SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

AGRONOMSKI FAKULTET

ŽIVOTINJE IZ DOMESTIKACIJSKIH CENTARA AMERIKE

ZAVRŠNI RAD

Luana Velagić

Zagreb, srpanj 2017.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

AGRONOMSKI FAKULTET

Preddiplomski studij: Animalne znanosti

ŽIVOTINJE IZ DOMESTIKACIJSKIH CENTARA AMERIKE

ZAVRŠNI RAD

Luana Velagić

Mentor: doc. dr. sc. Dragica Šalamon

Zagreb, srpanj, 2017.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

AGRONOMSKI FAKULTET

IZJAVA STUDENTA

O AKADEMSKOJ ČESTITOSTI

Ja, Luana Velagić, JMBAG, 0178097908 izjavljujem da sam samostalno

izradila završni rad pod naslovom:

ŽIVOTINJE IZ DOMESTIKACIJSKIH CENTARA AMERIKE

Svojim potpisom jamčim:

da sam jedina autorica ovoga završnog rada; da su svi korišteni izvori literature, kako objavljeni tako i neobjavljeni, adekvatno citirani

ili parafrazirani, te popisani u literaturi na kraju rada; da ovaj završni rad ne sadrži dijelove radova predanih na Agronomskom fakultetu ili

drugim ustanovama visokog obrazovanja radi završetka sveučilišnog ili stručnog studija; da je elektronička verzija ovoga završnog rada identična tiskanoj koju je odobrio mentor; da sam upoznata s odredbama Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu (Čl. 19).

U Zagrebu, dana 14. srpnja 2017

Luana Velagić

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

AGRONOMSKI FAKULTET

IZVJEŠĆE

O OCJENI I OBRANI ZAVRŠNOG RADA

Završni rad studentice Luane Velagić, JMBAG 0178097908, naslova

ŽIVOTINJE IZ DOMESTIKACIJSKIH CENTARA AMERIKE

obranjen je i ocijenjen ocjenom ____________________ , dana 23. kolovoza 2017.

Povjerenstvo: potpisi:

1. doc. dr. sc. Dragica Šalamon - mentor ____________________

2. prof. dr. sc. Alen Džidić - član ____________________

3. prof. dr. sc. Danijel Karolyi - član ____________________

Sadržaj

Sažetak ................................................................................................................................... i

Summary ............................................................................................................................... ii

1. Uvod ..................................................................................................................................1

1.1. Cilj rada .......................................................................................................................4

2. Razrada teme ......................................................................................................................5

2.1. Sjeverna Amerika .........................................................................................................5

2.1.1 Indijanci polarnih područja američkog kontinenta ...................................................6

2.1.2 Indijanci umjerenih područja sjeverno američkog kontinenta ..................................8

2.2. Centralna Amerika ..................................................................................................... 12

2.2.1. Pas ....................................................................................................................... 12

2.2.2. Purica .................................................................................................................. 14

2.2.3. Pčelarstvo ............................................................................................................ 16

2.2.4. Niij (Llaveia axin) ................................................................................................ 17

2.3. Južna Amerika ........................................................................................................... 18

2.3.1. Pas ....................................................................................................................... 18

2.3.2. Mošusna patka ..................................................................................................... 20

2.3.3. Ljama (Lama glama) i alpaka (Lama pacos) ........................................................ 20

2.3.4. Zamorac (Cavia procellus)................................................................................... 22

2.4. Konji na američkom tlu .............................................................................................. 24

2.5. Pleistocenska megafauna Sjeverne i Južne Amerike ................................................... 25

3. Zaključak .......................................................................................................................... 27

4. Literatura .......................................................................................................................... 28

Životopis .............................................................................................................................. 30

i

Sažetak

Završnog rada studentice Luane Velagić, naslova

ŽIVOTINJE IZ DOMESTIKACIJSKIH CENTARA AMERIKE

U ovom radu opisani su domestikacijski centri Amerika, način na koji su ljudi naseljavali američke kontinente, kada su došli i kojim putem su se kretali. Opisani su i načini domestikacije svih životinja domesticiranih u sjevernoj i južnoj Americi, počevši od najsjevernijeg dijela Amerike i prateći migracije ljudi prema jugu. Obraća se pažnja i na životinje koje su zajedno sa ljudima naselile kontinent (pas) i one koje su došle tek kasnije (konj). Uz to odgovara se na pitanje što je to uopće domestikacija i kako se provodi. Naposljetku, odgovara se na pitanje što se dogodilo sa američkom megafaunom i zašto je toliko malo životinja tog područja bilo podložno domestikaciji.

Ključne riječi: Sjeverna Amerika, Južna Amerika, domestikacija, megafauna

ii

Summary

Of the final work - student Luana Velagić, entitled

ANIMALS OF DOMESTICATION CENTERS OF AMERICA

In this thesis domestiaction centers of Americas are discussed, the way that people came to live on the American continents, when and how. Domestication in North and South America is described starting with the northest part of North America, following the migration of the people towards the south. Animals that came with people (dogs) and animals which came much later (horses) are considered. The process of domestication is described. Finally, we have answered a question: what happened to American megafauna and why there are so little animas that can go throught the process of domestication.

Keywords: North America, South America, domestication, megafauna

1

1. Uvod

'Antropolozi tvrde da je želja za hranjenjem i bodrenjem mladih krznenih životinja jedna od univerzalnih ljudskih potreba.' Nova enciklopedija pasa (Fogle 2011)

Ljudi su se prije otprilike 10,000 godina počeli baviti poljoprivredom i samim time počeli mijenjati okoliš oko sebe. Ako želimo proučavati domestikacijske centre u Sjevernoj i Južnoj Americi moramo početi od samog početka; odnosno od dolaska ljudi na područje Amerike. Pretpostavljamo da prvi ljudi potječu iz savana Afrike, tj svi predstavnici vrste Homo sapiens sapiens razvili su se u Africi prije otprilike 300,000 godina (Greshko 2017), a ostatkom svijeta krenuli su se širiti prije nekih 60,000 godina (Gibbons 2017). Do migracije, odnosno širenje Homo sapiensa ostatkom svijeta, došlo je zbog klimatskih promjena koje su zahvaćale svijet u to doba. Povećanjem broja stanovništva dolazi do veće potrebe za hranom i lovnim područjima. Prvi ljudi hranili su se korjenjem, žitaricama, voćem, malim životinjama i pronađenim ostacima velikih životinja (posebice koštanom srži). Lovom na velike životinje počeli su se baviti tek nešto kasnije, razvitkom sofisticiranijeg oružja. Tako su, na primjer ljudi u Aziji započeli sa lovom mamuta prije otprilike 16,200 godina (Kolosov 2017). Homo sapiens se Azijom širi prije 20,000 godina te se sa samog sjeveroistoka Azije, odnosno preko Beringovog prolaza širi Amerikom prije otprilike 14,000 godina. Beringov prolaz je kanal koji se nalazi između Rusije i SAD-a. Pretpostavljamo da je u Ledeno doba bio prohodan te da su ljudi na područje Amerike mogli prijeći bez uporabe brodova.

Slika 1. Širenje Homo sapiensa svijetom Izvor: K. Martin, J. Sauerborn: Agroecology. Springer Netherlands, str. 10

2

Ljudi Južnu Ameriku naseljavaju 2000 godina nakon što su naselili Sjevernu; odnosno trebalo im je 2000 godina da se rašire na oba kontinenta.

Prije otprilike 11,000 godina završava ledeno doba, tek krajem tog razdoblja možemo krenuti govoriti o razvoju poljoprivrede. Dolazi do velikih klimatskih promjena, izumiranja mnogih životinjskih vrsta ali i razvitka mnogih biljnih. Samim time biljna hrana postaje mnogo dostupnija, ljudi polako prelaze sa sakupljačkog na sedentarni način života. Dva su glavna razloga za taj prijelaz:

1. Stalni izvor hrane. Grupe koje su prešle na sedentarni način života počele su se baviti uzgojem i stvarati viškove.

2. Povećanje broja ljudi dovodi do smanjenja broja životinja, odnosno lov postaje sve teži. Sedentarni način života sa sobom donosi mnoge promjene, od promjena u okolišu (ljudi aktivno mijenjaju okoliš oko sebe, gradnjom nastambi i obradom tla) do početka domestikacije. Moramo uzeti u obzir da ako govorimo o Sjevernoj i Južnoj Americi, ne možemo konkretno govoriti o sedentarnom načinu života jer je postojalo mnogo kultura koje se nisu nikada počele baviti poljoprivredom (bar ne na način koji je nama poznat) i koje nisu nikada prešle na potpuno sedentarni način života. Po samoj definiciji domestikacija je dugotrajan proces kojim je čovjek, iz vlastite koristi, pripitomio neke vrste bilja i/ili životinja. Odnosno, domesticirane ili pripitomljene životinje, biljke ili drugi organizmi su oni čije je ponašanje, životni ciklus ili fiziologija izmijenjena kroz uzgajanje i život pod ljudskom kontrolom kroz nekoliko generacija. Životinje je bilo nešto teže domesticirati, prvobitno jer je proces mnogo duži. Ako životinju ne planiramo odmah ubiti radi hrane onda treba proći duži period da nam ona postane korisna. Također trebali su se naučiti pravilno skrbiti o životinji i steći njeno povjerenje kako bi im dopustila prilaz (radi npr. mužnje). Pripitomljavanje životinja otežavala je i sama ćud životinje (Price 1999).

Potpuna domestikacija životinja drugačija je od samog pripitomljavanja, za bilo koju životinju odgojenu uz ljude, koja ne prikazuje znakove agresije prema ljudima možemo reći da je pripitomljena ali to ne znači da je domesticirana (npr. za medvjeda možemo reći da je pripitomljen, ali ne i domesticiran). Domestikacija životinje uključuje: micanje životinje iz njenog prirodnog staništa, adaptacija na život uz čovjeka, kontrola njenog kretanja i prehrane te na kraju selekcioniranje tj. kontrola razmnožavanja. Selekcijom pokušavamo dobiti što boljeg predstavnika, tako smo u početku selekcionirali životinje na temelju smanjene agresivnosti i veličine (manje životinje bilo je lakše pripitomiti). Samo životinje koje su najbolje reagirale na život uz čovjeka parili smo dalje, tako smo dobili najbolje predstavnike pojedinih vrsta (Martin i Sauerborn 2013). Broj domesticiranih životinja relativno je malen, to možemo pripisati 6 neizostavnih obilježja koje životinja koju planiramo domesticirati mora imati:

1. Prehrana nam mora biti lako dostupna (stoga npr. mravojed nije nikad pripitomljen) 2. Ne smije imati spor rast i premala legla 3. Ne smije biti zloćudna i previše agresivna 4. Mora biti voljna razmnožavati se u zatočeništvu

3

5. Mora imati usađenu volju za hijerarhijom (odnosno ne možemo domesticirati životinju koja nije voljna pratiti određenu hijerarhiju)

6. Ne smije imati preveliku tendenciju da paničari u zatvorenim prostorima ili biti previše plaha

Slika 2. Domestikacijski centri svijeta; Izvor : https://www.floridamuseum.ufl.edu/files/1114/4703/0399/SAS_-_Grades_4-6.pdf

Tablica 1.1 Domestikacijski centri životinja

Ande Istočna Afrika

Jugoistočna Azija

Mediteran Mezoamerika Plodni polumjec

Zapadna Afrika

Alpaka Magarac Guska Govedo Niij Deva Svinja

Lama Pas Koza Pas Govedo

Mošusna patka

Patka Pčela Ovca

Zamorac Svinja Puran Pas

Vodeni bivol

Patka

Glavni domestikacijski centri Amerike su Sjevernoistočna Amerika, Centralna Amerika i Tropska južna Amerika (visinska i nizinska). Na sjeveroistoku Amerike glavna domesticirana biljka bio je suncokret (Helianthus annuus), koristio se za izradu ulja. Posebice nam je značajna regija iznad rijeke Rio Grande. Nisu se pretjerano bavili domestikacijom životinja no držali su

4

pse. Pas je bio najvažnija životinja Sjeverne Amerike. Korišteni su za lov, nošenje tereta, vuču saonica, u nekim kulturama imali su i ceremonijske značajnosti a neki, kao što su plemena Sioux i Cheyenne su ih koristili i za prehranu. Bez pomoći psa najsjeverniji dijelovi današnje Kanade nikada nebi bili naseljeni ili dostupni za život. Inuiti su koristili pse za vuču saonica, te pomoću takvih zaprega uspjevali prelaziti zaleđenu zemlju. Za pse su se dobro skrbili i cijeli ih život dresirali. Osim pasa domoroci su držali i mnoge divlje životinje, (na primjer medvjede, sokole, lisice...) no za te životinje ne možemo reći da su bile domesticirane.

Južnije, u centru Amerike, domesticirano je mnogo više biljnih vrsta. Značajnije su nam: bundeve (Cucurbita pepo), pamuk (Gossypium sp.) i avokado (Persea americana). Na ovom području su osim pasa držali i perad. Prije otprilike 2000 godina domesticirali su purana (Meleagris gallopavo).

Što se tiče Južne Amerike možemo govoriti o tri domestikacijske regije (dijelimo ih s obzirom na nadmorsku visinu). Na najvišim regijama Perua i Anda uzgajao se krumpir (Solanum tuberosum). Na središnjem dijelu značajan je uzgoj kikirikija (Arachis hypogaea) i graha (Phaseolus vulgaris) . U nizinskim predjelima uzgoj bundeva (Cucurbita pepo i Cucurbita maxima), paprike (Capsicum), chillia (Capsicum) i ananasa (Ananas comosus). Što se tiče životinjskih vrsta u Južnoj Americi domesticirani su predstavnici porodice guanaco (Lama guanicoe i Lama pacos), oni su korišteni za hranu, odjeću (kašmir) i nošenje tereta. Osim lame i alpake domesticiran je i zamorac (Cavia aperea) koji je uglavnom korišten za prehranu stanovništva (poput kunića).

1.1. Cilj rada

Cilj ovog rada je obrazložiti zašto su domestikacijski centri s prostora Amerike pridonijeli relativno malo pripitomljenih životinjskih vrsta ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji danas. Očekivani rezultat je prikazati domestikaciju životinja na području Amerike u usporedbi s domestikacijskim centrima drugih kontinenata iz povijesnog i zoogeografskog aspekta.

5

2. Razrada teme

2.1. Sjeverna Amerika

Sjeverna Amerika naseljena je prije otprilike 14,000 godina. Ljudi iz polarnih dijelova Azije, preko Beringovog prolaza dolaze u Kanadu. Neki naseljavaju Kanadu a neki se spuštaju južnije u toplije krajeve. Kroz 2,000 godina naseljavaju i sjevernu i južnu Ameriku.

Slika 3. Beringov prolaz, izvor: http://www.canadianinuitdogs.com/history/

Unatoč velikoj bioraznolikosti na sjevernoameričkom području nije domesticirana ni jedna životinjska vrsta. Jedina životinja koju su sjevernoamerički indijanci do pojave Europljana držali bila je pas. Psi su bili izrazito značajni, na sjevernim zaleđenim dijelovima koristili su se za vuču saonica i omogučavali ljudima da prelaze zaleđena prostranstva. Osim toga pomagali su u lovu, nošenju tereta, služili u religijskim ceremonijama a ponekad i sami postajali hrana. Razlog nedostatku domesticiranih vrsta na ovom području možemo pripisati činjenici da vrste životinja sjeverne Amerike jednostavno nisu mogle biti domesticirane. Većina velikih herbivora koji bi možda i povoljno reagirali na domestikaciju su u Americi izumrli. Danas pretpostavljamo da je za to izumiranje prvobitno kriv čovjek a ne vremenske prilike tog doba. Naime pojavom čovjeka na američki kontinent dolazi do naglog pada broja većine vrsta megafaune tog podneblja. To možemo pripisati tome što se te životinje nisu bojale čovjeka, i od same njegove pojave do njihovog istrebljenja nije prošlo dovoljno dugo vremena da se nauče prirodnom strahu. Izumiranje megafaune pojavom čovjeka nije rezervirano samo za američki kontinent već se dogodilo i u Australiji kao i na svim drugim izoliranim područjima gdje se čovjek pojavljuje malo kasnije (Harari 2015) (ili mnogo kasnije kao što je slučaj sa gotovim izumiranjem Gallopagos kornjača). Ono što je ostalo nakon izumiranja megafaune jednostavno nije ispunjavalo kriterije za domestikaciju. Kao primjer možemo uzeti sjevernoameričkog bizona, divlji bizon (unatoč pokušajima) nije do danas domesticiran. Razlog tomu je: bizon je opasna životinja, divljeg temperamenta koji na ljude reagira agresivno. Teško ga je zadržati na mjestu, posebice sa tadašnjm oruđem. Mogao bi

6

provaliti gotovo svaku ogradu koju bi podigli oko njega. Stoga su se američki indijanci zadovoljili da bizone love po potrebi rađe nego da ih uzgajaju i domesticiraju.

2.1.1 Indijanci polarnih područja američkog kontinenta

Eskim je grupni naziv za autohtone stanovnike istočnog dijela Grenlanda do sjevernoistočne obale Sibira. Sam naziv potječe od Abenaki riječi 'Esquimantsic' i u prijevodu znači 'onaj koji jede sirovo meso'. Kanadska divljina, koju su naseljavali, područje je koje je moglo uzdržavati samo mali broj ljudi. Sjever zemlje gotovo je uvijek pod ledom, teško prohodan, teško naseljiv i slabo opskrbljen hranom, no unatoč tome naseljavalo ga je par kultura, najpoznatije od kojih su: Dorset, Thule i Inuiti.

Na sjeveru zemlje izazito je malo biljnih vrsta, osim tu i tamo koje mahovine ili niskog žbunja, stoga su se te kulure trebale prilagoditi na život bez drva za izgradnju, potpalu ali i bez bilja za prehranu. Možemo reći da su bili potpuno ovisni o životinjama koje ih okružuju. Nikada se nisu bavili poljoprivredom, biljke oko sebe nisu mogli kultivirati i uzgajati pa samim time nisu mogli ni domesticirati biljojede koji su ih okruživali. Eskimi su se isključivo hranili hranom životinjskog podrijetla, jedinu biljnu hranu koju su jeli dobivali su iz želudaca biljojeda. Glavne namirnice bili su im tuljani, karibui i riba.

Najvažnija ali i jedina domesticirana životinja ovih prostora bila je pas. Psi su im pomagali u lovu, vukli pseće zaprege koje su omugučavale kretanje zaleđenim područjima ali su i sami služili kao hrana u nuždi. Teška klimatska razdoblja zadnjeg ledenog doba dovela su do razvoja visoko inteligentnih predatora koji su se koristili kompliciranim metodama lova, pretpostavljamo da od toga potječe prva poveznica ljudi i vukova. Smatramo da su vukovi (prije domestikacije) živjeli blizu ljudskih ognjišta i hranili se njihovim ostacima, kako je vrijeme prolazilo neki vukovi su prilazili bliže i nisu pokazivali agresiju prema ljudima. Takvi vukovi su bili prihvaćeni, hranjeni i zbrinuti. Možemo predvidjeti da su u početku vukovi pripitomili sami sebe. Kasnije čovjek počinje vršiti selekciju i polako dolazi do razvoja mnogo vrsta pasa. Takva bliskost između čovjeka i vuka započela je prije 30,000 godina (Yong 2016)

'Manji od vuka primitivni pas imao je glavu zaobljeniju od vučje, ili više nalik štenetovoj, zubi su mu bili manji i brojniji. Bio je zaigraniji i pokorniji od vuka, a imao je i kraći probavni trakt' Nova enciklopedija pasa Dr.Bruce Fogle

Vjerujemo da su upravo s takvim „primitivnim“ psima ljudi krenuli naseljavati područje Amerike. Tako da ne možemo reći da je pas prvobitno domesticiran tamo, ali su takvi psi pareni dalje i od njih su se razvijale razne pasmine. Također, pretpostavljamo da su se neke pseće vrste razvile i od vrsta sjevernoameričkih vukova. Za područje Kanade najvažniji su nam Kanadski eskimski pas i Aljaški Malamut (Fogle 2000).

7

2.1.1.1 Aljaški malamut

Aljaški malamut jedna je od najstarijih nepromjenjenih pasmina pasa. Ime su dobili po inuitskom plemenu Mahlemut (danas poznatom pod nazivom Kobuk) koji su živjeli na izrazito hladnom području između rijeka Kobuk i Noatak. Zbog teških klimatskih razdoblja psi i ljudi na ovom prostoru su razvijali posebnu povezanost. Ljudi su znali da im životi ovise o psima pa su se o njima izrazito dobro brinuli. Budući da su psi topliji od ljudi bilo je normalno djecu stavljati da spavaju između pasa i tako se griju. Gotovo svaka eskimska obitelj posjedovala je između 2 i 5 pasa, ovisno o tome koliko su ih mogli uzdržavati. Razvojem oružja i oruđa taj broj se povećao. Pse su koristili u lovu kao tragače, za nošnju tereta i vuču saonica. Kao tragači sposobni su nanjušiti plijen na velike razdaljine. Tuljan je predstavljao osnovu inuitske prehrane, psi su svojim superiornim njuhom uspjeli nanjušiti otvore u ledu gdje tuljani izlaze po zrak. Jednom kada bi psi otkrili takav otvor ljudi bi pored postavili kamp i čekali da se tuljan pojavi kako bi udahnuo zrak. Kada bi se pojavio proboli bi ga kopljem i izvukli van. Oko kilogram tuljanovog mesa (3000-6000 kcal) dnevno bilo je potrebno za uzdržavanje jednog psa. Robusne su građe, težine do 45 kilograma. Dlaka mu je debela i nepropusna, često se koristila za postavljanje jakni (parka).

Aljaški malamut pasmina je koju odlikuju snaga i izdržljvost ali ne i brzina, stoga se danas ne koristi u komercionalnim utrkama psećih zaprega. Radi izdržljivosti su postali izrazito značajni pred kraj 19. stoljeća za vrijeme 'Aljaške zlatne groznice'. Pasa nije bilo dovoljno da se zadovolje potrebe ljudi koji su navrli na Aljasku, pa su postojeći psi često miješani. Ovaj nalet popularnosti je skoro značio propast čistokrvnog aljaškog malmuta. The American Kennel club (AKC) službeno priznaje ovu pasminu 1935. godine i počinje aktivno raditi na njenom održavanju (Stockman 2005).

2.1.1.2 Kanadski eskimski ili inuitski pas

Inuitski pas koji se još naziva i Qimmiq što jednostavno znači pas na inuitskom jeziku. Smatramo da je ova pasmina starija od 4000 godina, odnoso uz Aljaškog malamuta jedna od najstarijih očuvanih pasmina. Građom je manji od Aljaškog malamuta ali je također izrazito izdržljiv. Koristili se za vuču saonica i lov. Njihov urin korišten je za izradu lijekova, od krzna radile su se jakne a i sam pas postao bi hrana u razdobljima gladovanja. Izumom motornih saonica broj ovih pasa naglo opada i do danas mu prijeti izumiranje. Koriste se u komercijalnim utrkama pasa, koje su danas postale turistička atrakcija. AKC radi na održavanju ove pasmine.

8

2.1.2 Indijanci umjerenih područja sjeverno američkog kontinenta

Poput kanadskih indijanaca, američki indijanci s područja Sjedinjenih američkih država uglavnom se nisu bavili poljoprivredom. Većinom su živjeli nomadski, sakupljali biljnu hranu iz okoliša i lovili za meso. Nisu poznavali obradu metala, tako da je oruđe koje su koristili bilo kameno i neadekvatno za ozbiljniju obradu tla. Osim toga nisu imali domesticiranih životinja, i samim time radnu snagu za vuču pluga. I ovdje je jedina domesticirana životinja do dolaska kolonista bio pas. Koristili su ga za pomoć u lovu, nošenje tereta, za društvo, u ceremonijalne svrhe a neka plemena i za hranu.

Ovdje moramo spomenuti Kickapoo indijance koji su jeli pseće meso u ceremonialne svrhe (Latorre i Latorre 1991). Ovi indijanci naseljavali su područje američkog jugozapada (najviše Texas, Kansas i Oklahomu). Pse su jeli u čast jednom od velikih duhova Kizihiat-u, po legendi Kizihiat je stvorio pse kako bi ih mogao jesti. Kickapoo indijanci su veliko značenje pridavali psima, jako su se dobro o njima brinuli i vjerovali su da imaju duše poput ljudi. Štenad jedu ceremonijalno kako bi zadovoljili Kizihiata koji im je podario hranu. Pse koje su predodredili za hranu držali su odvojeno od ostalih, hranili bi ih na bočicu dok nebi bili dovoljno stari da jedu ostatke.

Kada bi psi postali dovoljno stari da se hrane normalnom hranom veoma su pazili na to da ne jedu 'prljavu' hranu, odnosno hranu koja se nalazila u šatorima žena koje su imale menstruaciju (vjerovali su da su takva hrana i žene onečišćene). Prije početka ceremonije jedan od starijih članova plemena uzeo bi psa i ubio ga pored tekuće vode, bilo je izrazito bitno da muškarac koji izvodi ovaj obred ili nema ženu ili mu je žena prošla klimakterij. Vjerovali su da ako ovu ceremoniju izvod muškarac čija je žena trudna, dijete bi se moglo roditi s mentalnim oštećenjima. Psa bi nabili na štap i pekli iznad vatre, kasnije unijeli u šator i pojeli tokom ceremonijalne gozbe (Latorre i Latorre 1991).

Osim pasa, jedan od glavnih izvora hrane većini plemena bila je riba. Koristili su mreže od trske koje bi za dno bile prikačene kamenim klinčićima. Rastegnuli bi ih od kraja do kraja kanala, na taj način bi ogradili kanal i onemogučili prolaz ribi. Druga metoda hvatanja ribe bila je korištenje koplja.

9

Slika 4. Indians fishing, Vicki Wallace Izvor:https://www.nps.gov/fora/learn/education/indian-fishing-and-hunting.htm

"(...) which is more strange, is with poles made sharp at one end, by shooting them into the fish after the manner as Irishmen cast darts, either as they are rowing in their boats or else as they are wading in the shallows for the purpose. " Pinkerton (1811)

Odnosno probadali bi kopljima ribu iz kanua ili gacajući kroz plićak. Vršci takvih koplja najčešće su bili napravljeni od ribljih kostiju, ostatka rakova ili kamenja. Za lov su, osim koplja, koristili i luk i strijelu. Vršci strijela su također najčešće bili izgrađeni od kostiju ili kamena.

Konji na američko kopno dolaze tek dolaskom Europljana (15. stoljeće). Prije toga je kretanje i lov američkim prostranstvima bio izrazito otežan. Lov na bizone trajao je jako dugo i bio vrlo opasan. Jedan od načina lova bio je iskopavanje i ograđivanje jame u koju bi natjerali stado. Takve jame su najčešće bile promjera 50 do maksimalno 100 metara i visine do 1,5 metara. Ogradili bi ih ogradama načinjenim od stabala i grmlja u kojima bi pustili male otvore kako bi psi kasnije mogli ući u jamu i hraniti se ostacima mesa. Ulaz u jamu bi također ogradili, počevši od šireg pa na uže kako bi preusmjerili stado. Mladi muškarci plemena bili su zaduženi da okupe i pokrenu stado prema jami. Za to su koristili vatru, pokrenuli bi stado iz daljina i navodili ga prema jami. Na ulazu u jamu stajao bi muškarac obučen u bizonsku kožu, on bi zavarao stado da ga prati. Mnogo bizona bi polomilo noge ili vratove pri ulasku u jamu, ostale bi pobili pripadnici plemena koristeći luk i strijelu.

10

Slika 5. Prikaz lova na bizone Izvor: Buffalo Nation-History and legend of North American Bison- Valerius Geist

Drugi način lova je bio natjeravanje stada bizona preko litice. Na ovaj način ubili bi na desetke bizona odjednom, što je bilo dovoljno da se nahrani cijelo pleme na jako dugo vremena.

'(...) one of the most active and fleet young men is selected and disguised in a robe of buffalo skin... he places himself at a distance between a herd of buffalo and a precipice proper for the purpose; the other Indians now surround the herd on the back and flanks and at a signal agreed on all show themselves at the same time moving forward towards the buffalo; the disguised Indian or decoy has taken care to place himself sufficiently near the buffalo to be noticed by them when they take to flight and running before them they follow him in full speed to the precipice; the Indian (decoy) in the mean time has taken care to secure himself in some cranny in the cliff... the part of the decoy I am informed is extremely dangerous (...)'

Meriwether Lewis 'The journals of Lewis and Clark on Ma 29, 1805' Geist (1996)

Veoma opasan način lova, često se događalo da osobu obučenu u bizonsku kožu pregazi stado. Također ponekad je toliko bizona palo preko litice da nebi uspjeli sve iskoristiti, Lewis i Clark u Geistovoj knjizi (1996) navode miris trulog mesa koji se širio oko takvih litica. Kada bi ubili veliki broj životinja koristili bi meso samo od najboljih, odnosno od jedinki sa povećanom količinom masnog tkiva.

2.1.2.1. Pas

Kao što je već navedeno, jedina pripitomljena životinja ovih prostora bila je pas. Većina pasmina koje su uzgajali do danas je izumrlo, odnosno pomiješano sa pasminama koje su donjeli Europljani. Jedna od najpoznatijih takvih pasmina je 'Salish Wool Dog'. Uzgajao se na području današnjih saveznih država Washington, Oregon i Kanadskog dijela-British Columbia. Salish dog je bio mala pasmina pasa bijelog vunenastog krzna. Držali su ga u čoporima od 15 do 20 pasa. Koristio se za izradu deka, tepiha i odjeće. Pse nisu ubijali za dlaku već bi ih uzgajali

11

i šišali, kao što su Europljani držali ovce. Pretpostavljamo da su nestali nakon što su Europljani doveli ovce na američko kopno. U izradi deka često su miješali pseću dlaku sa vunom od divljih planinskih ovaca i ptičijim perjem.

"(...)The dogs belonging to this tribe of Indians were numerous, and much resembled those of Pomerania, though in general somewhat larger. They were all shorn as close to the skin as sheep are in England; and so compact were their fleeces, that large portions could be lifted up by a corner without causing any separation. They were composed of a mixture of a coarse kind of wool, with very fine long hair, capable of being spun in (...)''

Robert Haswell 'The Dog's Hair Blankets of the Coast Salish' by F. W. Howay

Kasnije su europljani zabilježili da su takve deke bile mnogo izdržljivije od njihovih vunenih ali da su u isto vrijeme bile mnogo neudobnije. Izgledom ih je također bilo teško razlikovati jer su indijanci poznavali načine bojanja tkanine.

''(...)The hair is cut off with a knife and mixed with goosedown and a little white earth, with a view of curing the feathers. This is then beaten together with sticks, and twisted into threads by rubbing it down the thigh with the palm of the hand, in the same way that a shoemaker forms his waxend, after which it undergoes a second twisting on a distaff to increase its firmness. The cedar bark is frayed and twisted into thread in a similar manner. These threads are then woven into blankets by a very simple loom of their own contrivan e. A single thread is wound over rollers at the top and bottom of a square frame, so as to form a continuous woof through which an alternate thread is carried by the hand, and pressed closely together by a sort of wooden comb; by turning the rollers every part of the woof is brought withinreach of the weaver; by this means a bag is formed, open at each end, which being cut down makes a square blanket."

Robert Haswell 'The Dog's Hair Blankets of the Coast Salish' by F. W.

Takve deke danas nalazimo samo u muzeju, ovaj pas izumro je oko 1858 godine.

12

2.2. Centralna Amerika

Centralna Amerika područije je koje povezuje Sjevernu i Južnu Ameriku, klima je tropska i samo područje karakterizira plodno tlo i velika količina padalina, stoga nije ni čudo da su se u Centralnoj Americi povjesno razvile mnoge civilizacije koje su se za razliku od civilizacija na sjeveru kontinetna bavile organiziranom poljoprivredom.

Od otprilike 2500 godina pr. n. e. pa sve do španjolskog prodora 1519 godina n. e. Srednja Amerika bila je središte nekoliko civilizacija koje su dosegle visoki stupanj razvoja u jeziku, pisanju, umjetnosti, arhitekturi, matematici, astronomiji i poljoprivredi. Nama najpoznatije civilizacije tog podneblja su: Olmeci (2000 godina pr. n. e. – 240 godina n. e.), Maje (250 godina pr. n. e. – 900 godina n. e.), Tolteci i Asteci (900 godina n. e.- 1500 godina n. e.).

Gospodarstvo Srednje Amerike temeljilo se upravo na poljoprivredi, osobito na uzgoju kukuruza. Važnost kukuruza vidimo i u njihovoj mitologiji, tako su Maje vjerovali da su prvi ljudi stvoreni iz zrna kukuruza, a Asteška legenda kaže da se pernata zmija (Quetzalcoati) pretvorila u mrava da bi skupila sjeme onoga što će postati prvo polje kukuruza. Usjeve su uzgajali pomoću tehnike ¨posjeci pa spali¨, na navodnjavanim poljima ali i na plutajućim vrtovima poznatim pod imenom ¨chinampas¨.

Mnoge biljke bez kojih danas ne možemo zamisliti život potjeću upravo s ovog područja. Osim kukuruza najpoznatije među njima su: čili papričice (Capsicum annum), kakaovac (Theobroma cacao), pamuk (Gossypium), duhan (Nicotiana), ananas (Ananas comosus), krumpir (Solanum tuberosum), rajčica (Solanum lycopersicum) i vanilija (Vanilla). Domesticiranih životinja bilo je mnogo manje: par pasmina pasa, purica i pčele.

2.2.1. Pas

Ovdje kao i na sjeveru pas zauzima veoma važno mjesto. Korišteni su kao društvo, pomoć pri lovu, njihova koža korištena je za izradu odjeće, a sve više koristili su se i kao hrana. Slavni istraživač Hernan Cortes volio je meso mezoameričkih bezdlakih pasa toliko da ih je skoro istrijebio (Lockhart i del Castillo 2015). Psi na ovo područje dolaze prateći migracije ljudi sa sjevera. Pretpostavljamo da su došli već pripitomljeni te su se kroz godine počele stvarati pasmine, neke od njih postoje i danas. Većina srednjoameričkih pasa manje je građe i gotovo da nema dlake.

Najstarija nama poznata civilizacija ovog područja je Olmec civilizacija. Živjeli su u tropskom nizinskom području današnjeg Mexica. Bavili su se poljoprivredom, uglavnom su uzgajali voće, suncokret i medicinsko bilje. Unatoč tome što su se bavili lovom i ribolovom, glavni izvor animalnog proteina u prehrani dolazio im je upravo od pasa.

Mezoamerički psi uzgajani za meso bili su hranjeni mješavinom avokada i kukuruza, klali su ih prije nego bi navršili godinu dana. Uzgajani su kako bi imali što manje dlake, pretpostavljamo radi lakšeg uklanjanja kože i ćišćenja mesa. Kao što vidimo bili su uzgajani poput europskih životinja za meso. Dvije najpoznatije i najznačajnije pasmine ovog područja su meksički bezdlaki pas (xoloitzcuintle) i chihuaha (techichi).

13

2.2.1.1. Techichi

Techichi pasmina je predak današnje Chiuahue. Pretpostavljamo da je olmečka civilizacija prva započela sa uzgojem i samim stvaranjem ove pasmine. Techichi je bio malo veći od današnje chiuahe i tijelo mu je bilo snažnije građe (Coile 2003). Korišteni su kao izvor hrane, društva, ali i za grijanje. Djelili bi postelju sa svojim vlasnicima i grijali ih tokom noći. Vjerovali su da ih psi prate u podzemni svijet ali osim toga postojalo je i vjerovanje da grijesi i bolesti vlasnika mogu prijeći na psa. Tako bi čovjek bio pošteđen i bio bi mu omogućen lakši prolaz u podzemlje (Andrews 2003).

Zanimljivi nalazak koji prikazuje Chiuahu je kipić (vjerojatno dječja igračka) na kotačiće, značajnost ovog predmeta je u tome što osim takvih igračaka nije nam poznatu da su mezoameričke civilizacije koristile kotač u neke druge svrhe. To pripisujemo činjenici da nisu imali životinje za vuču (koje bi vukle kolica), područje na kojem su živjeli je teško prohodno (džungla) i veoma kršno (planine) (Payne 2012).

Slika 6. Asteška igračka na kotiačiće, izvor: http://www.mexicolore.co.uk/aztecs/aztefacts/just-toying-with-wheels

2.2.1.2. Meksički bezdlaki pas

Jedna je od svjetski najstarijih i donedavno najrijeđih pasmina pasa. Uzgajali su ih Azteci ali pretpostavljamo da je pasmina starija od same Asteške civilizacije (čije je zlatno doba negdje između 12. do 15. stoljeća). Drevne civilizacije ovu pasminu nazivale su Xoloitzcuintli. Uzgajani za hranu ali i kao 'doktori'. Azteci su mislili da ovi psi posjeduju moči zacjeljivanja, vjerovali su da pomažu pri liječenju astme a toplina njihovog tijela koristila se pri olakšavanju boli od artritisa.

Ime Xolo dobili su od Azteškog boga munje, vatre i smrti (Xolotl). U jednoj verziji mita o stvaranju svijeta Xolotl je služio kao pratilac ili pas vodič do podzemnog svijeta. Po tome zaključujemo da su drevni Azteci vjerovali da ovi psi (kao i božanstvo koje predstavljaju) vode duše u podzemni svijet. Radi tog vjerovanja ova pasmina je bila vrlo često ritualno žrtvovana

14

kako bi pomogla pri prijelazu duše sa ovog u drugi svijet. Samo božanstvo bilo je prikazivano kao monstruozni pas (Jones i Moloyneaux 2003).

Slika 7. Xolotl Izvor: https://www.azteccalendar.com/god/Xolotl.html

2.2.2. Purica

Srednjeamerički indijanci bavili su se peradarstvom. Na području Centralne Amerike domesticirana je purica, a osim purice drevne civilizacije su držali i mošusne patke (domesticirane u Peruu).

Puran (Meleagris gallopavo) u gotovo isto vrijeme domesticiran je na dva odvojena područja, u Mezoamerici i (po novim saznanjima) (Thornton i Emery 2017) na američkom jugozapadu. U svrhu ovog rada bazirati ćemo se na uzgoj i domestikaciju purice u Mezoamerici, prvobitno zato jer se uvijek debatira oko toga jeli puran domesticiran tamo pa trgovinom prešao sjevernije ili je domesticiran otprilike u isto vrijeme, osim toga današnji domaći puran (Melagris gallopavo) potiče od purana domesticiranog u Meksiku (Spellera i suradnici 2010)

Osim današnjeg purana (Meleagris gallopavo) domesticirana je i manja slična vrsta, paunastoliki puran (Meleagris ocellata) kojega Španjolci nisu prenjeli u Europu, pa on i danas ima mnogo manji značaj.

Ljudi su prvobitno samo lovili purana i hranili se takvim divljim primjercima, postepeno kako čovjek prelazi na sedentarni način života lovno područje mu se smanjuje te je i životinja sve manje. Budući da je takvo izlovljavanje postalo problem, čovjek je počeo tražiti alternativni način dobivanja mesa. Prvo su počeli uzgajati pse za meso ali u potrazi za raznovrsnosti i drugim izvorom proteina počinju polagano domesticirati purana. Pripitomljavanje je započelo ograničavanjem kretanja divljeg purana tako da bi uhvatili primjerke i zatvorili ih u primitivne kaveze. Takve 'pritvorene' životinje hranili su najčešće kukuruzom i primjetili kako dobivaju na težini i masnoći, odnosno, meso takvih purana imalo je više kalorija i samim time veću korist. Ubrzo počinju i sa selekcijom životinja, što se tiče purana prvo je počela selekcija za veličinu (veća dobit) i smanjene letačke sposobnosti.

15

Najstariji dokazi o domestikaciji purana potiču iz doline 'Tehuacan' točnije pronađene su kosti u 'Coxcatlan' špilji (Thornton i suradnici 2012). Drugo, nešto veće nalazište purana je 'El Mirador', jedan od većih majanskih gradova iz klasičnog perioda. Ostaci purana nađeni su unutar ruševina grada i datirani su negdje između 300 pr.n.e i 100 n.e . Pronađeni su mužjaci i ženke, a po kostima vidimo da su već pokazivali smanjene letačke sposobnosti, po tome zaključujemo da su uzgajani u zatočeništvu (Thornton i Emery 2017).

Purice su osim za hranu imale i religijski značaj. Pronađeni su dokazi o religijskom žrtvovanju purana, od njihovih kostiju, perja i izmeta izrađivane su razne stvari uključujuči lijekove, razno oruđe i instrumente. Pronađeni su ostatci jaja u grobnicama, strateško postavljeni između ljudskih ostataka, po čemu možemo zaključiti da su imali važniju ritualnu ulogu.

Što se tiče samog religijskog značaja purana tu puno veću ulogu ima Meleagris ocelata. Ovi šareniji i 'ljepši' primjerci često su bili oslikavani i pretpostavljamo da su uzgajani prvobitno iz religijskog značaja, za razliku od Meleagris gallopavo koji je uzgajan za prehranu stanovništva. Maje su ih štovali radi njihovog lijepog izgleda, često su crtali svoja božanstva prekrivena šarenim perijem ovih ptica. Glavna namirnica ovog purana je kukuruz pa su i stoga mislili da ove ptice pripadaju carstvu koje nije samo ljudsko već i božansko. Na repu ovog purana nalaze se šare u obliku očiju, vjerovali su da oni stoga sve znaju i sve vide (Cueva i Villalobos 2016).

Slika 8. Meleagris ocellata- prikaz repa izvor:http://www.raywilsonbirdphotography.co.uk/Galleries/Birds/non-

passerines/Phasianidae/Ocellated_Turkey.html

16

2.2.3. Pčelarstvo

Na području Centralne Amerike domesticirana je jedna vrsta pčele: Melipona beecheii ili xuna'an kab -kraljevska dama. Domesticirala ih je Majanska civilizacija u kasnijem preklasičnom periodu, točnije negdje između 250 godina pr. n. e. i 200 godina n. e. Prvi dokazi o domestikaciji ovih pčela pronađeni su na poluotoku Yuctan. Ove pčele su prepoznatljive po tome što nemaju žalac ali će u obrani svoje košnice ugristi napadače. Košnice grade u izdubljenim deblima, ne grade saće već med spremaju u okrugle vreće crnog voska. Meda proizvode manje od europskih pčela ali je zato med kojeg proizvedu nešto slađi (Hirst 2015).

Takav med se od davnina koristio kao lijek, sudjelovao je u religijskim ritualima i upotrebljavao se za izradu alkoholnog pića nazvanog 'balche'. 'Balche' je blago alkohono piće koje se radi od kore leguminoznog stabla Lonchocargus violaceus promješane sa vodom i medom, a takva smjesa se pušta da profermentira. Budući da je 'Balche' blago alkoholno piće, kako bi maksimizirali alkoholni učinak (posebice za ritualne svrhe) Maje su ovo piće konzumirali rektalno (Katz i Elix 2003).

Drevna Majanska civilizacija štovala je boga meda i pčela nazvanog 'Ah Muzen Cab', vjerovali su da je med hrana bogova. Med su osim za prehranu koristili i za ritualno slikanje u čast 'Ah Muzen Cab', takvim slikama nadali su se da će povećati količinu meda proizvedenog te godine (Imre 2010). Na Majanskom jeziku riječ za 'med' i riječ za 'svijet' je jednaka, stoga pretpostavljamo da je 'Ah Muzen Cab' bio jedan od bogova zadužen za samo stvaranje svijeta. Njegov najpoznatiji hram nalazi se u 'Tulm-u' jednom od zadnjih Majanskih gradova koji je je preživio čak 70 godina nakon dolaska Španjolaca. Tamo vidimo prikaz 'Ah Muzen Cab-a' na ulazu u hram, prikazan je s nogama za gore stoga ga još nazivaju i 'spuštajući' bog (Cline 2015).

Slika 9. Prikazi Ah Muzen Cab-a Izvor:http://www.abovetopsecret.com/forum/thread826673/pg1

Budući da im je med bio izrazito značajan za pčele su se veoma dobro brinuli. Pčelinjake su držali zaštičene u 'palapas' tj skloništima sačinjenim od palminog lišća koji su služili kako bi zaštitili košnice od lošeg vremena i kiše. Košnice divlje Melipone beecheii nalaze se u deblima

17

i široke su oko 30 cm. Za svoje potrebe Maje su izrađivali specijalne košnice, držali su ih na drvenim stupovima naslagane jedna na drugu. Izrađivali su ih od drveta ili kamena i slagali u trokut. Sa strane svake košnice nalazio se kameni čep 'panucho' kojeg bi makli samo za vrijeme skupljnja meda ili voska. Tokom skupljanja meda i voska bili bi veoma pažljivi da ne naude pčelama, ako bi se pčela natopila medom očistili bi je i osušili te potom vratili u košnicu. Ako bi slučajno ubili pčelu ritualno bi je pokopali zamotanu u komadu palminog lista. Jedna kolonija ovih pčela proizvede oko 1-2 kg meda godišnje. U manjim količinama med se može prikupljati svaki drugi mjesec, neki ga rađe skupljaju dva puta godišnje. Najbolje je med skupljati između veljače i ožujka, te ponovo između svibnja i lipnja (Dezso 2014).

Španjolci su tokom svojih osvajanja takve pčelinjake opisali kao veoma velike, pisali su da su sadržavali čak 1000-2000 rojeva u izdubljenm deblima (Lockhart i del Castillo 2015). Danas pretpostavljamo da su takvi Španjolski zapisi ipak pretjerani.

2.2.4. Niij (Llaveia axin)

Osim pčela, na području Centralne Amerike domesticirana je još jedna vrsta kukaca: Niij ili na Mayanskom jeziku Ni-in. Niij je korišten za izradu crvene boje, pomoću te boje izrađivala se šminka i lakirale su se posude. Boju dobivamo od masti koju proizvode odrasle ženke Niij potiče iz Guatemale. Ovi insekti večinom žive ispod 'šatora' bijelog puderkastog materijala. Tokom skupljanja ovih insekata miče se taj materijal i ispod uočavamo da su insekti narančaste boje. Nisu agresivni, odnosno ni ne bodu ni ne grizu. Najčešče ih nalazimo na stablu Acacia cochliacantha. Niij je parazitski kukac ali ne nanosi pretjeranu štetu svom domaćinu, hrani se smolom stabla na kojem parazirita.

Ne znamo točno kada je započeo uzgoj ovog kukca ali znamo da su ga uzgajale Maje prije španjolskog osvajanja. Danas ih se uzgaja jako malo dok su prije samo 200 godina uzgajani na tone (Suazo i Malvido, 2013).

18

2.3. Južna Amerika

Južna Amerika naseljena je prije otprilike 12,000 godina. Američko domorodačko stanovništvo koje je bilo pretežno mongolskog podrijetla, doselilo je s područja Sibira, preko Aljaske se širilo prema jugu i doprlo do Ognjene zemlje najkasnije 5000 godina pr. n. e. Ljudi koji naseljavaju američko područje sa sobom donose elemente kamenog doba, paljenja vatre, vještine rezanja i brušenja kosti, obrada kamena i kože i slično; ne znamo točno kada je prestala migracija preko Beringovog prolaza ali možemo biti sigurni da se nije nastavila nakon otapanja posljednjeg velikog ledenog pokrova, stoga je naseljavanje Amerike prestalo prije no što je ratarstvo bilo poznato igdje u svijetu. Zato je etapa sakupljanja hrane i lova u Americi trajala mnogo duže nego u Europi, a u nekim područjima koja su nepogodna za poljoprivredu možemo reći da traje do danas.

Američki domoroci su se između 4000 i 3000 godina pr. n. e. počeli baviti poljoprivredom, prvobitno uzgojem bilja, ponajviše kukuruz, grah i bundeva. Smatramo da u isto vrijeme započinje i 'pastirsko razdoblje' u kojemu su pripitomili ljamu, alpaku, mošusnu patku i zamorca (Osborne 1986). Na području južne Amerike razvile su se mnoge civilizacije, najpoznatije i najznačajnije su nam 'Northe chico' i 'Inka'.

Norte Chico ujedno je i najstarija razvijena civilizacija na američkom kontinentu. Starija je čak 2,000 godina od Mezoameričke Olmečke civilizacije, odnosno datiramo ju negdje 4000 godina pr. n. e. Naseljavali su područje današnjeg Perua. Nije nam poznato je li ova civilizacija izrađivala keramiku ili se bavila umjetnošču ali za sobom ostavljaju monumentalnu arhitekturu koja uključuje velike platforme i trgove. Vidimo i početke bavljenja poljoprivredom, počeli su s domestikacijom nekih biljaka, najvažnije buča (Cucurbita sp.), grah (Phaseolus sp.) i lucama ( Pouteria lucuma). Animalna prehrana im se uglavnom sastojala od ribe i školjkaša, tu prvo uočavamo važnost pamuka (kojeg su također domesticirali). Pomoću pamuka izrađivali su primitivne mreže i udice.

2.3.1. Pas

Kao i u ostalim dijelovima Amerike pas na ovo područje dolazi prateći migracije ljudi. Dolazi već domesticiran a kroz godine se počinju stvarati pasmine koje su specifične za ovo područje. Kao i u ostalim dijelovima i ovdje pas služi kao pomoć pri lovu, u ritualnim procesima, za liječenje bolesti, za prehranu stanovništva i naravno kao društvo. Važnost psa možemo viditi iz mita o stvaranju svijeta 'Tehuelche' indijanaca koji su naseljavali Patagoniju.

At a remote time in the past, the earth was inhabited by people other than those created by the sun-god. They were very bad and fought among themselves all the time. When the sun-god saw this he decided to annihilate these people and to create another population in their stead. To destroy the bad people, the sun-god sent torrential and continuous rain, the springs opened, and the ocean overflowed. In the deluge all mankind was swept away....

19

Then the sun god decided to create new people. First he made a man, then a woman, and finally a dog to keep them company. Later he created the guanaco and the rhea as food for the couple he had brought forth.

--Folk Literature of the Tebuelche Indians

Čak i do 19. stoljeća na području Patagonije nalazimo više pasa (u usporedbi sa ljudima) nego skoro igdje drugdje na svijetu, danas ih većinom koriste kao ovčare i ponekad pomoć pri lovu (Spears 1894).

Najpoznatija do danas održana pasmina s ovog podneblja je Bezdlaki inka orhideja. Unatoč imenu, danas pretpostavljamo da je ova pasmina starija od same Inka civilizacije (12-16 stoljeće), ime 'Inka' dobiva jer ga Španjolski konkvistadori nalaze u gradovima Inka. Prikaze ovog psa nalazimo na keramici 'Moche' kulture.

Slika 10. Inka orhideja, 100-800 godina n.e. ., Moche, Peru, 180 mm high (Museo Larco). Izvor: https://www.khanacademy.org/humanities/art-americas/south-america-early/moche-culture/a/moche-

culture-an-introduction

Poput drugih bezdlakih pasmina pasa i inka orhideja se prvobitno uzgajala za prehranu stanovništva. Kasnije kada Inke dolaze na vlast u Južnoj Americi i osvajaju područja gdje se prije uzgajala inka orhideja, zabranjuju konzumaciju psećeg mesa. Dolaskom Španjolaca ova pasmina gotovo izumire, održala se samo u selima gdje su ljudi vjerovali da imaju mističnu vrijednost i da pomažu pri liječenju artritisa.

20

2.3.2. Mošusna patka

Mošusna patka (Cairina moschata) jedina je vrsta patke domesticirana na području Amerike. Najstariji dokazi domestikacije ove patke datiraju negdje 50g pr. n. e. Domesticirala ju je Moche kultura negdje na području današnjeg Perua.

Veoma se brzo šire, tako da se kasnije uzgajaju po cijeloj Južnoj i Centralnoj Americi (a čak i na dijelovima sjeverne). Španjolci ju u 16. stoljeću dovoze u Europu gdje također veoma brzo započinje njen uzgoj. (Hrist 2016) .

Slika 11. Prikaz mošusne patke, Moche kultura ; (oko 300 godina pr. n. e. -500 godina n. e.)

Izvor: https://ferrebeekeeper.wordpress.com/tag/pre-columbian/

Pretpostavljamo da engleski naziv ove patke 'muscovy' proizlazi iz činjenice da se ova patka hrani komarcima. Moguće da je osim za ishranu ljudi služila i u suzbijanju štetočina poput komaraca i žohara, kojih u džungli ima u izobilju.

Asteški carevi nosili ogrtače napravljene od perja ove patke, smatrali su ju totem životinjom njihovog boga vjetra 'Ehecatl-a' kojeg su najčešće prikazivali s maskom na ustima u vidu pačjeg kljuna (Jones i Molyneaux 2003).

2.3.3. Ljama (Lama glama) i alpaka (Lama pacos)

Ljama i alpaka jedine su veće životinje domesticirane na američkom kontinentu. O njihovoj domestikaciji možemo govoriti zajedno zato jer su razlike u njihovoj povijesti ali i fiziologiji minimalne (Hirst 2017). Što se tiče samih razlika između ljama i alpaka, među glavnima možemo navesti (Amelinckx 2015) :

21

1. Oblik ušiju: alpake imaju male zašiljene uši dok ljame imaju duge izdužene 2. Veličinu: ljame su poprilično veće od alpaka, težina im može dostiči ćak 180 kg, dok

alpake narastu do otprilike 70 kilograma. 3. Oblik lica: ljame imaju izdućeno a alpake spljošteno lice 4. Svrha: alpake već 5000 godina uzgajane za proizvodnju odjeće (i mesa) a ljame za

nošenje tereta 5. Dlaka: iz same svrhe možemo zaključiti da alpaka ima mnogo nježniju i kvalitetniju

dlaku od ljame. 6. Dispozicija: ljame su neovisne dok su alpake životinje koje preferiraju život u stadu,

osim toga alpake su veoma plašljive dok se ljame koriste poput 'pasa čuvara' odnosno za čuvanje stada ovaca, koza i alpaka.

Ljame i alpake pripadaju porodici kamelida (Camelidae), one su pitomi rođaci južnoameričkih gvanaka (Lama guanicoe) i vikunja (Vicugna vicugna). Prvi ljudi u regiji su živjeli od lova na kamelide, prvobitno gvanako i vikunju prije otprilike 7000 godina. Kontrola i domestikacija ljame i alpake počinje prije otprilike 6000 godina a već prije 5000 godina cijela ekonomija je bazirana na uzgoju ljame i alpake. Prije oko 3800 godina većina ljudi te regije bazira preko 73% prehrane na prehrani ovim kamelidima.

Najstariji konkretni dokaz o domestikaciji ovih životinja nalazi se na Puna području u Andama, negdje na 4000 do 4900 metara nadmorske visine. Pronađene su kosti nogu uz ljudske nastambe tog doba. Nešto kasnije imamo i prikaze ljame na špiljskim zidovina, možemo pretpostaviti da su već tada bile domesticirane (Yacobaccio i Vilá 2016).

Slika 12. Ljama na zidu špilje. Čile, otprilike 3000 g. pr. n. e. Izvor: http://www.bradshawfoundation.com/bolivia/calacala.php

Južnoameričke kulture nisu koristile kotač, pretpostavljamo najviše radi neprohodnosti terena i nepraktičnosti izgradnje pravih cesta, stoga su uvelike ovisili o ljamama za prijenos tereta. Ljama je, osim za meso, vjerojatno prvobitno zato i uzgajana. Carstvo Inka je ljame koristilo mnogo i u ceremnialne svrhe, mužjaci su često ritualno žrtvovani. Neki dijelovi ljaminog probavnog trakta su bili korišteni kao lijek (Yacobaccio i Vilá 2016).

22

2.3.4. Zamorac (Cavia procellus)

Zamorac je jedini mali sisavac domesticiran na južnoameričkom kontientu. Pretpostavljamo da je za prehranu korišten prije više od 5000 godina u Altiplano regiji južnog Perua.

Slika broj 13. Regija prvobitne domestikacije zamorca ; Izvor: https://www.researchgate.net/publication/268239674_Oligocene-

Miocene_deformational_and_depositional_history_of_the_Andean_hinterland_basin_in_the_northern_Altiplano_plateau_southern_Peru

U toj regiji i danas pronalazimo divlje primjerke zamorca (Cavia tschudii). Točnije dokaze o domestikaciji zamorca nalazimo u Chavin de Huantaru, gradu koji je pripadao drevnoj Chavín kulturi, početak domestikacije datiramo negdje 900 godina pr. n. e. Veći uzgoj zamorca započinje 200 godina pr. n . e. u Moche regiji, samu važnost koju je Moche kultura davala zamorcu u to doba možemo viditi iz brojnih posuda i kipića koji ga prikazuju.

Slika broj 14. Moche Guinea Pig ca. 200 godina n. e. , Larco Muzej, Lima, Peru Izvor: http://cavysavvy.blogspot.hr/2015/04/guinea-pig-history-cavies-in-moche.html

23

Domesticirani zamorac je nešto različitiji od divljeg, prvobitno možemo zamjetiti razlike u veličini, gdje je veći zamorac naravno onaj domesticrirani. Također za razliku od divljeg domesticirani ima veće leglo. Divlji zamorci žive u haremima, odnosno jedan mužjak na 5-7 ženki, mužjaci se međusobno ne podnose. Domestikacijom je zamorac izgubio nešto od te agresivnosti i danas možemo držati dva ili čak više mužjaka zajedno (Forstadt 2011).

Zamorci su izrazito otporni na velike razlike temperature i nadmorske visine ali su veoma osjetljivi na nagle promjene, zato su još od davnina držani u kući. Nisu uvijek bili držani u kavezima, već su se slobodno kretali kućom. Zato mnoge kuće tog prostora imaju dignute pragove, kako zamorci nebi mogli izaći van. Većina obitelji držala bi dvadesetak zamoraca i tako se prehranjivala. Od davnina se zamorac koristio i za liječenje raznih bolesti, trljali bi ga po bolesnoj osobi vjerujući da će se oglasiti kad dođe do dijela tijela u kojem leži izvor bolesti. Potom bi ga ubili i svećanik bi iz njegove utrobe isčitao od kakve je bolesti pacjent patio. Od njihove masti radile su se razne kreme.

Zamorac je prvobitno domesticiran za prehranu ljudi, do danas je u Južnoj Americi ostao poslastica koja se jede za blagdane (posebice Uskrs i Božić) (Rosenfeld 2014).

24

2.4. Konji na američkom tlu

Životinje roda Equus razvile su se prije otprilike 4 milijuna godina na području današnje Sjeverne Amerike. Preko Beringovog prolaza dolaze na područje Euroazije i brzo ga naseljavaju. U Americi se prije 2 milijuna godina iz roda Equus razvijaju životinje slične današnjim konjima. Krajem pleistocena dolazi do izumiranja životinja na sjevernoameričkom kontinentu. Izumire mnogo velikih herbivora uključujući i porodicu Equus. Posljednji američki konji Equus lambei izumiru prije otprilike 12,000 godina, odnosno u vrijeme kada ljudi počinju naseljavati sjevernoamerički kontinent. Danas pretpostavljamo da je krivac za takvo izumiranje prvobitno čovjek.

Nedostatak konja upravo bi mogao biti razlog radi kojega se u Americi nije razvila poljoprivreda. Bez konja i drugih vučnih životinja obrada zemlje bila je izrazito otežana, a velika proizvodnja potpuno nemoguća. Kažemo da je konj transformiro naš svijet, njegovom domestikacijom omogućeno nam je brže kretanje, obrada zemlje, razne tehnike ratovanja itd. Bez njega život i razvoj Amerike nije mogao biti isti.

Nakon njihovog izumiranja na američkom području konji se ponovo pojavljuju tek prodorom Španjolaca, negdje početkom 16. stoljeća. Neki od već domesticiranih konja koje su Španjolci doveli bježe i izrazito brzo naseljavaju Američke velike nizine (Kirkpatrick i Fazio 2008).

Slika 15. Američke velike nizine, područje kojeg naseljavaju divlji konji- Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Great_Plains

Iako su konji na američkom tlu bili novina, indijanci se izrazito brzo prilagođavaju i prihvaćaju ovu novu životinju. Danas kad zamislimo indijance (posebice sjevernoameričke indijance)

25

zamišljamo poglavice na leđima konja. Mi, zapravo jako malo znamo o sjevernoameričkim kulturama u dobu prije dolaska Europljana i konja.

Konji koji su se proširili američkim prostranstvom bili su domesticirani, ali oni već kroz jednu generaciju (ili manje) postaju ponovo 'divlji'. Ne mijenja im se ništa na genetskoj razini ali konje koji su naseljavali američka prostranstva ne možemo nazvati pitomima. Razvili su strah od čovjeka, živjeli u velikim stadima i ponašali se potpuno divlje. Prvi indijanci koji su zapravo počeli koristiti konje bili su Pueblo (grupni naziv za više skupina indijanaca tog područja) indijanci, negdje 1680 godine. Oni su pribavili konje kada su se pobunili protiv španjolskih osvajača i protjerali ih sa područja današnjeg Novog Meksika. Španjolci su za sobom ostavili mnogo konja koje su ti indijanci počeli prodavati drugim plemenima (Moore 1999).

Indijanci su konje u početku prozvali 'Sveti pas' zato jer su poput pasa poboljšali njihov život. Konji su također mogli nositi stvari i vući saonice, samo su oni za razliku od pasa mogli nositi mnogo više stvari, pa čak i ljude. Također su sudjelovali u lovu i ubrzo razvili blizak suživot s ljudima i njihovim psima. Konj je iz temelja promjenio način života ovih ljudi, olakšao im lov na bizone, promjenio tehnike ratovanja, kao što se to dogodilo i domestikacijom konja u Euroaziji. U manje od jedne generacije mnoga plemena potpuno mijenjaju način života, postaju nomadi koji na konjima prate kretanja stada bizona. Ubrzo se u većini plemena bogatstvo mjerilo u konjima koje su posjedovali, kao što je to bio slučaj sa brončanodobnim kulturama eurazijskih stepa u doba domestikacije konja 5000 godina pr. n. e. .

2.5. Pleistocenska megafauna Sjeverne i Južne Amerike

Ljudi područje Sjeverne Amerike počinju naseljavati prije otprilike 14 000 godina, tada započinje veliko izumiranje američke megafaune, koje završava negdje na kraju Pleistocena odnosno prije otprilike 11 000 godina.

Danas je najveći predstavnik preživjele divlje megafaune (životinje preko 45 kilograma) na sjevernoameričkom kontinentu bizon (Bison spp.). Tijekom velikog izumiranja 90% američkih sisavaca težih od 45 kilograma je izumrlo. Neki elementi sjevernoameričke pleistocenske megafaune bili su slični euroazijskoj (zbok kontakta Berningovim prolazom) ali postojao je i veliki broj vrsta specifičnih za Sjevernu Ameriku, npr: divovski ljenjivac, nekoliko vrsta tapira, pekarij, američki lav, velike kornjače, sabljozubi tigar, neke vrste vukova (Dire wolf ili strahovuk), kamelidi (2 izumrle vrste ljame), minimalno dvije vrste bizona, mošusna goveda, amerčki divlji konji, veliki dabrovi, ptice (poput par vrsta kondora) itd.

Južna Amerika je u pleistocenu imala različitu faunu, na primjer veliki zemni ljenjivac, nekoliko vrsta pašnih biljojeda, nekoliko vrsta kamelida poput Cuvieronius, Doedicurus, Glyptodon itd, na jugu Patagonije otkriven je i Stegomastodons. Glavni predatori bili su: Arctotherium i Smilodon. Krajem posljednje odledbe, odnosno krajem Pleistocena, u fosilnim nalazima na čitavom svijetu se bilježi veliko izumiranje faune pod nazivom holocensko izumiranje megafaune. Zanimljivo je napomenuti da su iznimka takvog izumiranja bile Afrika i veći dio Azije.

26

Prvobitno se smatralo da je megafauna tog doba izumrla radi promjena u klimi i okolišu usljed odledbe, danas ovo izumiranje objašnjavamo uz pomoć četiri teorije:

1. Ljudi se šire i izlovljavaju životinje

2. Klimatske promjene

3. Širenje bolesti

4. Udarac asteroida ili kometa

Svako od ovih objašnjenja međusobno se ne iskljčuje, najvjerojatnije je do izumiranja došlo radi kombinacije dva ili više ovih čimbenika. Najviše dokaza ipak ukazuje na to da je veliko izumiranje ipak izravno greška čovjeka (Vignieri 2014). Interesantno je da velika holocenska izumiranja na kontinentima i otocima slijede vremensku liniju pojave Homo sapiensa na tim prostorima. Pa tako dolazi do izumiranja u Australiji prije 50 000 godina, potom Solomonski otoci prije 30 000 godina, Amerika prije 13 000 godina, Kipar prije 9000 godina, Antili prije 6000 godina, Nova Kaledonija prije 3000 godina, Madagaskar, prije 2000 godina, Novi Zeland prije 800 godina, Maskareni prije 400 godina i Komandorski otoci prije 250 godina. U biti, svi izolirani otoci imaju primjer izumiranja megafaune nakon dolaska Homo sapiensa. Na otocima na kojim megafauna nije bila prisutna, kao na Havajima, dolaskom čovjeka zabilježeno je izumiranje manjih vrsta koje tamo žive.

27

3. Zaključak

Domestikacija životinja dugotrajan je proces koji iz temelja mijenja životinju na kojoj se vrši. Mijenjajući životinje i sam čovjek i njegova kultura se mijenjaju. Ljudi su se morali prilagoditi životinjama koje su im bile potrebne. Aktivno su oblikovali okoliš oko sebe kako bi olakšali proizvodnju potrebnih životinja. Tako su sjevernoamerički indijanci oblikovali ogromna livadna prostranstva kako bi poboljšali brojnost bizona, čak i ako on nije bio domesticiran.

Mijenjanje okoliša nije nam uvijek išlo u korist, prvu grešku uočavamo u velikom izumiranju koje se dogodilo u trenutku kada čovjek naseljava američki kontinent. Dolaskom Homo sapiensa izumiru mnoge vrste američke megafaune, uključujući divljeg konja. Neke od tih izmrlih životinja možda bi se mogle domesticirati i uvelike promjeniti povijest američkog kontinenta. Da ti prvi ljudi nisu istrijebili konja vjerovatno bi život američkih civilizacija bio veoma drugačiji u trenutku ostvarenja kontakta s europskim civilizacijama, možda bi se njihova kultura tada tehnološki razvijala brže od naše ili u skladu s našom. Ovako su kulture i civilizacije ovih kontinenata bile osuđene na budućnost na temeljima prirode kakvu su im ostavili njihovi pretci, koji sigurno nisu ni sanjali da će konji mijenjati društveno-političke odnose, a krave i deve proizvoditi mlijeko koje se smatra jednom osnovnih prehrambenih namirnica za djecu.

28

4. Literatura

1. Amelinckx A. (2015). 6 Differences Between Llamas and Alpacas. Modern farmer. http://modernfarmer.com/2015/09/difference-between-llama-and-alpaca/ (pristupljeno 17. svibnja 2017.)

2. Andrews B. J. (2003). Chihuahua (Comprehensive Owner's Guide). Kennel Club Books, Freehold.

3. Cline A. (2015). Ah Mucen Cab, God of Bees and Honey in Mayan Religion, Thoughtco, https://www.thoughtco.com/ah-mucen-cab-god-of-bees-and-honey-250379 (pristipljeno 12. svibnja 2017)

4. Coile C.D. (2003). Chihuahuas: Everything about Purchase, Care, Nutrition, Behavior, and Training. Hauppauge, New York

5. De La Cueva I. i Villalobos M.E. (2016). The Ocellated Turkey in Maya Thought. The PARI Journal 16(4):15–23.

6. Dezso G. (2014). Cultural Factors in the Survival of Stingless Bee Domestication (Meliponiculture) among the Yucatec Maya. Undergraduate Honors Thesis: Department of Anthropology Stanford University.

7. Dušević i Kršovnik (2011). Mitologija-mitovi, legende i vjerovanja. Dušević & Kršovnik, Rijeka

8. Fogle B. (2000). Nova Enciklopedija pasa. Leo commerce d.o.o. , Zagreb. 9. Forstadt M.S. (2011). History of the Guinea Pig (Cavia porcellus) in South America a

summary of the current state of knowledge. Cavy history, http://cavyhistory.tripod.com/ (pristupljeno 15. svibnja 2017)

10. Geist V. (1996). Buffalo nation. Voyageur press, Minnesota. 45-85 11. Gibbons A. (2017). There's no such thing as a 'pure' European—or anyone else. Science

mag, http://www.sciencemag.org/news/2017/05/theres-no-such-thing-pure-european-or-anyone-else (pristupljeno 10. lipanj 2017)

12. Greshko M. (2017). These Early Humans Lived 300,000 Years Ago But Had Modern Faces. National Geographic, http://news.nationalgeographic.com/2017/06/morocco-early-human-fossils-anthropology-science/ (pristupljeno 12. lipnja 2017)

13. Harari Y. N. (2015). Sapiens: Kratka povijest čovječanstva. Fokus komunikacije, Zagreb. 14. Hirst K. K. (2015). Ancient Maya Beekeeping: The Stingless Bee (Melipona beecheii).

Thought Co , https://www.thoughtco.com/ancient-maya-beekeeping-169364 (pristupljeno 15. svibnja 2017)

15. Hirst K. K. (2016). South American Bird Domesticate Cairina Moschata. Thought Co , https://www.thoughtco.com/domestication-muscovy-duck-cairina-moschata-169514 (pristupljeno 18 svibnja 2017)

16. Hirst K. K. (2017). Llama and Alpaca - Differences and Domestication History. Thought Co, https://www.thoughtco.com/llama-and-alpaca-domestication-history-170646 (pristupljeno 10. lipnja 2017)

17. Imre D. M. (2010). Ancient Maya Beekeeping (ca 1000-1520 CE). University of Michigan Undergraduate Research Journal 7: 42-50.

18. Jones D. J. i Molyneaux B. L. (2003). Mitologije Amerika. Leo-commerce, Rijeka.

29

19. Katz S. i Ellix S. (2003). Wild Fermentation (1st ed.), Chelsea Green Publishing. 20. Kirkpatrick J. F , Fazio P. (2008). The Surprising History of America's Wild Horses. Live

Science, https://www.livescience.com/9589-surprising-history-america-wild-horses.html (pristupljeno 12. lipnja 2017)

21. Kolosov P. N (2014). Primitive Mammoth Hunters and the Earliest Breed of Dog. Natural Resources 5: 99-105

22. Latorre F.A., Latorre D.L. (1991). The Mexican Kickapoo Indians (Native American). General publishing company, Canada.

23. Lockhart J.I., del Castillo B.D. (2015). Memoirs of the Conquistador Bernal Diaz del Castillo written by himself containing a true and full account of the discovery and conquest of Mexico and New Spain. Andesite Press.

24. Martin K i J. Sauerborn (2013). Agroecology. Springer Netherlands, Rotterdam. 25. Moore R. E. (1999). Horses and Plains Indians. Texas Indians,

http://www.texasindians.com/horse.htm (pristupljeno: 18. lipnja 2017) 26. Osborne H. (1986). Južnoamerička mitologija. Opatija, 1986 27. Payne S. (2012). The Chihuahua. Kennel Club Books, New Jersey. 28. Pinkerton J. (1811). A general collection of voyages and travels. Europian Libraries 29. Price E. O. (1999). Behavioral development in animals undergoing domestication.

Applied Animal Behaviour Science 65(3): 245-271. 30. Rosenfeld S. (2014). Guinea pig: Domestication. In: Encyclopedia of Global Archaeology

pp 3172-3175 (ed. Claire Smith) (online) https://link.springer.com/referencework/10.1007/978-1-4419-0465-2

31. Spears J.R (1894). "Dogs of Patagonia", Report of a North American journalist. Patil Bros , http://patlibros.org/dog/?lan=eng (pristupljeno 21. lipnja 2017)

32. Spellera C.F., Kempb B.M , Wyattb S.D., Monroec C., Lipeb W.L., Arndta U.D, Yanga D.Y. (2015). Ancient mitochondrial DNA analysis reveals complexity of indigenous North American turkey domestication. 2807–2812, doi: 10.1073/pnas.0909724107

33. Stockman T. (2015). Alaskan malamute. Kennel Club Books, New Jersey. 34. Suazo I., Malvido J. (2013). Rediscovering an extraordinary vanishing bug: Llaveia axin

axin. Revista Mexicana de Biodiversidad 84 (1): 338-346. 35. Thornton E. K., Emery K. F. (2017). The Uncertain Origins of Mesoamerican Turkey

Domestication. Journal of Archaeological Method and Theory. 24(8): 328-351. 36. Thornton E.K. Emery K.F. , Steadman D., Speller C., Matheny R., Yang D. (2012).

Earliest Mexican Turkeys (Meleagris gallopavo) in the Maya Region: Implications for Pre-Hispanic Animal Trade and the Timing of Turkey Domestication. PLoS ONE 7(8): e42630. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0042630

37. Yacobaccio H.B., Vilá B.L. (2016). A model for llama (Lama glama Linnaeus, 1758) domestication in the southern Andes. Anthropozoologica 51(1): 5-13.

38. Yong E. (2016). A new origin story for Dogs. The Atlantic, https://www.theatlantic.com/science/archive/2016/06/the-origin-of-dogs/484976/

39. Vignieri S. (2014). "Vanishing fauna (Special issue)". Science. 345 (6195): 392–412.

30

Životopis Luana Velagić rođena je 12.5.1994. godine u Puli i živi u Rovinju. Pohađala je OŠ Jurja Dobrile od 2001 do 2009 godine u Rovinju. Od 2009. godine pohađa Opću gimnaziju Zvane Črnje u Rovinju. Maturirala je 2013. godine s vrlo dobrim uspjehom, iste godine upisala je Animalne Znanosti na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Osim materinjim hrvatskim jezikom služi se engleskim odlično u razumijevanju, odlično u govou i odlično u pisanju, te talijanskim dobro u pisanju, dobro u razumijevanju i dobro u govoru. Za vrijeme studiranja radila je sezonske poslove prodavaćice u umjetničkim galerijama i godinu dana prodavaćice u Konzum prodavaonicama. Posjeduje vozački dozvolu B kategorije.