teozofija - glasilo hrvatskih članova teozofskog društva filetteeoozzooffiijjaa gl aassiilloo khhr...

TTEEOOZZOOFFIIJJAA GGLLAASSIILLOO HHRRVVAATTSSKKIIHH ČČLLAANNOOVVAA TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA -- AADDYYAARR

RREEPPUUBBLLIIKKAA HHRRVVAATTSSKKAA -- ZZAAGGRREEBB -- GGOODDIINNAA IIVV..

WWoollffggaanngg AAmmaaddeeuuss MMoozzaarrtt 225500--ggooddiiššnnjjiiccaa rroođđeennjjaa

((SSaallzzbbuurrgg,, 2277.. ssiijjeeččnnjjaa 11775566.. –– BBeečč,, 55.. pprroossiinnccaa 11779911..))

ZZIIMMAA –– WWIINNTTEERR 22000066..//22000077..

RRiijjeečč uurreeddnniikkaa DDrraaggii nnaaššii ččiittaatteelljjii,, lljjuubbiitteelljjii TTEEOOZZOOFFIIJJEE,, ččllaannoovvii ii pprriijjaatteelljjii TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA!!

SSaa „„zziimmsskkiimm““ bbrroojjeemm ččaassooppiissaa TTEEOOZZOOFFIIJJAA uullaazziimmoo uu ččeettvvrrttuu ggooddiinnuu nnjjeeggoovvoogg iizzddaavvaannjjaa.. TTEEOOZZOOFFIIJJAA jjee ss oovviimm bbrroojjeemm ppoossttaallaa sslluužžbbeennoo ggllaassiilloo hhrrvvaattsskkiihh ččllaannoovvaa TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA uu AAddyyaarruu.. KKaakkoo bbii ččaassooppiiss TTEEOOZZOOFFIIJJAA bbiioo ššttoo „„žžiivvoottnniijjii““ ii ppoossttaaoo jjeeddnnoomm oodd ookkoossnniiccaa rraaddaa ssvviihh oonniihh kkoojjii ssee uu RReeppuubblliiccii HHrrvvaattsskkoojj ookkuupplljjaajjuu ookkoo TTEEOOZZOOFFIIJJEE ii TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA,, uu pprriipprreemmaannjjee mmaatteerriijjaallaa uukklljjuuččiillii ssuu ssee hhrrvvaattsskkii ččllaannoovvii TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA.. ČČllaannoovvii TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA iimmeennoovvaallii ssuu uu ooddbboorr zzaa iizzddaavvaannjjee ččaassooppiissaa NNiinnoossllaavvaa,, ĐĐuurrđđuu ii mmeennee kkaakkoo bbiissmmoo uunnaapprriijjeeddiillii ččaassooppiiss..

ZZaahhvvaalljjuujjeemm ččllaannoovviimmaa TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA kkoojjii ssuu nnaappiissaallii ččllaannkkee zzaa oovvaajj bbrroojj ččaassooppiissaa:: ĐĐuurrđđii nnaa ččllaannkkuu oo MMaajjccii SSvviijjeettaa,, ŽŽeelljjkkii nnaa ččllaannkkuu oo WW..AA.. MMoozzaarrttuu ii DDaarrkkuu nnaa ččllaannkkuu UUmmjjeettnnoosstt žžiivvlljjeennjjaa.. NNaaddaamm ssee ddaa ććee nnjjiihhoovvii nnoovvii ččllaannccii ppoonnoovvnnoo nnaaććii ppuutt ddoo ččaassooppiissaa TTEEOOZZOOFFIIJJAA ii ddaa ććee ssee oossttaallii ččllaannoovvii uukklljjuuččiittii uu sslljjeeddeeććiimm bbrroojjeevviimmaa.. PPrroossttoorraa uu ččaassooppiissuu iimmaa ddoovvoolljjnnoo –– nnee bbrriinniittee..

SSuuggllaassiillii ssmmoo ssee ddaa ććeemmoo pprroolljjeettnnii bbrroojj TTEEOOZZOOFFIIJJEE ppoossvveettiittii žžiivvoottnnoomm ddjjeelluu pprrvvoogg pprreeddssjjeeddnniikkaa TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA,, HHeennrryyjjuu SStteeeelluu OOllccoottttuu,, ppoovvooddoomm 110000.. oobblljjeettnniiccee nnjjeeggoovvaa ooddllaasskkaa..

NNaaššaa ddrraaggaa pprriijjaatteelljjiiccaa IInnggaa ii nnaaddaalljjee ććee vvrrššiittii kkoorreekkttuurruu pprriijjeevvooddaa ii lleekkttoorriirraattii ssvvee nnaappiissaannee mmaatteerriijjaallee.. KKoorriissttiimm pprriiggoodduu zzaahhvvaalliittii jjoojj uu iimmee ssvviihh lljjuubbiitteelljjaa TTEEOOZZOOFFIIJJEE ttee ččllaannoovvaa ii pprriijjaatteelljjaa TTEEOOZZOOFFSSKKOOGG DDRRUUŠŠTTVVAA zzaa ssvvee oonnoo ššttoo jjee ddoo ssaaddaa ttaakkoo nneesseebbiiččnnoo ii oodd ssrrccaa ččiinniillaa..

UU oovvaajj bbrroojj uuvvrrssttiillii ssmmoo ppoosslljjeeddnnjjee ppooggllaavvlljjee KKlljjuuččaa tteeoozzooffiijjee oo TTeeoozzooffsskkiimm MMaahhaattmmaammaa.. OOdd sslljjeeddeeććeegg bbrroojjaa nnaassttaavviitt ććeemmoo oobbjjaavvlljjiivvaattii ddaalljjnnjjaa ppooggllaavvlljjaa PPrraassttaarree MMuuddrroossttii..

NNaa kkrraajjuu,, žžeelliimm VVaamm ččeessttiitt BBoožžiićć –– ddaa ssee ii uu vvaammaa „„rrooddii““ KKrriissttoovv pprriinncciipp ii ddooggooddii dduuhhoovvnnaa oobbnnoovvaa.. UU NNoovvoojj 22000077.. GGooddiinnii žžeelliimm VVaamm ddaa oossttvvaarriittee ssvvaa ssvvoojjaa dduuhhoovvnnaa nnaassttoojjaannjjaa,, ddaa uussppoossttaavviittee uunnuuttaarrnnjjii mmiirr,, bbllaaggoossttaannjjee ii ssrreeććuu kkaakkoo bbiissttee nnaassttaavviillii bbiittii ssvvjjeettiioonniiccii ssvvoojjiimm bblliižžnnjjiimmaa.. VVaašš uurreeddnniikk,,

ŽŽeelljjkkoo

TEOZOFIJA GLASILO HRVATSKIH ČLANOVA

TEOZOFSKOG DRUŠTVA – ADYAR

ZIMA 2006./2007.

THEOSOPHY JOURNAL OF CROATIAN MEMBERS

OF THE THEOSOPHICAL SOCIETY – ADYAR

WINTER 2006/2007

SADRŽAJ: CONTENTS:

Majka Svijeta The Mother of the WorldĐurđa by Đurđa

199

Putnik na stazi savršenstva: The Passenger on the Pathway of Perfection:

WOLFGANG AMADEUS MOZART Željka by Željka

206

Umjetnost življenja The Art of LivingDarko by Darko 227

Priroda duhovnog iskustva The Nature of Spiritual Experience

Željko by Željko228

POSEBNI PRILOZI: ENCLOSED :

nastavljamo objavljivati prijevode teozofskih djela u nastavcima

We continue to publish sections of theosophical books:

H. P. Blavatsky

KLJUČ TEOZOFIJE 14. poglavlje Teozofski „Mahâtme“

Zaključak

THE KEY TO THEOSOPHY Section 14

The Theosophical “Mahâtmâs”

Conclusion

Slika na naslovnoj stranici: W. A. MOZART Title image: W. A. MOZART

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________________

Planinskoj ruži (Majci Božjoj od Krasna)

MILAN PAVELIĆ

Ko da su vatrice Srca nam gore, Premila Majčice, Tebi to zbore!

Ljerova sestrice, Djevice časna, Planinska ružice, Majčice s Krasna!

Slavu Ti pjevaju, Odani ljudi, Strane odmijevaju: Čašćena budi!

Molitve prolijeću Planinske kose, Preda te dolijeću Hvalu ti nose:

Bijela Golubice, Jabuko slasna, Planinska ružice, Majčice s Krasna!

Teške nam bolove Utjehom škropiš, Srdašca snjegove Cjelovom topiš;

Srdačnom radosti Puniš nam grudi, Izvore milosti, Hvala ti budi!

___________________ Bilješke o pjesniku MILAN PAVELIĆ (1878. - 1939.) hrvatski pjesnik i svećenik isusovac, nekadašnji župnik župe Krasno. Poznat je i kao prevoditelj pjesama Svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica.

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 199

Majka Svijeta Nekako spontano u

razgovoru s Milanom rekla sam da imam još jednu neispunjenu želju prije nego što odem, a to je da posjetim rodno mjesto mojeg oca – Krasno, gdje je i marijansko svetište Majke Božje od Krasna. I tako je Milan predložio zajednički izlet koji bi bio i naše zajedničko druženje. Dogovorili smo termin za 17. rujna 2006. zbog moje napomene da bi možda bilo dobro da svetište Majke Božje od Krasna posjetimo u vladavini njenog znaka – djevice. Vrijeme nam nije baš bilo naklonjeno, no bez obzira na njega odlučili smo se za put. I doista, cijelim putem do tamo padala je kiša, no kada smo došli prestala je. Moja sjećanja iz djetinjstva su vrlo blijeda tako da sam zaista bila oduševljena ljepotom tog krajolika. Crkva Majke Božje od Krasna je na vrhu visokog uzdignuća usred krasanske doline, odakle puca pogled na cijeli kraj. Smjestili smo se u motelu nedaleko crkve gdje smo popričali o društvenim temama i izdavanju nove knjige,

a ja sam pripremila predavanje o Majci Svijeta. Samo svetište nije veliko, a crkvica je iznutra vrlo lijepa – odiše mirom i toplinom.

Evo i legende o tom svetištu koje se spominje već 1275. godine. „U šumi krasanskoj“, kazuje davna pobožna priča, „pastiri pasli svoja stada. Jednoga dana ugledaše na nekakvu panju

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 200

čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Pastiri otrgnu cvijet i ponesu ga u Krasansko polje, gdje se od pradavnih vremena nalazila kapelica. Ali prenesenog cvijeta odjednom nestane, dok ga pastiri opet ne nađoše na istom panju u šumi, gdje ga prvi put ugledaše. To se čudo ponovilo nekoliko puta; prenijeli bi cvijet, a on se opet vraćao na panj u šumi. Vidjevši te događaje, sagradi narod u šumi na tom mjestu kapelicu u čast Majci Božjoj, a nad samim panjem gdje se cvijet ukazao podigli su joj

žrtvenik.“ Prema predajama, ovdje su se događala mnoga izlječenja, a i naš pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u pjesmi „Naš čovo“ spominje ovo svetište.

Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno Pre neg umrem da se skrušim, da ne bude poslije kasno.

Na izletu u Krasnu družili su se: Milan, Đuro, Nino, Suzi, Nada, Vlado, Igor i Đurđa.

Majka Svijeta __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 201

Od kada znam za sebe, oduvijek smo nas dvije vrlo povezane. Kada sam kao dijete umirala od dizenterije, mama mi je pričala da sam – kada bih se probudila iz kome – pjevala pjesmu o Njoj. Ona je čvrsto vjerovala da me je Majka Božja spasila s obzirom da su liječnici od mene digli ruke. Bilo je poratno vrijeme i nije bilo lijekova.

I u vrijeme moje adolescencije, kada sam odbacivala vjeru u bilo što, u nju sam imala povjerenja.

Kasnijih godina kada sam proživljavala prve životne brodolome, ona mi se javila u snu. Znala sam da ću opet biti zaštićena. I tako je bilo. Kada mi je bilo najteže, svi su bili uz mene, porodica, prijatelji, čak mi je u toj situaciji bio ponuđeno egzistencijalno rješenje, što uopće nisam očekivala.

I u mojoj bolesti, naročito za vrijeme operacije srca, osjećala sam Njenu prisutnost jače no ikada.

Davno, još prije rata, željela sam otići u Međugorje da osjetim to ozračje. No, ta mogućnost nikako se nije otvarala, do pred

nekoliko godina, kada smo Nada i ja krenule tamo.

Otkako smo sjele u autobus do Međugorja i natrag nismo prestajale plakati. Bila su to prava čišćenja duša od svega nakupljenog. Ne znam kako sam se popela na Križovac i Brdo ukazanja, samo znam da me je nosila neka snaga.

Nedugo poslije mog povratka moja Ela se udala. I njen i moj život krenuo je u novom smjeru.

I sada mi je ostvarena želja da dođem u ovo svetište Majke Božje Krasne, pa vam svima od srca hvala, a napose Milanu koji je to inicirao.

Kako je ja doživljavam? Kao ljubav samu, kao beskrajno suosjećanje, nježnost i razumijevanje. Učimo od nje kako voljeti tom neuvjetovanom ljubavlju.

Što Teozofija govori o tom majčinskom ili ženskom principu? Znamo da je samo postojanje uvjetovano nekim kozmičkim snagama.

Vječna Majka – Prakriti, Pramaterija mirovala je u svom stanju snenosti. Jednog trenutka snažni Fohat pokrenuo je valove, i stvarajući vrtloge u njoj,

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 202

pokrenut je život. Rečeno je da je Prvi Pokretač odlučio staviti Univerzum u kretanje. Stvorene su razine postojanja da bi se Monade mogle spustiti u materiju. Razine duše su Atma, Buddhi, Manas. Znamo da Atma predstavlja princip Volje, Buddhi, Ljubavi i Mudrosti, a Manas Stvaralački Princip, Ljubav u djelovanju. Svatko od nas je osjetio trenutke inspiracije, kada se osjećamo nadahnutima nekom vrhunskom snagom koja nas potiče da nešto naslikamo, napišemo, pomognemo potrebitima, da izgradimo istinske odnose. To je snaga stvaranja u nama pokrenuta Voljom, Ljubavlju i Mudrošću. Mnogi umjetnici su u takvim trenucima inspiracije stvorili prekrasna djela kojima se danas istinski divimo.

Manas se kao treći princip postojanja smatra ženskim principom. Tu borave naše princeze i prinčevi iz bajki koje smo tako rado slušali u djetinjstvu. Cijela naša evolucija, potpomognuta zakonima karme i reinkarnacije pomaže nam da jednog dana ponovno sretnemo našeg princa ili princezu, da se

spojimo u vječnosti. Gdje leži tajna našeg mističnog vjenčanja? U snagama koje moramo razviti u sebi da bi nam one omogućile uspon do našeg dvorca.

Fohat, Prana i Kundalini su kozmičke snage koje djeluju u samom stvaranju, kako univerzuma tako i čovjeka. Fohat je djelovanje Atme, Prana Buddhija, a Kundalini Manasa. Kundalini se mora spustiti u sam centar Zemlje i kao osviještena snaga duboko u materiji, vraća se svom izvoru. Ona je poznata u okultnoj literaturi kao Zmijska Vatra, odnosno energija stvaranja koja nas, kada jače prostruji kroz naša tijela, potiče da postanemo kreativni, da stvaramo, a najviši oblik kreacije su odnosi i zato je u životu bitna uloga žene.

Na putu do toga potrebno je prijeći mnogo bregova i dolova, tamnih šuma, bujica i oluja. Rekla bih, mnogo, mnogo života, da bi došli do istinskog Sebstva – Višeg Ja. Put je veoma dug i trnovit, ali cilj je vrijedan.

U jednom momentu svatko od nas osjetio je potrebu da nešto duboko, istinski promijeni u sebi, jer sa svim postojećim nije bio zadovoljan. I počeo je tražiti put.

Majka Svijeta __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 203

Na tom Putu susreo je mnogo divnih duša koje su mu pomagale, no i onih koji su ga smatrali „čudnim“, jer je izašao iz postojećih okvira razmišljanja i življenja. Potom nam je u za nas najpovoljnijem trenutku darovana Teozofija ili Božanska Mudrost. S obzirom da je Theos – Bog a Sophia – Mudrost, to je onaj pravi spoj muško–ženskog principa, koji nas treba odvesti do našeg unutarnjeg Ja gdje se odvija mistično vjenčanje snaga. I karmički smo bili spremni doći do Drevne Mudrosti.

Vjerujemo u neizbježnost Hermesovog zakona: „Kako gore, tako i dolje“. Kada smo dovoljno sazreli, dobili smo smjer u kojem trebamo ići.

Da se vratimo na našu temu. Ovaj puta životnoj majci.

Prvo biće s kojim smo istinski povezani je naša majka. Ona nas nosi u svojim njedrima, rađa nas u bolovima i kad nas ugleda, svijet za nju nije nikad više isti. Za Majku je njeno dijete Božje dijete, kojem ona daje sve – i posljednji atom – da bi jednoga dana postalo pravo biće, pravi čovjek. Nije uzalud Manu ženu oslobodio joga discipline, rekavši

da je Majčinstvo za nju dovoljna joga. Nijedna žrtva za nju nije prevelika, a kada vidi da je njeno dijete koje je dobila na dar sretno i ispunjeno, nema veće sreće. U današnje vrijeme kada je žena preuzela ne samo ulogu majke već i hraniteljice, možemo joj se iskreno diviti na njenoj snazi nošenja tolikog tereta. Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji mudra žena. Zašto? Ona mu svojim razumijevanjem života, svojom intuicijom, može svakodnevno pomoći u njegovim dilemama. U njoj uglavnom nema natjecateljskog duha, jer pobjeda za nju ima drugi atribut. Za nju ona znači usrećiti svoju porodicu, svoje bližnje. Prava majka daje sve, a traži malo, možda samo ponekad neki znak priznanja njenom doprinosu zajednici.

Ona nas uči kako voljeti sebe i druge, uči nas vlastitim primjerom. Usađuje nam etičke norme, da bi jednoga dana mogli postati kulturnim bićima. Bez nje bi možda teže naučili razlučivati dobro i zlo. Kroz nju primamo izražaj dobrog, dobrote, ljubavi, pažnje, suosjećanja.

Vratila bih se još na čin rađanja. U posljednje vrijeme u

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 204

rodilištima dozvoljavaju da očevi prisustvuju porodu. Mnogi od njih su izjavili da je to nešto najljepše što su doživjeli u životu. Prisustvovanje jednom vrhunskom činu stvaranja je misterij koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim.

Osim slike Majke Svijeta, uvijek me je fascinirala i slika rođenja uz prisutnost Njezinih anđela u knjizi Kraljevstvo Bogova Geoffreya Hodsona, gdje je prikazana prisutnost Njenih poslanika da bi Ona kroz njih bila prisutna tom velikom činu.

Sva bića Prirode radosno se pridružuju cijelom stvaranju, osluškujući muziku koju odašilje zigota i sakupljajući okolnu materiju prema dobivenim vibracijama ugrađuju je u tijelo fetusa.

Stvaranje je povezano s radošću, jer smo u tim trenucima u ekstazi kroz koju se kanaliziraju ideje i zamisli iz manasove ravni. I anđeli su tu da nam pomognu u tom činu primanja.

I sam ženski princip odražava se u tri oblika: djevica, žena, majka.

U kršćanstvu ima mnogo poklonika Djevice Marije koji

duboko vjeruju u njene snage milosti i sućuti. Ona u sebi ujedinjuje sva tri izražaja. Kršćanstvo se doduše smatra muškom religijom, jer u samom njegovom početku Njezin kult još nije bio priznat. On se pojavio mnogo kasnije i od tada su nikla mnoga svetišta diljem svijeta. Iz Međugorja nosim u sebi odjeke „Ave Marie“ koju su pjevali ljudi sa svih strana svijeta. Njena ljubav dovela nas je tamo i povezala da bismo shvatili da smo svi doista braća.

U ostalim religijama također se pojavljuje ženski princip: u egipatskoj u liku Izide, u Indiji u obliku Šakti s raznim imenima, u budizmu kao Kvan–Jin.

Sve one imaju u svojim religijama zadatak da istinske vrijednosti u čovjeku potiču do materijalizacije.

U primitivnim plemenima postoje mnogobrojni kultovi posvećeni ženskom principu.

Ušli smo u milenij kada će Žena ponovno imati odgovornu ulogu u svoj kreaciji svakodnevnice i društvenih promjena. To bi trebao biti bolji svijet bez sukoba i rata utemeljen

Majka Svijeta __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 205

na visokim etičkim vrijednostima.

I na kraju, ne zaboravimo našu Majku Zemlju koja nas nosi, hrani i daje, a kako joj uzvraćamo? Svjesnim uništavanjem. Svi astronauti nakon povratka iz svemira bili su zadivljeni njenom ljepotom. Možda se polako budi svijest pojedinaca, no oni koji bi trebali utjecati da dođe do konkretnih djelovanja nisu zbog materijalnih interesa krenuli u spašavanje ovog našeg jedinog staništa. Pokreti za očuvanje okoliša čine napore i djeluju polako, no svjesnost većine populacije kao i onih najodgovornijih, vrlo je mala.

Nadajmo se da će budući naraštaji biti svjesniji, mudriji i odgovorniji.

Prema nekim izvorima, naša planeta je u okultnom smislu krajem 1980–ih dosegla viši duhovni stupanj, pa se možemo nadati da će se to odraziti i na svijest njezinih stanovnika.

Kako dotaknuti taj naš ženski ili stvaralački princip? Svjesnošću da su svaki pokret i zagrljaj izražaj tog principa koji nam omogućuje ne samo da

prepoznamo dobro i zlo, već i ljepotu stvaranja i njene odraze u ljubavi, mudrosti, sućuti koje u srcu uvijek nosi naša Majka.

Za izlet u Krasno, Majci Božjoj Krasnoj,

pripremila

Đurđa

Mary Beth Rapisardo: Majka svijeta

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

____________________________________________________________________________________ 206

Putnik na stazi savršenstva: WOLFGANG AMADEUS MOZART

Povodom 250-te godišnjice rođenja (Salzburg, 27. siječanj 1756. – Beč, 5. prosinac 1791.)

Prije puno godina pružila mi se prilika, makar i sa svojim skromnim mogućnostima, pridružiti se malom broju ljudi koji su svoj život, bilo kao muzikolozi, biografi, muzičari ili samo kao štovatelji, posvetili Mozartu. Pri tome ne mislim samo poznavanju njegovih djela nego razumijevanju božanskih istina, ljepota i tajni. One su se kao bujica s Neba neprestano slijevale na njega, ispunjavajući mu dušu i duh do bola, uzdižući ga u nebeske visine, ali i zahtijevajući od njega da upozna svu bijedu i patnju ljudske duše na zemlji. Irving Stone nazvao je svoje djelo o besmrtnom Michelangelu Buonarrotiju Agonija i ekstaza. Mozartov boravak na zemlji bio je upravo to.

Ništa od te božanske ljepote Mozart nije zadržao za sebe; niti je to smio, niti želio. Uloga mu je bila, kao nekada Ozirisu u Egiptu ili Orfeju u Grčkoj,

glazbom prenositi ljudima tajne Neba. Nesebično ih je širio gdjegod se nalazio, beskrajnom strpljivošću, a i neznatan smisao za glazbu u svojim je učenicima pokušavao poticati i razvijati.

Svoje najdublje dojmove o Mozartu u potpunosti mogu pretočiti u riječi Georges Saint-Foixa koji je nakon smrti ko-autora biografije o Mozartu, Theodora de Wizewa, sam nastavio započeto djelo: „... ne možemo završiti naš zadatak, a ne zahvaliti se Bogu što nam je omogućio, usred najstrašnije od kataklizmi koja je ikada ranila svijet (drugi svjetski rat – op. Ž.F.), daleko od središta našeg proučavanja, staviti točku na ovaj posljednji tom. Usprkos tolikim nagomilanim ruševinama i patnji, željeli smo, nastavljajući naše djelo, gordo potvrditi neprolaznu veličinu onoga što suštinski jedino pripada jedinom neuništivom području duhovnih stvari: neka, dakle, Mozartov

Wolfgang Amadeus Mozart __________________________________________________________________________________________

____________________________________________________________________________________ 207

Requiem nastavi donositi onima koji ga ne poznaju nešto od duše onoga koji ga je stvorio: duše pune ljubavi prema ljudima, zdrave moralne veličine, jednostavne i smjerne dobrote srca, božanskog mira... Kada bi ova poruka, šireći se opustošenim svijetom, mogla baciti na njega barem bljesak smirujuće utješnosti!

Tokom našeg dugog zadatka bili smo podržani i poticani, moramo to reći, onim što Aleksandar Ulibičev tako ispravno naziva nekoristoljubivo i duboko uvjerenje, želja podijeliti s onima koji će me čitati, jedno uvjerenje koje je postalo dio moje osobne sreće! No, prije svega, iznad svega, jedna velika ljubav je nadahnula u istoj mjeri najsuhoparnije analitičke stranice našeg djela, ili najoduševljenije uzlete našeg divljenja Mozartu. Više nego ikada vjerujemo da shvatiti znači, prije svega, voljeti.

Mi smo uostalom savršeno svjesni brojnih i dubokih grešaka koje se nalaze u našem radu: pokušaj staviti naše stope u sve one koje je ovdje za sobom

ostavio jedan majstor veličanstven i tako voljen, svakako sliči poduhvatu koji se može ocijeniti kao neoprezan, naročito kada se radi o autoru Don Giovannija! Ali nema istinske ljubavi bez neopreznosti, a s Theodorom de Wizewom imamo samo jednu želju: ponizno služiti dragoj uspomeni Wolfganga Amadeusa Mozarta.“

U neizmjernoj šumi opisa Mozartove osobe, iz pera raznih zlonamjernih biografa i kvazibiografa čiji je jedini cilj bio smjestiti Mozarta u svijet površnosti, duševne rastrojenosti i raskalašenosti, pokušaj nekolicine služitelja istini da prikažu Mozartov lik u pravom svjetlu, teško se probijao do javnosti. U tu nekolicinu ubraja se i svjetski priznati muzikolog Alfred Einstein koji je svoju priču gradio na temeljima već spomenutih autora. On za Mozarta kaže: „Kao umjetnik i kao muzičar Mozart nije ovozemaljsko biće.“

Zbog svih prepreka koje su se postavile na putu do istine, analiza Mozartove Čarobne frule od strane male grupe teozofa s

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 208

početka stoljeća, čini mi se neprocjenjivo djelo.

No prije nego što iznesem spomenutu analizu nepoznate autorice, a i zbog boljeg razumijevanja samog sadržaja opere, osvrnula bih se nakratko na ozračje koje je tada vladalo u Europi.

Na kazališnu pozornicu života stupilo je 18. stoljeće. Bilo je to jedno od najturbulentnijih stoljeća, a meni osobno i jedno od najinteresantnijih, prepuno preokreta, kidanja okova u svim sferama života.

Stoljeće prosvjetiteljstva ili, kako ga se u filozofskim krugovima često naziva, Voltaireovo stoljeće, bilo je u arhitekturi i ornamentici vrijeme baroka i rokokoa, vrijeme sjaja, kićenosti i raskoši.

U glazbi gradile su se nove forme, novi izrazi. Osim Mozarta svoj duboki trag ostavili su prije svih ostalih Johann Sebastian Bach, slijedi ga George Friedrich Handel, otac i sin Scarlatti, Alessandro i Domenico, Joseph Haydn, William Gluck.

Iz svakog djelića pojedinog umjetničkog izraza mogao se

čuti krik umornih duša: dosta srednjovjekovnog mraka, okova Crkve, želimo Svjetlo i slobodu! Iznad svega slobodu misli! Ove višestoljetne težnje, čini mi se, svoje ispunjenje našle su u romantizmu.

No, kako su se stari okovi trgali, val slobode nezaustavljivo je prodirao u duše ljudi, a nijanse između dobra i zla, morala i nemorala sve više su nestajale. Za kukavice i neodlučne sve je manje bilo mjesta, na pozornici je ostala samo gola borba svijetlih i tamnih sila. Spiritizam je cvao, crna magija našla je svog dostojnog predstavnika u markantnom grofu Cagliostru. Pustolov i alkemičar, Cagliostro (pravim imenom Giuseppe Balsamo) svoje je znanje crpio iz egipatskih crnih rituala posvećenih egipatskom bogu tame i razaranja Setu (dva stoljeća kasnije, te iste obrede vrlo temeljito proučio je i A. Hitler – op. Ž.F.). Cagliostro je sebe nazivao kophta ili čarobnjak, neumorno je tražio eliksir života, često gazeći sve pred sobom. To što nije pao u potpuni mrak i ludilo mogao je


____________________________________________________________________________________ 209

zahvaliti jedino grofu Saint Germainu.

Ljudske duše, odane tami ili, u najmanju ruku, onome što ih prvo zavede, nazvale su se Iluminati i od 1776. počele osnivati tajna društva širom tadašnje Njemačke. Kao odgovor, uz blagoslov cara Josipa II, osnivaju se masonske lože koje svoja učenja i ceremonije temelje na izvornim egipatskim misterijima Izide i Ozirisa i vrijednostima koje te misterije nose. Bila su to ona ista učenja bez kojih Platon, Pitagora i Orfej nisu smjeli djelovati u rodnoj Grčkoj.

U jednu od takvih loža uključio se Mozart, njegov otac Leopold i kolega i prijatelj Joseph Haydn.

Einstein o tome kaže: „Mozart je bio strastveni, uvjereni mason. Napisao je niz značajnih kompozicija za masonske ceremonijale, a svijest o pripadnosti masonskom redu prožimala je njegov cjelokupan opus. Za Mozarta su katolicizam i masonstvo bile dvije koncentrične sfere, ali je masonska težnja k moralnom pročišćavanju, rad za dobrobit

čovječanstva, bliskost sa smrću, bila viša, šira i obuhvatnija sfera. Mora se istaknuti da su umjetničke duše poput Mozarta posebno osjetljive prema visoko razvijenom simbolizmu masonstva.

Istovremeno, ako je ijedan veliki glazbenik bio katolički kompozitor, onda je to bio Mozart. U 32. godini života Mozart piše: „Jer smrt je, kada potpuno izbliza pogledamo, uistinu pravi cilj našeg postojanja. Tokom proteklih nekoliko godina nalazim se u tako bliskim vezama s tom najboljom i najiskrenijom prijateljicom ljudskog roda, da me njezina slika više ne užasava, već je, naprotiv, veoma utješna. Hvala Gospodu za milost što mi je pružio priliku naučiti da je smrt ključ kojim se otvaraju vrata k našoj istinskoj sreći. Nikada ne legnem navečer, a da ne pomislim kako, iako sam mlad, možda neću ugledati sutrašnji dan. Za ovaj blagoslov svakodnevno se zahvaljujem Tvorcu i želio bih iz sveg srca da svako ljudsko biće može u tom blagoslovu uživati.“

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 210

Katolička kvaliteta Mozartove glazbe ne leži ni u kakvom diskutabilnom dostojanstvu, niti u prikladnosti za izvođenje u interijeru kakve romaničke ili gotske crkve, već u njezinoj humanosti, u njezinoj

privlačnosti za sva odana čista srca, u njezinoj neposrednosti.“

Pred nama je studija Čarobne frule – uglazbljene vizije koju je naš „raskalašenik i pijanica“ nosio u duši tokom cijelog svojeg, toliko kratkog života.

Nije nova ideja Mozartovu "Čarobnu frulu" tumačiti ezoterički (ime autorice ovog teksta nije pronađeno)

Prvu pobudu da se dadem na razmatranje o Čarobnoj fruli prema teozofskom promišljanju dao mi je dr. Hugel za vrijeme mojeg boravka u Beču u rujnu 1934. Zamolila sam ga njegove bilješke, tj. misli, pa ih ovdje iznosim uz mišljenja ostalih istraživača Mozartove umjetnosti.

Ima dosta obožavatelja Mozartove glazbe. Njegova djela samo su djelomično poznata, a kada se izrekne njegovo ime, nije niti najmanje izražena jasna predodžba o njegovom biću ili o njegovoj vrijednosti. Na što mi kod toga mislimo? Samo na nekoliko znamenitijih opera, možda na nekoliko simfonija, na sonate, gudače kvartete, to je sve. Posljedice takvog nepotpunog poznavanja očite su:

Mozarta se, unatoč velikom štovanju, prosuđuje krivo i jednostrano.

Moja je želja prikazati Mozarta prema ezoteričkom shvaćanju, pa ako tako promatramo Mozartov život i stvaranje, on pred nama uskrsne u svojoj pravoj veličini, i u svojem neiscrpnom bogatstvu. Nije toliko važno ono što je na njega djelovalo, već što je on iz toga oblikovao, u tome jest upravo ono čudno. On je to mogao, jer je u njemu bilo sjedinjeno sve ono što se kod drugih pojavljuje pojedinačno.

Mozart je bio izvanredno marljiv, upravo neumoran u stvaranju. Sačuvano nam je više od 600 njegovih djela, većih i manjih, nastalih kroz 30-tak godina njegovog života. On nije


____________________________________________________________________________________ 211

komponirao od vremena do vremena, već neprestano, kroz cijeli život koji je bio unutarnja vibracija glasova, stvaranje i oblikovanje. Taj tajanstveni proces, koji je nemoguće objasniti, već ga se može samo naslućivati, bio je konstantan, i kod njega je on uvijek dolazio do izražaja. Teško si možemo predstaviti da je uopće moguće čovjeku to izdržati, no njegova unutarnja produktivnost nije ni na trenutak zastala. Kada se bio odlučio napisati neko djelo, sve je to već bilo do u tančine proživljeno i promišljeno. Njegov duh već je završio kompoziciju, samo ju je mehanički stavio na papir. Dok je jednu kompoziciju pisao, već je drugu u duhu komponirao.

Poznato nam je da su Mozart i Schikaneder pripadali istoj loži „Zur Wohltätigkeit“ (Dobronamjernost). Jedan biograf je napisao: „Imamo li na pameti da su Mozart i Schikaneder bili revni slobodni zidari, bit će nam jasno, što je dovelo ovu dvojicu na pomisao povezivanja slobodnozidarskih običaja s operom.“ Moramo dodati i to da se izvor igrokazu

Thamos, francuski slobodnozidarski roman Sethos, sigurno nalazio u biblioteci lože. U tom romanu, u 3. i 4. svesku pripovijeda se kako se neki egipatski svećenik uvodi u misterije Izide. On mora proći iskušenja vatrom i vodom, iskušenja s kolom života, a na kraju dolaze post i šutnja. Na mnogim mjestima sadrži Čarobna frula doslovno izvatke iz tog romana, što nimalo ne utječe na samu radnju. Zbog toga što su, po tadašnjem nazoru, misterije Egipta bile istovjetne sa slobodnozidarskim, bio je već naznačen čitav razvoj. Sarastro je morao postati glava „Posvećenih“. Tamino i njegov pratilac Papageno, a kasnije Tamino i Pamina, moraju, kao novaci, prolaziti iskušenja elemenata, prije nego što mogu biti primljeni u carstvo Svjetla i Istine.

Međutim, moralo je u ono vrijeme revnim zidarima biti od osobite važnosti prikazati pobjedu zidarstva nad tminom. Leopold II izdao je u to vrijeme oštre mjere protiv slobodnog zidarstva. Što je moglo Mozartu biti bliže nego objaviti pobjedu

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 212

čistog čovječanstva? Konačno, morao je i poslovni čovjek Schikaneder uvidjeti da će Slobodno zidarstvo, koje je uslijed te naredbe postalo općenitom temom razgovora, snažno djelovati s pozornice. Za Mozarta to je bila stvar srca. Tako su se našla ova dvojica, dala svemu tome

slobodnozidarsku pozadinu, a načinu govora i ceremonijama obilježja Lože.

Vidjet ćemo odmah da će toliko kritizirani tekst Čarobne frule postati posve razumljiv ako ga gledamo u svjetlu slobodnozidarskog i teozofskog promišljanja.

Kraljica Noći – simbolizira vladaricu nad materijalnim. Ona je priroda, majka, materija, Marija, praizvor prirodnih događanja. Tamino – simbol čovjeka koji teži za spoznajom i nastoji dokučiti Istinu. Jedan od naprednih čiji su duhovni interesi već nadvladali. Tamino je na posljednjim iskušenjima sam, bez Papagena. Tamino pokazuje viši, a Papageno niži princip u čovjeku. Papageno – čovjek koji još stoji na nižem stupnju razvoja u opreci prema Taminu, duhovno probuđenom čovjeku. Papageno je tipični prosječni čovjek. Pamina – kao i Tamino, čovjek koji je u svojem razvoju napredovao. Tamino predstavlja muški aspekt čovječanstva, a

Pamina ženski aspekt. No, budući da savršenog čovjeka, nadčovjeka koji je postao Adeptom čine obje prirode, muška i ženska, ta je činjenica u operi izražena tako da to dvoje postane ljubavnim parom, koji će se zajednički podvrgnuti iskušenjima. Tri dame – simbol su triju velikih carstava prirode kojima one upravljaju: fizička, astralna i mentalna razina. One simboliziraju tri niža aspekta u čovjeku. Tri dječaka – predstavnici su viših principa, atributi viših razina, glas razuma, savjesti i intuicije. Sarastro (Majstor) – predstavlja idealni tip savršenog čovjeka (Adepta) koji vlada u tri hrama: Mudrosti, Razuma i Prirode.


____________________________________________________________________________________ 213

Monostatos – predstavnik crne magije koja služi u sebične svrhe. Čarobna frula – simbol božanske samosvijesti, simbol više spoznaje Buddhija. Počne li ova samosvijest u čovjeku djelovati, ona ga posve promijeni. Zvončići – odraz su nižeg Buddhija koji osposobljuje čovjeka u svladavanju briga koje mu donosi svakodnevni život Zmija – označava zemaljsku slavohlepnu težnju za spoznajom i nadvladavanjem prirode koja čovjeka potiče u poduzimanju eksperimenata koji mu često puta donose smrt. Zdravo da ste posvećeni! Vi što prodrli ste noć. Hvala ti Ozirisu, slava ti Izido! Pobijedila je Snaga, što u znak hvale Vječnom krunom kruni Ljepotu i Mudrost.

PRVI ČIN:

Tamino dolazi u krasnom lovačkom odijelu s jedne stijene, s lukom u ruci, ali bez strelica, velika zmija ga progoni: Sad uzmi ovaj darak na, Jer to ti šalje kneginja. Ta čarobna će frula biti Za moć ti, da te uvijek štiti.

Po volji s njom ćeš divnom moći Sve ljudske strasti mijenjat moći,

I nesretnik će sretan biti A neženja se oženit.

Tri dame mu daruju kutiju u kojoj su zvona.

Tri dame: Frula, zvona tajne moć, nek nam bude upomoć.

Tamino i Papageno: Al' ne bi li nam rekli bar

kud vodi k strašnom dvoru put.

Tri gospođe: Tri mala dečka, divna mlada

Na putu će vas pratiti sada I svuda vas lijepo voditi. Stog slušajte što bolje njih.

Tri dječaka: Al' budi strpljiv nećeš

stradat. Ukratko, budi pravi muž,

i sve ćeš postić, sve ćeš svladat.

Dal' bogova tu je sijelo?

Tamino: Ta vrata mi vele, ti stupovi kažu sa mudrost i umjetnost ovdje se slažu. Gdje lijenosti nema, gdje kraljuje rad, tu nestaje zločin, tu nestaje jad, kroz vrata ću smjelo sad unići ta, jer amo me ne vodi nakana zla.

Oj, strepi, huljo zlotvorna Paminu moram spasit ja.

Glas: Natrag! Tamino: Natrag! Al' ja ću naprijed

poć. Glas: Natrag!

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 214

Čuj, natrag veli taj.

Obazre se.

Na druga vrata moram zar? I možda drugi ulaz nać.

Pokrene druga vrata, izađe svećenik.

Kud kaniš smjeli stranče ti? Što tražiš sad u hramu tom?

Tamino: Ah, mir i ljubav srcu svom. Ah, sve je to onda puka laž, Zlotvor.

Svećenik: Aj, žena tebe obmani? Al' svaka žena brblja rad, Stog nemoj njima vjerovat, O da Sarastro može ti I sav svoj naum kazati.

Tamino: Sarastro je dao ugrabiti Paminu,

a kad li će te tajne nestati?

Svećenik: Čim prijateljska ruka te uvede u to svetište.

Tamino: O vječna noći, kad ćeš proći i kad ću svjetlo vidjet? moći? O, kako ti je divna moć, na tvoju svirku frulo mila.

Sarastro: Odvedite ta stranca dva, u naše očistilište i pokrijte im glave tad, nek valjano se pročiste.

Zbor: Kad krijepost i kad pravednost svud vlada ljudima na

radost. Na zemlji je nebeski sklad, a smrtnici su bosi tad…

Sarastro i zbor: O Oziris i Izida, dajte da

mudrosti ih prodre žar, vi korake im upravljate, i dajte hrabrost njim na dar.

Provedite ih k cilju oba, Pa ako padnu usred groba, nagradite ih srećom svom.

I uzmite ih u svoj dom.

Tri gospođe: Gle, gle, gle, na tom

strašnom mjestu ste! Ne, ne, ne! O Izida i Oziris, divne l'slasti. Pred sjajnim Suncem mora tama pasti! Nov život će taj mladić započeti, Do sad će se našoj službi sav posvetit.

On ljubi čast, a mrzi rug. I bit će nama vjeran drug.

Tri dječaka: Krasna djevo, čuj nas, čuj.

Bog ubojstvo kazni zlo! Djevo, hoćeš s nama poć?

Po drugi put nam dobro došli u sveti taj Sarastrov

hram. Te zvončiće i ovu frulu, Gospodar naš sad šalje vam, i ako ste baš jako gladni, to jedite i pijte sad,

kad treći put se mi vidimo, veselja će vas snaći tad. Tamino, čuj, već gine jad, Ti, Papageno, šuti sad!


____________________________________________________________________________________ 215

Prva scena prvog čina pokazuje nam Tamina u bijegu pred ogromnom zmijom u carstvu Kraljice Noći. Ona simbolizira vladaricu nad materijalnim, ona je ono što se općenito označava kao priroda, ona je majka, mater ili Marija: praizvor prirodnih događaja. Skrivena je u mističnoj noći, uslijed toga njezino prijestolje je ukrašeno zvijezdama. Ona je za svakoga koji živi u njezinom području-nevidljiva. Na pitanje Tamina, je li Papageno već bio tako sretan da ugleda Božicu Noći, odgovara on doslovce: „Tvoje posljednje ludo pitanje uvjerava me da si rođen u stranoj zemlji. Koji se smrtnik može hvaliti, da je ikada vidio Kraljicu plamenih zvijezda?“

Drugim riječima: svi ljudi koji su zapleteni u čisto materijalno i žive u području Kraljice plamenih zvijezda, ne shvaćaju je, iako nastoje duhom prodrijeti u tajne prirode.

Tamino je simbol čovjeka koji teži za spoznajom i nastoji dokučiti istinu. U tom traženju i potaknut željom za spoznajom, prodire u carstvo prirode. Carstvo Kraljice Noći zastrto je

tamom, skriveno, okultno tako dugo dok je zaista ne spozna. On je kraljevski sin, knez, tj. jedan od naprednih, čovjek koji se ne može zadovoljiti samo s materijalnim, nego čiji su duhovni interesi već nadvladali. Prodiranjem u carstvo Kraljice plamenih zvijezda, zamalo da ne postane žrtvom ogromne zmije. Ta zmija označava zemaljsku slavohlepnu težnju za spoznajom i nadvladavanjem prirode, koja čovjeka potiče na poduzimanje eksperimenata koji mu često puta donose smrt. Taminu nedostaje strelica za njegov luk, odnosno, došao je do one točke spoznaje kada u njegovom srcu nema više oružja za obranu. U najvećoj pogibelji spase ga tri dame, ubivši zmiju. Nad njima vlada Kraljica Noći, one su simbol triju velikih carstava prirode kojima one upravljaju: fizičkom, astralnom i mentalnom razinom. Ujedno, one time simboliziraju tri niža principa u čovjeku. U operi, to lijepo dolazi do izražaja u Quintettu: „Kako to, kako to, kako to, Vi ovdje na ovom strašnom mjestu?“, gdje nastoje kandidate odvratiti s puta k svjetlu, želeći ih prestrašiti, te ih

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 216

upozore da će ih svećenici zavesti na krivi put. Kaže se, tko s njima savez sklapa, taj čitav u pakao pada. Na isti način dolaze tzv. iskušenja koja čovjeka u njegovom razvoju sputavaju; on mora najprije svladati svoje niže principe, prije nego što može slobodno nastaviti svoj put. Taj se Quintett već pjeva u carstvu Sarastra, kamo su te tri dame prodrle, pa je to dokaz da zapreke niže čovječje naravi dolaze isto do izražaja kad se čovjek već približava putu, ili se već na tom putu nalazi. Kao oprečnost trima nižim principima, dolaze kao predstavnici viših principa tri dječaka, mlada, lijepa, ljupka i mudra, sami atributi viših razina. Odjeveni su u bijelo, dok su one tri dame zavijene crnim velom. Kada Tamino i Papageno zapitaju te dame, kako bi se mogao naći Sarastrov dvor, te predstavnice nižih principa značajno odgovaraju: „Tri dječaka, lijepa, mlada, ljupka i mudra okružuju vas na vašem putovanju, oni će vam biti vodičima, slijedite samo njihov savjet.“

Čovjek koji teži za nečim višim zna posve točno da se treba držati onog višega u sebi ako želi napredovati. To mu dapače govori niži razum i osjećaj koji istražuje, pa ipak mu upravo ti principi, kao što je gore prikazano, stavljaju prepreke na put. Niža prirodna carstva i carstvo mudrosti, onog višeg, stapaju se u jedno: tri dječaka pojavljuju se najprije u carstvu Kraljice Noći, dok se tri dame pojavljuju u području Sarastrova djelovanja. Ta tri dječaka prikazuju glas razuma, savjesti i intuicije, oni su vodiči koji vode čovjeka iz područja Kraljice Noći u carstvo duha i mudrosti. Kao nutarnji sigurni glas oni daju smjer za daljnje vladanje: „Budi postojan, strpljiv i šutljiv, promisli to, ukratko, budi čovjek! Onda ćeš, mladiću, muževno pobijediti!“

Dakle, kada tri dame spase Tamina od zmije, to znači da ona iskustva koja je čovjek stekao za vrijeme mnogih inkarnacija na putovanjima u nižim carstvima svijesti, vode konačno do toga da u čovjeku umiru težnja i požuda za niskim zemaljskim ciljevima. Onda mu tek dolazi do svijesti


____________________________________________________________________________________ 217

ništavilo njegovog dosadašnjeg života. On dolazi do spoznaje da je sve to samo gubitak vremena. Ako je konačno zmija zemaljske težnje uništena, probudi se čovjek za duhovnu djelatnost. Uslijed toga pada Tamino, spašen, u duboki san, u besvjesticu, iz koje se ojačan novom snagom probudi za uzdignuće u novi život.

Prvi koji mu dolazi u susret, kao opreka Taminu, duhovno probuđenom čovjeku, je Papageno, čovjek koji stoji na nižem stupnju razvoja. Taminu se donekle čini da u njemu vidi svoju vlastitu prošlost koju je konačno svladao, a to mu je omogućilo njegovo uzdignuće. Papageno je dakle tipični, prosječni čovjek. On je poštenjak, uvijek pripravan za šalu, sva se njegova briga sastoji u tome da se dobro najede i napije i da bezbrižno živi. Kao podanik Kraljice Noći, on je sav utonuo u materijalizam. Po njegovim vlastitim izjavama, on ne zna gdje zapravo živi, tko su mu roditelji, osim svoje uske doline ne poznaje drugu zemlju i nema nimalo želju proširiti svoj vidokrug. U posve neznatnim

poslovima on provodi svoje dane. Naginje hvalisanju, boji se svega nepoznatoga, a nije mu ni stalo steći mudrost: „Boriti se, to nije moja stvar“, kaže on svojem subesjedniku, „zapravo ne zahtijevam nikakvu mudrost. Čovjek sam prirode, kojemu dostaje jelo, piće, spavanje, a i lijepa ženica ne bi bila na odmet…“

Ovdje zastane, ali kad čuje da bi i to moglo biti skopčano s iskušenjima, odmah izjavljuje da će radije ostati samac. Suputniku na njegove riječi: „Nikada nećeš osjetiti sreću, nebesku radost, posvećenih“, on odgovara: „Ima više ljudi mojeg kova! Za sada bi mi čašica vina bila najveći užitak!“

Kada se publika u kazalištu uvijek iznova smije njegovim šalama i odgovorima, najmanji dio njih sluti da se smije samima sebi!

Papageno je odjeven u odjeću od perja, simbol životinjske prirode koja u njemu još prevladava. Zbog toga i nije sposoban čuti nauk triju dječaka. On za te stvari još nije zreo i, shodno tome, ne može još postići posvećenje. To za njega nije

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 218

kazna, njegova sudbina može biti samo ona koja odgovara stupnju njegovog razvoja. Tako na kraju, dobiva svoju željenu Papagenu, pa možemo predvidjeti da će u svakodnevnom životu, u sreći i brigama obiteljskog života, u krugu brojnog potomstva, stvoriti sve one uzroke koji će omogućiti njegovo postupno uzdignuće kroz čitavi niz kasnijih života.

Pamina, kćer Kraljice plamenih zvijezda, isto kao i Tamino, pripada dušama koje su u svojem razvoju napredovale. Dok je ona u početku svog razvoja bila stalno uz svoju majku, upravo je vlastiti poticaj sili da je ostavi, tako da dolazi konačno u područje mudrosti, k Sarastru. Dok Tamino predstavlja u prvom redu muški aspekt čovječanstva, te je pun smjelosti, neustrašivosti i pronicavosti kojom nastoji prodrijeti u tajne prirode, Pamina predstavlja ženski aspekt. No budući da savršenog čovjeka, nadčovjeka (koji je postao Adeptom), čine obje prirode muška i ženska, ta je činjenica u operi izražena tako da ono dvoje postaje ljubavni par koji će se

zajednički podvrći iskušenjima…

Paminina majka, Kraljica Noći, daruje Taminu sliku svoje kćerke, ona želi njezinu otmicu i nada se da će Tamino osloboditi Paminu. Tamino je očaran slikom, on ugleda u Pamini svoj vlastiti „ja“ i odluči ju pridobiti pod svaku cijenu. Potpuno je razumljivo da to sjedinjenje želi i Kraljica Noći, jer razvoj prema gore je temeljni zakon sveg prirodnog zbivanja. Budući da je potpuni razvoj čovjeka također na toj razini, sama vladarica prirode želi pospješiti taj razvitak. Zato Kraljica Noći predaje Taminu oruđe koje mu je potrebno za oslobođenje, odnosno čarobnu frulu. Čarobna frula je simbol božanske samosvijesti. Počinje li ova samosvijest djelovati u čovjeku, ona ga posve promijeni. O tome se u Čarobnoj fruli može naći: „Čarobna će te frula štititi, od svega zla obraniti, njome možeš svemoćno djelovati, ljudske strasti mijenjati, žalosnima radost dati, a sebičnoga starca ljubavlju ispuniti.“

Pamina poziva Tamina da prigodom iskušenja vatre i vode


____________________________________________________________________________________ 219

svira na fruli: „Dođi, nek´ frule ti svirka nas vodi na putu strave. Korake naše nek´ upravlja tonova moć, kad radosni pođemo kroz smrti tamnu noć.“

Zato je ta frula vrjednija od zlata, jer pridonosi sreći i zadovoljstvu ljudi. Iz različitih pojedinosti možemo jasno razabrati da, kako Tamino tako i Pamina, predstavljaju već naprednog čovjeka, borca koji se još uvijek bori. Međutim, ona još uvijek zapada u stare pogreške koje potječu iz njezine niže naravi. To je simbolizirano time da ona još uvijek čezne za majkom: „Zove me dužnost djeteta“, kaže Sarastru, „majčino ime milo mi zvuči.“ Ona se još nije udomila u carstvu mudrosti, prije nego je prošla sve kušnje. Zato kaže Sarastro: „Odvedite ovo dvoje stranaca u naš hram iskušenja. Pokrijte im glave, jer se oni moraju tek pročistiti.“

I ovdje dolazi ponovno do izražaja da oboje stranaca idu zajedno, jer iz potpuno pročišćenog muškog i ženskog aspekta zajedno, postaje potpuni čovjek. U tercetu: „Zar dragi da te više ne vidim?“, zapada ona opet u potištenost i slabost.

Uzbuđena je toliko da ne čuje Sarastrov glas. Upozorava Tamina da se čuva smrtnih opasnosti, vjerujući varavoj slutnji da on ne može izbjeći smrti. I opetovano živo uvjeravanje Sarastra: „Opet ćemo se vidjeti“, ne dopire do njezine svijesti. Njezina zdvojnost traje dugo i dovede je gotovo do ludila i samoubojstva. Tek kada su te negativne emocije dosegle svoj vrhunac, dolazi do izražaja više "ja" u njezinoj prirodi, simbolizirano trima dječacima, i dovede je opet k razumu: „Djevojko mila, pogledaj na nas! Samoubojstvo kažnjava Bog, djevojko, želiš li s nama poć“, dovikuju joj dječaci i oduzimaju joj bodež.

I tek kada se smiri može se predati razumnom prosuđivanju, te se konačno odlučiti da će odsada sva iskušenja pobjedonosno svladati. Svećenici koji vode Paminu opaze tu nutarnju promjenu, pa smjesta opozovu zabranu šutnje: „Dozvoljeno ti je s njom govoriti“, kažu Taminu. Tak sada prolaze Tamino i Pamina zajednički posljednja najteža iskušenja.

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 220

Velik broj ljudi zna da čovječanstvo u svom razvoju ne korača naprijed bez nutarnjeg vodstva i da je zadatak Velikog Bijelog Bratstva da nas neprestano nadzire. To Veliko Bijelo Bratstvo predstavlja ono što se u kršćanskoj terminologiji naziva „Zajednicom Svetih“. Apostol Pavao, koji je sam posvećen, naziva ih „Savršenima“. Dok je čovječanstvo još u početku svog razvoja, dolazi ta pomoć u posve općenitoj formi, moglo bi se gotovo reći nekom sveopćom podukom, kao u prenatrpanom razredu. Kada se pojedinci počinju isticati u težnji za napretkom i kada se počnu izdvajati iz mase, što je često samo pitanje starosti pojedinog ega, tada oni uslijed toga nutarnjeg vodstva dolaze u doticaj s vanjskim utjecajima koji mogu pospješiti njihov napredak, djelujući na njih individualno i po stalnoj osnovi.

Knjiga, bezazlena opaska u nekom kazališnom komadu ili neki prividno svagdašnji događaj, može dati pobudu za probuđenje. U najviše slučajeva nađu se pomagači među ljudima,

pa oni, svjesno ili nesvjesno, pripremaju daljnji put. Često je to i ona već napredna viša priroda koja sebi krči put, te nadmoćnom snagom preuzima vodstvo osobnosti. Ako je taj preokret nastao iznenada, pa ako je djelovanje osobnosti u njezinoj prijašnjoj sljepoći bilo suprotno onome koje je sada prihvatila, takva je promjena karaktera za začuđene suvremenike naročito neshvatljiva, pa oni tada govore o obraćenju. Obraćenje Savla u Pavla takav je tipični slučaj.

Tako dolazi Tamino, praćen od svoja tri viša principa, tri dječaka, napokon u gaj u kojem se nalaze tri Sarastrova hrama. Ovdje ga oni još jedanput opominju da ostane postojan, snošljiv i šutljiv i potom ga ostave. On se sada nalazi u Sarastrovom carstvu, u predvorju hrama.

Sarasto predstavlja idealni tip savršenog čovjeka (Adepta). On vlada u tri hrama, hramu Mudrosti, Razuma i Prirode. U smislu teozofske terminologije moramo ga nazvati i Majstorom, budući da prima učenike. Slijedio je on već dugo razvoj


____________________________________________________________________________________ 221

Ega, čije zemaljske muško-ženske aspekte predočuju Tamino i Pamina; on je vodio njihove korake kako će najbolje doći do napretka. Zato on bdije nad njihovim daljnjim iskušenjima, jer dobro zna da Paminu i Tamina tak kratko vrijeme dijeli do cilja. U hramu, u prizoru koji slijedi iza svećeničkog ophoda, Sarastro govori o tome drugim članovima bratstva, a u sljedećoj ariji: „Izido i Ozirise darujte…“, izražava to još jasnije.

Veliki recitativ ispred tri hrama upravo je pun prekrasne simbolike. Ona napola svjesna, napola nesvjesna težnja čovjeka tražioca nalazi ovdje u tekstu i u glazbi nenadmašiv izražaj. Zato ćemo se time nešto više pozabaviti: „Mudre pouke ovih dječaka neka duboko prodru u srce moje“, prve su riječi Tamina kad se opet nađe sam. Čvrsta je dakle odluka stvorena, treba sada istražiti svoju okolinu. To sagledavanje, na koje ne utječu nikakve predrasude, pokazuju mu da to mjesto može samo služiti dobru.

On se začuđeno pita: „Dal' tu je sijelo Bogova?“, jer mu toliko

imponiraju moćne građevine. Razdragan, on kliče: „Pokazuju dveri, svjedoče stupovi da mudrost tu vlada, umjetnost i rad, gdje radinost stoluje, gdje nerad bježi, opačini i grijehu tu mjesta nema.“ Unatoč tim riječima što mu govori zdrav razum, sjećanje na riječi Kraljice Noći baca ga natrag u njegove predrasude, pa si nikako ne postaje svjestan da Sarastro, koji je po njegovom shvaćanju „plašljivi zlotvor“, ne spada na ovo uzvišeno mjesto. To je lijepi primjer za to da logika obično zataji kada se radi o čovječjim predrasudama (o tome je puno pisao J. Krishnamurti –, op. Ž.F.). Njegova čvrsta odluka da pod svaku cijenu prodre u svetište dolazi lijepo do izražaja, time što se unatoč prijetnje: „Natrag!“, ne da nipošto smesti. Kod trećeg pokušaja dolazi mu u susret neki stari svećenik koji izlazi na srednja vrata. Nutarnje proturječje koje se u Taminu pojavljuje između predrasude i zbilje, dolazi ovdje do jasnog izražaja, pa iako postaje sve svjesniji toga, ipak se još ne može otrgnuti od svojih starih duboko usađenih predodžbi, niti

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 222

nepristrano suditi. On dočuje da Sarastro vlada u hramu Mudrosti i ta ga činjenica tako razljuti da usklikne: „Ta zar je sve pretvaranje?!“. To je tipičan stav čovjeka kada se prvi put nađe pred naučavanjem Prastare Mudrosti. Naročito je u takvom slučaju tzv. školski obrazovanima teže nego onima koji su manje školovani. Predrasude, koje im donosi cijeli njihov odgoj, škola, dom, literatura koja je postavljena na posve materijalističkoj osnovi, sve je to duboko usađeno u njima. Iako postoji iskrena težnja za spoznajom, često puta je vrlo teško ukloniti te predrasude. Slično je i s raznim dogmatskim naučavanjima različitih kršćanskih crkvi koje također pridonose tome da im se vidokrug ne proširuje. Čovjek se buni napustiti stare ideje. Borba učenjaka protiv svega neobičnog i novog, crkvena izopćenja svakog tzv. krivovjernika i heretika, samo su rezultat takvog skučenog duhovnog stava. No, konačno uspijeva svećeniku skloniti Tamina da barem objasni uzroke svoje mržnje prema Sarastru. Sljedeći dijalog jasno

pokazuje gore spomenuto. Tamino kao dokaz navodi riječi Kraljice Noći. Ljepota toga leži u činjenici da ga Kraljica Noći nije zavaravala. Zabluda nastaje samo uslijed toga kako se ove okolnosti prikazuju ili kako se one tumače. Dok se čovjek još nalazi u carstvu Kraljice Noći, sudi posve pod njezinim utjecajem, dakle strogo materijalistički, podvrgnut iluziji ili maji, a prava mu pozadina svega zbivanja ostaje posve skrivena, iako sebi uobražava da ima jasni pogled u prirodno zbivanje. Zato kaže svećenik: „Dakle, žena te začarala? Žena mnogo priča, a malo radi, a ti mladiću vjeruješ njezinoj rječitosti?“

Rječitost je prikaz za izvanjsko površno brbljanje, dakle samo vidljiva pojava žene, pod kojom se ovdje podrazumijeva materija. On nastavlja: „O, da ti je Sarastro objasnio motiv svog djelovanja.“

Motiv je upravo ono nutarnje zbivanje, djelovanje vodstva i o tome čovjek koji samo izvana istražuje ne zna ništa, pa prema tome, ne može se time niti koristiti da stvori ispravni sud.


____________________________________________________________________________________ 223

Kod svakog, koji je sklon samo materijalnom načinu shvaćanja, izazvat će svako takvo prikazivanje duhovne pozadine samo sažalni smiješak, jer još nije duhovno razvijen da se oslobodi svojih predrasuda. Kod Tamina to nije slučaj. On doduše još nije posve uvjeren da Sarastro nije ono što je o njemu do tada mislio. Ali riječi svećenika ostavile su na njega duboki dojam, navele su ga na razmišljanje, a posljedica toga bila je da je njegove srdžbe nestalo. On jasno spoznaje tajne koje ga okružuju, no još ne može u njih prodrijeti. Uslijed toga njegovo pitanje: „Kada će dakle vela nestati? O vječna noći, kad ćeš nestati? Kad će oko moje svjetlost naći?“

Odgovor je jasan: „Čim te prijateljska ruka odvede u svetište vječnog lanca.“ Prijateljska ruka nije ništa drugo nego pomoć Majstora na putu učeništva velike hijerarhije u „Svetištu vječnog lanca“. Sada se on ohrabri i konačno odluči stupiti na put učeništva.

Nasuprot Sarastrovom naučavanju stoji crnac Monostatos, predstavnik crne

magije koja služi u sebične svrhe. On je podređen Sarastru, onome koji djeluje samo iz ljubavi prema dobru, prema njemu je zlo nemoćno, pa mora na putu sveopćeg razvoja služiti. Dobro i zlo gledano je samo s našeg uskog ograničenog stajališta, jer na kraju sve ipak služi samo napretku. Sjetimo se samo poznate izjave Mefista u Faustu. I Pamina mora birati između desnog i lijevog puta; ona to i čini time što odlučno odbija crnca.

Kad su Tamino i Pamina ušli u hram kušnje, počinje za njih vrijeme iskušenja koja trebaju služiti tome da se učvrsti, a s time i usavrši njihov Ego. Papageno polazi također tim putem. On živi u istoj okolini kao i Tamino, sve što Taminu služi za uzdignuće stoji i Papagenu na raspolaganju. No, nažalost, on od svega toga nema nikakve koristi, jer još za to nije zreo. Na šutljivost ne polaže nikakvu vrijednost, samo na materijalne užitke koje nalazi u jelu i piću. On ne čuje tri dječaka, tri dame su mu puno bliže. Glas viših principa ne dopire još do osobnosti. On nije

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 224

slušao razum, pa ga i bol koja se rodila iz tog neposluha ne dovede pameti. Vezu koja postoji između zle karme i zapreka u razvoju on još ne može shvatiti. Iz činjenice da su Tamino i Papageno zajedno podvrgnuti cijelom nizu iskušenja možemo zaključiti da Tamino prikazuje viši, a Papageno niži princip u čovjeku. Oni se u početku uvijek pobijaju i čine suprotno. No, u trenutku kada si ono uzvišeno prokrči put, sve više zaostaje ono niže. I tako vidimo da je Tamino na posljednjim iskušenjima sam, bez Papagena. Posljednje kušnje predstavljaju kidanje posljednjih lanaca koje treba slomiti da put za uzdignuće postane slobodan. Dvojbe, strah pred ljudima i smrću, pristajanje uz zemaljska dobra – sve to mora otpasti. Čovjek se mora uzdignuti iz svojega svijeta i ući u svijet Majstora. Strogu zapovijed šutnje nalazimo u svim starim školama misterija, pa su i u Grčkoj akustikoi, oni koji samo slušaju, a ne smiju govoriti, tvorili jednu od najnižih stepenica iskušenja. I škole misterija starog Egipta nalagale

su dugu šutnju, obično u trajanju od tri godine. Onaj koji teži za višim morao je učiti da ne bude znatiželjan i stalno ispituje, već da sluša i dubokim razmišljanjem sam dođe do rješenja problema. Sve to rezultira time da i kasnije više nepotrebno ne govori, nego prije svega unaprijed misli na učinak svojih riječi. On nije istine koje je katkad samo djelomično razumio odmah svima prenosio, jer je od većine mogao dobiti samo samilosni smiješak, nego je tihim, postojanim i na cilj upravljenim životom dokazao da su tu više duhovne sile i snage na djelu.

U ta dva zadnja i najteža iskušenja vidimo kako je Ego već u onom duhovnom stanju u kojem svjesno polazi svom razvoju. Muški kao i ženski princip, Tamino i Pamina, nisu više ni najmanje neodlučni; čovjek je, dakle, svjesno odlučio primiti na sebe svaku sudbinu. On zna da je to za njegovo vlastito dobro, on na taj način uništava ostatak zle karme i da time krči put daljnjem uzdignuću.


____________________________________________________________________________________ 225

Dvojica oklopnika pred ulazom u spilju označavaju jasno s nekoliko riječi cijeli tok onog razvojnog ciklusa koji mi označavamo kao carstvo ljudi, koje počinje individualizacijom, dakle istupanjem iz životinjskog carstva, a završava postignućem adepstva. To je peta posveta koja opet znači istupanje iz čovječjeg razvoja. Taj cijeli dugi put oni označavaju „Putem punim poteškoća“. Onaj koji prolazi tim putem mora se očistiti kroz „vatru, vodu, zrak i zemlju“ tj. on mora proći i svladati fizičko, eteričko, astralno i niže mentalno područje, sva područja u kojima vlada smrt, dakle postojana promjena tjelesnog. Ali ako se čovjek uzdigne iznad strave smrti, tada se uzdiže sa zemlje u nebo, tak tada je čovječji duh došao u svoju pravu domovinu i svladao jednom zauvijek stupanj djetinjstva. Adept više ne umire i o njemu ovisi, hoće li će primiti ili odložiti tijelo niže kvalitete. Sve što je zemaljsko više ga ne veže.

Tamino kao i Pamina znaju to sada posve jasno. Zato oni kažu: „Ne plaši me smrt ko čovjek da postupam, kreposti

putem da pođem, nek širom se otvore dveri što užasom prijete, uzdignut ću čelo i radosno poći“, a onda: „Kudgod naš put nas vodi uz tebe mjesto je meni.“

Za vrijeme iskušenja Tamino svira na čarobnoj fruli, a to znači da sada djeluje božanska samospoznaja u punoj mjeri i probuđenoj svijesti. Na taj način Ego dospije do posvećenja i oslobođenja i u tom stanju probuđenja prima ih radosno Sarastro.

O sljedećoj sceni između Papagena i Papagene jedva ima što za reći što ne bi bilo posve jasno. Gledamo li u čarobnoj fruli simbol više spoznaje, Buddhi, tada možemo iz zvuka zvonova vidjeti odraz nižeg buddhičkog stupnja koji osposobljuje čovjeka da svlada brige koje mu donosi svakodnevni život. Svaki put kada ta zvona zazvone, čovjek izbjegne izvjesnoj neugodnosti ili dozove pomoć i spas. I Papageno se želi ubiti, ali ga spase tri dječaka, viši principi koji ga potaknu na razmišljanje. Zaključi da je pametnije upotrijebiti svoj razum na to da se uklone zemaljske poteškoće,

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 226

nego da se objesi. „Daj da zazvuče tonovi Tvoji!“, dovikuju mu dječaci, i tada tek dolazi k sebi.

Konac opere čine dvije scene koje stoje u oštroj opreci. Kraljica Noći čini posljednji pokušaj da ipak pobijedi, dapače, pokušava u samom Svetištu uništiti Najviše. No, ona više ne prodire do najunutarnjijih odaja. Ona, Monostatos i tri dame bivaju odbačeni. Zadnja slika pokazuje Sunčani Hram u punom sjaju, Pamina i Tamino su konačno sjedinjeni, čovjek je postao savršen i siguran protiv svakog padanja natrag u materijalno. Zdravo da ste posvećeni! Vi što prodrli ste noć. Hvala ti Ozirisu, slava ti Izido! Pobijedila je Snaga što u znak hvale Vječnom krunom kruni Ljepotu i Mudrost.

Tim riječima završava opera i time nam Mozart prikazuje uzdignuće čovjeka. Istraživanje i nastojanje prodrijeti poput Fausta u tajne prirode, ostavlja čovjeka u tami. Više dobronamjerne moći dovedu ga, kada su svi preduvjeti ispunjeni, u vezu s naučavanjem Božanske Mudrosti, kako to uče pravo Slobodno zidarstvo, Rosenkreuzeri i ponovo Teozofija, slobodna od svih dogmi i svakog neduhovnog ograničenja i kako to oni svi predaju onima koji su spremni spoznati tu Božansku Mudrost. Pošto je svladana kritika i dvojba, odabire čovjek kraći, ali tegobni put prema gore i postigne konačno svoj privremeni cilj: nadčovječnost, adeptstvo, a kršćanskim jezikom – oslobođenje. Pripremila: Željka

U sljedećem nastavku:

Requiem: sinteza – uskrsnuće – oslobođenje

Zaključak

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

____________________________________________________________________________________ 227

Umjetnost življenja Sam naslov teme upućuje na

dva pojma koja treba pojasniti. Umjetnost tu znači mogućnost življenja u skladu s prirodom, dok je življenje poštovanje svega što jest, a to je život sam po sebi.

Sam život nas je doveo do stupnja savršenoga razvoja oblika koji mi danas nazivamo čovjekom i koji u sebi sadržava sve atribute svemira, te je stoga stvoren na sliku i priliku Boga. Jer Bog je drugo ime za svemir – sve.

Čovjek se nalazi na prekretnici da besciljno životari na lovorikama evolucijskih dostignuća ili da započne revoluciju svijesti, a životarenje pretvori u život dostojan Boga – Bogovanje.

Čovjek na sliku i priliku Boga je i sam Bog. Čovjek – Bog kao i svemir stvara na tri načina: mišlju, riječju i djelom, ali i propustom, jer i propust je djelo. Čovjek može stvarati nesvjestan toga što stvara na fizičkoj ili mentalnoj razini, ili može svjesno razmišljati o određenoj temi i

svoja djela svjesno upraviti prema određenoj svrsi.

Svi do kojih dopiru ove riječi ne mogu ih čuti s obzirom da ih ne mogu slijediti; kažu da je lako pričati kada se danas nalaze u teškim okolnostima. Primjer u našoj povijesti prije 2000 godina pokazuje nam izlaz. Dok su ga tukli, ponižavali na sve načine i pribijali na križ, on ih je sve blagoslivljao. Jeste li zaista u teškim okolnostima?

Pokušaj svemira da nam pokaže zakone po kojima on funkcionira višestruko je puta kroz povijest dezavuiran. Na svakoj razini postojanja svemira vladaju isti ili neki drugi novi zakoni. Zakoni više dimenzije jači su od zakona gušće dimenzije – zemaljskih zakona, pa su stoga duhovni zakoni najviši i najdjelotvorniji. Zakoni koji pokazuju izlaz iz uvjetno rečeno teške situacije su: zakon uzroka i posljedice (karme), zakon žrtve i zakon slobodne volje.

Kako nam je pokazano da koristimo te zakone?

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 228

Zakon slobodne volje kaže nam da se u našem životu ne može dogoditi ništa suprotno našoj volji, što znači da što god nam se sada događa u skladu je s našom voljom.

Ako je sve što se danas događa u mom životu u skladu s mojom voljom, onda bih ja to trebao prihvatiti, a to je zakon žrtve, jer prihvatiti i voljeti nešto što ti trenutno nije po volji, ali znajući da je to nekada bila tvoja volja, svjestan je čin prihvaćanja – žrtva. Kada nešto prihvaćamo mi to blagoslivljamo. Kada prihvatimo sadašnji trenutak, mi možemo izabrati nešto novo ako nam se postojeće stanje ne sviđa.

Izabiremo nešto novo na način da to osmislimo, kažemo i činimo, jer prije nego što smo pomislili, mi smo to već stvorili i ostaje da to izrazimo na fizičkoj razini. „Riječ djelom posta“ i ponašamo se u skladu s našom riječju. Ono što ne želimo najbolje je ignorirati, ne pridavati pažnju, jer pažnja je život. Ono čemu ne pridajemo našu pažnju i ne postoji, a ako postoji bez naše pažnje, brzo će nestati. Znači, umjesto da se kamenjem bacamo na Boga, pozivani smo bezbroj puta da sijemo kruh života. Kruh života su radost i veselje proživljeni kroz iskustvo. Pripremio: Majstor

Priroda duhovnog iskustva Što je duhovnost?

Pojam duhovnost kod suvremenog čovjeka stvara vrlo različite predodžbe. Prihvatimo li ideju da sve duše nisu jednako

stare, da nemaju iza sebe jednak broj inkarnacija, postoji vrlo velika šarolikost ljudske populacije u stupnju postignutog razvoja.

Svjetovan čovjek Za svjetovnog čovjeka

duhovnost je vrlo nejasan pojam koji se teško može povezati s ičim što bi mu bilo blisko i ne može ga protumačiti. Obično će odmahnuti rukom i reći da ima pametnijeg

posla nego baviti se takvim sumnjivim kategorijama pojmova, koje će možda izravno povezati sa špekulacijama prevaranata koji su došli na ideju kako se domoći tuđeg novca ili nekog drugog

Priroda duhovnog iskustva __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 229

materijalnog dobra. Nažalost, ne može se reći da barem djelomično nisu u pravu, jer ima prevaranata

koji mogu zavesti naivnog lakovjernog čovjeka koji se tek budi za duhovnost.

Intelektualan čovjek Izrazito intelektualan čovjek u

uobičajenom smislu pokušava duhovnost protumačiti svojim razumom. Razum će u najboljem slučaju pokušati dati odgovor, no taj odgovor će vrlo vjerojatno biti tek pokušaj u tom pravcu. Analitički ili niži um raščlanjuje i teško će se opredijeliti „za“ ili „protiv“, jer je njegova priroda

dvojna i dobro funkcionira samo u kategorijama konkretnih i poznatih pojmova koji su dvojne prirode i čine parove suprotnosti: dan – noć, toplo – hladno, dobro – zlo, muško – žensko itd., dok je nemoćan kada su u pitanju apstraktni pojmovi kao što je duhovnost koja zahtijeva sintetički način razmišljanja.

Genijalan čovjek Genijalan čovjek nadilazi

stupanj analitičkog razmišljanja i sve više razmišlja sintetički. Razinu sintetičkog mišljenja na sadašnjem stupnju razvoja postigli su samo rijetki pojedinci koje s pravom smatramo genijalnima i koji su postigli stupanj savršenog razmišljanja koji im je omogućio da razotkriju istine koje su ostavile dubok trag u svim granama ljudskih djelatnosti. U primijenjenoj fizici to su primjerice bili naši zemljaci Nikola Tesla i njegov ne manje genijalni prethodnik Ruđer Bošković, u teorijskoj fizici Albert Einstein i Stephen Hawking – da pokušamo nabrojati barem

najvažnije koji su obilježili naše doba. Neki veliki filozofi, primjerice starogrčki, mogli bi se svrstati u tu kategoriju tek uvjetno, jer su neki bili na mnogo višem stupnju razvoja.

Okrenemo li se genijalnosti u umjetnosti, možemo spomenuti Mozarta, Bacha i Beethovena u glazbi, Leonarda da Vincija i Michelangela u slikarstvu itd.

Koje god područje razmatrali, utvrdit ćemo da postoje genijalci. Dakle, genijalnost je moguća, ali je samo rijetki postižu, i to samo u određenom uskom području ljudske djelatnosti, dok u drugim područjima mogu biti tek prosječni.

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 230

Nadčovjek ili bogočovjek U religijama također nailazimo

na genijalce koji su osnovali religije ili su u njima ostavili vrlo dubok trag. Za kršćanstvo je to prvenstveno Isus Krist, u budizmu Buddha, u hinduizmu Krišna, a u islamu prorok Muhamed. No, njihova su naučavanja toliko duboka da nadilaze misaoni proces. To su tako dalekosežna otkrivenja da ih njihovi sljedbenici smatraju ili utjelovljenjima samog Boga, ili prorocima koji su uspjeli ostvariti komunikaciju s Bogom. Bilo kako bilo, oni su dublje od ikoga drugoga obilježili ljudsku povijest, jer se naraštaji ljudi tisućama godina iza njih smatraju njihovim sljedbenicima, premda ih nisu ni vidjeli ni čuli, nego su se upoznali s njihovim naučavanjima iz svetih pisama koja zvuče više kao legende nego kao opis stvarnih osoba i događaja. Pored toga, ta su sveta pisma napisana jezikom simbola, tako da ih stvarno razumiju samo rijetki upućeni pojedinci. Ono najvažnije što sljedbenike privlači je činjenica da su ti velikani živjeli ono što su propovijedali. Dakle, oni su svojim načinom života, čak i po cijenu

vlastitog života, svjedočili istine koje su propovijedali, i upravo je to ono što ostavlja tako dubok dojam na sljedbenike koji u njima vide samog Boga ili proroka. Sljedbenik je osoba koja slijedi nauk bogočovjeka ili proroka i u njemu vidi svog učitelja, jer je odlučio slijediti njegov nauk, zapravo njegov primjer, pa je stoga idol kojemu se on divi. Poklonici su osobe koje osjećaju duboko štovanje prema onome koji je postao bogočovjek ili prorok, ali smatraju da ih takvo postignuće toliko nadvisuje da se ne usuđuju niti pomisliti da su sami sposobni slijediti njihovo naučavanje i postati slični njima.

Štoviše, pojedine sljedbe, pa čak i religije, smatraju da ono što je ljudsko nikada ne može toliko napredovati da može postići savršenstvo božanskog stanja, već da može jedino zaslužiti da boravi u božanskom svijetu u prisutnosti svoga Boga i tamo mu vječno odaje čast i slavu. S druge strane, postoji naučavanje koje ne postavlja ograničenje ljudskom napretku i postavlja pitanje: Kakav bi to bio otac koji ne bi želio da


______________________________________________________________________________________ 231

njegov sin jednom postane sličan njemu? To naučavanje smatra da čovjekovu razvitku nema kraja. H. P. Blavatsky u Ključu Teozofije vrlo primjereno primjećuje da je

jednako nezamislivo da bi čovjekov razvoj mogao imati svoj kraj, kao što je nezamislivo i to da bi njegov razvoj bio beskrajan.

Religiozan čovjek Vratimo se ponovno

razmatranju pojma „duhovnosti“. Konvencionalno religiozan čovjek pod duhovnošću pretežno podrazumijeva odlazak u crkvu nedjeljom, odlazak jednom ili više puta godišnje na hodočašće i općenito vanjsko očitovanje pripadnosti svojoj religiji. Najčešće nije blagonaklon prema drugim

religijama, već ih je sklon osuđivati i samo je mali korak ispred svjetovnog nereligioznog čovjeka. To ne znači da nimalo ne vjeruje u nešto što smatra Bogom, no o njemu najčešće ima antropomorfnu predodžbu i zapravo ga se više boji nego što u njega vjeruje.

Duhovan čovjek Tek kada takav nazor za

čovjeka postane „pretijesna odjeća“, on postaje sve skloniji duhovnosti. Postaje tolerantniji prema drugim putovima na kojima njegova braća – prema kojoj također postaje sve tolerantniji – traže Boga na svoj osebujan način. Kaže se da je onoliko putova prema Bogu koliko je ljudi, da je svatko poseban. Put prema duhovnosti obično započinje otuđivanjem od ljudi – čovjek shvaća da Boga neće pronaći preko posrednika, svećenika ili učitelja, već da mora sam tragati za njim

oslanjajući se pri tome na vlastite snage, da sam mora hodočastiti putem prema Bogu, postajući sve sličniji Njemu. Svećenik ili učitelj može mu pomoći na nekoj dionici puta, ali ne može učiniti ništa umjesto njega samoga – potreban je individualni napor. U početku za njega boravak među svjetovnim ljudima predstavlja bolno iskustvo, jer se mijenja i postaje neprilagođen poput lika iz Kafkinog Preobraženja. Svjetovni ljudi ga s jedne strane više ne prihvaćaju, a s druge strane još uvijek nije stekao svojstva koja bi

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 232

ga uzdigla dovoljno visoko da postane bogočovjekom. Nalazi se u međuprostoru, u svojevrsnom vakuumu, i kao da propada, nestaje, otapa se. Zapravo se u tom bolnom procesu otapa i nestaje njegov mali ego – osobnost. Kada taj proces uznapreduje, on ugleda „Svjetlo na Putu“ – u početku slabašno, ali ono postaje sve jače i jače. Shvaća da se mora vratiti među svoju braću i služiti im nesebično isijavajući svoju svjetlost na njih poput sunca, ne tražeći ništa zauzvrat. On nalazi sreću u služenju drugima, svojoj braći, jer drugačije više i ne može postupiti.

Kaže se da nema dobrog čovjeka bez dobrih djela. U Bhagavadgītī nalazimo da čovjek

dok se nalazi u inkarnaciji mora djelovati. Te dvije izjave su naravno u skladu, a odnose se i na bogočovjeka i na svjetovnog čovjeka. No među njima postoji bitna razlika kada je u pitanju odnos prema rezultatima njihova djelovanja. Običan čovjek prianja uz rezultate svojih djelovanja i kroz uspjehe i neuspjehe svojih nakana doživljava sreću i patnju. Ostvareni čovjek – bogočovjek – i duhovan čovjek ne prianjaju uz rezultate svojih djela, nego čine ono što je u skladu s božanskim zakonima, prepuštajući rezultate djelovanja božanskim zakonima u koje imaju potpuno povjerenje, jer ih poznaju. Upoznali su ih na putu svog uspona prema stupnju samoostvarenja.

Uzroci ljudske patnje Buddha je naučavao da postoje

dva uzroka ljudske patnje: metafizičko neznanje ili avidya i ljudske želje. Pod avidyom se zapravo podrazumijeva odsutnost mudrosti uslijed čega se čine pogrešni izbori i stoga kao posljedica nastupa patnja. Mudrost je sinteza znanja i iskustva, znanje koje za svoju podlogu ima iskustvo. Poznavanje zakona fizičkog svijeta omogućava nam da

sigurno djelujemo u vanjskom svijetu. Malo dijete tjelesno odrasta putem učenja tih zakona, kroz bolne padove i udarce, no uskoro ih nauči i postaje sve vještije u snalaženju u vanjskom svijetu. Slično tome, postoji niz zakona koji vrijede u svijetu emocija. Danas se u psihologiji priznaje postojanje zakona koji vrijede na emocionalnoj (astralnoj) ravni ljudskog postojanja. Govori se o


______________________________________________________________________________________ 233

emocionalnoj inteligenciji u kojoj ljudi nisu jednaki. Pod pojmom inteligencije (IQ) ranije se podrazumijevala samo intelektualna inteligencija i mjerila se određenim testovima inteligencije. Danas se već otvoreno govori i o duhovnoj inteligenciji kao sposobnosti empatije, osjećanja tuđe patnje i suosjećanja s osobom koja pati. Istinsko milosrđe ima za podlogu takav osjećaj empatije. Razlika između jednostavnih emocija koje pripadaju astralnoj ravni i viših emocija koje su vrlo složene i pripadaju mnogo višoj ravni postojanja koju nazivamo Buddhičkom ili Kristovom, vrlo je velika. Niže emocije su sebične prirode. Čovjek ih doživljava u odnosu na sebe samoga: voli sebe samoga, boji se samo za vlastitu egzistenciju, žali samo sebe i ponosan je na sebe samoga. Više emocije nastupaju kada emocije više nisu usmjerene na onog tko ih osjeća, već su usmjerene na nekog drugog ili su, bolje rečeno, rezultat suosjećanja s tuđom patnjom ili strahom. To može biti i pozitivan osjećaj dijeljenja sreće s drugima. Zapravo je to suština viših emocija: nalaženje sreće u tuđoj

sreći. Za više emocije najvažnije je to što čovjek izlazi iz centra svojih vlastitih emocija i nesebično suosjeća s drugima. Upravo je to suosjećanje i milosrđe tipično za Isusa Krista i Buddhu. S višim emocijama čovjek sve više i više živi za druge, ne nalazeći više sreću u ugađanju sebi samome. Takav čovjek je sretan jedino kada su i drugi sretni.

Kao što je slučaj u fizičkom svijetu, tako nepoznavanje zakona koji vladaju u svijetu emocija i misli vodi njihovom kršenju iz neznanja. Uglavnom se radi o nesvjesnim pogreškama. Grijehom treba smatrati svjesno, namjerno kršenje zakona koje poznajemo. Kada kršimo prirodne zakone, fizički možemo povrijediti drugoga; kršeći emocionalne zakone možemo povrijediti osjećaje druge osobe, a kršeći zakone mentalnog svijeta povrjeđujemo slobodu mišljenja drugoga. Idemo korak dalje. Kršeći zakone duhovnog svijeta povrjeđujemo samoga Boga. Izuzmemo li ovdje Apsoluta kao Boga, znači da povrjeđujemo Boga odnosno božanski princip u sebi samome. Dakle, povrjeđujemo samoga sebe. Tada se veza

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 234

osobnosti s najvišim čovjekovim principom oslabljuje i na kraju prekida. A što je čovjek bez Boga, bez božanskog principa u sebi kao najvišeg moralnog načela?

Vjerujem da odgovor „životinja“ nije potrebno čak ni izreći. Sjetimo se svih zala koje su čovjek i čovječanstvo kao cjelina počinili i sve će nam biti kristalno jasno!

Tri puta prema Bogu Kaže se da u biti postoje tri

puta iz ograničenog ljudskog postojanja koja vode prema Bogu. U indijskim svetim spisima naziva

ih se putovima (mârga) ili naporima (joga). To su đñânajoga, karmajoga i bhaktijoga. Posebno dobro su opisani u Bhagavadgītī.

Đñânajoga Đñânajoga je put znanja, a

sastoji se od samokontrole i čistoće duše. Temeljno pitanje koje postavlja đñânajoga je: Tko sam ja? Ne pita: Tko (što) je čovjek? kao zapadna filozofija (npr. Aristotel u svojoj Metafizici), već strelicu šalje ravno u centar! Jednostavno: Tko sam ja? Kaže se da je glavna razlika između Zapadne i Istočne filozofije u tome što potonja ne postavlja samo problem kao što to čini Zapadna,

već traži i nagovještava rješenje tog pitanja. Kada pogledate rješenja koja danas nudi suvremena psihologija, prepoznat ćete postulate joge na Istoku. Oni su doduše zamaskirani i pojednostavljeni do banalnosti, no Zapadnjak teško prihvaća nasade Istoka koje su mu previše mistične, zamršene i nejasne. Kada su u pitanju tri vrste joge, nije li on tipični đnani: skeptičan i sklon spekulacijama?

Karmajoga Karmajoga je put dužnosti i

predstavlja put oslobođenja putem ispravnog načina djelovanja. Naziva se i jogom djelovanja. No nije dovoljno samo djelovati da bi se vršila joga djelovanja. U Bhagavadgītī, trećem pjevanju, 27.

i 28. stihu, Krišna kaže Arđuni da nismo mi onaj koji djeluje:

Svako djelo bez iznimke, što je ikad učinjeno, izvršeno je pomoću triju guna u prirodi, no zaveden samoljubljem


______________________________________________________________________________________ 235

neznalica si utvara da je tvorac nekog djela.

Ali onaj koji znade pravu bitnost ovih snaga, koji znade „da su snage djelatne, a čovjek nije“, taj djelima nije vezan makar da ih sam izvrši.

„Posveti sva djela Meni“, savjetuje božanski Krišna smetenom Arđuni. Hoće reći da

Bogu prepustimo rezultate svojeg djelovanja. U 35. stihu Krišna daje još jedno pojašnjenje o ispravnom djelovanju: Vrši samo svoju dužnost, pa makar ti ona bila oskudnija zaslugama, a nipošto dužnost tuđu, makar bila zaslužnija. Bolje da te i smrt snađe kad vlastitu dužnost vršiš – jer zapamti, tuđa dužnost prepuna je opasnosti!

Bhaktijoga Bhaktijoga je put pobožnosti, a

sastoji se od meditiranja o Bogu nadahnutim radošću zbog povezanosti s Božanstvom.

Sva tri puta vode jedan drugome, jer predstavljaju štovanje Boga i pomažu čovjeku da spozna svoju pravu prirodu. Smatra se da bit učenja Bhagavadgīte predstavlja upravo bhakti put i da je to sažeto rečeno u 55. stihu 11. pjevanja: Samo onaj tko svoja djela, koja čini, za Me čini – samo onaj, koji Mene

od sveg srca obožava – kom vrhovno Ja sam dobro, - samo onaj koji Meni predaje se potpunoma, - samo tko je čist od žudnja i nijednoga stvora ne mrzi, Meni samo taj dolazi! Vjeruj u to, o Pandava!

Bilo kako bilo, kao teozofi, ili, bolje rečeno, kao oni koji nastoje živjeti teozofska načela u svakodnevnom životu, moramo biti tolerantni prema svima onima koji Boga traže na svoj osebujan način. To se od nas očekuje.

Evolucija i revolucija Upravo iskorak s utrtih putova

evolucije vodi prema onome što bismo mogli nazvati stadijem koji

nadilazi evoluciju – revoluciji. Sve dok se čovjek uklapa u sheme svakodnevnog života, njegove

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 236

reakcije na vanjske podražaje moguće je predvidjeti s gotovo stopostotnom sigurnošću. Kada napravi iskorak iz sheme koju vode instinkti, on stupa na terra incognita, duhovni put koji, kako napreduje, postaje sve strmiji. Čitav evolucijski put koji je čovjek do sada prošao u svom razvoju može se prikazati vremenskom crtom. Početci su vrlo spori, jer

postignuti napredak je vrlo postupan. Što je čovjek napredniji, kotač evolucije sve više dobiva na snazi i brzini, sve dok njegovu put ne vodi okomito prema gore kada ugleda svoj cilj, kada mu više nisu potrebni uzori i vodiči i kada on sam preuzima odgovornost za sebe samoga, drugim riječima, kada on postaje vlastiti zakonodavac, jer crpi iz riznice vlastite duše.

Put domaćina i put isposnika Literatura Istoka nudi nadalje

tumačenje da postoje dva temeljna opredjeljenja, dva temeljna puta u duhovnom napretku. Prvi je put domaćima, a drugi put sanjase ili isposništva. Onaj tko odluči tražiti put prema Bogu kroz služenje u svakodnevnom životu taj zasniva svoju obitelj i nastoji postati savršenim domaćinom. S druge

strane, onaj tko se odluči za isposništvo mora poštovati niz pravila kojim je uređen takav način života. Oba su jednakovrijedna i svaki je povezan s prednostima i nedostacima. Čovjeku na svakoj dionici puta više odgovara jedan od ova dva puta, a često je presudna karma.

Varnašrama–dharma – vedski sustav podjele društva Varnašrama – dharma je

vedski sustav podjele društva na četiri staleža – varne – i četiri duhovna reda – ašrame –

namijenjen unaprjeđivanju društvenog, ekonomskog i političkog blagostanja i duhovnog napretka svih članova društva.

Ašrame – četiri razvojna stadija u vedskom društvu Ponovno na Istoku, u

hinduističkom vedskom društvu, koji je danas duhovniji od Zapada, postoji običaj prema kojemu postoje četiri razvojna stadija

ljudskog života koji su namijenjeni duhovnom usavršavanju: prvi je brahmačarja – celibat i učenje; nastavlja se grihahom – bračnim životom; i vanaprasthom –


______________________________________________________________________________________ 237

povlačenjem iz obiteljskog života u poznijoj dobi; vrhunac dostižu u sanjasi – potpunom odricanju od obiteljskog života i obveza u trećoj životnoj dobi, kada su izvršene sve obveze prema obitelji; čovjek se

osamljuje i tako provodi ostatak svog života u nastojanju da prije odlaska s ove razine ostvari što viši stupanj duhovnog razvoja putem duhovne prakse koju za sebe odabere.

Varne – četiri staleža vedskog društva U vedskom društvu postoje

četiri varne, četiri staleža; brahmani – svećenici, učitelji i intelektualci; kšatrije – vojnici i

državni službenici; vaišje – zemljoradnici i trgovci; i šudre – radnici i obrtnici.

Velike religije svijeta kao odrednice duhovnog puta Sve su religije nikle iz istog

korijena – Teozofije. Pa ipak, među njima postoje određene razlike. One su generirane vremenom u kojem su se pojavile, jer zrelost čovječanstva za određene duhovne istine nije u svakom vremenu bila ista; postojale su i određene specifične potrebe u skladu s devijacijama izvornih učenja, tako da su nove religije i njihovi osnivači imali reformatorski karakter kako bi se odstranila zastranjivanja od izvornog učenja. Svaka kultura ima svoje nasljeđe i običaje, pa su

nove, njima primjerene religije, to morale imati u vidu. Religije su trebale imati u vidu i karakteristike koje je kod određenih naroda trebalo razviti, jer su se neke razvile znatno, dok su druge ostale slabo razvijene. Tako je Zapadnjaku treba kršćanstvo koje naglašava pobožnost, jer je intelekt razvijen na račun srca koje je u razvoju zaostalo iza intelekta. Istočnjak ima veliko srce, ali slabiji intelekt, pa je dobio budizam sa svojim vratolomnim spekulacijama da ojača svoj intelekt. Svatko dobiva on što mu je potrebno.

Što je dakle duhovnost? To je vrlo kompleksno pitanje

na koje je teško dati imalo iscrpniji odgovor u nekoliko redaka, jer bi doticanje tek osnovnih aspekata

duhovnosti zahtijevalo daleko više prostora. H. P. Blavatsky u Ključu Teozofije kaže da je istinska duhovnost Teozofija. Pritom treba

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 238

imati u vidu svojstva koja teozof treba razvijati i koja su vrlo precizno navedena u prema broju stranica maloj, ali zato vrlo dubokoj knjižici Do nogu Učiteljevih s kojom, može se reći, započinje i završava Teozofski studij, ili bolje rečeno, provođenje samoodgoja teozofskog aspiranta, ako teozofski studij uopće može imati svoj kraj.

Može li se uopće govoriti o duhovnosti, a da čovjek nije postigao evolutivni stupanj na kojem njegovi viši principi postaju aktivni? Mislim da je to vrlo malo vjerojatno, premda u nekim primitivnim društvenim zajednicama, poput pojedinih skupina australskih aboridžina, u društvu vladaju odnosi kakve Zapadnjak teško može zamisliti u suvremenom društvu i očekivati da vladaju u takvim primitivnim zajednicama. Njihova duhovnost vjerojatno ima svoj korijen u načinu života koji je usklađen s prirodom i zakonima koji u njoj vladaju. S druge strane, primitivan čovjek nije razvio snažan intelekt koji čovjeka udaljava od takvog načina života. Nažalost, suvremeni čovjek još nije do kraja razvio svoj intelekt, njegov viši aspekt koji u

Teozofiji nazivamo buddhi-manas. Čovjek je na sadašnjem stupnju razvoja u svojevrsnoj stupici, jer se ne može vratiti u svojoj evoluciji unazad gdje bi njegov niži um neznatno ometao vezu s duhovnim, a s druge strane, još evolucijski nije toliko razvio svoj intelekt da ga može pravilno koristiti u njegovom višem aspektu (buddhi-manas).

Upravo buđenje buddhi-manasa omogućava čovjeku da postane duhovan. Zasada to mogu biti samo slučajni bljeskovi intuitivnog mišljenja. Ulaganje napora da se ti bljeskovi postignu može znatno pomoći čovjeku da učini taj kvalitativni korak. Oni koji su ih iskusili mogu biti od velike pomoći onima koji su blizu tog postignuća. Učitelji rinzai sekte zen budizma koriste se takozvanim koanima da aspiranta dovedu u poziciju da napusti uobičajeni način razmišljanja i otisne se od obale analitičkog uma koji funkcionira na principu linearnog razmišljanja, te da počne koristiti sposobnosti koje posjeduje u latentnom obliku, pa da napokon, nakon rješavanja nekoliko takvih koana – njihov broj nije točno određen već je individualan –


______________________________________________________________________________________ 239

doživi satori ili prosvjetljenje. Koani učenika trebaju dovesti u poziciju da napusti uobičajeni misaoni proces kojem robuje i da se počne koristiti svojim višim sposobnostima. To svakako nije laka odluka za učenika i zadatak zen-učitelja nije nimalo lak. Potrebne su godine, čitav život, a često i više života da se postigne potpuno prosvjetljenje.

No, treba se upitati: Ako su to aspiranti generacijama uspijevali, zašto ne bih mogao i ja?! Namjerno ovdje ne koristim izraze poput „netko drugi“ i „drugi ljudi“. Namjerno sam napisao „ja“, jer to je najneposredniji izraz koji svi mi koristimo. Svatko za sebe kaže „ja“. Čemu se neprestano skrivati iza izraza „netko drugi“ ili „drugi ljudi“? Takav stav može postati psihičkom kočnicom za postizanje stanja svijesti koja su nam toliko blizu, a istodobno toliko daleko da ih ne primjećujemo. Zen to upravo i kaže. Štoviše, tvrdi se da tu i nema nekakvog postignuća. Odbacimo zablude i istina je pred nama. Obrišimo nečistoću s ogledala i ono će ponovno vjerno odražavati sliku stvarnosti.

Vratimo se zen-koanu. To je svojevrsna zagonetka ili pitalica

koju učitelj postavlja učeniku i koju učenik mora riješiti. Učenik dolazi uvijek ponovno k učitelju i pokušava dati pravi odgovor, te pri tome često izvodi kojekakve vratolomije. Neki od poznatih koana su: „Pokaži mi pljesak jedne ruke!“, „Pokaži mi svoje lice prije rođenja!“, ili učitelj učeniku jednostavno kaže: „Mu!“ Zamislite koliko učenik mora biti očajan ne nalazeći pravi odgovor. Pa ipak, ako ostane uporan u traženju odgovora usprkos naizgled beznadnoj situaciji, jednoga dana, upravo kad se najmanje nada, njegovo lice ozari osmjeh spoznaje i osjećaj olakšanja – sve mu je jasno – riješio je koan – i on sav izvan sebe odjuri učitelju koji će se i sam nasmijati svom učeniku. No nije reakcija učenika uvijek takva, jer bilo je slučajeva, kako je opisano u zen-literaturi, kada je učenik spoznavši koan ljutito nasrnuo na učitelja, a u nekim ga slučajevima, vjerujem rijetkim, čak i udario.

Prije deset ili petnaest godina negdje u literaturi pročitao sam koan koji sam kasnije gotovo zaboravio. Jedva sam ga se uspio prisjetiti, jer sam upamtio samo

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________ 240

osnovnu ideju. Evo kako on otprilike glasi:

Učitelj zena dao je svoju maramicu učeniku te od njega zatražio da iz maramice istrese predgrađe Tokija. Zbunjeni učenik otišao je u svoju sobu za meditaciju i razmišljao o učiteljevu nelogičnom zahtjevu. Povremeno je odlazio na razgovor k učitelju i pokušavao dati pravi odgovor. Nijedan odgovor koji je ponudio nije bio točan. Vraćao se i izvodio kojekakve vratolomije s maramicom, plesao i vrlo čudno gestikulirao. Ponekad je uspio učitelja nasmijati do suza, no pravog rješenja koana nije bilo. Jednoga dana, nakon nekoliko godina, učenik je iznenada dobio bljesak spoznaje te je sav sretan odjurio k učitelju. Vidjevši ga, učitelju je bilo jasno da je napokon uspio riješiti svoj koan.

Nekoliko godina nakon što sam pročitao taj koan, odjednom mi je iznenada pao na pamet, ali istovremeno i čitava njegova retrospektiva koja je bila sažeta u jednom trenutku razumijevanja. Čitava situacija izgledala je vrlo

komičnom: s jedne strane zbunjeni učenik koji odlazi s učiteljevom maramicom (nadam se da je bila čista!) i vraća se izvodeći kojekakve ludorije; s druge strane učitelj koji mu daje svoju maramicu (valjda mu je to bilo prvo pri ruci) i traži da iz nje istrese predgrađe Tokija. Učitelj je očito bio ne samo duhovan, već i duhovit čovjek i sigurno je čitavo vrijeme susprezao smijeh pred smrtno ozbiljnim učenikom za kojeg je nesumnjivo bio nedodirljiv autoritet (čak je i takav stav potpuna zabluda!). U nekim situacijama mu to nije uspijevalo, pa je prasnuo u smijeh koji je učenik prihvaćao teška srca, jer se osjećao poput dvorske lude. Priznajem da sam se i ja shvativši tu situaciju smijao toliko dugo da su moji ukućani pomislili da sa mnom nešto nije u redu.

Čini se da je doista točan mit da bogovi stvaraju i održavaju ovaj svijet uz smijeh. Nije li i sam Buddha prosvijetlivši se prasnuo u grohotan smijeh? Nije li prosvjetljenje stanje odsutnosti zabluda? Pripremio: Željko

Helena Petrovna Blavatsky KLJUČ TEOZOFIJE

______________________________________________________________________________________ 105

14. dio

TEOZOFSKI „MAHÂTME“

JESU LI ONI „DUHOVI SVJETLA“ ILI „PROKLETI GOBLINI“? PITALAC: Tko su dakle oni koje vi nazivate svojim „Učiteljima“? Jedni kažu da su oni „duhovi“ ili neka druga vrsta natprirodnih bića, dok ih drugi nazivaju „mitovima.“ TEOZOF: Oni nisu ni jedno ni drugo. Jednom sam čula da je jedan nečlan rekao drugom da su oni neka vrsta „muških sirena“, kakva god takva stvorenja mogla biti. No, ako slušate što ljudi govore, nikada nećete imati ispravnu predodžbu o njima. Kao prvo, oni su živi ljudi, rođeni kao što smo i mi rođeni, i osuđeni da umru kao svaki drugi smrtnik. PITALAC: Da, ali priča se da su neki od njih stari stotinama godina. Je li to istina? TEOZOF: Istinito kao i čudesan rast kose na glavi Mereditina Šagpata. Istinito baš koliko i „identično,“ tako da ga nijedno teozofsko brijanje dosad nije moglo ošišati. Što ih više poričemo, što više pokušavamo ispraviti ljude, to apsurdnije postaju izmišljotine. Čula sam da je Metuzalem doživio starost od 969 godina, ali budući da nisam bila prisiljena vjerovati u to, nasmijala sam se, zbog čega su me mnogi odmah smatrali bogohulnim heretikom. PITALAC: Ozbiljno, nadživljavaju li oni ipak prosječan ljudski vijek? TEOZOF: Što vi nazivate prosječnim ljudskim vijekom? Sjećam se da sam u Lancetu čitala o Meksikancu koji je bio star gotovo 190 godina, ali nikada nisam čula za smrtnika, svjetovnog čovjeka, ili adepta koji bi živio čak i pola godina koje se pripisuju Metuzalemu. Neki adepti dobrim dijelom prijeđu ono što nazivate prosječnim vijekom, pa ipak u tome nema ničeg čudesnoga, a vrlo malo njih brine se da živi dugo. PITALAC: Što ustvari znači riječ „mahâtmâ“? TEOZOF: Jednostavno – „velika duša – velika po moralnoj uzvišenosti i intelektualnom postignuću. Ako je naslov „veliki“ dat pijanom vojniku poput Aleksandra, zašto ne bismo nazivali „velikima“ one koji su postigli

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 106

mnogo veće pobjede nad tajnama Prirode nego Aleksandar na bojnom polju? Pored toga, izraz je indijski, a riječ vrlo stara. PITALAC: A zašto ih nazivate „Majstorima“? TEOZOF: Nazivamo ih „Majstorima“, jer oni su naši učitelji i zato što su od njih potekle sve teozofske istine, koliko ih god neki od nas neprikladno izrazili, a drugi tako i razumjeli. Oni su ljudi velikog znanja i još veće svetosti života, koje mi nazivamo Iniciranima. Oni nisu asketi u uobičajenom smislu, premda je izvjesno da ostaju odvojeni od meteža i razdora vašeg zapadnjačkog svijeta. PITALAC: Ali, nije li sebično to što se tako izdvajaju? TEOZOF: Gdje je tu sebičnost? Nije li sudbina Teozofskog društva dovoljan dokaz da svijet nije spreman priznati ih niti koristiti njihova naučavanja? Kakva bi bila korist kada bi profesor Clerk Maxwell poučavao razred malih dječaka tablici množenja? Uz to, oni se odvajaju samo od Zapada. U svojoj zemlji oni se kreću javno kao i drugi ljudi. PITALAC: Ne pripisujete li im vi natprirodne moći? TEOZOF: Mi ne vjerujemo ni u što natprirodno, kao što sam vam već rekla. Da je Edison živio i pronašao svoj gramofon prije dvjesto godina, najvjerojatnije bi zbog toga bio spaljen i sve bi bilo pripisano đavlu. Moći kojima se oni koriste jednostavno su razvijeni potencijali koji su prikriveni u svim ljudima, a njihovo postojanje počinje priznavati čak i službena znanost. PITALAC: Je li istina da ti ljudi nadahnjuju neke vaše pisce i da su mnogi, ako ne i svi vaši teozofski radovi napisani po njihovom diktatu? TEOZOF: Neki jesu. Postoje odlomci koje su oni diktirali potpuno doslovce, ali u većini slučajeva oni samo nadahnjuju ideje, a literarni oblik prepuštaju piscima. PITALAC: Ali to je samo po sebi čudesno, zapravo čudo. Kako oni to mogu učiniti? TEOZOF: Dragi moj gospodine, vi ste žrtva velike zablude, a i sama će znanost uskoro oboriti vaše argumente. Zašto bi to bilo „čudo“, kako ga vi nazivate? Pretpostavlja se da čudo znači neko djelovanje koje je natprirodno, međutim zaista ne postoji ništa iznad i izvan Prirode i prirodnih zakona. Među mnoge oblike „čuda“ koja je priznala suvremena znanost spada hipnotizam, a jedna od faza njegove moći poznata je kao „sugestija“, oblik prenošenja misli, koji se uspješno koristi u suzbijanju

KLJUČ TEOZOFIJE __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 107

određenih psihičkih bolesti itd. Nije daleko vrijeme kada će znanstveni svijet biti prisiljen priznati da postoje mnoga međudjelovanja između dva uma, bez obzira na udaljenost, kao i između dva tijela u najbliskijem kontaktu. Kada su dva uma povezana naklonošću, a instrumenti kroz koje djeluju podešeni tako da magnetski i električno odgovaraju jedan drugom, ne postoji ništa što će spriječiti prenošenje misli od jednoga drugom po volji, jer, budući da um nije opipljive prirode koja bi tu udaljenost mogla odijeliti od predmeta njegove kontemplacije, znači da je jedina razlika koja može postojati između dva uma razlika u stanju. Ako se prevlada ta potonja prepreka, gdje je „čudo“ pri prenošenju misli na bilo koju udaljenost? PITALAC: Ali priznat ćete da hipnotizam ne čini ništa tako čudesno ili čudno kao što je prenošenje misli. TEOZOF: Upravo suprotno, dobro je poznata činjenica da hipnotizer može djelovati na mozak hipnotiziranog do te mjere da putem tijela hipnotiziranog izražava vlastite misli, pa čak i svoje riječi. Iako su fenomeni koji se pripisuju tom načinu trenutačnog prenošenja misli još uvijek malobrojni, pretpostavljam da se nitko neće usuditi reći koliko bi se njihovo djelovanje moglo proširiti u budućnosti, kada se zakoni koji upravljaju njihovim stvaranjem znanstvenije utemelje. Stoga, ako se takvi rezultati mogu postići poznavanjem tek osnova hipnoze, što može spriječiti adepta psihičkih i duhovnih snaga da postigne rezultate koje ste vi, s vašim sadašnjim ograničenim poznavanjem tih zakona, skloni nazvati „čudesnim“? PITALAC: Zašto tada naši liječnici ne rade pokuse i ne pokušaju učiniti to isto?*

TEOZOF: Zato jer, prije svega, oni nisu adepti koji potpuno razumiju tajne i zakone psihičkih i duhovnih carstava, već materijalisti koji se boje učiniti iskorak izvan kolotečine materije; i, drugo, jer oni za sada moraju griješiti, sve dok uistinu ne priznaju da se takve moći mogu postići. PITALAC: A mogu li se oni podučiti?

* Takvi, na primjer, kao prof. Bernheim i dr C. Loyd Tuckey u Engleskoj; profesori Beaunis i Liégeois iz Nancyja; Delbceuf iz Liégea; Burot i Bourru iz Rocheforta; Fontain i Sigard iz Bordeauxa; Forel iz Züricha i dr Despine iz Marseillesa; Van Renterghem i Von Eeden iz Amsterdama: Wetterstrand iz Stockholma; Schrenck-Notzing iz Liepziga i mnogi drugi liječnici i eminentni pisci.

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 108

TEOZOF: Ne mogu ako nisu, prije svega, spremni materijalističku nečistoću koju su prikupili u svojim mozgovima izbrisati sve do posljednjeg atoma. PITALAC: To je vrlo zanimljivo. Recite mi jesu li adepti tako nadahnuli ili diktirali mnogim vašim teozofima? TEOZOF: Upravo suprotno, tek nekolicini. Takva djelovanja zahtijevaju posebne uvjete. Bezobziran, ali vješt adept „Crnog bratstva“ – mi ih nazivamo „Braćom sjene“ i Dagpama – ima puno manje poteškoća oko toga. Jer, budući da zakoni duhovne prirode ne ometaju njegova djelovanja, takav Dagpa čarobnjak će bez oklijevanja steći nadzor nad bilo kojim umom i potpuno ga podvrgnuti svojim zlim moćima. No, naši Učitelji to nikada neće učiniti. Oni nemaju prava – osim ako ne upadnu u „crnu magiju“ – steći potpunu vlast nad nečijim besmrtnim Egom te stoga mogu djelovati samo na fizičku i psihičku prirodu čovjeka, ostavljajući na taj način slobodnu volju potonjeg potpuno neuznemirenom. Dakle, osim ako osoba nije dovedena u psihičku vezu s Učiteljima i potpomognuta svojom potpunom vjerom i predanošću svojim Učiteljima, oni, uvijek kada prijenose svoje misli onome s kim ti uvjeti nisu ispunjeni, osjećaju velike poteškoće pri prodiranju kroz kaotični oblak polja te osobe. No, ovo nije mjesto za raspravu o toj prirodi. Dovoljno je reći da ako ta moć postoji, tada postoje Inteligencije (utjelovljene ili neutjelovljene) koje ju vode kao i živi svjesni instrumenti putem kojih se ona odašilje i koji ju primaju. Moramo se jedino čuvati „crne magije“. PITALAC: Što zaista smatrate „crnom magijom“? TEOZOF: Jednostavno zlouporabu psihičkih moći, ili bilo koje tajne prirode, činjenica da se moći Okultizma primjenjuju za sebične i grješne ciljeve. Hipnotizera koji je pomoću svojih moći „sugestije“ prisilio osobu na krađu ili ubojstvo, mi bismo nazvali „crnim magom“. Poznati „sistem pomlađivanja“ dr Brown–Sequarda iz Pariza pomoću gnusne životinjske injekcije u ljudski krvotok – otkriće o kojem sada raspravljaju sve medicinske novine u Europi – ako je istina, nesvjesna je crna magija. PITALAC: Ali, to je srednjovjekovno vjerovanje u čarobnjaštvo i vradžbine! Čak ni Zakon više ne vjeruje u takve stvari. TEOZOF: To gore po Zakon, budući da njegovo provođenje bez razlikovanja dovodi do više sudskih zabluda i zločina. To je samo izraz koji vas plaši svojim „praznovjernim“ prizvukom. Ne bi li zakon trebao

KLJUČ TEOZOFIJE __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 109

kazniti zlouporabu hipnotičkih moći koje sam upravo navela? Štoviše, ona je već kažnjena u Francuskoj i Njemačkoj; pa ipak, sa zgražanjem bi se odbilo da se kaznilo kazneno djelo očitog „čarobnjaštva.“ Ne možete vjerovati u učinkovitost i stvarnost moći sugestije liječnika i mesmerista, ili hipnotizera, a odbiti vjerovati u iste moći kada su upotrijebljene iz zlih pobuda. Ako vjerujete, onda vjerujete u „čarobnjaštvo“! Ne možete vjerovati u dobro, a ne vjerovati u zlo, prihvatiti postojanje pravog novca, a odbijati vjerovati u lažni novac. Ništa ne može postojati bez svoje suprotnosti, i ni dan, ni svjetlo niti dobro ne bi se mogli predočiti kao takvi u vašoj svijesti kada ne bi bilo noći, tame i zla kao njihove protuteže i suprotnosti. PITALAC: Zaista, poznavao sam ljude koji su ismijavali i samo spominjanje čarolija i čarobnjaštva, premda su vjerovali u ono što vi nazivate velikim liječničkim ili magičnim moćima. TEOZOF: Što to dokazuje? Jednostavno to da su nelogični. Tim gore za njih. A mi, koji dobro znamo da postoje dobri i sveti adepati, duboko vjerujemo i u postojanje zlih i bezbožnih adepata, ili Dagpa. PITALAC: Ali ako postoje Majstori, zašto ne izađu pred ljude i ne pobiju jednom za uvijek sve optužbe koje su upućene protiv gđe Blavatsky i Društva? TEOZOF: Koje optužbe? PITALAC: Da oni ne postoje i da ih je ona izmislila. Ne šteti li sve to njenom ugledu? TEOZOF: Na koji je način takve optužbe zapravo mogu povrijediti? Je li ona ikada zarađivala na račun pretpostavke o njihovom postojanju, okoristila se ili proslavila time? Moj je odgovor da je dobila samo napade, pogrde i klevete koje bi za nju bile vrlo bolne da nije naučila još mnogo ranije ostati savršeno ravnodušna na takve lažne optužbe. Jer, napokon, što one znače? Njeni ludi optužitelji trebali bi dvaput razmisliti prije nego što progovore zato što zbog svoje slijepe mržnje ne iznose kompliment koji se podrazumijeva sam po sebi. Reći da je izmislila Majstore podrazumijeva i to da je morala izmisliti svaki djelić filozofije koja je objavljena u teozofskoj književnosti. Morala bi biti pisac pisama prema kojima je napisan Ezoterični Buddhizam; jedini izumitelj svake postavke u Tajnoj Nauci kojoj bi trebalo priznati, kada bi svijet bio pravedan, da nudi mnoge karike koje znanosti nedostaju, kao što će se razotkriti za sto godina. Tako

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 110

govoreći, oni joj također odaju priznanje da je pametnija od stotina ljudi (mnogih vrlo pametnih, a ne nekolicine znanstvenika) koji vjeruju u ono što ona kaže – jer bi ih inače sve morala zaluditi! Ako oni govore istinu, onda ona mora da je nekoliko Mahâtmâ u jednoj osobi, poput garniture kineskih kutija (sve manje i manje kutije koje pristaju jedne u druge – op. prev.). PITALAC: Oni kažu da je sve, od početka do kraja, izmišljotina koju je gospođa Blavatsky istkala u svojoj glavi. TEOZOF: Ona je mogla učiniti mnoge manje pametne stvari od toga. S jedne strane, mi nemamo ni najmanji prigovor na tu teoriju. Kao što sada kaže, ona gotovo da više voli da ljudi ne vjeruju u Majstore. Otvoreno izjavljuje da bi više voljela da ljudi stvarno misle da je jedina „zemlja Mahâtmâ“ siva materija njenog mozga i, ukratko, da ih je stvorila u dubini svoje svijesti, nego da njihova imena i veliki ideal budu tako nečasno oskvrnuti kao što su sada. U početku je ogorčeno prosvjedovala protiv bilo kakvih dvojbi u pogledu njihova postojanja. Sada se nikada ne upušta u dokazivanje njihova postojanja ili nepostojanja. Neka ljudi misle ono što žele. PITALAC: Ali, ako imate tako mudre i dobre ljude koji vode Društvo, kako to da su učinjene tolike pogreške? TEOZOF: Majstori ne vode Društvo, nisu čak niti osnivači, i nijedan nije nikada ustvrdio da jesu: oni ga samo nadziru i štite. To i više nego dovoljno dokazuje činjenica da ga nisu mogle onesposobiti pogreške ni skandali unutar njega, a niti ga najžešći zlonamjerni napadi izvana nisu mogli uništiti. Majstori gledaju u budućnost, a ne u sadašnjost, i svakom pogreškom samo se prikuplja sve više mudrosti za dane koji dolaze. Drugi „Majstor“ koji je poslao čovjeka s pet talenata nije mu rekao kako da ih udvostruči, niti je spriječio glupog slugu da zakopa svoj talent u zemlju. Svatko mora steći mudrost svojim vlastitim iskustvom i zaslugama. Kršćanske crkve koje svojataju još većeg Učitelja, samog Duha Svetoga, skrivile su i još su uvijek krive ne samo za „pogreške“, već i za niz krvavih zločina tijekom vjekova. Pa ipak, pretpostavljam da nijedan kršćanin ne bi zbog toga odbio vjerovati u tog Učitelja, premda je njegovo postojanje veća pretpostavka nego ono Mahâtmâ, budući da nitko nikada nije vidio Duha Svetoga. Štoviše, njegovom vođenju Crkve naročito proturječi crkvena povijest. Errare humanum est. Vratimo se na svoju temu.

KLJUČ TEOZOFIJE __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 111

ZLOUPORABA SVETIH IMENA I IZRAZA

PITALAC: Dakle, ono što sam čuo, naime, da mnogi vaši teozofski pisci tvrde kako su ih nadahnuli Majstori, ili da su ih vidjeli i razgovarali s njima, nije istina? TEOZOF: To može, a ne mora biti istina. Kako da kažem? Teret dokaza je na njima. Neki od njih, nekolicina – zapravo manji dio – očigledno su lagali ili su halucinirali kada su se hvalili takvim nadahnućem; ostale su zaista nadahnuli veliki adepti. Stablo se poznaje po njegovim plodovima, pa kao što sve teozofe treba prosuđivati po njihovim djelima, a ne po onom što napišu ili kažu, tako se sve teozofske knjige moraju prihvatiti na temelju njihovih vrijednosti, a ne na temelju bilo kakve tvrdnje da ju je nadahnuo autoritet. PITALAC: Ali, zar bi to gospođa Blavatsky primijenila i na svoja vlastita djela, na primjer na Tajnu Nauku? TEOZOF: Svakako; ona u Predgovoru izričito kaže da iznosi naučavanja koja je naučila od Majstora, no ne tvrdi da je bila nadahnuta za ono što je kasnije napisala. Što se tiče naših najboljih teozofa, oni bi u tom pogledu više voljeli da se imena Majstora nikada nisu povezivala ni na koji način s našim knjigama. Uz nekoliko iznimki, većina takvih djela ne samo da su nesavršena, već su netočna i dovode u zabludu. Imena dvaju Majstora izvrgnuta su velikom oskvrnuću. Teško da postoji medij koji nije tvrdio da ih je vidio. Svako lažno prevarantsko društvo s komercijalnom svrhom sada tvrdi da ga vode i njime upravljaju „Majstori“, a smatra se mnogo višim od našeg! Takva su društva koja nude prodaju tajnih moći, znanja i duhovne istine za beskorisno zlato. Mnogobrojni su i teški grijesi onih koji su proširili te tvrdnje, bilo da su potaknuti koristoljubljem, taštinom ili neodgovornim medijstvom. Mnoge ljude lišila su novca. Najgore od svega je to što su sveta imena Okultizma i njegovi sveti čuvari uvučeni u tu prljavu rabotu, okaljani njihovim povezivanjem s podlim motivima i nemoralnim postupcima, dok je na tisuće ljudi spriječeno na putu istine i svjetla putem sramotnih i zlonamjernih izvješća koja su takvi varalice, obmanjivači i pokvarenjaci nanijeli cjelokupnom predmetu. Ponovno kažem, svaki ozbiljan teozof danas žali iz dna duše što su ta sveta imena i stvari ikada iznesena javnosti i žarko želi da su bila zadržana u tajnosti u uskom krugu pouzdanih i odanih prijatelja.

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 112

ZAKLJUČAK

BUDUĆNOST TEOZOFSKOG DRUŠTVA PITALAC: Recite mi što očekujete da će biti s Teozofijom u budućnosti? TEOZOF: Ako govorite o TEOZOFIJI, odgovorit ću da će, budući da je postojala vječno tijekom beskrajnih ciklusa prošlosti, stoga uvijek postojati tijekom beskrajne budućnosti, jer Teozofija je sinonim za VJEČNU ISTINU. PITALAC: Oprostite, mislio sam Vas pitati o budućnosti Teozofskog društva. TEOZOF: Njegova će budućnost gotovo potpuno ovisiti o stupnju nesebičnosti, ozbiljnosti, odanosti i na kraju, premda ne i najmanje, o postignutom znanju i mudrosti koje će posjedovati članovi na koje će pasti vođenje rada i upravljanje Društvom nakon smrti osnivača. PITALAC: Potpuno razumijem važnost njihove nesebičnosti i odanosti, ali ne shvaćam potpuno kako njihovo znanje može biti tako vitalan čimbenik u pogledu njihovih ostalih svojstava. Literatura koja već postoji i koja se stalno povećava trebala bi biti dostatna. TEOZOF: Nisam mislila na tehničko poznavanje ezoteričnog naučavanja, premda je vrlo važno; više sam govorila o velikoj potrebi nedvosmislenog i jasnog prosuđivanja koju će naši nasljednici imati u vođenju Društva. Svaki pokušaj kakav je i Teozofsko društvo do sada je završio neuspjehom, jer se prije ili kasnije izrodio u sektu, postavio vlastite krute dogme i tako neprimjetnim stupnjevima izgubio životnost koju može dati samo živa istina. Morate imati na umu da su svi naši članovi odgojeni i rođeni u nekom vjerovanju ili religiji, da manje ili više fizički i mentalno pripadaju svojoj generaciji i da je stoga njihovo prosuđivanje previše sklono iskrivljivanju i nesvjesnoj pristranosti uslijed nekog ili svih tih utjecaja. Ako se dakle oni ne budu mogli osloboditi takvih prirođenih predrasuda, ili ih barem ne nauče smjesta prepoznati i tako izbjegnu da ih one vode, jedini mogući rezultat bit će taj da će se Društvo nasukati na pješčani sprud mišljenja ili nešto drugo i ostati tamo nasukano kao mrtvo tijelo da se raspadne i umre. PITALAC: A što ako se ta opasnost izbjegne? TEOZOF: Tada će Društvo doživjeti i proživjeti dvadeseto stoljeće. Ono će postupno prožeti i proširiti se među velikom masom misaonih i

KLJUČ TEOZOFIJE __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 113

inteligentnih ljudi svojim slobodoumnim i plemenitim idejama o religiji, dužnosti i filantropiji. Polagano ali sigurno, ono će raskinuti željezne okove vjerovanja i dogma, društvenih i rasnih predrasuda; odbacit će rasne i nacionalne antipatije i barijere, te otvoriti put praktičnom ostvarenju Bratstva svih ljudi. Putem naučavanja, putem filozofije koja je učinjena pristupačnom i razumljivom suvremenom umu, Zapad će naučiti shvatiti i cijeniti istinsku vrijednost Istoka. Nadalje, razvoj psihičkih moći i sposobnosti čiji nagovještaji su već vidljivi u Americi, nastavit će se na zdrav i normalan način. Čovječanstvo će biti spašeno od užasnih mentalnih i tjelesnih opasnosti koje su neizbježne kada započne taj razvoj, budući da on predstavlja opasnost u leglu sebičnosti i svih zlih strasti. Čovjekov mentalni i psihički razvoj nastavit će se u skladu s njegovim moralnim usavršavanjem, dok će njegovo materijalno okružje odražavati mir i bratsku dobru volju koji će vladati u njegovu umu, umjesto nesklada i sukoba koji su danas posvuda očigledni. PITALAC: Zaista predivna slika! No recite mi, očekujete li da će se sve to ostvariti u samo jednom stoljeću? TEOZOF: Teško da hoće. No, moram vam reći da su tijekom posljednje četvrtine svakog stoljeća Majstori o kojima sam vam govorila pokušavali pomoći duhovnom napretku Čovječanstva na jasan i određen način. Pred kraj svakog stoljeća redovito ćete otkriti da se dogodio izljev ili uspon duhovnosti – ako želite nazovite to misticizmom. Pojedinci ili više osoba pojavljivali su se kao njihovi predstavnici i prenosili manje ili više okultnog znanja i naučavanja. Ako želite, možete slijediti te pokrete unazad, stoljeće za stoljećem, dokle sežu naši iscrpni povijesni zapisi. PITALAC: Ali kakve to veze ima s budućnošću Teozofskog društva? TEOZOF: Ako sadašnji pokušaj u obliku našeg Društva uspije bolje nego njegovi prethodnici, ono će postojati kao organizirano, živo i zdravo tijelo kada dođe vrijeme za napore dvadesetog stoljeća. Opće stanje ljudskih umova i srca usavršit će se i poboljšati širenjem njegovih naučavanja i, kao što sam već rekla, njihove predrasude i dogmatske zablude bit će barem u izvjesnoj mjeri otklonjene. Ne samo to, već će sljedeći poticaj pored opsežne literature dostupne ljudima naići na mnogobrojno i ujedinjeno tijelo ljudi koji su spremni poželjeti dobrodošlicu novom lučonoši Istine. On će naići na umove ljudi koji su spremni za njegovu poruku, jezik koji je spreman da bi u njega obukao nove istine koje donosi, organizaciju koja

TEOZOFIJA __________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________ 114

čeka njegov dolazak, koja će ukloniti čisto mehaničke, materijalne prepreke i poteškoće s njegova puta. Zamislite koliko može postići onaj kome se pruži takva prilika. Usporedite to s onim što je Teozofsko društvo stvarno postiglo u posljednjih četrnaest godina bez ijedne od tih prednosti i okruženo gomilom prepreka koje neće ometati novog vođu. Uzmite u obzir sve to i tada mi recite jesam li preoptimistična kada kažem da, ako Teozofsko društvo preživi i bude istinski živjelo za svoju misiju, za svoje izvorne pobude tijekom sljedećih stotinu godina – recite mi, ponavljam, pretjerujem li kada tvrdim da će zemlja u usporedbi s onim što je sada biti raj u dvadesetprvom stoljeću! (Pripremili: Željko Ž. & Inga P.)

Informacije o Teozofskom društvu Za informacije u sjedištu Teozofskog društva kontaktirajte:

International Secretary The Theosophical Society Adyar, Chenai 600 020, India Tel: (91-44) 24912474 Fax: 24902706 e-mail: [email protected] website: http://www.ts-adyar.org Za kataloge, knjige i časopise kontaktirajte: The Theosophical Publishing House Adyar, Chennai 600 020, India Tel: (91-44) 24911338 & 24466613 Fax: (91-44)24901399 e-mail: [email protected] informacije u Republici Hrvatskoj kontaktirajte: Đurđa Božić – Križevci – tel. 048/711-432 Nada Tepeš – Zagreb – tel. 01/377-37-45 Željka Feuer – Zagreb – tel. 01/655-15-56, mob. 091/511-68-76 Ninoslav Volaj – Opatija – mob. 098/292-578 Đuro Conjar – Osijek – tel. 031/502-830, mob. 098/139-26-30 Milan Lončar – Osijek – mob. 091/574-37-11

Za informacije o časopisu TEOZOFIJA kontaktirajte urednika:

Željko Žemlja – mob. 091/785-23-76 & e-mail: [email protected]

TEOZOFSKO DRUŠTVO,

osnovano u New Yorku 17. studenog 1875., a registrirano u Chennaiju (Madras) 3. travnja 1905., obznanilo je tri cilja: PRVI: Oblikovati jezgru Sveopćeg Bratstva Čovječanstva, bez obzira na rasu,

vjeru, spol, kastu ili boju kože. DRUGI: Potaknuti komparativni studij religije, filozofije i znanosti. TREĆI: Istražiti neobjašnjene prirodne zakone i snage prikrivene u čovjeku.

TEOZOFSKO DRUŠTVO čine studenti, pripadnici neke ili niti jedne svjetske religije, koji su ujedinjeni svojim prihvaćanjem ciljeva Društva, nastojanjem da otklone vjersko suparništvo i okupe ljude dobre volje bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje te željom da proučavaju religijske istine i podijele plodove svojih proučavanja s drugima. Spona njihove ujedinjenosti nije ispovijedanje zajedničkog vjerovanja, već zajednička potraga i težnja za Istinom. Smatraju da bi se Istinu trebalo tražiti proučavanjem, promišljanjem, čistoćom života, odanošću višim idealima, a Istinu nagradom vrijednom truda, a ne dogmom nametnutom autoritetom. Vjerovanje bi trebalo biti rezultat individualnog studija ili intuicije, a ne im prethoditi; trebalo bi počivati na znanju, a ne na tvrdnji. Tolerantni su prema svima, čak i prema onima netolerantnima, ne kako bi im podilazili, već zbog dužnosti koju izvršavaju; nastoje ukloniti, a ne kazniti neznanje. Svaku religiju vide kao izražaj Božanske Mudrosti, dajući prednost njenom studiranju pred njenim osuđivanjem i preobraćanjem na svoju vlastitu vjeru. Mir je njihova krilatica, a Istina cilj.

TEOZOFIJA je utjelovljenje istina koje oblikuju temelje svih religija, i koje ne mogu biti prisvojene kao isključivo vlasništvo bilo koje. Ona nudi filozofiju koja životu vraća smisao te koja očituje pravdu i ljubav koje vode njegov razvoj. Smrt kao ponovni događaj u beskrajnom životu postavlja na njeno pravo mjesto, otvarajući vrata punijem i sjajnijem postojanju. Svijetu vraća Znanost o Duhu, poučavajući čovjeka spoznaji Duha kao sebe samoga, a uma i tijela kao svojih slugu. Rasvjetljava rukopise i vjerska učenja otkrivajući njihova skrivena značenja te ih tako opravdava pred sudom inteligencije kao što su oduvijek opravdani u viđenju intuicije.

Članovi Teozofskog društva proučavaju te Istine, a teozofi ih nastoje živjeti. Svatko tko je željan učiti, biti tolerantan, težiti višem i raditi ustrajno, dobrodošao je kao član, a članu preostaje postati istinskim teozofom.

◊

TEKST ZAKLJUČKA GLAVNOG VIJEĆA TEOZOFSKOG DRUŠTVA

SLOBODA MISLI

Budući da se Teozofsko društvo proširilo diljem svijeta te da su pripadnici sviju religija postali njegovim članovima ne napuštajući posebne dogme, učenja i vjerovanja svih vjera, smatra se poželjnim naglasiti činjenicu kako nema doktrine, nema svjetonazora koje je itko ikada naučavao ili ga se ikada pridržavao, a da bi na ijedan način bilo obvezno za bilo kojeg člana Društva, ili koje bilo koji član ne bi smio prihvatiti ili odbaciti. Jedini je uvjet za članstvo priznavanje tri cilja Društva. Nema učitelja ili autora, od H.P. Blavatsky nadalje, koji bi imao bilo kakvo ovlaštenje da svoje učenje ili nazore nameće članovima. Svaki član ima jednako pravo slijediti bilo koju školu mišljenja, ali nema pravo nametati svoj izbor ikome drugome. Niti može bilo koji kandidat postati neprihvatljivim za bilo koju funkciju ili kandidaturu zbog nekog svog nazora ili članstva u nekoj školi mišljenja. Svjetonazori ili vjerovanja niti pružaju privilegije niti nameću kazne. Članovi Glavnog vijeća najozbiljnije traže od svakog člana Teozofskog društva da podrži i brani temeljna načela Društva, da djeluje s njima u skladu te da također neustrašivo primjenjuje pravo na slobodu misli i njihovo izražavanje, naravno unutar granica uljudnosti i obzira prema drugima.

teozofija - glasilo hrvatskih članova teozofskog društva filetteeoozzooffiijjaa gl aassiilloo khhr...

Documents