tuÆba, osveta, nagodba: modeli reagiranja na zlo»in u srednjovjekovnom dubrovniku

Anali Dubrovnik 40 (2002): 57-104 57

TUfiBA, OSVETA, NAGODBA: MODELI REAGIRANJANA ZLOIN U SREDNJOVJEKOVNOM DUBROVNIKU

NELLA LONZA

SAfiETAK: Na temelju poglavito sudske grae iz 13-15. stoljea rekonstru-irano je nekoliko tipova kaznenog postupka u srednjovjekovnom Dubrovnikui ispitana njihova uestalost u praksi. Interpretiran je trend irenja inkvizicij-skog djelovanja i visoki udio akuzacijskih postupaka. Razmotreni su izvan-sudski mehanizmi reakcije na zloin: osveta i pomirenje, odnosno nagodba.

akademiku Luji Margetiu

1. Uvod

1.1. Predmet istraivanja

U historiografiji koja se bavi zloinima i kanjavanjem u posljednjihdvadesetak godina posveuje se sve vea pozornost mehanizmima reagira-nja na zloin koji djeluju mimo dravnog pravosua.1 Osveta, oprost, od-

Izvorni znanstveni radUDK 343.1(497.5 Dubrovnik)"12/14"

Primljeno: 15.6.2001.

Nella Lonza, znanstveni je suradnik Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrov-niku. Adresa: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Lapadska obala 6,20000 Dubrovnik.

1 Za medotologiju i pregled literature osobito su znaajni prilozi: Nicole Castan, Bilan delapport de la recherche historique la conaissance de la criminalit et de la justice pnale., u:La recherche historique sur la criminalit et la justice pnale: Rapports prsents au siximeColloque criminologique. Strasbourg: Conseil de lEurope, 1985: 25-27; Pieter Spierenburg,valuation des conditions et des principaux problmes de lapport de la recherche historique lacomprhension de la criminalit et de la justice pnale., u: ibidem: 63-67; J. A. Sharpe, Human

02 ANALI LONZA.QXD 10.09.2003 13:17 Page 57

Anali Dubrovnik 40 (2002)58

nosno pomirba sa sporazumnim ureenjem odnosa i (sudski) postupak tri suosnovna modela reakcije na zloin u svakom drutvu.2

Osveta trai da se uzvrati istom mjerom ili simbolikim ali sugestivniminom i nije usmjerena uvijek prema poinitelju, nego ponekad i prema nje-govoj obitelji ili drugoj drutvenoj grupi kojoj pripada. Povezana je s os-jeajem asti i ugledom u zajednici. Osveta zatee drutveno tkivo, razvrsta-va u suprotne tabore i opasna je za javnu vlast, jer nasilje lako eskalira aodmazde zadobiju lananu strukturu. Ponekad vrlo uspjeno odolijeva nas-tojanjima da je se ogranii ili iskorijeni, jer se oslanja na alternativni norma-tivni sustav (obiaje), iji autoritet u odreenoj zajednici moe biti dalekosnaniji od pravnog poretka.

Sporazumno rjeenje odnosa izmeu zloinca i rtve moe biti potaknu-to racionalnim motivima (na pr. bre obeteenje nego na sudu), iznuenopritiskom drutvene okoline koja eli povratiti mirno stanje i sklad, ilinadahnuto idejom milosra i oprosta. Materijalni i duhovni aspekti nagodbei oprosta isprepleteni su i u sadraju sporazuma dviju strana i u ritualupomirenja koji ih prati.

U Dubrovniku su u srednjem vijeku, kao i drugdje u Europi, razlikovaladva tipa kaznenog procesa: akuzacijski i inkvizicijski. Ralamba sudskegrae pokazuje da u tom razdoblju postoje razliiti procesni modeli unutaristog tipa, a isto tako da se razliiti tipovi u nekim elementima stapaju.

relations and the history of crime. IAHCCJ Bulletin 14 (1991): 23-24; Andrea Zorzi, Conflitset pratiques infrajudiciaires dans les formations politiques italiennes du XIIIe au XVe sicle., u:Linfrajudiciaire du Moyen ge lpoque contemporaine, ur. Benot Garnot. Dijon: ditionsuniversitaires de Dijon, 1996: 19-36; Xavier Rousseaux, Crime, Justice and Society in Medievaland Early Modern Times: Thirty Years of Crime and Criminal Justice History. Crime, Histoire& Socits / Crime, History & Societies 1 (1997) 1: 87-122, osobito 92 i 100.

2 Usp. Bruce Lenman i Geoffrey Parker, The State, the Community and the Criminal Law inEarly Modern Europe., u: Crime and the Law: The Social History of Crime in Western Europesince 1500, ur. V.A.C. Gatrell, Bruce Lenman i Geoffrey Parker. London: Europa PublicationsLimited, 1980: osobito 18-28; John Bossy, Postscript., u: Disputes and Settlements: Law andHuman Relations in the West. Cambridge: Cambridge University Press, 1983: 287-293. U ne-davno objavljenoj raspravi Benot Garnot razluio je ove modele reakcije: izvansudsko ali for-malizirano razrjeavanje sukoba uz pomo individualnog ili kolektivnog posrednika (infrajus-tice), neposredovani model reakcije na zloin koji se izraava u direktnoj nagodbi ili osveti(parajustice), model toleriranja i ignoriranja prijestupa (extrajustice). Vidi: Benot Garnot, Jus-tice, infrajustice, parajustice et extrajustice dans la France dAncien Rgime. Crime, Histoire &Socits / Crime, History & Societies 4 (2000) 1: 103-120.


59N. Lonza, Tuba, osveta, nagodba: modeli reagiranja na zloin...

Teite ovog rada, meutim, nije na analizi pravnih znaajki akuzacijskih iinkvizicijskih postupaka, ve na pitanju koliko i kako su oni koriteni upraksi. Budui da se progon zbog zloina odvijao i kroz sudski postupak imimo njega, tek se irenjem predmeta istraivanja na neke izvansudskefenomene moe dobiti plastina slika na koje je naine oteenik pokuavaoishoditi zadovoljtinu a kako je drava nastojala tititi vrijednosti reda iporetka.

1.2. Izvori

Najstariji dubrovaki kazneni predmeti sauvani su u obliku isprave3, azasebni registri za kaznene predmete pod nazivom Liber maleficiorum iliLiber de maleficiis (Knjiga zloina) poeli su se voditi u drugoj polovici 13.stoljea (prije 1279).4 Iz 13. i 14. st. sauvana su svega etiri upisnika. Naj-stariji, iz 1284-1285., uvezan je u drugi svezak Diversa cancellariae, usklopu kojeg ga je objavio Josip Lui.5 Sljedei kojim raspolaemo jestfragmentarno ouvan registar iz 1312-1313., takoer tiskan.6 Kazneni upis-nik iz 1348-1350., s izvornim naslovom Capitulum maleficiorum et male-dictorum nije objavljen i uva se u Dravnom arhivu u Dubrovniku kao de-seti svezak podserije L.1 (Libri de maleficiis).7 Naredni sauvani Liber ma-leficiorum iz 1372-1374., takoer neobjavljen, danas je svrstan na poetak

3 Primjer vidi u glavi 2.1.1.4 Jednan zapis iz 1279. prekrien je u registru Praecepta rectoris, uz kancelarevu napomenu:

Scriptum in libro maleficiorum (Gregor remonik, Istorijski spomenici Dubrovakog arhiva:Kancelariski i notarski spisi g. 1278-1301. Beograd, 1932: 21).

5 Spisi dubrovake kancelarije III, izd. Josip Lui. Monumenta historica Ragusina, III. Za-greb, JAZU: 1988: 21, 124-226 (dalje: LM 1284-1285). Pri kasnijim uvezima naruena je origi-nalna struktura i kronologija sveska, zbog ega su i neki zapisi u izdanju pogreno datirani. Zarekonstrukciju izvorne cjeline vidi: Nella Lonza, Pred gosparom knezom i njegovim sucima...:Dubrovaki kazneni postupci s poetka XIV. stoljea. Anali Zavoda za povijesne znanostiHAZU u Dubrovniku 30 (1992): 26, biljeka 6.

6 Dubrovaki Liber de maleficiis iz 1312-1313. godine., izd. Nella Lonza i ZdenkaJanekovi Rmer. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 25 (1992): 173-228 (dalje: LM 1312-1313). Arhivska serija Lamenta politica, u koju je svrstan, umjetno je stvorena, a spomenutisvezak odnosi se na redoviti kriminalitet. Izvorni naslov sveia poinjao je: "Liber de malefici-ciis (sic!) et dampnis datis..." Vidi opirnije u citiranom izdanju: 174.

7 Dalje: LM 1348-1350. Sva arhivska graa koritena u ovom radu pohranjena je u Dravnomarhivu u Dubrovniku.



serije LIII (Lamenta de intus et foris).8 Ukupan broj obraenih kaznenihsluajeva iz 13. i 14. st. jest 904. Kazneni registri iz 15. st. daleko su boljesauvani, tako da je istraiva ve suoen s nekoliko stotina zapisa godinje;kao to je i inae est sluaj pri arhivskim istraivanjima, izazov cjelovitostiprati prokletstvo opsega. Ove sam upisnike obradila stoga metodom uzorka,analiziravi procese iz 1401-1402.,9 1423.,10 1447.,11 1466.,12 1487.13 i 1499.14

Time su izdvojena 1492 casusa, tako da je u ovom radu ukupno analizirano2396 kaznenih predmeta.

Spomenutim sudskim zapisnicima nisu obuhvaeni svi kazneni postupci.Procese za laka kaznena djela provodili su i knezovi u lokalnim jedinica-ma, koje su stvarane na novim dubrovakim steevinama.15 Sluajevi u ko-jima je zloin poinio duhovnik preputali su se u pravilu crkvenim vlasti-ma.16 Povremeno su se osnivala i posebna sudita s ciljem suzbijanja krimi-naliteta odreene vrste,17 a u posebno osjetljivim sluajevima sudilo je ita-vo Malo vijee ili Vijee umoljenih.18 Ako je delikt bio preteno imovin-

8 Upisnik je u poetku prilino oteen i izvorni naslov nije sauvan, no iz drugog izvora(Lamenta de foris, ser. LII, sv. 1, ff. 137v i 138) saznajemo da se nazivao Liber maleficiorum.Dalje: LM 1372-1374.

9 Libri maleficiorum, ser. L.1, sv. 1 (1401-1404), obraeni ff. 1-100r za razdoblje 7.2.1401.-10.8.1402. (dalje: LM 1401-1402).

10 Libri maleficiorum, ser. L.1, sv. 5 (1421-1424), obraeni ff. 216-362v za g. 1423. (dalje:LM 1423).

11 Lamenta de intus, ser. LI, sv. 9 (1447), obraen itav svezak (ff. 1-228v) koji pokrivlja raz-doblje od 8.2. do 25.11.1447. (dalje: LI 1447).

12 Lamenta de intus, ser. LI, sv. 21 (1465-1466), obraeni ff. 5v-155r za razdoblje 2.1. do30.5.1466. (dalje: LI 1466).

13 Lamenta de intus, ser. LI, sv. 31 (1487-1488), obraeni ff. 1-143r za razdoblje 18.8. do31.12.1487. (dalje: LI 1487).

14 Lamenta de intus, ser. LI, sv. 43 (1499), obraeni ff. 1-50r za razdoblje 5.5. do 17.6.1499.(dalje: LI 1499).

15 Vidi: Nella Lonza, Pod platem pravde: Kaznenopravni sustav Dubrovake Republike uXVIII. stoljeu. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1997: 57-59.

16 Na pr., kada je 1385. akon Pasko de Babalio osumnjien zbog kovanja zavjere protivvlasti, svjetovne institucije inicirale su postupak pred crkvenim instancijama (Odluke veaDubrovake Republike II, izd. Mihajlo Dini. Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskognaroda, III.21. Beograd: SANU, 1964: 176).

17 Primjerice, 1389. osnovana je trolana supraguardia sa zadatkom istraivanja i kanjava-nja nonih prekraja (krae, neovlateno kretanje nakon treeg zvona i dr.). Njihove ovlasti ad in-quirendum et procedendum ukljuivale su uhienje, pritvaranje i izricanje kazne (capiendi, deti-nendi, penam imponendi). Vidi: Odluke vea Dubrovake Republike II: 577.

18 Vidi pod 2.2.2.



skog znaaja a poinitelj nije bio poznat ili nije potpadao pod dubrovakujurisdikciju, tuitelj se mogao obratiti sudu posebnom tubom, kako bi svo-je pravo zatitio od zastare19 i, po mogunosti, osigurao dokazno uporite zabudui postupak.20 Ovi su se procesi prvo registrirali u opim sudskim upis-nicima21 a kasnije je za njih otvorena posebna serija, Lamentationes deforis.22 U ovim zapisima sadrane su uglavnom tube, rijetko popraeneiskazima svjedoka,23 a sasvim iznimno postupak je okonan presudom.24

Zloini s meunarodnim elementom rjeavali su se kroz posebne postup-ke, putem porote, primjenom represalija itd.25

19 Kod tube zbog tete (querella de dampnis datis) postavljen je bio subjektivni rok od osamdana (Liber omnium reformationum., izd. Aleksandar Solovjev. U: Istorisko-pravni spomenici,I. Dubrovaki zakoni i uredbe. Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, III.6.Beograd: SANU, 1936: V, 3 iz 1311).

20 Priroda ovog postupka lijepo se ogleda u jednoj od varijanata formule: Dominus comes etiurati iudices fecerunt scribi ad futuram memoriam et cautelam... (Spisi dubrovake kancela-rije I: passim).

21 Najstarija graa te vrste jest svei iz 1279-1280. objavljen u sklopu Spisi dubrovakekancelarije I, izd. Gregor remonik. Monumenta historica Ragusina, I. Zagreb: JAZU, 1951; vi-di: Gregor remonik, Dubrovaka kancelarija do godine 1300. i najstarije knjige dubrovakearhive. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu 39 (1927): 242-243. Liber de securitatibus, testi-ficationibus et aliis actibus omnibus, exceptis maleficiis et testamentis et debitis... iz 1284-1285.tiskan je u Spisi dubrovake kancelarije III: 22-23 i 45-124, a srodan svezak iz 1295-1297. u is-tom izdanju: 285-342. Ako se iz registra za 1284-1285. iskljui nekoliko upisa drugog tipa (na pr.odluke o darovima za svadbu kralja Uroa, str. 52, br. 137 i str. 69, br. 208), te ako se razdvojesluajevi koji su pogreno oznaeni jednim brojem, a spoje upisi koji se odnose na istu stvar, uspomenutom registru ukupno je 261 "sudski" predmet. Od toga je 97 (37%) potencijalno kaznenih.Od neobjavljenih svezaka koristila sam onaj iz 1370-1373, u Lamenta de foris, sv. 1, ff. 1-145.

22 Danas je to u Dravnom arhivu u Dubrovniku serija LII, Lamenta de foris; pri sreivanjugrae u 19. st. mnogi su sudski registri svrstani u pogrene serije.

23 Primjerice, Vlah Rato Prvoslavi posvjedoio je da je u njihovom katunu Vlah BogdanGostajev ukrao Mateju de Rastenno dvanaest grla stoke, vrativi mu samo dva (Spisi dubrovakekancelarije III: 73, br. 222).

24 Na pr., u upisniku iz 1370-1373. na 145 listova zabiljeene su svega tri presude (Lamentade foris, sv. 1).

25 Vidi: Vera ukovi, Uloga i znaaj porote u dubrovakoj praksi XIV i XV veka. Go-dinjak Pravnog fakulteta u Sarajevu 18 (1970): 331-354; Jelena Danilovi, Represalije udubrovakom pravu XII i XIII veka. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu 6 (1972):275-295; Branislav M. Nedeljkovi, Pogranina porota. Istorijski asopis 24 (1977): 9-46;Meovita porota: Dubrovaka dokumenta XIV i XV veka o pograninoj poroti., izd. BranislavM. Nedeljkovi, Meovita graa 6 (1978): 9-180.



Budui da sam nastojala obuhvatiti i izvaninstitucionalne mehanizmereakcije na zloin (osveta, nagodba), koristila sam raznorodne izvore u koji-ma ima tragova o tome.

2. Vrste sudskog postupka u dubrovakoj kaznenoj praksi 13-15. stoljea

2.1. Postupci akuzacijskog tipa

Akuzacijski postupak pokretao se tubom oteenika, izravno ili putemzastupnika. Osim ove definicije, koja se povodi za vrstom i nazivom inici-jalnog akta, akuzacijski procesni tip u literaturi esto se odreuje zbirnimznaajkama postupka, kao to su kontradiktornost i ravnopravni procesnipoloaj tuenika, funkcija progona i teret dokaza koji pripadaju tuitelju,javnost, usmenost, neposredno izvoenje dokaza, ritualna dokazna sredstvapoput prisege i Bojeg suda (u starijim povijesnim razdobljima) i dr.26

Terminoloka dvoznanost ponekad vodi nesporazumima, jer se neki au-tori povode za formalnim odreenjem (vrstom tubenog akta), a drugi zasadrajnim (naela). Dodatne nejasnoe mogu proistei iz toga to se uizvorima pojmovi accusatio, accusare i sl. znaju koristiti za optubu bilokoje vrste. Primjerice, u inkvizicijskom postupku voenom protiv skupineDubrovana koja se oduprla uhienju izagnanika Binole de Binola, stojida je kao suuesnik optuen (accusatus) Barbije, nezakoniti sin Grade deJuda27; za Filipu, kerku Andrije de Vocio kae se da je accusata zbog ne-dozvoljene udaje u Kotor, premda postupak nije pokrenut privatnom tu-bom.28

U razmatranjima koja slijede zastupljena su oba kriterija. Nain pokre-tanja postupka postavljen je kao osnovni, a zatim su na temelju unutarnjihznaajki postupka razluene dvije podvrste u dubrovakim srednjovjekov-nim izvorima. Stariji tip, u kojem se dvije ravnopravne strane pred sudombore pravnim sredstvima, jedva da jo zatjeemo u najstarijim izvorima.

26 Vidi: Vladimir Bayer, Kazneno procesno pravo - odabrana poglavlja, I. Uvod u teorijukaznenog procesnog prava, prir. Davor Krapac. Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Repub-like Hrvatske, 1995: 13-16; Xavier Rousseaux, Initiative particulire et poursuite doffice: Lac-tion pnale en Europe (XIIe-XVIIIe sicles). IAHCCJ Bulletin 18 (1993): 61.

27 LM 1284-1285: 131, br. 399.28 LM 1284-1285: 137, br. 410.



Noviji tip, koji e ga posvema zamijeniti, odlikuje se aktivnijom pozicijomsuda i, nadasve, iskljuenjem optuenika iz kruga procesnih subjekata.

2.1.1. isti akuzacijski postupak sa simetrinim poloajem tuitelja ioptuenika

Podvrstu akuzacijskog postupka u kojem su stranke ravnopravne nenalazimo vie u dubrovakim kaznenim registrima iz druge polovice 13. st.,ali raspolaemo s jednim kvalitetnim zapisom u ispravi iz sredine stoljea.

Godine 1255. Bogdan sin Braje s otoka 'ipana (preko zastupnika) op-tuio je (interpellauit) Kalendu, sina Pankracija Gerauesi, da mu je ukraoancilu Prvanegu. Optuenik je djelo zanijekao (negauit), pa je tuitelj pred-stavio svjedoke (introduxit testes). Oni su potvrdili bitne injenice u prilogtube: da je slukinja bila tuiteljeva jer ju je stekao sa eninim mirazom, daju je optuenik ukrao i preprodao. Sud je, sasluavi pitanja stranaka iiskaze svjedoka (audiendo eorum questiones et testimonium supradictorumtestium), presudio (iudicauimus per sententiam legis) neka tuitelj prisegnesamodrug (iuret secunda manu sua) da je ono to su svjedoci iznijeli istina.Optuenik je osuen na naknadu tete i globu jednake visine u korist ko-mune.29

Iz spisa se mogu razabrati neke zanimljive znaajke ovog procesnog tipa.Za razliku od mlaeg akuzacijskog tipa, u ovom procesnom modelu op-tuenik od poetka sudjeluje u postupku i izjanjava se o optubi; izdvajajuse sporna injenina i pravna pitanja koja e biti podvrgnuta dokazivanju;30

obje su stranke u procesu aktivne i postavljaju pitanja svjedocima; presudanije izreena nakon to su sasluani svjedoci, ve je donesena tzv. dokaznapresuda, koja je hipotetski formulirana i zavisi o rezultatu dokaza koji jotreba izvesti; unato tome to je djelo zapravo dokazano svjedocima, sudobvezuje tuitelja na polaganje (dvostruke!) prisege da su njihovi iskazi is-

29 Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae IV, izd. T. Smiiklas. Zagreb:JAZU, 1906: 599-600 (br. 517).

30 Usp. Massimo Vallerani, Modelli processuali e riti sociali nelle citt comunali., u: Riti erituali nelle societ medievali, ur. Jacques Chiffoleau, Lauro Martines i Agostino ParaviciniBagliani. Spoleto: Centro italiano di studi sullalto medioevo, 1994: 127; Mario Sbriccoli, Vidicommuniter observari: Lemersione di un ordine penale pubblico nelle citt italiane del secoloXIII. Quaderni fiorentini per la storia del pensiero giuridico moderno 27 (1998): 234 i 241.



tiniti, ime se jedno u osnovi iracionalno sredstvo postavlja iznad svjedo-ka;31 postupak se odvija usmeno, a naknadno dobiva pismeni oblik isprave(u kojoj je zadran upravni govor, a suci svjedoe o sadraju presude);32

inicijalni tubeni akt nije jo dobio ustaljenu formulu ni naziv (accusa, ac-cusatio).33

Prema ovim osobinama, postupak u znatnoj mjeri slii zadarskom pos-tupku iz 1239. koji je podrobno analizirao Margeti,34 a poneto se razliku-je od neto mlaih trogirskih spisa, kod kojih je - primjerice - dokazna pre-suda imala istiji oblik.35 Moe se dometnuti da se po nekima od spomenu-tih karakteristika ovaj procesni tip jo nije sasvim udaljio od graanskogpostupka (poetno izjanjavanje optuenika o optunom aktu podsjea nalitis contestatio, stranke zajedniki utvruju to je sporno itd.).36 Proces istihosnovnih znaajki postojao je i u talijanskim komunama, u kojima se

31 O istovrsnoj pojavi u langobardskom postupku da se, nakon to su injenice utvrene po-mou svjedoka, trai prisega sa suprisenicima kao ustupak starom obiaju vidi: Ennio Cortese,Le grandi linee della storia giuridica medievale. Roma: Il Cigno Galileo Galilei, 2000: 106.Prisega se inae javlja kao bitno dokazno sredstvo i u nekim dubrovakim graanskim predmeti-ma iz istog razdoblja (vidi: Spisi dubrovake kancelarije III: 82, br. 251; 150, br. 433). U Dubro-vakom statutu se spominje prisega samodvanaest radi "oienja" od optube zbog podnoenjakrivotvorene isprave; njome optuenik potvruje da nije znao da je isprava koju je dobio odpredaka lana (Liber statutorum Civitatis Ragusii compositus anno 1272, izd. Bogii i C.Jireek. Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, IX. Zagreb: JAZU, 1904: VI, 9(dalje: Dubrovaki statut). Poetkom 14. st. u Dubrovniku su u kaznenim predmetima ukinuteviestruke prisege (Liber omnium reformationum II, 18).

32 Ova se znaajka jo jasnije ogleda u drugoj sudskoj ispravi: hoc... per sententiam legis iu-dicauimus testamur (Codex diplomaticus IV: 555, dok. 485).

33 Inicijalna formula, po uzoru na europski romansko-kanonski proces razvila se u dubro-vakim sudskim spisima negdje izmeu 1285. i 1312. U Trogiru je 1281. ve usvojena odgo-varajua terminologija.

34 Lujo Margeti, Neki aspekti razvoja organa suenja u hrvatskim primorskim krajevima uXII i XIII stoljeu. Historijski zbornik 29-30 (1976-1977): 92.

35 Dok dubrovaka isprava dokaznu presudu uvodi nakon iskaza svjedoka i vezuje je jedinouz prisegu, trogirski spisi njome obuhvaaju itav "dokazni program". "ista" dokazna presudaprethodi izvoenju dokaza, na pr. u trogirskom dokumentu iz 1272. stoji sententiatum est, quodrecipiantur testes... (Zapisci sudbenog dvora opine trogirske I, izd. Miho Barada. Trogirskispomenici, II. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, XLVI. Zagreb: JAZU,1951: 83, dok. 46). Poetne formule u zapisima iz 1266-1267/1272. te 1281. nisu jednake, no kodsvih je kompozicija ista: tuitelj upuuje zahtjev za kanjavanjem, odnosno podnosi optubu, atuenik odmah nakon toga iznosi obranu, tj. procesne uloge postavljene su simetrino.

36 Usp. M. Vallerani, Modelli processuali: 122-123.



takoer tijekom 13. st. povlaio iz prakse.37

2.1.2. Asimetrini akuzacijski postupak s potisnutom pozicijom optuenika

Akuzacijski postupak kakav nalazimo u dubrovakim statutarnim propi-sima i sudskim registrima ima, meutim, ve drugaije znaajke. Optueniknestaje iz ranih procesnih faza i gubi poloaj ravnopravne stranke. Shod-no tome, stranke ne izdvajaju zajedno sporna injenina i pravna pitanja ko-ja treba podvrgnuti dokazivanju pred sudom, ve tuitelj optunim aktomupotpunjenim dokaznim prijedlozima stavlja sudu u zadau da njegovenavode ispita. Sud esto slubeno poziva optuenika tek nakon provedenogdokaznog postupka. Drugim rijeima, dubrovaki kazneni postupci kakvemoemo pratiti kroz niz sudskih zapisa poevi od kraja 13. st. izgubili sukarakter i oblik spora, te su se i po unutarnjim i po vanjskim karakteristika-ma pretvorili u jednostrano obraanje sudu radi pruanja pravne zatite. Natakvu transformaciju prirode postupka zasigurno je presudni utjecaj imalouvrenje dravnog ustroja, napose jaanje sudske vlasti, i oblikovanjepravnog poretka.

Uz ove osnovne znaajke, deducirane iz obilatog sudskog materijala, tre-ba se zadrati na jo nekim procesnim elementima koji su bitni za daljnjarazmatranja o izboru oblika sudske zatite i njezinoj uinkovitosti.

Prema odredbi Dubrovakog statuta iz 1281., akuzacijski postupak mo-gao se pokrenuti u prekluzivnom roku od tri dana ako je djelo poinjeno ugradu, odnosno od osam dana ako se zloin dogodio u distriktu.38 Kratkoaroka u kojem je ovlatenik morao reagirati nije bila nimalo bezazlena inavodila je vjerojatno na ee pokretanje postupka nego ondje gdje je in-terval za tubu bio dulji: zloin je jo bio svje i oteenikova volja zakaznenim progonom bila je sigurno izraenija nego to bi bila nakon prote-ka duljeg vremena, a nije bilo prilike za kakve sloenije pokuaje pomirbe iizvansudsko razrjeenje konflikta.

37 M. Sbriccoli, Vidi communiter observari: 234.38 Dubrovaki statut VIII, 36. Prema Bolonjskom statutu rok za "gradske" zloine bio je

mjesec dana, a za one "izvangradske" dva mjeseca (Statuti di Bologna dellanno 1288, izd. GinaFasoli i Pietro Sella. Studi e testi, 73. Citt del Vaticano: Biblioteca Apostolica Vaticana, 1937:IV, 3; dalje: Bolonjski statut).



U nekim sredinama srodnim dubrovakoj postojale su mjere kojima senastojalo disciplinirati tuitelja da postupak ne inicira olako, jer se trailoda plati globu ako nije uspio skupiti barem minimum dokaza u prilog svojihnavoda,39 ili ako je odustao od podnesene tube;40 ondje gdje ga se na takavnain inilo odgovornim za angairanje sudskog aparata, obino se trailoda uz optuni akt poloi jamstvo. U Dubrovniku se tuitelja koji nije uspiou dokazivanju nije kanjavalo. Presuda protiv njega mogla je biti donesenajedino ako se tijekom postupka utvrdilo da je u njegovom ponaanju biloelemenata zloina;41 neki zapisi u kojima je naizgled izreena globa tu-itelju zapravo su rezultat dviju uzajamnih tubi za povezana djela, samoto su obje presude zapisane na jednom mjestu.42 Meutim, ima primjera daje sud odredio tuitelju prekluzivni rok u kojem mora poduzeti daljnju pro-cesnu radnju ne eli li da predmet bude zakljuen i optuenik osloboen.43

Labava pozicija tuitelja, koji se svakog trenutka prema vlastitom na-

39 Primjerice, prema Trogirskom statutu, tuitelj koji ne bi optubu uspio dokazati bar jednimsvjedokom ili priznanjem poinitelja bio bi globljen s 5 solda (Statuta et Reformatines c.Tragurii, izd. Ivan Strohal. Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, X. Zagreb:JAZU, 1915: II, 4); Hvarski statut prijeti kaznom od 10 libara onome tko bi nekoga optuio zakrivotvorenje isprava pa to ne bi uspio dokazati (Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scar-donae, et civitatis et insulae Lesinae, izd. 'ime Ljubi. Monumenta historico-juridica SlavorumMeridionalium, III. Zagreb: JAZU, 1882-1883: III, 13); Bolonjski statut kod nekih je zloinatraio odgovarajue jamstvo da e djelo biti dokazano (IV, 1). U trogirskim kaznenim zapisima iz13. st. kanjen je tuitelj ije navode svjedoci nisu potvrdili (quia sui testes non adueritauere;Zapisnici sudbenog dvora: 78, br. 40).

40 Bolonjski statut propisivao je da tuitelj mora podastrijeti dokaze u roku od dva mjeseca odoptuenikovog odaziva sudu, pod prijetnjom globe za koju mora poloiti jamstvo (IV, 1). U sred-njovjekovnoj pravnoj teoriji povela se rasprava je li tuiteljev odustanak dozvoljen, a veina au-tora je smatrala - prema razvidnom civilistikom modelu - da nakon litiskontestacije (odnosnocitacije koja joj u kaznenim predmetima odgovara) nema mjesta odustanku (vidi: Giorgio Zor-dan, Il diritto e la procedura criminale nel Tractatus de maleficiis di Angelo Gambiglioni. Pado-va: CEDAM, 1976: 34, 111-112).

41 Na pr. LM 1284-1285: 512 (usp. L. Margeti, O nekim osnovnim znaajkama: 26); LM1348-1350, ff. 19v, 58v, 72v; LM 1372-1374, ff. 23v, 52, 122, 170.

42 Na pr. LM 1348-1350, ff. 38rv, 63.43 Radat fiivkovi iz fiuljane tuio je 13.4.1442. Milorada Bratinia da mu je ukrao barku sa

svom opremom, te naveo imena etvorice svjedoka. Postupak je u tom stadiju zapeo. Pola godinekasnije sud je izdao naredbu tuitelju da do Korizme mora dovesti svjedoke na sasluanje, podprijetnjom obustave postupka. Dana 11.3.1443. utvreno je da tuitelj nije udovoljio ovoj obvezi,te je donesena konana oslobaajua presuda (amplius non audiat in iure pro dicto lamento etquod ipse Milorat sit absolutus a predictis contentis in lamento; Lamenta de foris, sv. 15, f.148v).



hoenju i bez ikakve sankcije mogao povui sa svoje procesne pozicije,snano je utjecala na itavo funkcioniranje kaznenog pravosua. Dubro-vaki tuitelj nije imao nikakvih razloga okoliati s podnoenjem tube akoi nije bio uvjeren da e biti dovoljno dokaza ili je ak pretpostavljao da sezloin nee moi dokazati. On je mogao svoje subjektivno pravo iskoristitibez ikakvog ogranienja i neobavezno, pa makar i zato da pokrene ili pospi-jei drugi, izvansudski mehanizam kojim e biti reparirano naneseno zlo.

U dubrovakim propisima javlja se i tuba (accusa) koju podnosi nekatrea osoba, iz graanske revnosti ili radi obeane nagrade. Vezano uzdubrovaki i dalmatinski materijal razvila se diskusija moe li se takvutubu smatrati popularnom tubom (actio popularis), poput one u rim-skom pravu. Na to je pitanje potvrdno odgovorila J. Danilovi, dok je L.Margeti, a s njime i A. Cvitani, ovu tezu odbacio s uvjerljivim argumen-tom da takav tuitelj nema poloaj procesne stranke.44 Vrativi se analizi tihtubi drugom prilikom, Margeti je dokazao da se - ne nasjedne li se ter-minolokoj varci - ustvari ne radi o tubi-akuzacijskom aktu, ve prijavi natemelju koje sud pokree inkvizicijski postupak. Autor je ukazao na to da jeprijavitelju obino bila zajamena anonimnost, pa ve ni stoga nije mogaoimati aktivnu ulogu u postupku.45 Odista, u svim pregledanim dubrovakimkaznenim upisnicima iz 13-15. st. nisam nala nijedan sluaj da se kaotuitelj, odnosno pokreta akuzacijskog postupka javlja tko drugi a neoteenik ili njegov zastupnik.46 Zanimljivo je pitanje zato se na ovu pri-javu u dubrovakim propisima uope primjenjuje termin tuba. Valja is-taknuti da se taj izraz koristi za ovu ustanovu i drugdje, u statutarnom pravutalijanskih i dalmatinskih gradova, ali i u srednjovjekovnim pravnim trakta-tima (u kojima se termin denuntiatio prvenstveno odnosi na prijavu kojupodnesu slubenici).47 U pozadini je, rekla bih, tradicionalizam toliko tipi-an za pravnu domenu: na novi instrument primijenjena je terminologijaakuzacijskog postupka zato to se on u to doba jo doivljavao kao paradig-ma kaznenog procesa.

44 Prijepor je saeto prikazan u Antun Cvitani, Uvod u dubrovako statutarno, kasnije za-konsko pravo., u: Statut grada Dubrovnika 1272. Dubrovnik: Historijski arhiv Dubrovnik,1990: 43, biljeka 160.

45 Lujo Margeti, U povodu novog izdanja Dubrovakog statuta. Historijski zbornik 44(1991): 179-180.

46 Podrobnije vidi pod 2.2.1.47 Usp. G. Zordan, Il diritto e la procedura criminale: 96-97 i 121-131.



2.2. Postupci inkvizicijskog tipa

Inquisitio u dubrovakim izvorima najopenitije oznaava radnje kojepoduzima javna vlast radi rasvjetljavanja nekog sluaja. To, dakle, ne morabiti kazneni postupak odreenog tipa i forme, ve moe biti i kakvo nefor-malnije istraivanje zloina,48 pretraivanje (kue),49 ispitivanje svjedoka50 islino.51

Analogno onome to je istaknuto u svezi s akuzacijskim postupcima, uliteraturi se inkvizicijskim ponekad naziva svaki postupak pokrenut natemelju slubene dunosti institucije javne vlasti (ex officio), a ponekad oz-naava vrstu postupka kod kojeg dominiraju odreene karakteristike kao tosu oficijelnost progona, pasivna pozicija tuenika, zadaa suda da prikupljadokaze, posredno dokazivanje, tajnost i pismenost, itd.52 No, bez obzirastavi li se naglasak na formalnu ili sadrajnu stranu, to je procesni modelkojim dominira sud (odnosno ona institucija koja vodi postupak), dok sumogunosti stranake dispozicije skuene.

2.2.1. Redoviti inkvizicijski postupak pred sudom

Inkvizicijski postupak u dubrovakoj sudskoj praksi zabiljeen je od 70-ih godina 13. stoljea (u Statutu iz 1272., u sudskim spisima iz 1284-1285.),premda bi se pravo kneza da pokree postupke protiv zloinaca mogloizvesti ve iz njegovih opih ovlasti za kanjavanje u izvorima iz sredine13. stoljea.53

48 Na pr. dubrovaki knez poslao je Andriju de Bonda, kneza Zatona i Rijeke, na podrujepod vlau upana Tvrtka da istrai i utvrdi (ad inquirendum et faciendum) tko je prebio i okraoudovicu Marina Doncella. On je tamo ispitivao razne ljude znaju li to o tome, i saznao imenasumnjivaca (LM 1284-1285: 58, br. 158).

49 LM 1284-1285: 192, br. 499.50 Dubrovaki statut VI, 29 (... Et nichilominus, tempore accusationis, d. comes per sacra-

mentum inquirere teneatur testes super dicto maleficio diligenter).51 Pae, isti se izraz koristi i onda kada zloin na svoju ruku "istrauju" oteenikovi srodnici

(...facta dilligenti inquisicione inuenerunt...; LM 1401-1404, ff. 55-57).52 Podrobnije vidi: V. Bayer, Kazneno procesno pravo - odabrana poglavlja I: 16-20; John H.

Langbein, Prosecuting Crime in the Renaissance: England, Germany, France. Cambridge Mass.:Harvard University Press, 1974: 130-131.

53 Na pr. u prisezi dubrovakog kneza iz 1254. spomenuta je njegova ovlast na kanjavanjepo vlastitoj prosudbi zlodjela koja nisu spomenuta u statutarnom pravu (cit. u Liber statutorumCivitatis Ragusii: LXIX).



Dok je oteenik bio vezan rokom za pokretanje akuzacijskog postupka,sud je mogao inicirati kazneni postupak po slubenoj dunosti kad god jehtio.54 U sluajevima tekog fizikog nasilja nevezanost rokom nije se os-jeala jer je sud vrlo hitro reagirao, obino ve narednog dana. No, kodsloenih imovinskih djela (na pr. pronevjere) moglo se dogoditi da se zloinotkrije tek mnogo kasnije, pa bi kakav rok mogao sudu posve vezati ruke.Ako je za progon zloina bila zainteresirana javna vlast, nikakvo ogranie-nje nije joj smjelo stajati na putu.

Dubrovaki statut izriito spominje ovlast na pokretanje postupka poslubenoj dunosti samo u nekoliko sluajeva: ako je tko ranjen, ako je pre-tuen u vlastitoj kui, ako se sumnja na crnu magiju, te ako je tko posjekaostablo bez vlasnikovog doputenja.55 No, ve i nesustavan izbor prijestupa(u kojem je, primjerice, preskoeno ubojstvo), a jo vie tekstualni slogstatutarnih odredbi (jer se o inicijalnom aktu govori usput), odvraaju odpomisli da su to jedini sluajevi kad sud smije postupati ex officio. I odista,u praksi je sud inicirao postupak bez privatne tube u itavoj lepezi situaci-ja, od ubojstva i edomorstva56 preko raznovrsnih kraa57 do pljuske, ver-balnih napada i nasilnog ianja.58 Javna vlast nije se optereivala pitanjemne bi li u odreenom sluaju ipak bilo umjesnije odluku o progonu ostavitioteeniku, te se nije libila povremeno posegnuti za represivnim mehaniz-mom ni kada se zapravo radilo o bagatelnim privatnim obraunima (uvrede,pljuske).

Kod djela koja su se smatrala opasnima za sklad i mir u drutvenoj za-jednici i politiki poredak sud je pokretao kaznene postupke nezavisno od

54 Dubrovaki statut VIII, 36.55 Dubrovaki statut VI, 3, 7, 11, 33.56 Na pr. kada je slukinja Rajka naena mrtva u Portou na Lokrumu (LM 1372-1374, f. 13);

zbog sumnjive smrti djeaka Stjepka de Grede (f. 217v-218); u svezi s novoroenetom baenimu more (f. 223v).

57 Primjerice, zbog krae liturgijskog ruha u dominikanskoj crkvi (LM 1372-1374, f. 59v),zbog krae koa (f. 207).

58 Primjeri inkvizicijskog postupka zbog vrijeanja (LM 1372-1374, f. 135v-136, 144, 286v),zaunice (f. 93v, 144v). Najbizarniji je sluaj kada je sud poveo postupak jer je douo da je nekiVlah nasilno oian u radioni krojaa Zorana; sam se prijavio Klimoje pok. Klementa de Gozze iobjasnio da je to poinio u ali, te je osuen na globu od 6 perpera (f. 47).



inicijative oteenika, mimo, pa ak i protiv njihove volje.59 Premda seobino razabire kriterij zato je javna vlast u jednom sluaju smatrala um-jesnim sama pokrenuti postupak, a u drugom to prepustila volji oteenika,ima primjera kada motivi prosudbe nisu jasni.60

Sud je na razliite naine saznavao za zloine. Dunost prijave ponekadse izriito ukljuivala u nadlenost neke institucije,61 lokalni dunosnici(knezovi i kapetani) morali su sredinjem sudu dojaviti svaki tei zloin ko-ji nije potpadao pod njihovu jurisdikciju,62 a kod nekih se prijestupa odsvakog dravnog slubenika trailo da podnese prijavu.63 Lijenicima u ko-munalnoj slubi takoer je poetkom 14. st. stavljeno u dunost prijavitisvaku sumnjivu ozljedu.64 Ponekad je izrijekom zapisano da je inkvizicijskipostupak pokrenut na temelju prijave (denunciatio) oteenika koji nije znaooznaiti poinitelja.65

59 Na pr., 1285. Vid de Petrana i Lovro de Poa igrali su se s orujem i Lovro je nehoticeprobo prijatelja, pa tada dignuo ruku na samoga sebe, makar je Vid ve rekao da mu oprata. Pos-tupak se ipak poveo i Lovro je kanjen redovitom kaznom od 25 perpera (LM 1284-1285: 125-127, br. 394). U drugom sluaju iz iste godine sud je otvorio postupak zbog ranjavanja nekogSlavena, premda se on nagodio s Vidom Prodanelovim koji ga je udario, primivi u ime naknadeneke stvari (LM 1284-1285: 128, br. 396).

60 Na primjer, sud je pokrenuo inkvizicijski postupak (hoc est inquisitio que fit et fieri inten-ditur) protiv Ilije, sina mornara Dragoa i Radmila Radoslavia, jer je neka ena iz Trebinja pro-tiv njih podnijela tubu (per lamentationem factam) da su joj oteli naunice (LM 1372-1374, f.161). Nasuprot tome, ponekad su procesi za vrlo teke zloine inicirani privatnom tubom. Na pr.Primil Hvaljenovi tuio je Sra s Brgata da mu je ubio brata (LM 1372-1374, f. 210v), tubomoteeniinog brata pokrenut je postupak zbog povreda opasnih po ivot (LM 1447, f. 140v).Drava nije preuzela progon niti u nekoliko sluajeva kada se navodno radilo o neposluhu vlasti-ma, na pr. kada su kneak i zdur bez naloga kneza i sudaca pokuali uhititi nekog ovjeka i otelimu neke sitnice (LM 1447, f. 137); ili kada je nasilno osloboena osoba koju je kneak pokuaouhititi zbog duga (LM 1447, f. 140v).

61 Primjerice, noni uvari morali su knezu dojaviti niz prijestupa otkrivenih u vrijeme strae(Dubrovaki statut II, 10). Toga su se oni i drali (na pr. LM 1401-1404, ff. 55-57; LM 1447, f.114v).

62 Primjerice, stonski knez je pismenim putem dojavio da je nosa Bolan udario kamenom uelo nekog Lepou Hranilovia, od ega je ovaj nakon tri dana umro (LM 1372-1374, f. 57v).

63 Na pr. kod krijumarenja soli (Dubrovaki statut VI, 17).64 Liber omnium reformationum V, 2 (1310).Vidi: sluajeve iz LM 1348-1350, ff. 41, 81v. Za

Veneciju usp. Guido Ruggiero, The Cooperation of Physicians and the State in the Control ofViolence in Renaissance Venice. Journal of the History of Medicine and Allied Sciences 33(1978): 156-166.

65 Primjerice, prijavu je podnijela oteenica kojoj se nou u kuu uvukao nepoznatimukarac (LM 1348-1350, f. 70v).



Dubrovake su odredbe takoer predviale niz sluajeva u kojima je bilokoji graanin imao pravo podnijeti kaznenu prijavu.66 Veinom se pri-javitelju obeavalo pola globe67, a u nekim sluajevima, koji su vlastima biliposebno vani, obeavale su se dodatne zamamne nagrade.68 fielei denun-cijanta osloboditi od nelagode i straha od odmazde, esto se ve propisomjamilo da se njegovo ime nee obznaniti,69 a u sudskim spisima gotovo dani nema primjera da je prijavitelj zloina imenovan.70 Najee se u uvoduinicijalnog akta navodi samo da je sud douo za zlodjelo (cum ad audienti-am... peruenisset),71 ponekad se spominju jo i glasine koje su kruile (voxpublica).72 Po primljenoj prijavi otvarao se pravi inkvizicijski postupak. Odpodnositelja prijave nije se oekivala nikakva daljna aktivnost.73 Ipak,premda ga na to nita nije obvezivalo, mogao je na pr. imati interesa ime-novati svjedoke, jer se kod osuujueg ishoda mogao nadati lijepoj nagradi.

Unoenje u pravni sustav odredbi kojima se graane pozivalo i poticaloda podnesu prijavu i kada nisu direktno oteeni posvjedouje nastojanjekomune/drave da podigne efikasnost u suzbijanju zloina protiv proklami-

66 Na pr. ako se iz progonstva vrate dezerteri koji su za vrijeme rata izbjegli s dubrovakogteritorija (Liber omnium reformationum II, 13).

67 Primjerice, kod prodaje ita izvan opinske itnice (Dubrovaki statut VI, 31), neovla-tenog uvoza vina (Dubrovaki statut VI, 35), ruenja opinske streljane (Liber omnium reforma-tionum VII, 13), krae opeka namijenjenih poploenju grada (Liber omnium reformationum IX,5). Ovakvo je rjeenje uvrijeeno u statutima talijanskih gradova (na pr. Bolonjski statut IV, 23,71) i dalmatinskih komuna (na pr. Statuta et leges civitatis Spalati, izd. Jaromir Hanel. Monu-menta historico-juridica Slavorum Meridionalium, II. Zagreb: JAZU, 1878: IV, 28, 75; Statuta etReformationes c. Tragurii I, 1).

68 Na pr. Dubrovaki statut odredbom iz 1337. obeava lijepu nagradu od 100 perpera onometko prijavi krivotvoritelja srebrnog novca (VIII, 84). Kada su 1314. u crkvi Sv. Stjepanarazvuene i ogoljene relikvije (sacrilegium) i ukradeni njihovi skupocjeni koveii (furtum),dubrovake su vlasti tuitelju obeale 200 perpera i diskreciju (Libri reformationum I, izd. J.Gelcich. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, X. Zagreb: JAZU, 1879:40).

69 Tako je, na primjer, kod prekraja zabrane jematve prije Velike Gospe (Liber omnium re-formationum XXII, 1 iz 1383).

70 Ipak, u jednom sluaju imenovana je osoba koja je prijavila teko ranjavanje koje je pri-jetilo smru (LM 1284-1285: 183, br. 487).

71 Na pr. LM 1312-1313: 192, br. 47.72 LM 1348-1350, f. 25, 69v.73 O tome vidi: L. Margeti, U povodu novog izdanja Dubrovakog statuta: 180.



ranih vrijednosti zajednice.74 Graanska svijest ili gramzljivost pojedi-naca mogla je pribavljati nune obavijesti i omoguiti da se kaznena funkci-ja rasprostre na polje koje bi joj inae izmicalo,75 bez institucionalnih ino-vacija i s pozitivnim financijskim efektima.

Ve iznesenom zapaanju da se kod asimetrinog akuzacijskog postupkaoptuenik istiskuje s poloaja aktivnog procesnog sudionika moe se dodatida se u inkvizicijskom postupku isto dogaa s oteenikom. U sluajutekog ranjavanja uzimanje njegovog iskaza obino e, dodue, biti prvaprocesna radnja,76 no samo zato to je on najkvalitetniji svjedok, iz ijegse sasluanja moe izvui najvie saznanja o dogaaju i eventualnim drugimsvjedocima. Koliko sud u ovom tipu postupka ne mari zapravo za oteeni-ka i njegove interese najbolje moe oslikati sljedei sluaj. Godine 1254.sudu se obratio Dabro de Luca (interpellauit) putem svojih zastupnika. Unjegovoj je kui, naime, poinjena kraa, a uo je da su vlasti dvjema os-obama s time u vezi oduzele neku svotu novca, pa je zatraio da mu od togaisplate 12 perpera, kolika je vrijednost odnesenih stvari. Zastupnici kneza ikomune odgovorili su da su toj dvojici - vjerojatno pomagaima - novceoduzeli za kaznu (ad castigationem earum) na temelju svojih punitivnihovlasti (propter uirtutem, quam habemus super melefacta), dok je dokazano(probatum fuit) da je krau poinio ivo, sin Pankracija Saraca, koji se nijeodazvao sudskom pozivu te je osuen iz ogluhe (dedimus sibi terminum, utueniret ad purgandum se per rationem, et ipse latro non uenit). Sud je odbiotubeni zahtjev i uputio oteenika da naknadu trai od kradljivca (undedampnum furti tui debes habere ab ipso latrone qui a ratione fugit),prisegnuvi na visinu tete secunda manu sua. Globu u jednakom iznosu

74 J. Danilovi ustvrdila je da su komune koje su imale razvijeniji upravni aparat rjee pred-viale takav instrument, dokazujui to injenicom da Dubrovaki statut sadri znatno manji brojodredaba o tome nego Trogirski (navedeno prema L. Margeti, U povodu novog izdanja Dubro-vakog statuta: 180). Njezinu je tezu Margeti vrlo uspjeno pobio (ibid.). Iznesenim konkret-nim kontraargumentima moe se dodati i onaj naelne metodoloke prirode: iz "utnje statuta" -da je o njoj i rije - ne smije se izvoditi zakljuak da pravni poredak komune neto nije poznavao;pae, mnotvo je primjera da se ono to je opepoznato i samorazumljivo u statutarnom tekstu is-puta.

75 O proirenju kruga "javnih zloina" kod kojih svatko moe podnijeti prijavu u talijanskimkomunama vidi: G. Zordan, Il diritto e la procedura criminale: 97-98.

76 Na pr. LM 1348-1350, ff. 7, 25, 27, 42, 62.



naplatit e i komuna.77 Dakle, u ovom predmetu sud je itav prethodni pos-tupak zbog krae proveo bez oteenika, ne titei njegove imovinske in-terese, pa ak ni ne obavijestivi ga o ishodu postupka.

2.2.2. Inkvizicijski postupak pred politikim institucijama

Osim redovitih inkvizicijskih postupaka pred sudom, postojali su i kaz-neni procesi koje su vodile politike institucije vlasti. Budui da sedravni ustroj - kao ni drugdje u to doba - nije zasnivao na naelu podjelefunkcija vlasti, Veliko vijee, Vijee umoljenih i Malo vijee ponekad supostupali i odluivali u kaznenim predmetima, obino posebno vanim iliosjetljivim.78

Obzirom na odnos meu vijeima, ija se nadlenost tijekom 14. st. pos-tupno profilirala,79 kaznene procese najee je vodilo Malo vijee, a u naj-vanijim predmetima Vijee umoljenih, s time to je strateku odluku oiniciranju postupka i krojenju ovlasti donosilo i Veliko vijee. Budui daje isti predmet ponekad prelazio od jednog vijea drugome i natrag, moe segovoriti o njihovoj sunadlenosti u kaznenom sudovanju.

Da je postupak pred ovim institucijama inkvizicijskog tipa nema nikakvedvojbe. Pae, procesna forma vrlo je labava i svim radnjama upravlja jedinoprosudba o svrsishodnosti. Na primjer, kada je 1346. ukradena sartija odlanca kojim se zatvarala luka, Veliko vijee ogoreno je napomenulo da tak-vo djelo vrlo opasno ugroava sigurnost grada, te knezu i Malom vijeudodijelilo iroke ovlasti da istrae tu krau na koji god nain im se budeuinilo prikladnim (pro inquirendo dictum maleficium et furtum cum omnivia et modo, quibus eis videbitur et placuerit), ne marei za troak.80

77 Codex diplomaticus IV: 555, br. 485. 78 Broj kaznenih postupaka koje su vodile "politike" institucije oscilirao je od jedne godine

do druge, no nikada nije bio visok. U nasumce odabranim registrima iz 15. st. stanje je sljedee:1447. Malo vijee - 4 postupka; 1449. Veliko vijee - nijedan postupak; 1487. Malo vijee - ni-jedan postupak; iste godine Vijee umoljenih - dva postupka, oba okonana smrtnim presudama(Acta Maioris Consilii, ser. 8, sv. 9; Acta Minoris Consilii, ser. 5, sv. 11 i 23; Acta Consilii Roga-torum, ser. 3, sv. 25).

79 Vidi: Nella Lonza, Kaznenopravni sustav Dubrovake Republike u XVIII. stoljeu (dok-torska disertacija). Zagreb, 1995: 69-71.

80 Libri reformationum I: 238.



U ovim su se postupcima bez okolianja obesnaivala neka naela kojasu se u redovitim postupcima potivala.81 U nekim se sluajevima vrlo sna-no osjea interes za maksimalnom koncentracijom postupka i im hitnijimdonoenjem presude. Primjerice, kada je 25.7.1381. nou izgorjela kua An-drije de Binole, zbog podmetanja poara uhieni su Mato Menze i jo dvaplemia. Ve narednoga dana Veliko vijee dalo je knezu i Vijeu umolje-nih pune procesne ovlasti, koje su ukljuivale i primjenu torture (plenum ar-bitrium et liberam auctoritatem possendi examinare libere et inquireresuper facta et possendi torquere suspectum). Postupak je odista odmahpoveden i iste je veeri Menze muen. Ve sljedeeg dana, 27. srpnja, Vi-jee umoljenih svu je trojicu osumnjienika osudilo na smaknue temeljemonoga to je utvreno u postupku (in processu inquisitionis).82

U zapisnicima postupaka pred vijeima najee se ne vidi nita osimishoda. Primjerice, u oujku 1439. Malo vijee osudilo je tamniara Bene-dikta iz Bake (sit condemnatus per sentenciam) na trotjedni zatvor jer jenou u Dvor dovodio bludnicu.83 Ili, 1415. odlukom istog vijea domini-kanac Toma s Brgata protjeran je na dvije godine iz Dubrovnika zbog ne-asnih prijestupa (propter inhonestas enormitates per eum commissas).84

Budui da su zapisi vijea vrlo saeti, nemogue je preciznije rekonstruiratimodel postupka, ako se kod takve raznolikosti o modelu uope moe govo-riti.

3. Dinamika procesnih modela (13-15. st.)

3.1. Ujednaavanje procesnih naela

Akuzacijski postupak sa simetrinim poloajem stranaka u Dubrovnikuse u 13. stoljeu ve sasvim izgubio iz suenja za kaznena djela, pa je time

81 Na pr. torturi je podvrgnut patricij (Odluke vea Dubrovake Republike I, izd. Mihajlo Di-ni. Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, III.15. Beograd: SANU, 1951: 153),to se inae izbjegavalo. Srednjovjekovna doktrina inzistirala je na tome da se plemii smijumuiti samo uz dozvolu najvieg tijela, i to u izuzetnim sluajevima (vidi: Piero Fiorelli, La tor-tura giudiziaria nel diritto comune, I. Roma, 1953: 299-305), a toga se uglavnom drala i dubro-vaka praksa.

82 Odluke vea Dubrovake Republike I: 127, 153, 189-190.83 Acta Minoris Consilii, sv. 8, f. 40. 84 Acta Minoris Consilii, sv. 1, f. 12v.



produbljen procijep izmeu graanskog i kaznenog sudovanja, koji e u 15.st. dovesti i do institucionalnog razdvajanja i specijalizacije sudova.85 Sdruge strane, s ieznuem istog akuzacijskog postupka uspostavilo sedvovlae procesnih modela (asimetrinog akuzacijskog i inkvizicijskog),koji se izrazitije razlikuju nazivom inicijalnog akta i koritenim formulamanego unutarnjim pravnim znaajkama. Da se ta dva postupka u elementimaprocesnog tijeka, dokaznog postupka, pravorijeka itd. zapravo poklapajunisu uvidjeli tek suvremeni istraivai,86 nego se spominjalo ve u kas-nosrednjovjekovnoj procesnoj literaturi.87

Sa stanovita procesnih radnji moe se rei da je proces bio mjeovitili - moda ispravnije - jedinstven. Bez obzira kako postupak bio pokrenut,njegovo voenje bilo je u rukama suda. Naelo sudske dominacije postup-kom ogleda se na pr. u tome to sud nije vezan optubom (pa moe osudomobuhvatiti i tuitelja ako utvrdi da je suodgovoran za izgred),88 stranke nisuovlatene usmjeravati ispitivanje svjedoka ni oitovati se o injenicamaukoliko to sud ne zatrai, sud nije vezan njihovim dokaznim prijedlozima,itd. Sud ni kod akuzacijskog postupka ne djeluje samo u okviru zadatkapred koji je postavljen tubom, ve se povodi i za interesom javne vlasti. Naprimjer, posiui za zapovjedi (preceptum) radi prevencije daljnjih sukoba,usmjerava je esto i prema tuitelju, zabranjujui mu da uini to naaosvome suparniku.89

Posebnosti akuzacijskog i inkvizicijskog modela u dubrovakoj sred-njovjekovnoj praksi ne oituju se na planu procesne tehnike. Meutim, os-novna razlika dvaju tipova, koja se oituje u funkciji progona (oficijelnost

85 Vidi: N. Lonza, Pod platem pravde: 39.86 Massimo Vallerani, Conflitti e modelli procedurali nel sistema giudiziario comunale: i

registri di processi di Perugia nella seconda met del XIII secolo. Societ e storia 48 (1990):279-281; M. Sbriccoli, Vidi communiter observari: 247-248 (procedura mista).

87 Angelus de Gambiglionibus lui akuzacijski i inkvizicijski postupak samo po poetnom ak-tu, te spominje srodnosti i slinosti (G. Zordan, Il diritto e la procedura criminale: 33).

88 Na pr. LM 1372-1374, ff. 23v, 29, 52, 122, 170. L. Margeti meu takve primjere ubraja ipostupak objavljen u LM 1284-1285: 198-199, br. 512, no tu se zapravo radi o svojevrsnom "spo-jenom postupku" (vidi se i po tome to jedna kneeva zapovijed obuhvaa osobe iz oba postup-ka). Naime, svega par dana ranije bio je pokrenut proces zbog tunjave kojemu je citirani pred-met bio tek "drugi in", tj. obraun motiviran osvetom. U prvom postupku (LM 1284-1285: 196-197, br. 510) spominje se Marin de Petragna, iji je iskaz zabiljeen u drugom zapisu.

89 Na pr. LM 1284-1285: 147, br. 430; 152, br. 436.



ili dispozitivnost), presudna je za itav sluaj, jer se ne iskazuje samo upoetnom trenutku, nego utjee na nastavak i konani ishod predmeta.90

3.2. Inkvizicijski postupak osvaja teren

Ako se promotri ukupnost sluajeva u kojima je pokrenut postupak poslubenoj dunosti, razaznaje se tendencija da to ipak budu ozbiljni prijes-tupi koji ugroavaju javni poredak, premda - kako smo vidjeli - ima ibagatelnih, kod kojih se ne razabire motiv zato inicijativa nije preputenaoteeniku. No, jo je vanije uoiti drugi trend: tijekom 14. st., a osobito udrugoj polovici, dubrovaki je sud sve lake prosuivao da je umjesnopokrenuti postupak. Dok je kod svih inkvizicijskih postupaka u registru iz1312-1313. i gotovo svih u upisniku iz 1348-1350. razvidno zato ti sluaje-vi nisu preputeni dispoziciji oteenika, u zapisima iz 1372-1374. ogleda sepraksa irenja ovlasti za pokretanje kaznenog postupka i na djela koja imajuizrazito privatni znaaj.91

Takav trend osvajanja prostora za oficijelni progon jo je snanijeizraen u talijanskim gradovima (13-15. st.) i moe se objasniti opom kon-solidacijom javne vlasti, njezinih institucija i mehanizama drutvene kon-trole.92 Promjene, koje se prvenstveno mogu pratiti kroz zapise o sudskojpraksi, ponekad se ogledaju i u statutarnom pravu,93 a naposlijetku je novostanje prihvatila i doktrina, uvidjevi da tradicionalne poglede valja napusti-

90 Vidi pod 3.4.91 Potrebno je dometnuti nekoliko metodolokih napomena. Registar iz 13. st. nisam uzela u

obzir, jer se u njemu ne razlikuje jasno inicijalna formula za inkvizicijski i akuzacijski postupak.Trend irenja ovlasti ne moe se izraziti preciznije, kroz kakve brojane omjere, jer je nemoguesvaki konkretan sluaj prema ondanjim kriterijima svrstati meu "teke" ili "lake", "javne" ili"privatne."

92 Marvin B. Becker, Changing Patterns of Violence and Justice in Fourteenth-and Fif-teenth-Century Florence. Comparative Studies in Society and History 18 (1976): 290; Sarah Ru-bin Blanshei, Criminal Law and Politics in Medieval Bologna. Criminal Justice History 2(1981): 10-17.

93 Za Bolognu usp. Bolonjski statut IV, 7, te Trevor Dean, Criminal justice in mid fifteenth-century Bologna., u: Crime, Society and the Law in Renaissance Italy, ur. Trevor Dean i K. J. P.Lowe. Cambridge: University Press, 1994: 30. Za Firenzu vidi: Laura Ikins Stern, The CriminalLaw System of Medieval and Renaissance Florence. Baltimore-London: The Johns Hopkins Uni-versity Press, 1994: 228 i 251, s uputom na literaturu. Openito za talijanske komune vidi: G.Zordan, Il diritto e la procedura criminale: 32-33.



ti u ime efikasnosti.94 U srednjovjekovnoj teoriji tijekom 13. st. sve susnaniji bili glasovi da svako zlodjelo povreuje javno dobro (tj. poredak),te da je na javnu korist (tj. u dravnom interesu) da zloini budu kanjeni.95

U dubrovakoj sredini takoer se poelo naglaavati da je kanjavanjezloinaca uvjet dobrog stanja u dravi.96 Pojaani interes dravnih vlasti zaprogonom takoer je jedan od simptoma uvrenja dravnog ustroja ipravnog poretka, procesa koji se moe pratiti kroz niz manifestacija tijekomdruge polovice 14. i 15. stoljea.97 Teren inkvizicijskog postupanja proiru-je se u istom razdoblju u kojem se konano razdvajaju kazneno i graanskosudite98 te postupno transformira penalni sustav (zatvorska kazna poinjepotiskivati novanu), ime se stvara okvir za intenzivniju kaznenu represiju.

3.3. Omjer akuzacijskih i inkvizicijskih postupaka

U literaturi je jo uvijek sporno jesu li tijekom 14. i 15. st. u talijanskimgradovima inkvizicijski postupci potiskivali akuzacijske i time itavom sus-tavu kaznene represije davali sve snaniji javni biljeg,99 ili je ta tvrdnja

94 Dok su se teoretiari prije njega jo vrsto drali toga da je akuzacijski postupak redovit, ainkvizicijski izvanredan, Angelus de Gambiglionibus (prva polovica 15. st.) svjedoi da jeinkvizicijski postupak dozvoljen za svakovrsni zloin, tj. da je postao remedium ordinarium (G.Zordan, Il diritto e la procedura criminale: 32-33 i 87).

95 Na pr. Gandinus navodi kao opeprihvaeno stanovite da omnis delinquens offendit rempublicam civitatis (Herman Kantorowicz, Albertus Gandinus und das Strafrecht der Scholastik,II. Berlin-Leipzig: Walter de Gruyter & Co., 1926: 194); o Gandinusu i pitanju njegova autorstvaznamenite rasprave o kaznenom pravu najsaetije vidi: Diego Quaglioni, Alberto Gandino e leorigini della trattatistica penale. Materiali per una storia della cultura giuridica 29 (1999) 1:49-63. Vidi takoer: Richard M. Fraher, Preventing Crime in the High Middle Ages: The Me-dieval lawyers Search for Deterrence., u: Popes, Teachers, and Canon Law in the Middle Ages:Essays in Honor of Brian Tierney, ur. James Ross Sweeney i Stanley Chodorow. Ithaca etc.: Cor-nell University Press, 1989: 222 i 231; M. Sbriccoli, Vidi communiter observari: 237-238.

96 ...Le necessario a proveder alla correction delli delinquenti per mantignir lo bom (!) statodella re publica... (Liber Viridis, izd. B. Nedeljkovi. Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srp-skog naroda, III.23. Beograd: SANU, 1984: c. 492 iz 1459).

97 Zdenka Janekovi Rmer, Okvir slobode: dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja ihumanizma. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1999: 96-101 i 131-135; N. Lonza, Kaznenopravni sustav: 76.

98 N. Lonza, Pod platem pravde: 39.99 Vidi: Trevor Dean i Kate Lowe, Writing the history of crime in the Italian Renaissance.,

u: Crime, Society and the Law in Renaissance Italy: 8, s pozivom na literaturu; L. Ikins Stern,The Criminal Law System: 228.



pogrena, zasnovana na krivim pretpostavkama i slaboj metodologiji.100

Analiza firentinske sudske grae potvrdila je u 15. st. porast akuzacijskihpostupaka u odnosu na inkvizicijske.101 Suprotno, u Bologni su sredinom15. st. akuzacijski postupci postali ve sasvim rijetki, s time to je oteenikvrlo esto posredno inicirao inkvizicijski postupak prijavom zloina sudu,ime je izbjegavao troak i druge nepovoljne elemente privatne tube.102

U svakom sluaju, u Dubrovniku potkraj srednjeg vijeka akuzacijski pos-tupci nisu uzmicali, pae, dolo je do silne ekspanzije privatnih tubi. Kroztablicu se moe pratiti ne samo poveanje broja tubi, nego - to je dalekovaniji pokazatelj - porast udjela akuzacijskih postupaka od 13. do 15. sto-ljea.103

Ukoliko se iz dubrovakih podataka izlue pokazatelji o prosjenommjesenom broju inkvizicijskih i akuzacijskih postupaka pred kaznenim su-dom, vidi se da je frekvencija predmeta pokrenutih ex officio bila prilinoujednaena, u drugoj polovici 15. st. nia. Meutim, vrlo se jasno ocrtavasve vea optereenost suda postupcima pokrenutima na inicijativu oteeni-ka: izmeu sredine 14. i sredine 15. st. broj akuzacijskih postupaka mjese-no se poosmerostruio (tablica 2), te su od sredine 15. st. nadalje akuzacijs-ki postupci i po stotinjak puta ei od inkvizicijskih (tablica 1, grafikon 1).

100 Za kritiku usp. Massimo Vallerani, I processi accusatori a Bologna fra due e trecento.Societ e storia 78 (1997): 746, biljeka 15 i 16 i 788, biljeka 92.

101 Na temelju analize uzoraka kaznenih postupaka pred nekoliko firentinskih sudskih institu-cija A. Zorzi donosi sljedee pokazatelje: 1400.-1401.: 9% akuzacijskih naspram 91% inkvizici-jskih postupaka, 1433.-1435.: 22% akuzacijskih i 68% inkvizicijskih, 1476.-1478.: 54% akuzaci-jskih nasuprot 26% inkvizicijskih procesa. Usp. Andrea Zorzi, Aspetti e problemi dellamminis-trazione della giustizia penale nella Repubblica fiorentina, II (Gli assetti quattrocenteschi e dellultimo periodo repubblicano). Archivio Storico Italiano 145/534 (1987): 541.

102 T. Dean, Criminal justice: 17; M. Vallerani, Modelli processuali: 133. O ovoj privat-noj inicijativi "preodjenutoj" u postupak po slubenoj dunosti (inquisitio cum promovente) vidiosobito: M. Vallerani, I processi accusatori: 747-748.

103 U registru iz 1284-1285. nije uvijek vidljivo kako je proces zapoeo: poetna formula ni-je razvijena, a ni oblik procesnog zapisa jo nije ustaljen. Na privatnu tubu ukazuje izraz quiconquestus fuit..., uklopljen pri poetku prvog sasluanja, no ini se da to nije dosljedno pro-voeno, jer takve formule nema u nekim procesima koje je vjerojatno inicirao oteenik a ne jav-na vlast (na pr. kada je neki Radoslav uznemiravao svoju nekadanju prilenicu Ljubicu - LM1284-1285: 136-137, br. 409; kada je Marin de Petragna ispljuskao Kotoranina Draga - LM 1284-1285: 157, br. 446). Stoga se za ove godine ne mogu postaviti pouzdani omjeri akuzacijskih iinkvizicijskih postupaka, ve se jedino moe utvrditi minimalni broj akuzacijskih. Iz istog razlo-ga podaci iz tog registra nisu uzimani u obzir pri daljnjim analizama (tablice 2-5).



Tablica 1. Omjer akuzacijskih i inkvizicijskih postupaka (1284-1499)

104 O tome saeto vidi: N. Lonza, Pod platem pravde: 58. N. Vekari upozorio me da su jopar desetljea nakon stjecanja Konavala, unato uspostavljanja zasebne kneije, laka kaznenadjela suena pred sredinjim institucijama, vjerojatno zato to se nova vlast jo nije dovoljnouvrstila. Ta se tendencija moe oekivati i u drugim jedinicama u prijelaznom razdoblju.

Otvara se pitanje u kojoj se mjeri snano intenziviranje kaznenosudskeaktivnosti moe pripisati poveanju broja stanovnika. Dubrovaki se teri-torij u 14. i 15. st. u nekoliko navrata proirivao: 1333. Peljecem, sred. 14.st. Mljetom, 1357. gornjim pojasom fiupe, 1399. Primorjem, 1419/1426.Konavlima. Meutim, spomenuto poveanje broja dubrovakih podanika ni-je se znatnije odrazilo na aktivnost sredinjih kaznenih institucija - koju uovom radu pratimo - jer je suenje za glavninu prijestupa na novimsteevinama preputeno lokalnim knezovima, dok su pred sud u graduDubrovniku dolazili samo najozbiljniji predmeti.104 Shodno tome, moe se



Grafikon 1. Omjer akuzacijskih i inkvizicijskih postupaka (1284-1499)

pretpostaviti da su novi teritoriji zasluni za izvjesno poveanje brojainkvizicijskih postupaka, dok se porast uestalosti akuzacijskih postupakane moe tome pripisati. Naposlijetku, najvei pomaci ne biljee se u dobanakon teritorijalnih promjena, ve u drugoj polovici 15. st., kada je prostorDubrovake Republike ve ustaljen.

Drugi demografski imbenik koji valja razmotriti jest prirodno kretanjebroja stanovnika. Registar iz 1348-1350. poklapa se s velikom poharom odkuge, nakon koje su uslijedili neto slabiji udari svakih dvadesetak godina.Unato priljevu doseljenika, demografski gubitak nije se mogao brzo nado-knaditi, pa se razdoblje demografske stagnacije protegnulo do druge po-lovice 15. stoljea. No, ni nakon toga krivulja porasta stanovnitva nije bilastrma. Nemogue je tono procijeniti u kojoj je mjeri poveanje uestalostisudskih postupaka uzrokovano demografskim promjenama. Izvjesno je,ipak, da taj imbenik nije bio presudan, jer je porast broja postupaka izrazi-to nagao i neravnomjeran te zavisan od vrste postupka. Strmi uspon brojaakuzacijskih postupaka ne moe se pripisati demografskim uzrocima, vemu treba potraiti drugo objanjenje.



3.4. Dispozicija stranaka u akuzacijskom postupku

Da bi se razumjelo bujanje akuzacijskih postupaka u Dubrovniku potreb-no je razmotriti kakav je bio njihov tijek i kako su okonani. Uz pomo sta-tistike ralambe moe se na dovoljno velikom broju sluajeva razabratito je zapravo oteenik htio postii uz pomo suda i u kolikoj mjeri mu jeto uspijevalo (tablica 3).

Prije pokuaja interpretacije potrebno je podatke iz tablice popratiti ne-kim metodolokim napomenama. U drugom stupcu naveden je broj sluaje-va u kojima je zapisana samo tuba, a nije predloen nijedan svjedok. Ustupcu tuba i imena svjedoka iskazani su sluajevi kada je predloen barjedan svjedok ali nije sasluan. Da je taj potvrdio navode tube, to bi u ve-likoj veini sluajeva bila dovoljna dokazna osnova za presudu. Naime, pre-

Tablica 2. Prosjeni mjeseni broj kaznenih postupaka (1284-1499)



ma Dubrovakom statutu, dvojica svjedoka bila su potrebna samo kada seradilo o djelu za koje je predviena smrtna ili mutilaciona kazna.105 Kako jetakvih djela bilo svega nekoliko,106 a ona su se i relativno rijetko dogaala,gotovo svi pregledani sluajevi potpadali su pod pravilo o jednom svjedoku.U izvjesnom broju sluajeva uz ime predloenog svjedoka stoji zabiljekanil ili nihil, ime je kancelar za svoje potrebe oznaavao da svjedok o

105 Dubrovaki statut III, 33.106 Prema statutu, to su ubojstvo, krivotvorenje isprave i novca, primanje mukaraca u gospo-

darevu kuu od strane slukinja (VI, 1, 7, 8, 33, 42; VIII, 84).

Tablica 3. Ostvarene faze akuzacijskog postupka (1284-1499)



zloinu nije znao nita iskazati;107 u pravilu je izjavu naknadno trebaoispisati u cijelosti, no nekad je to propustio uiniti. Zbog nepouzdanognaina oznaavanja, ove sluajeve ipak nisam prebacivala u narednu kate-goriju (provedeno dokazivanje), makar bi barem neki tamo sigurnospadali.108 Provedeno dokazivanje obuhvaa sluajeve u kojima je djelodokazano no osuujue presude nema, kao i one u kojima zloin nije uspje-lo dokazati, no ipak nije donesena oslobaajua odluka. Oslobaajua pre-suda je, uostalom, rijetka, jer se u dubrovakoj sudskoj praksi procese s ne-gativnim dokaznim ishodom obiavalo ostavljati otvorenima, esto bez ika-kve popratne biljeke.109 Zato se omjeri navedeni u gornjoj tabeli ne smijuuzimati kao posve pouzdani i precizni; ipak, vjerujem da dovoljno valjanoskiciraju osnovne odnose.

Pristupajui analizi gornjih podataka, moemo se zapitati zato su uopepodnesene optube ako djelu nije bilo svjedoka. Ponajprije, tuitelj se mo-gao nadati da e naknadno ipak doznati za nekog oevica, pa je postupakpokrenuo kako ne bi protekom roka izgubio pravo na tubu. Nadalje, svje-doka je moda bilo ali ih nije naveo, zadravajui proces u poetnoj fazidok ne vidi hoe li kakvim izvansudskim putem ostvariti naknadu, pa mukazneni postupak vie nee trebati. Naposljetku, ak i kada je potpuno izvje-sno da svjedoka djelu nije moglo biti - pa se bez optuenikovog priznanjanee moi donijeti osuda - potezanjem po sudu i obznanjivanjem nedjelaipak se vrio odreeni pritisak na tuenog.

107 L. Margeti, O nekim osnovnim znaajkama: 27, postavio je tezu da je esto nenastav-ljanje postupka u registru iz 1284-1285. uzrokovano prosudbom vlasti da nema javnog interesaza daljnji progon; na to ponekad upuuje biljeka "stvar je beznaajna" (pro nichilo). Po mommiljenju, dvojbeno je da li spomenuta biljeka - koja se javlja u nekih petnaestak zapisa u tomeupisniku - znai da je stvar po miljenju suda beznaajna. Teko je na pr. pretpostaviti da susudske vlasti nevanom smatrale krau kompletnog pribora brijaa/ranarnika (LM 1284-1285:131, br. 400). Pae, u drugom sluaju krae, u kojem je lupe bio nepoznat, sud uz spomenutuformulu pro nichilo izriito zapovijeda tuitelju da dojavi ako naknadno dozna tko je kradljivac,tj. nedvojbeno iskazuje interes za nastavljanje postupka (LM 1284-1285: 148-149, br. 431). Tomenasuprot, pronala sam jednu izriitu biljeku iz 1447. da u dokaznom postupku nita nijeutvreno (nihil determinatum fuit; LM 1447, f. 140v).

108 Koliko sam mogla utvrditi, takvih je sluajeva na pr. u upisniku LM 1372-1374 bilo tri-naest. Da sam ih svrstala u stupac za provedeno dokazivanje, ta bi se kategorija povisila na 5%, audio predmeta u kojima su samo navedena imena svjedoka pao bi na 55%.

109 Takva je situacija u LM 1312-1313 i LM 1348-1350. Meutim, u LM 1284-1285 redovitesu oznake da je optuenik osloboen (absolutus), a u LM 1372-1374 kancelar je uz nedovrenepostupke obiavao zabiljeiti pendet. I u kasnijim se registrima ponekad nae biljeka oosloboenju, no vrlo rijetko (usp. LM 1401-1404, f. 20).



Pri obradi sudskog materijala upada u oi da svjedoci prilino estoiskazuju da o zloinu nita ne znaju.110 Ako im povjerujemo, moemo sezapitati je li ih tuitelj predloio za svjedoke zato to je pogreno mislio dasu oni vidjeli neto to nisu, ili jer je krivo pretpostavio da e sud moi isko-ristiti njihove iskaze kao indicije, ako se moda i ne odnose na sam ne-dozvoljeni in.111 Dakako, barem u dijelu sluajeva mogue je da su svjedo-ci popustili drutvenim pritiscima i porekli da su ita vidjeli, ostavivi timetuitelja na suhom.

Dvije treine predmeta (69%) prekinuto je u stadiju prije izvoenjadokaza. Gotovo etvrtina akuzacijskih postupaka (23%) otpada na one kodkojih je zabiljeen samo inicijalni akt. U gotovo polovici sluajeva (46%)imenovani su svjedoci i ne vidi se nikakva pravna zapreka zato nije prove-den dokazni postupak i predmet okonan presudom.112 Razlog vjerojatnotreba traiti u padu interesa tuitelja za nastavak progona, to moe bitiuzrokovano smirenijim pogledom na sukob uslijed proteka vremena, avjerojatno poesto i izvansudskim razrjeenjem konflikta, uz plaanjenaknade ili bez nje.

Prosjeno je tek u manje od etvrtine akuzacijskih postupaka (22%)donesena presuda, kako pokazuje gornja tablica, dok je presueno u 53%inkvizicijskih procesa.113 Ove razlike nisu neobine i mogu se primijetiti i u

110 Isto je uoio Vallerani za Bolognu u drugoj polovici 13. st. Okolnost da su gotovo uvijekpredloena imaju dva svjedoka koji iskazuju da o zloinu ne znaju nita Vallerani pripisuje ritu-alnom preitku starijeg procesnog oblika, u kojemu je nazonost dvojice "svjedoka" inu optubetrebala dati javni karakter (M. Vallerani, I processi accusatori: 764-765). Ovo objanjenje nijeprimjenjivo na Dubrovnik, jer je ondje oito da nijeni iskazi svjedoka imaju negativneposljedice na tijek postupka, dok u Bologni proces tada dobiva puni zamah.

111 Na pr. Bratoslava, kerka Ivana iz elopeka, ustala je tubom protiv svog mua Radosla-va koji ju je zatekao u preljubu i odsjekao joj nos. Premda je sama rekla da tomu nitko nije bionazoan, jer se to zgodilo u njihovoj kui, navela je imena dva svjedoka (LM 1348-1350, f. 56v).Sud je inae inzistirao na tome da svjedok bude oevidac: kod jednog ranjavanja u krmi op-tuenik je osuen zato to je oteenika udario vrem po glavi, to je jedan svjedok potvrdio, nonije donesena presuda za glavnu optubu ranjavanja noem, jer su svjedoci uoili da se optuenikigra noem i uli jauk ranjenoga, no nisu vidjeli sam udarac (LM 1372-1374, f. 165).

112 Istraivanja M. Valleranija pokazala su da je 1262. u gradu Perugia od 250 postupaka ukojima su predloani svjedoci, u samo 48 provedeno sasluanje (M. Vallerani, Modelli proces-suali: 127).

113 Odustala sam od iskazivanja postotaka inkvizicijskih postotaka kod pojedinih registara jersu apsolutni brojevi niski, pa usamljeni sluaj (koji moe biti i grekom pri obradi grae)znaajno mijenja ishod.



drugim sredinama.114 Logino je da oficijsko naelo, izraeno ve u pokre-tanju postupka, motivira sud i pri prikupljanju i izvoenju dokaza, pa surezultati dokazivanja esto potpuniji nego kada je sudski proces pokrenutinicijativom stranke. No, vie od toga, na razliku udjela presuda u oba tipapostupka utjee stranaka dispozicija. Naime, nedovreni inkvizicijski pos-tupci u pravilu zastaju nakon dokaznog stadija zato to rezultati nisu bili do-voljni za osudu. Akuzacijski se postupci, meutim, esto prekidaju upravouoi izvoenja dokaza, to se moe pripisati (preutnoj) dispoziciji oteeni-ka-tuitelja. Znakovito je da se poveanjem broja sudskih predmeta (usp.tablice 1 i 2) poveavao udio postupaka prekinutih pred dokazivanje, asmanjivao udio presuenih sluajeva i to zato to je tijek akuzacijskih pred-meta davao peat itavom pravosuu.

Analiza postupaka za neke tipove zloina, provedena na uzorcima iz1423., 1466. i 1487. godine, pokazuje kako je interes tuitelja za progonvarirao zavisno od prirode djela, te ukazuje na to koje su se objektivneprepreke javljale u dokaznom postupku (vidi tablicu 4 i grafikon 2).115

114 Na pr. u Firenzi u 15. st. (L. Ikins Stern, The Criminal Law System: 229).115 "Neiskoriteni dokazi" znai da je postupak stao u fazi kada je jo bilo predloenih dokaza

koje sud nije proveo; "uspjelo dokazivanje" znai da je barem jedan svjedok potvrdio navode izoptube ali da osuujue presude nema, premda je to bilo dovoljnom dokaznom osnovom;"neuspjelo dokazivanje" znai da je ishod dokazivanja bio negativan no da oslobaajua presudanije donesena.

Tablica 4. Ostvarene faze akuzacijskog postupka prema vrsti kaznenog djela (1423.,1466. i 1487.)


Grafikon 2. Ostvarene faze akuzacijskog postupka prema vrsti kaznenog djela (1423.,1466. i 1487.)




Kod imovinskih djela (krae i sl.), u ijoj je prirodi da se provode potaj-no, osnovni je problem bio nedostatak dokaza. Prosjeno ak 70% postupa-ka ostajalo je u stadiju tube, pri emu je kod vie od polovice tih sluajevatuba bila uloena protiv nepoznate osobe;116 u preostalim sluajevima sum-nja je bila usmjerena na odreenu osobu (esto slugu koji je utekao s gospo-darevim stvarima), no nisu se mogli ponuditi dokazi. Dok su kod imovin-skih djela razlike u omjerima izmeu pojedinih godina izraene, kod tje-lesnog i verbalnog nasilja su postoci dosta ujednaeni, kako meu tim dvje-ma vrstama kaznenih djela, tako i izmeu uzoraka. Privid je da su se kaz-neni postupci zbog tvornog i verbalnog nasilja daleko ee od onih zbogimovinskih delikata obustavljali prije provedenog dokazivanja. Naime, akose iz analize izostavi faza tube, prije dokaznog postupka ee su prekinutipostupci zbog krae (74%) nego zbog tjelesnog i verbalnog nasilja (60%odnosno 57%). Logino je da su se pomirba i oprost lake postizali koddjela kod kojih nije bilo primijenjeno nasilje.

Unato spomenutim razlikama u tome kako se odvijaju procesi za poje-dine vrste kaznenih djela, te odstupanja kod pojedinih uzoraka, mislim da seiz podastrtih analiza moe zakljuiti da je tuitelj tijekom druge polovice14. i u 15. st. sve vre gospodario funkcijom progona i da je suduglavnom potovao njegov preutni odustanak. Osim u (relativno rijetkim)inkvizicijskim postupcima, volja stranke bila je zamanjakom sudske ak-tivnosti. Pasivizacija tuitelja u pravilu je dovodila do privremenog zamrza-vanja ili konanog umrtvljenja kaznenog postupka. Meu sluajevima kadaje akuzacijski postupak ostao nedovren vjerojatno je znatan udio onih - na-pose ako je proces obustavljen neposredno prije izvoenja dokaza - u koji-ma je tuitelj mimo suda uredio odnose s poiniteljem djela.

Time to je u kazneni postupak mogao ukoraiti i iz njega iskoraiti,tuitelj u srednjovjekovnom Dubrovniku imao je u rukama izvanredno po-datan instrument za ureenje odnosa s poiniteljem zlodjela. Budui da jeod oteenikove raspolobe zavisilo hoe li se proces pred sudom odviti dokraja ili zastati u nekom prethodnom stadiju - moda odmah nakon tube -sudski je postupak mogao kombinirati s drugim kanalima traenja zado-voljtine, koristiti ga kao sredstvo pritiska radi postignua to povoljnijeg

116 U Bologni se akuzacijski postupak mogao pokrenuti samo protiv odreene osobe (M.Vallerani, I processi accusatori: 751), to opominje na oprez pri usporedbi kvantitativnihpokazatelja.



izvansudskog sporazuma.117 U srednjovjekovnom Dubrovniku kombinacijatuiteljevih poteza pred sudom i izvan njega davala je najbolje izglede zapostizanje zadovoljtine. Za ilustraciju se moe navesti jedan relativno jed-nostavan primjer. Radosava Radeljina tuila je 24. sijenja 1466. Dobrukazvanog Doleta jer joj je provalio u kuu i iz krinje ukrao odreene stvari. Utrenutku kad je pokretala postupak nije navela nijednog svjedoka. Osammjeseci kasnije (3.10.1466.) ipak je pred sud dovela osobu koja je posvje-doila njoj u korist. To je znatno poboljalo njezinu pregovaraku pozici-ju, pa je ni dva tjedna kasnije (15.10.1466.) pristupila pred kancelara s iz-javom da joj je Dobruko vratio sve stvari navedene u tubi, te da je timesvim njenim zahtjevima udovoljeno.118 Ne moemo, dakako, znati je lituiteljica naknadno nala ili izmislila svjedoka, ili je pak vrlo vjeto tak-tizirala, uvajui svjedoka za kasnije, kao novu mjeru pritiska. Kako god bi-lo, postigla je eljeni efekt, jer je svjedokov iskaz preokrenuo situaciju unjezinu korist i pokrenuo optuenika u smjeru kompromisa.

4. Osveta

Osveta je jedan od kamena kunje za pravni poredak srednjovjekovnedrave. Suoavajui se s vrlo otpornim drutvenim mehanizmom koji samsebe dalje generira, dravna se vlast morala prema njemu odrediti. Haranjeosveta djelovalo je destabilizirajue na zajednicu i ljuljalo temelje poretka.S druge strane, suzbijanja i zabrane - ako nisu bile djelotvorne - ruile suautoritet i vjerodostojnost vlasti. Svaka je zajednica, stoga, definirala strate-giju odnosa prema osveti, procjenjujui dobitak i rizik. Statuti Firenze,Siene i Bologne iz 13. i 14. st. traili su kompromisni put: osvetu nisusasvim zabranili, ali su nekanjivost ograniili na jednokratni obraun, i tortve s poiniteljem prethodnog zloina.119 U praksi, meutim, nije se uspi-

117 Alfred Soman, Deviance and Criminal Justice in Western Europe, 1300-1800: An Essayin Structure. Criminal Justice History 1 (1980): 7-8; M. Sbriccoli, Vidi communiter observari:240, 254.

118 LI, sv. 21, f. 43v.119 Za Sienu i Firenzu vidi: W. M. Bowsky, The Medieval Commune and Internal Violence:

Police Power and Public Safety in Siena 1287-1355. American Historical Review 73 (1967-68):12; za Bolognu vidi: S. Rubin Blanshei, Criminal Law: 5; za Firenzu vidi: John Larner, Orderand Disorder in Romagna 1450-1500., u: Violence and Civil Disorder in Italian Cities 1200-1500,ur. Lauro Martines. Berkeley-Los Angeles-London: University of California Press, 1972: 68.



jevalo sprijeiti lance osvete i upletanje srodnika, jer je u igri bila vrlo va-na vrijednost: obiteljska ast.120 Ustvari, dravnom se represijom osveta ni-je mogla iskorijeniti dokle god je bio vitalan paralelni sustav drutvenih nor-mi koji je tek osvetu smatrao pravom zadovoljtinom i reparacijom poi-njenog zla. Dubrovaki propisi - za razliku od spomenutih talijanskih statu-ta - nisu pokuali povui granicu izmeu doputene i nedozvoljene osvete,ve je svaki samovlasni obraun potpadao pod udar kaznenog sustava kao ibilo koji drugi zloin. Pae, ima primjera da je dubrovaki sud izrekao do-datnu kaznu za djelo poinjeno iz osvete.121

Nemogue je prosuditi koliko je osveta uzela maha u dubrovakoj sredi-ni a koliko su je vlasti uspijevale suzbijati: to je tipian zloin s visokomtamnom brojkom zato to oteenik nije podnio tubu a druge prijave ni-je bilo, ili zato to se ne razabire da je upravo to bio motiv poinjenog djela.Ipak, pokojeg traga u izvorima ima. Primjerice, 1349. pokrenut je inkvizicij-ski postupak zbog ranjavanja Maroja de ereua. ivo de Sorento je na nje-ga u svai potegnuo ma, no Maroje je tek kod kue primijetio da je ranjen.Izaao je potraiti iva kako bi se osvetio (causa inueniendi eum et facien-di uindictam super ipsum Giuem), ali su ga sprijeili u provedbi namjere.122

Meutim, prava osveta nije ona u kojoj se u prvoj srdbi uzvrati zapoinjeno djelo, ve ona kod koje ruku osvetnika vodi elja da povratiokaljani ugled i ast. Ponekad su okolnosti bile takve da se na osvetu eka-lo dugo, vrebajui zgodnu priliku. Na primjer, 1426., sedam godina nakonto je poinjeno ubojstvo meu Dubrovanima nastanjenima u trgovituDrijeva na uu Neretve, lanovi ire obitelji rtve dvaput su bezuspjenopokuali smaknuti ubojicu.123

Do osvete je dolazilo i kada se oteenik, odnosno drutvena grupa kojojje pripadao i koja se identificirala s njegovom sudbinom, pobojao da ereakcija pravosua biti preblaga, odnosno da kazna nee odgovarati nane-senom zlu. Najzanimljiviji dubrovaki primjer je sluaj sveenika Barbija

120 T. Dean i K. Lowe, Writing the history of crime: 14.121 Ratko Stipanovi osuen je zbog ranjavanja Nikole Dinia na novanu kaznu, a zbog to-

ga to se drznuo na osvetu (propter eius audaciam in volendo vindictam facere) na mjesec i poldana zatvora (LM 1401-1404, f. 53v).

122 LM 1348-1350, ff. 27-28.123 Vera ukovi, Krvna osveta u srednjovekovnom bosanskom pravu. Godinjak Prav-

nog fakulteta Univerziteta u Sarajevu 19 (1971): 259-260.



Longa124 koji je 1284. odsjekao nos redovnici Miri, trajno je time obiljeivikao enu koja je prekrila pravila seksualnog ponaanja.125 Longo se najpri-je skrivao u enskom samostanu (!), a zatim pobjegao morskim putem; tekkada se ve bio dobrano udaljio, mletake su ga vlasti uhitile i vratile uDubrovnik. Ve prije nego to je stigao natrag uskomeali su se srodnicioteenice i skupina plemia, stalea kojem je pripadala osramoena dumna.Naime, ono to se u skladu s propisima moglo oekivati od sudske presude(najvie globa od 75 perpera) sukobljavalo se s njihovim shvaanjem kakvuje kaznu Longo zasluio (odsijecanje nosa i ruke, odsijecanje noge, moda ismrtna kazna). Razmiljali su o tome da se obrate knezu sa zahtjevom dasudi po pravdi a ne propisima (si ipse uult nobis facere iusticiam de pres-bitero et non rationem), kao nekom kompromisnom putu u kojem bi se nji-hov osjeaj za pravinost ipak realizirao kroz pravosudni kanal. No na-posljetku su uzeli stvar u svoje ruke i pri provoenju Longa u pritvorpokuali ga oteti, linovati ili osakatiti kako bi osvetili nanesenu sramotu (...ad uindicandum ontam...). Taj pokuaj osvete nije uspio jer su ga sprijeilikneevi slubenici, a protiv glavnih krivaca poveden je kazneni postupak.Njegov zavretak nije sauvan, pa ne znamo kako su kanjeni, no svakakoje dravna vlast uspjela dokazati svoj autoritet i pokazati da svog okriv-ljenika nee prepustiti osvetnicima. U drugom, manje ivopisnom sluaju iziste godine dolo je prvo do svae izmeu Paska Marinellija i Andrije dePaleologo u svezi s nekim navodnim mukim uspjesima potonjeg kodMarinellijeve roakinje. Budui da je Marinelli smatrao da mu je povrije-ena ast, postavio je neuspjenu zasjedu; kasnije su ga presreli Andrija injegov roak Naljeko te je dolo do lakeg fizikog obrauna zbog kojeg jePasko pokrenuo postupak. Meutim, njegov roak Slavo Marinelli nije sma-trao dovoljnim stvar prepustiti sudu, ve je rijeima i tvorno napao Andriju.Sud je postupak popratio itavim nizom zapovijedi (preceptum) popraenihprijetnjom visokim globama kako bi zaustavio lanac osveta.126

124 Dokumenti o tom sluaju sadrani su u Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae etSlavoniae VI, izd. T. Smiiklas. Zagreb: JAZU, 1908: 499-500, 510-511, 531-532, 545-547, br.416, 427, 450, 463; LM 1284-1285: 195-196, 199-202, br. 508, 509, 513.

125 Takvo znaenje odsijecanja nosa moe se iitati iz niza srednjovjekovnih sudskih spisa (ukojima se javlja kao povreda ili prijetnja), ali i ponekog propisa. Na pr. u Dubrovniku su 1366.donesene odredbe kojima se sluavkama pod prijetnjom odsijecanja nosa zabranjuje da uvodemladie u gospodarevu kuu (Libri reformationum IV, izd. J. Gelcich. Monumenta spectantiahistoriam Slavorum Meridionalium, XXVIII. Zagreb: JAZU, 1896: 53).

126 LM 1284-1285: 196-197, br. 510 i 198-199, br. 512.



Zanimljive antropoloke podatke o krvnoj osveti sadri zatonski sluaj iz1473., kada je obitelj Prvka Trkulia traila glavu Marina Cicerovia, jer jeu njihovim oima bio kriv za Prvkovu smrt u tamnici u koju ga je Cicerovidao zatvoriti zbog duga.127 Roaci ubijenog jo su u sklopu pogrebnog obre-da nad otvorenim grobom zazivali krv i pozivali na osvetu. Krvnu osvetunazvali su bosanskim obiajem (... more et consuetudine Bosnensium, hocest sanguinem pro sanguine redi et effundi), nesvjesni toga da njihov innedvojbeno svjedoi o zastupljenosti tog drutvenog mehanizma upravo nadubrovakom podruju.128 Kazneni sud zabranio je uznemiravanje Marina injegove obitelji pod prijetnjom estomjesenog zatvora i 100 groa globe.129

Radi sprjeavanja osvete sud bi ponekad tijekom postupka ili uz osuduizdao zapovijed (preceptum) kojom bi zabranio daljnje obraune; shodnokonkretnim okolnostima, zabrana se mogla odnositi na ine i rijei, na nepo-sredne napade ili izvedene putem treih osoba, na pojedince ili itave obi-telji.130 Cjelovitu analizu sadraja instituta zapovijedi (preceptum) u statu-tarnim propisima i sudskoj praksi dalmatinskih gradova proveo je L. Mar-geti, ukazujui na srodnosti s langobardsko-franakim pravom.131 Autor je

127 V. ukovi, Krvna osveta: 258-259.128 Ishitren je autoriin zakljuak da je obitelj Trkulia u 15. st. "ivjela i ponaala se po

bosanskim obiajima", jer poiva na pogrenoj pretpostavci da je podruje Zatona DubrovakaRepublika stekla 1399. godine (V. ukovi, Krvna osveta: 258); upravo suprotno, taj je pros-tor bio dijelom najstarijeg dubrovakog teritorija (Astarea). Mislim da se radi o tome da se obiajkrvne osvete samo nazivao "bosanskim" jer je bio vitalniji u feudalnoj Bosni, gdje nije bilo jakesredinje vlasti.

129 ini mi se vrlo vjerojatnim da je autorica krivo proitala "groa" umjesto "perpera". U tovrijeme sve su se kazne izricale u perperima, dubrovakom obraunskom novcu, a i prijetnjaglobom od 8 perpera (koliko priblino preraunato iznosi 100 groa) ini mi se neuvjerljivoniskom.

130 Na pr. LM 1284-1285: 194, br. 392; 128, br. 397; 140, br. 418; LM 1312-1313: 196, br.49; 199, br. 51; LM 1348-1350, f. 55; LM 1372-1374, ff. 29v-30r.

131 Lujo Margeti, Zapovijed (preceptum) - nedovoljno poznata kaznena ustanova naegastarijeg prava. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 46 (1996) 4: 343-355. Bogatstvu primjerakoje Margeti koristi da bi osvijetlio razliite aspekte ovog instituta moemo dodati jo jedan de-talj iz neobjavljene dubrovake grae. Godine 1461. vjerodostojne osobe dojavile su knezu iMalom vijeu da Marin sin Nika de Sorgo esto prijeti svojoj zarunici Anukli, kerki Andrije deBobalio, koju u narednu nedjelju treba kao nevjestu dovesti u svoj dom, te da se ne ponaa pris-tojno prema buduem svekru Andriji, njegovoj eni Marui i njihovoj djeci. Vijee je odluilo deimponendo ipsi Ser Marino penas infrasciptas ad eius prauitatem cohibendam. Podrobnorazraujui niz hipotetskih situacija, spomenuta zapovijed uspostavlja dokazne predmnjeve naMarinov teret: ako Anukla bude ubijena, ranjena ili osakaena, intelligatur ipsum Ser Marinum et



pokazao da je zapovijed upravna mjera usmjerena na sprjeavanje toga danapetosti meu pojedincima ili drutvenim grupama prerastu u izgrede; oni-ma koji taj nalog ne bi posluali prijetilo se da e po kratkom postupku bitikanjeni posebnom strogom kaznom.132 Budui da izdavanje zapovijedi nijebilo regulirano propisima, ve u cijelosti preputeno prosudbi suda, u dubro-vakoj kaznenoj praksi ova se mjera koristila s vrlo promjenjivom uesta-lou.133

5. Nagodba

Budui da se nagodba i pomirenje stranaka odvijaju u prostoru izvansud-skog, dispozitivnog, obiajnog i (preteno) usmenog, prirodno je da statu-tarnim pravom nisu podrobno regulirani.134 Zanimljivo je da se Dubrovakistatut (u odredbi iz 1293.), kao i bolonjski u redakciji koja je gotovoistodobna (1288) bave jedino pitanjem kakav je uinak takve stranakepomirbe na presudu koja je donesena zato to se optuenik nije odazvaosudu te je osuen iz ogluhe.135 Oba su statuta mogunost obnove postupkauvjetovala time da zloinac i rtva, odnosno njezina obitelj, miroljubivo isporazumno razrijee svoj odnos (pax et concordia).136 Na osnovu tog inaukidao se izgon iz ogluhe i javna vlast reintegrirala je prijestupnika u

non alium commisisse dictum delictum sine ullo alio probatione genere, a ako bi njegovi svekar,svekrva ili tko od njihove djece bio ubijen ili teko ranjen, smatrat e se da postoji dovoljan indi-cij za torturu tunc dictus Ser Marinus sine alio indicio habeatur pro suspecto et poni debeat adtorturam tamquam si haberentur manifesta indicia contra ipsum (Acta Minoris Consilii, sv. 15, f.175v).

132 Definiciju vidi u: L. Margeti, Zapovijed: 350. Za vrlo srodnu praksu u Firenzi u 15. st.vidi: Andrea Zorzi, Aspetti e problemi: 534-547; za primjer iz Perugie vidi: M. Sbriccoli, Vi-di communiter observari: 257.

133 Tako je izreena 10 puta u 77 sluajeva iz 1312-1313., a u samo etiri od 173 iz 1348-1350.

134 Zanimljiva je odredba Korulanskog statuta (red. A, 6 i 7) koja od oteenika zahtijeva daprijavi krau i zabranjuje mu nagodbu. Ako bi knez za krau ipak doznao, mogao je kazniti ipokradenog. Na temelju ovoga moe se pretpostaviti da je nagodba inae u naelu obustavljalasudski postupak (jer bi se u suprotnome kompromis jednostavno mogao ignorirati i ne bi bilopotrebe ni za kakvom statutarnom odredbom o tome).

135 U Dubrovakom statutu ta se mogunost spominje kod ubojstva (VI, 29).136 Bolonjski statut IV, 22 i Dubrovaki statut VI, 29. Donekle je sr

tuÆba, osveta, nagodba: modeli reagiranja na zlo»in u srednjovjekovnom dubrovniku

Documents