dobronamjernike, shvatite da ste imali ludu sreću živjeti svoj san punih 25 godina.

Dobitnici godišnjih nagrada „3 srca“ od 2005.-2008.g.:

R.br. KATEGORIJA GODINA

2005. 2006. 2007. 2008.

1. NAJUZORNIJA ĈLANICA Marija Horvatović Iva Uljanić Iva Uljanić Iva Uljanić i Ivana Topić

2. NAJUZORNIJI ĈLAN Petar Plejić Vladimir Urban Marko Arsenović i Marin Romić

Hrvoje Vlašec

3. NAJUZORNIJI SVIRAĈ Hrvoje Markaĉ Igor Antolić Igor Antolić Josip Belina

4. IZOSTANCI/DOLASCI NA PROBE Jasna Justinić Marko Arsenović Iva Uljanić Iva Uljanić i Maja Augustinĉić

5. DOLASCI NA NASTUPE Iva, Emina, Pero, Vladek, I. Pakrac, Marin

Petar Plejić Iva Uljanić Iva Uljanić

6. VOK.SURADNJA-STRUĈNI SUD - "Kreni kreno"-Matija, Pero, Bojan,Vladek, Toma

Emina Basara i Zrinka Delija - Podravina

Ramska ganga brojkavica - Emina, Zrinka, Ivana Topić, Snjeţana

7. VOK. SURADNJA - ĈLANOVI

"Ţuta kruška"- Valentina i Maja; "Marija se mati trudi"-Matija, Iva, Emina, Vladek

"Dušo Marice" - Pero i Bojan

Višnja stoji u polju - Danijela Matovina i Tatjana Pakrac

Došlo mi je pismo - deĉki, tamburaši, tamburašice

8. SVIRAĈKA SURADNJA - Tamburaši pokraj Dunava Višnja stoji u polju - Aleksandra, Trpimir i Andrej Hanţek

Tibor i Branimir - ciganjske i bubanj

9. MUŠKA PJEVNA SOLAŢA-S.S. - Pero-"Kreni kreno" Matija Droĉić - Na dobro nam Boţić dojde

Petar Plejić - sevdalinka

10. MUŠKA PJEVNA SOLAŢA-ĈL. Boţićni bećarac-Josip Milaković

Banijski bećarac- Matija Droĉić

Kreni kreno - Petar Plejić Matija Droĉić - Mjeseĉina i Bojan Milaković - Otezavac

11. ŢENSKA PJEVNA SOLAŢA-S.S. - Kaj se ono okraj Beĉa vija- Zrinka

Hitro prebudte se - Tatjana Pakrac

Ivana Topić - Ramska ganga

12. ŢENSKA PJEVNA SOLAŢA-ĈL. Rama-Valentina F. Tica Vuga-Tatjana P. Emina Basara - Konavoska istresalica

Emina Basara - Snoć kasno...

13. PLESNA SOLAŢA- ĈLANOVI - Drmešari-Tomo, Vladek, Nikola, Ivan P.

Bojan Milaković - bubanj Marin Romić - LinĊo

14. PLESNA SOLAŢA - STRUĈNI SUD - - Marko i Vladek - Podravina Marin Romić - LinĊo

15. NAJBOLJA SOLAŢA NA TRADICIONALNOM INSTR.

- - Hrvoje Markaĉ - danguba (Lika)

Tibor - gajde

16. NAJVEĆI BROJ SOLAŢA Maja Marjanović Marija Horvatović Marija Horvatović Vladimir Urban

17. NAJVEĆI BR. OTPLESANIH KOREOGRAFIJA

Petar Plejić Petar Plejić Marin Romić Hrvoje Vlašec

18. NAJBOLJA KOSTIMOGRAFIJA Godišnji koncert HNK-Tomica i Damir

Bos. Posavina HNK - Tomica

Tomica - godišnji koncert Tomica - godišnji koncert i revija bosanskog ruha

19. NAJDUŢI AKTIVNI STAŢ Andrea i Markaĉ Andrea, Petra Badovinac Tomo Mataić, Damir Karaĉić -

20. NAJBOLJI NOVI ĈLAN Petra Lešković Mirjana Tadić i Bojan Milaković

Katarina Lopac Iva Carin

21. NAJBOLJI NOVI ĈLAN-SVIRAĈ - - Irena Milinović Lucija i Katarina

22. NAJ-POTPORNI ĈLAN Draţen Draţen, Stox, Margareta, Ivana Pavlaković

Gabrijela Markaĉ Ronald Sudić

23. NAJVEĆE IZNENAĐENJE Danijela Mikulĉić Bojan Milaković Katarina Lopac Ivan Carin i Martina Ĉengić

24. NAJ-BEKAĈ - - Romina Taĉković i Marko Dominić

Adriana Radiĉević

25. NAJ- VETERAN - -

Mirjana Šarac, Sanja Anadolac, Karmela Fišer, Zdravko Fišer, Zdravko Krznar, Damir Tomka

Karmela Fišer

Vladimir Kuraja

„OJ KORANO“ – pjesme i plesovi Turnja

Selo Turanj u blizini grada Karlovca, prema današnjem administrativnom ustroju ima status urbanog naselja i dio je grada Karlovca. To podruĉje pripada karlovaĉkom pokuplju, koji je dio Alpske plesne zone. Bogata folklorna baština ovoga kraja odlikuje se specifiĉnim plesovima ĉija karakteristika su šetana kola uz pjesmu: kolo, ţito ţela. Plesovi bez pjesme obiĉno su uz pratnju tamburaškog orkestra sa violinama, koje su dominantne. Ti plesovi su u parovima, ĉetvorkama ili velikom kolu, a specifiĉnost su brza tempa,uz ţenska pocikivanja. Plesovi koji su korišteni u ovoj koreografiji su: stara poljkica, Ċikalica i drmeš. Pjesme za ţenski solo i zbor: „Oj Korano“ i „Lipa moja gora zelena“. Ţenska rozgalica koju pjeva jedna ţenska solistica za vrijeme plesa drmeš je biser hrvatske folklorne baštine i specifiĉnost karlovaĉkog pokuplja. Tomislav Brekalo Narodna nošnja karlovačkog pokuplja na primjerima nošnji iz Zadobarja, Turnja

i Netretića Uz sve slivove rijeke Kupe, pa i dalje do Netretića, ţene su nosile rubeninu, narodnu nošnju koja po osnovnim znaĉajkama pripada odjevnom inventaru panonske etnografske zone. Osnovni dijelovi su: opleće (košulja), krila (suknja) i zastor (pregaĉa). Opleće se izraĊivalo od domaćeg platna, sitno nabrano oko vrata, na ramenima i oko rukava. Ukrašeno je sitnom ĉipkom na prsima i oko rukava, šlinganjem plavim koncem ili jednostavnim obrubicama na prsima. Krila su sitno faldana od tumbanog platna, poduplana platnom odozdo i imaju opšicu kojom se sveţe opleće. Krila su mogla biti raĊena i od ţutice, u tom sluĉaju nosila su se zimi ili u ţalnim prilikama. Zastor, kao i krila, su sitno nabrana i gore spojena u opšicu. Moţe biti ukrašen sitnom i sunĉanom ĉipkom, a rjeĊe je šlingan. U Korizmi i ţalnim danima nosio se zastor od crnog glota. Oko pojasa su opasavale pas tkanicu, pojas otkan od ţutog konca (vune) potke. U sveĉanim prilikama, kada su išle u grad ili u crkvu, ţene su odijevale modri prsluk ukrašen dvoredom metalnih gumbi i vrpcom (gajtanom) od srebrnih niti. Prsluk je vjerojatno oblikovan po uzoru na frak (plavi frak sa sjajnim pucetima) karlovaĉke graĊanske garde osnovane u 18. stoljeću nakon što je Karlovac postao slobodan grad. Na nogama su nosile opanke ili cipele (pastole) koje su obukle na štumfe (ĉarape).

Zimi su povrh ovih dijelova oblaĉile kožur s unutarnje strane postavljen janjećim krznom, umjesto štumfa oblaĉile su lačice od debljeg materijala ĉarape. Na lačice su se oblaĉile natičke- posve niske ĉarape sapletene od deblje ovĉje vune, a na njih opanke. Utjecajem grada i vremena kod ţenske nošnje dolazi do promjena. U odjevnom inventaru, osobito djevojke, kožuh zamjenjuju surkama, a starije ţene binjušama- dugaĉkim kabanicama podstavljenim vunom. Djevojke i mlade snahe nosile su o vratu džundže, škude i šmizljin (vrpca). Postojalo je nekoliko vrsta džundža: drepani džundž ili koralde drepanice (od obojenog stakla), belooške (koralji crene boje), crne koraldice (nošene za ţalost). U novije vrijeme djevojke nose o vratu nanizan zlatni novac od 10 ili 20 kruna, umjesto škuda, i biserne ogrlice. Djevojke se drugaĉije ĉešljaju nego ţene, nakon što razdijele kosu po sredini, u svaku pletenicu upliću splitač (vrpcu) kojim veţu kosu oko glave. Glavu pokrivaju rupcem, ali nije obavezno. Umjesto rupca, posebice nedjeljom i blagdanima, mlade snahe i djevojke kosu prekrivaju pečicom. Udana ţena nosi glavni rubac. Kosu razdijeli kao djevojka i nakon što pletenice prekriţi na potiljku ovija ih oko velikog ĉešlja od goveĊeg repa ili drvenog štapića u obliku osmice ili kruţno. Ovako sloţena kosa nema nikakav naziv. Glavni rubac, omanji komadić crvene tkanine pravokutnog oblika s resama od napuštene osnove, se polaţe na ĉešalj uz glavu preloţen dijagonalno. Oba uţa kraja podviju se pod kosu i priĉvrste. Straţnji se otvor zatvori podvijanjem prema dolje. Ovako sloţeno oglavlje zovu se rogi. Djevojka oglavlje udane ţene dobiva tijekom svadbe nakon dolaska u momkovu kuću. Od tada pa do smrti, nosila je glavni rubac u kući, na polju, na odlasku u grad, s njim je ţivjela s njim se pokopala. Tako je uglavnom bilo do poĉetka Drugog svjetskog rata nakon kojeg narodna nošnja, s time i oglavlja sve više izlazi iz svakodnevne uporabe. Snahe nikad nisu išle gologlave, izuzevši posebne prigode kada su nosile glavne rupce. Svileni rupci svjetlih boja, štofasti rupci iz Ĉeške i drugi vezivali su se pod bradu ili pod roge.

Sl.1. Udana žena s glavnim rupcem, Sl.2. Udana žena, slika iz knjige Tradicijske frizure Hrvatske 1, slika sa www.pirn.com.hr Blanka Žakula

Muškarac je u ljetno doba nosio samo košulju (rabafu), gaće i modri ĉojeni prsluk s velikim mjedenim pucetima. U Zadobarju prsluk je bio izraĊen od crne ĉoje. Na nogama nosi kopice (ĉarape) ili krpe, a povrh njih opanke. U novije vrijeme nose se i cipele. Košulja i gaće su, u najsveĉanijim varijantama, ukrašeni šlingom plavim koncem. Na glavi nosi crni krljak (šešir). Zimi nosi kalju (kaput) i obiĉne hlaĉe (u novije doba), a ponekad umjesto opanaka i ĉizme (dokolenke).

Sl.3. Muška i ženska nošnja okolice Karlovca

Emina Basara

FOLKLORNA SCENA

Jedna od glavnih uzdanica niske ekipe, Kriţevĉanka Maja Augistinĉić je u najuţem krugu prijatelja proslavila svoj 25. roĊendan. Od izvora bliskih slavljenici doznajemo da su se svi otimali za komadić ukusne trorte s likom Pĉelice Maje, a tulum je (nismo ni sumnjali!) potrajao do ranih jutarnjih sati. A tko je bio glavni party animal? Naravno, veseli Đakovĉanin Davor Hostić, popularno zvani Thompson. U maniri popularnog ĉeskog animiranog filma „A je to“ vesela se garderobijersko-kostimografska markovaĉka ekipa,

pojaĉana Ţakicom, jedne subote poĉetkom travnja okupila na Ĉrnomercu kako bi konaĉno raskriĉili svoje omiljeno okupljalište, garderobu. Nije ih sprijeĉila ni alergija na prašinu, ni ozljede. Naš je dragi Damir tako porezao prst, no i dalje se hrabro borio s prašinom. Tomica je bio glavni mozak operacije, Ulja je raĉunala koliko su nas koštali novi ormari, Davor je prebrojavao mušku srpsku Baniju, a Emina je krstarila sa svojim usisavaĉem kojeg je vjerojatno izvukla iz tehniĉkog muzeja. Gospodin s bušilicom, naš jedinstveni i neponovljivi Ţak sa svojim je omiljenim alatom bio od velike koristi. Sada su sve nagrade konaĉno na zidu, a i ptice slomljenih krila opet slobodno lete vojarnom.

Nakon radne akcije, umorna i prašnjava ekipa pridruţila se Peri, Vladeku i ostalim gostima u Velikoj Gorici, na roĊendanu Marije Horvatović. Tulum je bio sjajan, kaţem vam to iz prve ruke, ali ni on nije prošao bez ozljeda. Stanovita Emina stala je na ĉašu koju je razbio fiškal Pero i razrezala nogu. Bilo je i iznenaĊenja u obliku sjajnih roĊendanskih darova, ali to već ionako znaju svi koji to trebaju znati... „Ma kakav Lado, prva dama mora otić vidjet Arenu!“, izjavila je nedavno Martina Arsenović. Naime, zaruĉnica našeg predsjednika Igora Mihaljka, kojeg mnogi znaju kao Stipu, nabavila je karte za spektakularni koncert Tonyja Cetinskog i jedva ĉeka da joj rovinjski slavuj

zapjeva na uho. Nije ona jedina markovĉanka koja će te veĉeri, umjesto u folkloru, uţivati u vrhunskoj pop glazbi. Bit će tamo i naša potporna ĉlanica Andrea Mihalinĉić, a moţda im se pridruţi i jedna celebrity novinarka/urednica. Naravno, nakon Lada... Naš odbor za meĊunarodne odnose, u sastavu Iva Uljanić, Petar Plejić i Tomislav Brekalo, uputio se nedavno do susjedne deţele kako bi prisustvovali godišnjem koncertu tamošnjeg folklornog ansambla France Marolt. Mala proeuropski oprijentirana ekipica je, osim u sjajnim folklornim izvedbama, uţivala i u razgledavanju Ljubljane, a pao je i šopingić u H&M-u... Gdje ćeš bolje! Tako se razvijaju dobrosusjedski odnosi, i politiĉari bi mogli slijediti njihov primjer. Kralj turneje Meksiko 2008. Matija Droĉić bacio se na renoviranje svoje rezidencije u Sesvetama. Stan je danima bio pun prašine, no Droĉići su bili strpljivi jer ipak, kako su i sami kazali, treba sve srediti prije nego što bebaĉ doĊe...

Misica Zrinka Delija - Zrile branila je boje Markovca u dalekoj Moskvi. Na reviji hrvatskih nošnji, koju je organizirala omiljena nam PRNNK (Posudionica...), Zrinka se pravila da je s otoka Suska. A kako joj je nošnja savršeno pristajala, svi su joj tamo i povjerovali. Vrijeme izmeĊu nastupa kratila je u druţenju s kolegama iz Kovaĉića i direktorom Posudionice Josipom Forjanom. S razgledavanja ruske prijestolnice ekipa se vratila bogatija za pregršt suvenira, poput vojniĉkih šubara i naušnica-babuškica.

Štrajk javnog sektora, studentska blokada fakulteta... sve to najmanje muĉi našeg Marka Arsenovića, deţurnog statistiĉara koji marljivo zapisuje tko je na probi, a tko nije, tko se nije ispriĉao, i tko se ispriĉao što se nije ispriĉao... On bez obzira na sve marljivo odlazi na ispite, i oĉito, rastura jer je bio sav sretan što nije bilo štrajka...

Markovaĉki tamburaši opasno su se posvetili obnovi voznog parka i sveopćoj motorizaciji. Primaš, solist i iskusni poznavatelj lijekova Igor Antolić malo se ponovio i nabavio novu Ford Fiestu, tako da sada još brţe moţe juriti s posla na probu, i s probe na drugu probu, nastup ili što već. A i braća Beline, Josip i Ivan, poloţili su vozaĉki tako da više neće morati cukati instrumente po tramvaju. A i nisu morali obojica polagati, pa toliko su sliĉni da im je jedna vozaĉka ĉisto dosta.

Nastup na Zrinjevcu u povodu Majĉina dana još će dugo pamtiti ĉlanica ţenske tamburaške reprezentacije Morana Jurković. Nakon što su sve odliĉno odradili, ostatak orkestra uspio se ukrcati u Joţin bus, ali njemu se te subote baš jako ţurilo pa nije priĉekao Moranu, nego ju je ostavio da malo prošeta gradom u nošnji. Iako su njezini kolege tamburaši vikali da nisu svi u busu, Joţa se pravio da ništa ne ĉuje pa je Morkica tako, ni kriva ni duţna, te subote bila primorana koristiti usluge ZET-a, no ovaj put je nitko nije pitao za pokaz. Ovih dana mi markovĉani smo jako ponosni na našeg Hrvoja Markaĉa, koji je sa svojim tamburaškim orkestrom Serbus i legendom Zvonkom Bogdanom osvojio ĉak tri nagrade Porin. „Sva tri su pala!“, pohvalio se Markaĉ našoj novinarki s balkona hotelske sobe. Kasnije je na sluţbenom partyju Porina dobro zalio taj veliki uspjeh koji je proslavio s deĉkim iz benda, a koliko je samo ĉestitki primio na mobitel, to ni sam ne zna...

Petra Lešković IZA KULISA …Tko o ĉemu, ja o svemu… Lepi pozdravĉek. Opet ja! Ulja me obasipa mailovima da joj napišem nešto za Marĉovak. «Ajde nešto lijepo, to svi vole ĉitat.» Da, baš. Al kaj se mora, nije teško.. Sad će vam teta Leki lijepo doĉarat kak teku pripreme za naš dragi koncert, koncertić.

Nakon uskršnjih praznika, šunkice, francuske salate, i inih delicija, vratili smo se u ritam naš svagdašnji.(nap.a.: 3 probe tjedno). Uz višak kilograma prve probe donijele su nam i raspored koncerata za 5. i 6. mjesec – za nas folkloraše najnapornije razdoblje u godini. Em stišćemo rokove na faksu (tj. oni stišću nas :D), em krvavo zaraĊujemo pare za turneju i još trĉimo na probe. La vita e bella. U tom rasporedu sam naĉula nešto o putu na more i dobrotvornom koncertu u Pazinu. Za svaku pohvalu. Veselimo se. I da, baš me zanima da li će nas i ovaj put Ulja lijepo ugostiti u svom domu, i hoćemo li isprobavat istarske specijalitete. Ja znam da tartufe još uvijek nisam probala. No, vratimo se mi na probe. Nakon postavljene Korane, s puno vjeţbe do savršenstva. Iako je niska ekipa ove godine definitivno pobjednik što se tiĉe sakupljanja minusa u Markovoj evidenciji dolazaka na probe, još uvijek se moţemo pohvalit dobrom kondicijom i još boljom izvedbom. Isto tak, moram ĉestitati Velikoj ekipi što se tiĉe dolazaka, iako ima i tamo iznimaka. Vidim da će Bojan (koji ima gaţe s bendom svaki dan, pa i praznicima) odnijeti Zlatnu malinu na dodjelama nagrada za najuzornijeg ĉlana. :D Sva sreća da je on u konkurenciji, jer već vidim da se meni polagano poĉela smiješiti. Što se tiĉe visoke postave, moram primijetiti veliku dozu pripremljenosti. Naš Šef otkupio je od Traxdate šleper cd-a i svima redom prţio zapise iz Travnika. Iz Emininog walkmana: Moj draaaagaaaneee… u Zrinkinom Puntu svakodnevno travniĉke ţene rasturaju zvuĉnike, Ulja maltretira sve na poslu koji to moraju slušat, Ţovini klinci u školi napamet znaju dionicu drugog glasa ( jer je to kao «obavezan dio» glazbene kulture). Bravo, tak treba. Nakon Travnika Ţak i Šakić uskaĉu u Trogir, na Spoomeni se jedno vriiiimee, te usput otvaraju svoje sportske torbe s rezervnim majicama, ruĉnicima, znojnicima.. Od 10 koreografija njih dvoje uskaĉu u 7 svaki. Promijene sto majica, ko da su na reviji. :D Ovim putem i sluţbeno uruĉujem apel Upravnom odboru da im se omogući, ak ništa drugo barem vrećica Ariela, ili neka sponzorska roba (Adidas, Najk..). Pa nek ţivi, ţivi rad! I da, ĉula sam da im je uruĉeno odobrenje da smiju kakat kod Karla. Da bismo razbili ritam proba, tu i tamo se zaletimo ili na pivce za ţivce, ili na palaĉinke kod Davora. Moram priznat, lagano smo bili u šoku kad se Buza ponudila da peĉe palaĉinke, i u njih zamutila 6 jaja. Za 20 palaĉinki!! «Tako rade u Tavankutu». Ĉak je to i Romiću, kojeg kuhanje totalno ne zanima, bilo ĉudno.

Davor je ostal bez rijeĉi jer je poslije nas samo prazan friţider ostal. Ipak, utjehu je našel na stranicama www.prezivljavanje.hr. Zanimljivo je to kaj se spaja na Internet preko beţiĉnog signala kojeg krade Mari s prvog kata. Za Pakrace, svi ovi izlasci i druţenja bili su prenaporni. Njihova stvarnost bila je strogo mirovanje jer Ivek svaka dva tjedna zaradi novu ozljedu skoĉnog zgloba. Malo mi je to ĉudno. To sigurno Jasna «sredi» da Ivek ne bi mogel ić s deĉkima na «kavicu» poslije posla. U isto vrijeme, Milka i Prezident pripremaju svadbu. Drţe dijetu i lagano privode kraju pripreme za vjenĉanje. Ţivjeli naši mladenci. Dragi moji, to bi zasad bilo to. Ţelim vam puno dobrih nastupa, veselih noći, ĉagica, puknutih ţica, guţvi u 16-ercu. Pijte malo, pijte dobro, gazite radne dane i radujte se vikendima za odmor. Nama plesaĉima i tamburašima sad preostaje zaduţivanje nošnjica kod naših smirenih, neironiĉnih, opuštenih, veselih i radosnih garderobijera. Lijepo su sredili i sloţili garderobu da izgleda ko apoteka. Svaka ĉast. P.s. Svaka sluĉajnost sa stvarnim osobama je namjerna. Voli vas vaša Leki Poker face. :D Ţivjeli.

Ronald Sudić FOLKLOROM OKO SVIJETA Prva ozbiljnija putovanja u ţivotu mi je omogućio ansambl. Da li je moja zaraza za putovanjem bila odista i jedino inficirana festivalima u selima Francuske i Španjolske ili je to cijelo vrijeme bilo u meni, teško je reći. Nakon što sam proputovao ili dotaknuo 40-tak zemalja svijeta (nadam se da je to samo poĉetak, jer ih još ima na listi barem 4 puta toliko), ono što sam primijetio je da uvijek i u svakoj zemlji pokušavam doprijeti do kulturnih dogaĊanja ili se pak jako veselim kad vidim priredbu ili nastup nekog lokalnog ansambla pojedine regije. Na mom iPod-u uvijek postoji set pjesama i glazbe koje su snaţno povezane s folklorom i etno Ċirom. Trenutno uz hrvatsku tradicionalnu glazbu, tu se nalaze srpska, bugarska, makedonska, finska, bosanska, albanska, španjolska, ruska, ukrajinska, kubanska, kanadska, meksiĉka, marokanska, maĊarska, slovaĉka, turska i talijanska tradicionalna glazba. Sve se to skupilo na tom malom ureĊaju i prati me okolo po svijetu. Sjećam se jednog zalaska sunca u Juţnokineskom moru, u zaljevu Halong, gledam te neprirodno lijepe formacije kako izlaze iz mora, hrpe otoĉića na koje se ne moţeš ni popeti koliko su strmi, razne barke i brodice koje prevoze turiste i baš su se usidrile na sred zaljeva da doĉekaju spokojnu noć, sjedim ja na krovu naše brodice i gledam u daljinu a iz slušalica pere Andjela Potoĉnik i pjeva o predivnom MeĊimurju! I sad se jeţim na tu kombinaciju ĉula, audio-vizualnih podraţaja koji naprosto sami potiĉu sve dlaĉice na tijelu da se diţu. Nikad me ti momenti ne vraćaju doma ili u neku svoju surovu stvarnost, naprosto, spajam najbolje od onoga što imam pri ruci.

Hodam po Kubi i slušam nabrijane Finkinje kako sa svojim orkestrom poluţivĉano pjevaju svoje kvalitetno višeglasje i mislim, zna li itko na ovom otoku odakle je ova glazba. Da li je to ikad itko ĉuo od njih?! Ipak, moje Bugarke su favorit. Zaljubio sam se u taj melos, prvi puta kada sam ga ĉuo na nekom festivalu u Francuskoj, mislim 93 ili 95. Od tada me prate i ja pratim njih. Imam nekoliko CD-ova, puno mp3-a i svaki puta kad sam u prilici

odem na njihov koncert. Do sada sam bio 4 puta i svaki puta je to bio glazbeno-vokalni spektakl. Ima nešto u tom Balkanu, nešto što ni meni nije jasno da me tako snaţno drţi prikovanog nakon prvih taktova pjesme. Prednost bavljenja folklorom sam uvidio i ove godine kada sam bio u USA, te otišao s društvom u country club. Sve što ste vidjeli u filmovima i dokumentarcima je upravo tako. Pun klub ljudi sa šeširima s obodom, svi u trapericama, kariranim košuljama, cure u suknjama, ĉizme i veliki ameriĉki osmjeh. Gledam ja taj njihov

dvokorak, malo cupkam na mjestu i odvaţim se na ples. Moja ameriĉka ekipa me gleda u ĉudu. Nazivaju me prirodnim talentom ! Eh, kad bi oni samo znali koliko znoja su ove noge prolile u Ilici 12, shvatili bi da nema tu nikakvog talenta, nego godine rada i isplesanih koreografija. Plesovi u liniji su me oduševili (tzv. line dance). Nisu laki za uhvatiti, ali ako pratiš što drugi rade, brzo shvatiš da postoji neki obrazac koji se cijelo vrijeme ponavlja. Došlo

mi je da otvorim country klub kod nas, odmah nakon povratka. No, to su uspomene, baš kao i sve drage uspomene koje su mi ostale iz ansambla.