dodiri knezova krbavskih sa srednjovjekovnom …

119

ivan botica

DODIRI KNEZOVA KRBAVSKIH SA SREDNJOVJEKOVNOM BOSNOM

Apstrakt: Krbavski, koje je historiografija po rodonačelniku Kurjaku oprezime-nila kao Kurjakovići, svekoliko su obilježili hrvatsku kasnosrednjovjekovnu povi-jest kao zapažen rod iz Krbave u današnjoj Lici. Dovoljno je reći da su između 1298. i 1531, kada se prate u povijesnim vrelima, bili u rodbinskim vezama, gle-dano abecednim slijedom, s Batorijima, Babonićima, Bribirskima, Erdödyjima, Frankapanima, Gorjanskima, Hrvatinićima, Iločkima, Nelipčićima, Zrinskima, Zlatonosovićima, da im se vlastelinstvo na vrhuncu moći krajem 14. st. prostiralo praktički između Plitvičkih jezera i Ravnih kotara, da su imali kuće u gradovima poput Zadra, Bratislave i Zagreba, da su prvi u Hrvatskoj rješavali svoj politički i društveni status preko sjevera (Ugarske) itd. Mnogi su pripadnici ovoga roda bili u doticaju s bosanskim prostorom i njegovim ljudima. U radu se propituju politički, gospodarski, rodbinski i prijateljski odnosi knezova Krbavskih te dodiri s Bosnom do njezina dospijeća pod Osmanlije.

Ključne riječi: srednjovjekovna Hrvatska, srednjovjekovna Bosna, knezovi Krbav-ski, rod Kurjakovići, hrvatsko-bosanski odnosi, srednjovjekovno plemstvo

Abstract: Krbavski, whom historiography gave the surname Kurjakovićs after the name of their family founder Kurjak, defined Croatia’s late medieval period in many ways as a famous noble family from Krbava in today’s Lika. It’s enough to say that between 1298 and 1531, when traced at historical sources, they were in allied relations with important noble families such as, Batori, Babonić, Bribirski, Erdödy, Frankapani, Gorjanski, Hrvatinići, Iločki, Nelipčić, Zrinski, Zlatonosović and their estates at the end of the 14th century had spread between the Plitvice Lakes and the Ravni Kotari. They had properties ie. houses in cities like Zadar, Zagreb and Bratislava, and they were also the first nobles in Croatia who were resolving and es-tablishing their political and social status through the North (Hungary), etc. Many family members were in contact with the Bosnian area and its people. The paper discusses the political, economic, familial and friendly relations of the counts of Krbava toward Bosnia until the Ottoman conquest of the Bosnian territory.

ivan botica

120

Keywords: medieval Croatia, medieval Bosnia, Counts of Krbava, Kurjaković fam-ily, Croatian-Bosnian relations, medieval nobility

Uvod

Kurjakovići su velikaški rod iz Krbave u današnjoj Lici. Hrvatsku su kasno-srednjovjekovnu povijest podosta obilježili svojim djelovanjem. Ta je velikaška kuća prepoznatljivija po rodnom prezimenu Kurjakovići, koje je u historio-grafskoj radionici skovano prema patronimu Kurjak, negoli po velikaškom na-slovu i stvarnom prezimenu Krbavski. Potomci njihova rodonačelnika Kurjaka Gusića oplemenjivali su se tako što su rođenjem uz naslov “kneza” (comes) dobivali prema posjedu prezimensku oznaku “od Krbave” (de Corbavia) iliti “Krbavski”.1 Heraldički su se prepoznavali po guski, rodnoj identifikaciji (po-tječu od Gusića), najčešće okrunjenoj, postavljenoj nad vodoravnim gredama u štitu.2 Taj je grb u ranonovovjekovnim heraldičkim katalozima plemstva Sve-toga Rimskoga Carstva znao čak predstavljati Hrvatsku.3 Rodoslovno stablo Kurjakovića, odnosno knezova Krbavskih čini gotovo sedamdeset članova, počevši od rodonačelnika Kurjaka Gusića, koji se prvi put spominje 1298, pa do smrti posljednjega muškoga potomka Ivana Karlovića 1531. godine.4

Srednjovjekovna Krbava, iz koje su podrijetlom i u kojoj je bila baština roda Kurjakovića, knezova Krbavskih, bila je županijsko i biskupijsko središte sred-njovjekovne Hrvatske i Splitske nadbiskupije. Nastojanjem već spomenutoga Kurjaka i njegovih sinova prometnula se u nasljedno vlastelinstvo njihovih po-tomaka koji su se ondje uzdržali, počevši od prve pol. 14. st., kada su se od svo-jih ujčevića Šubića osamostalili, pa do 1527, kada je sav prekovelebitski prostor

1 Slično su tako prema posjedu oprezimenjeni mnogi srednjovjekovni i ranonovovjekovni plemeniti poput Bajnskih, Blagajskih, Bribirskih, Bužimskih, Celjskih, Cetinskih, Čepinskih, Daruvarskih, Grabarskih, Humskih, Komorskih, Malomlačkih, Peranskih, Posedarskih, Trakošćanskih, Vran-skih, Zrinskih itd. Podrobnije objašnjenje za Zrinske vidi: Damir Karbić i Suzana Miljan, “Knezovi Zrinski u 14. i 15. stoljeću između staroga i novoga teritorijalnog identiteta”, u: Susreti dviju kultu-ra. Obitelj Zrinski u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, ur. Sándor Bene, Zoran Ladić i Gábor Hausner, Matica hrvatska, Zagreb, 2012, 15-16.

2 Amer Sulejmanagić, Grb knezova Kurjakovića Krbavskih, Državni arhiv u Gospiću, Gospić, 2017.3 Amer Sulejmanagić, “Kurjakovići Krbavski ‒ grb jednog hrvatskog velikaškog roda u Europi”,

Hrvatska revija, XIX/1, Matica hrvatska, Zagreb, 2019, 24.4 Velikaška je kuća Kurjakovići Krbavski obrađena u neobjavljenoj doktorskoj disertaciji autora

ovoga članka. Usp. Ivan Botica, Krbavski knezovi u srednjem vijeku, Doktorska disertacija, Filozof-ski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011.

dodiri knezova krbavskih sa srednjovjekovnom bosnom

121

skupa s Krbavom potpao pod Osmanlije. Već je tada Krbava, pritisnuta osman-lijskim upadima i klimatskim zahladnjenjem koje je iz godine u godinu ništilo poljoprivredu,5 bila poluprazna i siromašna regija bez važnijega grada i biskup-skoga središta, a doskora je postala najpustija i najsiromašnija subregija u Lici.

Gotovo je nevjerojatno da su iz takva kraja bili Kurjakovići Krbavski. Gle-dajući samo bračne veze s velikaškim kućama, bili su rodbina ili svojta Šubići-ma, Hrvatinićima, Nelipčićima, Blagajskima, Gorjanskima, Zlatonosovićima, Frankapanima, Iločkima, Batorijima, Erdödyjima, Zrinskima. Na vrhuncu su moći bili u vrijeme aspiracija Bosanskoga Kraljevstva na hrvatske krajeve. Tada su pod sobom držali veći dio teritorija između Plitvičkih jezera i Vranskoga jezera. Zbog postojane su vjernosti Žigmundu Luksemburškomu bili jedina ozbiljnija prepreka Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i Sandalju Hraniću na jugu Ugarskoga Kraljevstva kada su oni u ime Ladislava Napuljskoga raščinjavali prostor i običaje u Hrvatskoj. Knezovi Krbavski bili su dalmatinsko-hrvatski banovi, kraljevski župani, kaštelani, kapetani i vitezovi, dvorjani, bliski kraljevi suradnici i savjetnici. Čak je jedan Kurjaković bio čuvar krune sv. Stjepana u Višegradu. Izuzev krbavskoga vlastelinstva iliti kneštva, roditeljske baštine na sjecištu današnje Like i sjeverne Dalmacije, bili su prisutni u ćićarijskoj Istri, Bosanskoj krajini, zapadnoj Slavoniji, Prekodravlju, središnjoj i zapadnoj Ma-đarskoj, središnjoj i zapadnoj Slovačkoj, Zagrebu i njegovoj okolici. Trajno su neki imali kuće u Zadru, Požunu (Bratislavi) i Zagrebu, a povremeno su neki od njih živjeli u Zadru, Višegradu, Levicama, Budimu, Veneciji, Požunu (Bratislavi) i Zagrebu. Konstantu svoga visokoga položaja u društvu zahvaljuju tomu što su se čvrsto držali kao rod i što su u političkim procjenama uglavnom bili jedinstveni. Prva su velikaška kuća iz Hrvatske koja je svoje sinove voljno usmjeravala prema sjeveru, tj. Ugarskoj. Početkom 15. st. kada se Hrvatska lo-mila između napuljskoga ili luksemburškoga izbora za vladara, više je knezova Krbavskih živjelo na sjeveru, tj. Ugarskoj, negoli na jugu, tj. Hrvatskoj. Iako su bili s juga, koji je svoj pogled usmjeravao na vladara preko Jadrana, postojano su zagovarali rješenje dinastičkoga pitanja u korist sjevera. Prva su hrvatska velikaška kuća koja je u Svetoj kruni Ugarskoga Kraljevstva (Corona sacra re-giae Hungariae), kako se od Ludovikove nasljednice Marije intenzivnije počelo

5 Ivan Jurković, “Model uzročno-posljedičnih veza osmanske ugroze, klimatskih nepogoda, gladi i kuge na privredu hrvatskih i slavonskih vlastelinstava u zadnjim desetljećima 15. i tijekom 16. stoljeća”, Tabula, 12, Filozofski fakultet, Pula, 2014, 139-149.

ivan botica

122

nazivati zemlje pod krunom sv. Stjepana,6 vidjela Hrvatsku i njezin opstanak. Posljednji od njihova roda Ivan Karlović prvi je 1. siječnja 1527. potpisao ispra-vu u Cetingradu, opečativši ju usto svojim pečatom, kojom je Habsburgovci-ma ponuđena vlast nad Kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije. Knezovi Krbavski, osim što su bili politički i društveno vrlo angažirani, nastojali su biti i poslovni ljudi. Neki su, zahvaljujući krupnim trgovačkim i novčarskim poslovima, ste-kli nekretnine u dalmatinskim gradovima te imali štedne knjižice u Veneciji. Potomci će od takvih živjeti izuzetno pristojno od kamata, pogotovo oni koji su živjeli u Šomođskoj županiji u današnjoj Mađarskoj.

Uzevši u obzir sve te i mnoge druge činjenice, sasvim je razvidno da su kne-zovi Krbavski morali doći u doticaj sa srednjovjekovnom Bosnom i ljudima koji su potjecali s bosanskoga prostora. U nastavku će se kronološkim slijedom progovoriti o njihovu suodnosu, odnosno o njihovim političkim, gospodar-skim, poslovnim, rodbinskim, prijateljskim i neprijateljskim dodirima sve do dospijeća bosanskoga prostora pod Osmanlije.

Pod okriljem “dominusa” Bosne

Početci velikaške kuće Krbavskih idu od Kurjaka Gusića na izmaku 13. i na samom početku 14. stoljeća. Kurjak je do ženidbe sestrom Pavla I. Šubića bio običan plemić od roda Gusića.7 Lako je moguće da ga je izabranica, na-žalost nepoznata imena, upoznala dok je bio familijar njezina brata i njezine velikaške kuće Bribirskih. Brakom je postao zet Pavla I. Šubića, najmoćnijega čovjeka s juga, koji ga, pišući isprave majestetičnim pluralom kao da je vladar, oslovljava cognatus noster.8 Bračnom je svezom stekao velikaški status i krbav-sko vlastelinstvo (kneštvo). Kurjakovi su potomci kao bliska rodbina Šubića Bribirskih s lakoćom zadržali stečeno nasljedstvo.

Od Budislava I, Pavla I. i Grgura I. idu tri porodične grane Kurjakovića. Kao gospodari krbavskoga vlastelinstva izrijekom se navode Budislavići i Pavlovići u 6 Više o kronološkoj uporabi i izmjenama rečenoga pojma vidi u: Josephus Koller, Commentarius de

sacra regni Hungariae corona ad nostra usque tempora continuatus, Typis Christianae Engel, vidue, Quinque Ecclesiis, 1800, 124-125.

7 Damir Karbić, The Šubići of Bribir. A Case Study of a Croatian Medieval Kindred, PhD Thesis, Central European University, Budapest, 2000, 76.

8 Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae (dalje CD), 7 (1290.–1300.), ur. Tadija Smičiklas, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje JAZU), Zagreb, 1909, dok. br. 279, str. 322-323.


123

kolofonu Berlinskoga misala,9 koji je nastao u istome vremenskom, prostornom, duhovnom i kulturnom djelokrugu kao i Hrvojev misal, dočim su Grgurovići već tada bili izvan Hrvatske izvlašteni iz krbavskoga vlastelinstva. Trojici Kurjakovih sinova uspjeh je bio zajamčen jer su bili nećaci i tetkići Šubića Bribirskih. Nakon što im je 1304. iznenada umro otac, možda u kobnoj vojni njegova šurjaka Mla-dina I. na Bosnu, Kurjakovi su sinovi stalno bili blizu svoga ujaka Pavla I. i sta-sajućih ujčevića Mladina II, Pavla II. i Jurja II.10 Historiografija tako bilježi da je Budislav I. bio osvjedočeni vitez svoga ujaka.11 Kurjakove pak kćeri Velislava i Je-lena udale su se za muževe točno po volji svoga ujaka. Prva je postala suprugom Nelipca II, pouzdanoga dvorjanina i agilnoga vojvode Šubića Bribirskih, a druga je otišla za Donje kraje u Banjicu, gdje se udala za Hrvatinova sina Vukoslava.12 Moguće je da je taj brak dogovoren ubrzo nakon pomirbe Šubića i Stipanića u veljači 1305, kada su se ban Pavao I. Šubić i knez Hrvatin Stipanić kao predvod-nici svojih rodova zakleli na trajno i pravo prijateljstvo uz jamstvo neokrnjenosti stečenih posjeda i međusobnu pomoć u nevoljama.13 Svakako se brak Pavlove nećakinje i Hrvatinova sina poklopio sa strateškim promišljanjem Šubića, koji su računali da će im pomirba s rođacima Stipanićima iz Donjih kraja pripomoći u lakšem obračunu sa Stjepanom I. Kotromanićem oko prevlasti u Bosni.

Moćni ljudi u prošlosti često su se oslanjali na svoju širu porodičnu zajednicu. Usklađeno s voljom svoga ujaka tako su djelovali mladi Kurjakovići. No, autori-tarna vladavina temeljena na bračnoj vezi i krvnoj povezanosti, kakvu su zago-varali Šubići, počela se urušavati nakon Pavlove smrti. Njegovi sinovi, predvođe-ni prvorođencem Mladinom II, nisu se znali drugima nametnuti.14 Osim toga, 9 Berlinski misal, Staatsbibliothek zu Berlin, Ms. Ham. 444, 119r 10 CD, 8 (1301.–1320.), dok. br. 256, str. 308-309.11 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, knj. 2, Nakladni

zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1972, 28-29; Nada Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1976, 424-425; Damir Karbić, “Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.)”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 22, Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2004, 17-19; Botica, Krbavski knezovi, 53-54.

12 Botica, Krbavski knezovi, 51-52.13 CD, 8 (1301.–1320.), dok. br. 89, str. 96-97; Ludwig von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens

und Serbiens im Mittelalter, Duncker & Humblot, München, 1914, dok. br. 4, str. 328-329.14 Usp. Невен Исаиловић, “Повеља кнеза Вукослава Хрватинића којом се утврђује

измирење Вука, сина Обрада, и његових сродника из Санице”, Грађа о прошлости Босне, 11, Одељење друштвених наука Академије наука и умјетности Републике Српске, Бања Лука, 2018, 10-11.

ivan botica

124

anžuvinski je vladar počeo tražiti načine kako da smanji moć Šubića Bribirskih. No, Kurjakovi su sinovi tek 1320. posve napustili svoga ujčevića Mladina II. zbog njegove samovolje i nasilništva nad najbližima, kako je istaknuto u ondašnjem vrelu,15 te poradi vlastita probitka.16 Svojim će putovima, udaljivši se od Šubića, otići i njihovi zetovi Nelipac i Vukoslav. Prvi će nasilnim putem mimo kraljeve volje pokušati ovladati hrvatskim krajevima blijedo oponašajući svoga uzora Pa-vla I. Šubića, a drugi će se posve zbližiti s Kotromanićima, te će njegovi potomci postati agensom bosanskih interesa u hrvatskim krajevima.

Politički je sunovrat Šubića u Hrvatskoj došao brže od očekivanoga. Krajem ljeta 1322. združenim je snagama hrvatskih velikaša, dalmatinskih gradova i bosanskoga bana predvođenih Ivanom Babonićem, koji je u tom času bio ban cijele Slavonije (banus totius Sclavoniae), tj. Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, poražen Mladin II. u Bitci kod Bliske.17 Kurjakovi su sinovi, našavši se na po-bjedničkoj strani, odmah krenuli u prisvajanje nekih posjeda koje su do tada držali njihovi ujčevići. Kralj Karlo I. Robert očito se nije usprotivio tomu iako im za skoroga boravka u Kninu, gdje je potvrđivao i dijelio privilegije, nije potvrdio te novostečene posjede. Ipak, najmlađega je Kurjakova sina Grgura I. povukao za sobom na sjever. Sposobni je mladić stekao njegovo povjerenje, pa je postao prvi hrvatski plemić u Ugarskoj s naslovom kraljevski vitez (miles aule regie).18 Moguće je da se na njega i njegovu braću dugoročno računalo u daljnjem učvršćenju anžuvinske vlasti na jugu. Tomu su se u Hrvatskoj suprot-stavljali gotovo svi predvođeni Nelipcem II, koji je nakon Mladinova slamanja zagospodario gorovitim dijelovima ondašnje Hrvatske sa sjedištem u Kninu.

15 Miha Madijev de Barbazanis, “Historija”, u: Legende i kronike, ur. Vedran Gligo i Hrvoje Morović, Čakavski sabor, Split, 1977, 173-174.

16 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 2, 49; Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Eminex, Zagreb, 1994, 168; Karbić, The Šubići of Bribir, 86; Mladen Ančić, Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zavod za povijesne znanosti HAZU i ZIRAL, Zadar i Mostar, 1997, 78, 113; Botica, Krbavski knezovi, 57-58.

17 Bliska, kako ju je zabilježio ondašnji kroničar Miha Madijev de Barbazanis, najčešće se poistovjećuje s Bliznom kod Trogira. No, tijek događaja same bitke iz 1322. pokazuje da se Bliska, vjerojatno toponim hidronimskoga podrijetla, morala nalaziti nedaleko od vlaških staništa u Cetinskoj županiji i Gornjih Poljica, u koja se nakon poraza sklonio Mladin II. Više o tome vidi u: Ivan Botica, “Prilog poznavanju najstarijega vlaškoga imena u hrvatskoj historiografiji”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 37, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005, 36-37; Botica, Krbavski knezovi, 58-59.

18 Pál Engel, “Krbavski knezovi u Ugarskoj”, u: Povezivanje srednjoeuropskih zemalja s Jadranom (Mediteranom), ur. Josip Božičević, Znanstveno vijeće za promet HAZU, Zagreb, 1998, 76.


125

Budući da su uz Nelipca bili u početku njegovi šurjaci iz Krbave, najmlađi je bio primoran ostaviti časti i službe u Ugarskoj te se vratiti braći na očevinu.

Nesređeno stanje u Hrvatskoj nakon političkoga pada velikaške kuće Šu-bića Bribirskih, koja je čast bana Hrvata počela prenositi u nasljedstvo, dobro je iskoristio Stjepan II. Kotromanić. Bosanski se ban konačno riješio konku-rencije. Pomno prateći hrvatske prilike, svaki je put čvrsto stao uz ugarskoga vladara kad bi procijenio da bi od toga mogao imati koristi. Historiografija ga često bilježi u kraljevim kaznenim ekspedicijama protiv hrvatskih velikaša, pogotovo protiv onih koji su držali Knin, grad iz kojega se u kasnom srednjo-vjekovlju vojno kontrolirao sav hrvatski prostor.19 Osim što mu je tako rastao ugled u okružju, Kotromanić je polako širio svoj teritorij na račun hrvatskoga. S lakoćom se učvrstio na rubnom prostoru koji je bio pod Šubićima u dijelu Donjih kraja, Završju i dijelu Huma. Vrlo brzo će se osamostaliti od ugarskoga vladara, povlačeći za sobom oko 1326. Hrvatiniće trajno prema Bosni, a pred kraj će života dočekati i udaju svoje kćeri u ugarsku kraljevsku kuću.

Dobri s Kotromanićem

Najmlađi Kurjakov sin Grgur I, nakon što se prisilno morao vratiti iz Ugar-ske u Hrvatsku, više je u javnosti predvodnik svoga roda koji se uglavnom bavi gospodarskim poslovima. Barem su tako historiografsku konstrukciju nadah-nula sačuvana vrela.20 Kao poduzetnika viđa ga se u trgovini krupnom stokom, novčarstvu i gradskim nekretninama. Kumstvom i tazbinstvom bio je povezan s Filipom Rožom, jednim od najbogatijih onodobnih Zadrana, koji je sma-tran čudakom, škrticom, čak i nevjernikom, jer se, ne gledajući druge i iskre-no vjerujući samo Grguru, jedino brinuo za svoje solane, nekretnine i stečeni kapital.21 Njegov kum, svojta i prijatelj iz zadarskoga zaleđa Grgur I, unatoč 19 Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina. Mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, Zagreb,

1890, 45; Vjekoslav Klaić, “Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301–1382)”, Rad JAZU, 53, JAZU, Zagreb, 1900, 167-169; V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 2, 59; Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Matica hrvatska, Zagreb, 1916, 112; N. Klaić, Povijest Hrvata, 514; Eadem, Srednjovjekovna Bosna, 186-187; Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: ljudi, prostor, vrijeme, Školska knjiga, Zagreb, 1997, 78-80; Karbić, The Šubići of Bribir, 93-94; Emir O. Filipović, Bosansko Kraljevstvo. Historija srednjovjekovne bosanske države, Mladinska knjiga, Sarajevo, 2018, 96-97.

20 Usp. Botica, Krbavski knezovi, 75-76, 81, 99, 107-108.21 Nada Klaić i Ivo Petricioli, Zadar u srednjem vijeku do 1409. godine, Filozofski fakultet, Zadar,

1976, 234.

ivan botica

126

priličnoj šutnji pisanih vrela, uspješno je prodavao npr. rasne konje u daleke krajeve. Pretpostavlja se da su se njegovi bavili samim uzgojem, upošljavajući pritom najvjerojatnije Vlahe iz svoga vlastelinstva koji su po južnom Velebitu i u Pozrmanju imali svoje katune.22

O uspješnoj je prodaji konja iz krbavskoga vlastelinstva ostavljena potvrda u Dubrovniku. Za velik ih je novac prodao u Srbiju mladomu Stefanu Urošu IV. (Dušanu Nemanjiću). U svibnju 1333, kada je srpski kralj već isplanirao rat s Bizantskim Carstvom, pa je na razne načine pribavljao novac, zamolio je Dubrovčane, nedavne kupce Stona s Pelješcem, da jednu ratu stonskoga do-hotka u iznosu od 2 540 dubrovačkih perpera uruče Grguru I. Krbavskomu, od kojega je nedavno kupio šest konja.23 Prevedeno u prevladavajuću valutu ta-dašnjice, značilo je da je Kurjaković zaradio 762 mletačka dukata ili 127 dukata po konju.24 Usporedbe radi, prosječna je cijena konja na zadarskom tržištu, doduše krajem 14. st., bila nešto viša od 10 dukata.25 Unatoč tomu što je konj iz ergele Krbavskih bio skup, možda čak dvanaest puta skuplji od prosječnoga na tržištu, činjenica je da je srpski vladar bio jako zadovoljan kupnjom jer je krajem lipnja 1333. došao u Dubrovnik kako bi osobno upoznao prodavatelja. Knez Krbavski primio je novce od delegiranoga plemića Lamberta Menčeva,26 a prije povratka doma ostavio je crkvi Male braće nevelik milodar u znak za-hvalnosti Bogu za uspješno obavljen posao.27

Premda se iz rečenoga ne iščitava suodnos knezova Krbavskih i Bosne, nije isključeno da su konji s krbavskoga vlastelinstva završavali i u Bosni. Naime, pisana svjedočanstva pokazuju da su Grgur I. Kurjaković i Stjepan II. Kotro-manić bili u dobrim odnosima, a dobar se suodnos najlakše može opravdati poslovnim razlozima. Za početak, braća Kurjakovići nisu se odazvali u kri-žarski rat 1337, kada je bosanski ban proskribiran u zaštitnika krivovjernika unatoč tomu što su od Benedikta XII. dobili napismeno poziv.28 Tomu se ratu

22 Usp. Botica, Krbavski knezovi, 75-76, 89.23 CD, 10 (1332.–1342.), dok. br. 58, str. 98.24 Usp. Zlatko Herkov, Građa za financijsko pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, sv. 2, JAZU,

Zagreb, 1956, 588-589; Botica, Krbavski knezovi, 75.25 N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku, 75.26 CD, 10 (1332.–1342.), dok. br. 69, str. 110; Botica, Krbavski knezovi, 75.27 Libri reformationum, sv. 5 (1301.–1336.), ed. Josephus Gelcich, JAZU, Zagreb, 1897, 356; Botica,

Krbavski knezovi, 75.28 CD, 10 (1332.–1342.), dok. br. 249, str. 326.


127

usprotivio sam kralj Karlo Robert.29 Kurjakovići se nisu odazvali ni zbog zeta Vukoslava Hrvatinića, a zet je znao itekako biti u društvu s pripadnicima Cr-kve bosanske.30 No, zato su nakon Nelipčeva upuštanja u križarsku avanturu protiv Kotromanića iskoristili trenutak da se posve odmaknu od toga svoga nasrtljiva zeta, pa su se među prvima u Hrvatskoj ponovno izmirili s kraljem. Doskora će Grgur I. postati kraljev savjetnik i posrednik za otvorena pitanja u Hrvatskoj i Dalmaciji, a 1343. bit će primljen i u službu kraljice Elizabete Polj-ske, 31 koja je tada vodila glavnu riječ u Ugarskom Kraljevstvu pozivajući se na malodobnost svoga sina i kralja Ludovika.

Kako mu je zbog ugleda i bogatstva rasla uznositost, najmlađi se Kurjakov sin upuštao u dijeljenje raznovrsnih savjeta i posredovanje između neprijatelj-skih strana.32 Ipak, nije se pokazao vještim diplomatom. Ugled mu se posve srozao kada se doznalo da je u dugogodišnjoj političkoj i ratnoj igri između kralja i dužda za Dalmaciju bio dvostruki igrač. Praktički je od 1344. do 1358. živio u raskoraku između zadržavanja dobre pozicije u Kraljevstvu i douš-ničkoga držanja u Republici. Doduše, doma je bio u objema državama jer je podjednako dobro živio i u Obrovcu i u Zadru. Obrovac je najviše izgrađen upravo njegovim novcem, a kada je bio u Zadru, u kojem je imao nekretnine, rodbinu, kumstva, prijateljstva, poznanstva i vjerovnike,33 boravio je u svojoj kući kraj Katedrale sv. Stošije. O vrijednosti te nekretnine dovoljno je reći da su je nakon konfiskacije nazivali kraljevskom.34

Početci njegova prokazivanja započeli su u jeku mletačke opsade Zadra kada je anonimni proanžuvinski ljetopisac, koji je od 12. kolovoza 1345. do 21. prosinca 1346. pratio teško stanje u rodnom Zadru, okarakterizirao knezove

29 Filipović, Bosansko Kraljevstvo, 105.30 Dubravko Lovrenović, “Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni”, u:

Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, ur. Marko Karamatić, Franjevačka teologija Sarajevo, Samo-bor, 1994, 58; Pejo Ćošković, “Hrvatinići”, u: Hrvatski biografski leksikon, 5 (Gn – H), ur. Trpimir Macan, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002, 728-729; Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387–1463, Synopsis, Zagreb i Sara-jevo, 2006, 636-637; Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Slovo-znak, Plehan, 2007, 164; Botica, Krbavski knezovi, 80.

31 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 2, 92; Botica, Krbavski knezovi, 80-81.32 Usp. Listine o odnošajih izmedju južnog Slavenstva i Mletačke Republike (dalje Listine), 1 (960.–

1335.), ur. Šime Ljubić, JAZU, Zagreb, 1868, dok. br. 3, str. 3.33 Usp. Listine 3 (1347.–1358.), dok. br. 3, str. 3.34 Botica, Krbavski knezovi, 81, 112.

ivan botica

128

Krbavske riječima da su “veći varalice prema svetoj kraljevskoj kruni nego-li ostali Hrvati” (fraudulentiores sacro regio dyademate pre ceteris Croatis extiterunt).35 Još će gore od istoga pera proći Stjepan II. Kotromanić, koji je počašćen atributima “učenik heretičke opačine”, “pohlepno povodljiv”, “pr-vak nepravde” “vražji učenik”.36 Grgur I. Krbavski iz vlastitih je interesa igrao dvostruku igru, pa se posljedično morao zamjeriti i kralju i duždu. Tijekom ljeta 1346, kada je kraljevska vojska započela deblokadu Zadra, vojne su sna-ge Krbavskih opustošile posjede mletačkih saveznika u zadarskom zaleđu.37 Shvativši da bi ga nesmotrenost njegovih ljudi mogla koštati statusa, ugleda i novca u Republici, Grgur I. preko poslanika pokušao je cijelu stvar izgladiti u Veneciji. No, 4. rujna 1346. dobio je suzdržan odgovor s napomenama da će dospjeti u milost Serenissime tek kada se dokaže djelom, a uopće mu se izašlo ususret samo zbog bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića, koji se u Mle-čana silno založio za njega.38

Jesen 1346. protjecala je u paležu i grabežu na svim stranama. U zadar-skoj je okolici otuđeno oko 200 000 ovaca, a u samom je gradu zavladala ljuta glad.39 Grgur I. Kurjaković i Budislav Ugrinić pokušali su opkoljenim Zadrani-ma dostaviti prijeko potrebne živežne namirnice. No, njihov su pokušaj razot-krili Mlečani, te su 10. studenoga 1346. poslali prosvjednu notu bosanskomu banu, njihovu jamcu u Mlecima.40 Sasvim je izvjesno da je Kotromanić upo-zorio Kurjakovića i Ugrinića, svoje pouzdanike iz Hrvatske, jer su oni odmah odustali od te dostave. Zadrani su se tjedan dana kasnije morali predati Mleča-nima, a ključevi grada uoči Božića opet su bili u mletačkim rukama.41

Zbog šutnje vrela teško je reći kako su se između Grgura I. Krbavskoga i Stje-pana II. Kotromanića dalje razvijali očito intenzivni odnosi. Poslovično dobre 35 Obsidio Iadrensis / Opsada Zadra, prir. Branimir Glavičić, Vladimir Vratović, Damir Karbić,

Miroslav Kurelac i Zoran Ladić, HAZU (Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 54, Scriptores VI), Zagreb, 2007, 124-125.

36 Filipović, Bosansko Kraljevstvo, 99.37 Botica, Krbavski knezovi, 98-99.38 “(…) et quod sua dispositio et opera tendant ad honorem nostram, sicut promittit, ipsam intuitu

maxime domini bani Bossine, qui de hoc nos instanter rogavit, apud nostram gratiam recipiemus et habebimus commendatum.” Listine, 2 (1336.–1347.), dok. br. 613, str. 380; Listine, 2 (1336.–1347.), dok. br. 615, str. 382).

39 N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku, 301.40 Listine, 2 (1336.–1347.), dok. br. 649, str. 404. 41 N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku, 618.


129

odnose vjerojatno su imali do smrti. Stjepan II. Kotromanić, malo prije negoli se oprostio od ovoga svijeta, doživio je da mu se kći Elizabeta (Jelisaveta), koja je nakon majčine smrti živjela pod skrbništvom majčine rođakinje kraljice Eli-zabete Poljske na ugarskom dvoru, udala za kraljičina sina i ugarskoga vladara Ludovika I. Anžuvinca. Zbog dominantne svekrve, koja je svomu sinu birala ženu, nikada nije okrunjena za kraljicu iako je nakon muževe smrti upravljala Kraljevstvom u ime svoje malodobne kćeri. No, knezovi Krbavski, pogotovo Grgurovi sinovci Budislavići, koji će doskora preuzeti krbavsko vlastelinstvo, uvijek su joj bili naklonjeni. Početkom listopada 1382, dva tjedna nakon “Ma-rijine krunidbe za kralja” (coronata fuit in regem), Grgurov je sinovac Butko u ime čitavoga roda svečano prisegnuo na vjernost kraljicama Mariji i Elizabeti te Svetoj kruni ugarskoj, prvi u Hrvatskoj.42 Time su knezovi Krbavski javno očitovali svoj politički stav, ne čekajući druge.43 U narednim će se godinama, unatoč političkim, društvenim i vojnim rizicima, držati toga pravca kao rijetko tko u tadašnjoj Hrvatskoj. Bezrezervna vjernost kraljici Mariji i njezinu oda-braniku Žigmundu dovest će Krbavske u krug najodanijih ljudi luksemburškoj kući u čitavom kraljevstvu. Zbog toga će biti nagrađivani i čašćeni raznim na-slovima, priličnim nadarbinama, najuglednijim službama.

Događaj iz ljeta 1386, kada su pristaše ubijenoga Karla Dračkoga, koji je ujesen 1385. proglašen novim ugarskim kraljem, postavili stupicu kraljicama i njihovoj pratnji nedaleko od Gorjana kraj Đakova, viteški je pokrenuo knezo-ve Krbavske u zaštitu Svete krune. Butko, njegova braća i sinovci odmah su se stavili na raspolaganje novomu Marijinu zaručniku Žigmundu, koji je plani-rao izbavljenje buduće supruge Marije i punice Elizabete. Dio je zarobljenika dospio u lički Počitelj, odakle su ljudi vranskoga priora Ivana od Paližne, koji je bio predvodnik proanžuvinske i protuluksemburške politike u Hrvatskoj, mjesecima pljačkali selišta susjedne Krbave.44 Zbog toga su knezovi Krbavski bili još motiviraniji u tome da se takvi poraze. Žigmund im je povjerio čuvanje Unca, koji se nalazio na najfrekventnijoj prometnici između sjevera i juga u Pounju. Knezovi Krbavski će krajem siječnja 1387. spriječiti pokušaj Ivana od

42 Ferdo Šišić, “Ljetopis Pavla Pavlovića, patricija zadarskoga”, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6, Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arkiv, Zagreb, 1904, 5.

43 N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku, 352.44 Botica, Krbavski knezovi, 148.

ivan botica

130

Paližne da osvoji Unac i da postavi zasjedu najavljenoj Žigmundovoj vojsci.45 To se zbilo tek nekoliko dana nakon što je Ivan od Paližne golim rukama zada-vio Elizabetu pred kćeri u zadarskom Novigradu. Vrlo će brzo knezovi Krbav-ski sa svojim poduzetnim rođakom Ivanom V. Senjskim (od roda Krčkih koji se od 1430. oprezimenjuju kao Frankapani) odlučno krenuti u oslobođenje kraljice Marije, koju su Paližnini ljudi, ovisno o pogodnoj ili prisilnoj situaciji, držali utamničenu ili u Počitelju ili u Novigradu.46

Smrću Elizabete Kotromanić završilo je razdoblje relativno dobrih odnosa Krbavskih s Kotromanićima. Izuzetak će biti tek Juraj I. Krbavski, prvorođenac Grgura I, čovjek nemirna duha, koji će nakon ubojstva Karla Dračkoga ući u službu Tvrtka I. Kotromanića. Jedno je sigurno, granica između Hrvatske i Bosne, koja se vjekovima mijenjala ovisno o vladarskim ambicijama s obiju strana, od 1387. počela se duboko pomicati u korist Bosne. Okrunjeni će bo-sanski vladari dovesti Hrvatsku u situaciju da će se sve više povlačiti prema sjeverozapadu i tijekom 16. st. stopiti sa srednjovjekovnom Slavonijom. Pritom će nositelji hrvatskoga identiteta postati velikaški rodovi s rubnoga prostora srednjovjekovne Hrvatske poput Krbavskih, Frankapana i Zrinskih. Svi će se oni držati političkoga pravca usklađena sa sjeverom. Prvi koji su se u tome okušali i toga se držali bili su Krbavski.

Kurjakovići Krbavski izvan krbavskoga vlastelinstva

Vjerojatno se malo tko iznenadio u Hrvatskoj kada je Ludovik I. Anžuvinac uhitio Grgura I. Krbavskoga zbog dugogodišnje nevjere, zaplijenivši mu svu imovinu u Hrvatskoj.47 Jedino je očajni utamničenik u Levicama u današnjoj Slovačkoj, šaljući zdvojna pisma u Mletke, bio zbog toga iznenađen, naglaša-vajući da nije bio nevjeran kralju i da nije zaslužio živjeti ostavljen od roda u oskudici.48 Istodobno je molio da mu se preko sina Jurja I. pošalje nešto nov-ca s jednoga od bankovnih računa koje je imao u Veneciji, tražeći od dužda jamstvo kojim bi se opravdao kod kralja i izvukao iz sužanjstva. Dužd se nije zauzeo za njega, iako je bio mletački klijent i građanin, kao što je to svojevre-meno činio Stjepan II. Kotromanić. Uostalom, tijekom 1355. najprije je poslao 45 Šišić, “Ljetopis Pavla Pavlovića”, 10-11, bilj. 48.46 Botica, Krbavski knezovi, 149.47 Ibid, 112-113.48 Listine, 3 (1347.–1358.), dok. br. 551, str. 384; Listine 4 (1358.–1403), dok. br. 41, str. 16.


131

u Mletke pogrešnu dojavu o dolasku ugarskoga vladara u Hrvatsku, a potom nije pristao na vojno savezništvo s Mlečanima i protivnicima anžuvinske vlasti u Hrvatskoj.49 Vjerojatno se time trajno zamjerio Mlečanima, pa više nisu na njega računali. Vrlo brzo ga je u uzništvu sustigla i smrt.

Grgurovi sinovi Juraj I. i Budislav II. već su imali svoj životni put. Uglav-nom su bili vojnici i kaštelani u kraljevskoj službi. Nakon očeva uhićenja i kon-fiskacije imovine nisu se više navraćali u Krbavu. Stariji je Juraj godinama bio kaštelan kraljevskoga grada Dobra Kuća na obroncima Papuka u Križevačkoj županiji.50 Smijenjen je po prilici istodobno kada mu je uhićen otac. Smjena se vjerojatno opravdala ranijim Jurjevim nezadovoljstvom oko preraspodjele papučkih dobara okolnim kaštelima koji su išli na štetu Dobre Kuće.51 Juraj I. Krbavski maknuo se iz Slavonije, a Dobra Kuća dodijeljena je Grguru Pavlo-viću Hrvatiniću, stričeviću Jurjevih rođaka Hrvatinića iz Donjih kraja, jer su stali na Ludovikovu stranu.52 Pavlovići Hrvatinići, mičući se iz Donjih kraja, zamijenili su svoj Greben upravo Dobrom Kućom.53 Doskora će im se u Slavo-niji pridružiti njihov stričević Vlatko Vukoslavić Hrvatinić, rođak Kurjakovića Krbavskih, koji je najprije bio uz Tvrtka, ali je novom ratu između kralja i bana 1363. također stao uz Ludovika. Kralju će prepustiti svoj Ključ, dobivši zauz-vrat Bršljanac na Moslavačkoj gori.54

Vlatko je jedan od trojice sinova Vukoslava Hrvatinića i Jelene Kurjaković. Ona se nakon muževe smrti povukla u samostan, kako su to običavale činiti plemkinje višega ranga u Hrvatskoj.55 Preostali je dio života provela kao kla-49 Marko Perojević, “Ban Stjepan Tvrtko / Kralj Stjepan Tvrtko I. / Stjepan Dabiša / Jelena Gruba /

Stjepan Ostoja / Stjepan Tvrtko II. Tvrtković / Stjepan Ostoja (opet) / Stjepan Ostojić / Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (opet) / Stjepan Tomaš Ostojić / Stjepan Tomašević”, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knj. 1, Sarajevo, Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”, 1942, 290.

50 CD, 12 (1351.–1359.), dok. br. 86, str. 125.51 Ibid, dok. br. 275, str. 365; Botica, Krbavski knezovi, 118.52 CD, 12 (1351.–1359.), dok. br. 295, str. 396-397.53 Ljudevit Thálloczy, “Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje

körmendskog arkiva”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 4, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1906, 427-428; Pál Engel, “Neki problemi bosansko-mađarskih odnosa”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 16, HAZU, Zagreb, 1999, 63.

54 Ferdo Šišić, “Iz arkiva grofa Pongrácza”, Starine JAZU, 36, JAZU, Zagreb, 1916, 31.55 Usp. Petar Runje, Franjevke u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Glas Koncila i Vijeće franjevačkih

redovničkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2018, 31-150.

ivan botica

132

risa samostana sv. Nikole u Zadru.56 U travnju 1343, prilikom stupanja u red, dala je sastaviti notarsku ispravu u Šibeniku, dodijelivši ostatak svoga miraza svomu samostanu u Zadru.57 Vukoslavovi nasljednici godinama nisu dopuštali izvršenje te darovnice, pa je samostan 1350. bio primoran imenovati proku-ratora koji je pokušao utjerati provedbu oporučiteljičine volje.58 Netko je zau-stavljao Jeleninu darovnicu. Vjerojatno su prste u tome imali stričevići Vukčići, jer bi bilo čudno da bi se Jelenini sinovi protivili majčinoj volji. Uostalom, zbog jakih stričevića koji su bili uz Tvrtka morali su se vrlo brzo maknuti sa svoje očevine i odseliti u Slavoniju.

Greben i Ključ, dospjevši u ruke ugarskoga vladara, preko noći su posta-li kraljevski gradovi Donje Slavonije okrenuti Bosni. Greben, grad na lijevoj strani Vrbasa u današnjoj Krupi, do gradnje Jajca bio je najčvršća tvrđava na Vrbasu. Jedan je od glavnih prilaza iz srednjovjekovne Bosne srednjovjekovnoj Slavoniji. Bio je poprilično velik, na tri “grebena”, s riješenom vodoopskrbom.59 U podgrađu, zapravo u Krupi, isticao se veliki sakralni kompleks u kojem je dominirala franjevačka crkva sv. Ilije, jedna od najvećih u Bosanskoj vikariji,60 s gostinjcem i samostanom koji je od 1375. bio i kustodijsko sjedište. Greben-skoj kustodiji pripadali su svi samostani Bosanske vikarije između Velebita, Sane i Save. Među njima je bio i samostan sv. Marije kraj Udbine, koji je osno-van 1372. dozvolom Grgura XI.61 Krbavski je samostan sv. Marije 1448. izuzet iz Grebenske i postao središtem Krbavske kustodije, ostavši i dalje u sastavu Bosanske vikarije.62

56 Mladen Ančić, Putanja klatna, 113; Ćošković, “Hrvatinići”, 729.57 Jakov Stipišić, Spisi zadarskih bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Pisacenze 1349–1350. Notarii

Jadrensis Francisci ser Manfredi de Surdis de Piacentia acta, Historijski arhiv u Zadru, Zadar, 1977, 116; Botica, Krbavski knezovi, 51-52.

58 Ančić, Putanja klatna, 115.59 Boris Graljuk, “Rezultati (pokusnih) arheoloških iskopavanja na srednjovjekovnom lokalitetu

‘Zidine’ u Krupi kod Vrbasa”, Naše starine, 18-19, Zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989, 99-108.

60 Boris Graljuk, “Zidine/Krupa na Vrbasu. Srednjovjekovni samostanski kompleks”, Arheološki pregled, 27, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Ljubljana, 1986. [1987], 155-157; 1989, 103-106.

61 Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, prir. Euzebije Fermendžin, JAZU, Zagreb, 1892, dok. br. 206, str. 38; CD, 14 (1367.–1373.), dok. br. 405, str. 527-528.

62 Dominik Mandić, Franjevačka Bosna: razvoj i uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735., Hrvatski povijesni institut, Rim, 1968, 230.


133

Poklopilo se tako da su ubrzo nakon utemeljenja Franjevačkoga samostana u Krbavi dvojica Kurjakovića postali kaštelanima grebenskim. Naime, u stude-nome 1374. Ludovik I. Anžuvinac imenovao je svoje vitezove Jurja I. i Budislava II. upraviteljima Grebena, Kozare i Mrina u Donjoj Slavoniji.63 Doduše, u ispravi koja je sačuvana kao kopija iz 15. st. stoji da su braća službovala u Donjoj Slavo-niji kao kaštelani Grebena i Zaraklyna..64 Potonji se u historiografiji smatra ne-ubiciranim, pa se misli da je posrijedi Sraklin (G. Szabo) ili Zaraklyn (F. Šišić).65 No, u ispravi su zapravo spojena dva toponima Kozara (*zara) i Mrin (*klyn) u jedan, pa se dobio nepostojeći Sraklin ili Zaraklyn. Služba braće Kurjakovića, sinova Grgura I, u Donjoj Slavoniji trajala je do 1379, kada je Budislav II. dobio od kralja dobro koje se zove Zakon (Zakany) u Šomođskoj županiji (Somogy megye).66 Točno se ne zna što je tada radio Juraj I. i pretpostavlja se da je bio u službi hercega Karla Dračkoga. Budislav II. skrasio se s obitelji na rečenom dobru u Prekodravlju. Njegovi će se potomci početi oprezimenjivati kao Zakon-ski.67 Budući da im je ostavio popriličnu štednju u Veneciji, živjeli su od kamata vrlo pristojno, ali i tiho kao sitno plemstvo u Šomođskoj županiji.

Za razliku od Budislava II. puno je aktivnije živio njegov brat Juraj I. Na-kon što je 1357. prestao biti kaštelanom Dobre Kuće, odselio se u Sveto Rim-sko Carstvo, pa je, ušavši 1358. u službu Goričkih, postao kaštelan Rašpora na obroncima Ćićarije u Istri.68 Taj je grad u mletačkim očima bio ključ čitave

63 Botica, Krbavski knezovi, 123.64 Magyar Országos Levéltár (dalje MOL), Diplomatikai Levéltar (dalje DL) 100354; Batthyány

család, Acta antiqua (Q 383) 100172, http://monasterium.net/mom/HU-MNL-DLCSLP/BATCSACTQ383/41915/charter (1. 2. 2019).

65 Gjuro Szabo, “Dobra kuća”, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 10 (1909), 33; Ferdo Šišić, “Iz arhiva hercega Batthyányja u Körmendu”, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, 13, Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski Zemaljski arkiv, Zagreb, 1911, dok. br. 2, str. 224-225.

66 MOL, DL 100354.67 Botica, Krbavski knezovi, 124. To je prezime u doktorskoj disertaciji prilagođeno prema

mađarskome kao Zakanjski. Budući da Hrvati u Mađarskoj toponim Zákány pohrvaćuju u oblik Zâkon, poimeničeni bi pridjev prema hrvatskome iz prekodravskih krajeva trebao glasiti Zakonski (usp. Živko Mandić, “Hrvatska imena naseljenih mjesta u Madžarskoj”, Folia onomastica Croatica, 14, Zavod za lingvistička istraživanja HAZU, Zagreb, 2005, 93-98).

68 Milko Kos, “Odnošaji medju goričkim grofovima i hrvatskim plemstvom u srednjem vijeku”, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, Kraljevski hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arhiv, Zagreb, 1917, 296, 299-300. (Prilog dok. br. 4); Botica, Krbavski knezovi, 119-120.

ivan botica

134

Istre (clavis totius Histriae) jer je nadzirao važan prolaz prema Kranjskoj.69 No, Juraj je brzo izigrao povjerenje Majnarda VII. Goričkoga. Prihvatio je mletački prijedlog o nenapadanju, ukoliko bi došlo do mletačkoga sukoba s Goričkima, s redovitom rentom za desetoricu vojnika.70 Time je Juraj I. ubrzao stvaranje Rašporskoga kapetanata sa sjedištem u Rašporu, koji će potpasti pod Mletke i od 1394. do 1797. biti vojnostrateška protuteža mletačke Istre habsburškoj Istri. Jurjevi su vojnici više puta prekršili dano obećanje. Stoga je Juraj I, zai-gravši opasno u dvostrukoj ulozi, istom napustio Istru i oko 1364. vratio se u Ugarsku. Bratovom preporukom ponovno se aktivirao u kraljevskoj službi.71

Juraj I. Krbavski došao je blizu samoga dvora tako što se oženio plemkinjom iz velikaške kuće Gorjanski.72 Nakon smrti Ludovika I. čvršće se vezao za Karla Dračkoga. Prije negoli je postao kaštelanom već rečenih donjoslavonskih grado-va, kratko je bio kliški kaštelan.73 Biti upraviteljem jednoga od najvažnijih grado-va u Hrvatskoj mogao je samo netko tko je bio blizak kralju ili hercegu. Premda o tome nema podataka, moguće je da je Juraj I. vrlo rano postao pouzdanik Karla Dračkoga, prateći ga u njegovim planovima, pokušajima, ekspedicijama i borbama za napuljsku krunu. Sigurno su bili u dobrim odnosima. Zabilježeno je da je 1373. ugovorio Karlu i njegovoj supruzi Margareti prijevoz do Apulije pre-ko Zadra.74 Vjerno se držao politike samoga dvora sve do listopada 1385, kada je iznenada donesena odluka o Marijinoj udaji za Žigmunda. Nekoliko mjeseci ranije čak je bio u poslanstvu koje je trebalo iz Francuske dopratiti orleanskoga vojvodu Luja na zaruke Mariji u Ugarsku.75 Ispostavit će se da će Juraj I. jedini od svoga roda biti Žigmundov protivnik. Nakon poraza kod Nikopolja 1396, povodeći se za obiteljima stradalih slavonskih plemića, slijedit će ga u tome i sin Grgur IV, te će zbog toga (kao i otac) netragom nestati.76

69 Slaven Bertoša, Rašpor i Rašporski kapetanat, Katedra Čakavskog sabora za povijest Istre, Pazin, 2005, 22.

70 Lovorka Čoralić, “U okrilju privrede – Mletačka Republika i hrvatski Jadran”, Povijesni prilozi, 37, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009, 18; Botica, Krbavski knezovi, 120.

71 Botica, Krbavski knezovi, 123.72 Ibid, 128.73 Lovre Katić, “Veza primorske Dalmacije kroz kliški prolaz od prethistorije do pada Venecije”,

Starine JAZU, 51, JAZU, Zagreb, 1962, 433.74 CD, 14 (1367.–1373.), dok. br. 385, str. 509.75 Listine, 4 (1358.–1403.), ur. Šime Ljubić, JAZU, Zagreb, 1874, dok. br. 309, str. 218.76 CD, 18 (1395.–1399.), dok. br. 289, str. 411; CD, 18 (1395.–1399.), dok. br. 355, str. 510-513; Botica, Krbavski knezovi, 171.


135

Kraljevstvo je od veljače 1386, kada je ubijen Karlo Drački, bilo na nogama i u plamenu. Juraj I. Krbavski dobjegao je kod kralja Tvrtka u Bosnu. Valja imati na umu da je Stjepan II, Tvrtkov stric i prethodnik, s Jurjevim ocem godinama bio u dobrim odnosima, pa se to možda isticalo u početcima njihova odnosa. Činjenica je da je Tvrtko I. u vremenima bosansko-hrvatskih sučeljavanja po-vjeravao Jurju osjetljive poslove na hrvatskom području. Od 1386. bosanske su čete postale svakodnevicom između Zadra i Splita. Iako je bosanski kralj u dinastičkoj borbi za krunu sv. Stjepana službeno podržavao Ladislava Na-puljskoga, malodobnoga sina Karla Dračkoga, istodobno je nastojao podvrći svojoj vlasti što više hrvatskoga teritorija. S druge strane, obećavana pomoć od vladara sa sjevera nije stizala jer se mladi kralj Žigmund, budući da je bio iz Češke, dugo dokazivao u Ugarskoj kao vladar dostojan ugarske krune i pri-jestolja. Nakon pada vitalnih hrvatskih gradova Knina, Ostrovice i Klisa pod Bosansko Kraljevstvo zaprijetila je opasnost i dalmatinskim gradovima. Trogi-rani su se prvi odlučili staviti pod bosansku krunu ne bi li izbjegli štete u svojoj komuni. S mnogih su strana svakodnevno dopirali glasovi o pljačkama i ubi-janjima, čak i iz udaljenoga Zadra.77 Splićani, ne predajući se lako, pokrenuli su tijekom ljeta 1388. okupljanje bosanskih protivnika. Svomu su poslaniku Petru Zoriju poručili da se netko od knezova Krbavskih uključi u savez protiv nevjernika, neprijatelja i buntovnika Svete krune ugarske, kako su ga nazivali.78 No, oni im se u nedostatku snage i sredstava nisu odazvali. Prave pomoći nisu dobili ni od samoga vladara sa sjevera, koji je krajem 1388. poslao slavonskoga bana Ladislava od Lučenca da s nedovoljnim brojem vojnika brani Hrvatsku.79 Bosanskomu Kraljevstvu u tom se času nitko nije mogao oduprijeti.

Bosanska je prisutnost u Hrvatskoj bila na samom vrhuncu. Hrvatska je zapadala u posvemašnju anarhiju. Dok su se dvojica mladih vladara iz svojih dalekih sjedišta međusobno borila za prevlast i krunu sv. Stjepana ponaj-više preko hrvatskoga teritorija, dotle je vojska iz dubokoga zaleđa zauzi-mala hrvatske gradove i sela.80 U očaju su izbijali sukobi među rodbinom i prijateljima. Tijekom jeseni 1389. knezovi Krbavski bili su u velikoj svađi s 77 Usp. N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku, 357-358.78 Codex diplomaticvs Hvngariae ecclesiasticvs ac civilis (dalje CD Fejér), X/3, ed. Georgius Fejér,

Regiae Univesitatis Hungariae, Budae, 1838, dok. br. 77, str. 81-82; dok. br. 78, str. 82-84; Perojević, “Kralj Stjepan Tvrtko I.”, 336-337; Botica, Krbavski knezovi, 154.

79 Šišić, “Ljetopis Pavla Pavlovića”, 12.80 Lovrenović, Na klizištu povijesti, 41-50.

ivan botica

136

banom Ivanom V. Senjskim, jer su njegovi vojnici, pretrpjevši velike gubit-ke pod Vranom, koju su branili Ivan od Paližne i Bosanci, opljačkali okolne posjede knezova Krbavskih.81 Hrvatska se obrana od Bosanskoga Kraljevstva svodila na sljedeće Žigmundove pouzdanike: dalmatinsko-hrvatskoga bana Dionizija, vranskoga priora Alberta Lackovića, braću Kurjakoviće (Nikolu I, Tomu I, Butka i Pavla II), Margaritu Nelipčić, skradinskoga kaštelana Nelip-ca, pojedine i neutjecajne plemićke rodove iz šibenskoga i zadarskoga zaleđa te na Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i Nin.82 Nitko se od njih nije mogao suprotstaviti bosanskoj vojsci, koja je, usput rečeno, već znala za vatreno oružje koje je isprobala u Boki kotorskoj.

Tijekom proljeća 1389. svi su priobalni gradovi u interesnom području Bosanskoga Kraljevstva dobili ultimatum o bezuvjetnoj predaji.83 U pismima koja je potpisivao bosanski kralj tražila se predaja i puštanje svih zarobljenih. Komunalno plemstvo nije bilo sigurno u namjere neželjenoga vladara, koji je u početku davao tanka jamstva za održanje gradskih samouprava. Sumnju je potkrepljivao nepredvidljivi i okrutni Tvrtkov ban Ivan od Paližne, koji je, polazeći iz Klisa, stalno činio štete na splitskim i trogirskim dobrima. K tomu, bosanski je vladar pokušao porezno opteretiti sitnije hrvatsko plemstvo u zaleđu (tzv. bosanski danak), ne uvažavajući društveni status, stečene po-vlastice, zemaljske običaje, kako su dotada prilikom ustoličenja činili ugarski vladari.84 Ipak, u daljnjim je pregovorima izašla na vidjelo spremnost bosan-skoga vladara da ne prekine davno uspostavljeni pravni okvir. Nakon dugih pregovora i gospodarskih iscrpljivanja u predgrađu konačno je slomljen Split. Osobit su obol tomu dali ljudi s hrvatskoga područja u službi bosanskoga kra-lja koji su dobro poznavali gradske običaje i mentalitet. Među njima je bio i Juraj I. Krbavski. Splićani su se odlučili predati u proljeće 1390. nakon jednoga Tvrtkova pisma koje im je osobno uručio rečeni Kurjaković.85 Gradsko je vi-jeće prihvatilo Tvrtkove zahtjeve da se puste ratni zarobljenici i da se pošalje izaslanstvo Tvrtku na poklon u Bosnu.86 Ubrzo su se predali drugi dalmatinski 81 Listine, 4 (1358.–1403), dok. br. 388, str. 271; Listine, 4, dok. br. 389, str. 272.82 Usp. CD, 17 (1386.–1394.), dok. br. 107, str. 144.83 Lovrenović, Na klizištu povijesti, 44-53.84 Ibid, 57-58.85 Perojević, “Kralj Stjepan Tvrtko I.”, 343.86 Giovanni Ludio Traguriense, “Note cronologiche e documenti”, Bullettino di archeologia e storia

dalmata, 4, Arheološki muzej u Splitu, Split, 1881, 171; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 51.


137

gradovi, izuzev Zadra, koji se počeo čvrsto držati anžuvinske vladarske kuće preko Jadrana.87

Iznenadnom smrću bosanskoga kralja 1391. naglo je prekinuta moguć-nost temeljitoga učvršćivanja Bosanskoga Kraljevstva na Jadranu. Juraj I. od-mah je ostavio Bosnu, koja je bila u šoku zbog gubitka velikoga vladara. Njegov se burni život ugasio u proljeće 1393. najvjerojatnije u Veneciji.88

Žestoko protiv Bosne

U središtu prethodnoga poglavlja bili su Grgurovići, porodična grana Kurja-kovića, koji su nakon uhićenja Grgura I. živjeli podalje od Krbave, ali i Hrvatske. Krbavskim su vlastelinstvom od 1358. zagospodarili Budislavići, najbrojnija i najdugovječnija porodična grana Kurjakovića, koju je zametnuo najstariji Kur-jakov sin Budislav I. Njihov je društveni uzlet započeo tek od 1380, kada su braća Nikola I. i Toma I. s drugim velikašima otpratili zaruke Anžuvinke i Habsburga u Zvolenu.89 Tu je dvojicu posebno uzdizala starija hrvatska historiografija (V. Klaić).90 Obojica bi međutim ostala upamćenija tek kao gospodari krbavskoga vlastelinstva u nizu da u pravi čas nisu sebe, svoje obitelji, braću i sinovce usmje-rili prema sjeveru.91 Tomina je supruga bila Elizabeta Zrinska, njegova rođakinja u četvrtom koljenu.92 Nikoline kćeri pošle su za Babonega Blagajskoga i Marka Kladuškoga u Donju Slavoniju, te za Vukmira Zlatonosovića u Usoru.93 Nikolin sin jedinac Ivan II. nadimka Grof najspominjaniji je Kurjaković Krbavski u povi-jesnim vrelima. Punih je dvadeset godina bio kraljevski dapifer, odnosno meštar jelonoša, najprije na dvoru kraljice Marije, a onda i kralja Žigmunda. Njegovo je ime neizostavno u dignitariju većine kraljevskih isprava iz Marijina i Žigmundo-va doba. No, da se Klaić detaljnije pozabavio Kurjakovićima, lako bi uočio da je Butko Kurjaković bio najzapaženiji i najutjecajniji među svojom braćom i sinovci-ma. Naime, bio je kraljičin vitez, jedan od njezinih osloboditelja i najpouzdanijih 87 Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1348–1416), Matica hrvatska,

Zagreb, 1902, 76-77; N. Klaić i I. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku, 335.88 Usp. Zsigmondkori oklevéltár (dalje ZsO), I (1387.–1399.), ed. Iván Borsa, Akadémiai Kiadó,

Budapest, 1951, dok. br. 2911, str. 319-320.89 CD Fejér, IX/5, dok. br. 202, str. 379.90 Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 2, 220.91 Engel, “Krbavski knezovi u Ugarskoj”, 77.92 Karbić i Miljan, “Knezovi Zrinski u 14. i 15. stoljeću”, 38.93 Botica, Krbavski knezovi, 145.

ivan botica

138

Žigmundovih ljudi u Hrvatskoj. Za sudjelovanje u kraljičinu oslobođenju njegov je velikaški rod dobio Bužane.94 Silno je utjecao na svoje sinovce Karla II. i Pavla II, koji su rano ostali bez očeva. Budislavići, porodična grana Kurjakovića, na prijelazu stoljećâ bili su čvrsti bastion Žigmundove vlasti u Hrvatskoj, odnosno ozbiljna prepreka Napulju da se domogne krune sv. Stjepana i Bosni da se učvrsti na hrvatskom teritoriju.

Dok je Juraj I. radio za bosanskoga vladara uručujući dalmatinskim grado-vima ultimatume o predaji, dotle su se bosanskomu vladaru žestoko suprot-stavljali njegovi stričevići i rođaci. Karlo II, Jurjev rođak u trećem koljenu, pristaše je bosanskoga vladara nazivao vjerskim otpadnicima, a njegove pod-ložnike krvožednim ljudima.95 Tako stoji u njegovoj molbi kraljici Mariji iz rujna 1390, kada je zatražio da se Ivanu i Nikoli Alšanu dodijeli posjed Tičina (Tyzyn) u Vukovskoj županiji. Budući da je Nikola bio zarobljen kod Gorjana i utamničen u Počitelju,96 vjerojatno se zbližio s Krbavskima prilikom svoga oslobođenja. Moguće je također da se Karlo II. sprijateljio s Nikolom Alšanom u kraljičinoj vojsci jer su obojica bili sudionici bitke nedaleko od Save u Pobo-suću gdje je poražen Ivan Horvat, uz kojeg su bili i odredi iz Bosne.97

Nakon Tvrtkove smrti malo se smanjio pritisak Bosanskoga Kraljevstva na hrvatski teritorij. Bosanska je vlast još prisutna, pa Splićani i dalje nazivaju Stjepana Dabišu kraljem Dalmacije, a Hvarani kraljem Dalmacije i Hrvatske.98 Međutim, javio se novi jaki politički činitelj na hrvatskom području. Riječ je o Ladislavu Napuljskom, malodobnom sinu Karla Dračkoga, koji je poput oca tražio krunu sv. Stjepana za svoju glavu. U svom se djelovanju oslanjao na preo-stale očeve simpatizere poput braće Horvat, ali i na ljude iz Bosanskoga Kraljev-stva, najprije na Hrvatiniće, a zatim i na Kosače. Već u srpnju 1391. Vuk Vukčić Hrvatinić, blagoslovom Ladislava Napuljskoga, imenovan je dalmatinsko-

94 Damir Karbić i Suzana Miljan, “Političko djelovanje kneza Pavla I. Zrinskog (1362.-1414.)”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 30, Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2012, 100.

95 ZsO, I (1387.–1399.), dok. br. 1669, str. 188. 96 Franjo Rački, “Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća”, Rad JAZU, 2,

JAZU, Zagreb, 1868, 156; Ivan Kukuljević Sakcinski, Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj, Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1886, 71.

97 MOL, DL, 42461.98 Perojević, “Kralj Stjepan Tvrtko I.”, 343; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 55-56.


139

-hrvatskim banom.99 Tako je hrvatski prostor bio pod trostrukim sustavom subordinacije. Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije zapravo je bilo, kako se zgod-no izrazio Dubravko Lovrenović,100 “svačija i ničija zemlja” u procjepu između ugarskih, bosanskih i napuljskih (anžuvinskih) aspiracija. Netom rečeni ban pojavio se u Hrvatskoj godinu i pol dana kasnije, utaborivši se u Karinu, tik do posjeda knezova Krbavskih,101 spreman razriješiti anarhično stanje u zadar-skom zaleđu. Naime, banska vojska Ivana V. Senjskoga, legitimnoga predstav-nika ugarske vlasti, činila je štete u zadarskom zaleđu. Nemoćna pod utvrdama na kojima se vijorila zastava Napuljskoga Kraljevstva i u kojima je bilo mnogo vojnika Bosanskoga Kraljevstva, bijes je iskaljivala na izranjenu stanovništvu opterećenu prevelikim porezima i zabranom kupovine slabo dostupne soli.102

Okolnosti su se donekle promijenile iznenadnom smrću Ivana V. Senjsko-ga. Tada je vršiteljem banske dužnosti imenovan Butko Kurjaković. Najmlađi je Kurjakov sin slovio za sposobna vojnika (miles regni) koji je u stanju za-držati ostatke Hrvatske te zaustaviti daljnje napredovanje Napulja i Bosne.103 Krajem siječnja 1394, u pratnji sinovca Karla II, sklopio je savez sa Zadranima, koji su, prisegnuvši na svete relikvije, obećali vječno prijateljstvo Žigmundu i neprijateljstvo njegovim protivnicima.104 Novopostavljeni je vršitelj banske dužnosti htio time ublažiti napete odnose između zadarske komune, koja je klizila prema Napulju, i hrvatskoga zaleđa, koje je zbog postupaka bivšega bana bilo u anarhičnom stanju. Butko je bio razvidan čovjek, pa ne čudi što je doskora postao zakupnik kraljevskoga poreza u Hrvatskoj.105 Istodobno je banom cijele Slavonije (totius Sclavoniae) imenovan Detrik Bubek, a uskoro Nikola II. Gorjanski, koji će dugo biti hrvatski ban u Žigmundovoj službi.

U Hrvatskoj je nakon poraza Ladislavova bana Vuka Vukčića kod Kni-na 1394. nakratko zavladao mir. Žigmund je prvi put uspio ovladati većim

99 Franjo Rački, “Izvadci iz kralj. osrednjega arkiva u Napulju za jugoslovjensku poviest”, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 7, Družtvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, Zagreb, 1863, dok. br. 34, str. 32-34.

100 Lovrenović, Na klizištu povijesti, 67-68.101 Šišić, “Ljetopis Pavla Pavlovića”, 17; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 70-71.102 Usp. Tomislav Raukar, Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku, Književni krug, Split, 2007, 309-310.103 Vjekoslav Klaić, “Rodoslovje knezova Krbavskih od plemena Gusić”, Rad JAZU, 49, JAZU,

Zagreb, 1898, 204; Engel, “Krbavski knezovi u Ugarskoj”, 77; Botica, Krbavski knezovi, 159.104 CD Fejér, X/2, dok. br. 146, str. 258-259. 105 Botica, Krbavski knezovi, 161.

ivan botica

140

dijelom Hrvatske. Čak će Hrvatinići, eksponenti bosanske i napuljske po-litike, kratko biti zagovaratelji Žigmundova okrunjenja u Bosni. U tome je, što je još čudnije, prednjačio Vuk Vukčić, dotadašnji najustrajniji Ladislavov eksponent, pa će od Žigmunda u znak zahvalnosti dobiti Krupu i Ostrožac.106 Odnosi između Žigmunda i Hrvatinića popucali su već 1397, kada je Ži-gmund nakon Križevačkoga sabora započeo slamati sve svoje protivnike u Slavoniji i stavljati teritorij pod svoju vlast. U svim su ga pothvatima slijedili knezovi Krbavski.

Glas o krvavom događaju u Križevcima odjeknuo je u Hrvatskoj, ali i u Bosni. Žigmund je, konfisciravši dobra uništenih neprijatelja, mnoge zaslužne i odane nagradio njihovim dobrima. Neslužbenim je vođom pobune protiv takvih postupaka postao Hrvoje Vukčić. Njegova je velikaška kuća vladala ne samo Donjim krajima već i dijelovima između Save i Une u Donjoj Slavoniji. Stoga je mogao nastupati kao i predstavnik slavonskoga plemstva. Prijelaz iz 14. u 15. st. popraćen je silnim borbama. U jednoj od bitaka s kraljevim nepri-jateljima, nedvojbeno s odredima Hrvoja Vukčića Hrvatinića, teško je ranjen Butko Kurjaković.107 Jesen 1400. godine proveo je u Pothumu podno Velebi-ta, u hospitalu sv. Marije Magdalene, pokušavajući zaliječiti zadobivene rane. Krajem rujna 1400. svomu je zetu Pavlu Zrinskomu napisao poduže pismo u kojem je progovorio o svome duševnom i tjelesnom stanju.108 Riječ je o zani-mljivu svjedočanstvu velikaša i viteza ratnika na umoru, čovjeka kojemu je istinski neprijatelj Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pa, iako se za nj dobro znade u historiografiji,109 vrijedno ga je u cijelosti prepričati.

Na početku stoji da je Butko nakon zetova posjeta jedva ostao živ jer je ranjen u borbi, a liječi ga magistar Anton. Stoga mu je žao što ne može jahati s banom, zagrebačkim biskupom i s njime, svojim zetom, jer mu jako krvari rana. Liječnik mu pušta krv da bi mu što prije zacijelila. Butko, osim ozdravlje-nja, priželjkuje osvetu zbog štete i paleža koje su na zetovim posjedima počinili njihovi javni i skriveni neprijatelji. Dakako, najveći je neprijatelj bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je čestim navalama poprilično depopulirao vlastelinstvo 106 Lovrenović, Na klizištu povijesti, 78.107 Botica, Krbavski knezovi, 173.108 MOL, DL 33102. 109 Mladen Ančić, Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Hrvatski institut za povijest

‒ Dom i svijet, Zagreb, 2001, dok. br. 7, str. 261-262; Karbić i Miljan, “Političko djelovanje kneza Pavla I. Zrinskog”, 99.


141

Zrinskih,110 a vjerojatno je imao doušnike po putu, možda čak Nikolu iz Ko-stajnice. Zetu, naime, savjetuje pomirbu s njime jer im je bio prijatelj. Iako je svjestan da su im Bosanci nanijeli velike gubitke, ranjeni Butko nije klonuo duhom, nego je uvjeren da će nakraju izvojevati pobjedu. Zetu je savjetovao da za opstanak ne bira sredstva, pa ako ustreba, neka pokuša Hrvoja potkupiti. Naime, javno mu je obećao da će ga ostaviti na miru ukoliko mu dadne dvjesto dukata. Prije negoli je pismo zapečatio svojim prstenastim pečatom, Butko je napisao da se u svemu savjetuje sa sinom (Petrom) i bratom (Tomom), inače zetom Zrinskih. U veljači 1401, u razmaku od samo jedanaest dana, umrli su posljednji Kurjakovi unuci Toma I. i Butko.111

Obiteljsku je žalost ubrzo pojačala vijest iz Budima da je Žigmund zarobljen i zatvoren. Uhitili su ga njegovi ljudi, palatin Detrik Bubek i ostrogonski nad-biskup Ivan Kaniški, zbog vojnih poraza, bezdušnih osveta i neumjerenoga ponašanja. Knezovi Krbavski bili su zaokupljeni Žigmundovom presudom da se Bužane uz otkupnu cijenu od 11 000 ugarskih florena vrate Butkovu zetu i Tominu šurjaku Pavlu Zrinskomu.112 Bila je to Žigmundova gesta Zrinskomu, koji je čvrsto stajao pred Hrvojevim naletima, a najvjerojatnije je donesena uz Butkov i Tomin blagoslov, s kojima je Zrinski bio blisko vezan. Kralj je u pisanoj odluci isticao da knezovi Krbavski, koji su se i nedavno istaknuli u postrojbama palatina Detrika Bubeka protiv Bosanaca, ne smiju biti zakinuti jer su Bužane zakupili od kraljice Marije za 9 000 ugarskih florena.113 Na kra-ju je odredio da Pavao Zrinski uruči novac u Kninu pred svjedocima Pavlu II. Karlovu, koji se očito protivio takvoj odluci.114 Dva i pol mjeseca kasnije Pavao II. Karlov odbio je u Kninu ponuđeni novac.115

Pavao II. Karlov, pradjed Ivana Karlovića, nakon smrti svojih stričeva Tome I. i Butka pokušavao se nametnuti kao gospodar Krbave. Utjecajniji stričevići Ivan II. Grof i Karlo II. nisu mu mogli naštetiti jer su bili zaokupljeni poslo-vima i problemima u dalekoj Ugarskoj, a Petar i Franko, sinovi strica Butka, još su bili maloljetni. Stoga se 1401. pokušao povezati s Hrvojem Vukčićem 110 Karbić i Miljan, “Političko djelovanje kneza Pavla I. Zrinskog”, 100.111 Šišić, “Ljetopis Pavla Pavlovića”, 32.112 Ferdo Šišić, “Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća”, Starine JAZU, 39, JAZU, Zagreb, 1938,

dok. br. 12, str. 157-160; Karbić i Miljan, “Knezovi Zrinski u 14. i 15. stoljeću”, 23.113 Šišić, “Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća”, dok. br. 12, str. 158.114 Ibid, dok. br. 13, str. 160-161. 115 Ibid, dok. br. 23, str. 175.

ivan botica

142

Hrvatinićem, koji je tada bio najmoćniji čovjek na hrvatskom prostoru. Svoga je sina Karla III. htio oženiti Hrvojevom sinovkom i Vukovom kćeri Katarinom Vukčić Hrvatinić. Za njihov je brak zatražena dozvola od pape jer je Kurjakova kći Jelena bila Katarinina prastrina i Karlova prapratetka.116 U pismu Bonifaci-ja IX, kojim je dopuštena ženidba jer vjerenici nisu bili ni u krvnom srodstvu ni u braku, o Katarini stoji da je djevojka plemkinja, kći bana Vuka i gospođica iz Kninske biskupije (nobilis mulieris Catharine, Wlci bani filie, domicelle Tini-ensis diocesis).117 Još stoji da će budući krbavski biskup, koji će sjesti na praznu stolicu, udijeliti zaručnicima blagoslov nakon kojeg će moći zakonito sklopiti brak, te imati i podizati djecu.118 Iako je novi krbavski biskup Stjepan Babonić već krajem srpnja 1401. ustoličen u Katedrali sv. Jakova u Udbini,119 zaruke su bile razvrgnute jer se između Kurjakovića i Hrvatinića opet rasplamsalo ne-prijateljstvo. S pozornice je povijesti zavazda nestao Pavao II. Karlov, a time i njegov pokušaj vezanja uz Hrvatiniće. Njegov će sin Karlo III. u svemu slijediti svoje stričeviće Ivana II. i Karla II, koji su bili bliski Žigmundovi ljudi. Oženit će se tek 1414. ili 1415. svojom daljnjom rođakinjom Margaretom Nelipčić.120 Katarina Vuković Hrvatinić doskora se udala za Sandalja Hranića,121 jednoga od najljućih protivnika knezova Krbavskih.

Pokušaj Pavla II. Karlova da se veže uz Hrvatiniće događao se u vrijeme nje-gova nezadovoljstva Žigmundovom odlukom da se Bužanska županija mora ustupiti Pavlu Zrinskomu. Nju je Zrinski ishodio nakon povratka iz Kanjiže, gdje je bio u kraljevoj pratnji.122 Mnogi u Hrvatskoj zapravo su Žigmundom bili vrlo nezadovoljni. U Hrvatsku nije kročio još od povratka s Nikopolja, gdje je jedva sačuvao glavu. K tomu, uz Ladislava je bio zamjetan broj ugarskih velikaša i crkvenih dostojanstvenika te svi dalmatinski gradovi. U Ladislavovu su taboru već otprije bili Hrvoje Vukčić, koji se kao njegov namjesnik cijeloga kraljevstva počeo naslovljavati “herceg splitski, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda

116 Ibid.117 Ibid, dok. br. 28, str. 179.118 Ibid.119 Ibid, dok. br. 24, str. 175-176.120 Botica, Krbavski knezovi, 197.121 Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009,

147-150.122 Karbić i Miljan, “Političko djelovanje kneza Pavla I. Zrinskog”, 101.


143

bosanski i knez Donjih kraja”,123 Hrvojev šurjak Ivan Nelipčić i vranski prior Emerik Bubek. Pridružit će im se Nikola IV. Krčki u Gackoj i Petar Novaković od roda Mogorovića u Lici. Ladislav je svima obećavao nadarbine i časti. Uz Žigmunda su praktički ostali samo oni iz njegove blizine, pa time i knezovi Kr-bavski. Izuzetak je možda bio već rečeni Pavao II, ali i on vrlo kratko, jer mu se gubi svaki trag nakon što je odbio prihvatiti obeštećenje od Zrinskoga u Kninu. Posjedi knezova Krbavskih bili su de facto granični bastion Žigmundove vladavi-ne u Hrvatskoj. Hrabro držanje Karla III. te Petra i Franka praćeno je podrškom stričevića Ivana II. Grofa i Karla II. iz Ugarske. Upravo su njihovi stričevići s malobrojnim Žigmundovim pristašama odlučno u ljeto 1403. krenuli u vojno pokoravanje svih izgubljenih i pobunjenih krajeva pod Žigmundovu vlast.124

Knezovi Krbavski, držeći se odnedavnoga udovca Žigmunda, zapravo su ušli u rizik gola opstanka. Isti su put izabrali Krčki i Zrinski. Dakako, postali su time ozloglašeni neprijatelji kraljevske kuće iz Napulja. Stoga je Ladislav Napuljski sredinom rujna 1406. razbaštinio knezove Krbavske u korist svo-ga vazala Sandalja Hranića,125 a svomu familijaru Ivanu Grisogonu iz Zadra 1408. darovao je njihov Obrovac.126 Ladislav u potonjoj darovnici rečenomu Zadraninu uopće ne spominje Krbavske kao dotadašnje obrovačke vlasni-ke, jer su od rujna 1406. bili razbaštinjeni u njegovoj državi. Slično su prošli i Krčki i Zrinski. Istoga dana bili su razbaštinjeni Zrinski, ovaj put u korist Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji također u ovom slučaju nastupa u statusu vazala Napulja.127 Zbog toga su se hrvatske velikaške kuće još tješnje vezale za Žigmunda. Spona se dodatno učvrstila 1405. brakom između Žigmunda i Barbare Celjske, koja je potjecala iz jedne od najutjecajnijih i rodbinski naj-povezanijih obitelji u Ugarskom Kraljevstvu.128 Dugo će te obitelji djelova-ti zajednički, upravljajući svojim područjima oligarhijski, a s vremenom će 123 Perojević, “Kralj Stjepan Ostoja”, 390.124 Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, 162-164.125 Rački, “Izvadci iz kralj. osrednjega arkiva”, dok. br. 55, str. 60; Lovrenović, Na klizištu povijesti, 132. 126 CD, 17 (1386.–1394.), dok. br. 340, str. 466-467. 127 Karbić i Miljan, “Političko djelovanje kneza Pavla I. Zrinskog”, 103.128 Starija je Barbarina sestra bila udana za Nikolu II. Gorjanskoga, a njezin je brat bio oženjen

sestričnom Nikole (IV) Frankapana. Potonjemu je supruga bila sestra rečenoga Nikole II. Gorjanskoga. Iz toga proizlaze sljedeći rodbinski prepleti: Gorjanski su svojtom bili povezani s Blagajskima, Krbavskima i Krčkima, Krčki pak s Krbavskima i Zrinskima, a Krbavski s Gorjanskima, Blagajskima, Krčkima i Zrinskima. Majka pak Hermana II. Celjskoga bila je Katarina Kotromanić, kći bana Stjepana II. i rođena tetka pokojne kraljice Marije Anžuvinke.

ivan botica

144

neke izrasti u tolikoj mjeri da će kraljevsku vlast vezama, sudarima i novcem posve oslabiti.129

Napuljsko razbaštinjenje hrvatskih velikaških rodova događalo se u času Žigmundove najave rata Ladislavu Napuljskomu i Bosanskomu Kraljevstvu.130 Stoga su sve strane pokušavale osigurati savezništvo ili barem neutralnost u Mlečana i Dubrovčana. Tako su Krbavski u ljeto 1405. preporučili fra Petra, gvardijana Franjevačkoga samostana u Krbavi, da preko svojih franjevačkih veza u Dubrovniku nagovori Dubrovčane na savez sa Žigmundom. Dogovor je propao jer se za nj doznalo u Bosni.131 Iako je fra Petrova misija propala, dijelom i zbog toga što su Dubrovčani netom prije potpisali mir s Bosanskim Kraljevstvom, svjedočanstvo je podrške ljudi iz krbavskoga vlastelinstva Ži-gmundu, zbog čega će mnogo trpjeti od Ladislavovih pristaša.132

Jasno je da su glavnu riječ u knezova Krbavskih tada vodili Ivan II. Grof i Karlo II. Čvrsto su se držali Žigmunda, koji ih je nagrađivao službama, častima i ugledom. Ivan II. Grof više je bio dvorski službenik i savjetnik, a Karlo II. isticao se kao vojnik. Zbog vojnih je zasluga prilikom Žigmundova zauzeća Višegrada kratko bio višegradski kaštelan i čuvar krune sv. Stjepana.133 Dakako, obojica su pratila svoga vladara u svim njegovim ratnim pohodima. Stoga je uputno da su u kasno ljeto 1408. bili pod Doborom, koji je nakon Žigmundove pobjede spaljen, a svi zarobljenici posmicani. U pobjedničkom je ozračju nad Bosanskim Kra-ljevstvom, koje se poklopilo s konačnom Žigmundovom vladarskom potvrdom u Ugarskom Kraljevstvu, došlo do novih promaknuća knezova Krbavskih. Karlo II. postao je vrhovnim kraljevskim rizničarom (summus thesaurarius regius),134 a sa stričevićem Ivanom II. Grofom i članom Zmajskoga reda.

Ordo draconis iliti Societas draconica bio je najelitniji viteški red Ugarsko-ga Kraljevstva. Pripadnost se očitovala plaštem s izvezenim zlatnim zmajem

129 Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, 221.130 Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, 191.131 Dubrovčani su se opravdavali Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću riječima da “o tom nijesmo mislili

ni radili, jer smo ljudije, koje hoćemo da si s mirom počivamo i da se uzdržimo trgom, kako je svijetu vidimo” (Ibid, 192).

132 Primjerice, tijekom veljače 1405. Ladislavovi su ljudi iz Zadra napadali Bag, današnji Karlobag (Šišić, “Ljetopis Pavla Pavlovića”, 40). Taj je podvelebitski grad sve do Korvinova zaposjedanja 1482. bio jedna od glavnih luka krbavskoga vlastelinstva.

133 Botica, Krbavski knezovi, 178-179.134 CD Fejér, X/4, dok. br. 317, str. 687.


145

na vitezovim prsima. Otuda je i naziv samomu redu. Pravilo Zmajskoga reda nalagalo je članovima “da brane kršćansku vjeru od pogana i krivovjeraca, da štite kraljevsku kuću od domaćih i vanjskih neprijatelja, ali također da uzdrže slobode i prava kraljevstva, te da se za njih bore”.135 U prvom razredu Zmajsko-ga reda nalazili su se kralj i kraljica te dvadeset dvojica najuglednijih i najvaž-nijih ljudi Žigmundova kraljevstva i njegovi saveznici (npr. Stefan Lazarević). Ti su članovi bili odreda njegovi savjetnici i prijatelji. U drugom je razredu Zmajskoga reda mogao biti neograničen broj članova, pa su među njima bili i neki bosanski velikaši. Dakle, dvojica su knezova Krbavskih bili članovi prvo-ga razreda: Karlo II. kao vrhovni kraljevski rizničar bio je na jedanaestome, a Ivan II. Grof kao meštar jelonoša na četrnaestome mjestu po redu.136 Mora se naglasiti da su u tom razredu Zmajskoga reda bili jedini Hrvati.

U proljeće 1409. Žigmund je imenovao Karla II. banom Kraljevstva Dalma-cije i Hrvatske. Izbor je bio vatrogasna mjera u zaustavljanju naleta Mletačke Republike, koja je počela naplaćivati velik iznos od 100 000 dukata, koliko je za pravo na Dalmaciju i integraciju šire okolice Zadra pod svoju vlast isplatila Ladislavu Napuljskomu. Vladar sa sjevera poprilično se iscrpio dugim slama-njem Ladislavovih pristaša i ratovima protiv Bosanskoga Kraljevstva na jugu. K tomu, sjever iz kojega je potjecao bio je prostor njegova podrijetla i dokazi-vanja, osobito nakon lipnja 1411, kada je postalo jasno da će biti okrunjen za njemačko-rimskoga cara.137 Stoga će Hrvatska, a osobito Dalmacija, koja će se tijekom 15. st. integrirati u mletački Stato da Mar, vladarima sa sjevera početi padati u drugi plan.

Izbor Karla II. Kurjakovića, ugledna i vjerna ratnika rodom iz Hrvatske, za bana bio je više nego logičan. Izgubljeni teritorij samo se vojno mogao vrati-ti uz veliko povjerenje domaćega stanovništva pod Žigmundovu vlast. Borbe su bile žestoke s mnogo poginulih i ranjenih. Ranjeni su se mogli liječiti u hospitalu sv. Marije Magdalene, koji je ojačan upravo u vrijeme Karlova ba-novanja, a o njemu su se brinuli Butkovi sinovi.138 Karlov pak uspjeh na boj-nom polju bio je više nego skroman. Više je imao uspjeha sređujući financijsko

135 CD Fejér, X/4, dok. br. 317, str. 690.136 Ibid, dok. br. 317, str. 687.137 Usp. Pál Engel, The realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526, I. B. Tauris,

London and New York, 2001, 229-231.138 Botica, Krbavski knezovi, 186.

ivan botica

146

stanje u Hrvatskoj nakon povlačenja Sandalja Hranića i Hrvojeve pomirbe sa Žigmundom.139 Tijekom 1410. i 1411. bezuspješno je pokušavao vratiti pod Žigmundovu vlast Vranu, Ostrovicu i Skradin, koji su se na temelju darovnice Sandalja Hranića, velikoga vojvode Bosanskoga Kraljevstva i vazala Napulj-skoga Kraljevstva, našli u mletačkim rukama.140 Iscrpljujuće ratovanje bez ve-ćega uspjeha, izuzev osvajanja skradinske tvrđave, primoralo ga je da podnese ostavku i da zavazda ostavi Hrvatsku. Od kraja 1411. pa do smrti 1422. živio je povučeno na svome čekliškom dobru u Požunskoj županiji. Kao velikaš naj-višega statusa u Ugarskom Kraljevstvu (magnificus vir), kojega se oslovljavalo knezom Karlom Krbavskim iliti Čekliškim, te nekadašnjim banom Dalmacije i Hrvatske,141 sudjelovao je na velikome viteškom turniru u Budimu 1412. pri-ređenom u čast Žigmundova izmirenja s Vladislavom Jagelom.142 Bio je jedini poimence navedeni hrvatski velikaš na toj priredbi. Starija je hrvatska histori-ografija držala da drugi hrvatski velikaši Krčki i Nelipčići nisu bili na turniru jer su bili zaokupljeni borbom protiv Mletačke Republike na hrvatskom teri-toriju.143 Moguće je da je tako bilo jer je čitava Europa, izuzev Mlečana, bila na budimskom turniru.144 Međutim, nedvojbeno je da je Karlo II. Kurjaković bio tada najugledniji Hrvat, dostojan da se, za razliku od drugih iz Hrvatske, poimence nađe na uzvaničkom popisu.

Dodiri s Bosanskim Kraljevstvom u njegovu smiraju

Karlo II. i Ivan II. Grof, kako su starjeli živeći sa svojim obiteljima u Ugar-skoj, sve su slabije bili u doticaju s rodbinom u Hrvatskoj. Osim što su me-đusobno bili dosta udaljeni, stvarni gospodari krbavskoga vlastelinstva Karlo III. i njegov brat Toma II. od svojih su rođaka iz Ugarske bili dosta mlađi. Karlovoj i Ivanovoj djeci hrvatski nije bio materinski, a i rođeni su i odgajani

139 Lovrenović, Na klizištu povijesti, 145.140 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 3, 67-71.141 MOL, DL 10527. – (…) comes Karolus de Corbauia alias de Chekles, pridem regnorum nostrorum

Dalmatiae et Croatiae banus.142 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 3, 76-77; Emir O. Filipović, “Viteške svečanosti u Budimu 1412.

godine i učešće bosanskih predstavnika”, u: Spomenica akademika Marka Šunjića (1927–1998), ur. Dubravko Lovrenović, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2010, 288-296.

143 Ibid, 62.144 Usp. MOL, DL 39277; Filipović, “Viteške svečanosti u Budimu 1412. godine”, 293.


147

kao ugarski plemići.145 Udaljavanje se ubrzalo nakon smrti Karla II. (1422). K tomu, rođaci iz Krbave, koje će historiografija od druge polovice 15. st. početi imenovati patronimskim prezimenom Karlovići, djelovali su u debeloj sjeni Nikole IV. Frankapana i Ivaniša Nelipčića, koji su ulagali silne napore i sred-stva u očuvanje svojih posjeda i širenje svoga utjecaja u Hrvatskoj.146 Stoga su oslabjeli i doticaji knezova Krbavskih s Bosanskim Kraljevstvom.

Dakako, Karlo III. i Toma II. držali su se zacrtana koncepta svoga roda da u svemu slijede okrunjenu glavu sa sjevera. Njihova je velikaška kuća zadrža-la visok status 1432/1433. prilikom vojne reorganizacije Ugarskoga Kraljev-stva. Skupa s Frankapanima i Nelipčićima bila je jedina koja je imala pravo na vlastiti banderij vojnika i zastavu u Hrvatskoj pod uvjetom da se bori protiv Osmanlija, njihovih saveznika i vazala.147 Hrvatsku i Dalmaciju, odnosno one dijelove koji su ostali pod Svetom krunom Ugarskoga Kraljevstva trebali su uz njih još braniti, kako se navodi, hrvatski ban te Dubrovčani i (kraljevski) Vlasi prema svojoj mogućnosti, a unski prostor s kraljevskim gradom Bihaćem sla-vonski ban, Blagajski, vranski prior i zagrebački župan s po jednim banderijom vojnika, te Ladislav Tot Susedgradski sa sto konjanika.148 Hrvatska je po tadaš-njoj vojnoj procjeni jedino bila ugrožena od Osmanlija i njihovih saveznika, a najveća je koncentracija obrambenih snaga bila preporučena posavskomu prostoru (Usora) i Srednjoj Europi (Češka). Žigmund, srednjoeuropski vladar, davno se pomirio s gubitkom Jadrana u korist Mletačke Republike, a iz pravca Bosanskoga Kraljevstva postojala je jedino opasnost od Osmanlija.

Upravo je Usora u to doba stalno bila pod udarom Osmanlija. Prostirala se po sjeveroistočnom dijelu bosanskoposavskoga područja. Njome su upravljali Zlatonosovići, bosanska velikaška kuća koja je priznavala Žigmundovu vlast otkada je Srebrenik postao ugarska vojnostrateška baza i štit prema Bosni, ali 145 Engel, “Krbavski knezovi u Ugarskoj”, 79; Borislav Grgin i Ivan Botica, “The Counts Kurjaković

of Krbava in the medieval history of modern-day Slovakia”, in: Slovakia and Croatia: historical parallels and connections (until 1780), eds. Martin Homza, Ján Lukačka and Neven Budak, Department of Slovak History at the Faculty of Philosophy of Comenius University Bratislava, Bratislava, 2013, 169-173.

146 V. Klaić, Povijest Hrvata, knj. 3, 122-130.147 “Hec est dispositio contra Thurcos et eis colligatos ac adherentes: A parte Dalmatie seu maris

et Croatie. (…) Comes Corbavie – banderium.” Decreta regni mediaevalis Hungariae. Tom. II (1301-1457), ed. János Bak, Pál Engel and James Ross Sweeney, Charles Schlacks Jr., Salt Lake City, 1992, 141-153.

148 Ibid, 148-149.

ivan botica

148

je istodobno zadržala svoj velikaški status i odnose u Bosanskom Kraljevstvu. Stoga ne čudi da je usorski vojvoda Vukmir Zlatonosović bio jedan od kru-pnijih posjednika u Slavoniji nakon što mu je Žigmund 1415. darovao u znak vjernosti posjede oko Đurđevca.149 Za njega je bila udana Marija, jedna od triju sestara Ivana II. Grofa.150 No, malo se znade o Vukmiru Zlatonosoviću, zetu knezova Krbavskih, a još manje o njegovoj supruzi Mariji Kurjaković.151 Njihov je brak vjerojatno sklopljen u vrijeme vezivanja Zlatonosovića sa Ži-gmundom, kojemu je vrlo blizak suradnik bio Marijin brat Ivan II. Grof, a ne poticajem Hrvoja Vukčića Hrvatinića,152 rođaka Zlatonosovićevih, jer su s njime knezovi Krbavski doista vrlo rijetko bili u dobrim odnosima.

Nešto se više zna o Marijinim sestrama Ani i Magdaleni, udanima za do-njoslavonske plemiće Babonega Blagajskoga i Marka Kladuškoga.153 U travnju 1431. sa svojom su nećakinjom Marijom, kćeri Ivana II. Grofa i ženom Šimuna Kladuškoga, kupile od Petra Vereša i njegova sina pounski kaštel Bušević s pripadajućim dobrima za 1 000 zlatnih florena.154 Tom su kupoprodajom Bla-gajski i Kladuški došli u posjed područja sjeverno od Krupe na Uni.155 Novac je možda bio ostatak neke zajedničke imovine njihovih muževa naslijeđen od njihova djeda Nikole I. Kurjakovića. Uz kaštel i mjesto Bušević u njihovim su se rukama našla sljedeća pounska mjesta: Bašča (Bascha), Škvorčev Vrh (Skwo-rechwerch), Lusinja (Lwzyn), Sveti Jernej (Zentherney), Padež (Pades), Podvrp-čje (Podwepercha), Pecka (Pechka), Hrastovica (Hrassyn), Tržić (Thersych), Osojnik (Ozwnyk), Donje Brno (Alsobereno), Mala Reka (Malareka), Martin-čići (Marthynchychy), Poljana (Polyana) i Grmuša (Germussa).156 No, pitanje 149 Lovrenović, Na klizištu povijesti, 212.150 Срђан Рудић, “О жени војводе Вукмира Златоносовића”, Istorijski časopis, 55, Istorijski

institut, Beograd, 2007, 115.151 Usp. Lovrenović, Na klizištu povijesti, 129, 131, 150, 167, 212, 226, 229, 231; Рудић, “О жени

војводе Вукмира Златоносовића”, 113-118.152 Рудић, “О жени војводе Вукмира Златоносовића”, 117, bilj. 16. 153 V. Klaić, “Rodoslovje knezova Krbavskih”, 209.154 Codex diplomaticus comitum de Blagay (dalje DC Blagay), ed. Lajos Thallóczy et Samu Barabás,

Kiadja a Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1897, dok. br. 161, str. 300-301.155 Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, 134.156 CD Blagay, dok. br. 162, str. 302-303. Tri godine kasnije, iz nepoznatoga su razloga sestre i

nećakinja prodale sve navedeno za isti iznos Antunu Blagajskomu i njegovim sinovima. Možda je otpočetka bio takav dogovor jer je poticateljica kupnje Ana Kurjaković bila strina mladomu Antunu Blagajskomu. On je na hrptu kupoprodajne listine oko 1450. napisao glagoljicom: kako su se gospoe postavile u Bušević. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, 134.


149

je bi li došlo do kupnje bez blagoslova kraljičina oca, slavonskoga bana i grofa Hermana II. Celjskoga. Osim što je kupoprodajni akt učinjen u njegovoj Kra-pini, zagrebački ih je kaptol uveo u posjed upravo na njegovu molbu.

Upravo su s Celjskima, glavnim političkim eksponentima u Ugarskom Kra-ljevstvu, knezovi Krbavski bili u izrazito dobrim odnosima. Zapravo, Celjski su uz Šubiće imali na Krbavske najviše utjecaja. Doduše, knezovi Krbavski u smiraju Bosanskoga Kraljevstva nisu igrali neku važniju ulogu i uglavnom su bili zaokupljeni neprijateljstvom s Frankapanima i Mlečanima,157 koji su ih prostorno, društveno i ekonomski nastojali potisnuti s velebitskoga, podgor-skoga, zrmanjskoga i ravnokotarskoga prostora, ali su slijedili Celjske. Moguće je da je Butkov sin Franko kao službenik Hermana II. izbliza pratio obećanje da će njegov gospodar postati bosanskim kraljem.158 Bilo kako bilo, odazivali su se u borbu svima koji su s Frankapanima i Mlečanima bili u neprijatelj-stvu. Frankapanima su se najčešće suprotstavljali braća Talovci kao hrvatski banovi. Stoga su knezovi Krbavski sudjelovali u borbama protiv Frankapana u Humljanima nedaleko od Bihaća i u cetinskom vlastelinstvu.159 Ondje su si-gurno sretali vojnike Tvrtka II. Kotromanića i Stjepana Vukčića Kosače na istoj strani. Bosansku su vojsku sreli barem još jednom i to u posljednjim mjeseci-ma Bosanskoga Kraljevstva. Tada je Venecija, unatoč dugomu neprijateljstvu s knezovima Krbavskim, spojila ljude iz Bosanskoga Kraljevstva s nezadovolj-nim plemstvom iz Hrvatske. Tijekom ljeta 1462. knezovi Krbavski su se pri-družili snagama hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaševi-ća, te su zajednički udarili na dalmatinsko-hrvatskoga bana Pavla Špirančića. Ban je, naime, htio preuzeti kraljevske gradove Ostrovicu, Knin, Sinj i Klis, te sve manje utvrde u Hrvatskoj koje su nekoć bile pod Talovcima.160 Tomu su se usprotivili Mlečani i domicilno plemstvo poput Krbavskih, koji bi time izgubili nedavno stečenu Ostrovicu u Lučkoj županiji. Bosanska se strana uključila u 157 Mislav Elvis Lukšić, “Prilog poznavanju mletačke pomorskotrgovinske politike prema

Krbavskim knezovima sredinom XV. stoljeća”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 45, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 2003, 39-69; Mislav Elvis Lukšić, “Pogranični prijepori između Mletačke Republike i knezova Krbavskih u drugoj polovini XV. stoljeća”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 46, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 2004, 195-226; Botica, Krbavski knezovi, 205-209.

158 Botica, Krbavski knezovi, 206.159 Ibid, 203-205.160 Borislav Grgin, Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Ibis grafika,

Zagreb, 2002, 89.

ivan botica

150

raspetljavanje unutarnjih odnosa u Hrvatskoj na nagovor Venecije jer joj je obećala pomoći u slučaju očekivanoga rata s Osmanlijama. Dubravko Lovre-nović pak smatra da je uključivanje bosanskoga kralja u hrvatske unutarnje prilike “ostatak starih računa između kralja Tomaša i hrvatskog bana”, jer je, uostalom, posljednji bosanski kralj u svome vladarskom naslovu povremeno isticao Dalmaciju i Hrvatsku.161 No, mišljenja sam da se Tomašević u to morao uključiti silom prilika jer je očajnički tražio pomoć na sve strane diljem Euro-pe. Obećana mrva iz Venecije zapravo je bila ucjena koja ga je primorala da se poput prvoga ali i vrlo moćnoga bosanskoga kralja, lažući sebe i druge, zaputi u Hrvatsku razrješavati njezine unutarnje odnose unatoč tomu što se oko njega sve čvršće stezao osmanski obruč.

Duh vremena u smiraju Bosanskoga Kraljevstva obilježen je zapravo sve-kolikim nasiljem. Vrela kršćanskoga Zapada redovito kao nasilnike prokazuju Osmanlije i njihove pomagače. Činjenica je da su samo u zadarskom zaleđu počinili velike štete 1468, 1470, 1473, 1475, 1478, 1481, 1485, 1492. i 1496. godine.162 U desetljeću sloma okrunjenih glava Kotromanića roda najmanje su triput opustošili samu Krbavu i ozbiljno zaprijetili njezinoj potpunoj depopu-laciji (Corbaviam depopulatus est).163 No, nasilju su tada pribjegavali gotovo svi, pa i knezovi Krbavski. Istina, na pljačku ih je najčešće nagonila nužda gladnih godina te depopulirano i osiromašeno vlastelinstvo sa slabim gospodarskim prinosima. Tako su 1477. temeljito opljačkali imanje samostana sv. Dimitri-ja u Starošanima na području današnjega Zemunika Gornjega u zadarskom zaleđu.164 Samostansko je dobro pripadalo dominikankama iz Zadra koje su uglavnom potjecale iz bogatijih plemićkih obitelji. Samostan je tada izgubio oko 800 ovaca, 90 svinja, 77 volova i četiri konja. No, pljačka je popraćena nasiljem neviđenih razmjera. Zasužnjeni su svi samostanski koloni i zatečeni seljaci. Očito je “nečastivi” duh vremena zahvatio tada knezove Krbavske, jer su za taj dominikanski samostan bili obiteljski vezani. U samostanskoj su crkvi 161 Lovrenović, Na klizištu povijesti, 351.162 Bogumil Hrabak, “Turske provale i osvajanja na području današnje severne Dalmacije do sredine

XVI stoleća”, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 19, Institut za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1986, 69-71.

163 Usp. Listine, 10 (1453.–1469.), dok. br. 447, str. 423; Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, JAZU, Zagreb, dok. br. 935, str. 277; Botica, Krbavski knezovi, 262.

164 Lukšić, “Pogranični prijepori između Mletačke Republike i knezova Krbavskih”, 220; Botica, Krbavski knezovi, 246.


151

imali svoju grobnicu u koju su se ukapali svi od njihova roda koji bi iznenada umrli u Zadru.165 U taj će samostan u ljeto 1493, dakle uoči Krbavske bitke, ući Uršula, sestra Ivana Karlovića, posljednjega od roda Kurjakovića, a kod svoje će kćeri i sestre rado navraćati i njezini.166

Čak su jednom knezovi Krbavski pribjegli nasilju vrijednu izopćenja iz Ka-toličke crkve. U lipnju 1462. Karlo IV, sin već spomenutoga Pavla II. Karlova, otac Ivana Karlovića, utamničio je biskupa Nikolu iz Kotora, crkvenoga dosto-janstvenika i diplomata, poznatijega kao Nikola Modruški. Vrijedno je pro-govoriti malo više i šire o tom utamničenju. Utamničenik je bio čovjek koji će svojim diplomatskim postupcima izravno utjecati na ubrzaniji propast Bosan-skoga Kraljevstva. Razlog utamničenju bio je taj što se knezovi Krbavski nika-ko nisu mirili s odlukom pape Pija II. iz lipnja 1460. da se biskupsko sjedište iz Krbave (Udbine) premjesti u Modruš i da se naslov Krbavske biskupije zamije-ni naslovom Modruške biskupije. Takva je crkvena odluka smatrana pobjedom Frankapana nad Krbavskima. U papinim pak argumentima stoji da je Modruš bio daleko najnaseljenije mjesto u Krbavskoj biskupiji, te da su ondje već bi-skupska kuća i kuće biskupskoga stola.167 Također stoji da se Stjepan II. Fran-kapan materijalno obvezao pripomoći konačnomu osnutku kaptola, koji nika-ko nije zaživio u Krbavskoj biskupiji, a buduće kanonike primjereno opskrbiti dobrima. Sve je to modruški vlastelin obećao i dogovorio s papom 1459. za svoga boravka u Mantovi, gdje se obvezao sudjelovati u velikome križarskom ratu protiv Osmanlija. Dakako, knezovi Krbavski su premještaj biskupskoga sjedišta iz Udbine u Modruš i izmjenu biskupijskoga naslova smatrali politič-kim činom par excellence kojim su papa i kralj prepustili susjednim takmacima patronatsko pravo na biskupiju, čija se jurisdikcija većim dijelom protezala po krbavskom vlastelinstvu, pod uvjetom da sudjeluju u najavljenu ratu.168 Oso-bito je bio nezadovoljan Karlo IV, koji je živio u samoj Krbavi. Krajem lipnja 165 Roman Jelić, “Stanovništvo Zadra u drugoj polovici XVI i početkom XVII stoljeća gledano kroz

matice vjenčanih”, Starine JAZU, 49, JAZU, Zagreb, 1959, 349-509.166 Državni arhiv u Zadru, Spisi zadarskih bilježnika, Johannes Philiphus Raymondus, svezak

1, sveščić 1, 18. IV. 1498; Starine JAZU, 38, JAZU, Zagreb, 1937, dok. br. 139, str. 32; Botica, Krbavski knezovi, 261-262.

167 Mile Bogović, “Pomicanje središta Krbavske biskupije od Mateja Marute do Šimuna Kožičića Benje”, u: Krbavska biskupija u srednjem vijeku, ur. Mile Bogović, Visoka bogoslovska škola u Rijeci i Kršćanska sadašnjost, Rijeka i Zagreb, 1988, 64-72.

168 Borislav Grgin, “Modruš između kneževa Frankapana, Osmanlija i kraljevskih vlasti, 1458–1526.”, Modruški zbornik, 3, Katedra čakavskog sabora Modruše, Modruš, 2009, 42.

ivan botica

152

1462, vjerojatno nakon neke crkvene proslave u staroj katedrali, uspio je za-robiti biskupa Nikolu i zatočiti ga u nekoj svojoj tamnici.169 Najvjerojatnije je utamničen u Komiću nedaleko od Udbine, najvažnijemu i najutvrđenijem gra-du Krbavskih u Krbavi. Vijest o biskupovu zatočeništvu ubrzo se proširila po Europi. Papa je po primitku vijesti odmah angažirao mletačku diplomaciju, a ona svoga pouzdanika zadarskoga nadbiskupa Maffea Vallaressa, s apelom da se modruški biskup jednostavno mora osloboditi. Nakon što se knezovima Kr-bavskim zaprijetilo izopćenjem iz Katoličke crkve, izlaz iz situacije s rečenim nadbiskupom tražio je nešto pomirljiviji Karlov stričević Ivan III. Krbavski.

Ljeto 1462. protjecalo je u napetu ozračju. U srpnju je iz Venecije stigao stanoviti Dominik Stella, te je u Bagu zatražio biskupovo oslobođenje od Kr-bavskih.170 Dobio je obećanje da će biskupa s njegovim stvarima pustiti tek onda kada se ispune njihovi zahtjevi. O tome se doznaje u istodobnom pismu koje je zadarski nadbiskup poslao Karlovu stričeviću Ivanu.171 Nadbiskup mu se na početku pisma uglađeno obraća kao pravednu čovjeku koji je sposoban nagovoriti svoga stričevića da pusti zasužnjena biskupa na slobodu. Premda uvjeti za biskupovo puštanje nisu bili izvedivi jer su Krbavski tražili vraćanje naslova krbavskoga biskupa ili barem osnutak nove biskupije koja bi se pokla-pala s teritorijem krbavskoga vlastelinstva, zadarski se nadbiskup obvezao da će im maksimalno izići ususret i da će, ako ustreba, osobno poći s njihovim zahtjevima u Rim. Usto je obećao Ivanu kako će se pobrinuti da dobiju odrje-šenje od izopćenja i teških grijeha u koje su upali. Na kraju ga je ipak pokudio riječima da muževe biskupskoga staleža drže u tamnici jedino neprijatelji Kri-stova imena kao što su Osmanlije ili heretici. Istodobno je zadarski nadbiskup napisao još jedno, sasvim drukčije intonirano pismo biskupu Nikoli u kojemu knezove Krbavske naziva divljacima i razularenim ovcama koje se obaraju na vlastitoga pastira.172 Nikoli je naglasio da su uvjeti za njegovo puštanje teško ostvarivi. K tomu je naveo kako mu Mletačka Republika ne bi dopustila da ode u Rim tražiti one ustupke koje su tražili Krbavski. Na kraju ga pisma ohrabruje

169 Mislav Elvis Lukšić, “Zatočeništvo Nikole Modruškoga kod Krbavskih knezova g. 1462.”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 2000, 134.

170 Lukšić, “Zatočeništvo Nikole Modruškoga kod Krbavskih knezova”, 115-116.171 Angelo Ritig, Zaustavite zeleni mjesec! Nikola Modruški, prijevod s latinskoga Mate Križman,

Globus, Zagreb, 320-322.172 Ritig, Zaustavite zeleni mjesec, 322.


153

da ne smije klonuti duhom i da će uvijek biti uz njega. Nevjerojatno je s kojom je hrabrošću (ali i ludošću) poslao takvo pismo utamničenu biskupu jer su ga bez ikakvih problema mogli otpečatiti i pročitati Krbavski.

Ipak, sredinom kolovoza 1462. opet je preko Dominika Stelle stiglo Krbav-skima obećanje da će dobiti odrješenje od izopćenja i teških grijeha ako bi od-mah pustili biskupa koji ih neće tužiti papi.173 Tako se i dogodilo. Papa je opatu samostana sv. Jurja Koprivskoga, koji se nalazio podno Obrovca na Zrmanji i bio je pod patronatom knezova Krbavskih,174 poslao bulu odrješenja za kneza Karla IV. i njegove pomagače s odredbom o pokori za nanesene grijehe.175 Bi-skup Nikola Modruški, vrlo brzo nakon oslobođenja, postao je papinskim po-slanikom u Bosanskom Kraljevstvu. Svojim je savjetima ubrzano usmjeravao Stjepana Tomaševića prema njegovoj propasti.

Time je privedeno kraju propitivanje političkih, gospodarskih, rodbinskih i prijateljskih doticaja Kurjakovića iliti knezova Krbavskih sa srednjovjekovnom Bosnom. Nakon dekapitacije posljednjega okrunjena Kotromanića nastupilo je novo doba. Svoj će mentalitetni sklop poprilično izmijeniti cijela Jugoistočna Eu-ropa i Sjeveroistočni Mediteran. Na početku novoga doba u pokušajima da se zaustavi “zeleni mjesec”, kako se o Osmanlijama svojedobno izrazio ovdje proka-zani biskup Nikola Modruški, protjecat će životi posljednjih knezova Krbavskih.

173 Listine, 10 (1453.–1469.), dok. br. 222, str. 224-225. 174 Ivna Anzulović, “Ubikacija posjeda benediktinskoga samostana Svetog Jurja Koprivskoga

iz Obrovca”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 33, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 1991, 73-81; Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, knjiga 2, Benediktinski priorat Tkon, Zagreb 1964, 104.

175 Lukšić, “Zatočeništvo Nikole Modruškoga kod Krbavskih knezova”, 118-120, 138.

ivan botica

154

CONTACTS BETWEEN THE COUNTS OF KRBAVA AND MEDIEVAL BOSNIA

Summary

This article examines the relationship of the Counts of Krbava of the Kurjaković family toward medieval Bosnia. More precisely, we examine their co-existence with people arriving from Bosnia under the Kotromanić dynasty, as this relationship included close or distant relatives, acquaintances and as-sociates, business partners and clients, friends and enemies. Kurjaković was a noble family of late-medieval Croatia. Due to family ties with the Šubić family, in their early days they inherited the Krbava County (comitatus Corbavia) and the noble title of Counts of Krbava (comites de Corbavia). Since they held the highest social status in the Kingdom of Hungary, for more than two hundred years they played an active role in shaping the political and social life on Croa-tian territory. From early on, they sided with the north (Hungary), hence they mostly followed the political ways of Hungarian rulers. This was particularly evident during the reign of Queen Mary and King Sigismund, when almost the whole Kurjaković noble family, provided unconditional support to the north (Hungary), even if this hurt their interests in the south (Croatia). Hence, they were known to be appointed, upon the king’s blessing, as the bans of Croatia, royal captains, royal county prefects, royal castellans, royal tax collectors, royal and castle knights, courtiers and close advisors to the king. One of them was even appointed personal keeper of the Crown of St Stephen at Visegrád. All of this led to the relationship between the Kurjaković family and people from me-dieval Bosnia being registered in several historic sources and historiographic interpretations, in spite of the fact that the Krbava County did not have a direct border with Bosnian territory. This relationship was most intense, albeit in a hostile sense, during the reign of the Hungarian rulers mentioned above when Bosnia gained significant territorial possessions in Croatia and took a strong stance against the domicile Croatian nobility by requiring them to pay taxes. The Bosnian noble families Hrvatinić and Kosača, who gained control of the territory bordering Krbava County while in the service of King Ladislaus of Naples, were the frontrunners in this process. The hostility reached its climax


155

in 1406, when Ladislaus of Naples, a sworn enemy of the Counts of Krbava, disinherited the Counts of Krbava to the gain of the Bosnian magnate Sandalj Hranić, another sworn enemy of the Counts of Krbava, who provoked addi-tional hostility between the two families by marrying the fiancée of Karlo III of Krbava.

The relationship between the Counts of Krbava and the citizens of medieval Bosnia is usually a reflection of the relationship between late medieval Croatia and late medieval Bosnia. The intensity of this relationship largely depended on the overall power of the Counts of Krbava. Namely, these interactions al-ways intensified when the Counts held more political and social power. In-terestingly enough, the relationship started as early as the time of Kurjak, the founder of three branches of House Kurjaković, who launched his descendants to higher social positions through marriage with the Šubić family. He prob-ably died in the campaign of Mladin I Šubić against Bosnia. His sons were thus related to the wider family of the Counts of Bribir, so they followed their uncle Pavao I Šubić in his military campaigns in Bosnia. It was their uncle’s suggestion that their sister Jelena marries Vukoslav from Donji kraji, son of Hrvatin, as part of a deal between the Šubić and Hrvatinić families. Sons of Kurjak would come into contact with Stjepan II Kotromanić in the military campaigns of Hungarian rulers against their cousin Mladin II Šubić and their son-in-law Nelipac. Their long-standing fight side-by-side eventually turned into a true friendship. Letters archived in Venice bear witness to the fact that Stjepan II Kotromanić served as a political sponsor to Grgur I of Krbava, who nourished an ambivalent relation toward all rulers ever since the Venetian oc-cupation of Zadar. The sons of Grgur, Juraj I and Budislav II, were prominent citizens of towns in Lower Slavonia bordering Bosnia. Juraj, the older of the two sons, was of a restless spirit and would be the first of his family to support pro-Angevin policy and side with Tvrtko I Kotromanić. He was one of the con-fidants of Tvrtko who issued surrender ultimatums to Croatian towns. All his relatives from the House Kurjaković were on the opposite side, which blindly followed the Hungarian ruler and waged war against the Bosnian Kingdom and its ally, the Kingdom of Naples. They participated in the campaigns at Pobosuće, Počitelj, Novigrad, Vrana, Povrbasje, Zrinski manors, Dobor etc. In the early 15th century, the Counts of Krbava and there Krbava county were the territorial endpoint of Sigismund’s reign in Croatia. Ivan II Grof and Karlo II

ivan botica

156

of Krbava, who were cousins, were Sigismund’s most loyal confidantes. They were at their ruler’s side in all his campaigns in Bosnia. After Sigismund’s vic-tory over the Bosnian Kingdom at Dobor, they were awarded with the first rank of Order of the Dragon (Ordo Draconis) as the only noblemen of Croatian origin to be presented with this honour.

The Kurjaković family had an especially antagonistic toward the Vukčić family, branch of the Hrvatinić family, ever since their relatives from the Vukoslavić family had to abandon their possessions in Donji Kraji to Vukčić’s gain. The notably hostile feeling toward Hrvoje Vukčić was demonstrated by the wounded Butko Kurjaković in his letter to his son-in-law Pavao Zrinski. The giant chasm between the two families got even wider after the betrothal of Karlo III of Krbava and Jelena Vukčić was broken off and she married San-dalj Hranić. Ladislaus of Naples added more fuel to the fire when he disinher-ited the Counts of Krbava and gave their possessions to Sandalj. Even though Kosača was not one of the beneficiaries of these possessions, all these manoeu-vres awoke hatred and hostility toward the Kingdom of Bosnia; therefore, it should not come as a surprise that no Croatian citizen came to the defence of the Bosnian Kingdom. The Counts of Krbava met with Bosnian soldiers on several occasions after this, for instance, in joint campaigns at Humljane near Bihać, at Cetina County, or at Klis toward the very downfall of the Kingdom of Bosnia, but all these collaborations were ad hoc alliances between the Hun-garian and Bosnian rulers with no long-term collaboration in sight. During the military reform of 1432/33, the Hungarian Kingdom regarded the Turk-ish army arriving from the direction of Bosnia as the main threat to Croatian territory. For this reason, the Croatian nobility and the baron took a rather indifferent position to the fate of the Kingdom of Bosnia. Hence, the disastrous advice given by the Papal legate Nikola of Modruš to the last king of Bosnia Stjepan Tomašević only hastened the downfall of the Bosnian Kingdom, so that the whole area from Banat to the Adriatic could prepare for defending the Hungarian Kingdom from the Turkish Empire.

As a conclusion, we would once again like to highlight the fact that the con-tacts between the Counts of Krbava and medieval Bosnia are quite an accurate reflection of the relationship between Croatian and Bosnia in the late medieval period. Hence, the reader may obtain a clear idea about these relationships in the present article as well. The ambitions of the Kingdom of Bosnia toward


157

the Adriatic caused the retreat of medieval Croatian to the north-west and its virtual merger with medieval Slavonia. The royal town of Knin became the strongest fortified town in the south of the Hungarian Kingdom. Warmonger-ing in late 14th and early 15th centuries resulted in substantial depopulation of the region to the left of the Zrmanja river. Finally, noble families from border-ing Croatian territories, such as the Counts of Krbava, Zrinski and Franko-pan, were the bearers of Croatian sovereignty, siding with the policies of all rulers from the north. The mighty Kingdom of Bosnia searched for its ways and space. Their searches focused on the territories to the west. In geopolitical terms, it became evident too late that it was at the very edge of Western civili-zation and that it was digging its own grave by dismantling the neighbouring and culturally similar territory. This led to it being run over by the Sultan at the very first attempt with none of its neighbours coming to its rescue. It was a period of general violence, to which the Counts of Krbava were no strangers. Hence, the Ottoman military was not the only reason for the dismantlement of Croatian territory. This is, for the most part, the result of permanent disputes between Croatia and Bosnia.

dodiri knezova krbavskih sa srednjovjekovnom …

Documents