C I A M

(1928.-1956.)CIAM (Congres International d'Architecture Moderne) je osnovan 1928. u jednom dvorcu u La Sarrazu, ŠVI. Kratica je označavala sastanke začetnika internacionalnog stila, koji su se održavali nepunih 30 godina u 10 evropskih gradova, ali ujedno i organiza-ciju kojoj su ciljevi bili promocija, afirmacija i usuglašavanje ideja novog modernog stila u a'tekturi. Jedno od polazišta novog stila bilo je shvaćanje a'tekture kao važnog i integralnog ekonom-skog i političkog čimbenika, kojim su se kroz oblikovanje zgrada i urbano planiranje mogli rješavati svjetski socijalni i egzisten-cijalni problemi. Osim toga, trebalo je predvidjeti snažan socio-ekonomski utjecaj na buduću a'tekturu. Ubuduće se težilo racio-nalizaciji, novim tehnološkim otkrićima i većoj učinkovitosti, kako samih arhitekata, tako i cijele građevne industrije. Stavovi su bili jasni i jednostavni; umjesto estetike, na prvom su mjestu etika i funkcionalni red.I.CIAM – 1928., La Sarraz, ŠVIPrvi osnivački sastanak održan je u dvorcu u jednom švicarskom gradiću. Tamo se sastalo 28 tada eminentnih evr. arhitekata (guzonja, opa.a), pod vodstvom Le Corbusiera i Sigfrieda Gideona. Osim njih, sastanku su nazočili Karl Moser, Hugo Häring, Ernst May, Hannes Mayer, Gerrit Rietveld i dr.II.CIAM – 1929., Frankfurt, NJE Na ovom kongresu pažnja je posve-ćena frankfurtskim stambenim na-seljima koja je projektirao nje-mački arhitekt i urbanist Ernst May.III.CIAM – 1930., Brisel, BELTema je bila racionalizacija gra-diteljskih metoda.IV.CIAM – 1933., Atena, GRČKongres se održavao na brodu koji je plovio od Marseillesa prema Ateni. Tema je bila «funkcionalni grad». Tom je prilikom izdana Atenska povelja, dokument kojim je usvojena funkcionalna koncep-cija moderne a'tekture i urbanog planiranja. Bila je jedinstvena i provokativna za ono vrijeme. Utemeljena je na diskusijama s dota-dašnjih sastanaka, ali i na analizama 34 grada i prijedlozima za rješenja njihove urbane problematike. Budući grad imao je nekoliko osnovnih značajki: stambeni tor-njevi, striktno zoniranje, razdva-janje stambenih naselja i promet-nih pravaca, velike zelene povr-šine i koridori, te očuvanje sta-rih gradskih jezgri i građevina. Ključna je stvar bilo stvaranje nezavisnih gradskih zona različi-tih sadržaja: življenje, rad, rek-reacija i promet. Međutim, od samog početka Povelja je naišla i na negativne reakcije. Najžešći su kritičari bili mladi britanski arhitekti Alison i Peter Smithson, koji su upozoravali na krutost i nehumani karakter takvih gradova. Kakogod, postoji niz gradova nakon 1945., čija se poslijeratna obnova ili pak izgradnja teme-ljila na principima Povelje. Najbolji je za to primjer Brasilia, koju je osmislio upravo Corbusier. Povelja je na kraju izdana tek 1943. V.CIAM – 1937., Pariz, FRATo je zadnji kongres uoči rata, održan za vrijeme Svjetske iz-ložbe u Parizu. Nizozemska sku-pina arhitekata predložila je da budući kongresi preispitaju problematiku gradnje velikih stambenih građevina – tornjeva.

VI.CIAM – 1947., Bridgewater, ENGNa ovom su se sastanku, prvom nakon rata, pokušali reafirmirati ciljevi i ideje CIAM-a. Na njemu su sudjelovali i mladi arhitekti. Dotaknut je problem središta grada.

VII.CIAM – 1949., Bergamo, ITATema ovog sastanka bile su a'tektonske realizacije, Govorilo se i o razrušenim gradovima; plan Kenza Tange za obnovu Hirošime.VIII.CIAM – 1951., Hoddesdon, ENGTema je bila «Srce grada». Sudionici kongresa po prvi su put priznali manjka-vosti Atenske povelje.IX.CIAM – 1953., Aix-en-Provence, FRATema je bila «Habitat – stanovanje». Glavni problem vremena je pronalazak me-toda gradnje milijuna stanova. Od strane 10ak mlađih sudionika formiran je tzv. Team X (10). Imali su drukčije poglede na a'tekturu i urbano pla-niranje, te su smatrali da je primarni arhitektov klijent, pa makar se radilo i o najindividualnijim projektima, samo društvo.X.CIAM – 1956., Dubrovnik, HRV

Gotovo kroz 30 godina na kongresima se raspravljalo o pitanjima urbanog življenja i prostora. Doneseni zaključci i izdani doku-menti imali su snažan utjecaj na urbanizam i oblikovanje gradova 20.st.

B E Č

Ringstrasse je glavni bečki bulevar, koji okružuje staru gradsku jezgru. Središte je javnog gradskog života, a ujedno i najrepre-zentativniji dio grada, jer sadrži neke od najmonumentalnijih beč-kih građevina iz vremena historicizma (1860.-1890.), odnosno Habs-burške monarhije. Nast'o je na mjestu srednjovjekovnih zidina i na prostoru glacisa – 500m širokom, neizgrađenom koridoru izvan zidina.Sredinom 19.st. dogodila se revolucija protiv diktature cara Ferdinanda i princa Metternicha. Na prijestolje je došo novi car, Franjo Josip 1., a s njim su došle i promjene. Inicirana je raz-gradnja gradskih fortifikacija, odnosno izgradnja reprezentativnog bulevara s budućim javnim zgradama, palačama i sl. Bulevar je dug oko 4km, a širok između 500 i 1000m. Za njegovo je uređenje 1858. raspisan natječaj. Pobjedio je njem. arhitekt i urbanist Ludwig Forster, sa svojim konzervatorskim pristupom, kojim je sačuvana stara gradska struktura.

Iako su najpoznatije građevine uzduž Ringstrasse bile javne (Hof-burg, Rathaus, Parlament, Opera, Muzeji, Sveučilište...), većina ih je bila izgrađena iz privatnih fondova. Preser je bio žešći, pa su se aristrokracija i plemstvo utrkivali oko izgradnje što gran-dioznijih i skupljih palača. Jedina restrikcija bila je vezana za visinu zgrada. Jedina sakralna građevina je Votivskirche. Osim velebnih građevina, Ringstrasse okružuju brojni parkovi i trgovi, te spomenici svakojakih povjesnih ličnosti. Oni su financirani novcem koji je prikupljen prodajom zemljišta uz Ringstrasse boga-tom sloju buržoazije. Iako je većina zgrada planirana istovremeno, karakteriziraju ih različiti neo-stilovi – neorenesansa, neo-gotika, neoklasicizam, itd.

A M S T E R D A M

Od početka 20.st. sva nizozemska naselja s više od 10,000 stanov-nika morala su imati GUP. Nizozemski građevni zakoni poticali su stambenu izgradnju za siromašnije slojeve. Priroda terena namet-nula je jasnu urbanu strukturu – gusto tkivo ispresijecano mrežom hijerarhiziranih (kakva je ovo riječ borgte?!, op.a.) kanala.

1901. nizozemski arhitekt Hendrik Petrus Berlage dobija narudžbu za proširenje Amsterdama na jug. Njegovo prvo rješenje biva odbi-jeno, ali on radi i na drugom, poznatom pod nazifom Južni plan. Ono je blisko ideji vrtnog grada, jer je gustoća izgradnje bila relativno niska, pogo-tovo za amsterdamske standarde. Berlage je raskinuo s tradicio-nalnim stilom amster-damskog urbanizma i umjesto za njega do-sadnih i potištenih ulica starog grada, doš'o s idejom artističkog planiranja, koje je fokusirano na siluetama zgrada, uličnim i gradskim vizurama, cvjetnim i zelenim nasadima te

kanalima. Tako nastaju široke avenije, veliki trgovi i glavne prometnice, kao i pokrajnje intimne ulice te neočekivani vidici i prizori. Izvorna je ideja bila naglašavanje većih raskrižja visokim monumentalnim zgradama, a od onih rijetko izvedenih izdvaja se ona na Victorie-pleinu. Berlage međutim nije projektirao nijednu zgradu, već je pos'o prepustio novim nadama amsterdamske škole a'tekture. Ti su arhitekti tretirali fasade kao skulpture, gdje su korišteni skupi i dekorativni materijali (cigla). Takav plan tek je 1917. prih-vaćen od Gradskog ureda za planiranje, a prve kuće sagrađene su dvadesetih godina 20.st. Svojim je idejama doš'o u sukob sa sta-vovima CIAM-a, na čijim je kongresima i sam nazočio nekoliko puta. Ulična mreža nije ortogonalna, već slijedi logiku kanala i ulica starog Amsterdama.Berlage se smatra ocem moderne nizozemske a'tekture. Umro je 1934. u Haagu.

P A R I ZSredinom 19.st. pariški prefekt i barun Georges-Eugéne Haussmann («po Vuku»: Žorž-Ežén Osmán, op.a.) dobija narudžbu od francuskog cara Napoleona 3., nakon što je ovaj vidjo London, da dā prijedlog za obnovu Pariza. Pariz je dotad izgled'o ko srednjovjekovni grad guste i nepravilne ulične mreže, idealan za revolucije, demonstra-cije i barikade potlačenih i obespravljenih masa, protiv kojih su se tadašnja vlast i buržoazija zdušno borile. Obnova je započeta 1852. a završena je 1870. Uključivala je sve vidove urbanog plani-ranja ne samo središta grada, već i njegovih predgrađa. Ulice, avenije i bulevari, nove fasade, javni parkovi, kanali i fontane, gradska infrastruktura - kanalizacija, javne građevine i spome-nici, sve je to trebalo inkorporirati u izgled potpuno novog i drukčijeg Pariza. Projekt, koliko je bio ogroman i kompliciran, toliko je bio kontroverzan i kritiziran. Za razliku od konzerva-torskog pristupa obnove Beča, ovaj je primjer posve drukčiji; od tadašnjeg srednjovjekovnog Pariza ostalo je jako malo, a danas, tj. već stoljeće i po Pariz nosi epitet jedne od najljepših i modernijih metropola s prostranim avenijama, trgovima, parkovima i slobodnim prostorima.

Kako to i obično biva, pod krinkom zanimanja za socijalna i zdravstvena pitanja, jer naime, u najsiromašnijim je dijelovima grada na 1km² živjelo i do 100,000 stanovnika u potpuno nehigi-jenskim uvjetima, a ustvari radi interesa najbogatijeg i najmalo-brojnijeg društvenog sloja – buržoazije, odnosno sigurnosti nji-hovih nekretnina diljem grada, te naposlijektu, radi sigurnosti tadašnjeg režima, započeta je obnova. Ipak, najviše su se okoris-tile banke, koje su kreditirale čitav projekt (...Bilo je to dobro vrjeme, sve na kredit, sve za raju, jarane!...naaat!).Prije samog početka radova, država je provela eksproprijaciju (iz-vlaštenje) nad onim zemljoposjednicima, čija su zemljišta i zgrade stajale na putu obnove. Najprije su rušene stare zgrade, a onda su sagrađene nove avenije s novim instalacijama vodovoda, plinovoda i kanalizacije. Slobodna zemljišta ponovno suprodavana zainteresiranim kupcima, a na njima se moglo graditi prema točno utvrđenim i strogim pravilima. Iako se činilo da je projekt isplativ i održiv, dugovi su toliko narasli, daih je na kraju morala vratit, a ko dru-gi, nego raja. Raja šuti, pa često i popuši (kurčinu!, op.a.).Zadani su i strogi kriteriji za veličinu, visinu, oblike i izgled novih zgrada. Umjesto 20,000 porušenih, niklo je 40,000 novih! Haussmann je utjec'oi na njihov izgled, tj. tipologiju. Prema njemu, sve su trebale biti slične; kontiniurani vijenci duž fasada, balkoni i dekoracija na drugoj etaži (piano nobile), jednostavnija dekoracija (oko prozora) na višim etažama, neukrašeni kontinuirani potez balkona na zadnjoj etaži (5.), krovovi pod kutem od 45º, neke su od osnovnih značajki novih zgrada. Zgrade nisu smjele biti više od cca. 20m. Kao uzor izgledu ulice, poslužila je postojeća Rue de Rivoli.Haussmannova ulična mreža i danas je kralježnica Pariza. Najveći i najkompliciraniji radovi ostvareni su pedesetih godina 19.st. kada je Napoleon 3. uživao najveći autoritet tijekom svoje vla-davine. Od kontroverznijih radova treba spomenut rušenje i transformaciju Ile-de-la-Citea, otoka usred grada na kojem se nalazi katedrala NotreDame. Izgrađene se broj-ne avenije i bulevari, koji su tada satelitske gradiće oko Pariza pretvorili u suverene di-jelove grada, povezavši ih međusobno i s njegovim središtem. Jedna od upečatljivijih točaka na karti grada svakako je kružni Place de l'Etoile, u čijem su središtu Trijumfalna vrata, a u kojem se sas-taje 12 zrakasto položenih avenija. Izgrađena su dva nova željez-nička kolodvora (Gare de Lyon – južni i Gare du Nord – sjeverni), koji su s onim postojećima povezani važnim prometnicama.Najznačajnija nova građevina javnog karaktera opera je Ch. Garniera u neobaroknom stilu. Izgrađen je sustav vodovoda s naj-većim spremnikom vode tada u Svijetu. Po uzoru na London, car je naručio niz parkova i šuma (Bolonjska i Vensanska). Svaki je kvart dobio svoj trg, a u svakoj su aveniji zasa-đeni drvoredi. Šta jes jes, ali obnova je donijela i neke boljitke: prestale su epi-demije, smanjile su se gužve u prometu (uvjetno rečeno), a nove zgrade bile su konstruktivno i funkcionalno bolje od prethodnih. Međutim, došlo je do socijalnih segregacija. Kao prvo, u gradu se povećo broj radnika (onih što su radili na obnovi grada, a koji su «trbuhom za kruvom» došli u Pariz), što je u ovom slučaju značilo povećanje broja siromašnih građana. Evidentan je primjer stambene zgrade prije i poslije obnove. Prije obnove u istoj su živjeli, redom po katovima, od najnižeg do potkrovlja, buržoazija, državni činovnici, radnici te studenti i siromašni - «Les Miserables». Nakon obnove, skupe cijene najma stanova u samom gradu, potjerale su siromašnije slojeve u predgrađa, konkretno na istok. A «Istok je istočno» ;) Treba napomenut, da je težište obnove bilo u sre-dištu grada, dok je u predgrađu ona išla jaaako sporo, poput kakva puža golaća... To je dovelo do nezadovoljstva lokalnog puka, kojem je drukčije obećano. Naposlijetku, nesrazmjer je bio očit; na za-padu su bili uredi i domovi buržoazije, a na istoku kućerci i in-sule proletera, te industrijski pogoni, ko iz kakvog naturalis-tičkog romana.

Obnova je konačno završila početkom '80-ih.Stotinu godina nakon njenog početka, doživjela je najveće kritike. Poslije svjetskih ratova trebalo je obnovit porušene gradove. Vodeću ulogu u tome imali su arhitekti iz organizacije CIAM, pod vodstvom Corbusiera (Charles-Edouard Jeanneret pravo mu je ime), koji su promovirajući svoje ideje, negirali one Haussmannove. '70-ih, usporedo s pojavom postmoderne, dolazi do reafirmacije ovih potonjih.

E r n s t M a y

May je njemački arhitekt i urbanist. Imao je vode-ću ulogu u doba Weimarske republike (1918.-1933.). 1925. stao je na čelo frankfurtskog Odjela za stanovanje, te tako dobio priliku da rješi problem nedostatka stambenih je-dinica u gradu. U idućih 6 godina u predgrađima Frankfurta uspješno ih je realizirano 15,000. Nova naselja čine koncentrični prsten koji obuhvaća sta-riji dio grada. Između starog i novog dijela široki je pojas zele-nila. May je planirao prema principima vrtnog grada (Trabanten-stadt), a koje su postavili britanski urbanisti E. Howard i R. Unwin. No za razliku od pravih vrtnih gradova, koji su smješteni na većoj udaljenosti od postojećeg grada, Mayovi su sateliti integrirani u postojeći urbani kompleks. Frankfurt je tako ostao urbana cjelina sa zonom gradskih parkova između nukleusa i «tra-banata». Trabanti su označavali one rezidencijalne gradiće iz kojih je raja (brzim vlakovima ili specijalno izgrađenim auto-cestama – highways) išla na pos'o u obližnji metropolis (Pariz, London, NY...).May je nastojao učiniti društvo jednakijim, tolerantnijim i organiziranijim, pa je svoje ideje promoviro kroz mjesečni časopis «Novi Frankfurt» u kojem je najavljivao dolazak nove ujedinjene metropolitanske kulture. Oko časopisa su se s vremenom okupili brojni arhitekti sličnih svjetonazora.Razvijale su se i ideje što učinkovitijeg konstrukcijskog procesa, pa se eksperimentiralo s prefabrikacijom i panelnom konstrukcijom. Ipak, naglasak se stavljao na funkcionalizmu, ekonomičnosti i humanim a'tektonskim vrijed-nostima. Nešto slično napravila je prva! aus-trijska arhitektica Margarete Schütte-Lihotzky. Ona je radeći u Mayevom timu dizaj-nirala tzv. «Frankfurtsku kuhinju», koja će do danas ostati standardni dio svake konven-cionalne stambene jedinice.Römerstadt (kolokvijalno: Zickzackhausen) ime je frankfurtskog naselja, koje se smatra jednim od najvećih urbanističkih dostignuća 20.st. U prilog tome ide činjenica da je E. May, odnosno njegov opus bio glavna tema II.CIAM-a, što se 1929. održavao upravo u Frankfurtu.1930. iste ideje May je s timom od 17 ljudi trebao realizirati u sovjetskoj, boljševičkoj Rusiji. No, s obzirom na okolnosti (loše postojeće stanje, korupcija vlasti, neodgovornost pojedinaca i sve ono što je danas značajka hrvatskog društva, op.a.;), pro-jekti nisu bili onako uspješni kao u Njemačkoj. Ipak, u 3 godine izgrađeno je 20ak novih ruskih industrijsko-rudarskih gradova, od kojih su naj-poznatiji Magnitogorsk, Orsk i Novokuznetsk.Pojavom nacističkog režima u Njemačkoj početkom '30-ih, May, po svjetonazoru socijalist, nije bio naj-omiljeniji u vlastitoj državi, pa je dugi niz godina proveo u egzilu u Africi (Keniji), gdje je radio na brojnim projektima urbanizacije lokalnih zemalja (Uganda-Kampala).Nakon 2.svj.rata vratio se kući, gdje je '50-ih nastavio raditi na sličnim projektima u Hamburgu. Umro je 1970. u istom gradu.

E b e n e z e r H o w a r d

Howard je britanski urbanist. Kao mladić odlazi u Ameriku, ne bi li postao farmer. Uvidjevši da to nije njegov put, potaknut dje-lima am. pjesnika Walta Withmana, počinje se interesirati za soci-jalna pitanja te smišljati načine poboljšanja kvalitete življenja. 5 godina kasnije vratio se u Englesku i osnovao firmu. Nedugo zatim napisao je knjigu «To-Morrow: A Peaceful Path to Real Reform» ilitiga «Garden Cities of To-Morrow». U njoj piše o novom idealnom gradu, koji treba biti spoj suvremenog grada (karijera, zabava, veća primanja...) i sela (ljepota krajolika, čist zrak i okoliš, niski troškovi života...), okružen poljoprivrednim zem-ljištem. On bi bio satelitski grad nekom postojećem većem gradu, ograničene veličine (nekoliko desetaka tisuća stanovnika) i što je najvažnije, unaprijed isplaniran.Prema tim je principima nastalo gro satelitskih gradova u Engleskoj. Najpoz-natiji su Letchworth i Welwyn City, te Stevenage i najveći od njih Milton Keynes, kao poslijeratni gradovi.Howard je surađivao s njem. arhitektima H. Muthesiusom i B. Tautom. To je urodilo plodom u vrijeme Wiemarske republike, kad su se gajili humani principi u velikim stambenim naseljima, zgradama i jedinicama.Howardovo naglašavanje važnosti konstantnog zelenog pojasa poljoprivrednih zemljišta oko grada uskoro je postalo dio britanske urbano-planerske dok-trine, koja se razvila gotovo do dogme. Najimpresivnija aplikacija te ideje bio je plan za Veliki London (Greater London) iz 1944. i prsten novonastalih satelitskih gradova izvan londonskog «Green-belta».«Of d rekord», Howard je 1899. osnovao Udrugu vrtnih gradova, prvu u Engleskoj koja se bavila pitanjima grada i okoliša.

Njemu rame uz rame bio je drugi britanski urbanist Raymond Unwin. Ovaj se također od malena zanimao za socijalna pitanja. Pod utje-cajem socijalista W. Morrisa, priključio se socijalističkom pok-retu. Bavio se problemima proletarijata. Razvijao je jednostavni vernakularni stil, kojim će unaprijedit kvalitetu življenja i sta-novanja proletarijata, pa su tako tisuće domova diljem Engleske izgrađene prema njegovu predlošku.

«C i t é I n d u s t r i e l l e»

Kad se kaže Cité Industrielle, pomisli se najprvo na njegova tvorca, osebujnog francuskog arhitekta i urbanista Tonyja Garniera. Jedan je od protagonista modernističkog urbanog planiranja, a u a'tekturi je jedan od pionira uporabe armiranog betona. Rodio se u Lyonu, drugom po veličini francuskom gradu, te u njemu proveo većinu života, planirajući i projektirajući. Kao mla-dić želi otići u Rim, ne bi li proučav'o antičke spomenike i gra-đevine vječnog grada. Krajem 19.st. kao pobjedniku «Prix de Rome», to mu napokon i uspijeva, te odlazi u Villu Medici, koja je bila dio Francuske akademiju u Rimu. No međutoa, iako mu je zadatak bio istraživanje i proučavanje antičke, rimske, grčke i bliskoistočne a'tekture, on je radio na nečem sasvim drugom. Naime, kao mali je živio u teškim životnim uvjetima, kao dijete radnika u tekstilnoj industriji. Kao takav je bio primoran razmišljati o boljim nači-nima socijalnog stanovanja, što će uroditi plodom upravo za nje-gova boravka u Italiji. Osmislio je utopijski industrijski grad budućnosti - Cité Industrielle. Vizije su bile radikalne; grad bi bio zoniran na 4 (5) zasebnih i proširivih zona: industrijsku, rezidencijalnu, zabavno-turističku, zdravstveno-rekreacijsku (i edukacijsku). Postoje 4 glavna principa-motiva: funkcionalizam, prostor(nost), zelenilo i sunce (insolacija). Grad je treb'o bit smješten u okolici Saint-Ettiennea (Ettiene je zapravo Stjepan, Štef...), koji je bio tipični industrijski grad na početku 20.st. Lokacija je ovisila o blizini sirovina i prirodnih izvora ener-gije. Imao bi 35,000 stanovnika. Nalazio bi se na stjenovitoj pa-dini gorja, s industrijom u podnožju uz rijeku, a bolnicom na vr-hu. Sustavno su isplanirane stambene zgrade, industrijska postro-jenja, željeznički kolodvor i sve druge javne zgrade (crkve, zat-vori i dr.). 1917. je po prvi put publicirao svoju ideju u knjizi. Određen utjecaj na Garniera izvršio je fran. socijalist, filozof i humanist Ch. Fourier, dok je Garnier anticipir'o ideje CIAM-ove Atenske povelje iz 1933.Vrativši se u Lyon, Garnier je većinu vremena proveo radeći u gradskom uredu za projektiranje, u službi lionskog gradonačelnika. Pod njegovom je paskom realizirao svoja najznačanija a'tektonska djela: bolnicu, stadion, stambeno naselje i veliku halu. Kompleks klaonice iz 1917. simbolički predstavlja grad u malom.

«N o v i g r a d o v i» u U K

«Novi gradovi» (New Towns) pokret je koji je u UK (Engleskoj i Škotskoj) započet poslije 2.svj.rata. Ima korijene u Howardovom «Pokretu vrtnih gradova» s kraja 19.st. Ovaj je težio novoplaniranim, samoodrživim zajednicama – gradovima, okruženim pojasima zelenila. Sasto-jali bi se od međusobno uravnoteženih područja za stanovanje, industriju i poljoprivredu. Od najpoznatijih izvedenih izdvajaju se Letchworth (1903.) i Welwyn City (1920.).1946. u UK-u je donesen New Towns Act, koji je naredio osnivanje novih gradova diljem Velike Britanije, a prema konceptu E. Howarda, te njegovih kolega R. Unwina i P. Geddesa. U razdoblju idućih 20-30 godina, osnovano je 30ak gradova, koji su podijeljeni u 3 generacije. Ideja je bila da oni budu dom velikom broju ljudi koji su tijekom svjetskih ratova izgubili svoje domove. Osim toga, pokušalo se sprječiti nekontrolirano širenje postojećih velikih gradova (Londona, Birminghama, Glasgowa...), pa je tako samo iz Londona u nove gradove preseljeno oko 1.5 milijun ljudi.1.generacijaObuhvaća 10ak satelitskih gradova Londona, smještenih u tzv. lon-donskom «green-beltu» i nastalih krajem '40-ih. Nastali su prema Abercrombiejevom planu (prema Leslie P. Abercrombie) preobrazbe Velikog Londona (Greater London). Prvo je osnovan Stevenage, i to prema planu Leonarda Vincenta. Sastoji se od 6 nezavisnih naselja. To je grad za pješake i bicikliste, jer je njegova središnja šoping-zona zatvorena za promet, odnosno ima razgranatu mrežu bic-staza. Urbani je krajolik dosta specifičan; puno kružnih tokova, malo semafora, brojne bic-staze i visoki rasvjetni stupovi. Sav je u zelenilu (avenije s velikim drvoredima), prepun dječjih igra-lišta. (Sve u svemu, idilično, zar ne?!, op.a.;)Za primjer je uzet i Harlow. Prvi GUP grada izradio je Frederick Gibberd. Harlow je smješten 32km sjeverno od Londona. Predviđen je za 80,000 stanovnika. Zelenilom je podijeljen u 4 stambena okruga, od kojih je svaki raščlanjen na 3-4 stambena naselja od 3,500-6,000 stanovnika. Svaka ima svoj podcentar. Parkirališta se nalaze duž prometnica. 25% stambenih jedinica otpada na stanove, a ostatak na obiteljske kuće, što rezultira malom gustoćom. Između naselja je zeleni pojas s mrežom gradskih prometnica. Svako ima osnovnu školu. U glavnom su sre-dištu trgovačko-poslovni, administrativni, društveni, kulturni i zabavni sadržaji. Središnji je trg povišen. Središte grada isklju-čivo je pješačka zona, s parkiralištima po njegovu obodu. Harlow se diči tada najrazgranatijom mrežom bic-staza u državi. Osim toga, među prvima je uveo zabranu prometa motornim vozilima u središtu, te je u njemu sagrađen prvi stambeni neboder u državi.2.generacija

Obuhvaća nekoliko gradova osnovanih početkom '60-ih. Karakterizira ih povećana gustoća stanovništva, otvaranje središta grada prometu i odustanak od zoniranja.Cumbernauld je primjer sličnih gradova u Škotskoj. Nalazi se 22km od Glasgowa. Nast'o je prema planu Hugha Wilsona. U središtu koje je dosta udaljeno od stambenih dijelova grada, isprepliću se raz-novrsni sadržaji.3.generacijaObuhvaća 5 ovećih gradova iz kasnih '60-ih. Naj-veći je Milton Keynes, smješten između Londona i Birminghama, dvaju najvećih britanskih gradova. U zadnjoj je fazi došlo do amerikanizacije; ukinuta je hijerarhija, uvedena decentralizacija, te je došlo do integracije raznovrsnih funkcija u gradu.ZaključakDanas ima puno satelitskih (vrtnih) gradova koji egzistiraju kao gradovi-predgrađa-spavaonice i kao takvi su u potpunoj suprotnosti od onoga što je htio postić E. Howard prije stotinu godina.

S P L I T

Obala st. poluotoka sastoji se redom od: Vranjičke luke, Sjeverne luke, uvale Lora, Poljudske luke, Marjanskog poluotoka, Gradske luke i niza manjih uvala na istoku (Bačvice, Firule, Trstenik...).A'tektonsko-urbanistički natječaji između 2 rataVeć u vrijeme francuske vladavine početkom 19.st. počinje rekon-strukcija Gradske luke. A. Marmont naređuje rušenje zidina oko grada, a dobijenim materijalom nasipava se nova obala prema za-padu, nazvana Francuska obala. Na taj se način formira splitska «Riva», tada zvana Stara obala.Krajem 19.st. Split postaje druga najznačajnija jadranska luka (iza Trsta), a industrijalizacija, trgovina i željeznički promet učinit će ga središtem Dalmacije.1914. nastaju skice generalnog plana regulacije, snima se situa-cija postojećeg stanja, te se određuju smjernice budućeg razvoja i širenja grada.Nakon 1.svj.rata Split je preuzeo ulogu Zadra kao političkog i gospodarskog središta Dalmacije, jer je Zadar ostao izvan granica tadašnje države «SHS». Vodilo je to razvoju gospodarstva i velikom priljevu stanovništva.1923. raspisan je međunarodni natječaj. 1924. uslijedili su nje-govi rezultati, te je razrada plana pripala arhitektu Werneru Schürmannu. Konačni je plan dovršen 1925./26., da bi uslijed novog Građevinskog pravilnika iz 1927., on i konačno bio odobren od strane tadašnjeg župana tek 1928.Novi je plan Zapadnu obalu namijenio reprezentativnoj stambenoj izgradnji. Teretnu bi luku smjestio na sjevernoj strani poluotoka. Raspravljalo se i o eventualnoj hotelskoj izgradnji u gradskoj luci, te o prvoj studiji reprezentativne izgradnje Fabijana Kali-terne iz 1919., koji ju je vidio u historicističkom duhu, po uzoru na gradove Azurne obale. Schürmann je odabir lokacije sjeverne trgovačke luke prepustio lokalnim vlastima, koje su odabrale Poljudski zaljev. Sjeverna je luka namijenjena industrijsko-servisnim sadržajima i brodogradilištu. Južni obronci Marjana bili bi pretvoreni u rezidencijalnu zonu, a Sustjepan bi postao sportsko-rekreacijski centar. Bačvice bi se preuredile u kupalište. 1930. uslijedio je plan regulacije Bačvica, od Katalinića briga na zapadu do uvale Zenta na istoku. Predložili su ga arhitekti N. Dobrović i V. Maršal. Sadržav'o je kupališnu zgradu, morski bazen, nizove vila i hotela, zdravstvene i sportske objekte (oko uvala Firule i Zenta). No međutoa, projekt je bio preskup, pa nije bilo ni realizacije. Umjesto ovog, usvojen je plan L. Horvata, kao os-nova za daljnji razvoj kupališta.1931. raspisan je lokalni natječaj za regulaciju Meja. Meje su južni obronci Marjana. No, kako nije bilo odaziva, plan regulacije povjeren je srpskim arhitektima Lj. Mihajloviću i M. Radovanoviću. Predviđena je bila izgradnja stambenih vila.1930. natječajem za zgradu Banovine aktualizirana je regulacija Stare obale – «Rive». Povodom toga, poznati je slovenski arhitekt Jože Plečnik dao prijedlog regulacije i uređenja cijele Stare obale s novopredviđenom izgradnjom hotela i zgrade Banovine. Natječaj iz 1930. nije donio prihvatljivo rješenje, te je odbijen čak i prijedlog kipara I. Meštrovića i arhitekta D. Iblera, tada članova žirija. 1935. arhitekti P. Senjanović i J. Pičman izradili su Studiju za situiranje nacionalnog spomenika i nove banovinske palače, na istočnom kraju Stare obale. Na kraju je palača izgra-đena na Zapadnoj obali.1931. izdan je novi Građevinski zakon, što je uvjetovalo izmjenu regulacijskog plana 1937./38. Nova trgovačka luka i željeznički kolodvor uvjetovani su skorašnjom izgradnjom Unske pruge, dok su stara luka i postojeći kolodvor u gradskoj luci bili preoptere-ćeni. Umjesto Poljudske luke, za novu je lokaciju odabrana manja Vranjička luka. Poljudski je zaljev u poslijeratnom dobu pretvoren u sportsko-rekreacijsku zonu s gradskim stadionom, dok je na Sus-tjepanu 1936. izgrađen samo bazen. Zbog ovoga je trebalo izmije-niti regulacijski plan, koji 1940. biva ispravljen. Protiv takvog F. Kaliterna podnosi «Utok», te razvija posebnu studiju regulacije grada, dovršenu 1944. Predložena studija regulirala je prometnu infrastrukturu; Gradska i Vranjička luka povezale bi se po trasi usjeka želj. pruge, ali na razini okolnog terena, a ne u usjeku kao dotad. Trasom bi bile postavljene tračnice za vlak i tramvaj. Predložena je i «Riva» kao isključivo pješačka zona, dok bi se kolni promet odvijao preko Mletačkog gata i novoizgrađenog gata sa zapadne strane, koji bi

bili spojeni pokretnim mos-tom. Predložena je i iz-gradnja niza 4-katnica u obliku meandra na Zapadnoj i Wilsonovoj obali, te je reafirmirana ideja iz stu-dije Senjanovića i Pičmana iz 1935.1941. 2.svj.rat prekinuo je to burno doba planiranja grada, ali njegovim završetkom, nastavilo se u istom smjeru sve do danas.A'tektonsko-urbanistički natječaji nakon 2.svj.rataTreba spomenut' dva najvažnija: 1. natječaj za Split3, 1968./69.1968. ideja je po prvi put predstavljena javnosti. Umjesto prin-cipa izgradnje «naselje po naselje», predložena je stalna i plan-ska urbanizacija cijelog područja grada kao cjeline unutar koje će se s vremenom realizirat pojedini dijelovi i građevine. Osnovana je jedinstvena organizacija za planiranje (Poduzeće za igradnju Splita) i to ujedinjenjem dotadašnjih fondova, ureda i sl. Za rad-ni naziv projekta uzet je Split3, koji se odmah uvrježio i u na-rodu. Split1 odnosio se na grad do 2.svj.rata, a Split2 na raz-doblje grada između 1945. i 1965. kad je sagrađeno 13,800 novih stanova.Split3 predviđen je na prostoru III.gradskog rejona, pa otud i trica u nazifu. Na prostoru od 331 ha trebalo je izgraditi:

- 12,200 stanova sa svim pratećim sadržajima,- 5,100 turističkih kreveta u 4 turistička kompleksa (Trstenik, Radoševac, Žnjan i Duilovo),- gradski centar u Sveučilišnoj (a danas Boškovićevoj) ulici i dijelom uz današnju Poljičku ul.,- sekundarno gradsko središte budućeg Splita (sve do Stobreča, antičkog Epetiona) uz Žnjansku ul.,- sveučilište- i turističko-rekreacijsku zonu (nasipavanjem obale).

Bio je to novi grad u sklopu postojećeg, za 50ak tisuća stanovnika.U 11.mj. 1968. DSA (Društvo st. arh.) raspisalo je opći i pozivni državni natječaj, a pristiglo je 18 radova. Prva je nagrada pri-pala ljubljanskoj grupi – Vladimir Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc, iz Urb. instituta Slovenije.*Tih godina javljaju se nove tendencije u svj. a'tekturi. James Gowan i imenjak mu Stirling (oba iz UK), Kenzo Tange (JAP), Ph. Johnson i P. Rudolph (SAD) potiskuju dotad neprikosnovenu petorku – Wright-Gropius-Mies-Aalto-Corbusier, koja postaje «demode» i me-tom kritike.

Novi kompleksan i često kontradiktoran presjek bit će ishodište nove a'tekture. «Bijelog Corbusiera» zamijenili su članovi NY Five, Miesove module zamijenila je beskonačna mreža Superstudija, a urb. artikulaciju '60-ih megastrukture G. Candilisa, Tangea i Archigrama. Kevin Lynch s MIT-a (Massachusetts Institute of Tech.) postavlja nove kriterije slike grada u svojoj knjizi «The Image of the City» iz 1964. Veza između Lynchove teorije i koncepta ljub-ljanske trojke za Split3 bila je očita. Čimbenici koji su odredili završnu formu bili su:- ulazi/mjesto ulaska/vrata,- funkcionalni čvorovi,- prostori i krajolici,- putevi,- vidici,- parkovi i prazni prostori,- barijere i rubovi.Ljubljanska je trojka htjela rehabilitirat ulicu i trg, te reinterpretirat antičku centurijaciju st. poluotoka. Naglasili su dva snažna pješačka poteza s cardom Dioklecijanove palače. Ide-je Lyncha materijalizirane su u interpretaciji V. Mušiča, ali tek djelomično jer Split3 u praksi nije nikad izveden do kraja. Pje-šačke ulice nikad nisu zaživjele kao cjelovita i povezana urb. cjelina.15ak godina nakon ovog natječaja, napustio se koncept ljubljanske trojke. Zbog nemogućnosti da se u sagledivoj budućnosti realizira išta drugo osim stambene izgradnje, koja je pod naletom stalne i prekomjerne imigracije, onemogućila izgradnju izvanstambenih sadr-žaja, došlo je do financijskog kolapsa cijelog projekta, odnosno blokade gradskih investicija i projekata. 2. natječaj za Žnjan-Dragovode, 1984./85.Odnosio se na istočni nerealizirani dio Splita3, u kojem je spo-menuta ljubljanska trojka locirala jednu od dvije snažna pješačke osi budućeg sekundarnog središta Splita, s poslovnim, trgovačkim, turističkim i stambenim sadržajima. Inače, zapadna je os već dje-lomično bila realizirana (Sveučilišna ul.).Prva je nagrada pripala zgb. trojcu – Hržić-Šegvić-Mance. Pri-mjenjen je potpuno drukčiji koncept od rahle urb. matrice Splita3. Bio je na tragu postmodernih urb. predložaka iz '80-ih. Karakteri-zirala ga je zgusnuta blokovska struktura na rasteru humanijih di-menzija. Nastavilo se s temom rehabilitacije ulice (i trga). Među-tim, sudbina realizacije bila je ista kao kod potonjeg primjera, pa su izvedena samo 3 bloka. Pih!Rat je prekinuo eventualnu kasniju izgradnju žnjanskog projekta.Novi splitski GUP sadrži nekoljiko urb. koncepcija.

F. L. W R I G H T

On je najpoznatiji, najutjecajniji i najproduktivniji američki arhitekt. A'tektonska karijera potrajala mu je 70ak godina, jer i sam je poživio dobrih 90 (1867.-1959.). A fakulteta nikad nije završio (jadna mu majka..., op.a.;).Par riječi o privatnom životu. E taj je bio buran. Im'o je 4 žene (al' ne odjednom). Prvi brak, s kćerkom lokalnog bogataša učinio ga je poznatim i omogućio mu slavnu a'tektonsku karijeru.Radio je u uredu Louisa Sullivana, ali nakon što je počeo radit na crno i bez znanja svoga šefa i to kao «freelancer», ovaj mu je nevoljko dao otkaz. No, on je ubrzo osnovo svoju firmu u Chicagu (država Illinois). Do 1900. imao je na kontu već 50ak realizacija. Od 1900. do 1917. razvijao je koncept «prerijske kuće». Bila je to kuća naglašene horizontale, nastala po uzoru na tamošnji krajolik. Krovovi su bili plitki, blagih nagiba. Koristili su se prirodni, nedovršeni materijali. Wright je stavljo naglasak na humanosti i potrebama naručitelja, bu-dućih stanara. Inače, pro-tagonist ideje «prerijske kuće» bio je njegov bivši tutor i šef L. Sullivan. Najviše primjera moglo se pronaći oko Chicaga. Naj-poznatiji je primjer «Robbie House» iz 1910. upravo u Chicagu. Kuća se smatra prototipom modernističke a'tek-ture, jer je uvelike utjecala na evr. arhitekte nakon 1.svj.rata.Evropa tek poslije 1910. upoznaje Wrightov opus, i to nakon što je njemački izdavač izdao «Wasmuth Portfolio», knjigu od 100 litogra-fija Wrightovih kuća i zgrada. Kasnije su «bauhausovci» priznali da su najveću inspiraciju dobili u toj knjizi.Tih je godina Wright sa svojom novom trebicom TRIP'o po Evropi. Čak je kupio kuću u Fiesoleu (ITA). Na povratku u Ameriku, u rod-nom je Wisconsinu izgradio svoju ljetnu rezidenciju – «Taliesin». Kuća je poznata po podmetnutom požaru i sedmerostrukom ubojstvu što ga je počinila služavka. Među ubijenima je bila i Wrightova žena. No, uskoro je W. upozn'o i svoju treću trebicu, ovisnicu o morfiju, zbog čega ni ovaj brak nije dugo potraj'o. Četvrta i pos-ljednja žena bila je Ruskinja Olga. Toliko za Story...;)Najpoznatiji W. projekt tzv. je «Fallingwater». To je rezidencija picburškog biznismena i filantropa Edgara Kaufmanna, građena iz-među 1935. i 1939. Nalazi se u Bear Runu (država Pennsylvania), u šumskom krajoliku, na slapovima. Karakteriziraju je horizontale konzolnih balkona i terasa od betona, odnosno zidne vertikale od vapnenca. Kuća je fakat lijepa i neuo-bičajena.Poznat je i W. projekt američke kuće, pod nazifom «Usonian House». To je trebala bit tipizirana i standardizi-rana kuća za am. srednju klasu. Prva takva – «Jacobs House» izgrađena je 1936. To je mala jednokatnica u obliku slova «L», s garažom/spermištem;) i ravnim krovom. Prototip je suvremenih eko-samoodrživih kuća. W. je pod utjecajem japanske a'tekture i filozofije inzistirao na proži-manju interijera i eksterijera kuće.Od većih projekata treba spomenuti njujorški muzej Guggenheim iz sredine 20.st.W. je sveukupno realizirao 362 kuće, od kojih je 300ak sačuvano do danas.W. je u a'tektonski rječnik uveo pojam «organske» (organičke) a'tekture. Njene su značajke prožimanje prirode i kuće, udovo-ljenje potrebama naručitelja, uporaba vernakularnih materijala i slobodni tlocrti.Broadacre CityW. se istakao i u urbanizmu, tj. planiranju novih gradova. Svoj je suburbani koncept izgradnje predstavio 1932. u knjizi «The Disappearing City». Zove se Broadacre City. Sa studentima je izradio maketu veličine 4x4m. Ta se zajednica bu-dućnosti proteže na 10km². Antiteza je grada, a apo-teoza predgrađa. Svakoj obitelji bi se dalo 4,000m² zemljišta iz fede-ralnih rezervi. Stambena jedinica prema tome ne bi bila kuća, nego cijela fa-rma. U gradu bi bilo malo ureda i stanova, te glavni kolodvor. Žarište grada je škola. Promet je gotovo isključivo automobilski, a pješaci se sigurno mogu kretati jedino unutar gra-nica svog akra (svojih 4,000m²). Koncept je u globalu bio sličan kon-ceptu vrtnih gradova F. L. Olmsteda i E. Howarda, sa-mo što su oni inzistirali na izuzeću motornog prometa. S druge strane, suprotne vizije u svom Rush Cityju iznio je am. arhitekt Richard Neutra («po Vuku»: Nojtra, op.a.), koji je pažnju posvetio pješacima i njihovim potrebama.

«L i n e a r n i g r a d»

Ideja Linearnog grada javlja se krajem 19.st. Njezin je prota-gonist španjolski arhitekt i urbanist Arturo Soria y Mata. Soria je rođen u Madridu, gdje je proveo većinu svog života, te naposli-jetku umro u njegovom predgrađu - La Ciudad Lineal. Isto je bilo pilot-projekt Sorie i njegovih suradnika za Linearni grad. Prvi je put publicirao svoje vizije 1883., čak 15 godina prije Howardove vizije Vrtnog grada. Iako su oba projekta bila suvremena i pomalo kontroverzna, međusobno su potpuno suprotni. Prema Soriji, ključni čimbenik gradskog života nije udaljenost, nego vrijeme putovanja. Soria je htio «ruralizirat' grad, odnosno urbanizirat' selo». Usprkos problemima, 1894. počela je izgradnja zamišljenog grada, dugog 48km, istočno od Madrida. Do 1910. izgrađeno je svega 5km; bilo je to linearno predgrađe s jednolikom gustoćom niske stambene izgradnje uzduž prometne osi, koja je sadržila tramvaj i željez-nicu, odnosno potez drvoreda i šetališta (bulevar). Ključni je čimbenik za ostvarenje Soriji-nog koncepta bio razvoj brzog masovnog prometnog sustava, sposobnog da preveze putnike na velike udaljenosti, ne samo me-đu naseljima, već i među grado-vima. U to su vrijeme brzi vla-kovi postizali brzinu od oko 30km/h, što je moglo rezulti-rati linearnim gradom

duljine do 30km. Danas ima nekoliko primjera u Svijetu, koji mogu omogućiti razvoj i ostvarenje ovakvih ideja (Shinkansen u Japanu, TGV u Francuskoj, ICE u Njemačkoj...).Soria je između ostalog, kumovao prvoj tramvajskoj liniji u Mad-ridu 1875. Navodno je osmislio i gradsku telefonsku mrežu. 1894. dobio je odobrenje da se Madrid kružnom tramvajskom linijom poveže s okolnim gradovima i selima, a bio je i savjetnik pri izgradnji madridskog metroa.'20-ih godina 20.st. Sorijine ideje reafirmirao je sovjetski urba-nist Nikolaj A. Miljutin, a izvršile su i izvjestan utjecaj na E. Maya.Miljutinov linearni grad sastojao se od nekoliko funkcionalno spe-cijaliziranih zona. Nalazio se uz rijeku, orijentiran tako da dominantni vjetar puše od rezidencijalnog dijela prema industrij-skom. Postojalo je 6 zona: potpuno odvojena zona željezničkog pro-meta; zona proizvodnje i javnog poduzetništva s pripadajućim znanstvenim, tehničkim i obrazovnim institucijama; zeleni pojas s glavnom nadzemnom prometnicom; rezidencijalna zona s društvenim, stambenim i dječjim sadržajima; parkovi; poljoprivredna zona s vrtovima i državnim farmama. Miljutin je u istoj zoni postavio industriju i obrazovne institucije, pravdajući se Engelsovom (Marx & Engels) izjavom: «obrazovanje i rad bit će ujedinjeni!».

«S k a n d i n a v s k i s a t e l i t i»

U poslijeratnom razdoblju u Skandinaviji se ne grade no-vi gradovi, već satelitska naselja već postojećih većih gradova (Stockholma, Helsin-kia...). Većina ljudi svako-dnevno putuje, stoga se i središta takvih gradova pla-niraju u blizini željezničke stanice (metroa). Namjera je bila da stanovništvo radi, stanuje i kupuje u gradu, a jedini odlazak u obližnji velegrad bio je zbog obavljanja specijalne kup-nje, odnosno radi zabave i kulturnih događaja.Dva su najznačajnija primjera.Prvi je u Švedskoj. Vallingby je mali grad, inauguriran 1954. 15km zapadno od Stockholma. Planiran je za 23,000 stanovnika. Njegov je arhitekt Sven Markelius, začetnik modernizma u Švedskoj. Imao je važnu ulogu u planiranju poslijeratnog Stockholma, te je jedan od osnivača CIAM-a. Javni su sadržaji Vallingbyja koncentrirani u središtu, oko stanice podzemne željeznice. Središte je izolirano od kolnog prometa, a parkiranje je po njegovom obodu. Tada ultra-moderni sadržaji u središtu grada te bijele kuće u parkovnom ambi-jentu bile su simbol švedskog građanskog društva blagostanja. Gradski je ambijent uspješan spoj prirodnog okoliša i urbanog kra-jolika. Danas međutim taj grad ne funkcionira kako je zamišljeno; zgrade izgledaju otužno, a javni prostori u vidu malih parkova ni-kad nisu profunkcionirali kao gradske agore, forumi ili javni gradski parkovi, te su ostali pusti.Tapiola je drugi primjer. Inaugurirana je 1951. kao vrtni gradić 9km udaljen od Helsinkia, a ustvari je predgrađe drugog po veličini finskog grada Espooa. Trebala je poslužiti kao njegov kulturni dio. Njezin je arhitekt Aulis Blomstadt. Danas ima 16,000 stanovnika. Nalazi se uz morsku obalu, na neravnu šumovitu terenu. Uspješan je spoj prožimanja a'tekture i prirodnog okoliša. Zajedničke su funkcije smišljeno raspoređene po čitavom gradiću, s optimalnom udaljenošću od stam-benih zona. Administrativni, kulturni i trgovački sadržaji smješ-teni su oko vodene površine u središtu gradića.

L e C o r b u s i e r

Pravo mu je ime Charles-Edouard Jeanneret. Od 1920. poznatiji je pod pseudonimom. Bio je arhitekt, urbanist, slikar, skulptor, pi-sac, dizajner – homo universalis «par ekselans»! Francuz je, rođen 1887. u Švicarskoj.Pionir je modernizma. Životna mu je preokupacija bila pronalazak boljih uvjeta življenja za građane prenapučenih gradova, s naglaskom na socijalu.Mnogo je trip'o; boravio je u Parizu te u Ber-linu, radeći u uredu njem. arhitekta P. Behrensa. Tako je tečno naučio njemački jezik (Koliko je-zika znaš, toliko ljudi vrijediš..., op.a.). Obišo je Balkan, Tursku i Grčku (Atenu), gdje se oduševio Partenonom i njegovim arh. proporcijama.Relativno mlad (1923.) izdaje knjigu pod naslovom «Vers une Architecture» ilitiga na 'rvackom «Ususret (novoj) a'tekturi».1914./15. izradio je teorijsku studiju kuće, pod nazifom «Dom-ino House». Ona stoji na AB stupovima i gredama, što omogućava toliko željeni slobodni tlocrt.Upoznavši bivšeg kubista A. Ozenfanta, zajedno s njim razvija novi stil, oprečan upravo kubizmu, pod na-zifom purizam. Njemu je potpuno posvetio dugih 5 godina (1918.-1922.).1922. s rođakom Pierreom osniva ured u Parizu. Do 1927. zajedno su realizirali gro obiteljskih kuća oko Pariza.1930. uzima francusko državljanstvo (koga briga?!, op.a.).« Ville Contemporaine » iz 1922. njegov je teoretski pokušaj obliko-vanja nove strukture grada organizirane na parametrima rastere-ćenja središnje jezgre, brze cirkulacije prometnih sredstava, po-većanja gustoće stanovništva usporedo s povećanjem zelenih povr-šina. Jezgra grada stambeno-poslovni su tornjevi za

najbogatije, visoki 200m! Stambene zgrade oko jezgre čine stanovanje za višu klasu («maison a redents»). Meandriraju u zelenilu i udomljuju 600,000 stanovnika. Treća su zona stambeni blokovi za proletere, orjentirani S–J. Suvremeni grad može primiti 3 milijuna stanov-nika. Model je megalopolisa izuzetne koncentracije, koja doseže gustoću naseljenosti i do 1,000 stan./ha, a da pri tome ostavlja 90% površine grada kao zelenu i pješačku zonu. Najveći doprinos V.C. je jedinica Villa Immueble, adaptacija Maison Citrohana u opći tip stana u visokim, gusto naseljenim objektima. Jedinice su naslagane u šest dvostrukih nivoa. Sadrže terase s vrtovima, po jednu za svaki dupleks. Brzi automobilski promet riješen je na ne-koliko uzdignutih autoputeva, koje pješak nikada ne prelazi. Ve-ćina je zgrada na stupovima (čelični piloti), što omogućava slo-bodno kretanje pješaka. Ravni krovovi su ozelenjeni i koriste se za razne društvene aktivnosti. Samo središte grada predviđeno je kao prometno čvorište na nekoliko razina (vlak / bus / automobil / aerodrom na vrhu...?!). Automobil je trebo bit glavno prometno sredstvo.«Plan Voisin» iz 1925. pokušaj je praktične primjene V.C. u središtu Pariza, tj. stvaranje novog poslovnog središta grada. U prvoj fazi uključuje rušenje starih, gusto izgrađenih područja (gotovo 5km²), te gradnju tornjeva od 60 katova, okruženih parkom i stambenim zgradama. Sačuvane bi bile samo najvrjednije zgrade koje postaju muzeji izolirani u moru zelenila. Stara ulična mreža je izbrisana, te je postavljen ortogonalni ulični raster.C. je promoviro moderne indus-trijske tehnike i tehnologije u a'tekturi, po uzoru na tadaš-nju autoindus-triju i sl. Tvr-dio je da se na-gomilani prob-lemi tadašnjeg društva mogu riješiti dobrom a'tekturom, što je ovjekovječio izjavom: «A'tektura ili revolucija!».Iako su C. ideje bile radikalne, u Indiji postoji grad, koji je izgrađen upravo prema njegovim zamislima. Radi se o Čandigaru.Jedna od najvažnijih stvari vezanih uz a'tekturu 5 je točaka iste. Kao primjer je poslužila realizirana Villa Savoye (1929.-1931.):1. kuća mora biti nad zemljom i to na stupovima;2. slobodna fasada (nenosivi zi-dovi ne ometaju njezino obliko-vanje);3. slobodni tlocrt;4. dugi potezi prozora;5. krovni vrt.U «Moduloru» se bavio zlatnim rezom, odnosno ljestvicom arh. pro-porcija. Nastavio je tradiciju Vitruvija, Da Vincija i Albertija. Koristio je ljudske proporcije ne bi li unaprijedio izgled i funk-ciju a'tekture. Za primjer mu je poslužila Villa Stein.Dizajnirao je i namještaj (LC2, LC4...).Bio je jedan od osnivača CIAM-a.Njegove su ideje kasnije prihvaćene u zapadnoj Evropi i Americi. Glavni grad Brazila, Brasilia nastala je prema njegovim princi-pima, a projektirao ju je L. Costa.Poznata je njegova izjava da «zgrade moraju biti bijele».Na kraju treba reć da se C. utopio u Sredozemlju 1965. U hladno-ratovsko doba nije bilo onog koji ovom osebujnom liku nije odao počast, bez obzira na sve... Bravo Korbizje!

W A L T E R G R O P I U S

Njemački je arhitekt rođen u Berlinu 1883. Zajedno s Miesom i Le Corbusierom smatra se pionirom modernizma. Osnivač je BAUHAUSA (al ne onog u kojem mo'š kupit sve od čivije do nosača avijona, nego a'tektonske škole, op.a.;).Nije bio neki crtač, pa je cijeli život ovisio o suradnicima. Tako je zajedno s Adolfom Meyerom os-novo firmu u Berlinu. Obojica su autori jedne od prvih modernističkih građevina, tvornice Fagus-werk, na kojoj je po prvi put u cijelosti aplici-rana staklena fasada.Bio je vojnik u 1.svj.ratu, što je prekinulo njegovu a'tektonsku kari-jeru, ali kasnije se pokazalo da mu je upravo taj rat pružio priliku da 1919. postane, za neloš početak, di-rektor Škole za umjetnost i obrt u Weimaru. Naime, istu će on preimenovati u BAUHAUS. Otpočetka su u njoj djelovali eminentni umjetnici (i jebivjetri, op.a.) Paul Klee i Wassily Kandinski. 1923. Gropius je dizajniro jednu od ikona produkt-dizajna 20.st. – kvaku za vrata. Od 1926. do 1932. radio je na stambenim projektima u Berlinu, Dessauu i Karlsruheu.Jedan je od protagonista novog podstila u a'tekturi nazvanog «New Objectivity».1934. zbog nacističke vlasti emigriro je u Englesku, a kasnije i u Ameriku, u Lincoln, Massachusetts. Tamo je izgradio vlastiti kućerak, kojim je pronio dobar glas internacionalnog sti-la modernističke a'tekture i po Americi. S frendom Marcelom Breuerom predavao je na Harvardu.Umro je 1964. u Bostonu.Od njegovih djela treba spomenuti zgradu BAUHAUSA u Dessauu, južno od Berlina.U urbanizmu je poznat po planovima za Dessau- Törten, Karlsruhe-Dammerstock i Siemensstadt pokraj Berlina.

«D e u t s c h e r W e r k b u n d»

To je ustvari udruga njem. arhitekata, dizajnera i industrijalaca, koja je odigrala važnu općenitu ulogu u povijesti modernizma.Osnovana je 1907. u Münchenu, a njen je inicijator njem. arhitekt H. Muthesius. On je bio pod očitim utjecajem engleskog «Pokreta za umjetnost i obrt», što je i iznio u svojoj opširnoj 3-dijelnoj knjizi «Engleska kuća», u kojoj dijeli «bes-platne» praktične savjete.Međutim, D.W. manje je bio umjetnički pokret nalik ovom engleskom, a više državni pokušaj integracije tradicionalnih obrtničkih znanja i industrijskih tehnika masovne proizvodnje, ne bi li Njemačka stala uz bok industrijskim velesilama UK-u i SAD-u. «Od naslona za sofu do gradograditeljstva» bio je moto koji je najbolje opisivo raspon njegovih djelatnosti.Osnivači D.W.-a bili su 12-orica arhitekata (Behrens, Fischer, Hoffmann, van der Velde, Olbrich...) i isto toliko tvrtki.Svoje su radove pokazivali na izložbama po Njemačkoj. Prva je bila 1914. u Kölnu. 1924. održala se ona u Berlinu. 1927. u Stuttgartu je otvoreno novo naselje – Weissenhof Siedlung. 1929. održana je izložba u Breslauu.1938. nacisti ukidaju D.W., da bi ovaj opet bio osnovan 1949.

«W e i ß e n h o f S i e d l u n g»

Nalazi se u Stuttgartu. Iako je reklamiran kao naselje za radničku klasu, cijena stanova bila je mnogo veća od onog što je ona mogla priuštiti (klasika..., jer ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom vratniku, op.a.). A sad malo o izložbi TAŠTINE, ovaj mene, internacionalnog stila modernističke a'tekture. WS sagrađen je povodom izložbe «Deutscher Werkbunda» 1927. Sastoji se od 21 zgrade, odnosno 60 domaćinstava. Na čelu je projekta u ime grada bio Ludwig Mies van der Rohe. Odabrao je 16 arhitekata, većinom dasa s njemačkog govornog područja, te se bri-nuo o budžetu i koordinaciji radova.Zgrade su međusobno slične; imaju simplificirane fasade, ravne krovove s vrtovima, duge poteze prozora, slobodne tlocrte... Visok stupanj prefabrikacije omogućio je izgradnju cijelog naselja u ro-ku od 5 mjeseci. Zgrade su uglavnom bijele, osim one najmanje, arhitekta Brune Tauta, koja je crvena, te još jedne.Do danas ih je sačuvano 11. Trebalo bi to otić pogledat...

P E T E R B E H R E N S

Rođen je 1868. u Hamburgu, na sjeveru Njemačke.Ispočetka se bavio umjetnošću, al je shvatio da tu nema «kruva».1899. postao je drugi član umjetničke kolonije u Darmstadtu, gdje je sagradio vlastitu kuću, u kojoj je sve njegovih ruku djelo. Mašala! Tu je već napustio Jugendstil, te razvio neki novi, strog i racionalan.Od njegova osnutka 1907. član je «Deutscher Werkbunda». Pomoću industrije trebalo je promijeniti klasno društvo u besklasno druš-tvo JEDNAKOSTI i rehumanizirati ekonomiju i kulturu. (Al di baš uz pomoć industrije?!, op.a.).1907. njemačka korporacija AEG unajmila ga je kao umjetničkog kon-zultanta, a on im je osmislio cjelokupni vizualni korporativni id-entitet (logotip, produkt-dizajn, publicitet...tralala), vjero-jatno prvi takav u svijetu. 1910. projektirao im je poznatu tvor-nicu turbina. Od 1907. do 1912. u njegovu su uredu radili budući pioniri moder-nizma, Mies, Le Corbusier, A. Meyer i W. Gropius. Simptomatično...Zbog svoje popularnosti u glavnog nacističkog arhitekta Alberta Speera, ali i općenito, nacističkoj vladi nije bilo u interesu da zabrani njegove «lijevo» nastrojene aktivnosti.Peter Behrens jedan je od otaca modernizma, iako je ostao u sjeni svojih učenika. Umro je 1940.

P I T A NJ A za P I S M E N I *01. Haussmannova rekonstrukcija Pariza02. Ringstrasse – Beč03. H. P. Berlage – Južni Amsterdam04. E. Howard – Vrtni grad05. T. Garnier – Cité Industrielle06. A. Soria y Mata – Linearni grad07. F. L. Wright – Broadacre City08. Le Corbusier '20-ih i '30-ih09. W. Gropius – Siemensstadt, Dammerstock & Dessau-Törten10. E. May - Frankfurt11. Grad u totalitarnom režimu12. CIAM13. «Novi gradovi» u UK14. Skandinavski satelitski gradovi15. Urbanistički natječaji u Zagrebu16. Arhitektonsko-urbanistički natječaji u Splitu između 2 rata17. Arhitektonsko-urbanistički natječaji u Splitu nakon 2.svj.rata

A grupa:CIAMRINGSTRASSEAMSTERDAM B.TOTALITARNI REŽIMSPLIT IZMEĐU B grupa:PARIZLE CORBUSIER IZMEĐUAMSTERDAM B.BROADACRESPLIT NAKONSKANDINAVSKI C grupa:PARIZVRTNILINEARNISPLIT IZMEĐUGROPIUS D grupa:B. AMSTERDAMINDUSTRIJSKICORBUSIER 20 – 30MAY FRAENGLESKAZG IZMEĐU 2 RATA

* pitanja su razvrstana u 4 grupe (A, B, V & G;) po 5/6 pitanja: grupa A: 02./03./11./12./16.grupa B: 01./03./07./08./14./17.grupa V: 01./04./06./09./16.grupa G: 03./05./10./13./15.

P I T A NJ A za U S M E N I *01. Haussmannova rekonstrukcija Pariza (Haussmannov blok)02. Treći Rim – Mussolinijevo doba03. Ringstrasse – Beč04. H. P. Berlage – Južni Amsterdam05. Proširenje Amsterdama – Spaarndammerbuurt i A. Zuid06. Amsterdamski blok07. E. Howard – Vrtni grad08. T. Garnier – Cité Industrielle09. A. Soria y Mata10. Linearni gradovi11. F.L. Wright – Broadacre City12. Suvremeni američki gradovi – Radburn, Reston, Roncom...13. Le Corbusier prije 2.svj.rata14. Le Corbusier poslije 2.svj.rata15. W. Gropius – Siemensstadt, Dammerstock & Dessau-Törten16. E. May – proširenje Frankfurta17. Frankfurtski blok18. Grad u totalitarnom režimu - Speerov Berlin & Treći Rim19. CIAM20. «Novi gradovi» u UK – Garden Cities21. London22. Suvremeni gradovi u UK23. Skandinavski satelitski gradovi24. Zagreb25. Urbanistički natječaji u Zagrebu između 2 rata26. Zakladni blok27. Trnje, Zagreb28. Osijek29. A'tektonsko-urbanistički natječaji u Splitu između 2 rata30. A'tektonsko-urbanistički natječaji u Splitu nakon 2.svj.rata31. Deutscher Werkbund, 1908.-1927.32. BAUHAUS, 1919.-1932.33. Weissenhof Siedlung, Stuttgart34. Futurizam – Antonio Sant'Elia

+ Oskar Strnad ::: Margarete Schütte-Lihotzky ::: Bruno Taut :::