Neki noviji trendovi razvoja zatite manjina i (posebnih) prava nacionalnih i drugih manjina: Europski kontekst

NACIONALNE MANJINEU HRVATSKOJ

Sinia Tatalovi

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Sveuilina knjinica u Splitu

UDK 323.15:316.7>(082)

NACIONALNE manjine u Hrvatskoj / .- Split : Stina,2005. -1125 str. ; 21 cmBibliografske biljeke uz tekst. ISBN 953-99054-7-8 ISBN 953-99054-7-8Nakladnik:

STINA d.o.o., Split, etalite Bavice 10, Hrvatska

Za izdavaa:

Goran Vei

Urednik:

Stojan Obradovi

Autor:

Sinia Tatalovi

Oprema:Branko Gali

Tisak:TYPO, Omi

Split 2005,UvodPrava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, dugo vremena su predstavljala problem i nije bilo dovoljno politike volje za njihovo zadovoljavajue ostvarivanje. To se posebno odnosilo na vrijeme rata i poraa. Krenje manjinskih prava u Hrvatskoj, vrlo brzo je identificirala meunarodna zajednica, vrei stalni pritisak i pruajui razliite oblike pomoi u cilju poboljanja stanja. U tom kontekstu pitanje normativnog reguliranja i praktinog ostvarivanja prava nacionalnih manjina postalo je vano mjerilo i ispit za demokratizaciju Hrvatske, a njegovo uspjeno polaganje, jedan od uvjeta za ekonomsku i politiku integraciju u europske organizacije.

Suoena sa injenicom da ne moe smanjivati steena prava postojeim nacionalnim manjinama, Republika Hrvatska im odmah nakon osamostaljivanja priznaje steena prava. Odreena vrsta problema se pojavila oko definiranja "novih nacionalnih manjina" i njihovih prava. Glavni problemi, oitovali su se u krenju ljudskih prava, posebno pripadnika novih nacionalnih manjina i nepostojanju neovisnog sudstva. Moe se rei da politika tranzicija u Hrvatskoj nije mogla dugo zapoeti i uhvatiti zamah, sve do promijene vlasti 2000. godine. Poetkom demokratske tranzicije uinjeni su i vani pomaci u zatiti ljudskih i manjinskih prava. To je pogodovalo osmiljavanju i provoenju politike integracije nacionalnih manjina u hrvatsko drutvo, ali i ouvanja njihovog identiteta.

Danas Republika Hrvatska ima zaokruen zakonodavni sustav na podruju zatite nacionalnih manjina. Tako je 2000. godine donesen Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kojim su stvoreni uvjeti za cjelovito ostvarivanje prava nacionalnih manjina donesen je 2002. godine, a nakon toga i niz provedbenih propisa. Ti su zakoni doneseni konsenzusom stranaka u Hrvatskom saboru, ime je osigurana i politika volja za njihovo provoenje. Tome ide u prilog i injenica da je Vlada Republike Hrvatske izabrana nakon izbora 23. studenoga 2003. godine sklopila sporazume i postigla dogovore sa zastupnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, te se obvezala u programu rada Vlade da e konkretnim mjerama kontinuirano raditi na zatiti i ostvarivanju prava nacionalnih manjina, te rjeavati jo otvorena pitanja s kojima se suoavaju nacionalne manjine, kao i ustrajati na potpunoj primjeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, odnosno zakona kojim se regulira odgoj i obrazovanje, te slubena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina.

Cjelovito gledano, u proteklih nekoliko godina, dolo je do znatnog unaprjeenja prava nacionalnih manjina, posebice u zakonodavnoj sferi, te u provoenju prava na vlastitu kulturu i jezik, kao i omoguavanju proirenja prava pripadnika nacionalnih manjina na sudjelovanje u procesu odluivanja. Osigurana je zastupljenost nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, te u predstavnikim tijelima na lokalnoj i regionalnoj razini. Pored toga, uveden je i novi sustav sudjelovanja manjina u procesu odluivanja, putem vijea i predstavnika nacionalnih manjina. Iako je postignut napredak u zakonskom reguliranju i ostvarivanju prava nacionalnih manjina, treba napomenuti da jo ima tekoa u ostvarivanju prava, koje prije svega proizlaze iz odreenih gospodarskih i socijalnih problema. Posebice se to odnosi na ostvarivanje prava nacionalnih manjina na ratom stradalom podruju, bri povratak izbjeglica, te stvaranje boljih uvjeta ivota Roma. Znaajan napredak postignut je i u stvaranju tolerantnijih uvjeta u drutvu koji omoguavaju doivljavanje nacionalnih manjina kao hrvatske prednosti, a nipoto problema. U tome je doprinos dala i Vlada koja je poduzima mjere za jaanje ozraja snoljivosti i dijaloga meu kulturama i razliitostima. Sadraj

UVOD..........................................................................................................................................

Poglavlje IFORMIRANJE MANJINSKIH ZAJEDNICA NA PODRUJU HRVATSKE................................

Teritorij naseljavanja pripadnika nacionalnih manjina........................................................

Poloaj nacionalnih manjina na podruju Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji.....................

Jugoslavenski okvir za ostvarivanje prava nacionalnih manjina (narodnosti)

u SR Hrvatskoj.........................................................................................................................

Prava nacionalnih manjina (narodnosti) u SR Hrvatskoj ....................................................

Poglavlje II

RAZVOJ PRAVA NACIONALNIH MANJINA U REPUBLICI HRVATSKOJ..............................Stvaranje modela ostvarivanja prava nacionalnih manjina..................................................

Poglavlje III

LJUDSKA PRAVA KAO OKVIR ZA OSTVARIVANJE PRAVA NACIONALNIH

MANJINA U HRVATSKOJ..........................................................................................................

Poglavlje IV

POLITIKA ZATITE NACIONALNIH MANJINA U REPUBLICI HRVATSKOJ..........................

Obrazovanje pripadnika nacionalnih manjina.......................................................................

Slubena uporaba jezika i informiranje nacionalnih manjina.............................................

Politiko predstavljanje nacionalnih manjina........................................................................

Miljenje Europske komisije o ostvarivanju prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj......

Poglavlje V

ORGANIZIRANOST I PROGRAMI NACIONALNIH MANJINA...................................................ZAKLJUAK................................................................................................................................LITERATURA................................................................................................................................PRILOZI ZAKONI I DOKUMENTI...............................................................................................

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina...........................................................................

Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj...............................

Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina........................................

Pravo pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj na

zastupljenost u Hrvatskom saboru............................................................................................

Zakon o izmjenama i dopunama zakona o izboru lanova predstavnikih

tijela jedinica lokalne i podrune (regionalne) samouprave.......................................................

Zakon o potvrivanju okvirne konvencije za zatitu nacionalnih manjina .................................

Zakon o potvrivanju Europske povelje o lokalnoj samoupravi ................................................

Zakon o potvrivanju Ugovora izmeu Republike Hrvatske i Talijanske

Republike o pravima manjina ...................................................................................................

Zakon o potvrivanju Sporazuma izmeu Republike Hrvatske i Republike Maarske

o zatiti maarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine .......................................

u Republici Maarskoj.................................................................................................................

Sporazum izmeu Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zatiti prava hrvatske

manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj....................

Savjet za nacionalne manjine

Kriteriji za utvrivanje financijske pomoi za programe nevladinih udruga

i ustanova nacionalnih manjina................................................................................................

Metodologija praenja ostvarivanja programa nevladinih udruga i ustanova

nacionalnih manjina..................................................................................................................

Statut Savjeta za nacionalne manjine.......................................................................................

Program rada Savjeta za nacionalne manjine............................................................................PODACI O AUTORU...................................................................................................................I.FORMIRANJE MANJINSKIH ZAJEDNICA NA

PODRUJU HRVATSKE

TERITORIJ NASELJAVANJA PRIPADNIKA NACIONALNIH MANJINA

U Hrvatskoj pripadnici nacionalnih manjina ive na podruju velikog broja gradova i opina. Nacionalne manjine su koncentrirane u veem broju uglavnom na podrujima: Istre, Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Zapadne i Istone Slavonije i Baranje. Zbog migracija unutar Hrvatske, sve vei broj pripadnika nacionalnih manjina ivi u velikim gradovima, a posebno u glavnom gradu Zagrebu. Dolazak nacionalnih manjina u Hrvatsku odvijao se u razliita vremena i u razliitim povijesnim okolnostima. Neke nacionalne manjine od uvijek ive na teritoriju Republike Hrvatske, dok su pripadnici drugih nacionalnih manjina doseljavali u Hrvatsku u razliitim razdobljima i sa specifinim razlozima. U literaturi se navodi da su prvi migracijski valovi Albanaca u Istru zabiljeeni ve u 16. i 17. stoljeu. Poznato je i doseljavanje u razdoblju od 1726. do 1733. kada je skupina albanskih doseljenika iz okolice Skadra prebjegla na mletaki teritorij i osnovala svoje naselje, prozvano Arbanasi. Meutim, znatniji priljev Albanaca u Hrvatsku karakteristian je za razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata. Tako je od svega 635 Albanaca prema popisu 1948. njihov broj do 1981. povean na 6.006 da bi u sljedeem meupopisju njihov broj bio udvostruen (12.032 - 1991. godine). Albanci u Republici Hrvatskoj uglavnom su porijeklom s Kosova i Makedonije i govore albanskim jezikom, kojim govore Albanci na Kosovu.

Pripadnici eke nacionalne manjine u Hrvatsku su u veem broju poeli dolaziti tijekom 19. stoljea u okviru uobiajenih migracija koje su se odvijale u Austro-Ugarskoj monarhiji. eko stanovnitvo dolazilo je u Hrvatsku uglavnom u organiziranim skupinama, ako se radilo o seoskom stanovnitvu ili pojedinano ako se radilo o obrtnicima, dravnim slubenicima ili vojnicima. Prve skupine eha doseljavaju u Hrvatsku ve u prvoj polovici 18. stoljea kada 1729. godine u Gorskom kotaru nastaje naseobina staklara Crni Lug. Takoer eki staklari 1764. naseljavaju Suice kod Mrkoplja dok se prvi doseljenici u sredinjoj Hrvatskoj spominju 1792. u Ivanovanima kod Bjelovara. Nakon toga, 1826. naseljavaju Nove Plavnice i Mlinovac takoer kod Bjelovara te Ivanovo Selo kod Grubinog Polja. Najvei broj eha u Hrvatskoj zabiljeen je 1910. kada je iznosio 31.493. Od tada je njihov broj u stalnome padu to je posljedica asimilacije, prirodne depopulacije te repatrijacije nakon I. te pogotovo nakon II. svjetskog rata. eka nacionalna manjina je u veem broju naseljena na podruju gradova: Daruvar, Grubino Polje, Pakrac, Kutina, Poega, Garenica, Bjelovar, Novska i Vrbovec te u Zagrebu. Jezik kojim se slui eka nacionalna manjina je eki jezik, baziran na dijalektnim govorima - hotskom, moravskom, valakom. U nekim podrujima dolo je do jake infiltracije hrvatskog jezika kao jezika sredine. U obrazovnim ustanovama, medijima, izdavakoj djelatnosti i lokalnoj samoupravi koristi se eki knjievni jezik koji su sa sobom donijeli obrazovani eki doseljenici 80-tih godina 19. stoljea. Interesantno je spomenuti da su se u naselju Bjelievac u blizini Poege, gdje se govori valako narjeje, sauvali arhaizmi ekog jezika koji se jedino jo tu koriste.

Pripadnici maarske nacionalne manjine tradicionalno uglavnom ive na podruju Osijeka, Bjelovara i Zagreba. Ipak, najvie pripadnika maarske nacionalne manjine ivi u Baranji, gdje su autohtono stanovnitvo. Neko brojna nacionalna manjina u sjevernim i istonim dijelovima Hrvatske spala je od 121.572 pripadnika 1910. godine na svega 16.595 poetkom 21. stoljea. Silazni trend neprekinut je upravo od 1910. dok je u razdoblju 1991 - 2001. njihov broj smanjen za etvrtinu (25,8%). Osim povratka u matinu zemlju (repatrijacije) nakon I. svjetskog rata, Maari su znatnim dijelom prognani iz Hrvatske 1944. i 1945. godine. Procjenjuje se da je iz Baranje i istone Slavonije od oko 13.000 Maara tada prognano oko 9.000. Istjerivani su i iz okolice Bjelovara pa su se tako odrali samo najprilagodljiviji, odnosno oni koji su se fiziki prikljuili narodnooslobodilakoj vojsci. Maarska nacionalna manjina na svim razinama komunikacije upotrebljava maarski knjievni jezik (u kolama, medijima, izdavatvu). Meutim, u vieetnikim sredinama osjea se jak utjecaj hrvatskog jezika, a u tri sela upotrebljava se karakteristian arhaini dijalekt (Laslovo, Koro i Hrastin).

Broj Makedonaca u Hrvatskoj konstantno se poveavao od zavretka II. svjetskog rata (za ranije razdoblje ne moe se pratiti kretanje broja ove nacionalne manjine) sve do 1991. godine. Slino Albancima i Crnogorcima, pripadnici ove nacionalne manjine doseljavali su iz relativno nerazvijenih krajeva Makedonije u Hrvatsku koja je uz Slovenija bila gospodarski najrazvijenija republika bive Jugoslavije.

Premda se najstarije njemako naselje u Hrvatskoj spominje ve 1209. godine u Varadinu, najvei kolonizacijski valovi, meutim, dolaze u 18., poetkom 19. i posebice u drugoj polovici 19. stoljea. Do Drugog svjetskog rata Nijemci (tzv. Folksdojeri) su znaajna nacionalna manjina u Hrvatskoj, koncentrirana najvie u sjevernim i istonim dijelovima zemlje (Slavonija, Baranja, zapadni Srijem, Zagreb). Zbog vojnih i civilnih rtava tijekom rata, poratnih stradanja u internacijama u Jugoslaviji, masovne emigracije, a dijelom i asimilacije, nakon II svjetskog rata ta je nacionalna manjina u Hrvatskoj decimirana.

Prisustvo Roma na podruju Hrvatske moe se pratiti jo od 1352. godine to je jedan od najstarijih vremenskih perioda egzistiranja te populacije na teritoriju jugoistone Europe. Demografski pokazatelji o prisustvu romske populacije u Hrvatskoj pokazuju da je njihova brojnost rasla mnogo vie u razdobljima nakon 1981. godine, na to su utjecale drutvene prilike u hrvatskom drutvu. Osamdesetih i devedesetih godina prolog stoljea broj Roma u Hrvatskoj koji se tako izjanjavao, kontinuirano se poveavao, ali ne u mjeri u kojoj se to oekivalo. Poveanje broja Roma na podruju Republike Hrvatske, to je rezultat prirodnog prirasta i doseljavanja, nije promijenilo marginaliziran poloaj romske zajednice. Za takav status su s jedne strane utjecali sami Romi zbog svojih specifinosti i naina ivota, ali u veoj mjeri na to je utjecalo stanje u drutvu i odnos dravnih institucija u rjeavanju brojnih i ne jednostavnih problema romske nacionalne manjine.

Poetak naseljavanja Slovaka u Hrvatsku vee se za 18. stoljee kada je vea skupina pripadnika ove nacionalne manjine poela naputati Slovaku, prvenstveno zbog loih socijalnih prilika. Najvei dio nastanjuje se na prostoru dananje Vojvodine dok se manji dio naseljava i u Slavoniji. Prvi Slovaci u Slavoniju dolaze na posjed grofa Pejaevia u Ledeniku kod Naica. Glavna koncentracija slovake nacionalne manjine je na podruju gradova Naica i Iloka, a neznatno ih ima u akovu, Osijeku, Novskoj i Sisku.

Talijanska nacionalna manjina preteito ivi u Istri, gdje je autohtono stanovnitvo, a u daleko manjem broju na podruju Splita, Zagreba i Lipika. Pripadnici talijanske nacionalne manjine u meusobnom komuniciranju slue se talijanskim knjievnim jezikom, ali i dijalektima istro-romanskim (prevenetskim) i s nekoliko varijanti venetskog (dijaletto veneto-istriano) jezika. Talijanski knjievni jezik se upotrebljava u kolama, medijima (radio, TV, novine), izdavakoj djelatnosti te svim institucijama u kojima je osigurana uporaba jezika nacionalnih manjina.

Rusini su u najveem broju naseljeni na podruju Vukovara, a manje u Vinkovcima, upanji, Zagrebu, Lipovljanima, Slavonskom Brodu i Osijeku. Ukrajinski jezik kojim govore Ukrajinci u Hrvatskoj pripada uglavnom galicijskom dijalektu, dok samo manji broj pripadnika ove nacionalne manjine govori lemkivskim dijalektom koji gravitira Dukljanskom predjelu Karpata. U kolama, medijima i izdavakoj djelatnosti u uporabi je ukrajinski knjievni jezik. Rusinski jezik kojim govore Rusini u Hrvatskoj normirani je jezik i kao takav jedino je priznat u Hrvatskoj. On se koristi u slubenoj i javnoj uporabi ravnopravno s ostalim jezicima u naseljima gdje ive Rusini. Prema nekim istraivanjima rije je o najzapadnijem dijalektu lemkivskog ukrajinskog jezika u kojem ima utjecaja leksika i forme slovakog i poljskog jezika. Neki ga smatraju posebnim, mikroslavenskim jezikom u kojem dominira osnova istonoslavenskih jezika.

idovi su u Hrvatsku doseljavali iz raznih drava i podruja, ovisno kojoj su skupini pripadali. Akenazi su dolazili iz zemalja Istone i Sredinje Europe (eka, Slovaka, Austrija, Maarska, Poljska, Rusija). dok su iz junoeuropskih zemalja (panjolska, Portugal, Italija, Turska) doseljavali Sefardi. Broj idova u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata moe se iitati jedino iz podataka o vjerskom izjanjavanju i to za 1900. i 1910. godinu. Prema tim podacima, 1910. godine u Hrvatskoj je popisan 21.831 idov ime su inili znaajnu manjinsku zajednicu, veinom u sjevernim hrvatskim gradovima. Njihovo brojano smanjenje posljedica je pogroma nad idovima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Uz to, oko polovica idova koji su preivjeli holokaust, iselila je izmeu 1948. i 1952. godine u Izrael.

Tradicionalno najbrojnija nacionalna manjina na podruju Hrvatske je srpska zajednica. Njezin znaaj za razvoj hrvatskog drutva kroz povijest, zahtijeva da se ona i detaljnije obradi. Dolazak Srba u Hrvatsku se dogaao u valovima, kao rezultat njihove kranske opredijeljenosti i progona kojima su Srbi zbog toga bili izloeni u Turskom Carstvu. Dolazak Srba u Habzburku Monarhiju na podruje dananje Hrvatske, odvijao se organizirano pod vodstvom narodnih voa i crkvenih dostojanstvenika, koji su svojom mudrou i zaslugama za obranu kranstva i u najteim uvjetima turskog zuluma, privolili habsburke vladare da im dodjele privilegije kao garanciju njihovih narodnih prava u novoj domovini. Sadraj svih dobivenih privilegija i prava, a posebno onih koje su Srbi u Hrvatskoj i ostalim dijelovima Habsburke Monarhije dobili od cara Leopolda I. predstavljale su sutinu njihovog dravnopravnog poloaja u Monarhiji.

Za utvrivanje prava Srba u Hrvatskoj, posebno je znaajna 1690. godina i zavretak neuspjelog austrijskog rata protiv Turske. Zbog suradnje s Habsburgovcima u ovom vojnom pohodu, dio pravoslavnog sveenstva na elu s patrijarhom Arsenijem III. Crnojeviem i veliki broj Srba, oko 35.000, bio je prisiljen povui se na habsburki dravni teritorij i tu pronai nove domove u okviru sistema Vojne krajine. Iz sistema Vojne krajine proizlazio je politiki poloaj Srba u Hrvatskoj do 1881. godine, gdje su od graniara, ve od poetka 16. stoljea stvoreni slobodni seljaci izuzeti ispod staleke vlasti Hrvatskog sabora. Ve je austrijski car Leopold I. izdao Srbima pet privilegija u kojima se reguliraju njihova prava kao zajednice. Sve ove privilegije, koje su inile vrstu pravnu osnovu za poloaj Srba u Hrvatskoj i ostalim dijelovima Monarhije, bile su temelj srpske narodno-crkvene samouprave i kolske autonomije, a potvrivali su ih carevi nasljednici novim privilegijama ili potvrdama. U skladu s dobivenim kolektivnim pravima Srba u Hrvatskoj sadranim u navedenim privilegijama, srpski crkveni poglavar u odreenom smislu postao je i politiki predstavnik Srba u Hrvatskoj. On je dobio i pravo da nasljeuje imovinu Srba koji bi umirali bez potomstva. Istovremeno, Srbi su stekli pravo da biraju narodne starjeine po selima i po gradovima (magistrati). Arhiepiskopa ili mitropolita, kako su se nakon smrti patrijarha Arsenija III. nazivali srpski crkveni poglavari, birao je Narodni crkveni sabor. Sabor su sainjavali ugledni predstavnici crkve i naroda. Na sastancima Sabora se raspravljalo o narodno-crkvenim i politikim pitanjima od srpskog narodnog interesa. Tadanja hijerarhija Srpske pravoslavne crkve sa sjeditem u Sremskim Karlovcima svjesno je irila sadraj privilegija u narod, predosjeajui da e vrijeme to dolazi, traiti i veliko narodno zalaganje da se ostvari i minimum "sveanih carskih obeanja" sadranih u privilegijama. Uz sva nastojanja crkvenih i narodnih voa da se dobivene privilegije ostvaruju u praksi, one su se s vremenom sve vie suavale i ograniavale. Srpska crkveno-narodna samouprava u kojoj je dominirala crkvena hijerarhija i nakon ukidanja carskih privilegija ostavila je posljedice u politikom ivotu Srba u Hrvatskoj. Iako je dolo do raslojavanja srpskog stanovnitva u Hrvatskoj, crkvena se hijerarhija nije htjela odrei steenih politikih pozicija na raun graanskih politiara, u emu im je pomoglo postojanje krajikog sistema. Od tada se u srpskoj politici u Hrvatskoj mogu pratiti dva glavna politika usmjerenja, onaj koji je pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve i onaj kojeg autonomno vode srpski graanski politiari. U nekim situacijama su te politike bile bliske, a u nekim i direktno suprotstavljene i raspoluene izmeu narodne i domovinske pripadnosti. Od njihove meusobne suradnje, ovisno o opim politikim okolnostima, ovisila je i razina prava Srba u Hrvatskoj. Politika Habsburke Monarhije prema Srbima uvijek je bila dvolina i u osnovi instrumentalizirajua. Uz pomo Srba beki dvor je drao maarske i hrvatske feudalce u strahu, a osim toga obilno ih je koristio kao vojnike u ratovima protiv Turske i drugih europskih drava. U ratnim periodima Habsburgovci su obiavali davati sveane izjave o zatiti srpskih prava i privilegija u pogledu crkvene i drutvene ravnopravnosti s ostalim narodima Monarhije. Meutim, mirenje dvora s maarskim i hrvatskim feudalcima obino je postizano na tetu interesa srpske zajednice. Bez obzira na to, vodei slojevi Srba u Hrvatskoj, a to znai sveenstvo, zemljoposjednici i bogati trgovci, uporno su vodili austrofilsku politiku i oekivali da e uz pomo dvora osigurati cjelinu svojih interesa. Kada se to pokazalo nemoguim, povezuju se najprije s Rusijom, a kasnije i sa Srbijom, svjesni da e zbog toga jo vie biti izloeni raznovrsnim pritiscima i stradanjima.

Izlaz za konano i trajno definiranje svojih prava, koje su Srbi u Hrvatskoj vidjeli u stvaranju dviju jugoslavenskih drava, pokazao se kao najpogubniji, kako za njihov politiki poloaj, tako i za bioloki opstanak. Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. godine, omogueno je ostvarivanje prava naroda, koji su do tada ivjeli u Monarhiji, na formalno autonomnu odluku o vlastitoj budunosti. Meutim, kao i uvijek u meunarodnim odnosima, to se moglo ostvariti samo u okviru tadanjeg stanja u meunarodnoj zajednici i u skladu s interesima velikih sila. Srpski narod na podruju Austro-Ugarske odluio se da nakon njenog raspada nastavi ivjeti zajedno sa slovenskim i hrvatskim narodom u zajednikoj dravi ureenoj na demokratskim naelima. Predstavnici novoformirane Drave Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) ukljuili su se zajedno s Jugoslovenskim odborom u pregovore s Vladom Kraljevine Srbije o ujedinjenju. Predstavnici Drave SHS imali su za cilj unutranje konstituiranje drave na federalnoj osnovi i njeno povezivanje s Kraljevinom Srbijom na konfederalnoj osnovi i to u fazama. Na to je u enevskim pregovorima 1918. godine bio prisiljen pristati i predstavnik Kraljevine Srbije u pregovorima. Meutim, Drava SHS nije bila u stanju braniti svoje granice, izloene pritisku Italije, niti brzo provesti izgradnju dravnog aparata i eliminirati opasnost od "crvene revolucije". Zbog toga se vie i nije razmiljalo o federalnom ureenju nove drave, ve Narodno vijee poziva srpske trupe da prijeu Savu i sudjeluju u obrani Drave SHS i uspostavljanju dravnog poretka. Ovaj in su predstavnici slovenskog i hrvatskog naroda doivjeli kao nuan i najmanje lo za njihove nacionalne interese, dok je srpski narod u njemu vidio rjeenje svog nacionalnog pitanja vrim povezivanjem s dravom matinog naroda. Tim inom su Srbi u Hrvatskoj, kratkorono dobili dravu koju su dugo eljeli, ali su dugorono postali instrumentom srbijanske politike, udaljavajui se sve vie, uz odreene iznimke, od interesa hrvatskog naroda s kojim su ivjeli. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu, Srbi u Hrvatskoj dolaze u teak poloaj u kojem se ne bore samo za politika prava, nego i za goli fiziki opstanak. Veliko stradanje Srba i antifaista u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj 1941. godine, potaknulo je zajedniku antifaistiku borbu srpskog i hrvatskog naroda pod vodstvom Komunistike partije. Zahvaljujui pobjedi antifaistike koalicije u drugom svjetskom ratu i hrvatsko-srpska antifaistika koalicija u Hrvatskoj se nala na pobjednikoj strani, stekavi pravo da u okviru tadanjeg meunarodnog poretka formira Hrvatsku kao federalnu jedinicu socijalistike Jugoslavije u kojoj je srpska zajednica u Hrvatskoj dobila zapaeno mjesto. Iako su Srbi u Hrvatskoj bili u Ustavu SR Hrvatske definirani kao narod, to je uinjeno formalno, vie zbog rtava i njihovog doprinosa stvaranju socijalistike Hrvatske, a ne zbog ostvarivanja njihovih nacionalnih prava. I sam pokuaj Srba u Hrvatskoj da se u toku i nakon drugog svjetskog rata organiziraju za ostvarivanje nacionalnih prava bio je odmah osujeen. Zanimljivo je da je u lanku 1. Ustava, SR Hrvatska bila definirana kao "nacionalna drava hrvatskog naroda, drava srpskog naroda u Hrvatskoj i drava narodnosti koje u njoj ive". U ovom se Ustavu osim deklarativnih stavova o nacionalnoj ravnopravnosti i bratstvu i jedinstvu, nigdje ne elaborira ostvarivanje nacionalnih prava Srba u Hrvatskoj, ve se obrauje samo ostvarivanje njihovih graanskih prava kroz prava "radnike klase i radnog naroda". Na tom naelu bio je organiziran i cijeli predstavniki i upravni aparat u kojeg se nisu birali nacionalni predstavnici, iako je Savez komunista, zbog nerijeenog nacionalnog pitanja i nespremnosti da se ono rijei, brinuo o tzv. nacionalnom kljuu biranja i imenovanja kadrova. U takvom ustavnom poretku, Srbi u Hrvatskoj su se neprirodno vezali za socijalistiki reim u kojem su vidjeli sigurnost, dok su Hrvati nastojali ostvariti deklarirano pravo na nacionalnu dravu, to nije bilo mogue u okviru socijalistikog reima i federalne Jugoslavije. Budui da SR Hrvatska nije bila konstituirana kao federalna drava, iako su u njoj formalno ivjela dva naroda, ve kao unitarna Republika, a Ustavom nisu bili definirani odnosi hrvatskog i srpskog naroda u sluaju nestanka socijalizma ili raspada SFRJ, na poetku demokratskih promjena 1990. godine Srbi u Hrvatskoj dolaze u vrlo delikatnu situaciju. Bez jasno definirane nacionalne politike, a uz jake nacionalne poticaje iz drave matinog naroda, Srbi u Hrvatskoj su se nali u povijesnoj dilemi, da li prihvatiti samostalnu Republiku Hrvatsku i u njoj pokuati u dogovoru s hrvatskim narodom definirati svoj poloaj bez mijeanja sa strane, ili pokuati ostvariti narodnu suverenost na odreenom prostoru Hrvatske i uz cijenu rata. Kriza kroz koju je poetkom 1990. godine prolazila srpska zajednica u Hrvatskoj u traganju za vlastitim identitetom, u odnosu prema Hrvatskoj, Srbiji i Jugoslaviji, mogla je biti razrijeena samo demokratskom, dijalokom katarzom unutar nje same, koritenjem svih legalnih, sistemskih mogunosti. Sve to je bilo drugaije od toga, vodilo je izravno u avanture s nesagledivim posljedicama, u kojima Srbi u Hrvatskoj moraju biti najvei gubitnici. Na ove dileme Srbi u Hrvatskoj nisu imali jedinstven odgovor. Veina Srba u gradovima i na podrujima gdje nisu inili relativnu ili apsolutnu veinu opredijelila se za prvu, demokratsku opciju, dok su se za drugu, ratnu opciju opredijelili veinom Srbi na podrujima Hrvatske gdje su inili relativnu ili apsolutnu veinu. Uslijed razliitih unutranjih i meunarodnih okolnosti u etverogodinjem ratu, srpska politika u Hrvatskoj koja se beskompromisno zalagala za secesiju od Hrvatske doivjela je poraz i izazvala nezapamen egzodus Srba iz Hrvatske. To je Srbe u Hrvatskoj dovelo u sasvim novu do tada nepoznatu situaciju u kojoj su morali pronai svoj status i mogunost fizikog opstanka.POLOAJ NACIONALNIH MANJINA NA PODRUJU HRVATSKE U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

Za Kraljevinu Jugoslaviju, utemeljenu nakon Prvog svjetskog rata pod nazivom Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (SHS) karakteristina je nacionalna neravnopravnost. Neravnopravnost se nije oitovala samo u odnosu izmeu veinskih naroda i nacionalnih manjina, nego i u razlikama u poloaju izmeu pojedinih nacionalnih manjina. Tako, su nasuprot gospodarski razvijenim i dobro organiziranim nacionalnim manjinama Nijemaca, Maara i Talijana, Albanci i Turci ivjeli u bijednim uvjetima, a neke nacionalne manjine, poput Bugara, tadanji reim uope nije priznavao. Politika vladajueg reima nije se ustruavala pred uporabom najgrubljih metoda ugnjetavanja, raseljavanja i odnaroivanja turske i albanske nacionalne manjine, kao i nepriznatog makedonskog naroda.

Odnos Vlade Kraljevine Jugoslavije i dravnih vlasti na podruju Hrvatske prema pojedinim nacionalnim manjinama ovisio je i o vanjskopolitikoj orijentaciji, a posebno o razini odnosa s dravom matinog naroda pojedine nacionalne manjine. U skladu s promjenama u tim odnosima mijenjao se i poloaj odreenih nacionalnih manjina. Tako u prvim godinama Kraljevine Jugoslavije relativnu blagonaklonost dravnih vlasti uivaju eka, slovaka i rumunjska nacionalna manjina, a nakon pribliavanja Kraljevine Jugoslavije Njemakoj i Italiji, posebno jaaju pozicije njemake i talijanske nacionalne manjine. Kao i sve druge novonastale drave u ovom dijelu Europe, i Kraljevina SHS je morala zakljuiti poseban ugovor sa Saveznicima o zatiti nacionalnih manjina. Meutim odredbe ovog ugovora nisu se primjenjivale na cijelom podruju predratne Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Na neke nacionalne manjine, kao to su talijanska i rumunjska, odnosili su se i posebni ugovori. Na temelju tih ugovora one su uivale posebna prava. Tako su se prava pripadnika talijanske nacionalne manjine protezala i na osobe koje su optirale za talijansko dravljanstvo, iako su ostale ivjeti na podruju Hrvatske, dok je osnovno kolstvo rumunjske nacionalne manjine imalo niz prednosti u odnosu na kolstvo drugih nacionalnih manjina na njihovu materinskom jeziku.

Iako se prema lanku 1. Saint Germainskog ugovora o zatiti nacionalnih manjina u Kraljevini SHS zahtijevalo da veina odredaba tog ugovora bude priznata kao osnovni zakon, Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. godine sadri minimalan broj pravila to se odnose na materiju ureenu tim ugovorom. Osnovno kolstvo na jezicima nacionalnih manjina bilo je ureeno tek Zakonom o narodnim kolama, od 5. prosinca 1929. godine. Nastava na jeziku nacionalnih manjina bila je izuzetak od osnovnog pravila da se nastava u narodnim kolama izvodi na dravnom, srpsko-hrvatskom jeziku, a mogla se organizirati u mjestima gdje su u znatnoj mjeri stanovali dravljani drugog jezika. Za njihovu su se djecu mogla otvoriti posebna odjeljenja u osnovnim kolama, ali u njima nije smjelo biti manje od trideset uenika. Djeca jedne nacionalne manjine nisu smjela pohaati kolu druge nacionalne manjine.

Uporaba jezika nacionalne manjine u javnom ivotu i pred tijelima dravne vlasti bila je ograniena raznovrsnim propisima i faktinom diskriminacijom osoba koje se nisu sluile dravnim jezikom. Sustavno su se provodile i druge metode ugnjetavanja pojedinih nacionalnih manjina, kao to su: pretjerano oporezivanje i nametanje posebnih financijskih tereta krajevima gdje ive pripadnici tih nacionalnih manjina, kolonizacija pripadnika veinskih naroda na zemlju oduzetu agrarnom reformom u cilju promjene demografske slike, poticanje iseljavanja pripadnika nacionalnih manjina i slino. Svi ti oblici ekonomskog iskoritavanja prvenstveno su pogaali najire siromane slojeve nacionalnih manjina koje su esto izraavale nezadovoljstvo svojim poloajem.

JUGOSLAVENSKI OKVIR ZA OSTVARIVANJE PRAVA NACIONALNIH MANJINA (NARODNOSTI)U SR HRVATSKOJ

Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29. studenog 1943. godine, usvojena je Odluka o izgradnji nove drave na federativnom principu. Ta je odluka donesena na osnovu prava svakog naroda na samoopredjeljenje ukljuujui pravo na odcjepljenje ili na ujedinjenje s drugim narodima. Toka 5. Odluke odnosila se na nacionalne manjine: Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji osigurat e se sva nacionalna prava Prava nacionalnih manjina potvrivali su i temeljni dokumenti federalnih jedinica nove drave. Tako je u lanku 1. Deklaracije o osnovnim pravima naroda i graana Demokratske Hrvatske, usvojenoj na Treem zasjedanju ZAVNOH-a, 1944. godine, sadrana odredba: Nacionalnim manjinama u Hrvatskoj osigurat e se sva prava na nacionalni ivot .

Prvi Ustav FNRJ od 1946. godine, u lanku 13. ponavlja u neto drugaijoj formulaciji, sadraj iz Odluke AVNOJ-a o pravima nacionalnih manjina: "Nacionalne manjine u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji uivaju pravo i zatitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe svog jezika." Ustavom iz 1963. godine prvi put se uvodi termin narodnost umjesto izraza nacionalne manjine. Ponovljena je odredba o pravu nacionalnih manjina da slobodno upotrebljavaju svoj jezik i razvijaju vlastitu kulturu, ali se u tome cilju dodaje i pravo na osnivanje manjinskih organizacija. Ustav sadri i temeljno pravilo o kolama za pripadnike pojedinih nacionalnih manjina, a prema njemu, nastava se u tim kolama odravala na jezicima nacionalnih manjina. Prema lanku 43., republikim ustavima i zakonima bilo je preputeno da utvrde i druga prava pojedinih nacionalnih manjina.

Bitne promjene u odreivanju poloaja nacionalnih manjina unose se ustavnim promjenama koje zapoinju 1967. godine, a finaliziraju se donoenjem Ustava SFRJ iz 1974. godine. Temeljne ustavne norme o nacionalnim manjinama, mogu se svrstati u tri skupine:

a)norme o pravima pojedinaca kao pripadnika nacionalnih manjina;

b)norme o nacionalnim manjinama kao kolektivitetima;

c)norme o osiguranju ispunjavanja prava nacionalnih manjina.

Prema tim normama, svaki graanin SFRJ bio je slobodan u izraavanju pripadnosti narodu odnosno nacionalnoj manjini, ali se nije bio duan o tome izjasniti, niti se prema lanku 170. Ustava morao odluivati za pripadnost jednom od naroda ili nacionalnih manjina. Pored toga, bilo je protuustavno i kanjivim svako propagiranje ili provoenje nacionalne neravnopravnosti i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mrnje i netrpeljivosti. Osim formalne jednakosti, graani koji su pripadali nacionalnim manjinama uivali su i ona posebna prava, koja su im nuna da bi postigli stvarnu jednakost s pripadnicima veinskih naroda, kao to su izraavanje nacionalne kulture i slobodna uporaba svoga jezika i pisma u postupku pred sudovima ili tijelima dravne vlasti.

Ustavi republika i pokrajina u razliitim formulacijama preuzimali su odredbe saveznog Ustava o pravima nacionalnih manjina, dopunjavali ih i precizirali veim brojem dodatnih pravila o slubenoj uporabi jezika, kolstvu i medijima na jezicima nacionalnih manjina. Dalja se konkretizacija tih prava ostvarivala u nizu republikih zakona i opinskih statuta. U ustavima nekih republika, kao i u Hrvatskoj, bilo je predvieno da narodi i nacionalne manjine imaju pravo na razmjernu zastupljenost u skuptinama opina i drugim tijelima dravne vlasti. Zbog primjene ustavnih odredbi o pravima nacionalnih manjina neke su republike osnovale posebna tijela, koja su pratila ostvarivanje tih ustavnih garancija. Tako su u SR Hrvatskoj osnivane komisije za narodnosti u skuptinama opina i zajednicama opina te Odbor za meunacionalne odnose u Saboru. Ta su tijela bila sastavljena od lanova koji su pripadali raznim narodima i nacionalnim manjinama. Razmatrala su izvravanje ustavnih prava nacionalnih manjina, predlagala mjere za njihovo ostvarivanje, pokretala raspravu o ravnopravnosti narodnosti, a u odreenim sluajevima zahtijevajui da skuptine odluuju po posebnom postupku.

PRAVA NACIONALNIH MANJINA (NARODNOSTI)U SR HRVATSKOJ

Ustavi SFRJ i SR Hrvatske sadravali su samo temeljne principe koji su se kroz zakonske i podzakonske odredbe, statute opina i regionalnih zajednica, gdje su nacionalne manjine ivjele, dalje razraivale. U Osnovnim naelima, gdje je utvreno, da se u SR Hrvatskoj u ime svakog naroda i narodnosti posebno i svih zajedno ostvaruje i osigurava bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, te stvaraju uvjeti za njihov svestran razvoj kao nacionalnih kolektiviteta, ali i kao jedinstvenog dijela zajednice, istaknuto je da su ravnopravnost naroda i narodnosti osnova, granica i pravac ostvarivanja prava i dunosti drutveno-politikih zajednica u obavljanju funkcija vlasti.

Ustav SR Hrvatske sadravao je i odredbe koje su se neposredno odnosile na poloaj nacionalnih manjina i ostvarivanje njihovih prava. Tim se odredbama nacionalnim manjinama garantirala slobodna i ravnopravna uporaba jezika i pisma, odgoj i obrazovanje na vlastitom jeziku, pravo na razvoj vlastite kulture, pravo na osnivanje vlastitih organizacija, pravo na razmjernu zastupljenost u tijelima dravne vlasti, pravo na javnu uporabu manjinskog jezika i pisma i u postupku pred dravnim tijelima i institucijama koje obavljaju javne ovlasti kao i druga prava kojima se, na podruju gdje ive, osigurava nacionalni razvoj i afirmacija nacionalne manjine. Ustav je predviao i izvore sredstava za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, te tijela koja su bila zaduena za praenje ostvarivanja zajamenih prava nacionalnih manjina i predlaganje mjera za unapreivanje njihovog poloaja.

Ustavna naela koja su se odnosila na prava nacionalnih manjina detaljno su razraivana u zakonima i podzakonskim aktima. U 17 zakona i 2 podzakonska akta bile su razraene ustavne odredbe u cilju konkretne pravne zatite specifinih individualnih i kolektivnih prava nacionalnih manjina u SR Hrvatskoj. To se posebno odnosilo na sistem obrazovanja, podruje kulturne djelatnosti, informativnu i izdavaku djelatnost, izborni sistem, dravnu upravu i pravosue.

Zakon o odgoju i obrazovanju na jezicima narodnosti bio je jedini zakon koji se u cjelini odnosio na nacionalne manjine. U njemu je bilo utvreno osnivanje obrazovnih institucija te oblici i nain uenja jezika nacionalnih manjina. Drugi zakoni sadravali su samo jednu odredbu ili nekoliko njih, koje su se odnosile na ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina na odreenim podrujima. Od podzakonskih akata najznaajnija je bila Uredba o nainu i uvjetima upotrebe jezika i pisma narodnosti u postupku pred organima i organizacijama koje obavljaju javna ovlatenja (donesena na osnovu lanka 85. Zakona o javnoj upravi) kojom se utvrivao nain i uvjeti ravnopravne uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina na podrujima na kojima je statutom opina bila utvrena ravnopravna upotreba jezika i pisma nacionalnih manjina u postupku pred tijelima dravne uprave, javnim poduzeima i drugim organizacijama kad su u obavljanju javnih ovlatenja rjeavale o pravima i obvezama graana.

Ustavna odredba da se u opini osigurava ostvarivanje prava nacionalnih manjina, pored onih koja su se ostvarivala na dravnoj razini, bila je ugraena u statute 26 opina s vieetnikom strukturom stanovnitva, te u statute 3 regionalne zajednice. Opine su u utvrivanju prava koje e pripadnici nacionalnih manjina ostvarivati na njihovom podruju pristupile razliito. Neke od njih su, osim unoenja odredbe o ravnopravnosti naroda i narodnosti kao opeg principa, ustavne i zakonske odredbe o pravima nacionalnih manjina razradile tako da su imenovane nacionalne manjine koje na podruju opine ostvaruju svoja prava. Utvrivan je teritorij, podruje ivota i nain ostvarivanja tih prava, kao i potrebna financijska sredstva. Druge su neka pitanja iz ove domene rjeavale posebnim odlukama skuptine opina, a neke su jednostavno preuzele ustavne odredbe ne prilagodivi ih konkretnoj sredini, ili su prava nacionalnih manjina svodile na dva do tri lanka, uopeno do te mjere da su bila manje odreena nego li ustavnim odredbama.

Jedna od bitnih odrednica ravnopravnosti nacionalnih manjina u SR Hrvatskoj bilo je njihovo izravno sudjelovanje u predstavnikim tijelima i dravnoj upravi na svim razinama. Polazei od politikih stavova, ustavnih principa i zakonskih odredbi u praksi se ostvarivalo pravo na razmjernu zastupljenost nacionalnih manjina u dravnoj upravi i gotovo svim podrujima drutvenog, politikog i kulturnog ivota. Pored razmjerne zastupljenosti nacionalnih manjina u tijelima dravne vlasti, Ustav SR Hrvatske je predvidio i druge oblike neposrednog sudjelovanja nacionalnih manjina u politikom odluivanju.

SR Hrvatska je jamila pravo nacionalnim manjinama da usklaeno s potrebama zajednikog ivota i ouvanja manjinskog identiteta razvijaju obrazovanje na manjinskom jeziku. Zakonima su bili razraeni uvjeti i naini ostvarivanja tih prava. Godine 1979. bio je donijet poseban Zakon o odgoju i obrazovanju na jezicima narodnosti, a u pet drugih zakona kojima su bili regulirani pojedini segmenti odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj postojale su odredbe koje su se odnosile i na nacionalne manjine.

Model dvojezinog obrazovanja koji se primjenjivao u kolama u SR Hrvatskoj obiljeavao je izmeu ostalog:

a)obrazovanje na materinskom jeziku i ekstenzivno uenje drugog jezika (jezika drutvene sredine) u cjelokupnom osnovnom i srednjem obrazovanju (u nastavne sadraje oba jezika bilo je inkorporirano kulturno stvaralatvo na oba jezika);

b)kulturni i drutveni sadraji bili su dodavani i u druge nastavne sadraje (na primjer, u predmete priroda i drutvo, povijest, zemljopis);

c)ukoliko nije bilo mogue organizirati obrazovanje na manjinskom jeziku (razlozi su mogli biti organizacijski ili lingvistiki) on se ipak mogao izuavati po programu za njegovanje manjinskog jezika i kulture;

d)u ope programe osnovnog i srednjeg obrazovanja bilo je predvieno ugraivanje regionalnih posebnosti, pa je i u krajevima koji statutom opina nisu bili proglaeni dvojezinima moglo ugraivati posebnosti jezinog i kulturnog pluralizma tog kraja;

e)uz obrazovni rad programirala se i poticala suradnja izmeu kola (bez obzira da li su jednojezine ili dvojezine), suradnja s bilingvistikim kolama drugih podruja te prema mogunostima, sa kolama iz drava matinih naroda pojedinih nacionalnih manjina.

Obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina bio je organiziran u SR Hrvatskoj za pripadnike maarske, eke, talijanske, slovaku, rusinske i ukrajinske nacionalne manjine. Romi se nisu mogli koristiti zakonskom mogunou obrazovanja na vlastitom jeziku, dijelom zbog problema u standardizaciji romskog jezika, a dijelom zbog njihovog loeg drutvenog poloaja i nepostojanja strunih uvjeta za izvoenje nastave na romskom jeziku.

Nacionalne manjine u SR Hrvatskoj, razvijale su i iznimno bogatu i raznovrsnu kulturnu djelatnost. Spektar djelovanja je bio izrazito irok: od folklornih skupina, pjevakih zborova i recitatorskih skupina, preko izlobi, tribina, predavanja i knjievnih veeri do kulturnih ostvarenja na profesionalnoj razini, poput Talijanske drame u Rijeci.

II.RAZVOJ PRAVA NACIONALNIH MANJINA

U REPUBLICI HRVATSKOJ

Za Hrvatsku je normativno reguliranje i praktino ostvarivanje sloboda i prava pripadnika nacionalnih manjina postalo vaan ispit i mjerilo stupnja demokratizacije drutva, te jedan od bitnih uvjeta za ekonomsku i politiku integraciju u Europu. Tih injenica vrlo brzo je postala svjesna Republika Hrvatska, koja je odmah nakon uspostave samostalnosti i neovisnosti omoguila nastavak ostvarivanja prava pripadnika tada postojeih nacionalnih manjina, te zapoela rad na definiranju novog, primjerenijeg modela ostvarivanja manjinskih prava.

Republika Hrvatska je od bive SFRJ naslijedila model zatite prava samo nekih nacionalnih manjina. Suoena s injenicom da ne moe smanjivati steena prava tada postojeim manjinama, Republika Hrvatska im odmah priznaje steena prava. Meutim, odreena vrsta problema se pojavljuje oko definiranja prava pripadnika "novih nacionalnih manjina". Pojavile su se nacionalne manjine obuhvativi graane koji su ranije pripadali narodima bive SFRJ. Hrvatska se tada nala pred pitanjem - kako u novim uvjetima definirati status graana koji ne pripadaju veinskom hrvatskom narodu, a do tada nisu imali status nacionalnih manjina? Hrvatska na te zahtjeve nije odgovorila adekvatno i ubrzo je dola pod udar kritika meunarodne zajednice te je jedan od uvjeta za meunarodno priznavanje Republike Hrvatske bio reguliranje poloaja svih nacionalnim manjina, posebno srpske zajednice, iji su pripadnici do tada imali status konstitutivnog naroda. To se pokualo rijeiti donoenjem Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina, ali taj zakon nije bio izraz stvarnog unutarnjeg politikog htijenja da se rijee manjinski problemi, ve meunarodnih pritisaka. To je bila loa okolnost koja je imala negativne posljedice, jer nametnuto, odnosno iznueno rjeenje, nije bilo motivirajue za njegovo ostvarivanje u praksi. Istina, Republika Hrvatska je prihvaajui meunarodne obveze koje se odnose na prava nacionalnih manjina postigla znaajnu razinu normativnih pretpostavki za njihovo ostvarivanje i zatitu. Donesen je Ustavni zakon, ratificirane su uglavnom sve meunarodne konvencije koje se odnose na prava nacionalnih manjina, doneseno je odreeno provedbeno zakonodavstvo iz tog podruja iako ne cjelovito, ali do promjene vlasti 2000. godine nije bilo politike volje da bi to moglo zaivjeti u praksi.

Republika Hrvatska se, poput gotovo svih novonastalih drava, susrela s problemima nacionalnih manjina, kao jednim od bitnih izazova vlastite dravnosti. Prava nacionalnih manjina bila su jedan od uvjeta meunarodnog priznanja Republika Hrvatske i jedna od njenih dugoronih meunarodnih obveza, koja je uvjetovala opsean i dugoroni meunarodni monitoring. Broj osoba koje su pripadale odreenim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj znaajno je smanjen tijekom devedesetih godina prolog stoljea. Tako snane demografske promjene uzrokovale su i druge promjene relevantne za nacionalne manjine. Ponajvie zbog toga, Hrvatska je drava u kojoj gotovo da i nema teritorijalno homogeniziranih nacionalnih manjina. Sve su nacionalne manjine, ukljuujui srpsku zajednicu, disperzirane. Osim toga, u Hrvatskoj danas ne postoje nacionalne manjine koje mogu traiti ili koje trae podjelu moi kao jedan od oblika reguliranja svojeg statusa. Sve nacionalne manjine, ukljuujui i srpsku zajednicu u Istonoj Slavoniji koja ima odreeni stupanj teritorijalnosti, zapravo inzistiraju na temeljnim manjinskim pravima kao to su predstavljenost nacionalnih manjina u lokalnim i regionalnim samoupravama, slobodno djelovanje manjinskih institucije i udruga u podruju kulture, manjinsko obrazovanje, jezina i vjerska prava. Jednom rijeju, nacionalne manjine danas ne inzistiraju na moi ve na identitetu.

Godine 2001. obavljen je posljednji popis stanovnitva u Hrvatskoj, a godinu dana nakon toga, objavljeni su i slubeni rezultati popisa. Oni pokazuju da se ukupan broj stanovnika Republike Hrvatske u razdoblju 1991. - 2001. smanjio za oko 7,25 % (sa 4.784.265 na 4.437.460), udio pripadnika veinskog hrvatskog naroda u ukupnom broju stanovnitva poveao se za 11,53% (sa 78,1 na 89,63%), dok se udio pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom broju stanovnitva Republike Hrvatske smanjio za oko 50% i iznosi 7,47 % ili 331.383 stanovnika.

Tablica 1:

Stanovnitvo Hrvatske prema narodnosti i spolu 2001. i narodnosti 1991.Ukupno%Mukarciene1991.

Republika Hrvatska - ukupno4 437 460100,02 135 9002 301 5604.784.265

Hrvati3 977 17189,61 912 9532 064 2183 736 356

Nacionalne manjine - ukupno 331 3837,5158 990172 393

Albanci 15 0820,38 6536 42912 032

Austrijanci 2470,0100147214

Bonjaci 20 7550,510 8969 85943 469

Bugari 3310,0157174458

Crnogorci 4 9260,12 7382 1889 724

esi 10 5100,24 9305 58013 086

Maari 16 5950,47 4829 11322 355

Makedonci 4 2700,12 0182 2526 280

Nijemci 2 9020,11 2541 6482 635

Poljaci 5670,0116451679

Romi 9 4630,24 7774 6866 695

Ukupno%Mukarciene1991.

Rumunji 4750,0203272810

Rusi 9060,0174732706

Rusini 2 3370,11 1251 2123 253

Slovaci 4 7120,12 1802 5325 606

Slovenci 13 1730,34 2158 95822 376

Srbi 201 6314,597 481104 150581 663

Talijani 19 6360,49 21010 42621 303

Turci 3000,0183117320

Ukrajinci 1 9770,08321 1452 494

Vlasi 120,07522

idovi 5760,0259317600

Ostali 21 8010,511 26710 5343 012

Nisu se izjasnili u smislu nacionalne pripadnosti

Ukupno 89 1302,043 53745 59373 376

Regionalna pripadnost 9 3020,24 7574 54545 493

Nepoznato 17 9750,49 1538 82262 926

Napomena:U popisu 2001. godine 19.677 graana izjasnilo se po nacionalnosti kao

Muslimani.

Tablica 2: Stanovnitvo Hrvatske prema vjeri, Popis 2001.Ukupno%

Republika Hrvatska - ukupno4 437 460100,0

Katolika3 897 33287,8

Grkokatolika 6 2190,1

Starokatolika 3030,0

Pravoslavna 195 9694,4

Islamska 56 7771,3

idovska 4950,0

Adventistika 3 0010,1

Baptistika 1 9810,0

Evangelistika 3 3390,1

Jehovini svjedoci 6 0940,1

Kristova Pentekostna crkva 3360,0

Ostale protestantske 4 0680,1

Ostale vjere 4 7640,1

Agnostici i neizjanjeni 132 5323,0

Nisu vjernici 98 3762,2

Nepoznato 25 8740,6

Tablica 3: Stanovnitvo prema materinskom jeziku, Popis 2001.Ukupno%

Republika Hrvatska - ukupno4 437 460100,0

Hrvatski4 265 08196,1

Hrvatsko-srp. ili srpsko-hrv. 7 0150,2

Srpski 44 6291,0

Makedonski 3 5340,1

Slovenski 11 8720,3

Albanski 14 6210,3

eki 7 1780,2

Maarski 12 6500,3

Romski 7 8600,2

Rusinski 1 8280,0

Slovaki 3 9930,1

Talijanski 20 5210,5

Ukrajinski 1 0270,0

Ostali jezici 18 9420,4

Nepoznato 16 7090,4

Izvor:

Podaci Dravnog zavoda za statistiku - podaci o broju pripadnika nacionalnih

manjina u HrvatskojRezultati popisa stanovnitva iz 2001. godine potvrdili su ranija nagaanja o promjeni etnike strukture stanovnitva u Hrvatskoj u odnosu na 1991. godinu. Popisom stanovnitva prema narodnosti 2001. godini, evidentirani su statistiki podaci za 22 manjinske zajednice prema etnikoj pripadnosti. Najveu manjinsku zajednicu prema etnikoj pripadnosti ine Srbi sa 201.631 pripadnika ili 4,54% udjela u ukupnom broju stanovnika Hrvatske, zatim Bonjaci - 20.755 ili 0,5%, Talijani - 19.636 ili 0,4%, Maari - 16.595 ili 0,4%, Albanci - 15.082 ili 0,3%, Slovenci -13.173 ili 0,3%, esi - 10.510 ili 0,2%, Romi - 9.463 ili 0,2%, Crnogorci - 4.926 ili 0,1%, Slovaci - 4.712 ili 0,1%, Makedonci - 4.270 ili 0,1%, Nijemci - 2.902 ili 0,1%, Rusini - 2.337 ili 0,1%, te Ukrajinici - 1.977, Rusi - 906, idovi - 576, Poljaci - 567, Rumunji - 475, Bugari - 331, Turci - 300, Austrijanci - 247 i Vlasi - 12.

Smanjenje broja pripadnika nacionalnih manjina u odnosu na rezultate popisa 1991. godine evidentirano je kod Srba - 65%, Crnogoraca - 49%, Slovenaca - 41%, Makedonaca - 32%, Rusina - 28%, Maara - 25%, Ukrajinaca - 20%, Slovaka - 15%, Talijana - 7%, dok se poveanje broja pripadnika biljei kod Roma - 41%, Albanaca 25% i Nijemaca - 10%. U popisu 2001. godine, dio Muslimana, evidentiranih 1991. godine (43.496 pripadnika), izjasnio se kao Bonjaci. Ukupan broj Bonjaka i Muslimana prema popisu 2001. godine iznosi 40.529 pripadnika, to predstavlja smanjenje u odnosu na broj Muslimana evidentiranih 1991. godine od oko 7%.

Iz podataka o vjerskoj strukturi stanovnitva (tablica 2) i materinskom jeziku (tablica 3) moe se vidjeti da je veina nacionalnih manjina visoko integrirana u hrvatsko drutvo. Na primjer, broj pravoslavnih vjernika (195.969) je manji, nego to je to ukupni broj pripadnika nacionalnih manjina za koje se moe pretpostaviti da su pravoslavni vjernici. U odnosu na materinski jezik, kod gotovo svih nacionalnih manjina, osami Talijana, manji je broj onih kojima je manjinski jezik materinski, nego to je broj pripadnike pojedine nacionalne manjine. To je najvie izraeno kod pripadnika srpske nacionalne manjine, kod koje se samo 44.629 pripadnika izjasnilo da govori srpskim jezikom, a 7.015 da govori hrvatsko-srpskim ili srpsko-hrvatskim jezikom.

Prema zadnjem popisu stanovnitva u Hrvatskoj, pripadnici nacionalnih manjina ive na podruju velikog broja gradova i opina. Usporede li se rezultati popisa stanovnitva iz 2001. godine s nekoliko dosadanjih popisa stanovnitva, kod svih nacionalnih manjina, osim kod Albanaca, Roma i Nijemaca, uoava se opadanje broja njihovih pripadnika. Najdrastinije smanjenje iskazuje se kod najbrojnijih nacionalnih manjina, srpske, maarske, eke i talijanske. Razlozi smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina, premda ne iskljuivo, nalaze se u:

a)posljedicama rata koji se vodio u Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995. godine;

b)prostornoj rasporeenosti koja pogoduje slabljenju, a vremenom i kidanju veza unutar nacionalne manjine;

c)seljenju stanovnitva u gradove i urbanizaciji koja dovodi do slabljenja seoskih zajednica, pucanju veza zasnovanih na autohtonom obliku privreivanja i kidanju veza s manjinskim kulturama;

d)migraciji stanovnitva i to ne samo na relaciji selo-grad, nego i na relaciji inter-regionalnih i prekomorskih migracija, posebno za vrijeme i nakon rata 1991.-1995. godine;

e)vioj razini obrazovanja to dovodi do bre socijalne pokretljivosti pripadnika nacionalnih manjina;

f)mjeovitim brakovima kao instituciji koja podvaja etniku komponentu stanovnitva, to je posebno karakteristino za pripadnike srpske nacionalne manjine, koji ive u gradovima i podrujima koja nisu bila zahvaena ratom;

g)slabljenju kohezivnih elemenata etniciteta koje zamjenjuje identifikacija s profesionalnom ili socijalnom skupinom ili regionalnom pripadnou.

Slubeni podaci o etnikoj strukturi stanovnitva pokazuju bitno smanjenje pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Najvee smanjenje dogodilo se u srpskoj nacionalnoj manjini i to sa 581.663 (1991.) na 201.681 (2001.) stanovnika. To znai da se broj Srba smanjio za otprilike dvije treine u odnosu na njihov broj 1991. godine. Meutim, dolo je i do znaajnog smanjenja pripadnika i drugih nacionalnih manjina. Broj Bonjaka i Muslimana smanjen je za oko 3 tisue, Maara sa 22.355 na 16.595, Crnogoraca sa 9.724 na 4.926 i tako dalje. Moglo bi se zakljuiti da je do ovog smanjivanja dolo ponajprije zbog iseljavanja tijekom rata. Kada je rije o Srbima, u to nema sumnje, iako ne postoje precizni podaci o tome koliko se pripadnika srpske nacionalne manjine iselilo tijekom 90-tih godina prolog stoljea. Meutim, podaci o broju Hrvata izmeu dva popisna razdoblja navode na zakljuak da su brojni pripadnici nacionalnih manjina mijenjali svoju etniku pripadnost. Naime, oni su se vjerojatno na popisu 2001. godine izjanjavali kao Hrvati. To se donekle moe zakljuiti na osnovu porasta broja Hrvata izmeu dva popisa. Dok ih je 1991. godine bilo 3.736.356, godine 2001. njihov je broj porastao na 3.977.171, to predstavlja poveanje od 240.815 Hrvata. Ovaj porast se ne moe objasniti iskljuivo poveanjem prirodnog prirataja Hrvata u desetogodinjem razdoblju (1991-2001.), budui da je u tome razdoblju prevladavao negativni prirodni prirataj. Ovo poveanje etniki izjanjenih Hrvata moe se jednim dijelom objasniti doseljavanjem Hrvata tijekom 90-tih godina prolog stoljea iz Bosne i Hercegovine i dijaspore. To poveanje se moe objasniti i time da se odreeni broj graana Hrvatske, iz mjeovitih brakova (hrvatsko-srpskih, hrvatsko-bonjakih...), prilikom popisa 2001. godine izjanjavao Hrvatima. Isto tako, ne treba zaboraviti da se prilikom popisa 1991. godine ak 106.141 graanin izjasnio kao Jugoslaven, dok ova mogunost (nacionalnog) izjanjavanja nije bila predviena u popisu iz 2001. godine. Pored svih navedenih razloga poveanja broja Hrvata u popisu 2001. godine, ne treba iskljuiti ni mogunost da je odreeni broj Srba, Bonjaka-Muslimana, Maara, Crnogoraca i drugih pripadnika nacionalnih manjina promijenio nacionalnu pripadnost izmeu dva popisna razdoblja. Jedna od glavnih posljedica bitnog smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj je narastanje svijesti u drutvu o potrebi dodatnih mehanizama zatite nacionalnih manjina. To je ve rezultiralo donoenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine i oblikovanjem nove, promanjinske politike. Sve to treba omoguiti zaustavljanje daljnjeg smanjivanja broja pripadnika nacionalnih manjina, te omoguiti zavretak procesa povratka izbjeglica, to e sasvim sigurno dovesti do poveanja broja pripadnika nacionalnih manjina, posebno srpske nacionalne manjine.

Kako su pokazale prve reakcije na rezultate popisa stanovnitva iz 2001. godine, oni su za srpsku zajednicu u Hrvatskoj bili poraavajui. Srpsko narodno vijee u Zagrebu smatra da barem polovica pripadnika srpske nacionalne manjine i dalje ivi u Hrvatskoj. Prema njihovom miljenju, statistika nije obuhvatila sve pripadnike srpske nacionalne manjine, pa su se javne polemike vodile oko metodologije popisa stanovnitva. Ravnatelj Statistikog zavoda Republike Hrvatske objasnio je da kao stanovnici Hrvatske u popisu iz 2001. godine nisu evidentirani ljudi koji izvan zemlje borave due od godinu dana. On je tvrdio da je popis obavljen sukladno s propisima Ujedinjenih naroda. Dakle, izbjeglice iz Hrvatske nisu popisane u svojoj nekadanjoj domovini, nego u zemlji u kojoj su se trenutno zatekli. Hrvatska je, meutim, imala meunarodnu obvezu da popie izbjeglice iz drugih dijelova bive Jugoslavije koji su se zatekli na njenoj teritoriji, to je dodatno utjecalo na poveanje broja Hrvata i smanjenje broja pripadnika nacionalnih manjina.

U Hrvatskoj nakon donoenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2000. godine, slubeno je priznato 22 nacionalne manjine. One se meusobno razlikuju po broju pripadnika, tradiciji, poloaju i politikom utjecaju. Od svih nacionalnih manjina, tri manjine, Srbi, Bonjaci i Romi, nalaze se u specifinom poloaju i imaju veliku vanost za rjeenje manjinskih problema u Hrvatskoj. Ove tri nacionalne manjine su jo uvijek u procesu rjeavanja statusnih pitanja svojih pripadnika i izgradnje manjinskih institucija. Drave matinog naroda ovih manjina jo uvijek su u fazi konsolidacije i na poetku demokratske tranzicije. To sasvim sigurno vrijedi za Srbiju i Crnu Goru te Bosnu i Hercegovinu.

Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine u izvorinim osnovama konstituirao je Hrvatsku kao: "... nacionalnu dravu hrvatskog naroda i dravu pripadnika inih naroda i manjina, koji su njeni dravljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, eha, Slovaka, Talijana, Maara, idova i drugih kojima jami ravnopravnost s graanima hrvatske nacionalnosti..." Dakle u izvorinim osnovama Ustava Republike Hrvatske, bez obzira to nisu imale normativni znaaj, jasno je bilo naglaeno tko je nosilac dravotvornosti, a tko su ostali. Reguliranost ljudskih prava i sloboda i prava nacionalnih manjina u Ustavu Republike Hrvatske, nije, prema ocjeni meunarodne zajednice, bila potpuna i zadovoljavajua. Zbog toga je Republika Hrvatska, kao uvjet svog meunarodnog priznanja, morala krajem 1991. godine donijeti, slijedei primjere nekih drugih "novih demokracija" (Maarske, Estonije i Litve), Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina, koji je izmijenjen, odnosno dopunjen u svibnju 1992. godine. Zatita nacionalnih manjina, bila je sadrana u deset poglavlja Ustavnog zakona. Prva tri poglavlja odnosila su se na zatitu ljudskih prava pripadnika nacionalnih manjina te se institucionaliziralo pravo na kulturnu autonomiju sukladno standardima meunarodne zajednice. U tom kontekst Ustavni zakon je nacionalnim manjinama garantirao ravnopravnost, svestrani razvoj, pravo na samoorganiziranje radi zatite etnikih interesa, suradnju s matinim dravama, pravo na nediskriminaciju, identitet, kulturu, vjeroispovijest, javno i privatno koritenje jezika i pisma, posjedovanje i isticanje nacionalnih simbola, dvojezino ispisivanje toponima naselja i opina. Ustavnim zakonom, bio je postavljen okvir za kolovanje pripadnika nacionalnih manjina na manjinskim jezicima na svim razinama kolovanja, ali ova problematika nije bila regulirana i posebnim zakonom. Znaajan dio Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina ini etvrto poglavlje koje se odnosilo na sudjelovanje predstavnika nacionalnih manjina u predstavnikim i drugim tijelima vlasti. Odredbama lanka 18. bilo je predvieno da nacionalne manjine koje sudjeluju u stanovnitvu Republike Hrvatske s vie od 8% imaju pravo na zastupljenost u Saboru i Vladi Republike Hrvatske te tijelima vrhovne sudbene vlasti, razmjerno svom udjelu u ukupnom stanovnitvu. One nacionalne manjine iji je udio u stanovnitvu Hrvatske manji od 8% imale su pravo izabrati ukupno 5 zastupnika u Zastupniki dom Hrvatskog sabora, koji su predstavnici svih nacionalnih manjina i duni su tititi njihove interese. Prema Ustavnom zakonu manjine su imale pravo i na zastupljenost u tijelima lokalne samouprave razmjerno svom udjelu u ukupnom stanovnitvu odreene jedinice lokalne samouprave. Ustavnim zakonom bilo je ureeno i pitanje autonomije kotareva i opina s posebnim statusom. Poseban (autonomni) poloaj bio je predvien za dva kotara: Knin i Glina, a u njihov sastav trebao je ulaziti odreeni broj opina s posebnim statusom. Kotarevi i opine kojima je namijenjen ovakav status trebale su ispunjavati uvjet da su na njihovom podruju prema popisu iz 1981. godine pripadnici neke nacionalne manjine inili natpolovinu veinu stanovnitva. Skuptina kotara i opine s posebnim statusom i njeno izvrno vijee trebalo se birati odnosno imenovati na temelju naela razmjerne zastupljenosti stanovnika s obzirom na njihovu etniku pripadnost. U okviru svojih nadlenosti tijela kotareva i opina s posebnim statusom morali bi tititi interese i veinske i manjinskih zajednica na tom podruju. Za vrenje poslova koji su u nadlenosti sredinje vlasti, Vlada Republike Hrvatske za kotar s posebnim statusom bi imenovala povjerenika. U sluaju neprovoenja odluka Vlade od strane kotarskih tijela, predsjednik Republike, na prijedlog Vlade, mogao bi raspustiti skuptinu kotara s posebnim statusom. O ustavnosti i zakonitosti rada tijela kotareva i opina s posebnim statusom i eventualnom sukobu nadlenosti izmeu sredinje i kotarskih vlasti, odluivao bi Ustavni i Upravni sud Republike Hrvatske.

Nesumnjivo je da je Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina bio suglasan s najviim standardima meunarodne zajednice. Meutim, najvanije odredbe Ustavnog zakona, sadrane u etvrtom poglavlju, a koje su se odnosile na razmjernu zastupljenost nacionalnih manjina u Saboru i Vladi Republike Hrvatske i tijelima vrhovne sudbene vlasti te na pravo organiziranja teritorijalne autonomije, nisu se zbog rata mogle provoditi. Veliko poslijeratno smanjenje broja Srba u Hrvatskoj, imalo je za posljedicu da niti jedna nacionalna manjina, nakon 1995. godine nije brojala preko 8% u ukupnom broju stanovnika, zbog ega se nisu mogla koristiti odreena prava predviena tada postojeim Ustavnim zakonom. Hrvatski sabor je 1995. godine nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja privremeno suspendirao navedeno etvrto poglavlje, a ono je definitivno izbaeno donoenjem novog Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina 31. svibnja 2000. godine. Republika Hrvatska se prema ovom Ustavnom zakonu obvezala da e pripadnicima svih nacionalnih manjina osigurati:

a)puno potivanje naela nediskriminacije kako je predvieno meunarodnim instrumentima;

b)pravo zatite od svake djelatnosti koja moe ili koja bi mogla ugroziti njihov opstanak;

c)pravo na identitet, kulturu, vjeroispovijed, javno i privatno koritenje jezika i pisma te obrazovanje;

d)zatitu ravnopravnog sudjelovanja u javnim poslovima kao npr. uivanje politikih i ekonomskih sloboda u drutvenoj sferi, pristup medijima, te na polju obrazovanja i openito kulturnih pitanja;

e)pravo odluivanja kojoj nacionalnoj manjini graanin ili graanka ele pripadati, te uivanje svih prava u svezi s tim izborom, bilo pojedinano, bilo u udruenju s drugim osobama. To se pravo posebice odnosi na sluajeve braka izmeu osoba koje pripadaju razliitim nacionalnim manjinama, bez tete za osobe u pitanju.

Za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, posebno je vano to to je Republika Hrvatska prihvatila i Okvirnu konvencije za zatitu nacionalnih manjina. Prvo Izvjee Republike Hrvatske o provoenju Okvirne konvencije za zatitu nacionalnih manjina izraeno je u sijenju 1999. godine. I pored toga to predstavlja slubena oitovanja o primjeni odreenih lanaka Konvencije u praksi, ono pokazuje i dotadanje probleme, ali i odreeno opstruiranje ostvarivanja prava nacionalnih manjina od strane pojedinih institucija. U tome, kao pozitivan primjer, treba istai djelovanje Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, koji je i u nepovoljnim politikim uvjetima postizalo zapaene rezultate u poticanju ostvarivanja programa nevladinih udruga i ustanova nacionalnih manjina. Kao nadopunu Okvirnoj konvenciji, treba uzeti u obzir i Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima koju je Hrvatska usvojila i na temelju koje je donijela i poseban Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Kao lanica Vijea Europe, Republika Hrvatska preuzela je niz obveza politiko-pravne prirode: ratifikacija Europske konvencije za zatitu ljudskih prava, suradnja s Meunarodnim sudom za ratne zloine na podruju bive Jugoslavije, potivanje odredbi Daytonskog sporazuma, potivanje ljudskih i manjinskih prava te prava izbjeglica i raseljenih osoba, osiguranje slobode medija, odravanje slobodnih i demokratskih izbora. Navedene obveze su nakon parlamentarnih izbora 3. sijenja 2000. godine vrlo brzo pretoene u konkretne zakonodavne mjere koje je Republika Hrvatska trebala poduzeti.

Za Republiku Hrvatsku je vano istai da spada u onu skupinu zemalja koje priznaju postojanje nacionalnih manjina. Hrvatska se ubraja u one rijetke zemlje poput Slovenije i Rumunjske koja pripadnicima nacionalnih manjina ne osigurava samo pravo na kulturnu autonomiju, nego i zagarantirana mjesta u parlamentu, odnosno pravo na politiko predstavnitvo na svim razinama vlasti. Hrvatska je dugo vremena stvarala demokratske uvjete koji e pogodovati ostvarivanju tih zapisanih prava. Dio tih uvjeta ovisio je o objektivnim okolnostima, ali su oni bili i posljedica predrasuda i to posebno prema nekim nacionalnim manjinama. Diskriminacija nacionalnih manjina zna biti mnogo tea ako se provodi od strane pojedinih segmenata drutva (pojedinaca, skupina, pokreta, stranaka), a ne institucija drave. Sama drava moe ak i stvoriti pozitivni okvir za rjeavanje manjinskih problema, ali ako to ne korespondira sa situacijom u drutvu, ako u drutvu nema takvog raspoloenja, odnosno pozitivne atmosfere, moe se stvarati klima netolerancije, unutar koje pripadnici nacionalnih manjina nisu skloni konzumirati ona prava koja im osigurava nacionalno zakonodavstvo ili meunarodne konvencije. Ono to bi moglo pogodovati stvaranju pogodnijih drutvenih uvjeta za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, jest edukacija kroz obrazovani proces koji bi poticao toleranciju. Ako se eli osigurati zatita i integracija pripadnika nacionalnih manjina, bit e nuno potrebno u obrazovni sustav uvesti sadraje i predmete koji e vie pridonijeti razvijanju snoljivosti i tolerancije meu razliitim etnikim zajednicama. Rezultati toga bi se tek trebali osjetiti u budunosti, moda kroz budue generacije, ali i u tom sluaju trebalo bi se odmah zapoeti s takvom praksom.

Stvaranje modela ostvarivanja pravanacionalnih manjina

Polazei od meunarodnih standarda i hrvatskog zakonodavstva, te pozitivnih iskustava drugih zemalja, Vlada Republike Hrvatske je 1997. godine po prvi puta definirala Model ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina. Njime se pripadnicima nacionalnih manjina osiguravalo ouvanje i razvijanje identiteta (etnikog, kulturnog, jezinog, vjerskog), bilo pojedinano, bilo u udruivanju s drugim graanima. Prema tome Modelu, veinu etnikih prava pripadnici nacionalnih manjina ostvarivali su kroz redovite institucije sustava koje su odgovorne, struno i upravno za pojedina podruja drutvenog ivota, ime se trebao ostvariti princip integracije pripadnika nacionalnih manjina u hrvatsko drutvo, ali i ouvanje njihovog kulturnog i nacionalnog identiteta. Samo dio etnikih prava osiguravao se djelovanjem razliitih udruga i ustanova nacionalnih manjina i na taj nain se dodatno osiguravala zatita od asimilacije. Model je trebao ne samo omoguavati, ve i poticati razvoj odnosa izmeu pripadnika nacionalnih manjina s dravama njihovog matinog naroda, radi omoguavanja njihovog nacionalnog, kulturnog i jezinog razvoja.

Pripadnici nacionalnih manjina imali su pravo na samoorganiziranje i udruivanje radi ostvarivanja svojih etnikih i drugih interesa. U Republici Hrvatskoj, pripadnici nacionalnih manjina su se samoorganizirali djelovanjem razliitih, autonomno organiziranih udruga i ustanova. U 2001. godini na temelju iskazanih potreba i interesa, Vlada Republike Hrvatske je financijski pomagala ostvarivanje programa 23 nevladine udruge i ustanove nacionalnih manjina i za to izdvojila ukupno 18,000,000 kuna (4,500,000 DEM). Ovisno o stupnju razvijenosti udruga i stvorenim pretpostavkama, na primjer, u 2001. godini, financirani su manjinski programi iz podruja informiranja i izdavatva, drutvenih istraivanja, profesionalne kulture (biblioteke, kazalita) i kulturnog amaterizma. Polazei od navedenog Modela, Vlada je donosila i Metodologiju praenja ostvarivanja programa udruga i ustanova nacionalnih manjina prema kojoj je izvren i raspored sredstava. Temeljem ove Metodologije Ured za nacionalne manjine Vlade, udrugama i ustanovama pripadnika nacionalnih manjina dostavljao je financijsku pomo i pratio ostvarivanje programa u podrujima: informiranja, izdavatva, kulturnog amaterizama i kulturnih manifestacija, a udrugama i ustanovama su se i financirali nuni reijski trokovi. Preko nadlenih dravnih institucija, financiralo se i pratilo ostvarivanje programa u sljedeim podrujima: knjiniarstvo (Ministarstvo kulture), odgoj i obrazovanje te drutvena istraivanja (Ministarstvo znanosti obrazovanja i porta), zatita spomenikog blaga i muzejsko-arhivska djelatnost (Ministarstvo kulture). Dio kulturnih programa i drugih potreba nacionalnih manjina financirao se i iz prorauna jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Razvoj ostvarivanja prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, najbolje se moe pratiti kroz analizu primjene Modela ostvarivanja etnikih prava pripadnika nacionalnih manjina. Informativna djelatnost na jezicima pripadnika nacionalnih manjina vrlo je raznolika, a kree se od izdavanja dnevnika, tjednika, dvotjednika, trotjednika, mjesenika i godinjaka. Iako se gotovo u potpunosti financira iz Dravnog prorauna, izdavaka i informativna djelatnost nacionalnih manjina jo nije zadovoljavajue organizirana, zbog toga to je neredovita u izlaenju, bez prave distribucije izdanja i mogunosti da se ira javnost upozna sa ivotom i problemima pojedinih nacionalnih manjina. Kao pozitivni izuzeci mogu se istai srpska, talijanska, eka i slovaka nacionalna manjina, iako se i kod drugih nacionalnih manjina uoava stanoviti napredak svake godine.

Nacionalne manjine organiziraju razliite kulturne aktivnosti. Nositelji najveega dijela kulturnih aktivnosti su kulturna drutva, a kod onih nacionalnih manjina koje nemaju organizirana kulturna drutva, nositelji tih aktivnosti su njihove krovne udruge. Kulturna drutva nacionalnih manjina, uglavnom njeguju narodne obiaje, plesove i pjesme. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske organizira knjiniarsku djelatnost za pripadnike nacionalnih manjina kroz model sredinjih knjinica u okviru narodnih knjinica. Na taj nain je osigurana bolja dostupnost suvremene knjige na materinskom jeziku kao i pomo i koordinacija rada manjih i veih zbirki i knjinica koje djeluju pri osnovnim i srednjim kolama te nevladinim udrugama nacionalnih manjina. Sredinje knjinice su osnovane pri veim knjinicama u gradovima gdje ivi najvei broj pripadnika nacionalnih manjina. Fondovi knjinica nacionalnih manjina su razliiti, ali sve knjinice poveavaju svoj fond uglavnom na dva naina: donacijama vlada, knjinica, udruga i pojedinaca iz drava matinih naroda i Hrvatske te financiranjem kupnje knjiga od strane Ministarstva kulture. Aktivnosti i programi sredinjih knjinica su razliiti, a namijenjeni su svim uzrastima korisnika, pripadnika nacionalnih manjina.

Odgoj i obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina, od poetka devedesetih godina prolog stoljea, dio je jedinstvenog odgojno-obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj, na koji se primjenjuju svi zakonski i podzakonski propisi koji se primjenjuju na odgovarajui stupanj i vrstu kole s nastavom na hrvatskom jeziku. Specifinosti koje obiljeavaju rad kola i djejih vrtia na jezicima nacionalnih manjina, ureene su Ustavnim zakonom i pojedinim zakonima kojima se regulira rad odgovarajuih stupnjeva i vrsta kola (od predkolskog odgoja do visokokolske naobrazbe), a 2000. godine je usvojen i poseban Zakon o odgoju i obrazovanju na jezicima nacionalnih manjina.

Odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj tradicionalno se organizira u djejim vrtiima i kolama na manjinskim jezicima i pismima, prema posebnim programima u kojima je primjereno sadrana povijest i kultura nacionalnih manjina. Pravo na obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina bilo je regulirano jo u Ustavnom zakonu iz 1991. godine. Prema tome zakonu, kolski program ije izuavanje predstavlja vezu s nacionalnom pripadnou polaznika, utvruje Ministarstvo znanosti obrazovanja i porta. U jedinicama lokalne samouprave u kojima nacionalne manjine ine relativnu veinu stanovnitva, ako to doputa broj polaznika, moe se ustanoviti zasebna kolska ustanova ili zasebna kolska odjeljenja s nastavom na jeziku i pismu te nacionalne manjine. U sluaju da se ne mogu, zbog malog broja polaznika, formirati kole ili odjeljenja po navedenim kriterijima, moe se organizirati u okviru zasebnog kolskog odjeljenja nastava predmeta iji je program u vezi s nacionalnom pripadnou polaznika, ako to ele roditelji polaznika. Zanimljivo je da u jedinicama lokalne samouprave iz kojih je u drugom svjetskom ratu i poslije drugog svjetskog rata autohtono stanovnitvo pojedinih nacionalnih manjina bilo protjerano u drave matinih naroda ili se vodila politika iseljavanja u ove zemlje, moe se uvesti u kolsku nastavu fakultativno uenje jezika te nacionalne manjine kao stranog jezika, neovisno na postotak koji te nacionalne manjine imaju u stanovnitvu na tom podruju. Sve trokove oko organiziranja i izvoenja nastave (plae uitelja, trokove odravanja i izgradnje kola i ostale materijalne trokove) financira Ministarstvo znanosti obrazovanja i porta na nain i prema mjerilima koja se primjenjuju i u kolama s nastavom na hrvatskom jeziku. Za poveane trokove izdavanja udbenika, kako bi uenici pripadnici nacionalnih manjina mogli imati udbenike po istoj cijeni kao uenici koji polaze nastavu na hrvatskom jeziku Vlada Republike Hrvatske osigurava dodatna sredstva. kolska i pedagoka dokumentacija u kolama u kojima se cjelokupna nastava izvodi na jeziku nacionalne manjine ili dvojezino vodi se dvojezino (na hrvatskom i jeziku odnosne nacionalne manjine), a u ostalim oblicima nastave vodi se na hrvatskom jeziku. Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na osnivanje privatnih vrtia i kola. U kolama koje polaze uenici pripadnici nacionalnih manjina osim redovnih nastavnih planova i programa postoje i dodatni nastavni planovi i programi. Ti nastavni programi sadre gradivo za upoznavanje s bitnim posebnostima iz podruja materinskog jezika, knjievnosti, povijesti, zemljopisa i kulturnog stvaralatva nacionalne manjine. Koji e od navedenih nastavnih programa biti izvoen u nekoj koli koju polaze pripadnici nacionalne manjine, ovisi o njihovom izboru, te izboru lokalne samouprave o tome koji je od tih programa najprikladniji za njihove prilike. Treba napomenuti da je u kolama nacionalnih manjina, neovisno o tome prema kojemu se programu organizira i izvodi nastava, broj uenika u kolama i pojedinim razrednim odjelima znatno manji nego u kolama i razrednim odjelima s nastavom na hrvatskom jeziku, to kolovanje na jezicima nacionalnih manjina dodatno poskupljuje. Organiziranje nastave na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine, to je bio i najvei problem u Hrvatskoj, intenzivirano je na prijedlog Srpskog kulturnog drutva "Prosvjeta" 1995. godine, kada je poeo rad na izradi dodatnih programa izuavanja srpskog jezika i kulture. Ve 1996. godine za pripadnike ove nacionalne manjine organizirane su ljetna i zimska kola te stvorene potrebne pretpostavke (programi i udbenici) za redovni poetak nastave u kolskoj godini 1997./98. godini. Meutim, zbog straha kao posljedice ratnih dogaanja ova nastava je zapoela samo u nekoliko sela u Gorskom kotaru i Rijeci. U okviru tog procesa specifinost je predstavljalo organiziranje nastave za pripadnike srpske nacionalne manjine u Istonoj Slavoniji, koje se provodilo u sklopu opeg procesa reintegracije ovog podruja i uz pomo meunarodne zajednice.

Od kolske godine 1991./92. odrava se nastava konfesionalnog kolskog vjeronauka kao izbornog predmeta u osnovnim i srednjim kolama. Nastava ovog predmeta izvodi se prema nastavnim programima koje su predloile vjerske zajednice, a odobrilo ih je Ministarstvo znanosti obrazovanja i porta, koje je ovlateno za donoenje svih nastavnih planova i programa. Nastava kolskog vjeronauka izvodi se i u kolama na jezicima nacionalnih manjina prema nastavnom programu one konfesije kojoj pripadaju uenici i njihovi roditelji. Realizaciju i ovih nastavnih programa u cijelosti financira Ministarstvo znanosti obrazovanja i porta.

U okviru ukupne kulturne batine Republike Hrvatske nalazi se i kulturna batina nacionalnih manjina koja se tretira integralno kao kulturna batina Republike Hrvatske. Muzeji i etnografske zbirke kao institucije i mjesta sabiranja, ouvanja i prezentiranja kulturne batine bitne su ustanove za ouvanje identiteta i ostvarivanje prava nacionalnih manjina. U sklopu muzeja u Republici Hrvatskoj nalazi se bogati fond etnografske grae nacionalnih manjina koji do sada nisu dovoljno istraeni, a znaajne zbirke nalaze se pri samim udrugama nacionalnih manjina ili su formirane kao samostalne cjeline. Znaajan dio kulturnog blaga, posebno na ratom stradalom podruju je uniten ili znaajno oteen.

Za financiranje i praenje realizacije drutvenih istraivanja od interesa za nacionalne manjine, nadleno je Ministarstvo znanosti obrazovanja i porta. Do 1997. godine Ured za nacionalne manjine direktno je pomagao drutvena istraivanja udruga i ustanova nacionalnih manjina, teei prvenstveno stvaranju kadrovskih i organizacionih pretpostavki za ovu djelatnost. U 1997. godini udruge i ustanove nacionalnih manjina predloile su Ministarstvu znanosti znanstvene projekte, koje je Ministarstvo recenziralo i one koji su zadovoljili kriterije predloilo za financiranje. Tako je Ministarstvo znanosti od 1997. godine financiralo znanstveno istraivake projekte Srpskog kulturnog drutva "Prosvjeta" i Drutva maarskih znanstvenika i umjetnika.

U razvoju manjinskih prava u Hrvatskoj, poseban problem predstavljao je pristup nacionalnih manjina medijima. Na Hrvatskoj televiziji proizvodnjom programa za pripadnike nacionalnih manjina bavi se posebna redakcija koja priprema izvjea i reportae o dogaajima, ivotu i radu nacionalnih manjina za informativne emisije i za specijaliziranu emisiju "Prizma - Multinacionalni magazin". "Prizma" je ve dugi niz godina redovita tjedna pedesetominutna emisija koja se priprema u Zagrebu, u suradnji sa svim regionalnim studijima. U informativnim, dokumentarnim i glazbenim emisijama Hrvatska televizija takoer predstavlja pojedine nacionalne manjine, njihovu kulturnu batinu te znaajne ustanove i obljetnice. Hrvatski radio, takoer ve dugi niz godina u svom informativnom sustavu svakodnevno, u vijestima i sredinjim informativnim i kulturnim emisijama objavljuje informacije znaajne za ivot pripadnika svih nacionalnih manjina. Na Prvom programu Hrvatskog radija tjedno se emitirala tridesetominutna govorno-glazbena emisija o kulturno-prosvjetnim aktivnostima "Iz ivota naih nacionalnih manjina" na hrvatskom i jezicima nacionalnih manjina. U sreditima u kojima je znaajnija koncentracija pripadnika nacionalnih manjina, u emisijama lokalnih radijskih postaja, nacionalne manjine sudjeluju u realizaciji programa na materinskom jeziku. Ipak, sve je to jo uvijek nedovoljno da bi zadovoljilo temeljnu svrhu i omoguilo pripadnicima nacionalnih manjina slobodan pristup medijima. Vodstvo Hrvatske televizije, na primjer, dugo je smatralo da je jednom emisijom tjedno u kojoj se "protrava" kroz 19 nacionalnih manjina koliko ih je organizirano u Hrvatskoj, taj problem rijeen. To nije emisija ni za veinu, dakle da se veinski narod upozna s onim to se dogaaja u nacionalnim manjinama. Njima, opet, ne znai puno, jer to nije emisija u kojima bi one mogle ostvarivati neke svoje potrebe, kao to je potreba da imaju i medijske sadraje na svom jeziku i kroz njih ostvaruju svoje kulturne i druge potrebe. No i u ovom podruju se stvari polako mijenjaju na bolje. Prije svega, neka znaajna manjinska pitanja sve vie se integriraju u ono to je normalni, a ne specijalizirani program, u najgledanije emisije, upravo zato da veina ima uvida u neke probleme, ali i postignua pojedinih nacionalnih manjina i njihovih predstavnika. Radi se i na tome da se stvore pretpostavke za realizaciju posebnih medijskih sadraja za pojedine nacionalne manjine, da imaju pravo na emisije na manjinskom jeziku. Dakle ono to je u funkciji zatite njihovog nacionalnog i kulturnog identiteta.

Iako se politiko predstavljanje nacionalnih manjina od poetka devedesetih godina prolog stoljea, moe ostvarivati na dravnoj razini, ipak je u velikom broju sluajeva za nacionalne manjine u Hrvatskoj znaajnije politiko predstavljanje na lokalnim i regionalnim razinama. Najvei broj manjinskih prava i njihovog ostvarivanja vezan je za lokalno zajednice, a i veliki broj nacionalnih manjina ivi na jednom, manjem teritoriju Hrvatske. Politika predstavljenost nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru je bila korisna, a to je i u ovoj fazi razvoja demokracije. Meutim, ne treba zaboraviti da to ipak znai izvjesno odstupanje od principa ravnopravnosti graana (bez obzira na to to je pozitivna diskriminacija kod prava nacionalnih manjina dopustiva) i u nekom smislu moe znaiti cijepanje demosa po etnikim avovima, s odreenim posljedicama za etniku veinu i nacionalne manjine. Koliko politike stranke u Hrvatskoj u budunosti budu spremne adekvatno zastupati i specifine manjinske interese, toliko e se smanjivati i potreba za posebnim zastupnicima nacionalnih manjina.

Za predstavljanje i zastupanje specifinih interesa nacionalnih manjina u budunosti e biti puno vanije djelovanje vijea i predstavnika nacionalnih manjina na razliitim razinama vlasti, koji imati savjetodavni karakter u procesu odluivanja o odreenim pitanjima od znaaja za nacionalne manjine. Ova tijela moi e puno bolje nego do sada osiguravati suradnju predstavnika dravne vlasti na svim razinama s predstavnicima nacionalnih manjina, to praktino moe znaiti puno vie, nego sudjelovanje nekoliko zastupnika u Hrvatskom saboru. Za razvoj manjinskih prava u Hrvatskoj, izuzetno vanu ulogu je imao Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u okviru kojeg djeluje Pododbor za ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Odbor je radno tijelo Hrvatskog sabora koje utvruje i prati provoenje politike na ovom podruju i sudjeluje u postupku donoenja zakona i drugih propisa koje donosi Hrvatski sabor. On ima prava i dunosti matinog radnog tijela u podrujima koja se izmeu ostalog odnose na provedbu potvrenih meunarodnih pravnih akata koji ureuju zatitu ljudskih prava, ostvarivanje prava nacionalnih manjina, meudravne ugovore i programe meunarodne kulturne, prosvjetne i druge suradnje kada je to od interesa za pojedine nacionalne manjine. Pododbor za nacionalne manjine ni u kom sluaju ne moe zamijeniti manjinske zastupnike u Hrvatskom saboru ili eventualne manjinske samouprave u budunosti.

U cilju provoenja odredbi Ustavnog zakona i poticanja donoenja provedbenog zakonodavstva vezanog za prava nacionalnih manjina te praenje njihovog ostvarivanja, pri Vladi Republike Hrvatske osnovan je jo 1991. godine Ured za meunacionalne odnose, kasnije preimenovan u Ured za nacionalne manjine, koji obavlja strune i druge poslove u okviru djelokruga Vlade iz ovog podruja. Ured prouava meunarodne konvencije iz podruja etnikih, vjerskih i kulturnih prava nacionalnih manjina, prati stanje u Republici Hrvatskoj i svijetu i predlae primjenu odreenih, u praksi provjerenih, modela. Ured je do 2003. godine vrio i distribuciju financijskih sredstava kojima su iz dravnog prorauna sufinancirani programi manjinskih udruga i ustanova.

Vana, ali nedovoljno definirana manjinska institucija bilo je Vijee nacionalnih manjina osnovano je 23. sijenja 1998. godine kao nevladino, koordinacijsko i konzultativno tijelo svih registriranih udruga i ustanova nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Vijee, prema Odluci o utemeljenju, nije imalo svojstvo pravne osobe i djelovalo je samo snagom argumenata. Vijee su sainjavali po jedan predstavnik svake nacionalne manjine bez obzira na njenu brojnost i unutarnji ustroj. Vijee je odluke donosilo suglasjem, dok je glasovanje ostavljeno tek kao mogunost koju Vijee nije koristilo, to mu davalo veliku moralnu snagu i autoritet. Vijee nacionalnih manjina kao koordinacija nevladinih udruga, suraivalo je sa zastupnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, ali ono nije bilo alternativna institucija zastupnika nacionalnih manjina. Vijee je pratilo provoenje politike zatite nacionalnih manjina, razmatralo je probleme i zauzimalo stajalita o svim prijedlozima zakona i propisa kojima se ureivala zatita nacionalnih manjina, dostavljalo je stajalita, zahtjeve i prijedloge Saboru i Vladi kao i njihovim tijelima radi razmatranja i rjeavanja (oitovanja) te suraivalo sa svim dravnim tijelima i tijelima meunarodne zajednice, posebno Venecijanskom komisijom.

Analizirajui razvoj prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, moe se uoiti postoje uvjetno govorei, dvije vrste nacionalnih manjina. To su one "stare" nacionalne manjine koje su postojale jo u bivoj zajednikoj dravi, koje su ve tada svojom organizacijom stvorile povoljne uvjete i infrastrukturu za ostvarivanje manjinskih prava. U drugoj su skupini "nove" nacionalne manjine, koje su to postale osamostaljenjem Republike Hrvatske, a upravo su zbog ukupnih zbivanja koja su pratila raspad SFR Jugoslavije imale teko i nesklono vrijeme za svoje organiziranje. To je naslijee u Hrvatskoj jo uvijek prisutno, ali se postupno stvaraju bolji uvjeti za organiziranje i ostvarivanje prava i ovih nacionalnih manjina. U organiziranju novih nacionalnih manjina postoje odreeni problemi oko njihovog financiranja, to ponekad izazva "frakcije" unutar pojedinih nacionalnih manjina i umanjuje vjerodostojnost njihovih zahtjeva u javnosti. Predstavnici veine nacionalnih manjina su to shvatili i uvidjeli potrebu ne samo meusobne komunikacije, ve i vre suradnje na rjeavanju nekih svim nacionalnim manjinama zajednikih pitanja. Takvu su suradnju potaknuli i predstavnici meunarodne zajednice.

III.LJUDSKA PRAVA I MEUNARODNI

DOKUMENTI KAO OKVIR ZA

OSTVARIVANJE PRAVA NACIONALNIH

MANJINA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Pravni sustav Republike Hrvatske osigurava visoki stupanj zatite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Temeljne odredbe Ustava Republike Hrvatske deklariraju ljudska prava kao najviu vrednotu. Ustav je posvetio Glavu III. temeljnim slobodama i pravima ovjeka i graanina, koja u vie od 55 odredbi jami njihovo ostvarivanje bez obzira na rasu, boju koe, spol, jezik, vjeru, politiko i drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, roenje, naobrazbu, drutveni poloaj ili druge osobine. Jami jednakost svih graana pred zakonom te ravnopravnost pripadnika svih nacionalnih manjina.

Ustav jami osobne i politike slobode i prava, kao i pravo na ivot i slobodu. Zabranjuje zlostavljanje, prisilan rad, poticanje na rat, uporabu nasilja ili nacionalne, rasne ili vjerske mrnje. Uz osobne i politike slobode i prava, jami i ostvarivanje gospodarskih socijalnih i kulturnih prava, kao to su: pravo vlasnitva, nasljeivanja, poduzetnike i trine slobode, pravo na rad i slobodu rada, pravo na socijalnu sigurnost, socijalno osiguranje i zdravstvenu zatitu te pravo na trajk. Jedn