sveuČiliŠte u rijeci ekonomski fakultetoliver.efri.hr/zavrsni/444.b.pdf · zajednička trgovinska...
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE U MEðUNARODNOM
POSLOVANJU
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE U MEðUNARODNOM
POSLOVANJU
DIPLOMSKI RAD
Naziv kolegija: Ekonimika i politika meñunarodne razmjene
Mentor: Prof.dr.sc.Vinko Kandžija
Student: Tanja Horvat
JMBAG: 0081080294
Smjer: Meñunarodno poslovanje
Rijeka, rujan 2013. godine
I
SADRŽAJ
1. UVOD .................................................................................................................................... 1
1.1. Predmet rada ................................................................................................................... 1
1.2. Problem rada ................................................................................................................... 1
1.3. Cilj i svrha rada............................................................................................................... 1
1.4. Radna hipoteza................................................................................................................ 2
1.5. Znanstvene metode ......................................................................................................... 2
1.6. Struktura rada.................................................................................................................. 2
2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE TRGOVINE ........................................................ 4
2.1. Mjere vanjske trgovine ................................................................................................... 5
2.2. Liberalizacija vanjske trgovine....................................................................................... 8
2.3. Trgovinska politika Europske unije.............................................................................. 10
2.3. CEFTA i vanjska trgovina ............................................................................................ 13
3.OBILJEŽJA MEðUNARODNE TRGOVINE POLJOPRIVREDNIM
PROIZVODIMA .................................................................................................................... 15
3.1. Uloga WTO-a u liberalizaciji meñunarodne trgovine poljoprivrednim proizvodima.. 18
3.2. Poljoprivredna proizvodnja u vanjskoj trgovini Europske unije .................................. 20
3.3. Poljoprivredna proizvodnja Republike Hrvatske u meñunarodnim razmjerima .......... 22
4. SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE................................................................... 24
II
4.1. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama......................................................... 26
4.1.1. Codex Alimentarius ............................................................................................. 29
4.1.2. Meñunarodna organizacija za zdravlje životinja ................................................. 31
4.1.3. Meñunarodna konvencija za zaštitu bilja............................................................. 32
4.2. Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama.......................................................... 34
4.3. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u vanjskoj trgovini Republike
Hrvatske............................................................................................................................... 36
5.UČINCI I PERSPEKTIVE PRIMJENE SPORAZUMA O SANITARNIM I
FITOSANITARNIM MJERAMA U REPUBLICI HRVATSKOJ................................... 38
5.1. Troškovi prilagodbe SPS mjera standardima Europske unije ...................................... 39
5.2. Učinci prilagodbe SPS mjera na konkurentnost poljoprivrednih poduzeća ................. 41
6. ZAKLJUČAK..................................................................................................................... 47
LITERATURA ....................................................................................................................... 50
POPIS ILUSTRACIJA .......................................................................................................... 55
1
1. UVOD Mreža ugovora o liberalizaciji trgovine danas je iznimno razgranata i taj proces se
nezaustavljivo širi. Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenih proizvoda dio
je ukupne svjetske trgovine koja sve više dobiva na značaju, a svake godine izvoz
poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj trgovini ostvaruje rast.
Ključnu ulogu na tržištu ima Europska unija koja je vodeća po izvozu prehrambenih
proizvoda i vanjske trgovine. Takoñer provodi sve propise o sanitarnim i fitosanitarnim
mjerama u skladu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, tražeći od svojih članica i
članica koje će to tek postati da poštuju načela i usklañuju ih sa standardima EU i
WTO-a.
1.1. Predmet rada
Predmet istraživanja seminarskog rada su sanitarne i fitosanitarne mjere u
meñunarodnom poslovanju. Njihovo provoñenje u meñunarodnoj razmjeni izmeñu
zemalja neophodno je kako bi se zaštitio život i zdravlje ljudi, životinja i biljaka.
1.2. Problem rada
Problem rada je nepoštivanje donesenih propisa od strane Svjetske trgovinske
organizacije koja je glavna odgovorna za provoñenje propisa Sporazuma o sanitarnim i
fitosanitarnim mjerama. Vrlo je bitno da se u vanjskoj trgovini smanje carinske barijere
koje još uvijek predstavljaju veliki problem u poslovanju manje razvijenih zemalja.
Stoga je nužno da se diskriminacija meñu zemljama smanji te da prevladavaju jednaki
uvjeti u meñunarodnoj trgovini.
1.3. Cilj i svrha rada
Cilj rada je bio ukazati na nužnost provedbe Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim
mjerama u Republici Hrvatskoj, te usklañivanje s propisima Europske unije, čijom
članicom Hrvatska uskoro postaje. Europska unija vodeća je na trzištu vanjske trgovine
stoga Hrvatska ima velike mogućnosti koje može ostvariti jedino poštivanjem i
2
pravilnom provedbom propisa, standarda i mjera na području Sporazuma o sanitarnim i
fitosanitarnim mjerama.
Svrha je rada na temelju analize tržišta vanjske trgovine i tržišta poljoprivrednih
proizvoda predočiti povećanje uvoza i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.
Zemlje članice CEFTA-e usklañene su sa svim propisima WTO-a pa tako i sa
Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim, a upravo Europska unija teži potpunoj
liberalizaciji trgovine sa zemljama članicama.
1.4. Radna hipoteza
Temeljem postavljenog problema istraživanja diplomskog rada i u smjeru ostvarivanja
postavljenih ciljeva definirana je sljedeća radna hipoteza:
Temeljem spoznaja o osobitostima poljoprivredno prehrambene industrije u
meñunarodnim razmjerima, može se prepoznati važnost sigurnosti i zaštite zdravlja
ljudi, životinja i bilja na temelju sanitarnih i fitosanitarnih mjera. Sustavnim
promatranjem prilagodbi europskim standardima otvara se mogućnost povećanja
konkurentske pozicije poljoprivredno-prehrambenih proizvoda na europskom tržištu.
1.5. Znanstvene metode
Za izradu diplomskog rada korištena je stručna literatura iz knjiga i časopisa te sa
Internet stranica, a u radu su korištene metode analize i sinteze, metoda klasifikacije,
komparativna i statistička metoda.
1.6. Struktura rada
Struktura rada prikazana je na temelju pet meñusobno povezanih poglavlja. Započinje
Uvodom u kojem je ukratko opisana tematika rada, njezin problem te ciljevi i svrha
pisanja. Nakon Uvoda slijedi drugi dio rada pod nazivom Osnovne odrednice vanjske
trgovine. Poglavlje daje uvid u djelatnost koja obuhvaća razmjenu roba i usluga na
inozemnom trzištu. Prikazane su i osnovne mjere vanjske trgovine, carinske i
3
necarinske mjere putem kojih se štiti domaća proizvodnja i ostvaruju skuplji uvozni
proizvodi. Kao nužan preduvjet poslovanja na vanjskom tržištu provodi se načelo
liberalizacije trgovine putem koje se donose prednosti u cilju zaštite domaće
proizvodnje. Svjetska trgovinska organizacija ima važnu ulogu u stvaranju liberalnog
trgovinskog okruženja, te doprinosi postizanju bolje suradnje u voñenju svjetske
trgovine na tržištu.
Sanitarne i fitosanitarne mjere odnose se na poljoprivredno-prehrambene proizvode, a
pobliže se tržište meñunarodne trgovine poljoprivrednih proizvoda opisuju u trećem
dijelu rada pod nazivom Obilježja meñunarodne trgovine poljoprivrednim proizvodima.
Takoñer je detaljno analizirano tržište prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda
Europske unije te Republike Hrvatske.
Peto poglavlje Sanitarne i fitosanitarne mjere obuhvaćaju područje analize Sporazuma
o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama koje su nužne za uspostavu dobre prakse i
poštivanje standarda i propisa za zaštitu hrane i bilja od štetnih organizama. Osnovna
zadaća zaštite i sigurnosti hrane opisana je unutar posebnog poglavlja o primjeni Codex
Alimentarius-a. Isto tako prikazana je važnost i Svjetske organizacije za zaštitu životinja
te Konvencije za zaštitu bilja koji su nužni za provoñenje sigurnosti i zaštite hrane i
bilja. Osim Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama važan je i Sporazum o
tehničkim i trgovinskim barijerama.
Posljednje poglavlje pod nazivom Učinci i perspektive primjene Sporazuma o
sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u Republici Hrvatskoj osvrt je na nužnost primjena
ovoga Sporazuma u poljoprivrednoj proizvodnji svake zemlje pa tako i Republike
Hrvatske. Razmatra dosadašnje stanje primjenom sporazuma i buduće perspektive koje
su nužne kako bi se Hrvatska nakon ulaska u EU potpuno prilagodila njezinim
standardima, odnosno Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Analizirano je
povećanje troškova prilagodbi EU standardima i njihov odraz na konkurentnost
hrvatskih poljoprivredno-prehrambenih poduzeća.
Rad završava Zaključkom u kojima su poglavlja sintetizirana u jednu cjelinu.
4
2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE TRGOVINE
Vanjska je trgovina gospodarska djelatnost koja obuhvaća razmjenu robe i usluga s
inozemstvom, odnosno sveukupnu razmjenu materijalnih i nematerijalnih dobara
izmeñu zemalja (Andrijanić, 2001., str. 23). Pod vanjskom trgovinom se podrazumijeva
djelatnost koja obuhvaća razmjenu roba i usluga jedne zemlje preko granice, odnosno s
inozemstvom. Osnovni zadatak vanjske trgovine je da se po najpovoljnijim uvjetima
kupuje odnosno uvozi robu koje ili uopće nema ili je nema u dovoljnim količinama na
domaćem tržištu, te da se po najpovoljnijim uvjetima prodaje, tj. izvozi domaća roba i
gospodarske usluge na inozemno tržište.
Pojam vanjske trgovine vrlo je složen te su različita viñenja što taj pojam obuhvaća i
znači. Pritom se vanjska trgovina može podijeliti na (Baban i Marijanović, 1998., str.
28):
• vanjsku trgovinu u užem smislu koja obuhvaća samo promet roba izmeñu
gospodarskih subjekata iz različitih zemalja pa je predmet razmjene samo ona
roba koja prelazi državnu granicu jedne ili više zemalja,
• vanjsku trgovinu u širem smislu koja osim razmjene roba obuhvaća i razmjenu
gospodarskih usluga, promet kapitala, promet ljudi te prijenos vijesti.
Dok se pod vanjskom trgovinom podrazumijeva ukupna razmjena jedne zemlje s
drugom, meñunarodna trgovina podrazumijeva ukupnu razmjenu izmeñu zemalja
cijeloga svijeta. Vanjska trgovina kao pojam ima jako puno definicija, a ukratko se
može navesti da je ona dio prometa robe u kojem predmet kupoprodaje prelazi carinsku
crtu te napušta teritorij zemlje prodavatelja i ulazi na teritorij zemlje kupca (Andrijević,
2005., str. 5).
Osnovni zadatak vanjske trgovine je da se po najpovoljnijim uvjetima kupuje, odnosno
uvozi roba koje nema dovoljno na domaćem tržištu te da se isto tako po najpovoljnijim
uvjetima prodaje, izvozi domaća roba i usluge na inozemno tržište. Razlog koji se
najčešće javlja kod uključivanja u meñunarodnu razmjenu je razvoj društveno
5
proizvodnih snaga koji izazivaju specijalizaciju proizvodnje i proizvodnju roba u
velikim količinama.
Uspješnost jedne države na meñunarodnom tržištu odreñena je konkurentskom
sposobnošću svih njenih poslovnih subjekata uključenih u vanjskotrgovinsko
poslovanje, odnosno u meñunarodnu razmjenu. U svemu tome ključno je posjedovanje
konkurentske prednosti na temelju čega se ostvaruje veća profitabilnost. Na globalnome
svjetskom tržištu samo one nacionalne ekonomije ostvaruju konkurentsku prednost kada
su sposobne kreirati veću ekonomsku vrijednost u odnosu na svoje konkurente.
Zajednička trgovinska politika Europske unije jedna je od najvažnijih europskih
politika, a odnosi se na propise o vanjskoj trgovini, uključujući carine i ostale mjere
zaštite domaće proizvodnje, obveze iz članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji , sve
bilateralne sporazume Europske unije sa zemljama nečlanicama te opći sustav
preferencija kojim se manje razvijenim zemljama i zemljama u razvoju daju carinske
povlastice pri uvozu robe u Europsku uniju. Temelj zajedničke trgovinske politike
Europske unije jest zajednička carinska tarifa koja ureñuje trgovinske odnose Unije s
trećim zemljama. Meñunarodno poslovanje, odnosno vanjskotrgovinska razmjena svake
države utječe na dinamiku njezina gospodarskog rasta i razvoja.
2.1. Mjere vanjske trgovine
Vanjska trgovina važan je segment ukupnog gospodarskog djelovanja svake zemlje.
Globalizacija cjelokupne trgovine u svijetu danas ima veliki utjecaj na porast trgovine
što dovodi do rasta. Kako bi se gospodarstvo zemlje zaštitilo od meñunarodne
konkurencije država mora provoditi odreñene mjere zaštite i iz toga upotrebljava razne
instrumente vanjske trgovine.
Upravo iz tog razloga svaka država uvodi mjere carinske i bescarinske zaštite kako bi se
sačuvala domaća proizvodnja i ostvarila skuplje uvozne proizvode. Odabir instrumenata
obično se svodi na izbor izmeñu carinskih i necarinskih ograničenja odnosno izvoznih
6
pristojbi i subvencija, uvoznih kvota, izvoznih ograničenja, provizija i poreza na uvoznu
robu, kontrola robe, administrativne procedure i brojne druge. Ta ograničenja nastoje se
smanjiti carinskim i necarinskim mjerama koje su prikazane u sljedećoj shemi.
Shema 1. Mjere za regulaciju vanjske trgovine
Izvor: obrada studenta prema Baković., T.: Poslovne isprave u meñunarodnom
poslovanju, Zagreb, 2012., str. 3
Temeljni instrument vanjskotrgovinske politike je carina i poznata je kao najstariji i
najčešće korišteni instrument zaštite. Ona je oblik posebnog poreza koji se plaća
prilikom prelaska granice, a plaća se na svu robu koja podliježe carinjenju.
REGULATORI VANJSKE TRGOVINE
CARINSKE MJERE NECARINSKE MJERE
• Tehnička regulacija i
standardi
• Sanitarne i fitosanitarne
mjere
• Antidamping
• Subvencioniranje i
kompenzacijske mjere
• Inspekcija prije isporuke
• Pravila o porijeklu robe
7
Carinske mjere provode se naplaćivanjem države pri prijelazu robe preko carine,
odnosno carinske crte, kako za potrebe državnog proračuna tako i za potrebe
ostvarivanja odreñenih utjecaja na vanjskotrgovinsku razmjenu. Time se prvenstveno
misli na zaštitu domaće proizvodnje, poticanje njenog razvitka i uravnoteženje platne
bilance (Babić i Babić, 2008., str. 173). Carinsko područje obuhvaća teritorij unutar
carinske granice ili linije. Upravo se to područje ili linija najčešće podudaraju sa
državnom granicama, a izuzetak su slobodne carinske zone i slobodne carinske luke.
Danas se sve više smanjuje opći značaj carina posebice liberalizacijom svjetske
trgovine.
Necarinske barijere dosta je teško jednoznačno definirati zbog njihovog širokog
raspona, no mjere se necarinske zaštite mogu se generalno definirati kao vladine mjere
koje ograničavaju uvoz ili imaju sposobnost ograničavanja meñunarodne trgovine, čak i
ako to u stvarnosti uvijek ne čine. Necarinske barijere uključuju sistem nadzora nad
uvozom i različite takse, kao i mjere koje su u meñunarodnim razmjerima prepoznate
kao ograničavajuće za trgovinu, čak i kada im objektivno ne može biti pripisana
namjera ili efekt ograničavanja trgovine. S obzirom na svjetski trend smanjivanja ili
ukidanja carina, ove mjere su postale vidljivije prepreke trgovini, a time i fokus kako
vlada, tako i poslovnih zajednica skoro svih zemalja svijeta.
Necarinske barijere najčešće se raščlanjuju u tri temeljne skupine (Host, 2004., str. 7) :
• mjere I. tipa- zaštita domaćeg gospodarstva od vanjske konkurencije
• mjere II. tipa- mehanizmi koji nisu direktno vezani za trgovinu, ali se koriste i u
tu svrhu,
• mjere III. tipa- mjere koje dovode do iskrivljavanja uvjeta meñunarodne
razmjene, a primjenjuju se iz razloga koji nisu direktno vezani za trgovinu.
8
Glavni razlog zbog kojeg dolazi do uvoñenja necarinskih zaštita je njihova
netransparentnost jer su države pod utjecajem WTO1- a bile prisiljene smanjiti carine za
koje njihova gospodarstva nisu bila konkurentna. I upravo su to mjere koje predstavljaju
sve one mjere, pored carinskih mjera, koje utječu na smanjenje konkurentnosti
inozemnih proizvoda u odnosu na domaće proizvode.
2.2. Liberalizacija vanjske trgovine
Liberalizacija trgovine provodi se na razinama i to na globalnoj razini pod utjecajem
Svjetske trgovinske organizacije, WTO-a, te na regionalnoj razini stvaranjem raznih
regionalnih integracija sklapanjem regionalnih trgovinskih odnosa. Svjetska trgovinska
organizacija utjelovljuje niz pravila ponašanja za meñunarodnu trgovinsku politiku, a
njezine glavne zadaće su (Grgić i Bilas, 2008., str. 220) :
• upravljanje trgovinskim sporazumima,
• forum za trgovinske pregovore,
• rješavanje trgovinskih sporazuma,
• nadziranje nacionalnih trgovinskih politika, tehnička pomoć zemljama u razvoju,
• suradnja s drugim meñunarodnim agencijama.
Osnovna načela na kojima se temelji djelovanje WTO-a u stvaranju multilateralnog
trgovinskog sustava su (Grgić i Bilas, 2008., str. 220) :
• načelo nediskriminacije, načelo najpovlaštenije zemlje i načelo nacionalnog
tretmana,
• načelo reciprociteta- uzajamno snižavanje carina,
• načelo liberalizacije trgovine, poticanje konkurencije i dodatne pomoći
nerazvijenim zemljama,
• načelo transparentnosti.
1 WTO (World Trade Organization)
9
Proces liberalizacije svjetske trgovine provodio se snižavanjem carina multilateralnim
pregovaračkim rundama, kojih je dosad bilo osam. Rezultati dviju, Tokijske i
Urugvajske, bili su reduciranje široko primjenjivanih carina i smanjivanje broja
necarinskih barijera sa ciljem podizanja globalnog blagostanja daljom trgovinskom
ekspanzijom. Mjerljive, kvantitativno iskazane koristi, procjenjuju se kroz niže carine,
zamjenu brojnih količinskih ograničenja carinama i ukidanjem većeg broja necarinskih
ograničenja. Kao rezultat posljednje runde pregovora oformljena je Svjetska trgovinska
organizacija (WTO), koja predstavlja jedinstven trgovinski sustav, uspostavljen na
načelima GATT-a2. Ta organizacija potiče uklanjanje trgovinskih barijera i pridonosi
većoj sigurnosti i transparentnosti svjetske trgovinske razmjene.
Kada država jednom postane članica WTO, sve druge zemlje članice upoznate su s
njezinim osnovnim zakonskim propisima i carinskim sustavom. WTO je organizacija
koja je odgovorna za implementaciju meñunarodnih ugovora, oformljena sa svrhom
stvaranja novih pravila trgovinskog sustava u uvjetima multipolarnog svijeta i radi dalje
liberalizacije trgovine i propitivanja trgovinskih politika zemlja članica, a odgovorna je i
za rješavanje trgovinskih sporova (Škuflić i Vlahinić-Dizdarević, 2001., str. 84).
Proces liberalizacije vanjske trgovine Svjetska trgovinska organizacija provodi
postupno na način da svim zemljama omogući da učini potrebne prilagodbe, a cijeli je
proces liberalizacije rezultat pregovora Svjetske trgovinske organizacije sa zemljama
članicama i onima koje će to tek postati. Ukoliko zemlja smatra da nije u mogućnosti
provesti proces prilagodbe u tom slučaju ne otvara odreñeni sektor slobodnom tržištu
vanjske trgovine.
Ovaj multilateralni trgovinski sustav stvarao se godinama, a njegov glavni cilj zbog
kojeg je nastao je uklanjanje necarinskih trgovinskih barijera i njihova zamjena
carinskim ograničenjima i smanjenjem carinskih stopa na što nižu razinu. Takoñer je
usmjeren na stvaranje otvorenog i ravnopravnog sustava trgovinskih pravila,
2GATT (General Agreement on Tariffs and Trade)- Opći sporazum o carinama i trgovini
10
liberalizacije i smanjenju svih prepreka u trgovini, uklanjanje protekcionističkih mjera i
diskriminatornih tretmana u meñunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju
nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u multilateralni sustav
i postizanje maksimalno mogućeg stupnja transparentnosti trgovinskog sustava (Cilj i
smjernice WTO-a, 2013.).
2.3. Trgovinska politika Europske unije
Rimskim ugovorom iz 1957. godine stvorena je Europska ekonomska zajednica kao
carinska unija sa zajedničkom carinskom tarifom prema trećim zemljama i težnjom ka
uklanjanju svih prepreka u trgovini izmeñu zemalja članica. Istim ugovorom je
predviñeno i stvaranje zajedničkog tržišta, što je podrazumijevalo usklañivanje
ekonomskih politika zemalja članica i razvoj zajedničkih ekonomskih odnosa, a prije
svega vanjskotrgovinskih odnosa prema trećim zemljama.
Zajednička trgovinska politika temelji se na jedinstvenim načelima, osobito u pogledu
promjena carinskih stopa sukladno carinskim i trgovinskim sporazumima u trgovini
robama i uslugama, komercijalne aspekte intelektualnog vlasništva, direktna strana
ulaganja, ujednačavanje mjera liberalizacije trgovine, utvrñivanja zajedničke izvozne
politike, te korištenje trgovinskih zaštitnih mehanizama i uklanjanja trgovinskih
prepreka. Takoñer, zajednička trgovinska politika obuhvaća i odreñuje bilateralne
odnose Europske Zajednice s trećim zemljama i multilateralne odnose Europske
Zajednice kroz suradnju s multilateralnim organizacijama (WTO). Provoñenje
zajedničke trgovinske politike predočeno je u narednoj tablici.
11
Tablica 1. Dimenzije i mehanizmi zajedničke trgovinske politike Europske unije
TRI DIMENZIJE ZAJDENIČKE TRGOVINSKE POLITIKE
MEHANIZMI ZAJEDNIČKE TRGOVINSKE POLITIKE
• MULTILATERALNA (WTO- Doha
pregovori)
• BILATERALNA (sporazumi o
slobodnoj trgovini)
• UNILATERALNA (GSP opći sustav
povlastica i EBA Europski sustav
financijskog nadzora)
• Liberalizacija trgovine robama I
uslugama
• Carinska politika
• Trgovinski zaštitni mehanizmi
• Trgovinske prepreke
Izvor: obrada studenta prema Trgovinska politika EU, 2011.,
http://www.dutp.hr/default.aspx?id=37
Trgovinska pravila su multilateralna, no trgovina sama po sebi je bilateralna, odnosno
odvija se izmeñu kupaca i prodavača, te izvoznika i uvoznika. Zbog toga je EU, takoñer
razvila mrežu bilateralnih trgovinskih sporazuma s pojedinačnim zemljama i regijama
širom svijeta.
EU je imala ključnu ulogu u meñunarodnim pregovorima o liberalizaciji trgovine.
Posljednji od krugova pregovora je poznati Razvojni krug iz Dohe, koji je započeo
2001. godine. Cilj tih pregovora, koji se održavaju u okviru Svjetske trgovinske
organizacije, jest smanjiti carine i ukloniti ostale prepreke svjetskoj trgovini. Slijedom
ranijih krugova, prosječna carina EU-a za industrijske uvoze sada je pala na 4%, jednu
od najnižih u svijetu. Izmeñu bogatih i siromašnih zemalja otvorile su se široke i
ustrajne razlike vezane uz problem pristupa meñusobnim tržištima i dugoročno pitanje
poljoprivrednih subvencija (Trgovinska politika, 2011.). Provoñenjem svojih
mehanizama zajedničke trgovinske politike Europska unija postaje vodeća sila na tržištu
svjetske trgovine što je vidljivo i iz sljedećeg grafikona.
12
Grafikon 1. Položaj EU u svjetskoj trgovini od 1999. do 2011. u %
Izvor: The EU in the world trade, 2011.,
http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2011/august/tradoc_148181.pdf
Europska unija je od sredine 90-tih godina uglavnom zadržala svoj udio u svjetskom
tržištu i dalje ima najveći udio trgovinske razmjene u svijetu. Od sredine 90-tih godina
došlo je do velike preraspodjele na globalnom tržištu izmeñu razvijenih i zemalja u
razvoju kao i izmeñu samih razvijenih zemalja. Sjedinjene Države i Japan su u toj
preraspodjeli izgubili dok je EU uglavnom uspjela zadržati svoj udio. Europska unija
ima vrlo povoljnu strukturu uvoza, te dvije trećine uvoza u Europsku uniju otpada na
proizvodne svrhe. EU proizvodi trećinu proizvoda visoke kvalitete na svjetskom tržištu,
a ti proizvodi predstavljaju polovicu europskog izvoza. Tržište EU je jedno od četiri
ključna segmenta svjetske trgovine koje predstavlja ključni segment globalnog
svjetskog tržišta. Ostala tri segmenta su tržišta SAD-a, Japana i Kine. Vidljivo je da
Japan ima sve manji utjecaj u svjetskoj trgovini i da opada u razdoblju od 1999. do
2011. godine. Vidljivu tendenciju rasta na tržištu svjetske trgovine ima Kina no ona je
još nedovoljna u odnosu na udio u svjetskoj trgovini EU. 1999. godine SAD je imao
veći udio u svjetskoj trgovini u odnosu na EU, taj je utjecaj nakon 2003. godine počeo
opadati i vodeća sila u svjetskoj trgovini postaje Europska unija.
13
2.3. CEFTA i vanjska trgovina
CEFTA3 predstavlja sporazum zemalja Srednje Europe o slobodnoj trgovini. Njegova
glavna uloga je lakše pristupanje Europskoj uniji i primanja pomoći od zapadnih
zemalja. U Sporazumu je takoñer predviñeno da zemlje budu potpuno osloboñene od
carina na industrijske proizvode u periodu od osam godina, te djelomično osloboñene
ograničenja za poljodjelske i prehrambene proizvode. CEFTA ima za cilj poboljšanje i
unapreñenje ukupnih trgovinskih i gospodarskih odnosa, podizanje životnog standarda,
osiguranje mogućnosti zapošljavanja, povećanje produktivnosti i postizanje financijske
stabilnosti, a sve je to temeljeno na načelima tržišnog gospodarstva i liberalizacije
trgovine. Pozitivni učinci sporazuma CEFTA vidljivi su u (CEFTA, 2006.) :
• povećanju obujma trgovine,
• uspješnoj regionalnoj, ekonomskoj i trgovinskoj suradnji,
• privlačenju stranih investicija,
• liberalizaciji trgovine,
• pojednostavljenju ugovornih odnosa,
• pripremi za članstvo u EU,
• poboljšanju mehanizma rješavanja sporova.
Europska unija teži potpunoj liberalizaciji trgovine sa CEFTA-om, u čemu se vidi
doprinos dinamičkom razvitku trgovine koja ima vitalan značaj za restrukturiranje
gospodarstva, liberalizaciju uvoza i postupno ukidanje carina i kvantitativnih
ograničenja, a više od polovine izvoza zemalja CEFTA-e odlazi na tržište Europske
unije koje je osloboñeno carina i kvantitativnih ograničenja, a od 1998. na tržište EU
slobodno dolazi 80 % robe (Vuković i Vizjak, 2001., str. 114).
CEFTA je usklañena sa svim odredbama WTO-a kako bi se svim zemljama koje još
nisu članice WTO-a pomoglo da se prilagode globalnim trgovinskim pravilima. Zona
slobodne trgovine CEFTA-e inicirana je od strane Europske unije kao jedan od
3 Central European Free Trade Agreement
14
instrumenata stabilizacije regije i poticanja regionalne suradnje. Sporazumom CEFTA
postiže se usuglašavanje zakonodavstava članica i na taj način dolazi do krajnjeg cilja, a
on je punopravno članstvo u Europskoj uniji. Članstvo u CEFTA-i omogućava
državama Zapadnog Balkana da podignu razinu konkurentnosti svojih ekonomija kako
bi ostvarile što veću prednost pristupanjem u Europsku uniju. Osim brojnih pozitivnih
učinaka koje članice ostvaruju članstvom u CEFTA-i postoje neki negativni efekti koji
se javljaju (CEFTA, 2006.) :
• nagli rast uvoza,
• smanjenje carinskih prihoda,
• uništavanje domaće proizvodnje,
• nepostojanje čvrste meñusobne suradnje članica,
• nepostojanje zajedničkog regionalnog investicijskog tržišta.
U tom slučaju je potrebno da zemlje članice koriste odreñene mjere kojom će zaštiti
svoju privredu zbog subvencioniranja proizvoda čiji uvoz donosi štetu domaćoj
privredi, te mjere koje se koriste u slučaju dampinga, sve u cilju zaštite domaće
proizvodnje. CEFTA je samo polazna stanica na putu za Europsku uniju i njome se
povećava robna razmjena izmeñu članica kako bi se članicama omogućio da do
pristupanja EU poboljšaju svoju poziciju na tržištu.
15
3. OBILJEŽJA MEðUNARODNE TRGOVINE
POLJOPRIVREDNIM PROIZVODIMA
Poljoprivredni - prehrambeni proizvodi su vrlo značajni za vanjskotrgovinsku razmjenu
u svijetu, te su značajan segment meñunarodne trgovine. Vanjsko - trgovinska razmjena
poljoprivredno - prehrambenih proizvoda regulirana je nizom propisa i mjerama
trgovinske politike. Ciljevi trgovinske politike uključuju razvoj svjetske trgovine,
potpuno ukidanje ograničenja meñunarodnoj trgovini i smanjenje carinskih barijera.
Zajednička trgovinska politika postala je jednom od najvažnijih politika Zajednice koja
odreñuje bilateralne odnose i Zajednice s trećim zemljama te u multilateralnim
organizacijama, tj. WTO.
Nakon 1975. godine dolazi do značajnog porasta razmjene poljoprivredno-
prehrambenim proizvodima na globalnoj razini. Glavnina meñunarodne trgovine
poljoprivredno-prehrambenim proizvodima odvija se izmeñu industrijski razvijenih
zemalja, a Europska unija i SAD dva su dominantna trgovinska bloka u segmentu
globalne razmjene prehrambenih proizvoda (Šuman, 1999., str. 160).
Stvaranjem općeg liberalnog sustava razmjene Urugvajska runda imala je najveći značaj
za širenje trgovine na području poljoprivrede. Poljoprivredni proizvodi dobili su sve
veći značaj. Poljoprivredni sektor jedan je od sektora koji se nalazi pod velikom
zaštitom svjetske ekonomije, a osamdesetih godina poljoprivredni proizvodi dobivaju
globalni i strateški značaj. Sve veći rast izvoza ovog sektora doveo je do napretka u
liberalizaciji svjetske trgovine poljoprivrednim proizvodima.
Period od 1950. do 2001. godine obilježava razdoblje u kojem poljoprivredna
proizvodnja nije bila obuhvaćena u Općem sporazumu o carinama i trgovini pa sve do
pojave procesa liberalizacije trgovine i stupanja na snagu Sporazuma o poljoprivredi. U
tom periodu dolazi do odreñenih promjena uslijed ekonomske globalizacije i
liberalizacije meñunarodne trgovine. Kretanje svjetske poljoprivredne trgovine i
ekonomskog rasta na globalnoj razini u spomenutom razdoblju prikazano je u sljedećoj
tablici.
16
Tablica 2. Indeksi kretanja svjetske poljoprivredne trgovine i svjetskog GDP-
a u razdoblju od 1950. do 2001. godine (indeks 1950.=100)
Godina Indeks svjetske poljoprivredne trgovine
Indeksi svjetskog GDP-a
Godina Indeks svjetske poljoprivredne trgovine
Indeksi svjetskog GDP-a
1950. 100 100 1976. 271 339
1951. 105 108 1977. 281 355
1952. 105 111 1978. 300 368
1953. 107 118 1979. 314 382
1954. 107 121 1980. 336 383
1955. 119 129 1981. 353 392
1956. 121 134 1982. 345 396
1957. 133 139 1983. 346 408
1958. 136 139 1984. 356 427
1959. 152 147 1985. 352 442
1960. 162 155 1986. 346 456
1961. 171 163 1987. 365 472
1962. 171 174 1988. 375 492
1963. 176 182 1989. 387 510
1964. 186 195 1990. 390 524
1965. 195 203 1991. 404 528
1966. 202 216 1992. 428 535
1967. 207 224 1993. 434 540
1968. 219 237 1994. 468 552
1969. 231 253 1995. 488 565
1970. 238 263 1996. 509 581
1971. 243 276 1997. 535 600
1972. 260 292 1998. 545 613
1973. 262 313 1999. 550 632
1974. 250 318 2000. 574 658
1975. 252 318 2001. 582 667
Izvor: Kandžija, V., Donadić, M., Milojica, V.: Testiranje utemeljenosti liberalizacije
svjetske poljoprivrede na prekretnici novog milenija, Poslovna izvrsnost, Zagreb, 2008.,
str. 37.
17
S obzirom na prikazane podatke vidljivo je da obje veličine u promatranom periodu
bilježe konstantni porast. Globalni ekonomski rast prati kretanje svjetske poljoprivredne
trgovine tijekom čitavog razdoblja od 1950. do 2001. godine. Indeks svjetske
poljoprivredne proizvodnje u 1951. godini bio je 105, dok se on znatno povećao 2001.
godine. Sukladno tome rastao je i GDP na svjetskoj razini koji 1951. iznosi 108, a 2001.
godine i on je porastao za oko šest puta.
Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenih proizvoda dio je ukupne svjetske
trgovine koja sve više dobiva na značaju. S obzirom na postojanje raznih ograničenja
uglavnom od strane razvijenih zemalja svijeta još je uvijek otežana slobodna cirkulacija
prometa poljoprivrednih proizvoda. Takoñer su diskriminirane i treće zemlje koje imaju
teške prepreke za savladati prilikom izvoza svojih proizvoda na svjetsko tržište.
Najčešće, razvijene zemlje u borbi za prevlast na tržištu ne poštuju dogovorene principe
meñunarodne slobodne trgovine i primjenjuju restriktivne i protekcionističke mjere.
Svake godine izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj trgovini
ostvaruje rast, a glavnu ulogu u tom povećanju imaju razvijene zemlje svijeta.
Tendencija rasta izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u razdoblju od 2000.
do 2005. vidljiva je iz sljedećeg grafikona.
Grafikon 2. Izvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj
trgovini od 2000. do 2005. godine u milijardama dolara
Izvor: Vlahović, B.: Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenim proizvodima,
Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 2007., str. 3.
18
Iz grafikona je vidljiva tendencija rasta izvoza prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda
u promatranom razdoblju, a razlog tome je povećanje proizvodnje zemalja i njihova
težnja da smanje uvoznu ovisnost o drugim zemljama. Vodeću ulogu u izvozu imaju
razvijenije zemlje, dok su zemlje u razvoju prisiljene na veći uvoz zbog nepostojanja
razvijene prerañivačko-prehrambene industrije. Iz tog razloga prisiljene su da na
svjetsko tržište izvoze relativno jeftinije proizvode koji ne mogu konkurirati vodećim
zemljama.
3.1. Uloga WTO-a u liberalizaciji meñunarodne trgovine poljoprivrednim
proizvodima
Svjetska trgovinska organizacija, WTO, Sporazumom o poljoprivredi i poljoprivrednim
proizvodima ostvaruje stabilnost i predvidivosti u meñunarodnoj trgovini
poljoprivrednim proizvodima i pruža okvir za daljnje pregovore i liberalizaciju u tom
sektoru. Cilj Sporazuma je promjena dosadašnje trgovine poljoprivrednim proizvodima
i potpora poljoprivrednim gospodarstvima uz što manje narušavanje ravnoteže
meñunarodne trgovine poljoprivrednim proizvodima.
U oblasti trgovine robom najviše se pažnje poklanja pitanjima poljoprivrede i
pregovorima koje vode države članice glede sporazuma o trgovini poljoprivrednim
proizvodima, pravilima o anti-dampingu, platnim bilancama, uvoznim dozvolama,
proizvodima informacijskih tehnologija, pristupu robe tržištu, podrijetlu robe, carinama
i izvan carinskim barijerama, sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, subvencijama,
trgovini tekstilnim proizvodima, trgovini koju obavljaju državna poduzeća i olakšicama
u trgovini (Malagurski, 2010., str. 168).
Sporazum o poljoprivredi i poljoprivrednim proizvodima uključuje tarife i provodi
necarinske mjere za ograničavanje uvoza, odnosno uključuju se kvantitativna
ograničenja i minimalne uvozne cijene. Zemlje članice obavezuju se na korištenje
carinskih stopa koje ne smiju prelaziti odreñeni prag koji je odreñen u trgovinskom
19
sporazumu. Podizanje carina za odreñene proizvode ima za obvezu snižavanje carina za
neke druge proizvode i na taj način carinske stope u zemljama u razvoju biti će snižene
za 24% u razdoblju od deset godina, u periodu od 1995. do 2004., dok se kod zemalja u
razvoju očekuje snižavanje za 36% i to u razdoblju od šest godina, od 1995. do 2000.
Sporazumom je takoñer odreñeno da se meñu zemljama članicama WTO-a smanjuju
ukupne potpore domaćim poljoprivrednim proizvoñačima za 20% tijekom šest godina u
razvijenim zemljama, te 13% u zemljama u razvoju, a najmanje razvijene zemlje izuzete
su od obaveza sniženja. Glavnu ulogu ima SAD koji se obavezao da će smanjiti potpore
sa 17,5 na 14,5 milijardi eura. Nakon SAD-a slijed i Japan sa smanjenjem od 36,7 na 30
milijardi eura, te zemlje EU sa smanjenjem od 73 na 61 milijardu eura. Izvozne
subvencije takoñer bi trebale biti smanjene, te one iznose u zemljama u razvoju 24% u
vrijednosnom izrazu i 14% u količinskom izrazu. Kod razvijenih zemalja te su stope
puno više te je predviñeno smanjenje izvoznih subvencija od 36% u vrijednosnom
izrazu te 21% u količinskom izrazu. Obrazloženi podaci prikazani su u narednoj tablici.
Tablica 3. Mjere Sporazuma o poljoprivredi i trgovini za razvijene zemlje i zemlje
u razvoju 1995. do 2004. godine
Razvijene zemlje 6 godina (1995.-2000.)
Zemlje u razvoju 10 godina (1995.2004.)
CARINE
Prosječno smanjenje za sve poljoprivredne proizvode
-36% -24%
Minimalno smanjenje po proizvodu
-15% -10%
DRŽAVNA POTPORA
Ukupno smanjenje po sektoru -20% -13%
IZVOZNE SUBVENCIJE
Vrijednost subvencija -36% -24%
Subvencionirane količine -21% -14%
Izvor: obrada studenta prema The Agriculture Agreement: new rules and commitments,
2013., http://www.wto.org/english/thewto_e/whatis_e/tif_e/agrm3_e.htm,
20
Tim mjerama smanjuju se barijere izmeñu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju
omogućujući svima ravnopravne mogućnosti u pogledu izvoza poljoprivredno-
prehrambenih proizvoda. Ključnu ulogu u regulaciji ima upravo Svjetska trgovinska
organizacija kojoj je jedan od glavnih ciljeva smanjenje barijera izmeñu zemalja
članica. Članice se obavezuju da će poboljšati pristup tržištu i smanjiti državne
subvencije koje koče vanjsku trgovinu. Zalažu se za ravnopravne uvjete poslovanja na
meñunarodnoj razini kako bi se poljoprivrednicima iz zemalja u razvoju omogućila
ravnopravna konkurentska utakmica sa razvijenim zemljama. Liberalizacija vanjske
trgovine sukladno tome pridonosi rasu poljoprivredne produktivnosti i prihoda, što
dovodi i do novih radnih mjesta te smanjenju siromaštva poljoprivreda koje se nalaze u
razvoju.
3.2. Poljoprivredna proizvodnja u vanjskoj trgovini Europske unije
Europska unija je čvrsto opredijeljena za promicanje otvorene i poštene trgovine sa
svim svojim trgovinskim partnerima. Poljoprivreda ima posebno mjesto u procesima
slobodne trgovine s obzirom na najčešće ograničene domete u liberalizaciji
poljoprivrednim proizvodima (Ćejvanović i drugi, 2009., str. 71), za razliku od
nepoljoprivrednih, gdje se u pravilu ukidaju sve carinske barijere. EU je najveći svjetski
uvoznik i izvoznik poljoprivrednih proizvoda (EU food and drink products on world
markets, 2010., str. 14). Europa uvozi uglavnom osnovne poljoprivredne proizvode
visoke kvalitete i druge prerañene poljoprivredne proizvode (Roba i usluge, 2013.).
Zajednička poljoprivredna politika, jedna od najstarijih zajedničkih politika EU, a 2003.
godine je prošla kroz zadnju od niza velikih reformi. Cilj reforme iz 2003., koja je bila
uzrokovana pregovorima unutar Svjetske trgovinske organizacije, ali i novim
prioritetima stanovnika Unije, je tržišna orijentacija poljoprivredne proizvodnje uz
poštivanje pravila o zaštiti okoliša i zdravstvene ispravnosti, što bi u konačnici trebalo
rezultati konkurentnijom i održivom poljoprivrednom proizvodnjom. Ključni
instrumenti kojima se ti ciljevi žele postići, a koji se u državama članicama uz odreñena
21
prijelazna razdoblja primjenjuju od 2005. godine, su (Ministarstvo poljoprivrede,
Zajednička poljoprivredna politika EU, 2008.) :
• izravni poticaji nevezani za proizvodnju,
• ispunjavanje preduvjeta za dobivanje poticaja te
• mjere ruralnog razvoja.
Pravilo jednakih poljoprivrednih cijena na europskom tržištu pretpostavlja fiksni tečaj
izmeñu valuta ili jedinstvenu valutu (Kandžija i drugi, 2002., str. 1014). Svim
sporazumima je cilj liberalizirati tržište poljoprivrednih proizvoda, smanjiti rizik i
zaštititi domaću proizvodnju poljoprivrednih proizvoda.
Carinska unija jedan je od temelja EU i važan je element djelovanja na jedinstvenom
tržištu. EU primjenom zajedničkih pravila na svojim vanjskim granicama djeluje kao
cjelina. Navedena zajednička pravila, uz zajedničku carinsku tarifu, obuhvaćaju i
aspekte trgovinske politike (preferencijalna trgovina, kontrola zdravlja i okoliša,
zajednička poljoprivredna politika itd.) (Strahija, 2000., str. 46.).
Prvi korak u reguliranju meñusobne suradnje i trgovine meñu zemljama članicama je
sklapanje sporazuma o trgovini i meñusobnoj suradnji. Osnovni cilj ovih sporazuma je
ostvarenje principa najpovlaštenije nacije, zatim liberalizacija uvoza u EU, kao i
ukidanje kvantitativnih restrikcija i ograničenja (Kersan-Škabić, 1999., str. 1041.).
Poljoprivreda je od samog osnutka Europske Unije bila jedna od glavnih tema kao i
jedna od glavnih točaka Rimskih ugovora 1957. godine. EU smatra da je daljnja
liberalizacija trgovine za poljoprivredne proizvode važan doprinos održivom
gospodarskom rastu za izvoz i uvoz. EU je takoñer najveći svjetski uvoznik
poljoprivrednih proizvoda iz zemalja u razvoju. Prepoznavši ključnu ulogu koju
poljoprivreda igra u mnogim zemljama u razvoju, EU je odobrila slobodan pristup
tržištu poljoprivrednih proizvoda.
22
3.3. Poljoprivredna proizvodnja Republike Hrvatske u meñunarodnim
razmjerima
Dosadašnja liberalizacija trgovine Republike Hrvatske odraz je učlanjenja u Svjetsku
trgovinsku organizaciju (WTO) i zaključivanja sporazuma o slobodnoj trgovini, te
namjere pristupanja EU. Priključivanjem WTO-u Hrvatska se obvezala postupno
smanjiti carine na industrijske i poljoprivredne proizvode na razinu koja se primjenjuje
u državama OECD4-a. Uklonjena su izvozna i kvantitativna ograničenja ili mjere s
ekvivalentnim učinkom. Zakonodavni okvir poslovanja s inozemstvom Republike
Hrvatske u potpunosti je usklañen s pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
S državama u regiji Hrvatska je u prosincu 2006. godine zaključila Ugovor o izmjeni i
dopuni i pristupanju Srednjoeuropskom ugovoru o slobodnoj trgovini (CEFTA 2006),
koji je na snagu stupio 22. kolovoza 2007. godine. CEFTA 2006 ureñuje trgovinske
odnose izmeñu 8 stranaka: Hrvatske, Albanije, Bosne i Hercegovine, Makedonije,
Moldove, Crne Gore, Srbije i Kosova. Glavni su ciljevi ovog sporazuma su ukloniti
prepreke u trgovini izmeñu stranaka, osigurati odgovarajuću zaštitu prava intelektualnog
vlasništva u skladu s meñunarodnim standardima i uskladiti odredbe o suvremenim
pitanjima trgovinske politike kao što su pravila tržišnog natjecanja i državne potpore
(Cefta, 2006.).
Izvoz robe je u pravilu slobodan, a samo iznimno se, u skladu s pravilima WTO-a,
mogu poduzeti količinska ograničenja (kontingenti) ili zaštitne pristojbe. Kada je
ugovorom sa stranom osobom, propisima strane države ili hrvatskim propisima
predviñeno da robu pri izvozu prati potvrda o podrijetlu, nju izdaje Hrvatska
gospodarska komora. Ako je prema meñunarodnim sporazumima o povlaštenoj trgovini
predviñeno da robu pri uvozu i izvozu prati potvrda o podrijetlu robe EUR.1, tu potvrdu
izdaje nadležna carinarnica. Liberalizacija trgovine, koja je započela sa ulaskom u WT0
nastavila se implementacijom Privremenog sporazuma, kao i drugim bilateralnim i
multilateralnim sporazumima o slobodnoj trgovini (Samardžija i Živković, str. 6).
4 Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj
23
Članstvom u Europskoj uniji Republika Hrvatska će u cijelosti preuzeti njezinu
trgovinsku politiku. U skladu s pravilima Unije, Hrvatska će se najkasnije dan prije
stupanja u članstvo povući iz svih ugovora o slobodnoj trgovini i početi primjenjivati
ugovore koje je Europska unija sklopila s trećim zemljama. Ulaskom u Europsku uniju
hrvatski gospodarstvenici poslovat će na zajedničkom unutarnjem tržištu bez carina i
drugih uvoznih ograničenja, na kojemu će, zajedno s gospodarstvenicima iz svih država
članica, imati mogućnost natjecanja pod jednakim uvjetima.
Za hrvatsku poljoprivredu izuzetno je važno stvoriti uvjete za povećanje izvoza
poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, a jedan od ciljeva poljoprivredne politike je
poticati proizvodnju onih proizvoda koji su konkurentni na europskom i svjetskom
tržištu. Ulaskom u EU stvorit će se slobodno unutarnje tržište za razmjenu roba, pa tako
i poljoprivrednih proizvoda. Drugim riječima, ukinut će se kvote i carine za trgovinu
unutar zajedničkoga tržišta EU-a jer se promet u okviru toga tržišta i ne smatra
izvozom. Hrvatska na svom putu u EU mora zadovoljiti brojne zahtjeve u različitim
područjima, a istovremeno nastojati različitim mjerama povećati konkurentnost svoga
gospodarstva. Povećanje konkurentnosti nužna je osnova rasta hrvatskog izvoza, ali i
mogućnosti ravnopravnog nastupa na otvorenom tržištu i sposobnosti preživljavanja u
uvjetima jake konkurencije.
24
4. SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE
Meñunarodnu trgovinu hranom regulira Svjetska trgovinska organizacija (WTO), a srž
se nalazi u Sporazumu o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera5 i Sporazumu o
tehničkim i trgovinskim barijerama6. SPS mjere uključuju kriterije za konačan proizvod,
metode proizvodnje, inspekcije, postupke karantene, uzorkovanje i statističke metode,
zahtjeve za pakiranje i označavanje proizvoda, te metode procjene rizika (Hrvatska
agencija za hranu o Svjetskom danu hrane, 2006.). Navedene mjere temeljene su na
meñunarodnim standardima, a provode se kao nužne u svrhu zaštite ljudskog zdravlja i
omogućavaju pravednu trgovinu hranom. Iste su, takoñer, utemeljene na procjeni rizika
po ljudsko zdravlje, uzimajući u obzir tehnike procjene rizika koje su razvile relevantne
meñunarodne organizacije.
Da bi se spriječilo propadanje poljoprivrednih usjeva i prinosa poljoprivrednih
proizvoda te zajamčila sigurnost trajne opskrbe stanovništva hranom biljnog podrijetla,
prijeko je potrebno provoditi zaštitu bilja od štetnih organizama. Pri tom je potrebno
uvažavati temeljna ustavna načela da su vode, zemljišta, šume, biljni i životinjski svijet
i drugi dijelovi prirode od posebnog interesa za zemlju članicu i imaju njezinu osobitu
zaštitu.
U okviru planiranja i provedbe poljoprivredne politike države, potrebno je odrediti
institucionalni okvir za donošenje i provedbu fitosanitarnih propisa, mjera i standarda.
Prije svega za te potrebe odreñuje se nacionalna služba nadležna za biljno zdravstvo kao
nositelj i koordinator navedenih aktivnosti. Primarni cilj biljnog zdravstva jest zaštita
bilja, biljnih proizvoda i drugih nadziranih predmeta od štetnih organizama bilja,
sprječavanje unošenja i širenja štetnih organizama bilja, utvrñivanje prisutnosti i
odreñivanje vrsta štetnih organizama, omogućavanje optimalne proizvodnje i trgovine
biljem, zaštita okoliša od posljedica djelovanja štetnih organizama bilja, uvoñenje
biološke zaštite bilja i usmjeravanje razvoja zdravstvene zaštite bilja, omogućavanje
izobrazbe i podizanja svijesti stanovništva o važnosti pravilne zdravstvene zaštite bilja
5 SPS sporazum 6 TBT sporazum
25
Shema 2. SPS mjere
Izvor: obrada studenta prema Mapa puta sa ciljem stvaranja uvjeta za izvoz proizvoda
životinjskog i biljnog porijekla, Sarajevo, 2010.
Da bi postigle veću učinkovitost zajedničkih mehanizama i propisa, države članice
Europske unije odlučile su sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarnu politiku
prepustiti isključivoj nadležnosti Unije, zbog čega se velik dio europske pravne
stečevine odnosi na to područje. Uz osiguranje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i
interesa potrošača kada je u pitanju hrana, jedan je od glavnih ciljeva zaštita zdravlja i
dobrobiti životinja te zdravstvena zaštita bilja. To takoñer obuhvaća mjere za
sprječavanje unošenja i širenja zaraznih bolesti te organizama štetnih za bilje u
Europsku uniju.
Glavna fitosanitarna Direktiva Vijeća 77/93/EEZ o mjerama zaštite protiv uvoñenja
organizama koji su štetni za biljke i biljne proizvode u Zajednicu, te protiv njihovog
razmnožavanja unutar Zajednice odreñuje režim zdravlja biljaka za jedinstveno tržište
26
EZ-a. Ona usklañuje fitosanitarne uredbe povezane s trgovinom izmeñu država članica.
Ova Direktiva takoñer sadrži Priloge I. i II. koji tvore popis organizama u karanteni. U
Hrvatskoj je postupak usklañivanja s ovom glavnom Direktivom još uvijek u tijeku.
Zakonodavstvo je djelomično usklañeno s pravnom stečevinom Zajednice.
Trgovina hranom i globalni zahtjevi sigurnosti hrane uz poštivanje postupaka ocjene
usklañenosti, definirani su prvenstveno WTO-ovim SPS i TBT sporazumima, uz
poštivanje odredbi Sporazuma o pravilima o porijeklu i WTO Sporazuma o
poljoprivredi. Zemlji u koju se hrana uvozi potrebno je objektivno dokazati da SPS
mjere dostižu odgovarajući nivo sanitarne ili fitosanitarne zaštite. U tu svrhu će zemlji
uvoznici, na zahtjev biti omogućen uvid u zakonska rješenja, inspekcije, testiranje i
drugi postupci u vezi s tim.
4.1. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama
Ovaj se Sporazum odnosi na sanitarne i fitosanitarne mjere koje mogu, izravno ili
neizravno, utjecati na meñunarodnu trgovinu. Sanitarna i fitosanitarna mjera je svaka
mjera koja se primjenjuje (Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera,
dodatak A, definicije, str. 9) :
• u svrhu zaštite životinjskog ili biljnog svijeta ili zdravlja na teritoriju zemlje
članice od rizika nastalih pojavom ili širenjem štetočina, bolesti, organizama
koji prenose bolesti ili koji ih izazivaju;
• u svrhu zaštite života ili zdravlja ljudi i životinja na teritoriju zemlje članice od
rizika uzrokovanih aditivima, zagañivačima, toksinima ili organizmima koji
izazivaju bolesti u hrani, piću ili stočnoj hrani;
• u svrhu zaštite zdravlja ili života ljudi na teritoriju zemlje članice, od rizika
uzrokovanih bolestima koje prenose životinje, biljke ili proizvodi od njih, ili
pojavom ili širenjem štetočina, ili
27
• u svrhu sprječavanja ostalih šteta.
Sporazum predstavlja osnovna pravila u meñunarodnom prometu koja se odnose na
primjenu propisa o hrani i propisa o biljnom i životinjskom zdravlju. Sanitarne i
fitosanitarne mjere primjenjuju se isto kako na robe iz domaće proizvodnje, na lokalne
životinjske i biljne bolesti, tako i na proizvode uvezene iz drugih zemalja.
U kontekstu SPS mjera, još prije ovako definiranog obuhvata WTO, meñunarodne
standarde, naputke i preporuke razvile su WTO-ove vlade članice u meñunarodnim
organizacijama:
• FAO/WHO Komisija Codex Alimentarius – ljudsko zdravlje/standardi hrane;
• OIE- Svjetska organizacija za zdravlje životinja i
• IPPC - FAO-va Meñunarodna konvencija za zaštitu bilja - zdravlje bilja.
Na zahtjevima navedenih standarda zemlje uspostavljaju mjere, kako bi osigurale
sigurnu hranu za potrošače i kako bi spriječile širenje štetočina ili bolesti meñu
životinjama i biljkama. Nadalje SPS Sporazum odobrava zemljama da koriste različita
pravila i metode pri inspekciji proizvoda. Postupci kontrole, inspekcije i odobravanja
pojašnjeni su u Anexu C Sporazuma. Ukoliko se prilikom trgovine hranom SPS mjere
izmeñu država razlikuju od njihovih vlastitih ili od onih koje primjenjuju druge članice
WTO koje trguju istim proizvodom, primjenjuje se princip ekvivalentnosti.
Četiri su glavna zahtjeva koji Sporazum predviña i koji se moraju poštivati (Lukač-
Havranek, 1998., str. 38) :
• svaka sanitarna mjera mora biti znanstveno utemeljena,
• smije se primjenjivati samo na veličine (mjere) potrebne za postizanje svrhe kao
što je to npr. zaštita ljudskog zdravlja; prikrivene zabrane u trgovini nisu
dozvoljene,
28
• ne smije samovoljno i neopravdano diskriminirati zemlje u kojima prevladavaju
identični ili slični uvjeti – drugim riječima, poštivat će se druge mjere koje
rezultiraju jednakim stupnjem zaštite,
• mora postojati dosljednost u poduzimanju mjera, hranu jedne zemlje ne smiju
diskriminirati druge zemlje.
Bitno je da svaka sanitarna mjera bude znanstveno utemeljena, te da Vlada sporazumom
ne može ograničiti trgovinu. Sporazum daje Vladi pojedine zemlje da odluči što će uzeti
kao prikladnu razinu zdravstvene zaštite, odnosno da odredi prihvatljive razine rizika
koje vrijede na tom području. Zbog tih mogućnosti i slobode odlučivanja svake zemlje
stupanj zaštite se razlikuje meñu zemljama.
Kako bi uskladile svoje sanitarne i fitosanitarne mjere na što široj osnovi, članice
temelje svoje sanitarne ili fitosanitarne mjere na meñunarodnim normama, uputama ili
preporukama, kada one postoje (Usklañivanje, Članak 3., 1994., str. 48). Članice
moraju, pri odlučivanju o prikladnoj razini sanitarne ili fitosanitarne zaštite, voditi
računa o cilju minimalnog negativnog učinka na trgovinu. Prilikom pripreme i primjene
sanitarnih ili fitosanitarnih mjera, zemlje članice uzimaju u obzir posebne potrebe
članica zemalja u razvoju, a naročito članica najnerazvijenijih zemalja.
Kad odgovarajuća razina sanitarne ili fitosanitarne zaštite ostavlja prostor za uvoñenje
novih sanitarnih ili fitosanitarnih mjera po fazama, potrebno je odrediti duži rok
usklañivanja za proizvode koji su važni članicama zemljama u razvoju kako bi očuvale
mogućnosti njihova izvoza.
Najmanje razvijene zemlje članice mogu odgoditi primjenu odredaba ovog Sporazuma
na rok od pet godina od dana stupanja na snagu WTO sporazuma, s obzirom na svoje
sanitarne ili fitosanitarne mjere koje utječu na uvoz ili uvezene proizvode. Ostale
članice zemlje u razvoju mogu odgoditi primjenu odredaba ovog Sporazuma, osim
stavka 8. članka 5. i članka 7., na dvije godine od dana stupanja na snagu WTO
Sporazuma s obzirom na svoje postojeće sanitarne ili fitosanitarne mjere koje utječu na
uvoz ili uvezene proizvode, tamo gdje je takva primjena spriječena pomanjkanjem
29
stručnog znanja, tehničke infrastrukture ili sredstava (Sporazum o primjeni sanitarnih i
fitosanitarnih mjera, dodatak A, definicije članak 14., str. 8).
Cilj je sanitarne i fitosanitarne kontrole smanjenje opasnosti po javno zdravlje
provjerom deklariranih sastojaka i stvarnog sadržaja kao i sukladnost s navedenom
kvalitetom, ambalažom i etiketom primjenjujući propise u skladu sa Sporazumom o
tehničkim preprekama trgovini.
4.1.1. Codex Alimentarius
Codex Alimentarius u doslovnom prijevodu s latinskog predstavlja Zakon o hrani.
Upravo je to njegova osnovna zadaća, a obuhvaća niz općih norma i posebnih norma za
sigurnost hrane, odnosno standarda. Cilj Codexa je zaštita zdravlja potrošača i
osiguravanje poštenih postupaka u trgovini hranom. Ljudi očekuju da je hrana koju jedu
sigurna i prikladna za potrošnju, a porast meñunarodne trgovine hranom utjecao je na
donošenje odreñenih pravila i normi kojima će se regulirati kontrola hrane.
Hrana koja se stavlja na lokalno tržište ili izvoz mora biti sigurna i dobre kvalitete.
Takoñer, hrana ne smije prenositi organizme koji uzrokuju bolest životinja ili biljaka
(Havranek, 2004., str. 5). Važnost Codexa prepoznata je u meñunarodnim razmjerima i
njegov doprinos zaštiti zdravlja potrošača te poštenoj trgovini postao je sve više
zastupljen. Codex Alimentarius dokument je koji predviña najvišu moguću svjetsku
razinu zaštite potrošača što se tiče sigurnosti i kvalitete hrane. U njemu su razrañene
norme namijenjene upotrebi u meñunarodnoj trgovini hranom, a sve u cilju zaštite
zdravlja potrošača i poštene prakse u meñunarodnoj trgovini prehrambenim
proizvodima.
Norme Codex Alimentarius-a mogu se podijeliti u dvije skupine, a to su (FAO-WHO,
Codex Alimentarius, 2010.) :
30
Shema 3. Norme Codex Alimentarius-a
Izvor: obrada studenta prema FAO/WHO - Codex Alimentarius, http://www.gmo.hr/
Svjetska trgovinska organizacija priznaje Povjerenstvo Codex Alimentariusa kao
najvažnije meñunarodno tijelo u uspostavljanju norma za sigurnost hrane. Povjerenstvo
stoga mora imati vodeću ulogu u uspostavljanju meñunarodnih norma za sigurnost
usmjerenih prema zaštiti zdravlja potrošača i osiguravanju poštenih postupaka u
trgovini hranom, uzimajući u obzir meñunarodne zakonodavne inicijative
meñunarodnih vladinih i nevladinih organizacija. Povjerenstvo Codex Alimentariusa
takoñer ima odgovornost da osigura svoj tehnički doprinos i stručnost u pogledu
izgradnje meñunarodnog konsenzusa o normama za hranu i o pitanjima povezanim sa
zakonodavnom politikom (Cerovski, 2009., str. 7).
OPĆE NORME SPECIFIČNE NORME
1. Norme za higijenu
2. Norme za označavanje
3. Norme za ostatke pesticida i
veterinarskih lijekova u namirnicama
4. Norme za nadzor uvoza i izvoza
5. Norme za certifikacijski sustav
6. Norme za metode analize i
uzorkovanja
7. Norme za aditive u namirnicama
8. Norme za kontaminirane namirnice
9. Norme za hranu i prehranu za
posebne načine ishrane
1. Norme za svježe, smrznuto i
prerañeno voće i povrće
2. Norme za žitarice i mahunarke
3. Norme za masti i ulja
4. Norme za ribu i meso
5. Norme za kakao i čokoladu
6. Norme za mlijeko i mliječne
proizvode
31
Kako bi se sigurnost i kvalitetu hrane, te zaštita potrošača promicale Povjerenstvo
Codex Alimentariusa osigurava sudjelovanje i uključenost svih članica u vrednovanju
postavljenih normi. Javlja se i mogućnosti jačanja partnerstava svih zainteresiranih
strana, a posebno potrošača i organizacija koje ih zastupaju, kako na svjetskoj tako i na
nacionalnoj razini.
4.1.2. Meñunarodna organizacija za zdravlje životinja
Svjetska organizacija za zdravlje životinja je važna meñunarodna organizacija koja je
prepoznata i od strane Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u
meñunarodnom poslovanju. Orijentirana je na područje životinja i proizvode animalnog
podrijetla te usklañuje svoje standarde, propise i smjernice u vanjskoj trgovini.
Organizacija je odgovorna za razvoj i promicanje meñunarodnih standarda o zdravlju
životinja, smjernica i preporuka koje se odnose na trgovinu živim životinjama i
proizvodima animalnog podrijetla.
Smjernice i preporuke koje su odreñene od strane Svjetske organizacije za zdravlje
životinja primjenjuju se ponajprije u meñunarodnom poslovanju kod uvoza i izvoza
životinja i proizvoda animalnog podrijetla, a odgovorna je i za proizvode biološkog
podrijetla koji služe prevenciji bolesti životinja koji se mogu odraziti u konačnici na
zdravlje ljudi i zdravstvenu ispravnost hrane.
Ciljevi kojima je voñena Svjetska organizacija za zdravlje životinja i koji omogućuju da
se trgovina na meñunarodnom tržištu nesmetano odvija su (Svjetska organizacija za
zdravlje životinja, 2010.) :
• na transparentan način izvješćivati vlade o pojavi i statusu bolesti životinja u
svijetu, kao i načine kontrole tih bolesti,
• promicati veterinarske usluge i veterinarske znanstvene informacije,
• na meñunarodnoj razini koordinirati studije posvećene nadzoru i kontroli bolesti
životinja,
32
• osigurati i promicati sigurnost hrane i dobrobit životinja na znanstveno
utemeljen način,
• meñu državama članicama uskladiti propise vezane za trgovinu životinjama i
proizvodima animalnog podrijetla i
• Zaštititi svjetsku trgovinu objavljivanjem zdravstvenih standarda za
meñunarodnu trgovinu životinjama i proizvodima animalnog podrijetla,
• Vezano za GMO-e/LMO-e, OIE organizacija provodi znanstvene procjeni
GMO-a/LMO-a koji se koriste kao lijekovi za životinje.
Glavna svrha djelovanja ove organizacije je osigurati transparentnost u statusu bolesti
životinja u svijetu, sakupljanje, analiza i distribucija znanstvenih informacija o
bolestima životinja, promovirati meñunarodnu solidarnost u kontroli bolesti životinja i
osigurati sanitarne mjere svjetske trgovine životinjama i životinjskim proizvodima.
4.1.3. Meñunarodna konvencija za zaštitu bilja
Svrha je provoñenja zaštite bilja da se pravovremeno ukaže na sumnju o pojavi štetnih
organizama koji mogu utjecati na zdravstvenu zaštitu bilja, s ciljem da se u što kraćem
vremenskom roku poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje unošenja, širenja ili
iskorjenjivanja štetnih organizama. Primjena Konvencije orijentirana je na zaštitu bilja i
biljnih proizvoda u poljoprivrednoj proizvodnji, šumarstvu i trgovini te okolišu kako ne
bi došlo u konačnici do negativnih djelovanja i uzrokovalo gospodarske gubitke.
Kako bi se smanjila pojava bilo kakvih štetnih organizama koji mogu ugroziti razmjenu
na meñunarodnom tržištu vodi se evidencija o nalazima štetnih organizama, razmjenjuju
informacije o njima i izvješćuju nadležna tijela drugih zemalja, regionalnih i
meñunarodnih organizacija sukladno obvezi koja proizlazi iz Meñunarodne konvencije
o zaštiti bilja, IPPC (Ministarstvo poljoprivrede, Uprava o sigurnosti hrane i
fitosanitarne politike, 2013., str. 2).
33
Važnost konvencije u meñunarodnom poslovanju vidljiva je iz njezine potrebe da se
suzbija pojava štetočina bilja i biljnih proizvoda, a posebice njihova unošenja na
ugrožena područja što može dovesti do raznih katastrofa. Konvencija provodi
meñunarodne standarde u meñunarodnoj trgovini kako bi spriječila negativan učinak na
daljnje širenje štetnih organizama, odnosno kako bi se preventivno djelovalo na njihovo
pojavljivanje.
Konvencijom se obuhvaćaju i provoñenje zaštite i kontrole u (Meñunarodna konvencija
za zaštitu biljaka, 2010.) :
• vozilima,
• zrakoplovima i plovilima,
• kontejnerima,
• mjestima za pohranu,
• tla,
• druge predmete i materijale kojima se mogu širiti šetni organizmi.
Poslovanje na meñunarodnoj razini može predstavljati veliki rizik u transportu bilja na
druga mjesta, i vrlo često se na taj način štetni organizmi prenose čak i na druge krajeve
svijeta. Iz tog razloga IPPC pruža potporu i pomoć poljoprivrednicima širom svijeta da
zaštite svoju poljoprivrednu proizvodnju kako bi štetni organizmi što manje utjecali na
širenje bolesti. Isto tako promiče se briga za zaštitom okoliša i ekosustava kako bi se
reducirali gubitci koji se mogu javiti nepravilnom brigom o zaštiti bilja.
Okvir IPPC Konvencije omogućuje zemljama da analiziraju mogući rizik svojih
nacionalnih biljnih resursa i da koriste znanstveno bazirane mjere kako bi zaštitili svoje
kultivirane biljke i divlje biljne vrste. IPPC priznaje da države imaju suvereno pravo
koristiti fitosanitarne mjere za sprječavanje unošenja ili širenja štetočina biljaka, na
temelju analize rizika štetočina, koje obuhvaća i ekonomske i ekološke čimbenike,
uključujući moguće štetne učinke na prirodnu vegetaciju (Meñunarodna konvencija za
zaštitu biljaka, 2010.). Takoñer svaka država ima svoje pravo neovisno o drugim
državama da odbije ulazak pojedinih biljnih vrsta ili proizvoda ukoliko smatra da
34
postoje štetni organizmi koji mogu ugroziti poljoprivrednu proizvodnju. Iz tog razloga
se i poduzimaju odreñene mjere za otkrivanje štetnih organizama, preventivno, kako bi
se ovakve situacije smanjile i omogućio se normalna razmjena na meñunarodnom
tržištu.
4.2. Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama
Sve što nije pokriveno na području prehrane Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim
mjerama pokriva TBT- sporazum koji se odnosi na svu industrijsku robu, uključujući i
hranu. To se odnosi prvenstveno na propise o hrani kao što su označavanje, definiranje i
sastav proizvoda, zaštita okoliša, skrb za životinje, etički standardi i zaštita potrošača u
ne- zdravstvenom smislu i s obzirom na navedeno TBT- sporazumom utvrñeni su
sljedeći zakoni (Lukač-Havranek, 1998., str. 40) :
• proizvodi jedne zemlje ne smiju se diskriminirati u odnosu na domaće proizvode
druge zemlje,
• ti proizvodi moraju biti opravdani zakonskom regulativom,
• tehnički propisi ne smiju biti restriktivni prema trgovini više nego što je to
potrebno da bi ispunili zakonsku regulativu,
• propisi ne smiju biti podržani ako okolnosti ili svrhe dovode do njihova
uvoñenja koji više ne postoji.
TBT Sporazum dijeli tehničke uvjete u dvije kategorije, to su tehnički propisi i
standardi. Prema Sporazumu, tehnički propis je dokument kojim se propisuju značajke
proizvoda ili njihovi pripadajući procesi i proizvodne metode, uključujući primjenjive
administrativne odredbe. To takoñer može uključivati terminologiju, znakove,
pakiranje, označavanje i obilježavanje te zahtjeve koji se primjenjuju na proizvod,
proces ili načina proizvodnje. S druge strane, prema Sporazumu standard je dokument
odobren od priznatog tijela, koji pruža i daje pravila za opću i višekratnu uporabu, upute
35
ili značajke za proizvode ili pripadajuće procese i proizvodne metode, no meñusobna
usklañenost nije obavezna. Takoñer može uključivati ili se baviti terminologijom,
simbolima, pakiranjem, označavanjem i obilježavanjem te zahtjevima jer se oni odnose
na proizvod, proces ili metodu proizvodnje (Overview of the World Trade Organization
Agreement on Technical Barriers to Trade, 2013.).
WTO Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama nastoji osigurati da zakonske
odredbe, standardi, ispitivanja i certifikacijske procedure svake pojedine države budu
usuglašeni tako da ne izazivaju nepotrebne prepreke slobodnoj trgovini. Sporazum daje
zemljama na mogućnost da odaberu standarde koje smatraju prikladnim za čovjeka,
životinje ili biljke, zaštitu okoliša te za upoznavanje interesa drugih potrošača.
U ugovoru se nalaže da svi postupci koji se koriste kako bi proizvod bio u skladu sa
standardima moraju biti fer i pravedni. To umanjuje mogućnost da doñe do nepoštene
borbe i prednosti u trgovini meñu zemljama na tržištu. Sporazum potiče suradnju meñu
zemljama na način da se uvažavaju postupci za procjenu proizvoda drugih zemalja.
Takoñer je bitno da proizvod bude testiran dva puta i to prvi puta od zemlje izvoznice, a
potom i od zemlje koja proizvod uvodi.
Sporazum o tehničkim zaprekama u trgovini zahtijeva od članova da osiguraju da
tehnički propisi, dragovoljne norme i postupci ocjene sukladnosti ne stvaraju
nepotrebne zapreke trgovini.
Ova dva prethodno spomenuta sporazuma, Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim
mjerama, te Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama meñusobno se nadopunjuju
te pokrivaju svaki propis o hrani koji pokriva WTO.
36
4.3. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u vanjskoj trgovini
Republike Hrvatske
Republika Hrvatska kao zemlja kandidatkinja ima obvezu usklañivanja zakonodavstva s
pravnom stečevinom Europske unije. Sigurnost hrane je jedno od zahtjevnijih područja i
u okviru pregovora obuhvaćeno je Poglavljem 12. – Sigurnost hrane, veterinarstvo i
fitosanitarna politika. Proces usklañivanja fitosanitarnih propisa Republike Hrvatske sa
Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama WTO-a završen je tijekom svibnja
1999. godine. Sustav veterinarske inspekcije na graničnim prijelazima posve je
usklañen sa zahtjevima EU i Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (Host,
2004., str.25).
U Republici Hrvatskoj nadzor nad namirnicama i predmetima opće uporabe koji se
proizvode i uvoze radi stavljanja u promet na domaćem tržištu reguliran je Zakonom o
zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe. Kod uvoza nadzor
obavlja granični sanitarni inspektor, a uz njega za kontrolu namirnica životinjskog
porijekla mora biti i granični veterinarski inspektor.
Isto kao i nadzor na namirnicama bilje podliježe nadzoru preko državne granice, a
ureñen je Zakonom o zaštiti bilja i na temelju njega je donesen Pravilnik o zdravstvenoj
kontroli bilja i kontroli sredstava za zaštitu bilja u prometu preko državne granice
(Drlje, 1996., str. 50). Bilje i biljni proizvodi koji se uvoze i na kojima je moguće
prenijeti štetočine bilja moraju imati odgovarajući ispravu o zdravstvenom stanju
odnosno fitocertifikat. On mora biti izdan od zemlje koja izvozi proizvod u skladu sa
meñunarodnom konvencijom. Ta je pošiljka pod obaveznim nadzorom i zdravstvenim
pregledom na graničnom prijelazu, a za potvrdu ispravnosti zadužena je granična
inspekcija za zaštitu bilja.
Pristupanje Europskoj uniji na ovom će području svakako pridonijeti pozitivnom
meñunarodnom imidžu Hrvatske i njezinih proizvoda. Hrvatsko članstvo u Europskoj
uniji pozitivno će se odraziti i na proizvoñače hrane zbog slobodnog kretanja robe na
teritoriju Europske unije, bez kontrole na granici (naročito važno za promet npr. svježe
37
ribe koja gubi kvalitetu zadržavanjem na granici), kao i na vlasnike životinja i svih
subjekata koji posluju s hranom. U dijelu trgovine životinjama i hranom povećat će se i
konkurentnost hrvatskih proizvoñača i uzgajivača na unutarnjem tržištu Europske unije.
Prilagoñavanjem standardima na području veterinarstva unaprijedit će se uzgoj životinja
na farmama, kao i sustav označavanja životinja.
U pogledu trgovinskih odnosa s trećim zemljama vrijedi načelo da sva roba koja ulazi
na područje Unije podliježe jedinstvenim pravilima kontrole i naplate propisanih carina
utemeljenih na zajedničkoj carinskoj tarifi i zajedničkom i usklañenom carinskom
zakonodavstvu za primjenu te tarife, što odreñuje vanjsku politiku prema trećim
državama. Ulaskom Hrvatske u EU nestati će trgovinske barijere u odnosu na zemlje
članice te će inozemnim proizvoñačima prisutnima na domaćem tržištu biti olakšan
uvoz i otvorit će im se prostor za smanjenje cijena.
Republika Hrvatska je implementirala u nacionalno zakonodavstvo i propise odredbe
Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama i počela ih upotrebljavati i prije
ulaska u WTO kako ove mjere ne bi ograničavale trgovinu. Javnost i transparentnost
ovih mjera osigurava obavezno objavljivanje u službenom glasilu Republike Hrvatske, a
prije usvajanja poslani su na razmatranje i kritiku profesionalnim i znanstvenim tijelima
i nadležnim institucijama. Ocjenjivanje rizika uvoza životinja, životinjskih proizvoda,
genetskog materijala i namirnica u skladu je sa relevantnim uzorima koje je razvio
Meñunarodni institut za epizotske bolesti (Host, 2004., str. 25).
Legislativa iz fitosanitarnog područja je sukladna sa standardima, smjernicama i
preporukama Meñunarodne konvencije za zaštitu bilja (IPPC) i Europske i
mediteranske organizacije za zaštitu bilja (EPPO), te s propisima i odlukama ili
smjernicama EU. Za uspješan rad granične kontrole i izdavanja dozvola za uvoz
potrebno je uvesti adekvatnu opremu kako bi se fitosanitarna inspekcija temeljila na
znanstvenim dokazima sukladno Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama.
38
5. UČINCI I PERSPEKTIVE PRIMJENE SPORAZUMA O
SANITARNIM I FITOSANITARNIM MJERAMA U REPUBLICI
HRVATSKOJ
Svaka država provodi svoju poljoprivrednu politiku te ima razvijen institucionalni okvir
za donošenje sanitarnih i fitosanitarnih propisa, mjera i standarda. Kako bi se mogao
provesti primarni cilj odnosno zaštita zdravlja ljudi potrebno je provode postupci
pravilne zdravstvene zaštite bilja i biljnih proizvoda od štetnih organizama, te da se
poljoprivredna proizvodnja zemalja unaprijedi pravilnom upotrebom sredstava za
zaštitu bilja. Samim time smanjuje se negativan učinak koji poljoprivredna proizvodnja
može izazvati na zdravlje ljudi i životinja te na okoliš.
Svaka država pa tako i Republika Hrvatska mora usmjeriti nadzor poljoprivredne
proizvodnje kojim će stavljanje proizvoda na tržište provoditi tek nakon obavljene
procjene učinkovitosti i rizika za zdravlje ljudi, životinja te utjecaja na okoliš. Prema
Sporazumu nužno je da se procjena obavlja na temelju dokumentacije koja sadrži
rezultate znanstvenih i stručnih istraživanja u sljedećim područjima (Fitosanitarna
strategija, 2008., str. 4):
• identitet i fizikalno-kemijska svojstva aktivnih tvari i pripravaka,
• učinkovitost,
• ekotoksikologija,
• ponašanje u okolišu,
• ostaci pesticida u hrani i hrani za životinje,
• toksikologija sisavaca i izloženost primjenitelja, radnika i drugih nazočnih
osoba.
Ozbiljne bolesti koje se prenose hranom ili potječu od hrane ili hrane za životinje,
životinja ili bilja zabilježene su na svakom kontinentu u prošlom desetljeću i tako
ukazuju na javno zdravstveni i društveni značaj tih bolesti što je rezultiralo sve većom
zabrinutosti potrošača. Ove bolesti ne samo da značajno utječu na zdravlje i dobrobit
ljudi, životinja i bilja, već imaju i ekonomske posljedice budući da predstavljaju
39
opterećenje za zdravstveni sustav i značajno smanjuju ekonomsku produktivnost
(Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, 2010., str. 31).
.
5.1. Troškovi prilagodbe SPS mjera standardima Europske unije
Zakonom o državnoj potpori poljoprivredi i ruralnom razvoju (2010.) predviñeno je
postupno usklañivanje hrvatskoga sustava izravnih plaćanja u poljoprivredi s
odredbama ZPP-a. Zakonom je utvrñena i pravna osnova za izgradnju Integriranog
administrativnog i kontrolnog sustava (IAKS) te Sustava za identificiranje zemljišnih
čestica (Land Parcel Identification System, ARKOD/LPIS). Ti su sustavi ključni za rad
Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, koja je uspostavljena
i preko koje će se po ulasku u Uniju isplaćivati poticaji hrvatskim poljoprivrednicima
(Butković i drugi, 2012., str. 66.).
Kako bi se ublažili troškovi usklañivanja s pravnom stečevinom u području
poljoprivrede Hrvatskoj su osigurana sredstva iz različitih pretpristupnih programa
(CARDS, PHARE, ISPA, SAPARD, IPA). Kroz SAPARD bilo je predviñeno 25
milijuna eura za ulaganja u poljoprivredna gospodarstva i postrojenja za preradu i
trženje poljoprivrednim i ribarskim proizvodima. Program je završio 31. prosinca 2009.
Ukupno je ugovoreno 49 projekata u iznosu od 15 milijuna eura. (Hrvatska u Europi,
Europa za Hrvatsku, 2011., str. 8.) Iz programa IPARD (V. Komponenta programa
IPA), koji je 2007. zamijenio SAPARD, za Hrvatsku je do 2011. za projekte ruralnoga
razvoja bilo odobreno 129 milijuna eura. Do 31. ožujka 2011. potpisana su 44 ugovora
u vrijednosti od 10,30 milijuna eura (Hrvatska u Europi, Europa za Hrvatsku, 2011.,
str.8.).
Ulaskom u Uniju Hrvatska će početi sudjelovati u formiranju nadnacionalnog
europskog sustava poljoprivredne politike. Teret subvencioniranja poljoprivrede
postupno će se prenositi s državnog proračuna na EU. Udio europskog proračuna u
izravnim plaćanjima postupno će se povećavati sa 25 posto iznosa ukupne financijske
omotnice odobrene hrvatskoj poljoprivredi, u prvoj godini članstva, do 100 posto toga
40
iznosa u desetoj godini članstva. Razlika do punog iznosa sadašnjih poticaja našim
poljoprivrednicima isplaćivat će se iz proračuna RH te dijela novca EU-a predviñenog
za ruralni razvoj. Ulaskom u EU zadržava se postojeća razina izravnih plaćanja po
godini, koja za Hrvatsku iznosi izmeñu 350 i 400 milijuna eura. U prvih šest mjeseci
članstva predviñeno je da će se za ta plaćanja u Hrvatskoj iz proračuna EU-a izdvojiti
93,25 milijuna eura. Riječ je o 25% ukupno ugovorenog paketa za izravna plaćanja, koji
bi 2022. godine, kada će 100% tih plaćanja isplaćivati EU, trebao iznositi 373 milijuna
eura (Tekst Ugovora o pristupanju RH EU, 2011., str. 86.-87.).
Tri godine od pristupanja Uniji Hrvatska će imati pravo isplaćivati odreñene nacionalne
potpore, koje nisu dio zajedničke politike EU-a, za šećernu repu, ekstra djevičansko i
djevičansko maslinovo ulje, duhan, mliječne krave i rasplodne krmače. Takoñer,
dogovorena je mogućnosti korištenja nacionalne rezerve, odnosno dodatne potpore za
četiri osjetljiva proizvoda – mlijeko, duhan, govedinu i ovce/koze ( Delegacija Europske
unije u Republici Hrvatskoj, 2011., str 13.).
Pristupanjem Uniji počet će se primjenjivati sustav jedinstvenog plaćanja po
gospodarstvu (Single Payment Sistem-SPS). Uvoñenje SPS-a trebalo bi povoljno
djelovati na racionalizaciju tržišta, pa se mogu očekivati daljnji pomaci u okrupnjavanju
gospodarstava i modernizaciji poljoprivredne proizvodnje. Poboljšanje postojećih
tržišnih mehanizama, poput plasiranja proizvoda kroz neku od organizacija
proizvoñača, unaprijedit će tržišne uvjete za proizvoñače i sigurnost ponude za
potrošače. Osim toga, poticaji više nisu vezani uz vrstu i obujam proizvodnje, pa se
očekuje diverzifikacija proizvodnje i uvoñenje novih vrsta uzgoja, uz osobit naglasak na
razvoj autohtonih pasmina i ekološku proizvodnju (Butković i drugi, 2012., str. 68.).
Kao posebnu prednost ulaska u EU treba istaknuti da će se na europskom popisu
specifičnih proizvoda naći autohtoni proizvodi iz Hrvatske, primjerice pića kao što su
opol, plavac, lozovača, pelinkovac, travarica, samoborski bermet, slavonska šljivovica i
zadarski maraschino (Tekst Ugovora o pristupanju RH EU, 2011., str.78.).
Prepoznavanje odreñenog artikla kao autohtonog pridonosi prepoznatljivosti regije,
povećava izvozne mogućnosti i pozitivno utječe na razvoj turizma i ruralnog područja,
od čega korist ima šira zajednica.
41
Ulaskom u EU hrana ne bi trebala poskupjeti jer će povećane potpore povećati
konkurentnost, a time i proizvodnju hrane za tržište, što znači da cijene neće rasti zbog
činjenice hrvatskog pristupanja Uniji. Nakon ulaska u EU hrvatski poljoprivrednici
moći će nabavljati repromaterijal i opremu po najpovoljnijim uvjetima što će smanjiti
troškove proizvodnje.
Troškovi usklañivanja nacionalne poljoprivredne politike i politike ruralnog razvoja s
europskim standardima uključuju troškove izgradnje administrativne i tehničke
infrastrukture i većinom se financiraju iz nacionalnog proračuna. Osim toga, Hrvatska
će kao država članica morati uplaćivati doprinos za ZPP u proračun EU-a. Premda je
čitav taj reformski proces dugoročno isplativ za većinu hrvatskih poljoprivrednika, za
neka manje konkurentna poljoprivredna gospodarstva, koja se veličinom, cijenom i
kvalitetom neće moći prilagoditi europskim standardima, pristupanje Uniji moglo bi
predstavljati poteškoću (Butković i drugi, 2012., str. 70.).
Poljoprivredna poduzeća imaju brojne mogućnosti za prilagodbu novim okolnosti u
poljoprivredno-prehrambenoj industriji Europske unije te se omjer izmeñu troškova i
koristi očituje ponajviše o poljoprivrednim poduzećima, njihovim financijskim i
tehničkim mogućnostima da se brže prilagode sanitarnim i fitosanitarnim standardima
koji se primjenjuju u Europskoj uniji. Koliki i kakvi će biti troškovi prilagodbe, ovisi
prije svega o dostignutom stupnju razvitka nacionalne ekonomije koja je suočena s
procesom liberalizacije i o zemlji ili skupini država s kojima se integrira. Istodobno, na
troškove prilagodbe utječe i postojeći trgovinski model same nacionalne ekonomije
(Škuflić, 2005., str. 1163).
5.2. Učinci prilagodbe SPS mjera na konkurentnost poljoprivrednih poduzeća
Velika usitnjenost hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta često predstavlja potencijalno
ograničavajući čimbenik za povećanje konkurentnosti. No, primjeri iz nekih država
članica, osobito Italije, potvrñuju da se konkurentna proizvodnja može razviti i na
manjim poljoprivrednim gospodarstvima, posebice njihovom specijalizacijom ili
42
udruživanjem. Može se očekivati da će ulaskom u Uniju dodatno porasti priljev
poljoprivrednih proizvoda iz drugih članica što bi moglo donijeti teškoće hrvatskim
poljoprivrednicima (Butković i drugi, 2012., str. 70.).
Cilj je sigurnosti hrane, veterinarske i fitosanitarne politike EU-a osigurati visoku razinu
sigurnosti hrane, zdravlja i dobrobiti ljudi i životinja te zdravlja bilja koherentnim
pristupom „od farme do stola“, odnosno praćenjem prehrambenog lanca od proizvodnje
do konzumacije hrane. Tako EU želi postići učinkovito funkcioniranje unutarnjeg
tržišta, a regulacijom odnosa s trećim državama, odnosno meñunarodnim
organizacijama, što bolje zaštititi zdravlje i blagostanje. Pojedinačne veterinarske i
fitosanitarne kontrole pojedinih država zamijenjene su u EU-u jedinstvenim kontrolama
na vanjskim granicama Unije. Zakon o veterinarstvu usklañen je s pravnom stečevinom
EU-a i unaprijeñen je sustav kontrole životinja i proizvoda životinjskog porijekla pri
ulasku u zemlju. Uspostavljen je jedinstven sustav označivanja i registracije životinja,
pojačane su potrebne mjere kontrole zaraznih bolesti životinja i preuzeta pravila o
trgovini živim životinjama, sjemenom i jajnim stanicama (Butković i drugi, 2012., str.
74.).
Proizvodi na hrvatskom tržištu uskladit će se s najvišim sigurnosnim standardima hrane
što će donijeti koristi za krajnje potrošače i unaprijediti javno zdravlje. Naime
prelaskom na jedinstveni zajednički režim kontrole na vanjskim granicama EU-a
Hrvatska će potpuno primjenjivati standarde EU-a na uvoz iz trećih zemalja u pogledu
sigurnosti i kvalitete hrane, zdravlja i dobrobiti životinja te zdravlja bilja. Sedam
hrvatskih graničnih inspekcijskih postaja postat će vanjske granične postaje EU-a i
jamčit će punu sposobnost provedbe odgovarajućih veterinarskih, fitosanitarnih i
sanitarnih inspekcija u skladu s pravnom stečevinom. Sigurnost će se jamčiti i potpunim
korištenjem sustava TRACES (Trade Control and Expert System), odnosno
jedinstvenog veterinarskog računalnog sustava koji će u cijelosti biti operabilan danom
članstva, a povezivat će granične prijelaze sa svim veterinarskim uredima u RH
(Accession Conference on Accession to the European Union, 2010).
43
Hrvatska će ulaskom u EU imati bolje kapacitete pogona koji proizvode hranu
životinjskog porijekla, poput klaonica, pogona za preradu mesa, mljekara i ribljih
pogona Riječ je o pogonima koji još ne ispunjavaju sve strukturne zahtjeve EUa, ali se
nakon isteka prijelaznog razdoblja za njihovu prilagodbu, koje traje do 31. prosinca
2015., očekuje unapreñivanje njihovih sigurnosnih standarda. Takva prilagodba
rezultirat će povećanjem sigurnosti za potrošače i mogućnošću plasmana na jedinstveno
tržište EU-a (Butković i drugi, 2012., str. 75.).
Unaprijedit će se uvjeti proizvodnje prehrambenih proizvoda, odnosno poboljšat će se
standardi za zaštitu životinja. Primjerice, kavezi u kojima su sada smještene kokoši
nesilice nisu usklañeni sa zahtjevima EU-a. Hrvatskoj je stoga odobreno prijelazno
razdoblje u kojem će u tim kavezima moći zadržati nesilice, ali najduže 12 mjeseci
nakon pristupanja.Tako se omogućava pravodobna prilagodba proizvoñača, naročito
malih obiteljskih gospodarstava, plasmanu na tržište EU-a (Tekst Ugovora o pristupanju
Republike Hrvatske Europskoj uniji, 2011. str. 133.).
Ulaskom u EU pojednostavnit će se sustav prolaska i kontrole za proizvode životinjskog
podrijetla koji dolaze iz Hrvatske, a prolaze teritorijem Bosne i Hercegovine prije
ponovnog ulaska na teritorij RH. Naime, primjenjivat će se poseban režim prolaska kroz
Neumski koridor, koji bi trebao pridonijeti lakšem transportu i učinkovitijoj
gospodarskoj aktivnosti, uz puno poštovanje sigurnosnih standarda. Takvi će se
proizvodi izuzeti od veterinarskih pregleda ako poštuju propise odgovarajućeg prijevoza
te plombiranja pošiljki (Tekst Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj
uniji, 2011., str.137.).
Prihvaćanje standarda EU-a, pri čemu proizvoñači hrane i stočne hrane moraju jamčiti
da se njihova kvaliteta mora moći pratiti u cijelom prehrambenom lancu, pruža
poslovnu priliku hrvatskim poduzećima da usvajanjem tih standarda ravnopravno
sudjeluju na tržištu EU-a i da postanu konkurentniji. Primjerice, u području
veterinarstva dodatno će se unaprijediti uzgoj životinja na farmama, pa bise trebala
smanjiti trgovina životinjama „na crno“, bez veterinarske kontrole.
44
Hrvatska je dogovorila prijelazno razdoblje za prilagodbu objekata koji nisu usklañeni s
pravnom stečevinom EU-a u sektoru mesa, mlijeka i ribe te na objekte koji se bave
preradom nusproizvoda životinjskog porijekla do 31. prosinca 2015. Premda će se takvi
proizvodi do tog datuma smjeti plasirati na hrvatsko tržište i tržišta trećih zemalja u
skladu sa zakonodavstvom EU-a te koristiti za preradu u Hrvatskoj, postoji bojazan da
se oni neće restrukturirati na vrijeme i da će stoga biti izbačeni iz tržišne utakmice
nakon 31. prosinca 2015. što može rezultirati porastom nezaposlenosti. Takoñer, to se
prijelazno razdoblje odnosi samo na one objekte koje će Europska komisija popisati,
dakle ne na sve pogone u navedenim sektorima. Posljedično, pogoni koji neće biti
obuhvaćeni odredbama te prijelazne mjere morat će prestati poslovati već danom
pristupanja Uniji. Iako će usvajanje standarda EU-a koje moraju provesti privatni
proizvoñači kratkoročno povećati financijske izdatke, istodobno će povećati sigurnost
samih proizvoda za potrošače.
U slučaju da odreñeni tradicionalni proizvodi ne zadovoljavaju prehrambene standarde
(sir, vrhnje, proizvodi kolinja) ti se proizvodi neće smjeti plasirati na jedinstveno tržište,
ali će se i dalje moći koristiti za osobnu upotrebu. Primjena zakonodavstva EU-a stoga
ne bi trebala ugroziti tradiciju i proizvodnju hrane malih hrvatskih proizvoñača u
području mliječnih proizvoda ako primjenjuju potrebne standarde plasmana i
distribucije prehrambenih proizvoda. Takve bi aktivnosti naprotiv trebale rezultirati
većom zaštitom potrošača i mogućnosti plasmana njihovih proizvoda. (Butković i drugi,
2012., str. 77.)
Sadašnje stanje hrvatskih poljoprivrednih poduzeća unatoč državnim potporama
karakterizira nekonurentnost. Taj problem se najbolje ogleda u čestim kriznim stanjima
i kriznim pregovorima, te u kontinuiranom rastu uvoza poljoprivrednih proizvoda i
prerañevina. Bitna odrednica koja utječe na konkurentnost današnje hrvatske
poljoprivrede je i činjenica da za razliku od svih vodećih svjetskih poljoprivreda, te svih
ostalih industrijskih grana, ona nema uspostavljene standarde u proizvodnji (Aljinović,
str.1). Stoga je jedan od ključnih elementa za takav pozitivan preokret uspostava
standarda u skladu sa europskim propisima u poljoprivrednoj proizvodnji što se uvelike
45
odražava na sanitarne i fitosanitarne propise koji će jamčiti sigurnost i zdravstvenu
ispravnost hrane i bilja hrvatskih poljoprivrednih poduzeća.
Jedan od uzroka nekonkurentnosti domaćih proizvoñača na tržištu SAD-a je
neusklañenost sa standardima Američke agencije za hranu i lijekove (Food and Drug
Administration of the United States – FDA). Pojedina poduzeća nemaju sve potrebne
dokumente koji su potrebni za izvoz, artikli nisu pravilno označeni, to jest ne sadrže sve
potrebne informacije, kao što su naziv i mjesto poslovanja proizvoñača, naziv
distributera, ne sadrže točne podatke o količini sadržaja pakiranja, nisu točno napisani
svi sastojci koje proizvod sadrži i nisu napisani na engleskom jeziku čime se krše
pravila Agencije za hranu i lijekove i iz tih razloga nije dozvoljen uvoz takvih proizvoda
u SAD (Inter American Development Bank).
Ulaskom Hrvatske u EU prestaju vrijediti postojeći trgovinski sporazumi, od kojih je
najvažniji onaj sa zemljama potpisnicama Cefte (Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj
trgovini), a započinje primjena zajedničke trgovinske politike Europske unije. Prestanak
članstva u CEFTI nepovoljno će utjecati na izvoz u zemlje regije jer će se pojedini
proizvodi opteretiti carinama koje za pojedine proizvode mogu iznositi i više od 20
posto čime će se uvelike smanjiti konkurentnost Hrvatskih proizvoñača.
Pristupanjem Hrvatske u EU BiH je privremeno zabranila uvoz mesa, keksa, konzervi i
ribe iz Hrvatske navodeći da odreñeni broj objekata iz Hrvatske nema EU broj, te da ne
zadovoljavaju standarde EU i dok poduzeća ne usklade svoje poslovanje sa standardima
EU vrijedit će zabrana uvoza (Zabrana uvoza mesa u BiH, 2013.).
Zbog neispravnosti proizvoda iz Hrvatske Slovenija je u 2012. godini povukla iz
prodaje pošiljku jabuka iz Hrvatske jer se ustanovilo da zbog prevelike količine
pesticida koje sadrže predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje. Med vraćen distributeru
zbog neispravnog zdravstvenog certifikata i neispravnog označavanja proizvoda,
neispravno pakiranje goveñeg mesa razultiralo je povlačenjem proizvoda sa tržišta.
Slovačka zaustavila na granici pošiljku gvarana žele bomobona zbog prevelike količine
kofeina nañene u proizvodu (Unsafe food).
46
Italija zabranila uvoz rashlañenih skuša, oslića i inćuna iz Hrvatske zbog neprikladnog
transporta proizvoda, pronañenog parazita Anisakis u pojedinim ribljim vrstama,
onečišćenja histaminom i prevelikom dozom žive, što je vrlo opasno za ljudsko zdravlje
(Inter American Development Bank).
Iz primjera različitih zemalja u koje Hrvatska izvozi vidi se da je jako bitno da se
poštuju standardi o ispravnom označavanju proizvoda, upotreba pojedinih preparata i
aditiva u dozvoljenim količinama, ispravnom pakiranju proizvoda i svi ostale sanitarne i
fitosanitarne mjere kako bi Hrvatska mogla ravnopravno sudjelovati u meñunarodnom
poslovanju.
Iako je u Republici Hrvatskoj situacija vrlo teška i gospodarstvo se nalazi u krizi, kao i
u drugim državama u užem i širem okruženju, cilj je provedbe Sporazuma o sanitarnim
i fitosanitarnim mjerama te njegove buduće perspektive, naglasak na realizaciji
neophodnih aktivnosti i mjera u području sigurnosti hrane i biljnih proizvoda. Samo
njihova stručna, kvalitetna i brza primjena može značajno doprinijeti unaprjeñenju
kvalitete i količine poljoprivrednih proizvoda u Republici Hrvatskoj što će bitno utjecati
na konkurentsku poziciji hrvatskih poljoprivrednih poduzeća.
47
6. ZAKLJUČAK
Gospodarstvo države ovisno je o vanjskotrgovinskoj razmjeni, a vanjska trgovina kao
ukupnost razmjene proizvoda, usluga i resursa sastavni je dio ekonomskog sustava
svake zemlje. Carinskim i necarinskim mjerama nastoji se omogućiti ravnopravna
konkurentska utakmica zemalja na tržištu te samim time njihova zaštita od konkurencije
koja postaje sve veća izmeñu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Provoñenjem
mjera vanjske trgovine omogućava se zemljama da zaštite svoje domaće proizvode i
ostvare skuplje uvozne proizvode. Glavnu ulogu u vanjskoj trgovini ima Europska unija
nakon čega ju slijede, SAD, Kina i Japan. Oni su vodeće sile na tržištu vanjske trgovine
i upravo je to jedan od razloga zašto zemlje žele pristupom u Europsku uniju povećati
izvoz svojih proizvoda. CEFTA je sporazum zemalja Srednje Europe o slobodnoj
trgovini i njezina je glavna uloga lakše pristupanje Europskoj uniji, a više od polovine
izvoza zemalja CEFTA-e odlazi na tržište Europske unije koje je osloboñeno carina.
WTO pomaže zemljama u razvoju da se integriraju u globalni trgovinski sustav, a
slobodna trgovina donosi samim time više poslovnih mogućnosti. Smanjivanjem carina
omogućuje se bolje iskorištavanje izvoznih potencijala, a poslovanje će imati sve manje
umjetnih prepreka poput carina. Samim time koristi za potrošače očitovati će se u
većem izbor i nižim cijenama na temelju jače konkurencije. WTO je meñunarodna
organizacija koja se bavi pravilima trgovanja meñu zemljama te predstavlja pravni i
institucionalni okvir multilateralnog trgovinskog sustava na temelju kojeg države
članice oblikuju svoje propise na području trgovine.
Poljoprivreda je jedna od glavnih čimbenika kako nacionalne tako i meñunarodne
trgovine, te ima značajnu ulogu u svim aspektima, a posebice kad je riječ o čovjekovoj
hrani. Značenje poljoprivrednih proizvoda za vanjskotrgovinsku razmjenu razlikuje se
meñu zemljama, ovisno o tome kolike su njene potrebe za podmirenjem prehrambenih
potreba svojega stanovništva, o stupnju njezine ukupne gospodarske razvijenosti i
razvijenosti poljoprivredne proizvodnje. Upravo se iz tih razlika javljaju nejednakosti
meñu zemljama koje se nastoje smanjiti odreñenim mjerama kao što su carinske i
bescarinske mjere. Time se omogućuje svim zemljama ravnopravnosti i jednake
48
mogućnosti nastupa na tržištu. Meñunarodne trgovinske i ekonomske organizacije i
asocijacije poput WTO-a, CEFTA-e i EU, sve više reguliraju meñunarodnu razmjenu
poljoprivrednih proizvoda utječući tako na vanjskotrgovinski promet poljoprivrede.
Sanitarne i fitosanitarne mjere imaju važnu ulogu u vanjskoj trgovini poljoprivredno-
prehrambenim proizvodima. Najčešća opasnost za zdravlje ljudi i životinja te bilja
predstavljaju štetni organizmi te se njihova pojava reducira primjenom propisa o
sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Mjere se poduzimaju kako bi se iskorijenili štetni
organizmi koje ako se ne provode na pravi način mogu ozbiljno ugroziti cijelu
poljoprivrednu proizvodnju i utjecati na okoliš. Samim time smanjiti će mogućnost
izvoza zemlje. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama predstavlja osnovna
pravila u meñunarodnom prometu koja se odnose na primjenu propisa o hrani i propisa
o biljnom i životinjskom zdravlju. Osim spomenutog sporazuma važan dokument kojim
se osigurava sigurnost i ispravnost hrane ali i zaštita zdravlja potrošača je Codex
Alimentarius. To je dokument koji predviña najvišu moguću svjetsku razinu zaštite
potrošača što se tiče sigurnosti i kvalitete hrane. Zadužen je za sve aktivnosti
promicanja sudjelovanja zemalja članica na meñunarodnom tržištu te će unaprjeñivati
uključenost i transparentnost procesa i ulaganja napora u poticanje sudjelovanja
potrošača. Za meñunarodno poslovanje i zaštitu životinja kojim se osigurava
zdravstvena ispravnosti hrane zadužena je Svjetska organizacija za zaštitu životinja,
OIE. Zadužena je za sprječavanje bolesti životinja i proizvoda animalnog podrijetla koji
mogu negativno utjecati na meñunarodnu trgovinu. Isto tako postoji Konvencija za
zaštitu bilja kojom se štite biljne vrste od mogućih štetnih organizama u meñunarodnom
poslovanju. Konvencija odreñuje propise i smjernice za smanjenje i prevenciju štetnih
organizama kako bi se zaštitile poljoprivredne proizvodnje i širenje tijekom transpota u
meñunarodnoj razmjeni.
No osim Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, Codex Alimentariusa, OIE-
a i IPPC-a, Svjetska trgovinska organizacija provodi Sporazum o trgovačkim i
tehničkim barijerama kojim se pokriva sve što nije pokriveno na području prehrane
Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama.
49
Kao i sve druge članice Europske unije i WTO-a Hrvatska mora provoditi propise
utvrñene Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Provedbom sporazuma
nužno je da prije pristupanja Europskoj uniji razvija i jača nacionalne službe za
sigurnost hrane i biljno zdravstvo, usklañuje svoje propise sa propisima EU,
nadograñuje postojeći sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, a sve u cilju
zaštite zdravlja potrošača. Sve to utjecati će i na meñunarodno poslovanje koje će se
ulaskom u EU pozitivno odraziti na proizvoñače hrane zbog slobodnog kretanja robe na
teritoriju Europske unije bez kontrole na granici.
U cilju povećanja konkurentske pozicije hrvatskih poljoprivrednih poduzeća nužno je da
se usklade svi propisi sa poljoprivrednom politikom Europske unije, a posebice na
području zaštite zdravlja ljudi, životinja i bilja. Cilj je poljoprivrednih poduzeća da
osiguraju sigurnost svojih proizvoda kroz sve faze proizvodnog procesa koje su pod
njihovom kontrolom. Nakon pristupanja EU Hrvatska je morala prilagoditi svoje
propise europskim, te su na području sanitarnih i fitosanitarnih mjera uložena
financijska sredstva kako bi se osigurala zdravstvena ispravnost poljoprivrednih
proizvoda u skladu sa europskim standardima. Troškovi prilagodbe očitiju se kroz
pojačanju nadzora zdravstvene ispravnosti, jačanje administrativnih kapaciteta te
izgradnje infrastrukture. Nakon usklañivanja sa europskim standardima za očekivati je
povećanje konkurentnosti hrvatskih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda koji se
nalaze na globalnom tržištu i dostupni su širem djelokrugu. Iako situacija trenutno nije
zadovoljavajuća i hrvatska poljoprivredna proizvodnja je nekonkurentna, očekuje se
poboljšanje nakon pristupa na europsko tržište koje više nije ograničeno carinama i
kvotama. To je ujedno jedan od pozitivnih aspekata koji će povećati izvoz i
konkurentnost hrvatskih poljoprivrednih poduzeća. Jedino prilagodbom Hrvatske
proizvodnje svim sanitarnim i fitosanitarnim mjerama moći će Hrvatski proizvoñači
biti konkurentni na europskom i meñunarodnom tržištu.
50
LITERATURA
Knjige:
1. Andrijanić, I.: Vanjska trgovina, kako poslovati s inozemstvom, Mikrorad,
Zagreb, 2001.
2. Andrijanić, I.: Poslovanje u vanjskoj trgovini, Mikrorad, Zagreb, 2005.
3. Baban, Lj., Marijanović, G.: Meñunarodna ekonomija, Osijek, 1998.
4. Babić, A., Babić, M.: Meñunarodna ekonomija, Zagreb, 2008.
5. Drlje, M. i ostali: Vanjskotrgovinsko poslovanje, normizacija i nadzor kakvoće
pri uvozu i izvozu proizvoda i usluga, Poslovno savjetovanje d.o.o., Zagreb,
1996.
6. Strahija, D.: Politika i strategija meñunarodne razmjene, EDIT, Rijeka, 2000.
7. Šuman, Ž.: Neki problemi globalne trgovine poljoprivrednim proizvodima na
pragu 21. stoljeća, Mostar : Sveučilište, 1999.
Članci:
8. Ćejvanović, F., Hodzić, K., Rozman, Č., Manasievska-Simić, S.: Mjere podrške
poljoprivrednom i ruralnom razvoju u Bosni i Hercegovini-slučaj Brčko distrikta
BiH, Tranzicija, vol. X, broj 21-22, 2009., str. 71-79.
9. Havranek, T.: Codex Alimentarius, MESO: prvi hrvatski časopis o mesu, Vol.
VI No. 5, 2004.
10. Kandžija, V., Andrijanić, I., Ljubić, F.: Zajednička agrarna politika Europske
unije, Ekonomski pregled, 53 (11-12), 2002., str. 1009. – 1029.
11. Kandžija, V., Donadić, M., Milojica, V.: Testiranje utemeljenosti liberalizacije
svjetske poljoprivrede na prekretnici novog milenija, Poslovna izvrsnost,
Zagreb, God. 2., br. 2, 2008.
12. Lukač-Havranek, J.: Codex Alimentarius-značenje i važnost, Mljekarstvo, Vol.
48 No. 1, 1998.
13. Kersan - Škabić, I.: Strategija i troškovi širenja Europske unije, Ekonomski
pregled, 50 (9), 1999.
51
14. Malagurski, B.: Svjetska trgovinska organizacija izmeñu globalne meñunarodne
organizacije i specijaliziranje ustanove za ureñenje meñunarodne trgovine,
Pravni vjesnik, br. 3, 2010.
15. Škuflić, L.: Trgovinska liberalizacija i troškovi prilagodbe europskom tržištu:
slučaj Hrvatske, Ekonomski pregled, 56 (12), 2005.
16. Škuflić, L., Vlahinić-Dizdarević, N.: Hoće li liberalizacija trgovinske politike
Europske unije prema zemljama Jugoistočne Europe utjecati na značajniji rast
njihova izvoza?, Ekonomski pregled, 52 (1-2) 79-100 (2001).
17. Vuković, I., Vizjak, A.: Europska unija, CEFTA i hrvatsko gospodarstvo,
Politička misao, Vol.38 No.1, 2001.
Internet izvori:
18. Accession Conference on Accession to the European Union – Croatia, Subject:
European Union Common Position on Chapter 12: Food safety, veterinary and
phytosanitary policy (AD 29/10, LIMITE, CONF-HR 25), dostupno na:
http://euinfo.pravo.hr/userfiles/file/ad00029_en10_PA.pdf (07.09.2013.)
19. Aljinović, S.: Standardizacija – Izvor konkurentnosti hrvatske poljoprivrede,
Moć znanja, dostupno na:
portal.wlw.hr/Uploads/1461/1/3/3833/4147/GlobalGap.pdf (07.09.2013.)
20. Baković., T.: Poslovne isprave u meñunarodnom poslovanju, Zagreb, 2012.,
dostupno na: web.efzg.hr/dok/TRG/tbakovic/P9.%20Poslovne%20isprave.pdf
(19.6.2013.)
21. Butković, H. i ostali: HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA Prednosti i izazovi
članstva, Institut za meñunarodne odnose – IMO, Zagreb u suradnji s Delegacijom
Europske unije u Republici Hrvatskoj, zagreb, 2012. dostupno na
http://www.delhrv.ec.europa.eu/files/file/articleshrvatska_i_eu_prednosti_izazov
i-1328529972.pdf (09.09.3013.)
22. CEFTA 2006, dostupno na: http://www.isac-fund.org/publishing.php
(18.06.2013.)
23. Cefta 2006., dostupno na: http://www.cefta2006.com, (21.06.2013.)
52
24. Cerovski, A.: Strateški plan za razdoblje 2008.-2013. (prijevod dokumenta
Codex Alimentarius), Hrvatski zavod za norme, Zagreb, 2009.
25. Cilj i smjernice WTO-a, dostupno na: (http://www.mvep.hr/hr/vanjska-
politika/multilateralni-odnosi/svjetska-trgovinska-organizacija-(wto)/
(19.06.2013.)
26. Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, EU bilten – informacije i
novosti, br. 41, listopad 2011., dostupno na:
http://delhrv.ec.europa.eu/files/file/bilteni/EUbilten_br41.pdf (07.09.2013.)
27. EU food and drink products on world markets, dostupno na:
www.foodanddrinkeurope.eu/uploads/publications_documents/Final_DT_2012_
04.06.pdf, (05.09.2013.)
28. Fitosanitarna strategija za razdoblje od 2009. do 2012. godine, Zagreb, 2008.,
dostupno na : www.mps.hr/.../strategije/FITOSANITARNA_STRATEGIJA,
(24.06.2013.)
29. Fitosanitarna strategija 2013-2016., Ministarstvo poljoprivrede, Zagreb, 2013.,
dostupno na:
www.mps.hr/.../Prijedlog%20%20FITO%20STRATEGIJA%202013-2016,
(24.06.2013.)
30. FAO/WHO - Codex Alimentarius, dostupno na: http://www.gmo.hr/,
(19.06.2013.)
31. Host, A.: Vanjskotrgovinska politika Hrvatske, Sveučilište u Ljubljani,
Ekonomski fakultet, Ljubljana, 2004.
32. Hrvatska agencija za hranu o Svjetskom danu hrane, dostupno na:
http://www.hah.hr/arhiva_vijesti.php?id=345, (05.09.2013.)
33. Hrvatska u Europi, Europa za Hrvatsku (Zagreb: Ministarstvo financija – Sektor
za poslove Nacionalnog fonda, lipanj 2011.), dostupno na:
http://www.safu.hr/datastore/filestore/121/Hrvatska_u_Europi_Europa_za_Hrvat
sku_2_izdanje.pdf (07.09. 2013.)
34. Inter American Development Bank, dostupno na:
http://www.iadb.org/topics/trade/int/tools/sps/Import.aspx?lang=ing§ion=m
arketAccess# (19.09.2013)
53
35. Mapa puta sa ciljem stvaranja uvjeta za izvoz proizvoda životinjskog i biljnog
porijekla, Sarajevo, 2010., dostupno na: www.bosniafarma.ba/download/120/ ,
(24.06.2013.)
36. Meñunarodna konvencija za zaštitu biljaka, dostupno na:
http://www.gmo.hr/cro/Zakonodavni-okvir-o-GMO-u/Ostali-med.-sporazumi-
konvencije-i-organizacije/IPPC, (22.06.2013.)
37. Ministarstvo poljoprivrede, Zajednička poljoprivredna politika EU dostupno na:
http://www.mps.hr/default.aspx?id=6081 (21.06.2013.)
38. Ministarstvo poljoprivrede, Naputak o standardnom postupku razmjene podataka
o nalazu štetnog organizama na bilju i biljnim proizvodima, dostupno na :
www.mps.hr/.../NAPUTAK%20O%20STANDARDNOM%20POSTUPK
(26.06.2013.)
39. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Strateški plan 2011-
2013, 2010., dostupno na:
www.azrri.hr/fileadmin/.../STRATEŠKI_PLAN_MPRRR_2011-2013.pdf ,
(07.09.2013.)
40. Motaal, D.A.: Overview of the World Trade Organization Agreement on
Technical Barriers to Trade, dostupno na: www.who.int/mta/Doc8.doc,
(22.06.2013.)
41. Robe i usluge, dostupno na: http://ec.europa.eu/trade/creating-
opportunities/economic-sectors/agriculture, (21.06.2013.)
42. Samardžija, V., Živković, Z.: Unutarnje tržište: Hrvatska, dostupno na:
http://www.westernbalkans.info/upload/docs/internal_market_hrv.pdf
,(22.06.2013.)
43. Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera, dodatak A, definicije,
dostupno na:
ccvista.taiex.be/showDoc.asp?celex=21994A1223(05)&country=53 ,
(18.06.2013.)
44. Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera, Usklañivanje, dostupno
na: eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=DD:11:74...HR.,
(06.09.2013.)
54
45. Svjetska organizacija za zdravlje životinja, dostupno na :
http://www.gmo.hr/cro/Zakonodavni-okvir-o-GMO-u/Ostali-med.-sporazumi-
konvencije-i-organizacije/OiE, (26.06.2013.)
46. Tekst Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, 2011.,
dostupno na:
http://euinfo.pravo.hr/userfiles/file/Ugovor_o_pristupanju_Republike_Hrvatske_
Europskoj_uniji.pdf (07.09.2013.)
47. The Agriculture Agreement: new rules and commitments, dostupno na:
http://www.wto.org/english/thewto_e/whatis_e/tif_e/agrm3_e.htm, (20.06.2013.)
48. The EU in the world trade, dostupno na:
http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2011/august/tradoc_148181.pdf
(18.06.2013.)
49. Trgovinska politika, dostupno na:
http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=103 (17.06.2013.)
50. Trgovinska politika EU, dostupno na: http://www.dutp.hr/default.aspx?id=37
(17.06.2013.)
51. Unsafe food, dostupno na: http://unsafefood.eu/notification/2012.1698
(19.09.2013.)
52. Vlahović, B.: Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenim
proizvodima, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 2007., dostupno na:
www.agroedu.net/ (20.06.2013.)
53. Zabrana uvoza mesa u BiH, 2013., dostupno na: http://www.hayat.ba/hayat-
vijesti/58952-zabrana-uvoza-mesa-u-bih (19.09.2013.)
55
POPIS ILUSTRACIJA
POPIS TABLICA
Tablica 1. Dimenzije i mehanizmi zajedničke trgovinske politike Europske unije ....... 11
Tablica 2. Indeksi kretanja svjetske poljoprivredne trgovine i svjetskog GDP-a u
razdoblju od 1950. do 2001. godine (indeks 1950.=100)........................................... 16
Tablica 3. Mjere Sporazuma o poljoprivredi i trgovini za razvijene zemlje i zemlje u
razvoju 1995. do 2004. godine ....................................................................................... 19
POPIS GRAFIKONA
Grafikon 1. Položaj EU u svjetskoj trgovini od 1999. do 2011. u % ............................. 12
Grafikon 2. Izvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj trgovini od
2000. do 2005. godine u milijardama dolara .................................................................. 17
POPIS SHEMA
Shema 1. Mjere za regulaciju vanjske trgovine............................................................... 6
Shema 2. SPS mjere ....................................................................................................... 25
Shema 3. Norme Codex Alimentarius-a......................................................................... 30
56
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom Sanitarne i fitosanitarne mjere u
meñunarodnom poslovanju izradila samostalno pod voditeljstvom prof.dr.sc. Vinka
Kandžije i komentora prof. dr.sc. Alena Hosta i mag.oec. Vinka Zaninovića,
primjenjujući metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristeći literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. Tuñe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i
zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu, na uobičajeni
način citirala sam i povezivala referencama s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad
sam izradila u skladu s nacionalnim i meñunarodnim normama o autorskom radu i
djelu.
Studentica
Tanja Horvat
_______________________