Sveučilište u Zagrebu

Katolički bogoslovni fakultet

Teologija u Đakovu

TUMAČENJE

BIBLIJE U CRKVI(skraćenice)

Đakovo, siječanj 2003.

Priredio: Josip Vuk

UVOD

Problematika

Problem tumačenja Biblije nije suvremeni fenomen, i sama Biblija svjedoči da njezina

interpretacija stvara poteškoće. Zbog tog razloga bilo je potrebno da se Bibliji pristupa

pomoću znanstvenih metoda koje istražuju drevne tekstove. No, postavlja se pitanje u kojoj se

mjeri one mogu smatrati prikladnima za interpretaciju Biblije. Crkva se pokazala suzdržanom

na odgovor na to pitanje jer su te metode, iako su same imale i pozitivne strane, bile vezane za

stavove suprotne kršćanskoj vjeri. Kasnije se razvio pozitivni stav što svjedoči mnoštvo

papinskih dokumenata. Znanstvena istraživanja Biblije učinila su veliki pomak i njihova je

stručna vrijednost bila uvažena u znanstvenom svijetu i među vjernicima. U to vrijeme

povijesno-kritička metoda postaje upitnom zbog alternativnih metoda i zbog kritike vjernika

koji kažu da je nedovoljna s gledišta vjere. To je stav dao nove argumente protivnicima

znanstvene egzegeze koji kažu da je ta egzegeza dovela samo do pomutnje te da treba uvesti

jednostavnije pristupe Bibliji.

Cilj dokumenta

Papinska biblijska komisija dokumentom želi ukazati na putove koji se moraju prijeći da bi

se došlo do interpretacije Biblije koja je u najvećoj mjeri vjerna ljudskom i božanskom

karakteru.

METODE I PRISTUPI ZA

INTERPRETACIJU

Povijesno-kritička metoda

Povijesno-kritička metoda nužna je za ispravno shvaćanje Pisma.

Povijest metode

Određene elemente ove metode koristili su grčki komentatori, a tijekom patrističkog perioda

Origen, Jeronim i Augustin. Suvremeni oblik metode rezultat je usavršavanja u renesansi, tj.

poslije humanista i njihovog povratka izvorima. Tekstualna kritika kao znanstvena disciplina

razvija se tek od 1800, dok literarna kritika vuče korijene iz 17. st. i vezana je za Richarda

Simona (Rišar Simon) koji je skrenuo pozornost na ponavljanja, razlike u sadržaju i stilu

Pentateuha koje se nisu slagale s pripisivanjem cijelog teksta Mojsiju.

Jean Astruc tvrdio je kako se Mojsije koristio različitim izvorima, ali su kasnije biblijski

kritičari osporili Mojsijevo autorstvo. Literarna kritika se s vremenom poistovjećivala s

nastojanjem da se u tekstu razlikuju različiti izvori, tako u 19. st. nastaje hipoteza koja nastoji

objasniti redakciju Pentateuha. Ona kaže da su se 4 dokumenta (Jahvista, Elohista,

Deuteronomista i svećenički pisac) satkala u cjelinu. Na sličan način znanstvenici

objašnjavaju slaganja i neslaganja sinoptičkih Evanđelja koristeći hipotezu «dvaju izvora»

prema kojoj je Mt i Lk sastavljen od dva izvora: s jedne strane Mk, a s druge zbirka Isusovih

izreka, nazvana «Q» (Quelle - izvor). Literarna kritika ograničila se na rastavljanje teksta

kako bi pronašla različite izvore, a nije obraćala pozornost na konačan oblik teksta.

Kritičko istraživanje oblika razvio je Hermann Gunkel koji je nastojao definirati književnu

vrstu svakog odlomka. Ta metoda uspjela je jasnije pokazati kako je nastala novozavjetna

tradicija.

Kritičko istraživanje redakcije nastoji osvijetliti doprinos svakog evanđeliste i otkriti

smjernice njegova rada.

Načela metode

Temeljna načela metode u njenom klasičnom obliku jesu:

To je povijesna metoda, ne samo zato što se primjenjuje na drevne ( č. biblijske) tekstove i što

istražuje njihovo značenje s povijesnog gledišta, nego i jer nastoji osvijetliti povijesne procese

koji su doveli nastanka biblijskih tekstova.

To je kritička metoda, jer se u svakom od svojih stupnjeva koristi znanstvenim, što je moguće

objektivnim kriterijima, kako bi se učinilo dostupnim suvremenom čovjeku pravo značenje

biblijskih tekstova.

Opis

U svome sadašnjem razvojnom stupnju, povijesno-kritička metoda prolazi kroz slijedeće faze:

Tekstualna kritika nastoji odrediti biblijski tekst koji je najbliži izvorniku. Tekst se tada

podvrgava lingvističkoj i semantičkoj analizi. Literarna kritika nastoji potom utvrditi početak

i kraj tekstualnih cjelina i ispitati nutarnju koherentnost1 teksta. Istraživanje književnih vrsta

nastoji utvrditi literarne vrste, njihov okoliš nastanka i razvoj. Konačno, istraživanje redakcije

poučava promjena kojima su tekstovi bili podvrgnuti prije nego su dobili svoj konačni oblik.

Povijesna kritika zaokružuje literarnu tako što utvrđuje povijesno značenje teksta u

suvremenom smislu riječi.

Vrednovanje

Vrijednost ove metode jeste u tome što je ona pokazala da je Biblija zbirka više spisa koji nisu

djelo jednog autora. Njenu vrijednost potvrđuje i Divino afflante Spiritu prema kojem je

istraživanje literarnog smisla Pisma temeljna zadaća egzegeze2 i radi ostvarivanja te zadaće

potrebno je utvrditi književnu vrstu tekstova što se ostvaruje pomoću povijesno-kritičke

metode. Cilj je povijesno-kritičke metode da osvijetli, posebno na dijakronijski3 način, smisao

koji izriču biblijski pisci i redaktori4.

Nove metode literarne analize

Retorička analiza

Retorička analiza nije nova metoda. Retorika je umijeće sastavljanja uvjerljivih govora, a

budući da su svi biblijski tekstovi u određenom stupnju tekstovi u određenom stupnju tekstovi

uvjeravanja, poznavanje retorika dio je znanstvene spreme svakog egzegete. Retorička analiza

1 koherentan – međusobno povezan 2 egzegeza – tumačenje tekstova3 dijakronija – raznovrsnost 4 redaktor - ureditelj

mora biti obavljena na kritički način, budući da se egzegeza podvrgava zahtjevima kritičkog

duha. U Bibliji je moguće razlikovati 3 različita pristupa:

1. temelji se na grčko-latinskoj retorici

2. temelji se na semitskim postupcima kompozicije

3. nadahnjuje se novim istraživanjima

Klasična grčko-latinska retorika uključuje prisutnost govornika, govor i slušateljstvo.

Semitski postupci kompozicije pomažu uspostaviti odnose između različitih elemenata teksta.

Ona omogućuje bolje shvaćanje literarne strukture tekstova

«Nova retorika» istražuje zašto je određena upotreba jezika učinkovitija i uvjerljivija.

Istražuje stil i kompoziciju kao sredstva djelovanja na društvo. Primijenjena na Bibliju, «nova

retorika» nastoji prodrijeti do jezika objave kao religioznog govora uvjeravanja i vrednovati

njegov učinak u socijalnom kontekstu komunikacije.

Narativna analiza

Narativna egzegeza predlaže metodu shvaćanja i priopćavanja biblijske poruke koja odgovara

obliku pripovijedanja i svjedočanstva. Ona istražuje način na koji je pripovijedana povijest

tako da uključi čitatelja u «svijet pripovijedanja» i njegov svijet vrijednosti.

Semiotička analiza

Među metodama koje se usredotočuju na istraživanje biblijskog teksta onako kako se

predstavlja u svom konačnom obliku, smješta se i semiotička analiza. Semiotika se temelji na

tri glavna načela ili pretpostavke.

Načelo imanentnosti5: svaki tekst oblikuje cjelinu značenja; analiza uzima u razmatranje cijeli

tekst, ali samo tekst.

Načelo strukture značenja: ne postoji nikakvo značenje osim značenja u i po odnosu; analiza

teksta sastoji se od utvrđivanja mreže odnosa između različitih elemenata, na kojima se gradi

značenje teksta.

Načelo gramatike teksta: svaki tekst ima određeni broj pravila i struktura, u govoru postoje

razine koje imaju svaka svoju gramatiku.

Cjelokupni sadržaj teksta može se analizirat na tri različite razine.

Narativna razina. Istražuju se, u pripovijedanju, transformacije koje omogućuju prijelaz od

početnog od završnog stanja. Unutar tijeka pripovijedanja, analiza nastoji rekonstruirati

različite faze koje označuju transformaciju iz jednog stanja u drugo.

5 imanentan – unutrašnji, bitan, neodvojiv

Razina govora. Analiza se ovdje sastoji od tri faze:

- utvrđivanje i klasifikacija likova

- utvrđivanje kretanja svakog lika u tekstu radi utvrđivanja načina na koji se tekst

koristi

- istraživanje tematske vrijednosti likova.

Ta posljednja radnja sastoji se u razabiranju u ime čega likovi, u određenom tekstu, slijede taj

put.

Logičko-semantička razina ili dublja razina. Analiza na ovoj razini sastoji se od preciziranja

logike koja određuje temeljne artikulacije kretanja pripovijedanja i likova teksta.

Semiotika doprinosi shvaćanu Biblije kao Božje riječi izrečene ljudskim jezikom. Semiotička

analiza može probuditi kod kršćana želju za istraživanje biblijskog teksta i za otkrivanjem

nekih njegovih dimenzija značenja, bez posjedovanja svih povijesnih spoznaja koje se odnose

na nastanak teksta i njegov socijalno-kulturni svijet. Ona se može pokazati korisnom u

pastoralnoj praksi.

Pristup utemeljen na tradiciji

Kanonski pristup

Kanonski pristup interpretira svaki biblijski tekst u svijetlu kanona Pisma, tj. Biblije

prihvaćene kao norma vjere zajednice vjernika. Kanonski pristup nastoji smjestiti svaki tekst

unutar jedincatog Božjeg nauma, s ciljem da dođe do aktualizacije Pisma za naše vrijeme.

Kanonska interpretacija ne može biti ista kog Židova i kršćana jer su židovski i kršćanski

kanon različiti.

Pristup uz pomoć židovskih tradicija interpretacije

Izvan-kanonska židovska literatura, nazvana apokrifnom, obilna i raznorodna, važan je izvor

za tumačenje Novog Zavjeta.

Pristup po povijesnoj učinkovitosti teksta

Ovaj je pristup temeljen na dva načela: 1) tekst postaje literarnim djelom istom kada naiđe na

čitatelje koji ga oživljuju svojim prihvaćanjem. 2) to prihvaćanje teksta doprinosi boljem

shvaćanju samoga teksta. Takvo istraživanje pokušava utvrditi interpretacije tijekom vremena

u funkciji pitanja čitatelja, nastojeći vrednovati važnost uloge tradicije u pojašnjenju smisla

biblijskih tekstova. Ovaj pristup ima i negativne strane budući da povijest svjedoči o

postojanju negativnih učinaka koji su doveli do rasne diskriminacije. Tada se uočava da taj

pristup ne može biti samostalnom disciplinom.

Pristup po humanističkim znanostima

Sociološki pristup

Istraživanje Biblije zahtjeva najdetaljnije moguće poznavanje socijalnih ponašanja,

karakterističnih za različite ambijente u kojima su se oblikovale biblijske tradicije. Sociološka

metoda teži da se posveti više pozornosti ekonomskim i institucionalnim aspektima ljudskog

života nego njegovim osobnim i religioznim dimenzijama.

Pristup pomoću antropologije kulture

Antropologija kulture nastoji definirati karakteristike različitih vrsta ljudi u njihovom

socijalnom kontekstu. U tekstovima koji priopćuju Isusovo učenje mnogi detalji mogu biti

objašnjeni zahvaljujući tom pristupu. Niti ovaj pristup nije u stanju obrazložiti specifične

sadržaje Objave.

Psihološki i psihoanalitički pristup

Psihološka i psihoanalitička istraživanja donose obogaćenje biblijskoj egzegezi budući da

zahvaljujući njima tekstovi Biblije mogu biti bolje shvaćena kao iskustva života i pravila

ponašanja.

Kontekstualni pristupi

Čitatelji biblijskog teksta posvećuju posebnu pozornost određenim aspektima i zanemaruju

druge. Zbog toga je neizbježno da različiti tumači unose u svoje redove nova gledišta, koja

odgovaraju određenim strujama suvremene misli.

Oslobodilački pristup

Polazište oslobodilačkog pristupa nalazi se u dva velika crkvena događaja: Drugi vatikanski

sabor, sa svojom nakanom osuvremenjena pastoralnog rada Crkve i Druga opća konferencija

Latinske Amerike održana u Medelinu 1968. g. ; koja je primjenila učenja sabora na potrebe

Latinske Amerike. Teologija oslobođenja ne osvaja nikakvu posebnu metodu, međutim,

polazeći od vlastitih socijalno-kulturnih i političkih gledišta, ona prakticira čitanje Biblije koje

je usredotočeno na potrebe naroda, koji traži u Bibliji hranu za vlastitu vjeru i život. Načelo je

da je Bog siromaha i ne može podnositi nepravdu. Teologija oslobođenja sadrži elementa čija

je vrijednost neosporna: smisao nazočnosti Boga koji spašava; naglasak na zajedničkoj

dimenziji vjere; potreba oslobodilačkog djelovanja koje je ukorijenjeno u pravdi i ljubavi;

novo čitanje Biblije, koje nastoji da učini Riječ Božju svijetlom i hranom naroda Božjeg usred

njegovih borbi i nada. Pod ogromnih socijalnih problema, naglasak je stavljen pretežno na

zemaljsku eshatologiju, ponekad na štetu više transcedentalne eshatološke dimenzije Pisma.

Feministički pristup

Feministički pristup nastao je u SAD-u koncem 19. st. u socijalno-kulturnom kontekstu borbe

za prava žene. Ta se struja pojavila s novom snagom i doživjela je veliki razvoj od 1970.

Potrebno je razlikovati više oblika feminističkih biblijskih hermeneutika. Njihovo jedinstvo

proizlazi iz zajedničke teme, žene, i zajedničkog cilja: oslobođenje žene i stjecanje prava

jednakih onima koje uživa muškarac.

Radikalni oblik potpuno niječe autoritet Biblije držeći da su je stvorili muškarci s ciljem da

zajamče svoju prevlast nad ženom.

Neo-ortodoksni oblik prihvaća Bibliju kao proročku i kao potencijalno korisnu, barem u onoj

mjeri u kojoj staje na stranu slabijih, pa tako i na stranu žena.

Kritički oblik koristi suptilno metodologiju i nastoji otkriti položaj i ulogu kršćanske žene u

Isusovu pokretu i u pavlovskim zajednicama.

Feministička hermeneutika dodaje dva kriterija istraživanja. Prvi je feministički kriterij,

budući da su povijest obično pisali pobjednici radi otkrivanja istine korisno je ne oslanjati se

na tekstove, nego u njima tražiti pokazatelje koji otkrivaju nešto drugo. Drugi je sociološki;

temelji se na istraživanju društva biblijskih vremena, njihove društvene slojevitosti i uloge

koju je u njima zauzima žena. Brojni su pozitivni doprinosi koji dolaze od feminističke

egzegeze. Žene su tako uzele aktivniju ulogu u egzegetskom istraživanju. One su uspjele,

često bolje od muškaraca, otkriti prisutnost, značenje i ulogu žena u Bibliji, u povijesti

kršćanskih početaka i u Crkvi. Feministička egzegeza, izlaže se riziku da interpretira biblijske

tekstove na tendenciozan, a prema tome i sporan način. Da bi dokazala svoje teze ona se mora

često utjecati argumentima šutnje. Ta je vrsta argumenata općenito slabo pouzdana.

Fundamentalističko čitanje

Fundamentalističko čitanje polazi od načela da Bibliju, jer je Riječ Božja, nadahnuta i izuzeta

od zablude, treba čitati i tumačiti u svim njenim detaljima. Fundamentalističko čitanje je

nastalo u vrijeme reformacije. Poslije stoljeće Prosvjetiteljstva, ono se pojavilo u

protestantizmu kao zaštita protiv liberalne egzegeze. Sadašnji naziv «fundamentalizam»

povezuje se izravno s američkim biblijskim kongresom održanim u Niagari 1895. Tada su

konzervativni protestantski egzegeti definirali «pet točaka fundamentalizma»: verbalnu

nepogrešivost Pisma, Kristovo božanstvo, Njegovo božansko rođenje, nauk o zastupničkom

pokajanju i tjelesno u vrijeme drugog Kristova dolaska. Ta vrsta čitanja pronalazi sve više

pristađa tijekom druge polovice 20. st. u nekim religioznim grupama i sektama. On traži

čitanje Biblije koje odbacuje svako postavljanje pitanja i bilo koju vrstu kritičkog istraživanja.

Fundamentalizam teži da postupa s biblijskim tekstom kao da ga je Duh diktirao riječ po riječ.

HERMENAUTIČKA PITANJA

Smislovi nadahnutog Pisma

Zaključcima znanosti jezika i filozofskih hermeneutika ustvrđuje se višeznačnost pisanih

tekstova.

Literarni smisao

Literarni smisao nastoji definirati točno značenje tekstova kako su ih sastavili njihovi autori.

Potrebno je shvatiti tekst prema književnim običajnostima određenog vremena. Literarni

smisao Pisma jest smisao koji su izravno izrekli nadahnuti ljudski autori. Glavna zadaća

egzegeze jest da definira literarni smisao biblijskih tekstova s najvećom mogućom točnošću.

Radi toga nužno je istraživanje drevnih tekstova.

Duhovni smisao

Duhovni smisao možemo definirati kao smisao koji izriču biblijski tekstovi kada se čitaju pod

utjecajem Duha Svetoga, u kontekstu pashalnog misterija Krista i novoga života koji odatle

proizlazi.

Puni smisao

Puni smisao definira kao najdublje značenje teksta, koji je Bog naumio, ali koje ljudski autor

nije jasno izrekao. Njegovo se postojanje u biblijskom tekstu otkriva kada se istražuje tekst u

svjetlu drugih biblijskih tekstova. Korištenje punog smisla može dovesti da subjektivnih

interpretacija koje su bez vrijednosti.

POSEBNA OBILJEŽJA KATOLIČKOG

TUMAČENJA

Katolička egzegeta priznaje da je jedan od vidova biblijskih tekstova taj da se oni djelo

ljudskih autora, koji su koristili vlastite sposobnosti kao i sredstva koja im je njihovo doba i

društveni kontekst stavljao na raspolaganje. Katolička egzegeta koristi sve znanstvene metode

i pristupe koji omogućavaju bolje shvaćanje značaja teksta. Suvremene hermeneutike jasno su

pokazale da nije moguća interpretacija teksta bez polazišnog «pred-razumijevanje». Svako

pred-razumijevanje sadrži i svoje opasanosti. U slučaju katoličke egzegete postoji opasnost da

se pripiše nekim biblijskim tekstovima značenje koje oni ne izriču. Egzegeta se mora čuvati te

opasnosti.

Interpretacija u biblijskoj tradiciji

Ponovna čitanja

Ono što daje Bibliji njezinu unutarnju objedinjenost jest činjenica da se kasniji biblijski spisi

često temelje na ranijima. Aludiraju na ranije spise, predlažu «ponovna čitanja» koja razvijaju

nove aspekte značenja ili koji izričito spominju ranije tekstove ili da prodube njihovo

značenje ili da ustvrde njihovo ispunjenje.

Odnosi između SZ i NZ

NZ je pun aluzija na SZ i izričitih citiranja. Autori NZ priznaju SZ vrijednost božanske

objave. Oni navješćuju da je ta objava našla ispunjenje u Isusovu životu, poučavanju i

njegovoj smrti i uskrsnuću, izvoru praštanja i vječnog života.

Zaključci

Interpretacija ostaje u kontinuitetu s ranijim egzegetskim tradicijama, čije mnoge elemente

zadržava i usvaja, međutim u drugim stvarima ona se odvaja da bi uzmogla napredovati.