Prosinac, 2009.

Broj 12

Sadrţaj broja:

1. Dogodilo se u studenom i prosincu

2. Boţićni običaji - Istra,

Karmen Uljanić - Slavonija,

Adriana Radičević Martina Boričić

- Ţumberak, Ivan Bašić

- Boţićni običaj „čaše“ u Donjoj Rami, Miroslav Šilić

3. Pismo djedu folkloričnjaku

Gordan Vrankovečki

4. Narodne nošnje Slavonije, Jasna Dročić

5. Savjeti mladog frizera, Matej Gluščić

6. Zvjezdani trach, Emina Basara

7. Kutak za razbibrigu Ivan Pakrac, Davor Šakić

8. Boţićne kuglice

Impressum:

- Izdavač: FOLKLORNI ANSAMBL

ZAGREB-MARKOVAC

- Glavni i odgovorni urednik: Iva Uljanić

- Grafički urednik: Tomislav Brekalo

- Autori članaka: Emina Basara,

Ivan Bašić, Martina Boričić,

Jasna Dročić, Matej Gluščić,

Adriana Radičević, Miroslav Šilić,

Iva Uljanić, Karmen Uljanić,

Gordan Vrankovečki

- Autori fotografija: Davor Hostić,

Adriana Radičević, Martina Čengić,

Katarina Lopac, DIalma Fažo i ostali

članovi FA Zagreb-Markovca

- Ostali izvori: Gettyimages

Rijeĉ urednice... Dragi Zagreb-Markovčani i svi ostali prijatelji,

evo na kraju smo još jedne godine koja je bila puna svega, od neizostavnih problema oko prostora, meĎusobnih razmirica, razmirica sa ostalima, razočarenja, ozljeda pred sami koncert… ali i puna smijeha, zabave, dobrih nastupa, uspješnog godišnjeg koncerta, novih članova, novih suradnji, novih koreografija, dobrih tuluma. U novoj godini mogli bi poţeljeti puno toga: još puno uspješnih nastupa, sjajne publike, novih koreografija, novih nošnji, novih suradnji, puno tuluma, novih članova, novih sponzora i naravno svoj dugoočekivani prostor. No, kad bi bili skromni mogli bi reči nek nam bude ovako kao što nam je sada i uspješno ćemo privesti kraju još jednu godinu u „ţivotu“ Zagreb-Markovca.

U ovom broju na početku ćemo se prisjetiti što se sve dogodilo u studenom i prosincu, gdje smo sve bili, kako smo se zabavljali, kako smo izgledali . Nakon toga, budući da je vrijeme Boţićnih blagdana upoznat ćemo se, uz pomoć naših vrijednih članova i roditelja naših članova, kako se nekad slavio Boţić u Istri, Slavoniji, na Ţumberku i u Donjoj Rami. Zanimljivo je koliko se moţe iz tih članova naučiti i o našim članovima, pa tako eto ni ja nisam znala da je naša Adriana rodom iz Slavonije i kad sam je pitala da napiše članak o slavljenju Boţića očekivala sam da će to bit za područje Zagreba i okolice, kad ono Adriana piše o Slavoniji… Budući da ej i Martina Boričić iz Slavonije imat ćemo dva članka o slavonskim boţićnim običajima, no svaki je poseban i jedinstvena cjelina budući da se većinom temelji na sjećanjima njihovih roditelja, baka…

Pored toga, imamo i jedno pismo djedu folkloričnjaku da nam donese puno darova, a vidjet ćete kako smo bili dobri i zašto to stvarno zasluţujemo .

Naša bivša članica Jasna Dročić, i sadašnja potporna članica, inače supruga našega Matije Dročića i mama malog Davida čije slike moţete vidjeti na tatinoj stranici na Facebooku u svakakvim modnim kombinacijama , napisala je izvrstan i vrlo zanimljiv diplomski rad (a diplomirala eto ovaj ponedjeljak) o narodnim nošnjama Slavonije, te vam donosimo samo jedan mali dio o načinu češljanja i spremanja oglavlja. Kao poveznica nakon toga slijedi i članak, bolje reći ekskluzivni intervju sa našim mladim, ali perspektivnim frizerom Matejom Gluščićem, u kojem moţete pročitati mnogo korisnih savjeta o odrţavanju kose, pripremanju folklorne frizure i sl.

Slijedi neizostavna Emininan rubrika zvjezdni trach i nakon toga malo štiva za razbibrigu i podizanje raspoloţenja, vicevi by Davor Šakić i Ivan Pakrac. Oni koji se ţele iskušati u pisanju viceva, kriţaljki i sl. mogu nam poslati svoje uratke i u svakom broju proglasit ćemo najbolje koji će dobiti i neke vrijedne nagrade .

Za kraj malo boţićnih ţelja sa našeg markovačkog bora!

Kao nova predsjednica ansambla ţelim Vam svima miran i blagoslovljen Boţić i uspješnu Novu godinu. Nadam se da će biti uspješna barem kao ova, ako ne još i više, da ćemo odrţati još puno koncerata, humanitarnih akcija, atraktivnih turneja, uspješnih tuluma i da ćemo svi skupa uspješno prebroditi sve krize i probleme koji nam stoje na putu.

DOGODILO SE U PROSINCU

Krajem studenog izabran novi upravni i nadzorni odbor i novi predsjednik i potpredsjednik, pa će tako iduće dvije godine upravni odbor raditi u sastavu: Tomislav Brekalo, Katarina Lopac, Branimir Munjeković, Davor Šakić i Iva Uljanić; a nadzorni: Hrvoje Markač, Margareta Mihalić i Matija Dročić. Nova predsjednica je Iva Uljanić, a potpredsjednik Tomislav Brekalo. 29.11.2009. XII. VUKOVARSKE ADVENTSKE SVEĈANOSTI 2009. VUKOVAR – LJUBAV JAĈA OD SMRTI Dvanaestu godinu za redom Gradski muzej Vukovar u suradnji s Franjevačkim samostanom i sada Hrvatskim domom, uz stalnu potporu Ministarstva kulture RH, Grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske ţupanije i mnogobrojnih umjetnika i prijatelja Muzeja, organizirao je Vukovarske adventske svečanosti koje kroz četiri tjedna Adventa, raznim priredbama i manifestacijama na podlogama tradicijske kulture stanovnike Vukovara i sve njihove goste uvode u Boţić, blagdan mira, svjetla i ljubavi. Ovogodišnje Svečanosti bile su posvećene su 800 godišnjici Franjevačkog reda. Jedna od njihovih osnovnih poruka je „VUKOVAR – LJUBAV JAČA OD SMRTI“, te sami organizatori tih svečanosti navode: „Po svojoj naravi ljubav nema granica. Na poseban način očitala se na liku Sv. Franje kao himna sveopćeg bratstva među svim stvorenjima. Naime, sva stvorenja imaju isti izvor koji se zove LJUBAV. Plamen ljubavi prema kućnom pragu i Domovini što je buknuo u Vukovaru, zahvatio je cijelu Domovinu. A stotine vukovarskih branitelja su pali, ali su ustali u desecima tisuća diljem Domovine. Iz njihove nesebične smrti rodio se novi život i blistava pobjeda dobra nad zlim, ljubav nad smrću.“ Folklorni ansambl Zagreb-Markovac u Vukovaru je gostovao i ranije, 2002. godine, takoĎer pred Boţić, u crkvi na koncertu „Tiha noć u Vukovaru“. Zahvala organizatora: Hvala Vam što ste svojim prisustvom uveličali prvu nedjelju došašća, 29. studenog 2009. godine u prostorijama Hrvatskog doma i Ružičkine kuće (privremenog sjedišta Gradskog muzeja Vukovar), kako svojim adventsko-božićnim tradicijskim običajima i pučkim adventsko-božićnim pjesmama tako i narodnim plesovima i pjesmama. Još jednom se od srca zahvaljujemo! S poštovanjem u svoje i ime cijeloga muzeja. kustos etnolog Gradskog muzeja Vukovar, Renata Devetak Roca

Nastup u Muzeju Mimara, 12.12.2009., povodom godišnjice smrti dr. Franje TuĎmana, zajedno sa ZFA dr. Ivana Ivančana

Koncert tradicijskih boţićnih pjesama i obiĉaja: „Preveliku radost navišćujem Vama“, u organizaciji MCUK-a, odrţan je 20. prosinca 2009., u 19,30 sati u Sceni Travno ZKL. Pored FA Zagreb-Markovca nastupio je i KUD Preslica iz Blata sa običajima blagdanjeg dana sela Blata kraj Zagreba. FA Zagreb- Markovac izveo je tradicijske boţićne pjesme sjeverozapadne Hrvatske (Veselje ti navješćujem, Vse ptičice, Zvan Betlema…), juţne Hrvatske (Spavaj, spavaj Ditiću, Na dobro Vam Boţić dojde, Preveliku radost…) i ostalih krajeva Hrvatske, a na koncertu su nastupile i dvije dječje skupine ansambla.

Boţićni domjenak

18. prosinca 2009. u Odranskom Obreţu odrţan je Boţićni domjenak FA Zagreb-Markovca. Zahvaljujemo se organizacijskom odboru tuluma što je sve tako dobro funkcioniralo i što su se svi tako dobro zabavili: Hrvoje Vlašec-Ţak, Ivana Topić, Marin Romić, Ivan Carin; našem D.J.-u Roniju, ljudima koji su se izmjenjivali na šanku: Marko, Pakrac, Martina Boričić, Ivana Hajtok, Marin Šilić, Ivan Bašić i ostali (koje ja nisam uspjela vidjeti a nakon nekog doba noći vidim da ostali imaju rupe u sjećanju…); Djeda mrazicama Maji B. i Maji A.; novim članovima i Gordanu što nismo bili gladni; ljudima koji su na kraju odradili onaj najteţi dio posla i ostali čistiti; Joţi koji je sve dovezao na tulum, zagrijao bus da bude kao u raju i strpljivo čekao do nekog doba noći da bi ih sve odvezao kući i slijedećeg dana čistio bus; Gordanu na poklonima i svima ostalima koji su donijeli poklone za razmjenu i sudjelovali u tomboli; Mladenu na razglasu, dimnim i svjetlosnim efektima i vatrometu… i svima ostalima koji su sudjelovali na bilo koji način! Nadamo se da će i ovo postati jedna tradicija u Markovcu. 23. 12. 2009.odrţali smo dva nastupa, prvi u 13,30 sati u Srednjoj školi Prelog, a drugi u Buševcu, u 19,30 kao gosti na boţićnom koncertu Ogranka seljačke sloge Buševe

BOŢIĆNI OBIĈAJI

ISTRA Karmen Uljanić Boţić, najveći katolički blagdan, ostavio je dubokog traga u istarskoj pučkoj tradiciji. To su prije svega običaji koji su vezani za dom i obitelj koji se polako, zbog osuvremenjivanja ţivota gase te najčešće još postoje samo u sjećanjima starijih ljudi.

U obitelji se Boţić, pored svoje duhovne i vjerske dimenzije najviše osjeća u ureĎenju doma i u kuhinji. U očekivanju blagdana, kuća se morala lijepo urediti i očistiti, nahraniti blago. Ukućani bi se dotjerali za odlazak na polnoćku i sutradan na boţićnu misu.

Boţić u kuhinji započinjao bi na Viliju Bojžu, kako se Badnjak naziva u Istri. To je bio posni dan te se kao obavezno jelo tog dana spremalo maneštru slancom, kako u Istri nazivaju varivo sa slanutkom te posutice – domaću tjesteninu izrezanu na kvadratiće. Kuhane posutice se posipalo krušnim mrvicama i polilo uljem u kojem se je poprţilo malo luka. Danas se običava uz posutice jesti bakalar, no nekad ga nije bilo pa ih se jelo s prţenim zeljem (keljem) ili kuhanim i izgnječenim merlinom.

Iako nekad nije bilo previše mogućnosti za spremanje slatkih jela, za Boţić se uvijek spremalo fritule koje su se spravljale sa groţĎicama koje bi se osušilo ispod greda nakon trganja (berbe groţĎa).

U kućama koje su imale ognjište njegovao se običaj da se na Viliju Bojžu donese jedan veliki, ali zaista veliki, panj koji je trebao gorjeti od tog dana , dakle od Badnjaka do Tri kralja. Gospodar kuće bi nakon toga kad su svi sjeli za stol, odnosno nakon molitve uzeo od svačeg pomalo i stavljao na panj uz riječi: „Ji, did, ji, da ne ustaneš lačan“ („Jedi djed jedi, da ne ostaneš gladan“). Nakon toga bi udarivši muletama (ţaračem) po coku govorio: „Koliko iskrica, toliko janjčića. Koliko iskrica, toliko praščića…“ za zdravlje onih ţivotinja koje su imali kod kuće. Tek kad se dalo didu jesti mogli su ukućani započeti.

Na Boţić se je za jelo spremalo najbolje što se moglo, juha, fuţi, kupus, meso. Kako je vrijeme oko Boţića doba kada se počinjalo ubijati svinje, tako se i mrs našao na blagdanskom stolu.

Poseban je ugoĎaj Boţiću u istarskim selima davao običaj pjevanja boţićnih pjesama. Stara boţićna pjesma „U se vrime godišća“ pjevala se širom Istre, ne samo u crkvama nego i u obitelji čak svake večeri u tjednu koji prethodi Boţiću. Pjesma je prisutna i u običajima posebnog

čestitanja, onog raspjevanog u tjednima izmeĎu Boţića i Sveta Tri Kralja, koji se u pojedinim dijelovima Istre zadrţao do danas. Kolejani ili koldevari, naziv je za muškarce (uglavnom su to bili muškarci) koji idu u ophodnju svakog sela u svom kraju te na vratima svake kuće pjevaju:

„Oj fiole, fiole, stanite se na noge, aš novo leto je. Gospodar će se stat, bukaletu će prontat, Gospodarica skočite na stolicu hitite nam klobasicu…“ ili u nekim dijelovima Istre „Zašla zvizda Danica iza one črne gore…“.

Mještani bi ih dočekivali i darivali kobasicama, jajima, slaninom koje bi oni po dovršetku obilaska pripremili i častili.

Vrlo je bogat spektar istarskih boţićnih običaja pa bi hvale vrijedno bilo da se uspije sačuvati iste od odumiranja pogotovo u segmentima koje mogu obnoviti kulturno umjetnička društva ili pak iste plasirati i iskoristiti u promoviranju i obogaćivanju turističke ponude.

SLAVONIJA NOVA GRADIŠKA Adriana Radičević

Bliţi nam se Boţić, a tako i činjenica da će dvadeset Šakićevih čučnjeva zamijeniti dvadeset slasnih kolačića. Ne brinite, neću vas gnjavit kalorijskim vrijednostima svega onog što će se naći na vašem Boţićnom stolu ( sigurno vas trenutno ne zanima da jedna šnita orehnjače sadrţi 631 kcal ) jer ipak je ovo dio godine kad je u redu malo (ali samo malo) progledat kroz prste i dopustit si koji zalogaj više. Molila bih samo da mi poslije Nove godine ne dolazite sa molbom da vam sloţim dijetu. Nemam vremena, pišem diplomski..

Kako su jeli naši star(c)i i kakvi su obiĉaji bili u vrijeme Boţića?-pitanje je koje sam postavila svojim roditeljima. Oboje su Slavonci koji potječu iz tradicionalnih katoličkih obitelji sa sličnim običajima. Evo što sam izvadila iz njihove škrinje sjećanja: Kao što je i danas običaj u mnogim obiteljima, na Sv.Luciju se sijala pšenica u male posude kao simbol obnove ţivota i plodnosti. Na Badnjak se kuća uvijek morala počistiti

do temelja te je bio običaj da se tri dana (od Boţića do Ivanja) smeće nije smijelo iznositi van iz kuće. Naravno, kitio se bor, ali s obzirom da su moji roditelji bili djeca sa sela, a i ipak je to bilo unatrag četrdeset godina, sve ove današnje svjetleće lampice, šarene kuglice raznih veličina i oblika zamijenili su „saloni“, iliti šećerni bomboni u šarenim sjajnim omotima, jabuke, orasi zamotani u zlatni papir te razne sjajne niti.

Miris Boţićne hrane mogao se osjetiti već na Badnjak kada se u dvorištu okretala pečenka na raţnju, u krušnoj peći pekao se kruh, a iz kuhinje su dopirali mirisi raznih kolača. Naravno, uvijek su tu bile makovnjača i orehnjača, šape, rolade, biskviti te oblatne sa punjenjem od čokolade, mlijeka i šećera. Na Badnjak se pekao i Boţičnjak, odnosno, mali kruh sa zabodenom borovom grančicom koji se jeo nakon što je svećenik blagoslovio kuću.

Na sam Badnjak se postilo te se najčešće jeo grah i krumpir u ljusci, a ako je bila manje krizna godina i neka riba, najčešće šaran. U Badnje predvečerje najstariji muški član obitelji je uz svjetlost svijeće unosio slamu u kuću i zaţelio svako dobro. Slama se stavljala pod stol u znak Isusova roĎenja u štalici, gdje su se djeca često rado igrala. Isto tako, slama se stavljala pod stoljnjak zajedno sa raznim plodovima sa polja, bilo je tu kukuruza, graha, pšenice, ali i sitni novci, škare i češalj s namjerom da se blagoslove za narednu godinu. Navečer se išlo pješice na polnoćku dok je u kući svjetlo ostajalo goriti. Po povratku s polnoćke blagovalo se sve ono što se pripremalo za Boţić.

Kod mojih roditelja nije bilo običaja stavljanja darova pod bor ( Djed Mraz valjda nije imao njihove adrese), ali su zato u Boţićno jutro sva muška djeca išla u „poloţaje“, iliti, čestitati Boţić po selu pjevajući tradicionalne boţićne pjesme te su u svakoj kući dobili ponešto na dar, od voća do novaca. Na Boţićnom stolu nalazila se juha, domaći kruh, a glavno mjesto zauzimala je pečenka(odojak) koja se jela sa pečenim krumpirom i „kiselinama“ (kiseli krastavci, paprika, cikla), tek ponekad je tu bila i purica s mlincima. U današnje vrijeme hrane na blagdanskom stolu ima sve više, a običaja, naţalost, sve manje. U mom dvorištu nema krušne peći niti slame, ali i dalje se, koliko je to moguće, drţi do tradicije, a stol je obogaćen raznim novim specijalitetima i vrstama kolača. Sa ţeljom da i vaši stolovi ovog Boţića (bez obzira na recesiju) budu ispunjeni slasnim delicijama, ali što je još vaţnije, da oko tih stolova budu okupljeni svi vaši najmiliji, pozdravlja vas vaša (uskoro diplomirana nutricionistica ) Adriana.

GRADIŠTE, OKOLICA VINKOVACA Martina Boričić Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek moţe poboţanstveniti". Taj jedinstveni povijesni dogaĎaj roĎenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Boţić. Sama riječ Boţić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova roĎenja. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje boţićna priprava koja traje točno mjesec dana. Prva nedjelja poslije dana sv. Katarine jeste prva adventska nedjelja, što narod obiljeţava kao početak Adventa ili Došašća. Početkom Adventa počinju i rane mise Zornice koje traju cijelo boţićno vrijeme, a posljednja misa jeste na Badnjak.

To su bile svakodnevne mise na kojima su se pjevale pučke pjesme koje su navještavale roĎenje Isusa. Za tu su prigodu cure oblačile porketsku suknju, štrikanu vestu, šnjirane koţne opanke, gulicama ili čičkane čarape, štofanu maramu preko glave podvezanu oko vrata. Jednako su se oblačile i snaše odnosno udane ţene, samo su ispod marame imali crven-krpu i kukmu. OBIĈAJI U DOŠAŠĆU

Prvi običaji koji se veţu za vrijeme Došašća jest sijanje boţićne pšenice kao simbola obnove ţivota i plodnosti. Danas je uvrijeţena praksa da se ţito sije na sv. Luciju, no moja je baka uvijek govorila da je najljepše ţito ono posijano na sv. Barbaru. Pšenica se njegovala i podrezivala kako bi na Boţić bila što ljepša, a vezala se trobojnicom te se u nju stavljala svijeća u jabuci. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, nagovijestit će bolju ili lošiju ţetvu iduće godine. Sljedeći običaj koji se veţe za adventsko vrijeme jest blagdan sv. Nikole u mom je kraju taj običaj prije izgledao isto kao i danas, al je bilo puno skromnijih darova. Poslije sv. Nikole slijedi sv. Lucija.

Od blagdana Svete Lucije do Boţića dvanaest je dana, koji simbolično predstavljaju mjesece, „brojanice“. Svakoga dana pomno se prati vrijeme, a prema pučkim vjerovanjima, svaka „brojanica“ predstavlja jedan mjesec u godini kakvo je vrijeme bilo na dan odreĎene „brojanice“, takvo će biti i u tome mjesecu.

Sv. Luciju su posebno obiljeţavale djevojke koje su bile za udaju, one bi na jedanaest papirića napisale imena momaka i jedan, dvanaesti, ostavile prazan. Svakoga bi dana uzimale po jedan papirić pročitale ime i bacile ga u vatru. Zadnji se papirić otvarao na Boţić, ako bi bio prazan, govorio bi djevojci da se do sljedećeg Boţića neće udati, a ako bi na njemu bilo ime nekog momka, vjerovanje je bilo da će se djevojka udati za njega.

Dva dana prije Boţića zove se kokošji Badnjak. Toga dana ujutro hrani se perad iz obruča da ne doĎe do rasapa u marvi i da kokoši bolje nesu jaja i bolje se razmnoţavaju. Toga dana ne smiješ krpati iglom da ne zakrpaš kokoši jer neće nesti jaja. Djeca na kokošji Badnjak rano ujutro, a nakon zornice idu kod susjeda i rodbine «kvocat» tj. zazivati Boţji blagoslov, a na dar su dobivala suhog voća, kalotina, rjeĎe slastica i bombona.

„Kvocali“ su izgovarajuć „

Kucilo se, macilo se, prasilo se, telilo se,

ţdribilo se, rodilo se, rojilo se, kokoši nesle,

kvoĉke legle piliće, kukuriku, kokoda,

ko što ima neka da, ako nema, neka sprema.

Kukuriku, sve vam bilo zdarvo i ţivo.

Na ovaj su način prizivali blagostanje i zdravlje za svu stoku koju je gazda kuće imao. Djecu (obično dječake) bi darivala gazdarica kuće. BADNJAK

Na Badnjak se u našim krajevima ţenska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Boţić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je

posna, a izbor jela i pića osobit. Muškarci su morali drva pripremiti za tri dana da se ne cijepa i unosi u kuću u dane Boţića i svetaka. Isto je tako bilo i sa stokom, kojoj je trebalo dati hrane za tri dana. Ako bi u kuću dolazili gosti ulazili bi riječima: „ Čestitam Vam Badnjak, Adama i Evu.“ Prije večere u kući se unosila slama, koji je uvijek unosio gazda kuće. Slama se stavljala pod stol i oko stola.Stavljalo se slame i pod stolnjak, a ona bi sluţila za gatanje. Slamu bi izvlačile ţene.

U Slavoniji bi se na Badnjak večerala paradajz juha ( juha od rajčice), tačci, rezanci orasima ili makim. Poslije večere kitio se bor, koji bi u kuću unosi gazda kuće. Bor su kitila djeca, a kitili su ga pucankama (kokicama) nanizanim na konac, „mačcima“ ( bomboni od šećera umotani u sjajni papir), vatom, orasima i dr. MlaĎi iz kuće spremali bi se na misu ponoćku. Prije odlaska na polnoćku išlo se u staju kod marve jer se vjerovalo da krave u štali pričaju ljudskim jezikom.

Za polnoćku cure oblače svečanu rubinu. Mogla je biti vezena, štikana ili svilenac, a ispod rubine untorok sa uštirkanim garnirom, a ispod svega svakidanja rubina. Na gornji dio tijela dolazi oplećak, a sklad veza ili mustre je morao biti isti kao i na rubini. Preko oplećka crven-svilena marama sa franţama (resama), sličan veliki svileni zapreg, tkanica oko pasa, na noge cipele, gulicama ili čičkane čarape.Snaše se oblače isto,ali glavu povezuju u šamiju ili kukmu.

Poslije mise red je bio da udana kćer i njezin muţ idu u kuću ţeninih roditelja na ponoćni doručak,omrsiti se poslije posta, te čestitati Boţić. Tada bi jeli prţenu slaninu, kobasicu, rebra, krvavicu, kruh te svjeţe naribani hren.

BOŢIĆ

Za Boţić je bilo vrlo svečano i puno obilja. Kuća je bila svečana i okićena, a blagdanski stol pun razne hrane i kolača. Za doručak bi objedovali isto što su jeli poslije ponoćke. Poslije doručka spremali su se na misu. Posebno se opravljalo i za odlazak na misu. Momci i ljudi su se spremali ovako: rajtozne (najviše zelene čovane i smeĎe santane), šnirane cipele sa štucnama zavrnutim na njih, poneki kamašne - koţne oplate za noge slično čizmama i visoke cipele. Rubina sa zlatnom forametlom, cifrani koţuh s ogledalcima, preko toga zeleni čovani kaput opšiven koţicom, a na glavi plišana kapa okićena malim dukatom.

Ţene i cure su na Boţić oblačile zimsku opravu tako što su oko pasa stavljale finu štofanu ili plišanu suknju, snaše bundu koja ima, na glavu plišanu maramu sa franţama, a cure u pletenici, porketsku bluzu, cure plišanu jaknu, a oko vrata i cure i snaše što više dukata. Na nogama čičkane čarape i cipele.

Na rukama šticle - nosile su se i na Cvjetnicu ako je hladno. Poneke starije ţene su na nogama imale štiflete (štrikani opanci sa zrnatim ukrasima kao i na šticlama).

Ţene bi preko ruke još ponijele i ponjavaca, svečaniji. Boţićni ručak bio je vrlo obilan, kokošja juha, pečena kokoš, patka ili guska(tko šta ima), a po nekad i pečena svinjska plečka,uz to i hladetina ili lučenje, razni kolači najviše sitni, poput keksa s pekmezom ili bez, paprenjaci, medenjaci i sl. Poslije ručka se išlo u čestitare, običaj je da se kumu ide prvo jer je stari svijet govorio: „ Prvo Bog, onda kuma pa svi drugi“. Čestitanjem Boţića ţeli se povećati radost slavljenja boţićnog blagdana. Pa stoga i ja svima vama, čitateljima Zagreb-Marčovak Timesa ţelim miran i blagoslovljen Boţić.

ŢUMBERAK Ivan Bašić

O ŢUMBERKU

Ţumberak, planinski masiv na hrvatsko-slovenskoj granici, nalazi se u zapadnom dijelu središnje Hrvatske omeĎen velikim vodotocima Save, Kupe i Krke. Ţumberačko je gorje po svojim obiljeţjima i različitim oznakama koje se ovdje isprepliću, spoj predalpskog, dinarskog i panonskog svijeta. Uz domaće stanovništvo rimokatoličkog vjerskog obreda od 1530. do 1541. Ţumberak inicijativom austrijskih vladara, a radi očuvanja granica, naseljavaju ratnici-nomadi istočnog obreda (grkokatolici) zvani “Uskoci”, prebjezi sa turskog teritorija (Bosna, Dalmacija). Grkokatolici slave Boţić po gregorijanskom kalendaru kao i rimokatolici, a nekad su slavili po julijanskom. PRIPREME UOĈI BOŢIĆA Već uoči Boţića pripremala se proslava tog blagdana: čistila se kuća, sjekla i spremala drva za vatru, pripremala hrana. Tjedan i dva prije Boţića klale su se svinje kako bi za blagdane bilo dovoljno mesa. Pripreme su kulminirale za Badnjak, kada se peklo meso, kruh i kolači, te se kitio dom. Pekao se poseban kruh koji se u nekim dijelovima Ţumberka zove božitnjak, božićnjak ili ljetnica. Boţitnjak ili ljetnica poseban je kruh koji se radi od bijelog pšeničnog brašna, a na nj se stavljaju ukrasi od tijesta. Kvas za izradu boţićnjaka ţena je podmijesila još navečer, a tijesto počinje mijesiti u 2-3 sata noću, jer boţićnjak mora biti pečen do dana. Na površinu okruglog kruha lijepe se figurice volova u jarmu kako voze lajt (bačvu) s vinom, kvočke s pilićima i ptice. Na kruh se od tijesta izraĎuje kriţ, na sredinu kriţa ide jabuka na kojoj je pjetlić. Oko kruha (i oko jabuke) isplete se pletenica. Figurice se namaţu jajetom. Prije nego što kruh stavi u peć, domaćica blagoslovi vatru bacajući u peć malo soli. Stari su ljudi čak pričali da boţićnjak u peć smije staviti samo muška ruka, a ako se boţićnjak nasmije (raspuca) bit će rodna godina. BADNJAK Tijekom Badnjaka obavezno se drţi post, ujutro se pije crna kava (posti se i od mlijeka), a u podne tu je soparno jelo-grah i kisela repa. Jedu se jabučine-sušene kriške jabuka, suhe kruške i šljive kuhane u vodi. Za Badnjak se peče i poseban kruh-prikuvačić (Sopote) odnosno sestrica (Radatovići) koji se jede upravo toga dana. Poslije podne otac u štali hrani blago, a majka peče kolače. Kad padne mrak kiti se bor (jelka-jelva, smreka ili zimzelen). Nekoć su se kao nakit upotrebljavale crvene jabučice, orasi smotani u staniol-papir i cvijeće od krep papira. Iznad stola objesila bi se lješnjikača-jabuka na koju se kao znak obilja na male štapiće, nabodu lješnjaci. Neki su izraĎivali jaslice ili su radili ovčice od vune namotane na orah (Mrzlo Polje). Nakon kićenja domaćin unosi slamu ili kako kaţu ˝unosi se Božić˝. Nekoć je obavezno bio obučen u bijelu platnenu košulju i gaće, na nogama je imao samo vunene čarape, a na rukama rukavice. Mnogi se kazivači sjećaju svečanog ugoĎaja kad je majka pred ocem koji je unosio slamu kadila kuću tamjanom, a djeca su išla za njim i nastojala ga uštipnuti, često pijukajući

poput pilića. Nakon nazivanja Boţića s pozdravom ˝Pomoz Bog !˝ kod grkokatolika, odnosno ˝Hvaljen Isus i Marija!˝ kod rimokatolika, slijedio je boţićni nagovor domaćina: ˝Čestitam vam Božić, kako na Božić, tako po Božiću, svi zdravi i veseli, tusti i debeli. Da nam rodi vinska gora, žitna polja i svaka dobra sreća. Dao nam Bog pune hambare žita, pune kokošinjce kokošiju, pune pčelinjake pčela, pune štale blaga, pune svinjce svinja, a u kući mira i božjeg blagoslova najviše. I k ljetu nas više bilo˝. U situ, odnosno pejarcu (košarica), pod boţićnjakom se nalaze sve vrste ţita koje se siju u kućanstvu, glavice luka i češnjaka, ključ od podruma ili klijeti gdje se čuva vino, novčanik s novcem i brus. Kod nekih grkokatolika već se na Badnjak moli Slava Boža. Kako kod rimokatolika nema običaja Slave, molile su se prije jela npr. Vjerovanje apostolsko ili Djelo vjere ufanja i ljubavi... Slijedi posna večera- krumpiri pečeni u ljusci, zelje i repa s grahom. Zatim je tu orašnica, grebljica ili gibanica od buča. Poslije večere se pije i nazdravlja. Na polnoćku se išlo s tesanim lučima, a poneki bi muškarac nosio pod kaputom mali drveni stolčić koji nije smio imat niti jedan metalni dio (čavao). Po narodnom vjerovanju tko je htio vidjet koja je ţena u selu vještica, otišao bi na polnoćku i neprimjetno stao na stolčić kad je Podizanje na misi (podiga mise). Za to vrijeme vještice gledaju prema vratima , a ne prema hostiji i kaleţu. Na kraju mise čovjek mora poţuriti iz crkve, iz dţepa izvaditi što sitnijeg ţita (prosa) i baciti ga u najveći šiprag, kako bi vještice sve prosuto ţito morale pokupit. Zbog toga mu one ne mogu naudit. Navodi o stolčiću i vješticama zabiljeţeni su i kod rimokatolika i kod grkokatolika. TakoĎer je zabiljeţeno da se štala s blagom zaključa na badnju večer, što je povezano s vjerovanjem da ne bi došle coprnice i kravama pobrale mlijeko. U kući ostaje otac (ili majka) da pripremi jelo koje će se jesti nakon polnoćke: obično se peku krvavice ili koji komad svinjskog mesa. Nakon polnoćke na stol dolaze pojtice (od oraha, sira, rogača ili maka). Djeca te noći spavaju na otavi ili slami ispod stola, uz komentar starijih da će na proljeće uhvatiti ptičicu (zebu). BOŢIĆ Na Boţić u rano jutro dolazio je posebni čestitar zvan prvi gost. Njega su ponudili da sjedne, dobio je jela i pića i morao je bar nešto pojesti, jer inače domaćinovi volovi ne bi htjeli jesti. Prvi gost nije nikako mogla biti ţena, jer je to kući donosilo nesreću, u najmanju ruku procurili bi lonci. Kako se za Boţić pripremala najbolja hrana i u najsiromašnijoj kući, tako se i blagu dalo jesti triput na dan (umjesto uobičajenih dvaput), da bi i ono znalo da je Boţić. Bliţi i dalji susjedi čestitali su si Boţić kod crkve. Izmjenjivali su darove-to su u pravilu bile crvene jabuke boţićnice.

Darivanje jabukom bio je i prvi nagovještaj ljubavi izmeĎu momka i djevojke, ali oni bi to izveli kriomice od drugih. Nakon povratka s mise majka je obitelj posipala zrnjem iz pejarca, zatim je slijedio objed, a u grkokatoličkim obiteljima nakon trećeg objeda napijala se Slava Boža. Taj je obred vršio domaćin s napunjenom čašom vina. Nazdravljao je prvom muškom članu obitelji kraj sebe riječima: ˝Klanjamo se gospodinu Bogu i svetoj visokoj Slavi Božoj, da bi nam gospodin Bog pomoga i sveta Slava Boža, domaćina na domu, putnika na putu, ratara na polju, ptičicu u gorici, ribicu u vodici. Očuvaj nas Bože: na vodi strašna prevoza, na gori prevoda, duge pravde, teška odgovora, konja đikaša, vola rogaša, tijesna klanca, bijesna prasca, šuplja mosta, ženskarastoga gosta, na svakom strašnom mijestu, đe bi se molili, da bi se umolili Bogu i velikoj Slavi Božoj. Slava se napijala još dva puta, jednom Bogorodici i jednom preminulima uz drugačiji tekst.

Prvi dan Boţića svi članovi obitelji provode kod kuće. Drugog i trećeg dana Boţića postojao je običaj da se ide ˝u kusiće˝. Djeca, a i odrasli ljudi grkokatoličkog obreda, odlazili su čestitati Boţić u rimokatolička sela, dok su na grkokatolički Boţić rimokatolici išli u sela grkokatolika. Svaka kuća rado je primala čestitare, pogostila ih i nadarila ih kruhom, mesom, kolačima. Ako kojoj kući nisu došli, ukućani su se osjećali poniţeno, jer je bila čast ugostiti čestitare. Djeca su u čestitarima pjevala pjesme, evo primjera: ˝Ide Božić Bata, nosi kitu zlata, na koja će vrata donijeti kitu zlata˝ Boţićni čestitari dolazili su pred kuću s pjesmom: ˝Dobro jutro, dobar dan, Bog vam dobre goste daj, i od Boga i od nas. Rodila vam pšenica i vinova lozica. Pred kućom vam zelen bor, za njeg vezan vranac konj. Na konjiću sinak vaš i na njemu zlatan pas. Bolje čuti dobar glas neg na sinku zlatan pas. O, majko, hvaljen budi Bog˝. Uglavnom su ovu pjesmu pjevali grkokatolici rimokatolicima. Ovu su pjesmu pjevali rimokatolici grkokatolicima. ˝ O, Božiću Mate, lipo ti je na te, tri dana pred tobom i četiri za tobom. Ali nije ni jen dan kao Božić prvi dan. Crkvica graĎena tamjanom kaĎena, na njoj sjedi Majka Božja na srebrnom stolcu, žutu kosu češljala. Kud je kosa kapala, tud se slama dizala. Sam se Isus začudio, tko je ovo nakitio. O, Majko, hvaljen budi Bog. ˝ Zahvalnica koja je slijedila bila je ista u oba obreda, a glasila je: ˝Fala, fala, na tom daru,gospodaru, gospodinji,celoj kući i družini˝. Treći dan Boţića svuda je pravilo da se iznosi slama iz kuće, slama koja se tri dana nije ni mela ni čistila. Reklo se da se na Boţić metlom van tjeraju sreća i prijatelji. Slama se stavlja voćkama u rašlje i pritom se kaţe: ˝Rodi, rodi, rodica, ja ću tebi slamice, a ti meni jabučice˝.

BOŢIĆNI OBIĈAJ "ĈAŠE" U DONJOJ RAMI Miroslav Šilić

U mjesecu smo očekivanja i darivanja Velikog kršćanskog blagdana Boţića. U vremenu došašća vrše se pripreme, kako bi se radosno u sreći i veselju dočekao ovaj radosni i Sveti blagdan. Naravno, blagdan Boţića ne proslavlja se svugdje isto, postoje odreĎene posebnosti, od kraja do kraja, pa i taj podatak ukazuje na bogatstvo različitosti običaja u pojedinim krajevima hrvatskog puka. Stoga bih se

ukratko osvrnuo na posebnost slavlja i dočeka Boţića u hrvatskom narodu Donje Rame.

Kao i svugdje, na svetu Luciju sije se pšenica, u nju se postave tri svijeće

i opašu vrpcom trobojnicom. Svijeće se pale na Badnju večer, za ručkom na Boţić i za ručkom na Novu godinu. Na sam dan Boţića, svečani ručak je pripremljen uz obilje svečane hrane za ovu prigodu, pa svi ukućani posjedaju na

svoje tronošce uz prizemni okrugli stol, zvani "sinija". Nakon upaljenih svijeća i zajedničke molitve, svi s radošću blaguju bogato pripremljenu hranu.

Tijekom ručka, domaćin bi odredio tko će od

djece odnijeti i komu darovati pripravljenu "Čašu". Čaša bi bila staklena, u nju bi se ulilo piće, crno vino

ili rakija, posluţeno za ovaj svečani blagdanski ručak. Povrh, na rubove čaše, domaćin bi stavio (okitio), nekada pečenu janjeću plećku ili dijelove pečenog mesa, pečene kokoši, raznih pita, kolača, pa čak i koju

cigaretu, uglavnom sve ono od posluţene hrane na siniji za ovu svečanu prigodu. Za vrijeme ručka, domaćin će djetetu odreĎenom da okićenu čašu odnese, reći kome će

je predati, obično bi to bio domaćinov brat, kum, stric, susjed ili netko drugi. Dijete dolazi u odreĎenu kuću i pozdravlja: "Faljen Isus i Marija, na dobro vam do'šo Boţić i sveto poroĎenje Isusovo". Ukućani u glas odgovaraju: "I s tobom Bog dao zajedno". Dijete stavlja Čašu pred domaćina, komu je namijenjena i vraća se svojoj kući. Nedugo zatim, domaćin koji je dobio darovanu Čašu rasprema je, ispija i u nju ulijeva svoje piće, sa svoga svečanog ručka, kiti je dijelovima hrane posluţene i blagovane za ovu prigodu i odreĎuje tko će je od djece ponijeti i uzvratiti prigodne darove onome, koji je njega darovao. Ovaj dio običaja narod naziva:“Vračanje čaše“.

Nakon završenog ručka domaćin izmoli tri Očenaša za pokojne, zatim ugasi goruće svijeće

koricom kruha umočenom u crno vino. Svi ukućani gledajući u svijeće, odabiru jednu od tri za sebe, ne govoreći koja je njihova, pa onu koju domaćin posljednju ugasi namočenom koricom kruha u vinu, značilo bi za one koji su je odabrali kao svoju, da će dugo ţivjeti. Umočeni kruh u crno vino, kojim su svijeće ugašene, domaćin obvezno pojede, a vino ispije s uvjerenjem da ga u narednom razdoblju neće zaboljeti grlo! Boţićna svetkovina trajala bi tri dana, za Boţić, sv. Stipana i sv. Ivana.

PISMO DJEDU FOLKLORIČNJAKU! Gordan Vrankovečki Dragi Djede folkloričnjaku, ti koji vedriš i oblačiš sudbinama nas malih folklornih entuzijasta, ove smo godine bili jako, jako dobri pa te molimo da nam ove godine za Boţić konačno ispuniš našu ţelju. Evo što smo sve radili da ti pokaţemo koliko smo bili dobri:

1. DOLAZILI SMO NA SVE PROBE

Dobro, moţda ne baš na sve i ne baš svi, ali naš voditelj uvijek kaţe da nije bitna kvantiteta nego kvaliteta. Nekad mi se čak čini da i on voli kad nas puno izostaje s proba jer onda samo sjedi na stolici i gleda u nas i šuti... Vjerojatno ga mi koji doĎemo fasciniramo svojim plesnim umijećem pa ostane bez teksta. I nama je nekako ljepše raditi u tako intimnoj atmosferi, jer onda puno više naučimo budući da nam se moţe posvetiti jedan na jedan. Imamo i dulje pauze, što nama jako puno znači jer se jako umorimo od plesanja i pjevanja. Pa jedva dočekamo da se malo odmorimo. I kad nas je manje onda ne moramo plesati sa strane. Doduše, onda svi plešemo na centru. I da, jako je zabavno, jer onda plešemo

koreografije koje nikad nismo plesali. To nam je prava prilika da nakon par godina plesanja u ansamblu naučimo i svoju petu ili šestu koreografiju. Malo mi je onda koma jer si razmišljam da ako na puno proba ne bude ljudi, morat ću moţda kroz par godina naučiti i deset koreografija, a to mi ne bi išlo... to je jako naporno i zahtjevno... Ali moram nas pohvaliti, uvijek prije turneja, godišnjih nastupa i nekih putovanja doĎemo skoro svi... onda je malo guţva, ali je i zanimljivije jer puno ljudi nisi dugo vidio pa ti proba proĎe za tili čas dok s njima malo pročavrljaš. 2. ODRŢALI SMO PUNO NASTUPA

Doduše na većinu nastupa idu uvijek isti ljudi, pa je već malo dosadno jer sve o njima znaš, ali nema veze, uvijek naĎemo neku zabavu. Naš voditelj uvijek kaţe da se na malim nastupima kali čelik... ja to baš ne razumijem, ali valjda su zato neki naši članovi toliko čvrsti i prekaljeni... Na nastupima je uvijek jako zabavno. Uvijek nekoga čekamo kod busa jer kasni, onda je to nama prilika da pušimo i to nam je ujedno prilika da prošvercamo neke stvari u autobus dok nas voditelj zbroji koga ima a koga nema. Već imamo uigranu shemu kako da to napravimo i ekipu koja je bolje uigrana u tome nego na sceni. Čak i kad nas voditelj pogleda, mi ga hrabro gledamo u oči kao da se ništa ne dogaĎa. On da to zna, bio bi jako ponosan na nas jer nas uvijek na probi uči da gledamo ravno ispred sebe u publiku sa osmjehom na licu. Kad je malo neraspoloţen, mi se podijelimo u grupe: jedna ga grupa zabavlja i puši s njim, a mi operiramo. U zadnje vrijeme nam je malo teško jer nam je Leki otišla, ali ipak ima dobre nasljednike, jer se to prenosi s koljena na koljeno... U busu nam je uvijek jako veselo, ne znam, valjda je nešto u toj ventilaciji u busu, jer se osjeti i u zraku koliko smo raspoloţeni... Srećom da voditelj ima problema sa sinusima, pa baš i ne osjeti. Negdje na pola puta skoro uvijek netko ustanovi da je nešto zaboravio od nošnji. Onda slijedi druga operacija, kako to nadomjestiti a da ne sazna voditelj. Ili još gore Tomica. No mi to uvijek odlično riješimo. Ponekad čak na pola puta ustanovimo i da smo nekoga zaboravili, da li u Zagrebu, da li na nekom stajalištu, ali ne nerviramo se baš puno... pa ima nas... Onda padne pjesma, koja se do odredišta pretvori u dernek i taman kad bi mi malo odspavali, došli smo i odmah aranţirka, oblačenje, nastup... pa onda još šef pita šta ste neraspoloţeni? On nas stvarno nekad ne razumije, pa moramo se malo i druţiti. No, prije nastupa nas u ţivot uvijek vrati naša Čengi koja nam digne moral sa svojim sokićem. Ona ima neki recept iz starih etnoloških zapisa još iz 12. stoljeća za napitak koji svakom plesaču i sviraču daje energiju za izdrţati napore dvosatnog koncerta. Bez toga nema ni nastupa. Po mom mišljenju nastupi uvijek super proĎu... Obično šef poslije brije o nekim dijagonalama, linijama, krugovima, ali mi smo u mislima već u nekom disku... Ne razumijem zašto je toliko vaţno ako je pala koja maramica ili jaje ili poculica... Ko da na terenu nisu padali detalji..... Odrţali smo i dva humanitarna koncerta... To je bilo dirljivo za sve nas i publiku. U tome smo stvarno uţivali.

3. BILI SMO U BUGARSKOJ

U Bugarskoj ti je bilo kao i na svim prije opisanim nastupima, samo je duţe trajao tulum. Sedam dana. U meĎuvremenu smo malo i nastupali, ali brzo nas je to prošlo. Na turneji smo se naučili našim starim tekovinama Bratstvu i jedinstvu. I pitali se tko nas to rastavi. Bio mi je čudan taj festival, glavni nastupi su se odrţavali u night baru... Tamo su naši solisti dali sve od sebe... Bilo je tu pravih malih umjetničkih minijatura... a i šef je bio zadovoljan koliko sam vidio, igrao je jednu od glavnih uloga. Kad bi se vratili u naš penthouse, program se nastavljao do stinih jutarnjih sati. Ţova, Leki i Davor su bili plaćeni da pjevaju po cijele noći, posebno pred šefovom sobom da mu ne bude dosadno i dobro su ispunili zadatak. Najljepše mi je bilo kad nas je Katarina pozvala na proslavu svog roĎendana i onda zaspala. Nas to nije omelo nego smo tulumarili kao da je bila prisutna s nama.

Duhom. Izabrali smo i kralja i kraljicu. Tradicionalno. Shvatio sam da se ne vrijedi baš potrgati oko nekih kulturnih stvari na turnejama. Naime, jedno jutro smo nas par odlučili da ipak nešto kulturno napravimo za sebe i odemo u posjet gradu ruţa. Fjasko. Poslije nismo mogli ţivjeti od zahebancije onih koji su ostali doma lijepo spavati. Festival je ranije završio zbog dana ţalosti. Srećom, ţalost nije bila u night baru.

4. BILI SMO PAŢLJIVI PREMA GARDEROBIJERIMA i TOMICI

To nam je stvarno jača strana. Uvijek se svi guramo da idemo u posudionu i uvijek smo prvi na zaduţivanjima. Uvijek pri ruci našim garderobijerima i Tomici. Koliko sam shvatio društvo ima i svoju vlastitu autoprijevoznicu nošnji i rekvizita, našu Ivu, što je super jer uvijek poslije nastupa nošnje predaš njoj ili ih jednostavno ostaviš u garerobi a ona ih fino spremi u svoj auto. I naša garderobijerka Emina ima super kofer u kojem uvijek ima nečega: pokoji opanci, podsuknja, suknja viška i kao Djeda mraz vadi kad nešto zaboravimo. Malo nam Tomica dosaĎuje, stalno nešto poravnavamo, ali da se izdrţati. Doduše on nekada govori toliko čudnim jezikom i upotrebljava neke čudne izraze koje ja baš ne razumijem (harnadle, keper, krilca, poculice i ostale strane riječi), ali ja se pravim da razumijem i sve proĎe glatko... Ponekad i pokoja nošnja poleti dvoranom, ali Tomica voli kad je netko strastven pa ne zamjera (naime, uvijek kaţe da mrzi kad netko nosi nošnju bez ţivota). Najgore nam je kad šef uleti u garderobu ko da je pao s Marsa i počne nam objašnjavati kako da se šminkamo, ali ga to brzo proĎe jer se jadan ne razumije, a stare cure su nas naučile da samo kimamo glavom kad on to priča ili ga gledamo začuĎenim pogledom s izrazom razumijevanja (taj se izraz lica prenosi s koljena na koljeno i uči i vjeţba doma pred ogledalom), pa čim on ode radimo po svom. Jedino Iva i Adriana još nisu usavršile taj izraz lica, one uz to uvijek imaju i scenski osmijeh, što nije dobra kombinacija u tom trenutku, jer on to baš ne voli.

5. BILI SMO DOBRI PREMA VODITELJIMA

Mislim da smo ovdje ipak najjači. Naši su voditelji jako zadovoljni s nama. I mi s njima, recimo. I dobro se slaţemo. Razumijemo se. Recimo, šefa uvijek razumijemo kad nešto objašnjava. On ima jako dobar dar za objasniti svoju ideju od prve. A pošto smo na istoj valnoj duţini, mi ga razumijemo. Ako ne, uvijek je tu netko da ga ispravi i podsjeti šta je rekao na prošloj probi. I naravno da ga podsjeti da je upravo pogriješio. Ako doĎe na probu neraspoloţen, mi se uvijek trudimo oraspoloţiti ga tako što pričamo za vrijeme probe il se ne zagrijavamo, sve ne bi li njemu bilo malo bolje. I još jedna vrlo vaţna sitnica: mi pušači ga uvijek dočekamo ispred dvorane pušeći. Nek vidi koliko ga cijenimo. I onda mu pustimo da bude vaţan i pita nas: pa koliko je sati? Zašto niste na zagrijavanju? A mi onda sloţno odgovaramo da je vrijeme u dobrom društvu tako brzo prošlo da nismo ni shvatili. Prema Mirjani smo uvijek posebno paţljivi. Shvaćamo koliko joj je dosadno na tim pijevnim probama uvijek ponavljati jedno te isto pa se mi uvijek trudimo da na pjevnim probama bude što zanimljivije. Obično igramo kriţić kruţić ili šaljemo neke papiriće s forama uokolo, dok oni autističniji ili oni u prvom redu, čitaju novine. Mirjana to voli, jer uvijek nam kaţe da se potrudimo i nešto napravimo. I eto, jesmo. Kao što sam već naveo, trudimo se ne stvarati preveliku guţvu na probama... Mali je prostor a i puno pričamo kad smo svi skupa. Mada šef ne shvaća da uvijek pričamo o koreografijama i poboljšanju cjelokupne programske sheme, samo ponekad o nama samima. Ali, duboko u sebi on to voli, jer uvijek kaţe da ţeli da budemo jedinstveni. I svirači se trude Kizi uljepšati probe. Obično poslije svake probe netko izgubi zapis s notama. Pa Kizo mora pisati ponovo. Ali šta ćeš, Kizo to voli. Tako vjeţba rukopis.

Mi cijenimo autoritet naših voditelja. Ponekad. 6. ODRŢAVALI SMO NAŠ STARI DOBRI ZAGREB-MARKOVAĈKI DUH

Nisam baš siguran da shvaćam o čemu se tu radi, ali naši stari prekaljeni Markovčani kaţu da je to ludilo. Valjda misle na to koliko smo sloţni kad se treba postaviti protiv voditelja. Naime uvijek imamo kolektivnu amneziju kad se treba prisjetiti nečega lošeg s koncerta ili društvenog ţivota. Ali zato svi dobro pamtimo kad su voditelji nešto krivo rekli i uvijek se trudimo da ih na to podsjećamo. Ali naši voditelji to vole jer uvijek govore da bez kritike nema napretka. Zato smo mi njihovi najveći kritičari, da nam budu bolji. Ili je moţda markovački duh kad se svi strgamo u busu poslije nastupa. I onda uneredimo bus uzduţ i poprijeko. Pa onda naš stari dobri Joţek ima posla danima... pa u penziji je i vjerujem da njemu jako puno znači da čisti autobus poslije nas, novih generacija njegovog voljenog ansambla. Ili kako dobro tulumarimo? Tulumi su uvijek tako dobri da se većina poslije na faceu pita kako su protekla zadnja tri sata… A i nove ljubavi se raĎaju, što je jako pozitivno jer jača naš zajednički duh... Pa da, to je to... duh... A moţda se radi o dobrim nastupima? Ne znam, naš šef uvijek uletava u garderobu i viče kako smo bili super, a mi baš i ne reagiramo... Valjda mu više i ne vjerujemo... Ipak nije to, to nas ne uzdiţe kao sve ovo ostalo...

Dragi naš Djeda folkloričnjaku, evo nakon ovoga svega valjda si shvatio koliko smo zasluţili da nam ispuniš tu jednu jedinu ţelju. DAJ NAM NAŠ PROSTOR, nešto kvadrata...

- Neka bude velik da bi našem šefu mogli lijepo postaviti linije i dijagonale - Neka bude akustičan da bi Mirjanine note i Kizine harme dobro zvučale - Neka ima jednu posebnu prostoriju za šefa da ode kad je ljut - Da ima pušionu da ne moramo ići pušiti dvije tramvajske stanice dalje - Da ima prostoriju za svirače da spreme svoje note i ne gube ih - Da ima garderobu da ne moramo zaduţivati nošnje na cesti i to s tri male

garsonijere da se Tomica, Emina i Davor tamo presele - Da ima malu kancelariju da Iva ne mora plaćati cugu kad je sastanak

upravnog odbora - Da ima prostoriju za presvlačenje da to ne radimo u wc-u - Da ima grijanje da se ne smrzavamo - Da bi naš podmladak imao gdje vjeţbati i da im ima gdje doći Djed

Boţićnjak - I najvaţnije da se moţemo druţiti jer još toliko toga moramo jedni o

drugima saznati.

Ako nam ni ove godine nećeš ispuniti ţelju, bit ćemo tuţni ali ne i nesretni jer smo svi mi već odavno shvatili da nije bitno koja nam je od 9 adresa na kojima radimo i vjeţbamo prava JER SAMO JE JEDAN DOM, A TO JE TAMO GDJE SMO MI.

Tvoji Zagreb Markovčani.

KONSTRUKCIJA NARODNE NOŠNJE ISTOĈNOG BRODSKOG POSAVLJA – diplomski rad Jasna Dročić

„Inspiraciju za svoj diplomski rad mislim da sam već u sebi imala, a sada sam dobila priliku i realizirati ju.

RoĎena sam i odrasla u Slavoniji, u jednom malom selu koje se zove Gornja Bebrina a udaljeno je 10 km istočno od Slavonskog Broda. Iza njega slijedi Klakar pa Donja Bebrina. Ta tri sela čine ţupu sa sjedištem i općinom u Klakaru. U svome radu opisati ću značajke tog kraja ali isto tako i ostalih sela u brodskom Posavlju koja imaju isti tip nošnje. Zbog toga sam iznimno sretna i ispunjena, jer su mi Slavonija i njezine ravnice, zlatna polja te bogata folklorna baština oduvijek bile inspiracija. Sva ljepota i raskoš slavonskih nošnji na meni je ostavila toliki trag da je ljubav prema Slavoniji, običajima i slavonskoj tradicijskoj nošnji ostala sve do danas.“

NAĈIN ĈEŠLJANJA I OGLAVLJE

Uz rubine vezene kriţićima, djevojčicama i mladim djevojkama, koje još ne nose veliku kitnju, znači do 14., 15. godine, češljane su kikice – dvije ili četiri široke pletenice pletene iz više pramenova kose – stručaka. Prema broju upletenih pramenova reklo se, počešljala se u devetero, petnajstero, dvajst i petero. Pletenice se zatim prekriţe i podignu, podvrnu, te pribodu na potiljku. Kikice se ukrašavalo prirodnim ili umjetnim cvijećem – cvici. Na kikice, na sredinu potiljka, pribadala se veća koštana ukosnica – španga ili broš od više zlatnika – dukata, sloţenih u niz ili grozd. Kikice mogu biti i samostalni dio frizure, spleten od tuĎe kose i samo priboden straga u kosu. Kikice su straţnji dio frizure, a sprijeda se češlja košarica, od razdjeljka, prutka, nad čelom do iza ušiju, sastavljena od dvije pletenice, od tri pramena – stručka.

Sl.1. Djevojčica počešljana u kikice

Djevojke i mlade udate ţene - snaše, nosile su uz rubine odnice marame na glavi na prethodno posebno ureĎeno oglavlje.

Njima su pletene četiri pletenice od tri pramena – u troje (sl.2.). Prvo se pletu dvije manje pletenice – pleteničke, od vrha potiljka, a zatim se one upletu u preostali dio kose, od kojega se na zatiljku pletu takoĎer dvije veće pletenice. U pletenice, djevojkama se s dvije ukosnice – ornodle, pribode umetak lutka, luče, od ţice omotane krpicama. Prema veličini glave, lutka je široka od 13 do 14 cm, zavrnutih krajeva, dugih oko 5cm. Kada je učvršćena lutka, oko nje se omotaju pletenice, prethodno prekriţene na potiljku. Sada se veţe marama, crveno podvezalo na bobe. Podvezale se poloţi sredinom tjemena, straga sakupi, krajevi podvezala prekriţe na potiljku, ispod pletenica, pa uzdignuti veţu na vrhu tjemena, nad lutkom. Ovo oglavlje se zove ćutuk.

Snašama se umjesto lutke, na isti način, s dvije ukosnice, za pleteničke, pribode žica – umetak od ţice savijene u trokut i omotane krpicama, duţine prema veličini glave, od 17 do 19 cm (sl.3.). Ţica se postavlja osnovom prema gore. Zatim se donje pletenice provuku kroz donji dio ţice, podignu i učvrste ukosnicama na tjemenu. Preko ţice se poveţe bijela kapica od platna, pucalica. Potom se jedna tanja marama, starija, već nošena, sloţi u trak širine oko 2,5 cm, preslagivanjem počevši od jednog ugla. Tako sloţena marama zove se okomotač. Okomotač se omota straga oko kapice od tjemena do potiljka. Time se izravna zaobljenost tjemena, pa gornja marama bolje stoji i ne moţe zabačenih krajeva pasti s glave. Sada se veţe crveno podvezalo na bobe. Za razliku od djevojaka, snaše ih straga slaţu u sitne okomite nabore. Cijelo ovo oglavlje zove se ćutuk, samo je ono izduţenijeg oblika nego kod djevojaka (sl.4.).

Na crveno podvezalo dolazi kvadratna marama, tkana, žućka, krpana ili šlingana, sloţena dijagonalno, vezana pod bradom ili su dva kraja marame zabačena i vezana straga na vrhu tjemena, kaţe se – prekitit maramu. Maramu jednako veţu djevojke i snaše.

Da bi se marama prekitila, najprije se poravnavaju krajevi, tako da sredina marame bude točno na vrhu glave. Tada se istovremeno uhvati po jedan veći nabor iznad sljepoočnica i naprave rogovi, pa prekiti iznad uha jedan kraj marame na vrh tjemena, a zatim drugi i veţu se na vrhu tjemena. Gombice marame koje su kod prekićivanja došle straga, prebace se naprijed. Marama se raširi na ramenima. Da marama ne spadne s glave, pribode se pribadačama za ćutuk straga, iza uha i na vrhu tjemena.

Sl.3. Žica učvršćena ukosnicama u pletenice

Sl.2. Češljanje djevojke i snaše, četiri pletenice pletene u troje Sl.4. Kapica pucalica, crveno podvezalo, tkanamarama

Svečano djevojačko oglavlje je tzv. kika. Tu se plete velika pletenica u kojoj je sva kosa straţnje polovice glave spletena u jedan široki preplet od veoma mnogo tankih pramenova. Tako upletena kosa podiţe se sa zatiljka i pričvršćuje na tjemenu. Prednja polovica glave začešlja se na odreĎeni način. Frizura se dopunjuje cvijećem i drugim ukrasom.

Pletenje pletenice je dugotrajan postupak, pa su kasnije ţene rezale dugu kosu i od nje pravile umjetne pletenice i vlasi – prednji dio frizure, pa je bilo puno brţe sloţiti oglavlje.

Sl.5. Djevojka u kiki i cvicima

Sl.6. Djevojka u kiki i cvicima sa zlatom

Udane ţene kao svečana oglavlja su nosile podvezala sa zlatom. Postupak slaganja oglavlja je isti kao i kod oglavlja s tkanom maramom, samo što se ovdje nakon crvenog podvezala na bobe slaţe podvezalo sa zlatom na već odreĎen način.

Sl.7. Ukras za frizuru – cvici Sl.8. Udana ţena podvezana u Sl.9. Podvezalo sa zlatom podvezalo sa zlatom

SAVJETI MLADOG FRIZERA Ekskluzivni intervju sa Matejom Gluščićem

ZMT: Budući da naše folklorne frizure zahtijevaju korištenje raznih preparata koje s vremenom štetno djeluju na kosu, što bi nam preporučio, kako da umanjimo te štetne utjecaje? Koje preparate je najbolje koristiti?

Budući da folklorne frizure zahtijevaju korištenje raznih frizerskih preparata koje s vremenom (ali samo u većim količinama) jednim djelom štetno djeluju na kosu, preporučio bi koristiti preparate prema tipu kose. Lakovi za kosu u sebi sadrţe alkohol koji isušuje kosu i vlasište, a pogodan je za masnu kosu. Drugi preparat koji u sebi sadrţi alkohol je gel za kosu, koji je takoĎer dobar za masni i normalan tip kose. Za suhi tip kose je najbolji vosak (ne prečvrsti) koji kosu lagano zamasti i daje joj podatnost za uplitanje..

Za folklorne frizure kod cura bi bilo najbolje imati kosu jednake duljine zbog urednosti same frizure.

ZMT: Kako ukrotiti gustu kosu ili kovrčavu kosu da bude podatna za folklorne frizure?

Gusta kovrčava kosa obično curama stvara dosta problema kod uplitanja. U tom slučaju preporučam korištenje sredstva za ravnanje kose koja su slične strukture (na opip) kao i gelovi za kosu, a fino zaglade kosu i "ukrote" ju. Nanosi se na kosu kao gel i vosak.

ZMT: Koji se preparati mogu koristiti za prikrivanje pramenova prije izlaska na scenu?

Što se tiče pramenova kod cura (a i dečki), najbolje ih je ne imati ;).

U slučaju da ih treba prekriti, postoje pjene za kosu u boji prirodne kose, te se nanose na pramenove (ali ih ne prekrivaju 100 %). U slučaju tog postupka nanošenja pjene, bilo bi poţeljno imati rukavice koje štite ruke od bojenja. Taj pigment u pjeni se ispire s pramenova nakon nekoliko pranja kose ( jednog do dva pranja)...

ZMT: Da li je dobro nakon svakog nastupa oprati kosu kad smo na turneji i od 7 dana u tjednu 6 dana imamo nastupe?

Pranje kose nije preporučljivo svaki dan u "privatnom ţivotu" (jer je šampon za kosu koncentrat koji blago isušuje vlasište) jer vlasištu i kosi u "normalnim uvjetima" (bez gela, lakova, pjene, voskova, znojenja...) treba 2-3 dana da se zamaste, dok je npr.na turneji gdje su par dana za redom nastupi preporučljivo, (ali nije neophodno) zbog gore navedenih preparata koje bi bilo dobro isprati s kose.

ZMT: Koje su frizure u trendu ove zime? Koje boje kose?

Ove zime su u trendu lepršave postepeno šišane frizure ( koje ne preporučam našim curama :) ) i tamni tonovi kose.

ZMT: I pitanje za kraj, kako spriječiti ćelavljenje naših dečki? :) i koja od naših cura ima najbolju frizuru? :)

Što se tiče ćelavljenja, ona su uglavnom genetska i na to se ne moţe utjecati =) (jednim dijelom pripomogne stres ili tempo ţivota, a to je sastavni dio današnjice).

Budući da naš Matej nije odgovorio tko ima najljepšu frizuru, cure

mislim da je vrijeme da posjetimo frizera :)

A evo i kako to možete dobiti besplatno. Matej se priključio kao

sponzor našem nagradnom natječaju, pa pozivam sve vas čitatelje i

čitateljice Zg.-Marčovak Timesa da za idući broj napišete članak na

temu:

“ Zašto bi preporučio (preporučila) mladima da se bave folklorom

općenito i zašto da postanu članovi FA Zagreb-Markovca!“.

Tri najbolja rada objavit ćemo u idućem broju Zagreb-Marčovak

Timesa, a glavne nagrade su:

1. Šišanje i frizura

2. Frizura

3. Masaža glave

sve u izvedbi našeg mladog ali iskusnog frizera, a osim toga bit će tu

i ostalih utješnih nagrada.

Svoje radove možete poslati na e-mail: ivauljanic@gmail.com do 10.

siječnja 2010.

Sretno svima!

ZVJEZDANI TRACH Emina Basara

1. Znate onaj vic o policajcima i tamburašima? Ne znate? Pitajte Tomeka... Priča ide ovak:

veseli svirci idu doma, za njima jure organi reda, zaustave ih. Kao, misle da prevoze neki sumnjiv teret. Kad ono u gepeku vide samo neku jako veliku gitaru u čudnoj futroli, odnosno Tomekov bas. A kak su tamburaši uvijek spremni, dečkima su lijepo dali svoju vizitku pa ne sumnjamo da im se smiješe nove gaţe...

2. Naša bivša uzorna članica Andera Mihalinčić zapravo više nije Mihalinčić, nego – Svrţnjak.

Sretnik Livio oţenio ju je prošli mjesec, a onda i odveo na medeni mjesec na Tenerife. A kako slikice govore više od riječi pogledajte ih na stranici andreailivio.com i na Andreinom Facebooku. I gle čuda, tamo su sreli naš drugi friško vjenčani par Martin i Igora Mihaljka, bivšeg predsjednika i bivšu prvu damu. I oni imaju fotkice, a vi ih gledajte i zavidite.

3. Jedan prigodni: jedna od naše dvije Maje B. (imamo dvije takve, a točan identitet poznat

redakciji) do nedavno je bila uvjerena da Nova godina pada na petak 13. No nakon dugog razmišljanja i putovanja u Vukovar na nastup i natrag, shvatila je da je bila u zabludi. Nikad nije kasno!

4. Tri naša ponosna momka, Davor, Ţak i Matej nikako da se odluče: jesu li Hrvati ili Makedonci.

A Davor još ponekad misli i da je Čeh... Nije to lako, oba voditelja ih drilaju, samo da na nastupu ne pomiješaju oro i drmeš... Uskoro će imati i svoj prvi nastup kao Makedonci i sigurna sam da ćete ih svi podrţati.

5. Evo i jedan uz dopuštenje kraljice: Maja Borović na teškim je mukama. Povjerla nam se da

uskoro planira renovirati svoje odaje, i da će zidovi biti u njezinim omiljenim bojama ţutoj i ljubičastoj. Samo postoji tu i velika dilema: nikako da se dogovori sa sestrom gdje će biti čiji krevet, odnosno tko će spavati pokraj ţutog, a tko pokraj ljubičastog zida.

6. Jedna od onih koji su se super zabavljali na našem boţićnom tulumu je i naša tamburašica

Irena Milinović. Ali to nam uopće nije povod da pišemo o njoj, već to da je prije nešto više od mjesec dana poloţila vozački Ali ja u to ne vjerujem, jer je još nikad nisam vidjela za volanom (valjda zbog one „Ak piješ, ne vozi“), a kamoli da me koji put nakon probe odbacila doma...

7. 8. I još dva legendarne izjave za kraj (ostali u slijedećem broju, kad ih se uspijem prisjetit,

a bilo ih je...): „Jer ja to zasluţujem!“ (Pero, na putu za Vukovar, uglavnom, nekaj lijepo mu se dogodilo) i „Volim pušit sve!“ (nakon „Moram kupit sve!“, novi slogan Emine B., neki dan, nakon tko zna koje šalice kuhanog vina). Ovim putem vam se ispričavam zbog toga što nema najavljenog ekskluzivnog intervjua s Lizikom, ali to je roba koju se isplati čekati. U jednom od idućih izdanja čitat ćete i to. No moţda ipak prvo napravimo intervju s Leškom koja se, šuška se, uskoro vraća plesati.

KUTAK ZA RAZBIBRIGU

Ivan Pakrac, Davor Šakić By Ivan Pakrac - Vozi čovjek potpuno novog BMW-a po gradu i stane na semaforu. Odjednom DUM! Tip izaĎe i vidi da mu se odzada u BMW zabio neki stari Fićo i razbio mu pola straţnjeg dijela. Tip poludi, a iz Fiće izaĎe Mujo i kaţe: "Sorry stari, ali molim te nemoj praviti probleme i zvati policiju, pogledaj kakav auto voziš ti, a kakav ja, sirotinja." Tip se saţali, pa kaţe: ''Ajde, u redu Mujo'' i on sjedne u auto i krene dalje. Samo do prvog semafora. Čim je stao čuje DUM! IzaĎe iz auta i vidi da se ponovo Mujin Fićo zabio u njega. Totalno poludi, ali Mujo izaĎe i kaţe: "Daj stari, molim te ne pravi frku. Imam petero djece, nezaposlenu ţenu i deset kredita, samo mi još fale problemi sa policijom". Tip se opet malo smiri i krene do sljedećeg semafora. Stoji, gleda u retrovizor i ne moţe vjerovati. Opet mu se pribliţava isti Fićo i DUM! Zabije se u njega. Tip sav očajan izlazi iz auta, a iz Fiće mu maše Mujo i viče: "Dobro je! Vozi dalje, ja sam!" --------------------------------------------------------------------------------

početkom 90.-tih godina...

Razgovaraju tri Zagorca čija je ţena gluplja. Prvi veli: moja Bara je tak bedasta, kupila vešmašinu, a mi nemamo ni vode! Drugi veli: moja Štefa je još luĎa,kupila šparet i vešmašinu a mi nemamo ni struju ni vodu !!! Treći će: a moja Kata, ljudi... kak je pak ona bedasta!!! Ona vam se svako jutro zrihta, namaţe, metne u torbicu dva kurtona, prejde i nema je do navečer. A ona opće nema pimpeka ! -------------------------------------------------------------------------------- Tamponi Sinu se bliţi 6. roĎendan i otac ga upita: "Što ţeliš da ti tata kupi za roĎendan?" "OB tampone!" vikne sin sav sretan. "Pa što će tebi OB tamponi, sine?" "S njima mogu sve - plivati, voziti bicikl, igrati tenis - a ništa od toga sada ne znam". By Davor Šakić Dvije plavuše kupuju karte u kazalištu. 'Za Hamleta?', upita blagajnica. 'Ma ne, za nas dvije!' -------------------------------------------------------------------------------- Kaţe Perica tati: 'Tata, na vratima je neki čovjek. Traţi dobrovoljni prilog za bazen.' 'Dobro, daj mu čašu vode.' ----------------------------------------------------------------------------------- Zove plavuša Croatia Airlines da pita koliko traje let izmeĎu Zagreba i New Yorka. Javi se sluţbenica i kaţe: 'Samo trenutak...' Plavuša kaţe: 'Hvala', i spusti slušalicu. ------------------------------------------------------------------------------------- Mujo se zaposlio u muzeju. Nakon nekoliko dana pozove ga šef: 'Mujo, nismo zadovoljni tvojim radom .' 'Što hoćete, radim ovdje tek dva dana, a već sam prodao dva Picassa.' -------------------------------------------------------------------------------------- Ustalo dijete u četiri ujutro i moli mamu da mu ispriča bajku, a mama mu kaţe: 'Čekaj, dušo, da doĎe tata, ispričat će nam oboma.' -------------------------------------------------------------------------------------- Pita ţena muţa: 'Dragi, koje ţene ti se više sviĎaju, pametne ili lijepe?' Muţ uzdiše i kaţe: 'Nijedne, srećo, ti si meni najbolja.' ------------------------------------------------------------------------------------ Doktor se nakon pregleda obraća jednom pacijentu: 'Vama je potreban savršeni mir. Prepisat ću vam ove tablete za smirenje. Tri puta dnevno ih dajte svojoj ţeni.' ------------------------------------------------------------------------------------ Dolazi muškarac kod doktorice opće prakse: 'Doktorice, imam erekciju 24 sata dnevno. Što mi moţete dati?' 'Stan, hranu i 500 eura mjesečno!' ----------------------------------------------------------------------------------- Pita Ivica mamu: 'Mamice, što to znači razmjena mišljenja?' 'To ti je kad tata doĎe u kuhinju sa svojim mišljenjem, a izaĎe s mojim.' ------------------------------------------------------------------------------------ Bacač koplja kaţe klupskom kolegi: 'Danas se moram jako potruditi, u gledalištu mi je punica.' Kolega odgovara: 'Čovječe, to je preko sto metara, teško da ćeš je pogoditi!'

BOŢIĆNE KUGLICE