Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Književnosti naroda BiH i B/H/S jezik

Seminarski rad

Umijeće interpretacije drame: William Shakespeare – Romeo i Julija

Mentor: prof.dr. Nihad Agić Studentica: Amra Penava

Sarajevo, juni 2014.

1

Seminarski rad

Predmet: Umijeće interpretacije drame

Tema:

William Shakespeare – Romeo i Julija

Studentica: Amra Penava

Odsjek: Književnosti naroda BiH i BHS jezik

Studijska grupa: Književnost naroda BiH

Smjer: Nastavnički

Broj indeksa: 1373/2012

2

Sarajevo, juni 2014.

Ljubav nije čudo, ali čini čuda.

Milan Begović

Ako želiš biti voljen, voli!

Seneka

3

Uvod

Drama je žanr u književnosti, koji je nastao za vrijeme antičke Grčke i koji se i danas razvija.

To književno djelo, uglavnom služi javnom izvođenju u pozorištu. Tokom 18. i 19.

stoljeća, opera je nastala kao kombinacija drame, poezije, i muzike.

Osnovne podvrste drame su: tragedija, komedija i drama u užem smislu, koje se prvo

pojavljuju nekoliko vijekova prije naše ere. Starogrčka drama je prema legendi nastala za

vrijeme vjerskog festivala, kada se jedan pjevač odvojio od zbora i počeo pjevati sam. Grčka

tragedija se u glavnom bavila poznatim historijskim i mitološkim temama. Tragedije su,

slično kao i danas, radovi ozbiljnijeg i težeg karaktera i tiču su se uglavnom ljudskih

tragičnih sudbina. Za razliku od njih, komedije su većinom vedrijeg karaktera i gotovo uvijek

imaju sretan završetak. Grčki festivali bi obično imali tri tragedije i jednu komediju.

Drama se razlikuje od drugih knjizevnih djela po tome što se sav tekst izvodi u glumačkoj

realizaciji. Danas drama nastaje saradnjom autora scenografa, kompozitora i glumaca, dok je

u staroj Grčkoj na početku stvaranja drame pjesnik /pisac/ ujedno i režiser, glumac, koreograf,

kostimograf i kompozitor. Važan faktor kod izvođenja nekog dramskog teksta jeste publika.

Glumci i publika stvaraju poseban odnos. Od publike zavisi uspješnost drame a od glumca da

prestavi tekst na pravi način.

Platon kaže u svojoj knjizi “Država” da drama podražava najraznovrsnije pojave: muškarce i

žene, mladiće i starce, vrlinu i nevaljstvo, ljepotu i rugobu; zatim kovače, zanatlije, veslače na

galijama i njihove komadante; pa trzanje konja i riku bikova, šum rijeka, hučanje mora i

pucanje gromova; najzad, fijuk vijetra, pljusak leda, škripanje osovina i točkova, pa ne samo

tonove svih mogućih instrumenata nego i lajanje pasa, bleku ovaca i cvrkutanje ptica. Sve ovo

je bila zadaća glumca u staroj Grčkoj, na početku samo jednog a kasnije dolazi do uvođenja

drugog pa i trećeg glumca. Također glumci su bili samo muškarci.

Drama obuhvata književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici u kazališnim

predstavama. Dramska književna djela posebno su oblikovana tako da sadrže opis likova s

naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i

dijelove koji služe samo kao uputa glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama. Fabula

dramskog teksta se ne pripovijeda, već se postiže izmjenom dramskih situacija. Dijalog

(razgovor među likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva književnog 4

oblikovanja drame. Zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti likova. Drama ima svoj

početak, sredinu i završetak. Podjeljena je na činove i prizore, a zanimanje gledatelja potiče

neki sukob ili zaplet koji se na kraju razrješava.

Elizabetsko doba je naziv za drugu polovinu XVI stoljeća u Engleskoj. Naziv je u čast

Elizabete I, čija je duga vladavina (1558–1603) donijela zemlji relativan mir, blagostanje i

bezbjednost od najazde spolja. Dinastički i velikaški ratovi Crvene i bijele ruže, koji su

pustošili Englesku pripadali su davnoj prošlosti. Posljednji iz dinastije Plantageneta, Ričard

III, poginuo je u bitci na Bosfortskom polju, a na prijesto je stupio pobjedonosni Henri VII

Tjudor, osnivač nove kraljevske loze.

Sa političkom stabilnošću došao je i ekonomski napredak , a sa ovim kulturni procvat, tako da

je, za nepunih deset godina Elizabetine vladavine Engleska procvala u svim segmentima

života. Ovo doba se još naziva i Zlatno doba engleske historije. Osim u ekonomskom smislu

veliki je napredak i procvat ostvaren u književnosti, naročito poeziji i drami.

Veliko vrijeme je stvorilo i veliku dramu, jer drama je odbljesak života, njegovih stremljenja,

podviga, strasti, snova i maštanja. U svojim dramama Shekspier je davao atmosferu vremena.

Kad je atmosfera bila vedra, u prvoj deceniji njegovog stvaranja, vedre su i vesele bile

njegove komedije, i historije, iako tragične, imale su svoj politički i patriotski smisao, a kada

je nastala promjena, u prvoj deceniji VII stoljeća, odnosno u drugoj njegovog stvaranja , došle

su mračne i teške tragedije.

William Shakespeare, najveći dramski pjesnik te velike epohe i svijeta, rođen je 1564. godine, u

Stratfordu na Evonu, maloj varošici u srcu seoske Engleske, kao treće i najstarije muško

dijete. Vjerovatno je osnovno znanje stekao u mjesnoj školi, no misli se da ovu školu nije

završio. Krajem 1582., u osamnaestoj godini, oženio se Anom Hatevej, iz obližnjeg zaseoka

Šoterija, djevojkom osam godna starijom od sebe, s kojom je imao troje djece: kćer Suzanu i

blizance Hamneta i Đuditu. Ana je umrla 1623., sedam godina poslije smrti svoga muža, a

posljednji neposredni potomak Shekspierov, njegova unuka Elizabeta, umrla je 1670. i loza se

ugasila. Od rođenja blizanaca do 1592. Postoji praznina u njegovoj biografiji, te tako historija

ne zna šta je on radio u toku tih sedam-osam godina. Predanje kaže da je morao bježatiS iz

Stratforda od odmazde mjesnog vlastelina, ser Tomasa Lusija, čiju je divljač lovio i još

spjevao o njemu šaljivu baladu kad je ovaj počeo da ga sudski progoni, a također se misli da

je bio učitelj, vjerovatno privatan. Po pismu Roberta Grina (1592.) vidimo da je u Londonu

5

postao ozbiljan konkurent univerzitetski obrazovanim piscima (Marlou, Pilu, Nesu i

Lodzu).Godine 1595., postao je akcionar pozorišne trupe Lorda Cemberlejna, koja je 1599.

izgradila čuveno pozorište Glob. Za ovu trupu, koja je kasnije postala Kraljevska trupa, pisao

je sve svoje drame i povremeno glumio sve do 1610. god, kada se povukao u Stratford, gdje je

i umro.

Osim dvije poeme i zbirke pjesama (Venera i Adon 1593., Otmica Lukrecije 1594., Soneti

1609.), napisao je 36 drama za koje se smatra da su u cjelini njegove. Osam historijskih drama

(napisanih od 1590. do 1600.) obuhvataju period engleske istorije od Ričarda II do Ričarda

III. U istom, početnom periodu stvaralaštva nastale su i njegove rane tragedije (Titus

Andronikus, Romeo i Julija), kao i mnoge rane komedije od kojih su najpoznatije San ljetnje

noći i Mletački trgovac. Od 1600.–1606. god., pisao je svoje najpoznatije tragedije (Julije

Cezar, Hamlet, Otelo, Magbet, Kralj Lir) i komedije (Kako vam drago i Bogojavljenska noć).

Od djela stvorenih u posljednjem periodu (1606–1613) najpoznatije su ljubavna tragedija

Antonije i Kleopatra i tragikomedije Zimska bajka i Bura.

Kada je riječ o istoriji svjetske književnosti na prelazu iz Srednjeg veka u tzv. moderno doba

ili rano moderno doba, susrećemo se prvo sa renesansom. Renesansna drama je na

najrazličitije načine kontekst za Šekspira. Međutim, opus renesansne drame je veoma

oskudan. U Italiji, drame su pisali Nikolo Makijaveli (Mandragora) , P j e t ro Are t i no i

Ar io s to , a u Špan i j i Lope de Vega , ko j i p i š e istorijske drame. Dramski fenomen

koji vezujemo za renesansu je comoedia del arte – improvizovana drama koja nije imala

tačno određen tekst, ali je imala tipske likove (Pantelone, i l i o t a c ko j i s e  protivi

sreći mladih (senexvs. iuvenis) i l i p r eva ren i muž ; Dotore, učena sveznalica,

lukavi rob, prefigani sluga, Miles gloriosus, hvalisavi vojnik) i tipske zaplete. Comoedia del

arte preuzimala je pojedine strukture iz novoatičke, rimske komedije intrige (Plaut i

Terencije). Šekspirovi likovi nisu tipski, ali u njima ima elemenata junaka iz Comoedie del

artei novoatičke komedije. Dramaturgija na Kon t inen tu , kako v id imo , ba š i ne

cv j e t a . U većo j me r i j e o s t a lo t eo r i j e d r ame , nego s ame dramaturgije. U

renesansi se oživljavaju proučavanja antičkih poetika, Aristotela i Horacija. Filip

Sidni u Engleskoj i čitav niz teoretičara u Italiji (Kastalvetro) pišu o tome kako

drama treba da izgleda, uglavnom tumačeći Aristotela i Horacija, propisujući neku vrstu

normativne poetike. To je nšto sa čime će Šekspir stalno biti u sukobu. Filip Sidni će

stalno zamjerati Šekspiru i drugim p i s c ima d rama da ne zna ju Ar i s t o t e l a i

6

da r ade ne š to š t o po Ar i s t o t e lu n ikako ne b i mog lo b i t i  prihvatljivo. Često

ćemo morati da se osvrnemo na to šta bi se smatralo poželjnim – neki dramaturški postupak –

a šta nalazimo kao nepoželjno sa stanovišta Aristotelove poetike, ali to je nešto što djeluje, što

je efektno i provokativno, i što istrajava.

Nema nijednog Šekspirovog djela u kojem se ne pojavljuje ljubav, bilo kao zahvalna tema

razgovora, pokretačka snaga likova ili, najčešće, kao preporodilačko osjećanje koje vraća

radost prvog viđenja ljepote u svijetu. U većini Šekspirovih djela tuga ili radost zaljubljenika

vraćaju njegove tragične usamljenike u naš svijet, a nas približuju njima. Za razliku od

brojnih komedija u kojima ljubavnici uvijek imaju svoj kutak gdje im niko ne smeta, Romeo i

Julija su okruženi svijetom svakodnevice i ugroženi silama mržnje. Nad poezijom njihove

ljubavi nadnio se mač proznih sila onih od kojih zavise. Otud nam se i tema ovog djela

predstavlja gotovo kao sudski slučaj: Romeo i Julija protiv Verone; ili djeca u ljubavi protiv

roditelja u mržnji; mladi protiv starih koji su zaboravili na mladost i protiv onih mladih koji

neće za nju da znaju... Ukratko, riječ je o sukobu između velike i idealne ljubavi sa malim i

stvarnim svijetom.

7

Tok dramske radnje

Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji Montecchi i Capuletti u svađi.

Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala.

Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija. Glava obitelji

Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez

ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi

smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju. U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac,

ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija

Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje

Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se

skriva kod franjevca Lorenza. Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i

bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije

izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji

napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost,

glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleći

da mu život bez Julije više nemasmisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se

budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove

djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice

istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

8

Romeo i Julija – Šekspirovi tragični likovi

Tragičnost likova Romea i Julije rađa se iz vatre Romeovih i Julijinih podsticanja, postajući

nešto stvarno zahvaljujući njima. Od prvog trenutka to je čin ljubavi a ne filozofija ljubavi,

upravo po tome što se svaka njihova riječ i misao ne završava u sebi i u trenutku kada je

izgovorena. Ljepša i veća, ona se vraća sa druge strane. Kada na obali ugleda Juliju, kada još

ne znajuci ko je ona priđe i uzme je za ruku, Romeo kaže:

Ako mi tu svetu ikonu skrnavi

nedostojna ruka, ja ću rado znati

da otkajem; kao poklonici pravi

usne će poljupcem grešni dodir sprati.

Ako je Julija sveta ikona, ko je onda Romeo? Pa to već kaže i samo ime: na italijasnkom

romeo znači hodočasnik. Ljubav Romea i Julije je velika, prava, romantična ljubav koja ne

zna za granice ni kompromise. Po onome kako nam Shekspier predstavlja Veronu i njene

žitelje, to istovremeno znači da tako nešto nije od ovoga svijeta ni po njegovoj mjeri.

Romeova i Julijina ljubav je prevelika da ne bi bila tragična. Otac Lavrentije, zaštitnik

ljubavnika i njihov najbolji prijatelj, zna to i zbog toga bi htio da stiša bujicu Romeove strasti.

On moli Romea da voli umjereno jer tako čini ljubav koja dugo traje. Na manje produhovljen,

ali na prosto srdačan način, i Julijina dadilja pokušava da ih urazumi. Otac Lavrentije je

najbliži ljubavnicima i najviše u stanju da saosjeća sa njima.

Zemlja je i grob i ta majka rodna

prirode; taj grob je i utoba plodna:

raznovrsnu djecu te utrobe svoje

prirodine grudi bez prestanka doje.

Ali ljubav je tu opisana u svom krajnjem ishodu, a ne u buri početka, kroz koju prolaze

Romeo i Julija. Svijet bez ljubavi za kakvu znaju samo Romeo i Julija – osvijetljen i ophrvljen

njihovim žarom – predstavljen je kao polumrtav, bez pravog poleta i razloga postojanja, koji

9

jedino jaka osjećanja mogu dati. Ako osjećanja u tom svijetu i ima, ona su ili mala ili mutna

kao žuć mržnje i zavisti koji jedino znaju za psovku i mač.

U ovom djelu William Shakespeare je razdvojio svoje junake od njihovog svijeta. Oni se tek

djelimično i usljed nesrećnog slučaja ukrštaju. Dok su razdvojeni, tragedije nema. Čim se

sretnu, nesreća je neizbježna. A takvim postupkom ne zamagljuje nam središte, već ga samo

sasvim jasno pomjera na drugo mjesto, u namjeri da pokaže koliko je svako idealno

stremljenje nespojivo sa silama koje pokreću sve svakodnevice. Idealno i realno, u čovjeku i

svijetu, ovdje idu svako svojim putem da bi se na kraju neminovno sukobili.

Smrt je, tako reci, spasila ljubavnike da se suoče sa vremenom koje svaki žar rashlađuje. U

isti mah, sa pravom bi se mogli upitati: zar bi to bila idealna ljubav kada bi ljubavnici mogli

živjeti jedno bez drugog? Naravno da ne bi. Romeovo i Julijino samoubistvo je, ustvari,

posljednji i vrhunski izraz njihove ljubavi. Da bi ostala ono sto jeste i bila više od toga,

njihova ljubav mora prestati da postoji u svom zemaljskom vidu. Međutim, iza njihovog

odlaska ostaje jedno osjećanje i jedno saznanje.

Posmatrajući tužni prizor roditelja nad mrtvim tijelima svoje djece, knez na kraju kaže:

Sumoran mir jutro donosi nam ovo,

sunce od tuge ne može da sine.

Sociološka i psihološka karakterizacija likova

Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva

sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu

mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

Zublja sama

Nek od nje uči sjati. Djeva ta

Na crnom plaštu mrkle noći sja

Ko alem kam na uhu crne žene –

I nije vrijedan svijet krasote njene.

Uz druge djeve kao snježna, čista

Golubica u jatu vrana blista.

Kad ples se svrši, ja ću je potražit

10

I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.

Sad vidim da je to mi prva ljubav

Jer ne vidjehjoš cvijetak tako ubav. 1

Romeo shvata da je sreo sudbinu, te je spreman učiniti sve. Za njega, osim što je smrtno

zaljubljen u Juliju, ne možemo reći da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i

mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez

Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva

velikutragediju.

Dvije ponajljepše zvijezde na nebu

U nekom poslu sad odilaze

I mole oči njene neka sjaju

Na njinoj stazi dok se ne vrate.

Ej, da su njene oči tamo gore,

A zvijezde tu u glavi njezinoj,

Od sjaja njenih obraza bi zvijezde

Potamnjele ko svijećaod sunca,

A njezine bi oči na nebu

Obasjale sav svemir takvim sjajem

Te ptice bi ko obdan zapjevale.2

Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvata

kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše svijeta da bi joj bilo što mogla biti

zapreka.

Iz ljute mržnje niče ljubav medna!

Ah, prekasno te ja upoznah bijedna

I nemila je srca mog sudbina

Da mora ljubit mrskog dušmanina!3

1 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 74

2 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 83

3 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 78.11

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?

O zataji oca svog,

Odbaci ime to – il ako ne ćeš,

Prisegni da me ljubiš, pa ću ja

Poreći da se zovem Capuletti.

ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?

JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin

Jer ti si ti i bez tog imena.

“Montecchi” nije niti ruka niti nnga

Nitilice niti trup ni drugo ništa

Što pripada muškarcu. Drugo ime

Na sebe uzmi – ime nije ništa!

Što nazivljemo ružom, slatko bi

Mirisaloi s drugim imenom.

Baš tako bi Romeo, da i nije

Romeo, svu milinusvoju divnu

Sačuvao i bez tog imena.

Romeo moj, odbaci svoje ime

Jer ono nije dio bića tvog,

I mjesto njega uzmi mene svu! 4

Povijest ovog slavnog para zapravo je povijest nemogućeg para, kako kaže Julija Kristeva,

manje im je vremena bilo potrebno za ljubav nego da se pripreme za smrt. Smrt u kojoj su

oboje vidjeli jedini „srećni“ kraj. Ljubav transgresije, ljubav izvan zakona, opća je ideja koja

često prevladava u svijesti kao i u književnim tekstovima. Pojam osljepljujuće očiglednosti

počiva na nekompatibilnosti idealizacije sa zakonom o onome što njezino održavanje sadrži

od Nad-ja. Činjenica je da zaljubljenik teži ka svojevrsnoj legalizaciji strasti. Možda je

uzročnik toga što se smatra da vanjski zakon subjektu predstavlja instancu moći i privlačnosti

koja se može pomiješati sa idealom JA. Međutim, kada je subjektu taj zakon postavljen on 4 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 84.

12

otkriva svoje novo moćno lice satkano od svakodnevnih prisila i sličnih represivnih stereotipa.

Od tog „zaljubljenog mi“, u stanju slatke nestabilnosti stvara koherentnu cjelinu, stup

reprodukcije ili jednostavno društveni ugovor. Upravo stapanjem sa Nad-ja, brak je –

povijesno i društveno određena institucija – antinomija ljubavi. No ipak, to nas ne sprečava da

mislimo na druga uređenja legalnosti braka, gdje bi zakon skrivao idealizaciju, a u isto

vrijeme se oslobađao njezinih Nad-ja aspekata. Priča o Romeu i Juliji poziva se na pojam

zaljubljenog para, zabranjene ljubavi. A ako je par osuđen već unaprijed na smrt, njihov raj su

njihove strasti.

13

Zaključak

Sjajem svojim ljubav ume da zabljesne i osvetli najveću tamu,

postoji kao zračak nade u navali beznađa.

Dve kuće istog ugleda u toj

lepoj Veroni, gde se radnja zbiva,

iz drevne mržnje počinju nov boj,

te građanska ruka građansku krv liva.

Nesrećne utrobe tih neprijatelja

rodiše kobno zaljubljenih dvoje,

koji sahraniše mržnju roditelja

samo preko bolne, tužne smrti svoje.5

Ovim stihovima velikan svjetskog pjesništva započeo je svoju dramu Romeo i Julija.

Vrijeme tačnog nastanka drame nije utvrđeno, ali se vjeruje da ju je napisao sredinom

devedesetih godina XVI stoljeća. Idealna ljubav traje do groba. Idealna mržnja, također.

Romeo i Julija smatraju se najvećom ljubavnom tragedijom, mada je ovaj komad, uglavnom,

posvećen mržnji. Jedini koji se u ovoj tragediji vole jesu Romeo i Julija, dok se svi ostali

mrze: njihovi roditelji, rođaci i prijatelji. Monteki i Kapuleti. Verona, mjesto u kome se radnja

zbiva, je suviše mala i predstavlja svijet iskidan od ličnih interesa i sitnica za razliku od nečeg

tako ogromnog i snažnog kao što je ljubav Romea i Julije. Žiteljima ovog gradića nedostaju

životna snaga i strast za životom. William Shakespeare upravo pokazuje da svijet kome je

jedino pravo i snažno osećanje opijenost Romeovom i Julijinom ljubavlju i nema pravi razlog

postojanja. U svemu tome, teško je utvrditi gdje prestaje ljubav, a gde počinje mržnja. Tako je

i građanima Verone već dosadila tolika mržnja između ove dvije porodice. Oni, čak šta više,

podjednako mrze i Monteke i Kapulete.

Dole Monteki! - viču oni. - Dole Kapuleti!

Međutim, u lijepoj Veroni punoj mržnje, žive dvoje mladih puni ljubavi. Oni se prvi put

susreću u domu Kapuletih na balu, gdje se istovremeno zaljubljuju ne sluteći kakve posledice

će nastati i koju životnu moć ima njihova ljubav. Romeo prilazi Juliji riječima hodočasnika

koji se obraća ikoni, i za razliku od njegove prošle ljubavi Rozaline, Julija je stvarna, i pored

nje Romeo nema potrebu za tužnim uzidajima.

5 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.14

Ona je jednostavno tu, i bez komplikovanih filozofskih misli. Njihova ljubav postaje stvarna i

velika igra života koja nezaustavljivo hrli u budućnost, u svaki naredni tren. Iste večeri su se

vjerili i već sljedećeg dana vjenčali. Samo jednom su se posvađali, samo jednom pomirili,

samo jednu noć proveli zajedno i sljedećeg jutra doživjeli bol rastanka. Iz konstatne dinamike

radnje upravo proizilazi utisak da je svaki oblik njihove ljubavi veći od sebe samog, i da se ne

crpi u stvarnosti i

događajima iz prošlosti. Svaki tren koji doživljavaju zajedno je jedinstven i neponovljiv. I to

je bila ljubav koja je činom samoubistva dostigla vrhunac na zemlji. Znajući kolika tragičnost

leži u svemu, otac Lavrentije je rekao Romeu:

Nagle sreće naglo i završe

I umru u svom trijumfu ko vatra

I barut što se u poljupcu nište.6

I poslije svega, Romeo i Julija se susreću ponovo, ali u grobu: Romeo misli da je Julija mrtva,

Julija veruje da je mrtav Romeo. Međutim, do toga časa, mrtvi su već mnogi njihovi rođaci i

prijatelji, koji su se međusobno ubijali iz mržnje. Romeo i Julija, međutim, ubijaju se iz

ljubavi. Romeo ispija otrov, zbog Julije. Julija se probada nožem, zbog Romea.

Tada, posmatrajući roditelje nad mrtvim tijelima svoje djece, jedine posredne i neposredne

uzroke tragedije, Knez Veronski kaže:

Sumoran mir jutro donosi na ovo,

Sunce od tuge ne može da sine.7

William Shakespeare je dobro znao da i pretjerana ljubav i pretjerana mržnja znače za čovjeka

istu katastrofu. Zato se na samom kraju, dvije zavađene strane, dvoje ljutih nepijatelja mire.

LITERATURA

1. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska,

Zagreb, 2000.6 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.

7 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.15

2. Lešić, Zdenko, Teorija književnosti Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005.

3. Solar, Milivoj; Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2001.

4. Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.

5. Kostić, Veselin, Stvaralaštvo Viljema Šekspira II, SKZ, Beograd 1994.

6. Kot, Jan, Šekspir naš savremenik, SKZ, Beograd, 1963.

7. Vigotski, Lav, Psihologija umetnosti, preveo Jovan Janićijević, Nolit, Beograd, 1975.

8. Brajson, Bil,  Šekspir – svet kao pozornica, Laguna, Beograd, 2010.

9. Popović, Vladeta, Život i dela Viljema Šekspira, drugo izdanje, Beograd, 1953.

16