I. ORKANSKA OLUJA 1865. KRIK U ZRAKU BALON ZAHVAEN ZRANOM PIJAVICOM OMOTA BALONA RASTRGAN POSVUDA SAMO MORE PET PUTNIKA ZBIVANJA U KOARI BALONA OBALA NA VIDIKU RASPLET DRAME

Penjemo li se? Ne! Naprotiv, sve se vie sputamo! Sve je gore i gore, gospodine Cyruse! Mi padamo! Jao! Bacite suvian teret! Eto, ispraznili smo posljednju vreu! Die li se balon? Ne! ini mi se da ujem um valova! More je ispod same koare! Nismo ni pet stotina stopa nad njim! Uto se snaan glas prolomi zrakom: Bacaj sve to je teko! Sve! I neka nam se Bog smiluje! Te su rijei odjeknule zrakom iznad beskrajne puine Tihog oceana, oko etiri sata poslije podne, 23. oujka 1865. godine. Jo se svi zasigurno sjeaju stravine oluje koja je bjesnila usred ravnodnevnice te iste godine, a za koje barometar bijae pao na sedamsto deset milimetara. Taj je orkan, ne jenjavajui ni trenutka, trajao od 18. do 26. oujka. Nemjerljiva je pustoenja poinio u Americi, Europi, Aziji, na podruju irokom tisuu osam stotina milja, koje se ukoso protezalo preko Ekvatora, sve do etrdesete na jugu. Porueni gradovi, ume iupane iz korijenja, obale opustoene stravinim naletima golemih valova, brodovi izbaeni na suho, a njih je bilo na stotine u popisima Osiguravajueg drutva Veritas, itavi krajevi sravnjeni sa zemljom od zranih pijavica koje su sve unitile na svom putu, nekoliko tisua ljudi postradalih na kopnu ili podavljenih u moru: to su, eto, bile posljedice njegova bijesa, to je iza sebe bio ostavio taj uasni orkan. On je po svom razaranju nadmaio goleme orkane od kojih je jedan opustoio Havanu 25. listopada 1810., a drugi Guadalupu 26. srpnja 1825. A dok su sve te strahote harale kopnom i morem, jedna se drama, ne manje jeziva, odigravala u zraku. U stvari, noen pijavicom i zahvaen zranom strujom, jedan je balon jurio zrakom brzinom od devedeset milja na sat, vrtei se oko sebe kao da ga je zahvatio zrani vrtlog. Na donjem kraju balona njihala se koara, u kojoj se nalazilo pet putnika. Obavijene gustom maglom i morskom prainom koja se dizala s povrine oceana, njih se jedva i naziralo. Odakle je dolazio ovaj zrani brod, prava pravcata igraka u rukama stranog nevremena? S koje toke zemaljske kugle se digao u zrak? Oito nije krenuo na put u vrijeme orkana koji ve traje pet dana, a poeo je bjesniti 18. oujka.

Prema tome, vjerojatno je ovaj balon preao vrlo veliku udaljenost, jer sigurno nije prevaljivao manje od dvije tisue milja u dvadeset i etiri sata? U svakom sluaju, putnici uope nisu bili u stanju odrediti duinu puta koji su prevalili od odlaska, jer uza se nisu imali nikakvih pomagala s kojima bi to uinili. Osim toga dogodilo se neto neuobiajeno, naime, premda vitlani olujnim vjetrom, putnici kao da ga nisu ni osjetili. Mijenjali su smjer kretanja, okretali se oko sebe, a da uope nisu osjeali to okretanje, ni promjenu smjera i mjesta u vodoravnom smislu. Oima nisu mogli probiti maglu koja je obavijala koaru. Posvuda oko njih bila je magla. Bilo je tako mrano, da nisu znali kad je dan, a kad no. Nita nije dopiralo do njih u tome mranom prostranstvu, dok su se nalazili na velikoj visini: ni traak svjetla, ni buka naseljenih mjesta iznad kojih su jurili, ni tutnjava oceana. Ali kad su se naglo spustili, postali su svjesni opasnosti koja im je zaprijetila s puine. U meuvremenu se balon, poto su putnici iz njega pobacali sve teke predmete, poput streljiva, oruja, namirnica, ponovno vinuo u ^gornje slojeve atmosfere, na visinu od etiri tisue i pet stotina stopa. im su putnici zamijetili da se more nalazi pod samom koarom, te drei da im manja opasnost prijeti na visini, nisu ni trenutka oklijevali pobacati preko ograde koare sve, pa ak i vrlo korisne predmete, nastojei to vie iskoristiti zrano strujanje, tu duu balona, koja ih je odravala nad ponorom. No im je prola u brizi koja bi uzdrmala samo manje hrabre od njih. Naposljetku je svanulo, a s danom kao daje orkan neto jenjao. U zoru, 24. oujka pokazali su se znakovi smirivanja. Razrijeeni oblaci su se popeli visoko. Poslije nekoliko sati zrana se pijavica slomila i polako raistila. Vjetar je od orkanskog preao u snaan, a to znai da se brzina zranog strujanja smanjila na polovicu. Uza sve to, jo uvijek je jako puhalo, premda je smirivanje zranih sila bilo oito. Oko jedanaest sati donji se sloj zraka osjetno proistio. Opaala se, gotovo i osjeala, vlana prozirnost, kao poslije velikih bljesaka munja. inilo se da se orkan nije udaljio prema zapadu, ve da je poinio samoubojstvo. Moda se pretoio u elektrini sloj, poslije sloma zrane pijavice, kao to to katkad biva s tajfunima na Indijskom oceanu. No, sad su putnici ponovno zamijetili kako balon polako i stalno pada u nie slojeve atmosfere. inilo se da se pomalo prazni i da mu se omota, olabavivi, izduuje i, umjesto okruglog, dobiva jajolik oblik. Oko podneva, balon je lebdio na visini od oko prilike dvije i pol tisue stopa. Imao je zapremninu od pedeset tisua kubinih stopa i, zahvaljujui tome, mogao se dugo zadrati u zraku, bilo da se penjao na veliku visinu, bilo da se kretao u vodoravnom smjeru. Putnici su pobacali posljednje predmete koji su jo optereivali koaru. Tako su bacili ostatke namirnica koje bijahu sauvali, pa ak i sitnice koje su imali po depovima, a potom se jedan od njih popeo na obru koji je povezivao konope mree, te pokuao to vre povezati donji dio balona s gornjim.

Putnici nisu vie mogli balon zadrati u visokim slojevima atmosfere i on je ostao bez plina. Bili su, dakle, izgubljeni. U stvari, pod njima se nije prostiralo ni kopno ni neki otok. Nigdje mjesta gdje bi se mogli spustiti, nigdje vrste toke o koju bi se mogli sidrom zakvaiti. Svugdje se ispod njih prostirala beskrajna puina, po kojoj su se sustizali valovi neizrecivom silovitou. Bijae to ocean bez granica, ak i za njih, koji su plovili iznad njega i iji su pogledi obuhvaali sve, etrdeset milja uokolo. Bila je to tekua ravnica, tuena bez milosti, bievana orkanom, koja im se zasigurno priinjala poput jurnjave razularenih valova, okienih mnotvom bijelih perjanica. Ni broda, ni kopna na vidiku! Trebalo je, dakle, obvezno zaustaviti sputanje, kako balon ne bi pao u more i potonuo. Jasno, putnici su se odmah prihvatili tog posla. Meutim, uza sve njihove napore, balon se stalno sputao, a istodobno, noen vjetrom, ludo je jurio od sjeveroistoka prema jugozapadu. Uasan je bio poloaj ovih nesretnika! Oni oito vie nisu bili gospodarima balona. Njihovi napori nisu urodili plodom. Balon se sve vie i vie praznio; plin je istjecao i to se nije moglo zaustaviti. Sputanje se zamjetno ubrzavalo, tako da se u jedan sat poslije podne koara nalazila jedva est stotina stopa iznad oceana. Nikako se nije moglo zaprijeiti otjecanje plina, koji je slobodno izlazio kroz jednu pukotinu na balonu. Poto su smanjili teret, putnici su se uspjeli jo nekoliko sati odrati u zraku, ali time je nesrea samo odgoena. Ako se kopno ne pokae prije noi, i putnici i koara i balon konano e nestati meu valovima. Sve to se jo moglo uiniti, uinjeno je u tom trenutku. Putnici su bili nedvojbeno hrabri ljudi, sposobni smrti pogledati u oi. Na njihovim se licima nije javljalo oajanje. Odluili su se boriti do posljednjeg trenutka, poduzeti sve da bi odgodili pad balona. Koara ispod balona, oblikom slina koari od vrbova prua, nije mogla ploviti niti se odravati na povrini mora. U dva sata, balon se nalazio na jedva etiri stotine stopa iznad valova. Uto se zau snani glas ovjeka, ije srce nije znalo za strah. Tom glasu odgovore drugi glasovi, ne manje odluni. Je li sve izbaeno? Nije! Tu je jo deset tisua franaka u zlatu! Odmah potom, poteza vrea nestade u moru. Penje li se balon? Malo se popeo, ali e ubrzo ponovno pasti. to jo moemo baciti? Nita...! Ipak moemo: koaru! Hvataj se za mreu omotaa, a nju neka nosi more! To je doista bila posljednja mogunost za rastereenje balona. Odmah su posjeeni konopi koji su vezivali koaru za balon, te se ovaj odmah die za dvije tisue stopa.

Petorica se putnika popee u mreu iznad obrua, odakle su promatrali ponor. Poznato je koliko je zrani balon osjetljiv u pogledu stabilnosti. Bilo je dostatno iz njega izbaciti neki vrlo lagani predmet, pa da se pone uspinjati. Lebdei u zraku, balon se ponaa kao najosjetljivija vaga. Prema tome, jasno je da e se naglo vinuti u visinu, ako se s njega odbaci neki tei predmet. A to se upravo sada dogodilo. Meutim, balon se samo neko vrijeme odrao na odreenoj visini, a onda je opet poeo padati. Plin je istjecao kroz pukotinu na omotau, a to se nije moglo zaprijeiti. Putnici su uinili sve to su mogli. Nikakva ih ljudska snaga nije vie mogla spasiti. Jedino su jo raunali na pomo Providnosti. U etiri sata, balon se spustio na samo pet stotina stopa od morske povrine. Odjednom se razlijee otri lave. S putnicima je bio ijedan pas, koji se pored svoga gospodara uhvatio za mreu omotaa. Top je neto opazio! povie jedan od putnika. Odmah potom javi se snani glas: Kopno! Kopno! Neprestano noen vjetrom prema jugozapadu, balon bijae od svanua prevalio veliku razdaljinu, na stotine i stotine milja, te se sada na ovoj strani pojavilo kopno. Ali, do tog je kopna bilo tridesetak milja u smjeru vjetra, to znai jo dobar sat puta, pod uvjetom da se ne skrene s pravca. Dobar sat! A zar dotad balon nee izgubiti i ono malo plina, to u njemu bijae preostalo? U kakvom su se uasnom stanju nalazili! Putnici su jasno vidjeli vrstu toku, koje su se svakako morali dokopati. Oni nisu znali kakva se to zemlja pred njima prostire: kopno ili otok, jer jedva su i slutili u koji kraj svijeta ih je nevrijeme bacilo. Ali, trebalo je stii do te zemlje, pa bila nastanjena ili pusta, gostoljubiva ili ne! Oko etiri sata balon se vie nije mogao odrati u zraku, jer je dodirivao morsku povrinu. Ve su zapjenjeni vrci golemih valova zapljuskivali donji dio mree i tako usporili balon, te se on tek napola dizao, kao ptica metkom ranjena u krilo. Pola sata poslije toga, zemlja je bila udaljena jo oko milje, ali je plina bilo jo samo u gornjem dijelu toga ispranjenoga, smeuranog, u naborima presavijenog balona. Drei se za mreu, putnici su predstavljali prevelik teret za nj, te su se ubrzo nali do pola u vodi, udarani bijesnim valovima. Budui da je omota balona bio plosnat, vjetar ga je napuhivao i tjerao naprijed poput kakva broda. Moda e tako i doploviti do obale! Kad se balon naao na etiri stotine metara od obale, odjednom kriknue od uasa sva etvorica putnika. Premda se inilo da se balon, iban snanim udarcima valova, vie ne moe podignuti, on se neoekivano vine uvis. Kao da se iznenada oslobodio dijela svog tereta, trenutno se popeo na visinu od tisuu i pet stotina stopa i, uletio u zrani vrtlog koji ga ne ponese ravno k obali, nego u smjeru usporednom s njom. Nekoliko trenutaka potom zabije se u obalu izvan dohvata morskih valova.

Pomaui jedan drugome, putnici se brzo oslobodie mree. Osloboen njihove teine, balon ponesen vjetrom nestade u prostoru poput ranjene ptice kojoj se vratila snaga. U koari je bilo pet putnika i jedan pas, a sada su se na obali nala samo etiri putnika. Oito je nestalog putnika odnijelo more, koje je bijesno udaralo o balon. Stoga se balon, tako olakan, ponovno digao, da bi poslije nekoliko trenutaka pao na zemlju. im su etiri brodolomca moemo ih s pravom tako nazvati nogom stala na vrsto tlo, mislei na nestalog suputnika, povikale: Moda se on plivanjem pokuava dohvatiti obale! Spasimo ga! Spasimo ga!

II. DOGAAJ IZ RATA IZMEU SJEVERA I JUGA1 INENJER CYRUS SMITH GEDEON SPILETT CRNAC NAB MORNAR PENCROFF MLADI HERBERT NEOEKIVANI PRIJEDLOG SASTANAK U 10 SATI NAVEER ODLAZAK PO NEVREMENU

Ljudi, to ih je strano nevrijeme bacilo na ovu obalu, nisu bili nikakvi zrakoplovci, a niti su bili ljubitelji zranih ekspedicija. Oni su bili ratni zatoenici koji su se, potaknuti smjeliu, odluili na bijeg pod neuobiajenim uvjetima. Nebrojeno puta su mogli nastradati. Nebrojeno se puta njihov balon, sav u komadima, mogao s njima strmoglaviti u uzburkano more. Ali Nebo im bijae namijenilo neubiajenu sudbinu, te su se 23. oujka, poto su pobjegli iz Richmonda koji bijahu opkolile trupe generala Uliksa Granta, nali sedam tisua milja daleko od glavnog grada Virginije, glavnog uporita separatista u vrijeme stranog rata za otcjepljenje. Njihova je zrana plovidba trajala pet dana. Evo, uostalom, pod kakvim su udnim uvjetima zatoenici uspjeli pobjei i poslije toga doivjeti nesreu, koju smo opisali.

1 Rat izmeu sjevernih i junih drava u SAD (1861.1865.). Poslije izbora

Abrahama Lincolna za predsjednika SAD, june su se drave htjele otcijepiti i izabrale su za predsjednika Jeffersona Davisa. Jedan od glavnih razloga rata bilo je pitanje ropstva. Sjever je bio protiv ropstva, a Jug za nj. Rat je zavrio pobjedom Sjevera.

Te iste godine, u veljai 1865. prigodom jednog od brojnih juria kojima je uzalud pokuavao osvojiti grad, general Grant je izgubio vie svojih asnika, koje neprijatelj zarobi i zatoi u gradu. Jedan od najuglednijih asnika u glavnom stoeru federalnih trupa zvao se Cyrus Smith. Cyrus Smith je bio podrijetlom iz Massachussetsa. Budui da je bio inenjer po struci i glasovit strunjak, vlada Sjedinjenih Drava mu je povjerila u vrijeme

rata rukovoenje eljeznicama, koje su imale vrlo veliko strateko znaenje. On je bio tipini Amerikanac sa Sjevera, mrav, koat, sama kost i koa, star oko etrdeset i pet godina, a kratka mu je kosa ve bila prosijeda, a isto tako i brada, koju je brijao, i gusti brk. U njega je bila lijepa, "numizmatika" glava, koja kao da bijae kao stvorena da bude otisnuta na medalji. Imao je vatrene oi, ozbiljna usta i izgled znanstvenika borbena duha. On je bio jedan od onih inenjera koji su se posvetili svom zvanju, najprije rukujui krampom i ekiem, poput generala koji su svoju karijeru poeli od obinih vojnika. Stoga je u njega bilo i otrine uma i ruka okretna i vjeta. Miie je imao elastine i vrste. Bio je, dakle, u isto vrijeme i ovjek djela i ovjek misli. Stoga se svakog posla hvatao s lakoom, stalno potican snanim ivotnim poletom, vedra duha je prkosio ivotnim nedaama. Vrlo uen, vrlo praktian. Vrlo "snalaljiv" upotrijebit emo ovaj vojniki izraz imao je upravo divnu narav. Premda je u svakoj prigodi znao vladati sobom, u potpunosti je ispunjavao tri uvjeta koji predstavljaju skup ovjeje energije: aktivnost duha i tijela, silovitost elja i snagu volje. On je, mirne due, mogao prisvojiti lozinku Guillaumea d'Orangea iz XVII stoljea: "Meni nije potrebna nada da bih se prihvatio posla, a niti uspjeh da bih na njemu ustrajao." Cyrus Smith je, takoer, bio utjelovljenje hrabrosti. Sudjelovao je u svim bitkama u ratu za otcjepljenje. Stupio je u vojsku generala Uliksa Granta kao dragovoljac Illinoisa i borio se potom kod Paducaha, Belmonta, PittsburgLandinga, Port Gibsona, na Crnoj rijeci, kod Chattanoge, Wildernessa, Potomaca, borio se svuda hrabro kao dostojan vojnik svoga generala koji je znao rei: "Ja nikad ne brojim svoje mrtvace!" I na Cyrus Smith se mogao stoput nai meu onima, koje strani Grant nije nikad brojio, ali u svim bitkama u kojima on nije tedio sebe, srea mu je uvijek bila sklona, sve dok nije ranjen i zarobljen na bojnom polju kod Richmonda. U isto vrijeme, gotovo i istoga dana kad i Cyrus Smith, pala je u zarobljenitvo Junjaka jo jedna vrlo ugledna osoba. To je bio glavom tovani Gedeon Spilett, dopisnik New York Herala, koji je bio dodijeljen vojsci Sjedinjenih Drava, da izvjeuje o zbivanjima na ratitu. Gedeon Spilett je pripadao onoj udnoj vrsti engleskih i amerikih dopisnika, Stanleva i mnogih drugih, koji nisu uzmicali ni pred ime, da bi doznali neku tonu vijest i da bi je javili svome listu u to kraem vremenu. Novine poput New York Heralda, predstavljaju stvarnu snagu, stoga su njihovi dopisnici uivali velik ugled, a Gedeon Spilett je bio meu najuglednijima. Bio je to ovjek velikih sposobnosti, okretan i pripravan na sve. Uvijek pun ideja, proputovavi cijelim svijetom, vojnik i pisac, estok u savjetu, odluan na djelu, nije se obazirao na nevolje, napore i opasnosti kad se radilo o tome da se dozna sve to se doznati moe, najprije da udovolji svojoj znatielji, a potom svoga lista, pravi majstor da otkrije neku zanimljivost, neku vijest, neto novo, nepoznato, nemogue. Ukratko, bio je jedan od onih neustraivih promatraa

koji piu pod kiom metaka, koji "biljee dogaaje" uz zaglunu riku topova i za koje sve opasnosti, koliko god ih ima, predstavljaju samo stalne okolnosti. I on je takoer sudjelovao u svim bitkama, u prvim bojnim redovima, s revolverom u jednoj, a biljenicom u drugoj ruci. Olovka mu nije nikad zadrhtala ni pod najeom paljbom. On nije optereivao telegrafske ice brzojavima, kao to rade neki i onda kad nemaju to rei. Naprotiv, svaka je njegova vijest bila kratka, jasna, tona i unosila je svjetlost u ono to je bilo najhitnije. Naposljetku, njemu ni duhovitosti nije nedostajalo. Tako je, poslije bitke na Crnoj rijeci, hotei pod svaku cijenu sauvati mjesto na alteru telegrafskog ureda, itava dva sata diktirao prve glave Svetog pisma. To je New York Heralda stajalo dvije tisue dolara, ali je zato New York Herald prvi donio vijest o toj bitki. Gedeon Spilett je bio ovjek visoka rasta. Imao je najvie etrdeset godina. Plavi zalisci s crvenkastim preljevima isticali su se na njegovu licu. Pogled mu je bio pametan, ivahan i brzo se prenosio s jednoga na drugi predmet. Bio je to pogled ovjeka koji odmah zamjeuje sve pojedinosti. Snanog tjelesnog ustrojstva, on se eliio u svim uvjetima poput elika u hladnoj vodi. Ve deset godina je Gedeon Spilett bio stalni dopisnik New Yorl Heralda, ve gaje deset godina krasio svojim napisima i crteima, je je isto tako dobro baratao olovkom kao i perom. Zarobljen je upravo i trenutku dok je opisivao bitku i crteom je htio prikazati. Zadnje rije naene u negovoj biljenici glasile su: "Jedan me Junjak uzeo na nia i..." Junjak je promaio Gedeona Spiletta, te se ovaj, po svom starci obiaju i iz ove bitke izvukao bez ijedne ogrebotine. Cyrus Smith i Gedeon Spilett, koji su se znali samo po uvenju, bi su prebaeni u Richmond. Inenjer je brzo prizdravljao i upravo u vrijeme se upoznao s ratnim dopisnikom. Ta su se dva ovjeka svidje jedan drugome i uzajamno su se potovali. Ubrzo je njihov zajedniki ivot imao samo jedan cilj: pobjei, pridruiti se Grantovoj vojsci i u njezinim se redovima boriti za jedinstvo Federacije. Ta dvojica Amerikanaca odluie iskoristiti svaku prigodu. Premda su se slobodno mogli kretati gradom, Richmond je bio dobro uvan, te se bjekstvo dralo nemoguim. U meuvremenu, Cvrusu Smithu se prikljuio i njegov sluga, koji mu je bio tako privren, da bi i ivot rtvovao za nj. Taj neustraivi mladi bio je crnac, roen na inenjerovu imanju. I otac i majka su mu bili robovi, ali njih je ve odavna Cyrus Smith, koji je i duom i srcem bio za ukidanje ropstva, oslobodio. Kad je rob postao slobodnim ovjekom, nije htio napustiti svoga gospodara. Toliko ga je volio, da bi za nj i svoj ivot dao. Tome je mladiu bilo trideset godina, a bio je snaan, spretan, vjet, pametan, blag i tih, dosta bezazlen, a uvijek usluan, nasmijan i dobar. Ime mu je bilo Nabukodonosor, ali su ga svi zvali skraenim i obinijim imenom Nab.

Kad je Nab doznao da mu je gospodar dopao ropstva, on bez odgaanja napusti Massachussets, stie pred Richmond te mu, poto je stoput ivot stavio na kocku, poe za rukom probiti se u opkoljeni grad. Ne moe se opisati zadovoljstvo, to gaje osjetio Cyrus Smith kad je opazio svoga slugu, a niti radost Nabovu kad je vidio svoga gospodara. Nab se, dakle, uspio probiti u Richmond, ali se nije bilo lako izvui iz njega, jer se budnim okom motrilo zarobljene federalce. Da im se i ukazala neka izvanredna prigoda za bijeg, bili su neznatni izgledi da e uspjeti, a ta prigoda ne samo da se nije ukazala, ve je bilo opasno poduzeti bilo to u vezi s tim. U meuvremenu je Grant nastavio sa estokim napadima. Pobjedu kod Pittsburga je skupo platio. Njegove snage, zajedno s Butlerovim postrojbama, nisu uspijevale nanijeti neki znatniji poraz neprijatelju pred Richmondom. Prema tome, mali su bili izgledi za osloboenje zarobljenika. Dopisnik nije vie mogao izdrati. Nita se nije dogaalo u tom odvratnom zarobljenitvu, nita vrijedno zabiljeke. Stoga mu se u glavi motala samo jedna misao; pobjei iz Richmonda. On je vie puta okuao sreu, ali je svaki put naiao na nesvladive zapreke. Meutim, opsada se nastavljala. Zarobljenici su jedva ekali pobjei i prikljuiti se Grantovoj vojsci, ali su isto tako i neki graani s nestrpljenjem ekali prigodu da umaknu iz opsjednutog grada i prikljue se separatistikim snagama. Meu ovima je bio neki Jonathan Forster, vatreni pristalica otcjepljenja. Dakle, zarobljeni federalci nisu mogli napustiti grad, ali ga nisu mogli napustiti ni konfederalci, jer je vojska Sjedinjenih Drava stegla obru oko njega. Ve dosta dugo, guverner Richmonda nije imao vezu s generalom Leeom, a bilo je prijeko potrebno da se ovoga upozna sa stanjem u kojemu se grad nalazio, kako bi mu vojska izvana pohitala u pomo. Jonathanu Forsteru je pala na um misao da se balonom digne u zrak, prijee tako neprijateljske crte i dospije do glavnog stoera separatista. Guverner je pristao da se izvede taj pokuaj. Balon je izraen i stavljen na raspolaganje Jonathanu Forsteru i petorici njegovih suputnika, koji su ga imali pratiti na tom putu. Opskrbili su se orujem da se obrane, ukoliko bi bili napadnuti pri slijetanju, i ivenim namirnicama, ukoliko bi njihovo putovanje potrajalo dulje, no to su predvidjeli. v Uzlijetanje balona bilo je predvieno za 18. oujka. Trebalo je krenuti nou i koristiti sjeverozapadnjak srednje jaine. Putnici u balonu su vjerovali da e za nekoliko sati stii u glavni stoer generala Leea. Ali sjeverozapadnjak na koji su raunali nije uope bio obian povjetarac. Ve 18. oujka bilo je oito da se sjeverozapadnjak pretvara u uragan. Ubrzo je oluja tako osnaila, da je polijetanje Forstera i njegovih suputnika bilo odgoeno: bila bi prava ludost izloiti i balon i ljude u njemu razularenim snagama prirode. Ispunjen plinom na velikom trgu u Richmondu, balon je ekao smirivanje vjetra, kako bi poletio. U gradu je zavladalo veliko nestrpljenje kad su opazili da se zrane prilike ne mijenjaju na bolje.

Proao je 18., pa 19. oujka, a da se vrijeme nije promijenilo. tovie, bilo je vrlo teko balon zadrati privrenim za tlo, jer su ga snani zapui vjetra povijali sad amo, sad tamo. Prola je tako i no s 19. na 20. oujka, a ujutro je uragan bjesnio jo veom snagom. Na uzlijetanje se nije moglo ni misliti. Tog dana, u jednoj od ulica Richmonda prie inenjeru Cvrusu Smithu neki ovjek kojega ovaj nikad prije ne bijae vidio. Bio je to mornar Pencroff, ovjek od trideset i pet do etrdeset godina, snana tijela, oiju ivahnih i mirkavih, ali posve pristojna izgleda. Taj Pencroff bio je Amerikanac sa Sjevera. On je oplovio uzdu i poprijeko sva mora zemaljske kugle i doivio sve mogue i nemogue pustolovine, koje se ivu stvoru mogu zbiti. Nije ni potrebito naglaavati daje to bio ovjek poduzetne prirode, pripravan na sve, da je bio od onih ljudi, koje vie nita nije moglo zauditi i iznenaditi. Pencroff se na poetku te iste godine radi poslova uputio u Richmond s petnaestgodinjim djeakom Harbertom Brownom iz New Jerseva, sinom svoga kapetana i siroetom. Volio ga je kao svoje dijete. Budui da nije mogao napustiti grad prije poetka opsade, bio je, na svoju veliku alost, prinuen ostati tamo gdje se naao. I njemu se po glavi vrzla samo jedna misao: pobjei, bilo kako. Cvrusa Smitha je poznavao po uvenju kao ugledna i priznata ovjeka. Znao je da su toga odlunog ovjeka izjedali nestrpljenje i jad. Stoga tog dana nije ni oklijevao, ve mu je priao i rekao bez ikakva uvoda: Gospodine Smithe, nije li vama Richmonda ve preko glave? Inenjer se zagleda netremice u ovjeka, koji mu se bijae obratio tim rijeima i koji potom nadoda: Gospodine Smithe, hoete li da bjeimo? Kada? ivo upita inenjer. Lako je zamisliti da mu je to pitanje mimo volje izmaklo, jer on jo ne bijae pravo ni promotrio neznanca, koji mu se obratio. Postoje prodornim pogledom zamijetio iskren izraaj mornareva lica, nije ni trenutka dvojio da se pred njim nalazi poten ovjek. Tko ste vi? upita kratko. Pencroff se predstavi. U redu priklopi Cyrus Smith. Ali kako ste naumili izvesti bijeg? Pomou one lijenine, balona, koji se tamo besposleno klati i ostavlja dojam, kao da samo nas eka! Inenjeru nije bilo potrebno da mornar zavri reenicu. Otprve je shvatio. Zgrabio je Pencroffa za lakat i odvukao ga u svoj stan. Tamo mu je mornar izloio svoj, u stvari, vrlo jednostavan plan. Pri njegovu izvoenju mogli su jedino stradati. Istina, nevrijeme je bjesnilo svom snagom, ali za vjeta i hrabra inenjera kakav je bio Cyrus Smith, nee predstavljati nikakav problem upravljanje jednim balonom. Ako je njemu, inenjeru, poznato kako se tim balonom upravlja, on, Pencroff, nee ni trenutka premiljati da poe s njim, razumije se, skupa s Harbertom. Kojeta je on preturio preko glave, pa nee valjda uzmaknuti pred jednom olujom!

Cvrus Smith je bez rijei sluao mornara. Pogled mu je blistao. Prigoda je tu i on je nee propustiti. Plan je bio vrlo opasan, ali mogu. Uza svu budnost straara, nou su mogli prii balonu i uvui se u koaru, a potom presjei uad, kojom je bio privezan za tlo! Istina, izlagali su se opasnosti da budu pobijeni, ali je postojala mogunost da uspiju i, da nije bilo te oluje... Ali da nije bilo nje, balon bi bio ve uzletio, a toliko eljena prigoda ne bi im se ukazala u ovom trenutku! Ja nisam sam! napokon e Cyrus Smith. Koliko osoba, dakle, vi elite povesti sa sobom? upita ga mornar. Dvije. elim povesti svog prijatelja Spiletta i svog slugu Naba. Vas je, dakle, troje upadne Pencroff. Sa mnom i Harbertom ima nas petero. A balon je trebao ponijeti u zrak estoricu... Sjajno! Polazimo! povie Cyrus Smith. To "polazimo" obvezivalo je i dopisnika. Dopisnik sigurno nije ovjek koji e uzmaknuti! Kad su mu plan izloili, on je bez pogovora pristao. Jedino se udio kako njemu nije pala na um tako jednostavna misao. to se pak tie Naba, on je bio pripravan slijediti svoga gospodara kamogod ovaj naumio. Onda, dovienja do veeras ree Pencroff. Motat emo se ovuda sva petorica, toboe, kao da smo radoznali! Do veeras, u deset sati odgovori Cyrus Smith i dao Bog da ova oluja ne utihne prije naeg odlaska! Pencroff se oprosti od inenjera i vrati u svoj stan, gdje ga je ekao mladi Harbert Brown. Taj hrabri djeak znao je za mornarev plan, te je sa strepnjom oekivao ishod mornareva sastanka s inenjerom. Po isprianom se vidi da se petorica odlunih ljudi kanila baciti u vrtlog oluje, uhvatiti se u kotac s uraganom koji je bio u naponu snage! No, uragan nije jenjavao. Ni Jonathan Forster ni njegovi suputnici nisu ni pomiljali suprotstaviti mu se u slaboj koari! Danje bio straan. Inenjer se samo jedne stvari bojao: da balon, konopima privren za tlo i povijan vjetrom, ne prsne u tisuu komada. Mnoge je sate proveo vrljajui po gotovo pustom trgu i ogledavajui balon. Pencroff je radio to isto, uvukavi ruke u depove i zijevajui na silu, kao ovjek koji ne zna kako bi prikratio vrijeme, ali koji istodobno strahuje da oluja ne razdere balon, ne pocijepa konope i ne povue ga u zrani vrtlog. Naposlijetku zanoi. No je bila vrlo mrana. Magla, gusta poput oblaka, prilegla uza samo tlo. Poe padati kia izmijeana sa snijegom. Bilo je hladno. Nekakva magla pritisla je itav Richmond. inilo se da je estina oluje nametnula primirje izmeu opsjednutih i onih koji su ih opsjedali i da su topovi umukli pred snanom grmljavinom uragana. Gradske su ulice bile prazne. ini se daje po tom stranom nevremenu bilo besmisleno uvati trg po kojemu se valjao balon. Oito, sve je ilo u prilog zarobljenicima, ali zar je imalo smisla uputiti se u taj pakleni vihor...! Gadna li vremena! promumlja Pencroff udarivi akom po svom eiru koji mu vjetar htjede otrgnuti s glave. Uza sve to izii emo na kraj s tim demonom!

U devet i pol sati Cyrus Smith i njegovi prijatelji dovukoe se do trga obavijenog dubokom tamom, jer vjetar bijae pogasio sve plinske svjetiljke. ak ni golemi balon nije bilo mogue vidjeti. Vjetar ga je posve povio uza zemlju. Osim vrea pijeska koje su trebale posluiti kao balast i koje su pritezale konope omotaa, koaru je pridravao i jaki konop koji se, prolazei kroz prsten privezan za tlo, ponovno vraao do koare. Petorica se zarobljenika sastadoe kod koare balona. Nitko ih nije zamijetio, jer je mrklina bila tako gusta da jedan drugoga nisu uzmogli vidjeti. Ne prozborivi ni rijei, Cyrus Smith, Gedeon Spilett, Nab i Harbert zauzee mjesta u koari, dok je Pencroff po inenjerovu nalogu skidao jednu za drugom vree s teretom. Sve to potraja tek nekoliko trenutaka, te se i mornar pridrui ostalima. Balon je sada pridravao za zemlju samo dvostruki konop. ekalo se da Cyrus Smith dade nalog za polazak. U tom trenutku se jedan pas prebaci preko ograde koare. Bio je to Top, inenjerov pas koji je prekinuo lanac i pojurio za svojim gospodarom. Bojei se da ne preopterete balon, Cyrus Smith htjede otjerati jadnu ivotinju. Kojeta! Jedan vie! promrmlja Pencroff, oslobodivi koaru dviju vrea pijeska. Potom odrijei dvostruki konop i balon, koso se vinuvi u zrak, nestane u visinu, poto je prije toga koarom udario u dva dimnjaka i oborio ih u snanom naletu. Sad je tek uragan ojaao nesluenom estinom. U tijeku noi inenjer nije mogao ni pomisliti na sputanje, a kad je svanuo dan, gusta magla im je skrivala zemlju. Tek poslije pet dana putnici ugledae ispod balona, koji je vjetar gonio golemom snagom, beskrajnu morsku puinu! Ve nam je poznato kako su od petorice ovih ljudi, koji su poletjeli 20. oujka, etvorica 24. oujka bila baena na pustu obalu, vie od est tisua milja daleko od svog polazita. ovjek koji je sada nedostajao, ovjek kojemu su u pomo pojurila etvorica preivjelih, bio je glavom njihov ef, Cyrus Smith!

III. PET SATI POPODNE NESTALI PUTNIK NABOVO OAJANJE TRAENJE PREMA SJEVERU OTOI TUNA NO ISPUNJENA STREPNJOM JUTARNJA MAGLICA NAB PLIVA POGLED NA KOPNO GAZOM PREKO TJESNACA

Snaan udar morskog vala otrgnuo je inenjera od mree za koju se drao. I njegova je psa nestalo skupa s njim. Vjerna je ivotinja namjerno pohrlila u pomo svom gospodaru. Naprijed! povie dopisnik. Sva etvorica, Gedeon Spilett, Harbert, Pencroff i Nab zaboravile i umor i napore i odmah se dadoe u traganje za nestalim suputnikom.

Jadni Nab je plakao od bijesa i oajanja pri pomisli daje izgubio bie koje mu je bilo najmilije na tom svijetu. Nije prolo vie od dvije minute otkako je Cyrus Smith nestao, do trenutka kad je balon s njegovim suputnicima pao na kopno. Stoga su se svi nadali da e im ipak poi za rukom spasiti ga. Traimo! Traimo! vikao je Nab. Jest, Nab, trait emo ga odgovori Nabu Gideon Spilett pronai emo ga. iva i zdrava? iva i zdrava! Zna li plivati? upita Pencroff. Zna! odgovori Nab. Uostalom, Top je s njim...! uvi tutnjavu mora, mornar s nevjericom zavrti glavom. Inenjer je nestao na sjevernoj strani obale, oko pola milje daleko od mjesta, gdje je balon bacio brodolomce. Ako se on doepao najblie toke na obali, onda to mjesto nije smjelo biti udaljeno vie od pola milje. Bilo je oko est sati poslije podne. Magla se upravo spustila, te je bilo vrlo mrano. Brodolomci su krenuli prema sjeveru du istone obale kopna kamo ih je nevrijemo bacilo, te nepoznate zemlje o ijem geografskom poloaju nisu imali pojma. Gazili su po pjeanostjenovitom tlu na kojemu nije nita raslo. To neravno i vrlo hrapavo tlo bilo je ponegdje puno rupa, tako da se vrlo teko hodalo. Iz tih rupa su svakog trenutka izlijetale velike ptiurine troma leta i bjeale na sve strane. Zbog pomrine nisu ih uope mogli vidjeti. A bilo je i drugih, znatno gipkijih, koje su se dizale u jatima i prelijetale kao gusti oblaci. Mornaru se uini da u tim pticama prepoznaje velike i male galebove ije se otro krianje mijealo s hukom mora. Katkad su se brodolomci zaustavljali i snano dozivali, a potom su oslukivali nee li s oceana do njih doprijeti odziv. Ako su se nalazili u blizini mjesta kamo je inenjer isplivao na obalu, onda su s pravom morali pretpostaviti da e uti barem lave Topa, ukoliko Cyrus Smith nije bio u stanju odazvati se. Ali iz one huke mora i lomljave valova ne izdvoji se ni ljudski krik ni lave psa. Mala skupina poe naprijed pretraujui svaki kutak obale. Poto su tako pretraivali dvadesetak minuta, etvorica brodolomaca naglo zastanu pred iznenadnim naletom zapjenjenih valova. Pred njima vie nije bilo vrstog tla. Nalazili su se na rubu otrog grebena o koji su se valovi snano razbijali. Ovo je izboeni greben doda mornar. Moramo se vratiti natrag i okrenuti udesno. Ali, je li on tamo? javi se Nab pokazavi prema oceanu, iji su se golemi valovi bjelasali u mrklini. Hajde, dozivajmo ga ponovno! I sva etvorica stadoe snano dozivati, ali im se nitko ne odazva. Priekae da se huka stia. Potom su ponovno dozivali, ali uvijek s istim rezultatom.

Poslije toga brodolomci se vrate, idui suprotnom stranom grebena, stalno po pjeanom i stjenovitom tlu. Uto Pencroff opazi da je obala strmija i da se zemljite penje, te zakljui da e dugom krivinom stii do visoke obale, iji su se obrisi nazirali u mraku. Na ovoj strani obale ptica je bilo u mnogo manjem broju. I more je bilo manje uzburkano, manje je huilo. Odmah su opazili da se uskomeanost mora osjetno smanjila. Jedva se ulo udaranje mora o litice. Vjerojatno je na ovoj strani izboeni greben tvorio polukrug koji je njegov zaotreni vrak titio od udara valova s puine. Idui tim smjerom, ili su prema jugu, a to znai na suprotnu stranu od one, na koju je mogao isplivati Cyrus Smith. Premda su prevalili milju i pol puta, ne naioe na krivinu, koja bi ih odvela k sjeveru. Pa ipak, izboeni greben koji bijahu obili negdje se morao spajati s kopnom. Premda na kraju svojih snaga, brodolomci su ili hrabro naprijed, nadajui se da e svakog trenutka naii na nagli zaokret koji e ih vratiti u prvotni smjer. Veliko je bilo njihovo razoaranje kad im se, poslije dvije milje otprilike, ponovno isprijeilo more na kraju strmog grebena pokrivenog klizavim stijenama. Ta mi se nalazimo na jednom otoiu ree Pencroff. Proli smo ga s kraja na kraj. Mornareva primjedba je bila ispravna. Brodolomce nevrijeme nije bacilo ni na neko kopno, ak ni na neki otok, ve na otoi koji nije imao ni dvije milje duine, dok mu je irina bila neznatna. Nije li, moda, taj pusti otoi bez raslinja, prekriven stijenjem i bijedno sklonite morskih ptica, pripadao nekoj veoj skupini otoka? To se nije moglo ustvrditi. Kad su brodolomci iz koare balona kroz maglu zamijetili kopno, oni nisu mogli ocijeniti njegovu veliinu. Meutim, Pencroff, naviknut da svojim mornarskim okom vidi ak i u mraku, bio je siguran u tom trenutku da na zapadnoj strani razaznaje nekakve obrise koji su nagovijetali visoku obalu. Ali po onom mraku nisu mogli odrediti kakvom sustavu, jednostavnom ili sloenom, pripada taj otoi. A nisu ga mogli ni napustiti, jer ga je more sa svih strana okruivalo. Trebalo je, dakle, odloiti za sutradan traganje za inenjerom koji, na alost, nije davao nikakva znaka o sebi. Cvrusova utnja nita ne znai ree dopisnik. Moda se onesvijestio, moda je ranjen, te u ovom trenutku nije u stanju odgovoriti na nae dozivanje. Ne smijemo oajavati. Dopisnik tada predloi da zapale vatru koja bi mogla inenjeru posluiti kao putokaz. Ali su uzalud traili drvo i suharke. Posvuda samo kamenjar i nita drugo. Lako je zamisliti kakva je tuga obuzela Naba i njegove suputnike koji su svim srcem bili odani neustraivom Cvrusu Smithu. Bilo je oito da su u tom trenutku bili nemoni pritei mu u pomo. Trebalo je priekati do sutradan. Ili se inenjer spasio i naao sklonite na nekom mjestu na otoku, ili je zauvijek nestao.

Bili su to za njih beskrajno dugi i muni trenuci, a i hladnoa je prilino stisla. Premda su njihove patnje bile velike, oni ih gotovo nisu ni osjeali. Nisu ni pomiljali na odmor. Mislei neprestano na svog vou, zaboravie na sebe. Nadali su se i podgrijavajui svoju nadu ili amotamo po tom pustom otoku, vraajui se stalno prema sjevernoj strani, u neposrednu blizinu mjesta gdje se sruio balon. Oslukivali su, vikali i trudili se, u nadi da e uti oajniki krik svoga suputnika. Odjek je njihovih glasova sigurno dopirao daleko, jer je zrakom zavladala tiina zbog ega je i huanje mora poelo opadati. U jednom im se trenutku uini da im se jedan Nabov krik vratio kao jeka. Harbert upozori Pencroffa na to i doda: To dokazuje da se prema zapadu, ne posve daleko, nalazi neko kopno. Mornar potvrdno kinine glavom. Uostalom, njegovo ga oko nije varalo. Ako je, makar i posve nejasno, nazirao neko kopno, znai da je to kopno doista postojalo. Daleka jeka bio je jedini odgovor na Nabov krik. Beskrajni prostor na istonoj strani otoka ostao je nijem. Uto se i nebo pomalo razvedrilo. Oko ponoi na njemu zablista nekoliko zvijezda. Da je inenjer bio tu, sa svojim suputnicima, bio bi zamijetio da to nisu zvijezde to svijetle nad sjevernom polutkom. U stvari, Sjevernjaa se nije javljala na ovom novom obzorju, a niti su sazvijea u zenitu bila ona, to ih je uobiajeno promatrao nad sjevernim dijelom Novog svijeta, ali je stoga Juni Kri blistao nad Junim polom. No proe. Oko pet sati ujutro, 25. oujka, nebo se ozarilo rumenilom. Obzor je jo uvijek bio u tami, ali se s prvim dnevnim svjetlom s mora die gusta magla, tako da nita nisu vidjeli dalje od dvadeset koraka. Magla se tromo vukla poput golemih valjaka. Bio je to neugodan dogaaj. Brodolomci nisu nita vidjeli oko sebe. drmisnikovi pogledi pretraivali ocean, mornar i Harbert vierovanju, nalazila pre a se tromo vukla pupu* LO je to neugodan dogaaj. Brodolomci nisu nita viujen dok suNabovi i dopisnikovi pogledi pretraivali ocean, mornar i Harbert trudili nazrijeti obalu to se, po njihovu vjerovanju, nalazil Mi nita nisu mogli opaziti. ne vidim obalu su se trudili nazrijeti obaiu stu oma zapadu. Ali nita nisu mogli opaziti. Nije bitno primijeti Pencroff. Premda ne vidim obalu, ja je osjeam... Ona je tu, tu na dva koraka. Siguran sam u to, kao to sam siguran da vie nismo u Richmondu! Ali ne potraja dugo i magla se razila. Bila je to sumaglica koja je navijetala lijepo vrijeme. Suneva toplina je zagrijavala njezine gornje slojeve i probijala se do povrine otoia.

I doista, oko est i pol sati, odnosno tri etvrti sata poslije sunevs izlaska, magla je postala prozirnija. Dodue, u visini se zgunjavala ali se zato rainjala u blizini zemlje. Napokon se pojavi cijeli otoci kao da je siao s kakva oblaka. Potom se posvuda uokolo ukae moru bez granica na istoku, ali zatvoreno na zapadu strmom i uzdignutoi obalom. Jest, tamo je bilo kopno! Tamo je bio spas barem za neko vrijeme. Izmeu otoia i obale, razdvojenih kanalom irokim oko pola milje, buno je pretjecala vrlo brza struja. Uza sve to jedan od brodolomaca, sluajui samo nagon svoga srca, baci se u vodu, a da nikoga od svojih suputnika nije pitao za miljenje, da nije ni jednu jedinu rije prozborio. Bio je to Nab. Njemu se urilo na suprotnu obalu i da potom to prije krene prema sjeveru. Nitko ga nije mogao zadrati. Pencroff ga poe dozivati, ali uzalud. Uto i dopisnik odlui poi za njim. Meutim, Pencroff poe prema njemu i ree: Vi elite preplivati ovaj tjesnac? Tako je odgovori Gedeon Spilett. Bit e bolje da malo priekate, vjerujte vi meni na to e mornar. Nab i sam moe pritei u pomo svom gospodaru. Bacimo li se u tjesnac izloit emo se opasnosti da nas struja, koja je u njemu vrlo jaka, odvue na puinu. Ako se ne varam, ovu struju tvori oseka. Gledajte, more se povlai s pijeska. Budimo, dakle, strpljivi, pa emo, kad se more posve povue, moda na drugu stranu dospjeti gazom. Imate pravo odgovori dopisnik. Ne razdvajajmo se ako ne moramo... Za to vrijeme Nab se svim snagama borio protiv struje. Preplivavao je tjesnac ukoso. Vidjeli su kako njegova snana crna ramena izranjaju iz vode kod svakog zamaha miica. Struja gaje snano zanosila, ali se on ipak pribliavao drugoj obali. Da bi preplivao udaljenost od pola milje, koja je dijelila kopno od otoia, trebalo mu je vie od pola sata. Naposljetku se dohvatio suprotne obale nekoliko tisua stopa nie od mjesta, to se nalazilo nasuprot mjestu s kojega se bacio u vodu. Nab izie na obalu podno visoke granitne litice i snano strese ramenima. Potom potra i ubrzo ga nestade iza jednog vrha litice koja se pruila u more otprilike na visini sjevernog dijela otoia. Nabovi su suputnici sa strepnjom pratili njegov odvani pothvat. Tek kad je crnca nestalo s obzora, oni svrate oi na kopno na kojemu bijahu odluili potraiti utoite, jedui pritom koljke kojih je bilo mnogo po pijesku. Bio je to mrav, ali ipak obrok. Suprotna je obala tvorila prostran zaljev koji je prema jugu zavravao otrim grebenom divljeg izgleda i bez ikakva raslinja. Taj se greben, povezan s obalom vezom vrlo udnog oblika, oslanjao na visoke granitne stijene. Prema sjeveru, naprotiv, zaljev se Ijevkasto irio i tvorio obalu krunog oblika, koja se protezala od jugozapada prema sjeveroistoku i zavravao je otrim rtom. Izmeu tih dviju

krajnjih toaka protezao se zaljev, a razdaljina je iznosila najvie osam milja. Na pola milje od toga kopna, otoi se pruio u more poput golemog kita i sliio njegovu vrlo uveanom kosturu. Na najirem mjestu nije bio iri od etvrt milje. Obala nasuprot otoiu bila je u prednjem dijelu prekrivena pijeskom proaranim crnkastim stijenama koje su se sve vie pomaljale iz mora, koje se zbog oseke povlailo. Straga se, meutim, ocrtavao nekakav granitni bedem, okomito odrezan, na ijem je vrhu strio greben udnog oblika i bio najmanje tri stotine stopa visok. Taj je bedem bio tri milje dugaak i naglo zavravao na desnoj strani, tako da se inilo da je ljudskom rukom odsjeen. Na lijevoj strani, naprotiv, iznad izboenog grebena, ta je strma i nepravilna obala bila naikana komadiima kamenja unastog oblika i sainjena od nagomilanog i odronjenog kamenja. Ona se sputala izduenom padinom koja se, postupno, stapala s liticama na junom rtu. Na gornjoj zaravni nije bilo vidjeti nijednog drveta. Bila je to ravnica slina onoj, koja nadvisuje Cape Town, na Rtu Dobre Nade, samo mnogo skromnijih razmjera. Tako je barem izgledala promatrana s otoia. Pa ipak, nije nedostajalo zelenila na desnoj strani, iznad onog visokog i kao odrezanog grebena. Lako su se mogli uoiti nejasni obrisi velikih stabala koji su se pruali unedogled. To je zelenilo godilo pogledu na koji su tuan dojam ostavljali otri ukrasi granitnih stijena. Na kraju, posve u dnu, iznad visoravni, u sjeverozapadnom smjeru i na udaljenosti od najmanje sedam milja, blistao je bijeli vrak od kojega su se odbijale suneve zrake. To je snijeni pokriva prekrivao daleki planinski vrh. Nije se moglo ustvrditi je li zemlja, koja se nalazila ispred brodolomaca bila otok ili dio nekog kontinenta. Ali, da je neki geolog vidio sve ono stijenje nagomilano na lijevoj strani, bio bi bez premiljanja rekao da su vulkanskog podrijetla, jer su nedvojbeno bile proizvodom podzemnih sila. Gedeon Spilett, Pencroff i Harbert su pozorno promatrali tu zemlju na kojoj e moda proivjeti godinama, na kojoj e moda i kosti ostaviti, ako pored nje ne plove brodovi. Hej, Pencroffe javi se Harbert to ti kae na ovo? Znate odgovori mornar ima u tome i dobrih i loih strana, kao u svemu na ovom svijetu. Vidjet emo. Ali, evo oseke. Za tri sata pokuajmo prijei, a kad se jednom naemo na onoj strani, moramo se nekako snai i pronai gospodina Smitha. Pencroff se nije prevario u svojim predvianjima. Tri sata kasnije, za najvee oseke, veliki dio pijeska na dnu kanala bio je bez vode. Sad je izmeu otoia i kopna ostao samo tanki rukavac mora, kojim se zasigurno lako moglo prijei na drugu stranu. Oko deset sati Gedeon Spilett i njegova dva prijatelja svukoe odijela, smotae ih i stavie na glave, potom zagazie u pliak koji nigdje nije bio dublji od pet stopa. Harbert, kojemu je i ta dubina bila preko glave, zapliva poput ribe i sjajno prepliva tjesnac. Sva trojica stigoe bez potekoa na drugu stranu. Poto su se

na suncu brzo osuili, oni ponovno navuku svoja odijela, koja se ne bijahu ni smoila i poee se dogovarati to dalje initi.

LUPARP RIJEKA NA SVOM UTOKU "DIMNJACI" TRAENJE SE NASTAVLJA ZELENE UME ZALIHA GORIVA U OEKIVANJU PLIME S VRHA OBALE TOVAR DRVA POVRATAK NA OBALU

Dopisnik ree mornaru da ga prieka upravo na tome mjestu, gdje e mu se ponovno pridruiti i, ne gubei ni trenutka, pope se uz obalu onim istim putom kojim je prije nekoliko sati pojurio crnac Nab. Ubrzo ga nestane iza jedne izboine na obali. urilo mu se to prije doznati novosti o inenjeru. Harbert ga htjede pratiti, ali se mornar uplete. Ostanite ovdje, dragi djeae ree mu mornar. Mi moramo pripraviti prenoite i vidjeti je li mogue nai neto bolje za jelo no to su koljke. Kad se vrate nai prijatelji, bit e im potrebna okrjepa. Svatko neka obavlja svoju dunost. 1 ja sam za to, Pencroffe odgovori Harbert. U redu nastavi Pencroff onda e sve ii kao podmazano. Ponimo redom. Mi smo umorni, mi smo gladni, nama je hladno. Prema tome, moramo doi do nekog zaklona, moramo doi do vatre i hrane. U umi ima drva, u gnijezdima jaja. Ostaje da potraimo krov nad glavom. Onda u ja potraiti neku peinu u ovim liticama odgovori Harbert i sigurno u na kraju pronai neku rupu gdje emo se skrasiti. Tako je priklopi Pencroff. A sada put pod noge mome! I njih dvojica se upute podnojem golemog bedema po alu, koji oseka bijae posve otkrila. Ali umjesto da krenu u smjeru sjevera, oni krenue prema jugu. Naime, na nekoliko stotina koraka od mjesta gdje se bijahu dohvatili obale i gdje su se nalazili, Pencroff bijae zamijetio uzak prosijek za koji mu se uini da bi mogao biti ue neke rijeke ili potoka. A za njih je bilo bitno smjestiti se uz neki tok pitke vode. Osim toga, vrlo je mogue daje struja zanijela Cyrusa Smitha upravo na tu stranu. Ve je reeno daje golemi bedem bio visok oko tri stotine stopa. Taje kamena masa bila zbijena, bez pukotina. Pa ni u njezinu podnoju do kojega je more, za plime, jedva dosezalo, nije bilo nikakvih upljina, koje bi mogle posluiti za privremeni boravak. Taj granitni blok morski valovi nisu mogli nagristi. Oko njegova vrha letjela su itava jata morskih ptica, poglavito razne vrste ptica plivaica, dugog, spljotenog i iljastog kljuna. Te su se ptice glasale zaglunim krianjem i uope se nisu plaile ovjeka, koji ih je sada prvi put uznemirio u njihovoj samoi. Meu tim pticama plivaicama Pencroff prepozna nekoliko laba, neku vrstu morskih galebova koje poneki nazivaju balegarima, a zamijetio je takoer i male prodrljive galebove koji su se gnijezdili u granitnim udubinama. Jednim jedinim puanim metkom ispaljenim u taj ptiji mravinjak moglo ih se pobiti itavu gomilu, ali da bi se ispalio metak, trebalo je imati

puku, a koju ni Pencroff, ni Harbert nisu imali. Uostalom, meso tih laba i tih galebova nije ukusnog teka, a jaja im imaju upravo odvratan okus. Harbert bijae skrenuo neto vie ulijevo i zamijeti nekoliko stijena obraslih algama, koje e plima za nekoliko sati ponovno prekriti morem. Po tim stijenama, u klizavoj morskoj travi, bilo je mnotvo dvoljuturnih koljaka koje su predstavljale boansku hranu izgladnjelim ljudima. Harbert, dakle, zazva Pencroffa koji smjesta dotra. Ah, pa to su dagnje! povie mornar. Evo ime emo nadoknaditi jaja, koja nam nedostaju! To uope nisu dagnje ree mladi Harbert, koji je pozorno promatrao mekuce prilijepljene uza stijene to su lupari. A jesu li oni jestivi? upita Pencroff. 1 jo kako! Pa hajde da se najedemo tih lupara! Mornar se mogao posve pouzdati u Harberta, jer je djeak bio vrlo dobro upuen u prirodne znanosti, prema kojima je oduvijek pokazivao strasno zanimanje. Njegov gaje otac usmjerio tim putom, aljui ga na predavanja najboljih profesora u Boston, koji su zavoljeli ovog pametnog i vrijednog djeaka. Stoga e njegova sklonost prema prirodnim znanostima biti poslije od velike koristi brodolomcima, a i sada, u samom poetku, on se nije prevario. Lupari imaju duguljast oblik i u grozdovima se vrsto slijepe uza stijenu. Oni pripadaju onoj vrsti mekuacaglodara, koji su sposobni izdubiti rupe i u najtvroj stijeni, a ljutura im je na oba kraja zaobljena, to nije sluaj kod obinih dagnji. Pencroff i Harbert se dobro najedoe tih lupara, koji su se upravo otvarali pod utjecajem suneve topline. Jeli su ih kao ostrige. Imali su okus kao da su zapapreni, te dvojici brodolomaca nije bilo ao to uza se nemaju ni papra, niti drugih zaina. Tako oni malo utiaju glad, ali ne i eu koju je jo i pojaala ta, prirodno zainjena hrana. Prema tome, trebalo je to prije pronai pitku vodu, koje sigurno nije nedostajalo u tako neravnom i raznolikom terenu. Poto su se obilno snabdjeli luparima, napunivi depove i rupie, Pencroff i Harbert se vratie u podnoje golemog bedema. Preavi oko dvije stotine koraka, stigoe do onog usjeka kojim je, po Pencroffovu predvianju, morao protjecati nabujali potoi. Na tome je mjestu bedem rascijepila, ini se, vulkanska erupcija. U njegovo se podnoje usjekao mali rukavac krunog oblika, koji je malo dalje skretao u otrom kutu. Potoi je na tom mjestu bio irok oko stotinu stopa, a njegove obale jedva po dvadeset stopa, svaka. Rjeica se tako rei probijala izmeu dva granitna zida, koja su bila nia prema uu. Pola milje dalje, naglo je skretala i gubila se u jednom umarku. Ovdje je voda! Tamo dolje, uma! povie Pencroff. Harberte, jo nam jedino dom nedostaje!

Voda u rjeici je bila bistra. Mornar se uvjeri daje u tom trenutku, a to znai u vrijeme oseke, voda pitka. Poto su ustvrdili tu bitnu injenicu, Harbert se dade u potragu za nekom peinom koja im je mogla posluiti kao zaklon. Napor mu je bio uzaludan. Posvuda je bedem bio gladak, ravan, vrst. Ipak, na samom uu rjeice, na mjestu do kojega je dosezala plima, odronjene gromade kamenih blokova tvorile su, ne pravu peinu, ve naslage kakve esto susreemo u stjenovitim predjelima, a svijet ih naziva "dimnjacima". Pencroff i Harbert uoe dosta duboko meu stijene, u pjeskovite hodnike. U njima je bilo dosta svjetla koje se probijalo kroz upljine izmeu granitnih blokova, od kojih su se neki pravim udom drali u ravnotei. Ali sa svjetlom je u hodnike prodirao i vjetar, a s vjetrom i otra hladnoa izvana. Meutim, mornar je drao da se zatvaranjem nekih dijelova hodnika, te zaziivanjem nekih rupa kamenjem i pijeskom, moglo te "dimnjake" osposobiti za obitavanje. Ti su hodnici imali oblik tiskarskog slova &. Ako zatvore gornju vijugu znaka, kroz koju su prodirali juni i zapadni vjetrovi, nedvojbeno su mogli iskoristiti njegov donji dio. Ovo je kao stvoreno za nas ree Pencroff. Ako ikada ugledamo gospodina Smitha, on e ve neto uiniti s ovim labirintom. Mi emo ga ugledati, Pencroffe povie Harbert. Kad se vrati, treba ovdje zatei, manjevie, podnoljivo konaite, a to e ovi "dimnjaci" i postati ako uspijemo podignuti ognjite u lijevom hodniku i ostavimo otvor za dim. Dragi moj mladiu, sve to moemo izvesti odgovori mornar i ovi e nam Dimnjaci (Pencroff je taj naziv zadrao za njihov privremeni stan) odlino posluiti. Ali daj da se najprije opskrbimo ogrijevom. Vjerujem, da e nam drvo dobro posluiti i da zatvorimo ove otvore kroz koje sam vrag pue u trubu! Harbert i Pencroff napuste Dimnjake, te zaobiavi zavijutak, pooe lijevom obalom rjeice. Voda je pretjecala velikom brzinom i nosila je nekoliko usahlih stabala. Nadolaskom plime, koja se ve zamjeivala u tom trenutku, tok vode bit e podosta potisnut unatrag. Stoga mornar pomisli, kako bi bilo dobro iskoristiti plimu i oseku za prenoenje tekih predmeta. Poslije etvrt sata pjeaenja, mornar i djeak stigoe do otrog zavijutka, koji je tvorila rjeica skreui ulijevo. Od toga mjesta dalje ona je tekla kroz prekrasnu umu. Drvee je sauvalo svoje zelenilo, unato godinjem dobu. Naime, to je drvee pripadalo porodici crnogorice koja raste po cijeloj kugli zemaljskoj, poevi od sjevernih, pa sve do tropskih predjela. Mladi prirodoslovac odmah je zamijetio vrstu deodara, vrlo rasprostranjenu u oblastima Himalaje i vrlo ugodnog mirisa. Izmeu toga divnog drvea rasli su umarci borova ija je gusta kronja bila slina kiobranima. Gazei kroz visoku travu, Pencroff osjeti kako mu se pod nogama lome suharci i kako praskaju poput vatrometa. U redu, mome ree Harbertu ja ne znam nazive ovog drvea, ali zato znam da spada u vrstu ogrjevnog drva, a to je u ovom trenutku jedino to nas zanima. Nakupimo onda to vie ovih suharaka primijeti Harbert i odmah se baci na posao.

Skupljanje suharaka im je ilo od ruke. Nisu uope morali lomiti grane, jer je suhog drva bilo u izobilju ispod njihovih nogu. Drva je, dakle, bilo mnogo, ali ga nisu imali ime prenijeti, a budui da je bilo vrlo suho, gorjet e kao ludo. Stoga je trebalo dovui u Dimnjake to veu koliinu, a prema Harbertovu miljenju, njih dvojica to nisu mogli obaviti. Ipak, mome . odvrati Pencroff mora postojati neki nain da se to drvo dopremi u Dimnjake. Uvijek postoji mogunost da se neto uradi, samo ako se hoe! Da su nam kakva kolica ili splav. Ali rijeka nam moe posluiti! doda Harbert. Tono odgovori Pencroff. Rijeka je put koji sam od sebe ide naprijed, a splavarenje drva nije beskoristan pronalazak. Samo to na put u ovom trenutku ide u protivnom smjeru od onoga kojim elimo poi doda Harbert. Nadolazi plima. Ne brini, moramo priekati oseku odgovori Pencroffpa e ona prenijeti nae gorivo do Dimnjaka. A mi dotle pripremimo splav. Mornar i Harbert krenu prema uglu to gaje uma tvorila s rijekom. Njih dvojica natovarie na lea, svaki prema svojoj snazi, tovar u snop povezanih drva. Na obali rjeice se nalazila velika koliina suhog drva u travi kojom, vjerojatno, nikad nije kroila ljudska noga. Pencroff se odmah dade na pravljenje splavi. U neku vrstu ustoka koji se stvorio zahvaljujui istaknutoj obali o koju se lomila rijena struja, mornar i djeak spuste podeblje oblice koje su povezali meusobno suhim povijuama. Tako su napravili neto slino splavi na koju su naslagali sakupljeno drvo, najmanje dvadeset naramaka. Za jedan sat su obavili sav taj posao. Splav privezan uz obalu, morao je ekati dolazak oseke, a to znai barem nekoliko sati. Stoga Pencroff i Harbert zajedniki odlue popeti se na gornju zaravan i istraiti taj prostor uokolo. Tono dvije stotine koraka iza rijenog koljena, bedem je zavravao s odronjenim stijenama i u blagom se nagibu spajao s rubom ume. To je sliilo prirodnim stubama. Harbert i mornar se stadoe penjati blagom padinom. Zahvaljujui snanim miiima svojih nogu, oni su se ubrzo nali na vrhu i zaustavili se na uglu iznad rijenog ua. im su stigli, oni najprije bace pogled na ocean preko kojeg su nedavno preletjeli pod onako stranim okolnostima! Uzbuena srca promatrali su sjeverni dio obale, na kojemu se dogodila nesrea. Upravo tamo je i nestao Cyrus Smith. Oima su traili nee li opaziti neki ostatak balona za koji se mogao zakvaiti ovjek. Nigdje nita! Samo more, nepregledna vodena pustinja! I obala je bila posve pusta. Ni Naba, ni novinara nisu nigdje opazili. Ali vjerojatno su se u tom trenutku nalazili tako daleko da ih nisu ni mogli vidjeti. Imam predosjeaj javi se Harbert da se onako hrabar ovjek kao to je gospodin Smith ne moe udaviti kao bilo koji smrtnik. On je sigurno isplivao negdje na obalu. Nisi li i ti takva miljenja, Pencroffe? Mornar tuno odmahne glavom. On je bio siguran da vie nikada nee vidjeti gospodina Cvrusa Smitha, ali u elji da u Harbertu ne ugasi

nadu, odgovori: Nema dvojbe, nema dvojbe, na inenjer je osoba takva kova da e se izvui iz nesree, kojoj bi svaki drugi ovjek podlegao...! On je u meuvremenu pozorno promatrao obalu. Pred njegovim oima prostirao se pijesak sve do ua rjeice na desnoj strani i do morskih hridina. Te su klisure, strei iznad vode, sliile gomilama vodozemaca koje su valovi bacili u pliak. Iza tih grebena more je blistalo pod sunevim zracima. Juno od njih je otar rt zatvarao obzorje, te se nije moglo vidjeti produava li se kopno u tom smjeru ili se prua prema jugoistoku ili prema jugozapadu, to je bilo dokazom da je ta obala, u stvari, bila vrlo izdueni poluotok. Na krajnjem sjeveru zaljeva obala se pruala vrlo daleko u zaobljenoj crti, i bila niska, ravna, bez grebena, sa irokim pjeanim sprudovima koje je oseka ogoljela. Pencroff i Harbert se potom okrenue prema zapadu. Njihov pogled je najprije privukla planina sa snijenim vrhom, koja se uzdizala na daljini od est do sedam milja. Od njezinih prvih padina, pa sve do dvije milje od obale pruale su se prostrane ume s velikim zelenim mrljama, koje je tvorilo crnogorino drvee. Na tu se umu nastavljala i do same obale dopirala zelena i iroka visoravan obrasla umarcima porazbacanim bez ikakva reda. Na lijevoj bi strani na trenutak iskriavo zasvjetlucala voda rjeice. inilo se da njezin krivudavi tok vodi prema ograncima planine, meu kojima je sigurno izvirala. Od mjesta gdje je mornar ostavio svoj tovar drva, ona je tekla izmeu dva visoka granitna zida. Ali dok su na njezinoj lijevoj obali litice bile glatke i okomite, na desnoj su se, naprotiv, postupno sputale. Golemi su se povezani kameni blokovi pretvarali u izdvojene hridine, hridine u ljunak, a ovaj u sitni pijesak sve do kraja rta. Da se mi ne nalazimo na nekom otoku? promrmlja mornar. U svakom sluaju, ini se daje prilino prostran! odgovori djeak. Otok, makar koliko bio prostran, jest i ostaje otok! odvrati Pencroff. 36Tajanstveni otok Ali to bitno pitanje oni jo nisu mogli rijeiti. Njegovo je rjeenje trebalo ostaviti za drugu zgodu. A to se tie zemlje na kojoj su se nalazili, pa bila ona otok ili kontinent, uini im se plodnom, ugodna izgleda, raznovrsnom po svojim proizvodima. To je dobar znak ree Pencroffi u svojoj nesrei trebamo zahvaliti Providnosti. Neka je Bogu hvala! pridoda Harbert, ije se pobono srce ispunilo osjeanjem zahvalnosti prema Svevinjem stvoritelju. Jo su dugo Pencroff i Harbert promatrali kraj u koji ih je bacila sudbina, ali je poslije tako povrnog razgledanja bilo teko zamisliti to ih je u budunosti ekalo. Poslije toga krenue natrag, idui junim sljemenom granitne visoravni na kojoj se ocrtavao dugi vijenac litica vrlo udnih oblika. Tu je ivjelo nekoliko stotina

ptica gnijezdei se u rupama meu stijenama. Skaui sa stijene na stijenu, Harbert ih preplai i itavo se jato vine uvis. Gle, ta ovo nisu ni krupni ni sitni galebovi! povie. Pa to onda? upita Pencroff. Vjere mi, ja bih kazao da su to golubovi. 1 jesu, u stvari! Ali ovo su divlji golubovi, ili golubovi kamenjari odgovori Harbert. Prepoznajem ih po dvostrukoj crnoj crti na krilima, po bijelom repu i po pepeljastoplavom perju. Ako je golub kamenjar dobar za jelo, onda su mu sigurno i jaja vrlo ukusna, samo ako su ih ostavili u svojim gnijezdima...! Neemo im dati vremena da se izlegu, osim u obliku omleta! veselo odgovori Pencroff. Ali u emu e ispei taj svoj omlet? upita ga Harbert. U svom eiru? Kojeta? odgovori mornar. Ta nisam ja nikakav arobnjak da bih to izveo. Bacit emo se na kuhana jaja, djeae moj dragi, a ja se obvezujem da u smazati ona najtvra! i Pencroff i djeak pomno uzee istraivati granitna udubljenja i u ponekim rupama doista pronaoe jaja. Skupie ih nekoliko desetaka i stavie u mornarev rubac. Budui da se pribliavao trenutak oseke, Pencroff i Harbert stadoe silaziti prema rjeici. Kad su stigli na zavoj rijeke, bio je jedan sat poslije podne. Strujanje vode je mijenjalo smjer. Trebalo je iskoristiti oseku i dovui splav s drvima do ua. Pencroff nije htio tovar s drvima prepustiti struji da ga nosi po svojoj volji, ali se nije htio ni ukrcati na splav i njome onda upravljati. Meutim, svaki e se mornar odmah snai kad se radi o palamarima i konopima, te i Pencroff na brzinu isplete od suhih povijua konop dugaak nekoliko seanja. Taj biljni konop Pencroff jednim krajem vee za krmeni dio splavi, a drugi kraj zadra u ruci, dok je Harbert dugakim tapom odbijao splav i drao je u matici rijeke. Taj im je pothvat uspio da bolje nisu mogli poeljeti. Golemi tovar drva, koji je mornar zadravao hodajui obalom, kretao se polako vodenim tokom. Obala je bila vrlo strma, te nije bilo bojazni da e se splav nasukati. Upravljajui tako tovarom, prije dva sata stigoe k uu, nekoliko koraka od Dimnjaka.

V. UREIVANJE DIMNJAKA PROBLEM VATRE KUTIJA IGICA TRAGANJE NA OBALI POVRATAK DOPISNIKA I NABA JEDNA JEDINA IGICA PUCKETANJE VATRE PRVA VEERA PRVA NO NA KOPNU

im su tovar drva iskrcali, prva Pencroffova briga je bila Dimnjake uiniti pogodnima za stanovanje. Prije svega, trebalo je zatvoriti hodnike u kojima je bilo propuha. Pijeskom, kamenjem, isprekrianim granjem i gnjecavom zemljom hermetiki je zatvorio hodnike u obliku znaka &, one koji su bili izloeni jugu, te je tako izdvojio gornju krivulju. Jedan jedini otvor, uzak i

krivudav, koji se nalazio sa strane, uredio je tako da je ujedno sluio i za odvod dima i za potpirivanje vatre na ognjitu. Tako je podijelio Dimnjake na tri do etiri prostorije, ako se tako mogu nazvati mrane jazbine kojima bi se jedva i divlja zvijer zadovoljila. Ali, u njima je bilo suho i moglo se uspravno stajati, barem u glavnoj prostoriji koja se nalazila u sredini. Tlo je prekrio sitnim pijeskom. Uzme li se sve u obzir, mogli su tu prebivati dok ne nau neki udobniji zaklon. Dok su to radili, Harbert i Pencroff su razgovarali. Moda su nai prijatelji govorio je Harbert nali neko bolje skrovite od ovoga? Moda i jesu odvrati Pencroff. Ali s obzirom na to da mi to ne znamo, vi samo prionite k poslu. Bolje je imati tetivu vie u luku, nego nemati nijedne. Ah ponavljao je Harbert neka oni samo dovedu gospodina Smitha, neka ga samo nau, pa emo od sveg srca zahvaliti Bogu! Jest mrmljao je Pencroff. Bio je on ovjek, prava ljudina! Kako to "bio je" primijeti Harbert. Zar se ti ne nada da e ga ponovno vidjeti? Boe sauvaj! odgovori mornar. Rad na dotjerivanju njihova krovita bio je brzo zavren, te Pencroff izjavi daje vrlo zadovoljan izvedbom. Sad se nai prijatelji mogu vratiti ree ovdje e naii na posve ugodan zaklon. Trebalo je jo urediti ognjite i pripraviti veeru. U stvari, lagan i jednostavan posao. Postavie iroke kamene ploe u dnu prvog hodnika na lijevoj strani, ispod uskog otvora koji bijahu ostavili za dim. Dim sigurno nee odvui vani svu toplinu, a ono to ostane bit e im dostatno da se unutra ugodno osjeaju. Dopremljena drva spremie u jednu od prostorija. Mornar potom naslaga na kameno ognjite neto iverja i nekoliko cjepanica. Dok je mornar bio zaokupljen tim poslom, Harbert ga iznenada upita ima li on pri sebi igica. Dakako da imam odgovori Pencroff i doda imam, na sreu, jer bismo se bez igica ili bez kremena i truda nali u vrlo velikoj nezgodi. Mogli bismo uvijek zapaliti vatru kao to rade divljaci odgovori Harbert trljajui dva suha komada drva jedan o drugi. Pa pokuajte, lijepi moj djeae. Vidjet ete da od tog brana nee biti pogae, a vi ete samo polomiti ruke! Uza sve to, takvo paljenje vatre je vrlo jednostavno i njime se esto slue stanovnici Tihog oceana. Ne tvrdim daje tako odgovori Pencroffali divljaci vjerojatno znaju kako se to radi ili se oni pritom slue nekim posebnim drvom. Ja sam vie puta tako htio upaliti vatru i nikad mi to nije polo za rukom. Priznajem da su mi drae igice! Gdje li sam stavio igice? Pencroff potrai u svom haljetku kutiju igica od koje se nikad nije rastajao, jer je bio strastveni pua. I ne nae je. On tada pretrai depove svojih hlaa, ali na njegovo veliko uenje kutije ni tamo nije bilo.

E, ovo je doista glupo, i vie nego glupo! ree gledajui Harberta. Kutija je vjerojatno ispala iz mog depa i tako sam je izgubio. Ali vi, Harberte, nemate li vi neto, moda kremen, ime bismo mogli upaliti vatru? Nemam, Pencroffe! eui se nervozno po elu, mornar izie napolje, a odmah za njim i Harbert. Obojica poee traiti nestalu kutiju. Traili su je po pijesku, meu liticama, na obalama rjeice, ali sve je to bilo uzalud. Kutija je bila od mjedi i sigurno ne bi izmakla njihovim oima. Pencroffe, da moda nisi ti kutiju bacio dok smo jo bili u koari? upita Harbert. Dobro sam pazio da to ne uinim odgovori mornar ali kad netko preturi preko glave sva ona uda, koja smo ih mi preturili, onda takva sitnica moe lako nestati. Pa, eto, i bez lule sam ostao! Prokleta kutija! Gdje li je samo nestala!? Gle, more se povlai ree Harbert pourimo k mjestu gdje smo pali s balonom. Postojala je vrlo mala vjerojatnost da e pronai kutiju koju su valovi u vrijeme plime kotrljali zajedno s morskim pijeskom, ali morali su misliti i na tu mogunost. Harbert i Pencroff brzo krenue prema mjestu gdje su se sino spustili. To je mjesto bilo oko dvije stotine koraka udaljeno od Dimnjaka. Tamo su pomno traili po ljunku, po rupama meu kamenjem, ali bez ikakva rezultata. Ako je mornar kutiju izgubio na tom mjestu, onda su je valovi sigurno odvukli sa sobom. Dok se more povlailo, mornar je traio u pukotinama litica, ali nije nita pronaao. Bio je to veliki gubitak za njih, s obzirom na stanje u kojem su se nalazili. Pencroff nije prikrivao svoje razoaranje. Namrtio je elo i ne ree ni rijei. Harbert ga je htio utjeiti te ree kako im igice, da su ih kojim sluajem i pronali, ne bi bile ni od kakve koristi, jer ih je more vjerojatno ovlailo. Ali, dragi moj djeae odgovori mornar igice su se nalazile u kutiji od mjedi, u koju nije mogla prodrijeti voda. A to sada initi? Sigurno emo pronai neko sredstvo da doemo do vatre odgovori Harbert. Gospodin Smith ili gospodin Spilett nisu sigurno ostali bez njih, kao mi. Da, da odvrati Pencroffsamo to emo, dok se oni ne vrate, biti bez vatre i to emo ih doekati s vrlo hladnom veerom. Ali nije ivo e Harbert nije mogue da oni nemaju ni kremene s trudom, ni igica! Sve se bojim da nemaju odvrati Pencroff odmahujui glavom. Prije svega, Nab i gospodin Smith ne pue, a mislim da je gospodi] Spilett prije sauvao svoju biljenicu nego kutiju sa igicama!

Harbert ne odgovori. Gubitak kutije sa igicama je oito bio vrlo tuan dogaaj. Ipak je djeak bio uvjeren da e nekako doi do vatre. Pencroff, iskusan i snalaljiv ovjek kojega nije bilo lako zbuniti, nije dijelio njegovo uvjerenje. U svakom sluaju, nije mu nita drugo preostalo, no da eka povratak Naba i dopisnika. Stoga je morao odustati od veere s tvrdo kuhanim jajima, to im je mislio pripraviti, a sirovo meso nee ni njemu ni njima prijati. Prije no to e se vratiti u svoje skrovite, mornar i Harbert se bacie na skupljanje lupara, koji e im posluiti za veeru, ukoliko ne dou do vatre. Poslije toga utke pou natrag. Oiju uprtih u tlo, Pencroff je neprestance traio nestalu kutiju. On se popenje lijevom obalom rijeke, od ua do mjesta njezina zavoja gdje bijahu zavezali splav. Potom se popenje na gornju zaravan, proe njom uzdu i poprijeko, traio je u visokoj travi na rubu ume, ali sve zalud. Bilo je pet sati poslije podne kad su se on i Harbert vratili u Dimnjake. Nije potrebno ni spominjati da su sada pretraili hodnike i sve mrane kutove u njima. Naposljetku su morali odustati od traenja. Oko est sati, u trenutku dok je sunce zalazilo za visove na zapadu, Harbert koji je etuckao tamoamo po alu zamijeti Naba i Gedeona Spiletta. Vraali su se sami...! Djeak osjeti neizrecivu tugu u srcu. Mornar se nije prevario u svojim predvianjima: inenjera Cvrusa Smitha nisu pronali! Stigavi, novinar sjede na jedan kamen i ne izusti ni rijei. Mrtav umoran, gladan kao vuk, on nije imao snage bilo to rei. A to se Naba tie, po njegovim crvenim oima vidjelo se koliko je plakao, a suze to su mu vlaile oi govorile su da je izgubio svaku nadu. Dopisnik napokon ispria to su sve poduzeli da bi pronali Cvrusa Smitha. Pretraili su vie od osam milja obale, a to znai i onaj dio koji se nalazio iza mjesta gdje su, poslije pada balona, nestali inenjer i njegov pas Top. alo je bilo pusto. Nisu nali nikakvih tragova niti otisaka, ni nedavno prevrnutih oblutaka, ni tragova u pijesku, niti otisaka ljudskog stopala na cijelom tom dijelu obale! Cijeli kraj je oito bio nenastanjen. More je bilo pusto kao i obala i tamo, na nekoliko stotina stopa od obale, tamo je inenjer zauvijek nestao u morskim valovima. U tom trenutku Nab se die i glasom koji je odavao snagu njegovih osjeaja i nade, povie: Ne! On nije mrtav! Ne! To nije istina! Kojeta! On! Ja ili bilo tko drugi, mogue, ali on! Nikada! To je ovjek koji e se izvui iz svake nevolje! A potom iznemoglo proape: Ah! Ne mogu vie izdrati! Harbert mu pritri: Nabe ree djeak mi emo ga pronai. Bog e nam ga vratiti! Sad ste, meutim, gladni! Jedite, molim vas, jedite! Rekavi to, on prui jadnom Nabu nekoliko pregrti koljaka, mravu i bijednu veeru!

Premda ve satima nije nita okusio, Nab odbi jelo. Ostavi bez svoga gospodara, vie nije mogao, ili nije htio ivjeti! Meutim, Gedeon Spilett je halapljivo pojeo svoj dio koljaka, a potom se pruio po pijesku podno litice. Bio je iscrpljen, ali miran. Sad se Harbert priblii njemu i ree, uhvativi ga za ruku: Gospodine, mi smo pronali jedno sklonite gdje ete se osjeati bolje nego ovdje. Ubrzo e i zanoiti. Doite i odmorite se! Sutra emo vidjeti... Dopisnik se die i, predvoen djeakom, krene prema Dimnjacima. U tom trenutku mu se priblii Pencroff i najprirodnijim glasom ga upita ima li, sluajno, uza se koju igicu. Novinar se zaustavi, potrai po depovima i, ne naavi nita, ree: Imao sam ih, ali vjerojatno sam ih bacio... Mornar se sada obrati Nabu, postavi mu isto pitanje i dobi isti odgovor. Prokletstvo! prokune mornar. Nije se mogao svladati. uvi njegovu kletvu, dopisnik poe prema njemu. Nemamo ni jedne igice? upita. Niti jedne jedine, prema tome, nee ni vatre biti! Ah povie Nab da je ovdje moj gospodar, ne bismo mi bili bez vatre. etvorica brodolomaca su stajala nepomino i uznemireno se promatrala. Harbert prvi prekine utnju. Gospodine Spilett, vi ste pua i uvijek uza se imate igica. Moda vi niste dobro pretraili depove! Pokuajte jo jednom! Dostatna bi bila jedna jedina igica! Dopisnik pone ponovno premetali po depovima hlaa, prsluka, kaputa, te naposljetku, na veliku Pencroffovu radost i jo vee svoje iznenaenje napipa komadi drvca ispod postave prsluka. Njegovi prsti preko platna dohvate taj komadiak, ali ga nije mogao izvui. Budui daje to vjerojatno bila igica, trebalo je paziti da joj ne okrznu fosfornu glavicu. Biste li dopustili meni da je izvuem? obrati mu se djeak. Vrlo vjeto, ne slomivi ga, djeak naposljetku izvue komadi drva, tu dragocjenu sitnicu koja je za ove bijednike imala neprocjenjivu vrijednost! igica je bila itava. Jedna igica! povie Pencroff. Ah! Pa to je kao da ih imamo pun puncat brod! On uze igicu i praen svojim prijateljima stie u Dimnjake. To sitno drvce, koje se po cijelom svijetu troi nemilice i s najveom ravnodunosti, to drvce ija je vrijednost beznaajna, to je drvce sada trebalo vrlo oprezno upotrijebiti. Uvjerivi se daje igica suha, mornar ree: Dajte mi malo papira! Evo vam javi se Gideon Spilett poslije malog oklijevanja i istrgne jedan list iz svoje biljenice. Pencroff uze komad papira, koji mu je pruio novinar i une pokraj ognjita. Potom stavi nekoliko pregrti trave, lia i mahovine ispod naslaganog granja, rasporeenog tako da je zrak mogao lako strujiti i brzo zapaliti suharke.

Sad Pencroff savije papir u tuljak, kao to ine puai, kad ele zapaliti lulu pri velikom vjetru i zavue ga u mahovinu. Potom uze jedan neto hrapaviji oblutak, pomno ga osui i, dok mu je srce snano kucalo, a dah mu se zaustavio u pluima, polako povue igicu preko oblutka. Taj njegov pokuaj nije urodio plodom. Pencroff nije dostatno pritisnuo igicu o kamen, bojei se da ne smrvi fosfor na njezinoj glavici. Ne, ja nisam u stanju, ne mogu ree ruka mi podrhtava... Upropastit u igicu..., ne mogu...!I uspravivi se zamoli Harberta da ga zamijeni. Harbert zacijelo jo nikad u svom ivotu nije bio tako uzbuen. Srce mu je snano tuklo. Ni Prometej, kad je ukrao vatru s neba, sigurno nije bio uzbueniji. Djeak, meutim, nije oklijevao, ve brzo kresne igicu o oblutak. Zau se slabo pucketanje, bljesne plaviasti plamen, osjeti se otar miris fosfora. Harbert polako izvrne igicu da bi pojaao plamen, a onda je uvue u papirnati tuljak. Papir trenutno odmah plane, a potom i mahovina. Ubrzo su suharci pucketali, a veseo plamen, raspiren snanim mornarevim dahom, zaigra u mraku. Napokon! uzvikne Pencroff ustajui. Nikad u ivotu nisam bio ovako uzbuen. Vatra je veselo gorjela na ognjitu sagraenom od plosnatog kamena. Dim se upravo kako treba dizao u vis i nestajao kroz uzak otvor, dimnjak je vukao i ugodna se toplina ubrzo rairi prostorijom. A to se tie vatre, trebalo je dobro motriti da se vie ne ugasi i da se sauva eravica pod pepelom. To je bila stvar brige i pozornosti, jer drva je bilo na pretek, a zalihe su mogli na vrijeme obnoviti. Pencroff je odmah pomislio kako vatru treba iskoristiti da bi se pripremila hranjivija veera. Harbert donese mnogo jaja. Skutren u jednom kutu, dopisnik je bez rijei promatrao te pripreme. Trostruko je pitanje zaokupljalo njegove misli: Je li Cyrus jo uvijek iv? Ako je iv, gdje li se samo nalazi? Ako je preivio pad, kako pojasniti da se jo nije uspio javiti? Nab je dotle lunjao alom. Izgledao je kao da mu je iz tijela izletjela dua. Premda je na pedeset i dva naina znao pripremiti jaja, ovaj put Pencroff nije imao velik izbor. Morao se zadovoljiti da ih zapreta u vrui pepeo i tako ih polako ispee na tihoj vatri. Za nekoliko minuta jaja su bila peena i mornar pozva novinara da se prihvati veere. To je bila prva veera brodolomaca na toj pustoj obali. Peena jaja bila su vrlo ukusna, a budui da ona sadre sve stoje prijeko potrebno u prehrani ljudi, ovi su se jadnici odmah osjeali bolje. A kako bi tek bilo da su svi bili na toj veeri! Da su svi zarobljenici to su pobjegli balonom iz Richmonda sada bili tu, pod tim nagomilanim kamenim blokovima, pred pucketavim i sjajnim plamenom, isprueni na suhom pijesku! Moda i ne bi imali druge elje, do da zahvale Nebu na svemu tome! Ali najumnijeg i najuenijeg, onoga koji im je bio neprijepornim voom, Cyrusa Smitha, njega nije bilo tu, pa ak mu ni tijelo nisu mogli dostojno sahraniti!

Tako im je proao i taj dan, 25. oujka. Spustila se no. ulo se kako vani fijue vjetar i kako more jednolino udara o obalu. Gurajui pijesak ispred sebe i povlaei ga za sobom, valovi su tvorili zagluujuu buku. Dopisnik se povukao u mrani kut hodnika, poto je ukratko pribiljeio dogaanja toga dana: otkrivanje novog kopna, nestanak inenjera, istraivanje obale, nezgode sa igicama itd. Zahvaljujui umoru, on usne i u snu nae odmor i zaborav. Harbert je brzo zaspao. Mornar je pak, bdijui jednim okom, proveo no kraj ognjita, ne tedei goriva. Samo jedan brodolomac se nije odmarao u Dimnjacima. To je bio neustraivi i oajni Nab koji je, unato nagovaranjima prijatelja da se pokua odmoriti, proveo no lutajui obalom i dozivajui svoga gospodara! nisu imali nikakve naprave, ni alata. Oni su morali ni od ega napraviti sve! Pa daje barem Cyrus Smith bio s njima, daje inenjer mogao svoje praktino znanje, svoj dovitljivi um staviti u slubu njihova oajna poloaja, moda bi se mogli jo neemu nadati! Na alost, nije vie bilo nade da e ga ponovno ugledati! Brodolomci su mogli raunati samo sa svojim vlastitim snagama i pomoi Providnosti koja nikad ne ostavlja na cjedilu one koji iskreno vjeruju u nju. Ali prije svega, namee se pitanje jesu li se oni trebali nastaniti na ovom dijelu obale, ne pokuavajui prije toga saznati kojemu kontinentu pripada, je li nastanjena ili nije i je li ta obala samo dio nekog pustog otoka? To je bilo bitno pitanje i trebalo gaje u to kraem vremenu rijeiti. Tek njegovo rjeenje nametnut e im mjere koje im valja poduzeti. Pencroff je bio uvjeren da e biti bolje priekaju li nekoliko dana prije, no to se bace na istraivanje okolia. Morali su, u stvari, pribaviti namirnice i okrijepiti se u meuvremenu nekom boljom hranom, no to su bili lupari i jaja. Izloeni naporima dugog puta i bez zaklona u kojemu bi mogli odmoriti umorna tijela, istraivai su, prije svega, morali obnoviti svoje snage. Dimnjaci su im privremeno pruali dosta dobar zaklon. Vatra je bila upaljena, a lako je bilo sauvati eravicu. Zasad je bilo jo dosta jaja u rupama meu stijenjem i koljaka na obali. A domislit e se ve nekom sredstvu kojim e ubiti pokojeg od onih golubova koji su u jatima letjeli nad zaravni, pa makar udarcima tapa ili kamena. Moda e na drveu u oblinjoj umi nai neki plod dobar za jelo?! Naposljetku, smjestili su se uz pitku vodu. Zbog svega toga su odluili nekoliko dana ostati u Dimnjacima i pripremiti se za istraivanje ili obale, ili unutarnjih predjela. Ovaj je plan osobito pogodovao Nabu. On je bio uporan u svom uvjerenju i u svojim predosjeanjima, te mu se nije nimalo urilo napustiti ovaj dio obale, gdje se dogodila nesrea. On nije vjerovao, nije htio vjerovati u pogibelj Cvrusa Smitha. Njemu se inilo nemoguim da onakav ovjek zavri svoje dane na tako bijedan nain, daje takvog ovjeka odvuklo more i da se udavio na nekoliko stotina koraka od morske obale. Dotad, dok valovi ne vrate inenjerove tijelo,

dotad dok on, Nab, ne bude vidio svojim oima i ne bude dodirnuo svojim rukama mrtvo tijelo svoga gospodara, on nee vjerovati u njegovu smrt! Ta se misao jae od iega ukorijenila u njegovu upornom srcu. Moda je to bila opsjena, uza sve to vrijedna potovanja, opsjena koju mornar nije htio unititi. Po njegovu uvjerenju, vie nije bilo nade, inenjer je doista poginuo u uzburkanom moru, ali o tome nije htio s Nabom raspravljati, jer je ovaj bio kao pas koji ne moe napustiti mjesto gdje je poginuo njegov gospodar, a njegova je alost za gospodarom bila tako silna da ga on, vjerojatno, nee nadivjeti. Sutradan, to jest 26. oujka, u zoru, Nab se uputi obalom u smjeru sjevera i ponovno se naao na mjestu gdje je more, nema dvojbe, progutalo nesretnog Cvrusa Smitha. Doruak se brodolomaca tog jutra sastojao iskljuivo od golubjih jaja i lupara. Harbert je naao soli koja se zbog isparavanja morske vode nataloila u nekim rupama meu morskim grebenima. Taj im je mineral ba dobro doao. Poto su bili gotovi s dorukom, Pencroff upita dopisnika eli li ih, moda, pratiti u umu. On i Harbert su naumili poi u lov. Ali poslije kratkog razmiljanja zakljue da netko mora ostati u Dimnjacima, prvo stoga da pazi na vatru, a drugo, da priskoi u pomo Nabu ukoliko bi ovome pomo ustrebala, to je bilo malo vjerojatno. Dopisnik stoga ostade. Naprijed, u lov, Harberte! ree mornar. Streljivo emo nai na svom putu, a puke emo usjeci u umi. Ali u trenutku odlaska Harbert napomenu kako bi bilo pametno kad bi se umjesto trudom, koji nisu imali, opskrbili nekim drugim materijalom za potpaljivanje vatre. Kojim? upita Pencroff. Sagorjelim platnom odgovori djeak. Ono nam u sluaju potrebe moe posluiti umjesto truda. Mornar se sloi daje djeakov prijedlog na mjestu. Samo je nezgoda bila u tome, to je on morao rtvovati komad svoga rupca. Ali isplatilo se podnijeti tu rtvu, te je ubrzo jedan komad Pencroffova rupia, s krupnim kockastim arama po sebi, pretvoren u napola sagorjelo platno. Ovaj lako zapaljivi materijal stavie u srednju prostoriju, na dno male udubine u stijeni, potpuno zaklonjene od vjetra i vlage. Bilo je devet sati prije podne. Vrijeme se kvarilo, puhao je jugoistoni vjetar. Harbert i Pencroff zaobioe ugao Dimnjaka i pri tome bace letimian pogled na dim to se dizao nad vrkom jedne stijene. Potom se stadoe uspinjati lijevom obalom rjeice. Kad stigoe u umu, Pencroff od prvog drveta odlomi dvije podeblje grane od kojih napravi tapove, a Harbert im zatupi vrh, tarui ih o kamen. Ah, to sve ne bi bio dao za jedan no! Potom dva lovca zaoe u visoku travu, hodajui obalom rijeke. Od zavijutka gdje je rijeka skretala prema jugozapadu, ona se postupno suavala i izmeu obala usjekla duboko korito nad kojim se savio dvostruki svod drvea. Da se ne bi izgubili, Pencroff odlui da pou tokom

vode, kojim se uvijek mogu vratiti polaznoj toki. Ali idui obalom, esto su nailazili na zapreke. Sad bi im se na putu isprijeilo drvee ije su se vitke grane svijale do same vode, sad opet povijue i trnovito grmlje, koje su morali uklanjati tapovima. Harbert se neprestano provlaio, gipko poput make, izmeu polomljenih stabala, a potom nestajao u gustiu. Ali gaje Pencroff odmah pozivao da se vrati i molio ga da se ne udaljuje. Usput je mornar vrlo pomno promatrao raspored i prirodu pojedinih mjesta. Na njihovoj, lijevoj obali rijeke tlo je bilo ravno i neosjetno se uspinjalo prema nutrini. Katkad je bilo vlano i sliilo movari. Osjealo se da odmah ispod povrine postoji mnotvo sitnih vodenih tokova, koji su se u podzemnim pukotinama slijevali u rijeku. Katkad su, probijajui se umom, naili na potoi preko kojega su prelazili bez muke. Suprotna strana obale se inila neravnom, a dolina kojom je pretjecala rijeka jasnije se ocrtavala. Breuljak prekriven stubasto poredanim stablima, tvorio je zastor koji je zaklanjao vidik. Napredovanje desnom obalom bilo bi tee, jer su se padine naglo ruile, a drvee, svijeno nad vodom, dralo se zahvaljujui snazi svog korijenja. Nije ni potrebno dometnuti kako ni ovu umu, kao ni dotad prijeenu obalu, nije nikad dotaklo ljudsko stopalo. Pencroff je zamijetio tragove etveronoaca i svjee otiske nogu ivotinja kojima nije uspio odrediti vrstu. Jamano su neki od tih tragova, a to je isto i Harbert mislio, pripadali opasnim divljim zvijerima, to su morali imati na umu. Ali nigdje ne opazie zasjek sjekire u stablo, nigdje pepela s ugaene vatre, nigdje otiska ljudskog stopala. Moda je to bila sretna okolnost za njih, jer se na toj zemlji usred Tihog oceana moda trebalo vie bojati prisutnosti ljudi, nego ga eljeti. Harbert i Pencroff jedva da su koju rije izmijenili, jer su nailazili na velike potekoe u putu i vrlo sporo napredovali zbog toga. Poslije itava sata hoda jedva su milju prevalili. Do tog trenutka od lova ne bi nita. Meutim, neke su ptice pjevale i prelijetale kroz granje. Bile su vrlo plaljive, te se inilo da im je ovjek nagonski ulijevao strah. Meu raznim pticama Harbert zamijeti u movarnom dijelu ume pticu zailjenog i dugog kljuna, koja je po svojoj tjelesnoj grai sliila vrapcu ribolovcu. No, od ovoga se razlikovala svojim dosta otrim perjem koje se prelijevalo metalnim sjajem. Ovo mora da je jakamar ree Harbert nastojei se ptiici pribliiti na to manju udaljenost. Upravo zgodna prigoda da joj okusimo meso odgovori mornar samo kad bi pristala da je na eravi okrenemo! U tom trenutku djeak vjeto i snano baci kamen i pogodi pticu u zglob na krilu. Ali udarac nije bio dostatno snaan, jer jakamar pojuri to su ga noge nosile i brzo ga nestade u gustiu. Doista sam nespretan! povie Harbert. Naprotiv, drago moje dijete! ree Pencroff. Kamenje pogodio pravo u cilj, a mnogi bi bili promaili pticu! Nego, emu ljutnja! Jakamara emo uhvatiti drugi put.

Nastavie istraivanje. to su lovci dublje zalazili u umu, nailazili su na sve ljepe drvee, ali ni na jednom ne zamijetie ploda. Pencroff je pogledom uzalud traio neku od onih dragocjenih palmi to na bezbroj naina mogu posluiti u domaem ivotu i to rastu od etrdesete paralele na sjevernoj polutki do trideset i pete na junoj. Ali ova se uma sastojala samo od crnogorinog drvea poput deodara koje Harbert ve prije bijae zapazio, te duglasi slini onima, koji rastu na sjeverozapadnim obalama Amerike i prekrasnih jela, visokih ak sto pedeset stopa. Tog trenutka jato omanjih ptica, lijepog perja i dugog i blistavog repa, razleti se meu granama sijui svoje, u tijelo slabo usaeno, perje tako da prekri tlo finim paperjem. Harbert pokupi nekoliko pera i poto ih je razgledao, ree: To su kuruke! Ja bih vie volio biserku ili tetrijeba odgovori Pencroff. Ali ako su dobre za jelo... One su dobre za jelo, ak bi se moglo rei da im meso ima slatkast okus odgovori Harbert. Uostalom, ako se ne varam, moemo im se vrlo lako prikrasti i udarcima tapa ih loviti. Provlaei se kroz travu, mornar i djeak stigoe podno stabla ije niske grane bijahu prepune tih ptiica. Kuruke su ekale da naiu insekti kojima su se hranile. Vidjeli su kako njihovi pernati aporci vrsto steu njene izdanke koji su im sluili kao oslonac. Lovci se sad usprave i, izmahujui tapovima kao kosama, pomlatie mnotvo tih kuruka kojima uope nije padalo na um bjeati, ve pustie da tako glupo izginu. Stotinjak ih ve bijae prekrilo tlo, kad se one ostale odluie na bijeg. Sjajno povie Pencroff ova divlja kao da je stvorena za lovce poput nas! Mogli bismo te ptiice golim rukama hvatati! Mornar nanie kuruke na jedan prut, kao to se radi sa evama, i oni nastavie istraivanje. Zamijetie da tok vode polako skree prema jugu i pri tome pravi zavoj. Ali to skretanje vjerojatno nije ilo daleko, jer se vrelo rijeke sigurno nalazilo u planini i dobivalo vodu otapanjem snijega koji je prekrivao bokove srednjeg stoca. Zna se da je glavna svrha ovog istraivanja bila pribaviti to veu koliinu divljai za goste Dimnjaka. Ne moe se ustvrditi da su lovci taj cilj u potpunosti postigli. Stoga je mornar marljivo tragao dalje i dozlaboga grdio, kad bi koja ivotinja, koju ak ni raspoznati nije dospio, hitro nestala u gustoj travi. Da je sada pored sebe imao psa Topa! Ali Top je nestao zajedno sa svojim gospodarom i vjerojatno skupa s njim i nastradao! Oko tri sata poslije podne zamijetie nova jata ptica. Na granama nekih stabala one su kljucale miriljave bobice, od kojih su neke bile borovice. Odjednom pravi zvuk trube odjekne umom. Tim udnim i zvunim trubljenjem glasale su se neke ptice kokojeg roda, koje u Sjedinjenim Dravama nazivaju tetrijebima. Ubrzo su opazili nekoliko parova tih kokoi utog i mrkog perja i mrkog repa. Harbert raspozna mujake po njihovim iljastim krilcima i dugakom perju oko

vrata. Pencroff je drao da se moraju dokopati jednog od tih tetrijeba, koji su bili krupni kao domaa koko, a meso im je bilo ukusnije od piletine. Samo to je to bilo vraki teko. Oni nisu doputali da im se netko priblii. Poslije brojnih bezuspjenih pokuaja, koji su samo prestraili tetrijebe, mornar ree djeaku: Poto ih ne moemo uloviti u letu, pokuat emo ih udicom uhvatiti! Kao arana? povie Harbert, vrlo iznenaen mornarevim prijedlogom. Kao arana ozbiljno odgovori mornar. Pencroff bijae otkrio u travi nekoliko tetrijebovih gnijezda s po dva do tri jaja u svakom. On se dobro uvao da ih ne dira, raunajui da e se njihovi vlasnici sigurno vratiti u njih. On smisli da oko njih postavi uzice, ali ne uzice sa stupicom, ve s pravom pravcatom udicom. On povue Harberta nekoliko koraka podalje od gnijezda i tu stane briljivo pripremati svoj neuobiajeni pribor, upravo kao kakav uenik Isaaca Waltona1. Lako je zamisliti s koliko je zanimanja Harbert pratio njegov posao, premda sam nije vjerovao u uspjeh. Uzice je napravio od tankih Pisac glasovitog spisa o pecanju udicom povijua, povezao ih i dobio konop dugaak od petnaest do dvadeset stopa. Na kraju tog konopa od povijua privezao je umjesto udica krupne i vrste bodljike, koje ih je skinuo sa stabla patuljastog bagrema. Za mamac natakne na bodljike crvene crve koji su gmizali po zemlji. Uradivi to, Pencroff se provue kroz travu vjeto se skrivajui i smjesti se pokraj svojih konopa s udicama pored gnijezda. Potom se ponovno povue, dohvati drugi kraj konopa i zajedno s Harbertom skrije se iza debelog stabla, gdje su strpljivo ekali. Treba kazati da Harbert nije mnogo vjerovao u uspjeh dovitljivog Pencroffa. Proe dobrih pola sata u ekanju. Kao to mornar bijae predvidio, vie se pari tetrijeba vratilo svom gnijezdu. Oni su skakutali, kljucali po zemlji, ne zamjeujui prisutnost lovaca koji su se prije pobrinuli da se smjeste niz vjetar, ispod ptica. Mladom Harbertu je ovaj nain lova bio vrlo zanimljiv. Pritajio je dah dok je Pencroff, razrogaenih oiju, otvorenih usta, ispupenih usana kao da e sad zagristi u tetrijeba, jedva i disao. Uza sve to, ptice su etuckale izmeu udica, ne obraajui im uope pozornosti. Pencroff nezamijetnim trzajima pokrene mamce, te se inilo da su crvi jo ivi. Sigurno je mornar osjeao mnogo vee uzbuenje, no to obuzme ribia, koji kroz vodu ne vidi pribliavanje plijena. Trzaji ubrzo potaknu pozornost ptica, te ove kljunovima navale na udice. Tri, bez dvojbe, vrlo prodrljiva tetrijeba odjednom progutaju i udicu i mamac. Uto Pencroff naglim trzajem povue svoje konope. Po snanom lupanju krilima shvati da su ptice ulovljene. Hura! usklikne i pojuri prema plijenu, kojim u tili as ovlada. Harbert je oduevljeno pljeskao rukama. Nikad prije nije vidio da se

ptice hvataju udicom. Mornar vrlo skromno ustvrdi, kako mu ovo nije prvi pokuaj i da njemu, uostalom, ne pripada zasluga za ovaj izum. U svakom sluaju dodade u poloaju u kojem se nalazimo, jo emo mi imati prigoda tota vidjeti i doivjeti! Tetrijebima vezae noge, a potom Pencroff odlui, videi da se dan blii kraju i sretan to se ne vraaju praznih ruku, da se vrate u Dimnjake. Put koji im je trebalo slijediti pokazivala im je rijeka svojim tokom. Pooe stoga nizvodno i oko pet sati, prilino umorni, stigoe u Dimnjake.

VII. NAB SE JO NIJE VRATIO DOPISNIKOVA RAZMILJANJA VEERA OLUJA U NOI POLAZAK U NO BORBA S VJETROM I KIOM NA OSAM MILJA OD PRVOG LOGORA

Gedeon Spilett je stajao na alu i, nepomian i skrtenih ruku na prsima, promatrao more ije se obzorje stapalo na istoku s golemim crnim oblakom koji se brzo penjao prema zenitu. Vjetarje ve bio dosta snaan i bivao sve hladniji to se dan vie bliio kraju. itav se nebeski svod natutio i ve su se ispoljavali prvi znaci oluje. Harbert ue u Dimnjake, dok se Pencroff uputi prema novinaru. Ovaj je bio toliko zaokupljen vlastitim mislima da ga nije ni vidio kad mu je priao. Idemo u susret runoj noi, gospodine Spilette! ree mornar. Bit e i vjetra i kie i velikog veselja za zlogodnice1. Dopisnik se okrene, opazi Pencroffa i obrati mu se rijeima: Na kojoj se udaljenosti od kopna, po vaem miljenju, nalazila koara kad je u nju udario val koji je odvukao naeg prijatelja? Iznenaen tim pitanjem, mornar malo porazmisli, a potom e rei: Na najvie dva kabela2. Ali koliko metara iznosi jedan kabel? upita Gedeon Spilett. Pet stotina senjeva ili otprilike est stotina stopa. 1 tako je doda dopisnik Cyrus Smith nestao na najvie dvanaest stotina stopa od obale? Otprilike odgovori Pencroff. 1 njegov pas takoer? Takoer! Ono emu se najvie