SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Ivanka Trpčić-Stipetić

RAZVOJNI ASPEKTI OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE U

ODABRANIM EUROPSKIM ZEMLJAMA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Razvojni aspekti obnovljivih izvora energije u

odabranim europskim zemljama

Diplomski rad

Kolegij: Ekonomika i politika zaštite okoliša

Mentor: prof.dr. sc. Nada Denona Bogović

Studentica: Ivanka Trpčić-Stipetić ( JMBAG: 0081119132)

Studijski smjer: Poduzetništvo

Rijeka, srpanj 2014.

KAZALO

1. UVOD ........................................................................................................................ 1

1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA .......................................................... 1

1.2. RADNA HIPOTEZA ............................................................................................. 2

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA ................................................................... 2

1.4. ZNANSTVENE METODE .................................................................................... 2

1.5. STRUKTURA RADA ............................................................................................ 3

2. OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE I NJIHOV UTJECAJ

NA GOSPODARSKI RAZVOJ ........................................................................ 4

2.1. OPĆENITO O OBNOVLJIVIM IZVORIMA ENERGIJE. .................................. 4

2.1.1. Obilježja i vrste obnovljivih izvora energije .................................................... 4

2.1.2. Energija vode .................................................................................................... 5

2.1.3. Energija sunca................................................................................................... 6

2.1.4. Energija vjetra................................................................................................... 7

2.1.5. Energija biomase .............................................................................................. 8

2.1.6. Geotermalna energija ........................................................................................ 8

2.2. RAZVOJ KAO SUVREMENA EKONOMSKA KATEGORIJA. ........................ 9

2.2.1. Od tradicionalnog do održivog razvoja ............................................................ 9

2.2.2. Značaj obnovljivih izvora energije s aspekta održivog razvoja. .................... 11

2.3. STRATEŠKI OKVIR ZA RAZVOJ OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE

U EU .............................................................................................................................. 13

2.3.1. Politika zaštite okoliša. ................................................................................... 13

2.3.2. Energetska politika. ........................................................................................ 15

2.3.3. Ostale politike potpore.................................................................................... 17

3. ANALIZA OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE I

RELEVANTNIH RAZVOJNIH POKAZATELJA U ODABRANIM

ZEMLJAMA EU ..................................................................................................... 20

3.1. METODOLOŠKA OBJAŠNJENJA ODABIRA ZEMALJA I

POKAZATELJA .......................................................................................................... 20

3.2. KORIŠTENJE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE U ODABRANIM

EUROPSKIM ZEMLJAMA . ....................................................................................... 21

3.3. EKOLOŠKI POKAZATELJI ............................................................................... 36

3.3.1. Emisija CO2 .................................................................................................... 36

3.3.2. Ekološki otisak ............................................................................................... 39

3.3.3. Izdaci za zaštitu okoliša .................................................................................. 42

3.4. ENERGETSKI POKAZATELJI .......................................................................... 45

3.4.1. Energetska proizvodnja i potrošnja iz obnovljivih izvora energije ................ 45

3.4.2. Energetska sigurnost i učinkovitost ................................................................ 47

3.5. EKONOMSKI POKAZATELJI ........................................................................... 51

3.5.1. Investicije u sektor obnovljivih izvora energije ............................................. 51

3.5.2. Zaposlenost u sektoru obnovljivih izvora energije ......................................... 56

4. PERSPEKTIVE I RAZVOJNE MOGUĆNOSTI OBNOVLJIVIH

IZVORA ENERGIJE ............................................................................................ 60

4.1. PERSPEKTIVA RAZVOJA OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE ................. 60

4.2. ISKUSTVA PROMATRANIH ZEMALJA – PUTOKAZ ZA RH. .................... 65

5. ZAKLJUČAK ...................................................................................................... 71

LITERATURA .......................................................................................................... 75

POPIS TABLICA ..................................................................................................... 82

POPIS GRAFIKONA ............................................................................................. 84

1

1. UVOD

U prvom dijelu rada posebnu pozornost potrebno je posvetiti ovim tematskih

jedinicama: 1) problem i predmet istraživanja, 2) radna hipoteza, 3) svrha i ciljevi

istraživanja, 4) znanstvene metode, 5) struktura rada.

1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA

Prirodni efekt staklenika omogućava život na Zemlji. Međutim, različite ljudske

aktivnosti i način života općenito, već odavno su premašile prihvatljivu razinu emisija

stakleničkih plinova i uzrokovale globalno zagrijavanje te dovele planetu Zemlju do

ruba globalne ekološke krize. Uporaba ograničenih fosilnih goriva i neracionalno

gospodarenje energijom glavni su uzročnici današnjeg stanja, a pitanje energetske

sigurnosti najveći je izazov današnjice.

Energija je neophodan i ključan generator ukupnog ljudskog razvoja, a istovremeno

proizvodnja odnosno potrošnja energije smatra se glavnim „krivcem“ pretjerane emisije

stakleničkih plinova. Ova paradoksalna situacija iziskuje pozornost i traženje

kvalitetnog rješenja. Prema konceptu održivog razvoja, logičan i prihvatljiv izbor

predstavlja korištenje obnovljivih izvora energije kao i racionalnija potrošnja energije.

Obnovljivi izvori energije trajni su, okolišu neškodljivi, razvojno poticajni pa time i

održivi izvori energije. Razvijene zemlje, koje su najveći potrošači energije i krivci za

očite klimatske promjene, aktivne su u poticanju i razvoju obnovljivih izvora energije.

Europska unija, predvodnica je u borbi protiv klimatskih promjena na globalnoj razini.

Nastojanjima usmjerenima u tom pravcu, prvenstveno kroz usvojene zajedničke

politike, članice Europske unije potiču korištenje obnovljivih izvora energije. Također,

dosadašnja pozitivna iskustva pojedinih članica idu u prilog njihovom većem korištenju.

Iz opisane problematike proizlazi problem istraživanja, a to je: unatoč ogromnom

potencijalu obnovljivih izvora energije te pozitivnim gospodarskim, ekološkim i

energetskim efektima njihove primjene, obnovljivi izvori energije se još uvijek ne

koriste u dovoljnoj mjeri na području Europske unije.

2

Sukladno problemu istraživanja određen je predmet istraživanja: analizirati osnovna

obilježja obnovljivih izvora energije, istražiti njihov značaj s aspekta održivog razvoja,

utvrditi razvojne aspekte njihovog korištenja u odabranim europskim zemljama i

sagledati mogućnosti korištenja obnovljivih izvora energije u Republici Hrvatskoj.

1.2. RADNA HIPOTEZA

Na temelju formuliranog problema i predmeta istraživanja postavljena je radna

hipoteza: uvažavajući pozitivne gospodarske, energetske i ekološke efekte korištenja

obnovljivih izvora energije u odabranim europskim zemljama, moguće je dokazati kako

veće korištenje obnovljivih izvora energije može imati pozitivan utjecaj na razvoj

Republike Hrvatske.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Svrha i ciljevi istraživanja u uskoj su vezi s problemom i predmetom istraživanja.

Svrha istraživanja je analizirati ekološki, energetski i gospodarsko-društveni utjecaj

korištenja obnovljivih izvora energije u odabranim zemljama Europske unije s

posebnim osvrtom na Republiku Hrvatsku.

Cilj istraživanja je dati perspektivu razvoja obnovljivih izvora energije na području

Europske unije te temeljem iskustava odabranih europskih zemalja predložiti mjere

koje će potaknuti i omogućiti njihovo veće korištenje u Republici Hrvatskoj.

1.4. ZNANSTVENE METODE

S obzirom na zahtjevnost tematike, prilikom istraživanja i pisanja rada korištene su

sljedeće znanstvene metode: metoda deskripcije za opisivanje određenih fenomena,

metoda klasifikacije prilikom prikaza i objašnjavanja pojedinih kategorija, povijesna

metoda za prikaz kronologije razvoja strateškog okvira EU na području energetike i

zaštite okoliša, metoda analize i sinteze te metoda generalizacije pri donošenju

3

zaključaka u središnjem dijelu rada, matematička i statistička metoda pri pojedinim

izračunima te komparativna metoda prilikom usporedbe razvojnih pokazatelja u

odabranim europskim zemljama i Republici Hrvatskoj.

1.5. STRUKTURA RADA

Ovaj rad sastoji se od pet međusobno povezanih dijelova.

U Uvodu su određeni problem i predmet istraživanja, postavljena je radna hipoteza,

navedeni su svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode i obrazložena je struktura

rada.

Naslov drugog dijela je Obnovljivi izvori energije i njihov utjecaj na gospodarski

razvoj. U ovome dijelu objašnjeni su pojmovi obnovljivih izvora energije i razvoja,

opisani načini dobivanja energije iz obnovljivih izvora te navedene različite politike EU

koje svojim ciljevima i instrumentima usmjeravaju i potiču korištenje obnovljivih

izvora energije.

U središnjem dijelu, rada pod naslovom Analiza obnovljivih izvora energije i

relevantnih razvojnih pokazatelja u odabranim zemljama EU, utvrđeni su trendovi

korištenja različitih oblika obnovljivih izvora energije u odabranim europskim

zemljama i analizirani su njihovi okolišni, ekonomski i energetski razvojni pokazatelji s

posebnim osvrtom na Republiku Hrvatsku.

U četvrtom dijelu, s naslovom Perspektive i razvojne mogućnosti obnovljivih izvora

energije, objašnjena je važnost povećanja udjela obnovljivih izvora u ukupnoj

proizvodnji i potrošnji energije i predložene su mjere koje će to omogućiti.

U posljednjem dijelu, Zaključku, iznesene su najvažnije spoznaje do kojih se došlo u

radu, a kojima se dokazala postavljena radna hipoteza.

4

2. OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE I NJIHOV UTJECAJ NA

GOSPODARSKI RAZVOJ

U okviru ovog dijela rada elaborirane su sljedeće tematske jedinice: 1) općenito o

obnovljivim izvorima energije, 2) razvoj kao suvremena ekonomska kategorija, 3)

strateški okvir za razvoj obnovljivih izvora energije u EU.

2.1. OPĆENITO O OBNOVLJIVIM IZVORIMA ENERGIJE

U ovoj cjelini obrađeni su sljedeći fenomeni: 1) obilježja i vrste obnovljivih izvora

energije, 2) energija vode, 3) energija sunca, 4) energija vjetra, 5) energija biomase, 6)

geotermalna energija.

2.1.1. Obilježja i vrste obnovljivih izvora energije

Snažan i ubrzan ekonomski rast, nekontroliran porast broja stanovništva, suvremeno

okruženje i način života, uvjetuju stalan porast potrebe za energijom. Energetska

sigurnost jedan je od najvećih izazova današnjice, a energetski resursi odnosno

mogućnosti dobivanja energije, u fokusu su mnogih današnjih istraživanja.

S aspekta održanja, energetski se resursi kategoriziraju u dvije osnovne skupine:

neobnovljivi i obnovljivi izvori energije. Za razliku od neobnovljivih izvora (fosilna

goriva: nafta, ugljen, plin i nuklearna energija), koji se još nazivaju i nekontinuiranima

jer imaju konačna (ograničena) trajanja, obnovljivi ili kontinuirani izvori (dalje u tekstu

OIE) mogu se slobodno koristiti bez opasnosti od iscrpljivanja, odnosno mogu se sami

obnoviti u određenom razdoblju. Stoga se kod obnovljivih izvora energije ne govori o

rezervama, već o njihovom potencijalu – oni se korištenjem ne troše, već se troši samo

razlika u potencijalu (Herceg, 2013, p. 316).

Kada je riječ o potencijalu OIE, razlikuju se: prirodni – teoretski potencijal koji

predstavlja ukupni raspoloživi potencijal, zatim tehnički – koji je dio prirodnog

potencijala i korisiti se uz pomoć odgovarajućih i raspoloživih tehnologija, te

5

ekonomski potencijal – dio tehničkog potencijala koji se najviše isplati za društvo u

cjelini u momentu procjene (Herceg, 2013, p. 316).

I kod obnovljivih izvora energije postoje određena ograničenja kao što su njihova

ovisnost o klimatskim promjenama i količina energije koja se može ekonomično

iskoristiti s obzirom na tehnologiju. Ova potonja sve se više smanjuju, s obzirom na sve

veća financijska ulaganja u ovaj sektor koji time postaje nova pokretačka snaga

tehnološkog razvoja. Time se mijenja gledanje na OIE kao na alternativne ili

dopunske, već oni postaju ozbiljni izvori koji će u budućnosti sve više mijenjati

strukturu proizvodnje energije. Naime, OIE postaju sve važniji s obzirom na njihovu

neškodljivost prema okolišu, a njihov daljnji razvoj ovisi o globalnom dogovoru o

zaštiti klime i aktivnostima međunarodne zajednice u tom pravcu (Granić, 2010, p. 26).

Postoje različite podjele unutar OIE, a uglavnom se dijele na: tradicionalne (poput

biomase i velikih hidroelektrana) i nove (energija sunca, energija vjetra, geotermalna

energija i dr). Prema stupnju njihove komercijalizacije i primjenjene tehnologije, OIE

se mogu klasificirati u tri generacije: prva generacija (biomasa, hidroenergija i

geotermalna energija), druga generacija (solarna energija, energija vjetra i napredniji

oblici korištenja bioenergije) i treća generacija (uključuje tehnologije koje još nisu u

komercijalnoj primjeni poput energije oceanskih struja i korištenja vodika) (Višković,

2013, p. 13). U nastavku su detaljnije obrađeni najpoznatiji i do sada najviše korišteni

obnovljivi izvori energije: voda, sunce, vjetar, biomasa i geotermalna energija.

2.1.2. Energija vode

Hidroenergija je danas najčešće korišten oblik obnovljivih izvora energije koji, unatoč

stalnom porastu iskorištenja, još uvijek ima velik slobodni potencijal (smatra se da je

iskorišteno svega 25% svjetskog hidroenergetskog potencijala). Hidroenergija

podrazumijeva sve mogućnosti dobivanja energije iz vode u prirodi pomoću: kopnenih

vodotokova, morskih mijena i morskih valova (Herceg, 2013, p. 326).

6

Energija se iz vodotokova dobiva pomoću energetskih postrojenja – hidroelektrana, koja

energiju vode pretvaraju u električnu energiju. Ovaj način dobivanja energije smatra se

čistim i ekološko prihvatljivim jer ne zagađuje atmosferu i ne proizvodi štetan otpad,

međutim gradnja velikih hidroelektrana ipak utječe na promjene u okolišu i ekosustavu

vodenih tokova: povećanje temperature vode, erozija, sedimentacija, smanjenje

bioraznolikosti, poplave i dr. (Herceg, 2013, p. 327). Velike hidroelektrane su sagrađene

i njihove štetne posljedice već su apslolvirane, a male hidroelektrane predstavljaju

budućnost: one su kombinacija prednosti ovog načina dobivanja energije i mogućnosti

decentralizirane proizvodnje električne energije i okolišne prihvatljivosti.

Energija plime i oseke okolišno je prihvatljiv izvor energije, koji međutim ima

ograničene mogućnosti izvedbe, na lokacijama gdje je razlika između mijena 7 – 10

metara, te jako velike početne troškove i ograničeno vrijeme rada tijekom dana.

Energija oceana momentalno se vrlo malo koristi, ali vjerojatno predstavlja ogroman

potencijal obnovljivih izvora energije u budućnosti jer oceani čine 70 % Zemljine

površine, a moguće ih je koristiti na različite načine kao izvore energije: energija iz

valova, energija oceanske plime i oseke, energija iz termičkih i salinitetnih razlika.

Ovog časa u svijetu se koristi tek nekoliko eksperimentalnih postrojenja, ali pojedine

države (Japan, Danska, V.Britanija) ulažu velika sredstva u ispitivanje ovih mogućnosti

(Herceg, 2013, pp. 328-329).

2.1.3. Energija sunca

Sunce predstavlja obnovljiv i neograničen izvor energije iz kojeg uglavnom potječu i

ostali izvori, izravno i neizravno. U užem smislu, sunčeva energija podrazumijeva

količinu energije prenesenu sunčevim zračenjem izraženu u džulima (J) i može se

koristiti na dva načina (Herceg, 2013, p. 321):

1. kao toplinska energija - za proizvodnju topline pomoću kolektora za grijanje

tople vode (ili neke druge tekućine) ili proizvodnju el. energije pomoću solarnih

termalnih elektrana

2. izravno pretvorena u el. energiju pomoću fotonaponskih ćelija.

7

Korištenje solarne energije (proizvodnja i potrošnja) u stalnom su porastu, ovaj je rast

osobito izražen u Japanu i Njemačkoj. U zadnje je vrijeme u mnogim državama osobito

naglašen rast kapaciteta fotonaponskih sustava. Fotonaponske ćelije (eng. Photo-voltaic

– PV) izravno pretvaraju sunčevu svjetlost u el. energiju i predstavljaju okolišno vrlo

prihvatljiv izvor koji je i gospodarski sve više zanimljiv, posebno za opskrbu lokacija

izvan elektroenergetske mreže poput: satelita, svjetionika, otoka, i sl. Uvođenjem

povlaštenih otkupnih cijena (feed-in tarifa), naglo raste instalirani fotonaponski (dalje u

tekstu PV) kapacitet spojen na mrežu. Paralelno se razvija i tehnologija koncentriranja

(fokusiranja) sunčevog zračenja u koncentriranim solarnim termoelektranama

(Concentrated Solar Power). Njihova je velika prednost pred klasičnom PV

tehnologijom mogućnost skladištenja toplinske energije, pa ovakve termolelektrane

imaju mogućnost rada 24 sata na dan (Herceg, 2013, pp. 321-323).

2.1.4. Energija vjetra

Vjetar je jedan od najstarijih energetskih izvora, a prvu vjetrenjaču za proizvodnju el.

energije izradio je prof. James Blyth u Škotskoj. Suvremeno iskorištavanje energije

vjetra započelo je 70-tih godina prošlog stoljeća, nakon naftne krize. U početku su to

bili mali pojedinačni vjetroagregati, za upotrebu na farmama, a danas su to povezane

skupine (polja) vjetroelektrana s jačinom od 50 do čak 600 kW (Herceg, 2013, p. 323).

Vjetroelektrana podrazumijeva sustav za pretvorbu gibajuće zračne mase (vjetra) u el.

energiju. Smatra se da je tehnički potencijal energije vjetra, dugoročno gledano, pet puta

veći od njegove današnje proizvodnje u svijetu, odnosno da je čak 40 puta veći od

današnje potražnje. Korištenje energije vjetra karakterizira promjenjivost i nemogućnost

uskladištenja, kao i visoki troškovi gradnje, međutim zbog svojih mnogobrojnih

prednosti (visoka pouzdanost rada postrojenja, nema zagađenja okoliša, nema troškova

goriva) ovaj sektor postaje jedan od najbrže rastućih sektora iskorištavanja OIE u

cijelom svijetu. (Herceg, 2013, p. 324).

8

2.1.5. Energija biomase

Energija biomase podrazumijeva energiju dobivenu iz biorazgradivih dijelova

proizvoda, otpada i ostataka poljoprivredne proizvodnje, šumarske i srodnih industrija.

Energija dobivena iz biomase može biti u krutom, tekućem i plinovitom obliku. Najviše

se koristi drvna masa nastala kao sporedni proizvod, otpad i drugačije neiskoristivi

ostaci. Ovakva kruta biomasa koristi se kao gorivo za dobivanje toplinske i el. energije,

a prerađuje se i u plinovita i tekuća goriva koja imaju primjenu u kućanstvima i

vozilima. Velika prednost biomase njen je ogroman potencijal i činjenica da je u

pogledu CO2 neutralna – njenom se uporabom zatvara krug očuvanja CO2 (Herceg,

2013, p. 331).

Biogoriva su tekuća goriva koja se dobivaju iz biomase. Najpoznatija su bioetanol

(alternativa za benzin) i biodizel (alternativa za dizel). Ova goriva imaju mnoge

prednosti u odnosu na fosilna (smanjenje onečišćenja okoliša), ali postoje i određeni

problemi vezani uz njihovu proizvodnju. Najvažniji je onaj da je njihova proizvodnja

„pretvaranje hrane u gorivo“, odnosno korištenje poljoprivrednih površina u tu svrhu, a

ne za uzgoj hrane, pa se s obzirom na prisutnost gladi u svijetu, radi o etičkom

problemu. Ulaganje u istaživanja i nova tehnološka rješenja, donijet će neke nove i

ispravnije mogućnosti – nove generacije bigoriva (Herceg, 2013, pp. 332-334).

2.1.6. Geotermalna energija

Geotermalna energija je zapravo toplinska energija Zemlje, koja se generira iz Zemljina

središta gdje je temperatura viša od 6000° C, a osnovni način prijenosa na površinu je

voda ili para. U prirodi se ta energija pojavljuje tamo gdje se toplina koncentrira blizu

površine, kao kod vulkana, gejzira i toplica. Prvom uporabom geotermalne energije za

proizvodnju el. energije smatra se eksperiment u Italiji, 1904. g: za pokretanje male

turbine koja je napajala pet žarulja, upotrijebljena je para. Tamo je sagrađena i prva

geotermalna elektrana 1913. g, koja je skoro 50 godina bila jedina takva elektrana u

svijetu (Herceg, 2013, p. 330).

9

Smatra se da je potencijal geotermalne energije golem – 50 000 puta veći od sve

energije koja se može dobiti iz nafte i plina na svijetu. Prednosti su također iznimne, a

prvenstveno se očituju kroz: jeftin, stabilan i trajan izvor, izostanak troškova goriva i

minimalne štetne emisije (osim vodene pare i ponekad nekih pratećih plinova).

Nedostatak je taj što se samo mali dio geotermalne energije može iskorištavati (do

5000 m dubine), a u svijetu je malo mjesta gdje se vrela voda nalazi do te dubine. Često

su to trusna područja, pa je gradnja elektrane na takvim područjima iznimno

kompleksna. Najveći takav sustav nalazi se na Islandu, u Reykjaviku, gdje sve zgrade

koriste geotermalnu energiju i 89 % kućanstava se tako grije. Island je najveći korisnik

geotermalne energije per capita, a ona se još koristi i u dijelovima Japana, Filipina,

SAD-a i Novog Zelanda, a što se tiče Europe – uglavnom u Italiji i Mađarskoj (Herceg,

2013, p. 331).

2.2. RAZVOJ KAO SUVREMENA EKONOMSKA KATEGORIJA

U okviru ove cjeline eleborirane su sljedeće tematske jedinice: 1) od tradicionalnog do

održivog razvoja, 2) značaj obnovljivih izvora energije s aspekta održivog razvoja.

2.2.1. Od tradicionalnog do održivog razvoja

Težnja za novim spoznajama i sposobnost učenja, vječita ljudska znatiželja i nastojanje

pomicanja vlastitih granica, rezultirali su kroz povijest važnim tehnološkim

dostignućima. Izniman tehnološki napredak u posljednjih stotinu godina doveo je do

akumulacije kapitala i snažnog ekonomskog rasta.

Kod praćenja i mjerenja promjena u gospodarstvu, analiziraju se dvije kategorije:

gospodarski rast i gospodarski razvoj. Gospodarski rast predstavlja kvantitativnu mjeru

gospodarskih promjena (iskazanu pomoću omjera BDP-a i broja stanovnika) i čini tek

jedan od pokazatelja gospodarskog razvoja. Gospodarski razvoj širi je pojam,

kvalitativnog karaktera, a može se objasniti kao proces unapređenja životnog standarda i

ukupne dobrobiti stanovništva promatran s ekonomskih, društvenih, kulturnih,

ekoloških i ostalih aspekata (Udovičić, 2009, p. 46). Ovi su pojmovi vrlo slični i

10

istovremeno suštinski bitno različiti, a njihovo dugogodišnje poistovjećivanje i

nerazlikovanje njihovog učinka na ljude i okoliš, dovelo je do tzv. paradoksa

ekonomskog rasta. Naime, nagli tehnološko-tehnički progres i povećanje gospodarskih

aktivnosti (industrijalizacija) uzrokom je snažnog demografskog rasta i urbanizacije te

suvremenih životnih trendova poput globalizacije i konzumerizma. Sve prethodno

navedeno, rezultiralo je neracionalnim trošenjem prirodnih resursa i onečišćenjem

odnosno zagađenjem okoliša, a time i ugrožavanjem ljudskog zdravlja. Ekonomski rast,

koji se temelji na pretjeranom iscrpljivanju prirodnih resursa i neodgovornom odnosu

prema prirodi, nema obilježje privremenosti te zauzima kontradiktornu poziciju u

odnosu na pozitivne pretpostavke razvoja.

Navedeni trend potiče realnu potrebu za promjenom globalne svijesti i odnosa prema

planeti Zemlji, upravo s ciljem rješavanja razvojnih problema koje ekonomski rast nije

riješio već ih je dodatno produbio. Sedamdesetih godina 20. stoljeća neki ekonomisti

upozoravaju da ipak postoje granice ekonomskog rasta. Javlja se ideja odnosno koncept

nazvan „održivi razvoj“. Ovaj se termin prvi puta službeno spominje na Prvoj

konferenciji UN-a o zaštiti okoliša, u Stockholmu 1972. g. i to samo s ekološkog

aspekta. Sa šireg, odnosno ekonomsko-političkog aspekta, na održivi razvoj ukazuje

Svjetska komisija za okoliš i razvoj (WCED), poznata i kao Brundtlandina komisija,

prema njenoj tadašnjoj čelnici Gro Harlem Brundtland. Komisija je 1987. g. izdala

izvješće pod nazivom „Naša zajednička budućnost“ u kojem se definira održivi razvoj i

upozorava na opasnost od daljnjeg nekontroliranog demografskog i ekonomskog rasta.

Prema Komisiji, održivi razvoj predstavlja razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih

naraštaja ne ugrožavajući pri tom budućnost sljedećih naraštaja (Črnjar & Črnjar, 2009,

p. 79).

Ovaj koncept ima tri osnovna cilja koji ujedno predstavljaju i stupove njegovog

funkcioniranja: gospodarska učinkovitost, socijalni napredak i odgovornost prema

okolišu (Herceg, 2013, p. 256). Ova bi tri stupa, prema inicijalnoj zamisli, trebala biti u

ravnotežnim pozicijama (današnji razvoj tu ravnotežu još nije dostigao – najviše na

korist ekonomskog, a na štetu ekološkog stupa).

11

Kako je održivi razvoj istovremeno i cilj i put, do njegovog ostvarenja potrebno je

savladati odnosno kontrolirati štetne utjecaje na okoliš, a sedam „stepenica“ kojima se

taj put prelazi su: industrijska ekologija, čistija proizvodnja, sprečavanje zagađenja,

minimiziranje otpada, recikliranje, kontrola onečišćenja i zbrinjavanje otpada (Herceg,

2013, pp. 266-267), odnosno prema prof. Črnjaru (2009, p. 81): „održivi razvoj

podrazumijeva ponovno određivanje pravila kako bi se rasipna potrošnja i onečišćenje

zamijenili štednjom i očuvanjem“.

Snažan poticaj održivom rastu i njegovoj globalnoj afirmaciji dala je Druga

konferencija UN-a o okolišu i razvoju, 1992. g. održana u Rio de Janeiru. Deklaracija o

okolišu i razvoju te Agenda 21 (Akcijski plan održivog razvoja za 21. st), konkretni su

rezultati ove konferencije koji preciziraju načela održivog razvoja i predstavljaju

smjernice njegovog postizanja (Črnjar & Črnjar, 2009, p. 81). Svi kasniji sastanci na

međunarodnoj razini i usvojeni strateški dokumenti dodatno naglašavaju i afirmiraju

važnost održivog razvoja kao jedino moguće prihvatljive opcije i garancije budućeg

prosperiteta. Danas se koncept održivog razvoja dovodi u vezu sa svim aspektima

društvenog i gospodarskog života, pri čemu energija i energetika nisu izuzetak, stoga se

i na ovom području nastoji naći odgovarajući način za održivi energetski razvoj.

2.2.2. Značaj obnovljivih izvora energije s aspekta održivog razvoja

Energija je glavni pokretač gospodarskog rasta i razvoja, kao i napretka civilizacije

uopće. Njezina je uloga iznimna i neupitna. Istovremeno, upravo je proizvodnja i

uporaba energije jedan od najvećih uzroka onečišćenja.

Energetika je gospodarska djelatnost koja se bavi proučavanjem i iskorištavanjem

različitih izvora energije. Proizvodnja energije po svojoj važnosti izjednačuje se s

proizvodnjom hrane i osiguranjem potrebne količine vode, jer je opskrba energijom

preduvjet gospodarskog razvoja i standarda stanovništva. Razvoj energetike usko se

povezuje s razvojem gospodarstva, jer preduvjet uspješnom razvoju gospodarstva

predstavlja izbor najpovoljnije strukture prirodnih i pretvorbenih oblika energije. O tom

izboru ovisi visina investicija i cijena energije (Udovičić, 2009, p. 51).

12

Iznalaženje načina proizvodnje energije koji bi bili ekonomski ali i ekološki prihvatljivi,

jedan je od najvažnijih ciljeva održivog razvoja i istovremeno jedan od najvećih

izazova današnjice. Današnje potrebe za energijom najvećim su dijelom podmirene iz

fosilnih goriva. Otprilike 80 % energije koju troši EU dolazi iz fosilnih goriva, u čemu

značajan udio čine nafta i plin iz uvoza. Primjerice, 2012. g. uvozna ovisnost o fosilnim

energentima iznosila je 53 % (Energy dependence n.d), a do 2030. g. ona bi se mogla

popeti i do 70 % (Kandžija & Cvečić, 2010, p. 825). Ograničenost tradicionalnih izvora

energije i njihova nejednaka geografska raspoređenost, uzrokom su mnogobrojnih

političkih i ratnih sukoba kroz povijest, kao i sve većih cijena energenata. Sve to

rezultira dugoročnom energetskom nesigurnošću zemalja koje ne raspolažu vlastitim

izvorima (o čemu svjedoči i trenutna situacija u Europi uslijed ukrajinsko-ruske krize).

Na primjeru energetskih resursa moguće je objasniti razliku između dva gledišta

ekonomista po pitanju održivog razvoja: pristup slabe održivosti (neoklasični

ekonomisti) i pristup jake održivosti (ekološki ekonomisti). Kod slabe održivosti,

proizvedeni i prirodni kapital neograničeno su zamjenjivi, što zapravo znači da je

gospodarstvo moguće održati i uz degradaciju okoliša. Nasuprot tome, pristup jake

održivosti govori da postoje dijelovi prirodnog kapitala koji su nezamijenjivi i da je

potrebno zalihe prirodnog kapitala držati stalnima (Črnjar & Črnjar, 2009, p. 88). S

obzirom da porast potrebe za energijom iziskuje sve veću potrošnju ograničenih fosilnih

goriva, a njihovim korištenjem i sagorijevanjem dolazi do pretjeranih emisija CO2 (koje

dalje vode ka globalnom zagrijavanju, sve izražajnijim klimatskim promjena i

narušavanju prirodne ravnoteže), jaka održivost jedini je mogući put, a rješenje kroz

povećanje udjela OIE u globalnoj strukturi proizvodnje energije. Održivi energetski

razvoj podrazumijeva racionalnije trošenje energije i veće korištenje izvora koji su

neograničeni (uporabom se ne troše) i ne zagađuju okoliš, a upravo se u tome ogledaju i

globalni ciljevi energetike u 21. st: pristupačnost, raspoloživost i prihvatljivost.

Iako još uvijek nedovoljno korišteni, OIE predstavljaju dugoročno rješenje s različitih

aspekata: u stabilizaciji klime jer njihovo korištenje smanjuje emisije CO2; povećanje

njihovog udjela smanjuje energetsku ovisnost (smanjuje uvoz energenata i el.energije) i

potiče samoodrživost energetskog sustava; stalan tehnološki napredak i inovacije

13

osiguravaju permanentan rast ovog sektora i stvaranje novih radnih mjesta (Herceg,

2013, pp. 320-321). Može se dakle reći da je korištenje OIE rješenje za energetsku

sigurnost, uz istovremenu ekološku prihvatljivost i stabilan ekonomski razvoj.

Održivi energetski razvoj ključan je za postizanje održivog razvoja uopće, a OIE

predstavljaju njegov izuzetan i neiscrpan potencijal koji sve više dobiva na značaju. EU

je integrirala poticanje korištenja OIE u brojne sektorske politike kao što su borba protiv

klimatskih promjena, zaštita okoliša i brojne druge.

2.3. STRATEŠKI OKVIR ZA RAZVOJ OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE U EU

U ovom dijelu rada razrađene su sljedeće tematske jedinice: 1) politika zaštite okoliša,

2) energetska politika, 3) ostale politike potpore.

2.3.1. Politika zaštite okoliša

Zajednička potreba za zaštitom okoliša javila se puno prije nego zajednička politika

zaštite okoliša EU. Naime, zrak i voda nemaju granica, pa tako niti problemi vezani za

upravljanje ovim resursima. Zajedničko onečišćenje okoliša tražilo je i zajednička

rješenja. Prvi sporazumi između pojedinih članica datiraju još iz 19. st, a zaštita okoliša

kao međunarodna aktivnost u današnjem smislu, pojavila se nakon kiselih kiša

uzrokovanih britanskom industrijom i posljedičnim uništenjem šuma u Skandinaviji.

Zaštita okoliša pojavljuje se kao posljedica tržišnih neuspjeha, a intervencija u tom

smislu datira od 1972. g. Od tada do danas, doneseno je više od 300 zakonodavnih

akata, vezanih uglavnom za gospodarenje otpadom i ograničenje zagađenja zraka i

vode. Nakon prve konferencije UN-a o zaštiti okoliša 1972. g. u Stockholmu, u Parizu

je usvojen prvi Akcijski program o zaštiti okoliša - tematska strategija koja rješava niz

pitanja u području zaštite okoliša (Kandžija & Cvečić, 2010, pp. 818-819). Nakon

prvog, usvojeni su i ostali, a danas je važeći (sedmi) Akcijski program pod nazivom

„Living well, within the limits of our planet“ (Živjeti dobro, u granicama našeg

planeta), koji je stupio na snagu u siječnju 2014. g, a odnosi se na razdoblje do 2020. g.

(European Commision, Environment Action Programme to 2020 n.d).

14

Osnovni ciljevi zaštite okoliša su: zaštita ljudskog zdravlja, očuvanje i poboljšanje

kvalitete okoliša, racionalno raspolaganje prirodnim resursima i promicanje borbe

protiv klimatskih promjena na međunarodnoj razini kao i svih drugih mjera koje potiču

rješavanje globalnih ekoloških problema (Kandžija & Cvečić, 2010, pp. 821-822).

Značajni koraci u zaštiti okoliša EU učinjeni su donošenjem Lisabonske strategije

2000. g, odnosno njenim proširenjem nakon Europskog vijeća u Göteborgu 2001. g. i

postavljanjem osnovnih ciljeva: poticanje gospodarske konkurentnosti, povećanje

zaposlenosti i socijalne kohezije te zaštita okoliša i prevencija rizika. Istovremeno

ostvarivanje ovih triju ciljeva predstavlja suštinu održivog razvoja EU. Europska

strategija održivog razvoja, iz 2001. g, zahtijeva povezivanje ekonomske, socijalne i

politike zaštite okoliša i postavlja sedam prioritetnih područja (jedno od njih su

klimatske promjene i čista energija) (Kandžija & Cvečić, 2010, pp. 824-825).

Važan događaj na međunarodnoj sceni predstavlja stupanje na snagu Protokola iz

Kyota 2005. g. (potpisanog 1997. g), kojim su dogovoreni konkretni ciljevi smanjenja

stakleničkih plinova. EU je odgovorna za 1/5 stakleničkih plinova, stoga je preuzela

vodeću ulogu u borbi protiv klimatskih promjena i usporavanja globalnog zagrijavanja.

Sukladno tome, 2005. g. donosi Strategiju o klimatskim promjenama. U sklopu ove

strategije, 2007. g. EU uvodi prvi sustav trgovanja emisijskim pravima/kvotama (ETS).

U oviru Akcijskog plana za energiju 2007. g, EU postavlja cilj smanjenja emisije CO2

za 20 % do 2020. g. u odnosu na emisije 1990. g. Već 2008. g. usvojen je paket mjera

o klimatskim promjenama i obnovljivoj energiji u kojem se, osim smanjenja emisije

CO2, predviđa i smanjenje potrošnje energije za 20 % kao i povećanje udjela OIE na

20 % te 10 % biogoriva u prometu (Kandžija & Cvečić, 2010, pp. 831-833).

Konferencija o klimi u Kopenhagenu, 2009. g, nije dala željene rezultate na globalnoj

razini (brzorastuće ekonomije poput Kine, Brazila i Indije suprotstavile su se

nastojanjima EU), ali je učvrstila vodeću poziciju EU u borbi protiv klimatskih

promjena (Kandžija & Cvečić, 2010, pp. 833-834). Istekom Lisabonske strategije, EU

donosi novu strategiju – Europa 2020. Ova strategija predstavlja nastavak Lisabonske i

ukazuje na potrebu pametnog, održivog i uključivog gospodarskog rasta. U tom

15

kontekstu, 2011. g. objavljen je Akcijski plan za resursnu učinkovitost i Akcijski plan

za konkurentno gospodarstvo s niskom razinom ugljika do 2050. g (Sosa-Iudicissa,

2013). Kako bi ustrajala na ovom ambicioznom putu, EU mora uložiti još veće napore,

prvenstveno u području energije – poticanjem razvoja i korištenja obnovljivih izvora te

strategijama energetskih ušteda (energetske učinkovitosti).

2.3.2. Energetska politika

Korištenje energije i raspolaganje energetskim resursima predstavlja okosnicu svakog

gospodarsko-društvenog razvoja. Na toj se činjenici temeljila i ideja o stvaranju

Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. g. (dalje u tekstu Zajednica) te suradnja u

području nuklearne energije i osnivanje EURATOM-a 1957. g. Moglo bi se reći da je

osnivanje ovih energetskih zajednica označilo i početak zajedničke energetske politike

EU. Ipak, vrijeme nakon Drugog svjetskog rata karakteristično je po vrlo dostupnim i

cijenom prihvatljivim energentima (ugljen je osiguravao 65 % energetskih potreba

zemalja članica, a nafta je bila sigurna i jeftina), pa je tek prva naftna kriza 1973. g.

vrtoglavim poskupljenjem cijene nafte „uzdrmala“ članice Zajednice i prisilila ih na

razvijanje međunarodnih odnosa i suradnje, a sve u cilju osiguravanja sigurne opskrbe

energijom te aktivnog definiranja zajedničke energetske politike (Kandžija & Cvečić,

2010, pp. 846-847).

Ovo izuzetno važno područje, iako od početka u fokusu svih zemalja članica Zajednice,

tek Lisabonskim ugovorom dobiva pravni okvir i temelj daljnjeg definiranja. Osnovni

cilj energetske politike postaje funkcioniranje unutarnjeg energetskog tržišta i sigurnost

opskrbe energijom. Opći dugoročni ciljevi energetske politike zacrtani su još 1995. g. u

Bijeloj knjizi o energetskoj politici za EU, a 2006. g. objavljivanjem Zelene knjige o

europskoj strategiji održive, konkurentne i sigurne energije, započinje nova era

energetske politike EU (Kandžija & Cvečić, 2010, pp. 847-848). Predviđene mjere ove

nove energetske politike, sadržane u „Prvom strateškom priopćenju o energiji“, trebale

bi se realizirati u okviru borbe protiv klimatskih promjena i održivog razvoja, a temelj

ove politike čine tri stupa (Kandžija & Cvečić, 2010, p. 850):

16

1) konkurentnost gospodarstva i realizacija unutarnjeg tržišta (pretpostavka

osiguravanja dostupnosti opskrbe),

2) sigurna opskrba,

3) ekološka održivost (poticanje energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih

izvora energije).

Energetska politika provodi se putem Akcijskog plana, a podrazumijeva skup

definiranih ciljeva i mjera koje utječu na korištenje primarnih i sekundarnih (el.

energija) energetskih izvora te upravljanje njihovom potražnjom. Kako razvoj

unutarnjeg energetskog tržišta smanjuje nesigurnost opskrbe, potiče inovativnost i

učinkovitost putem tržišnog natjecanja, jedan je od glavnih ciljeva njegova realizacija.

Drugi važan cilj predstavlja sigurnost opskrbe iz razloga što EU ne raspolaže sama s

dovoljno izvora energenata i u velikoj je mjeri ovisna o uvozu. U nastojanjima da se

ovaj uzlazni trend promijeni, EU razvija učinkovitu solidarnost među članicama i

mehanizme energetskih rezervi. Osim stvaranja rezervi, neophodna je i diverzifikacija

energetskih izvora – kako različitih energenata, tako i različitih zemalja uvoznih

partnera (Kandžija & Cvečić, 2010, pp. 857-858). Kako je i dalje najveći europski

dobavljač plina Rusija, sadašnja politička situacija ne ide u prilog tome da je navedeni

prioritet u potpunosti zadovoljen. Politička kriza i nemiri u Ukrajini, kao glavnog

tranzitnog pravca ruskog plina, pokazali su veliku energetsku ranjivost EU. Iz ovih

razloga, kao i zbog svog opredjeljenja i angažmana u pogledu klimatskih promjena, uz

prioritetni zadatak u pogledu smanjenja stakleničkih plinova, EU sve više potiče

korištenje obnovljivih (čistih) izvora energije.

Osim smjernica koje potiču razvoj OIE i određuju opće ciljeve njihovog korištenja,

nova Direktiva o obnovljivim izvorima (2009/28/EZ) usvojena 2009. g, uvažava

nacionalne specifičnosti. Prema ovome, članice su slobodne odlučivati o izboru

energetskog miksa s obzirom na raspoložive resurse, ali je naglasak stavljen na OIE i to

prvenstveno u svezi dobivanja el. energije (Kerebel, 2013a). Program „Inteligentne

energije za Europu“ usmjeren je na podizanje javne svijesti o korištenju obnovljivih

izvora, promicanju održive proizvodnje i potrošnje energije, o štednji energije i

poticanju održive energetske tehnologije (Kandžija & Cvečić, 2010, p. 862).

17

EU vodi aktivnu energetsku politiku transformiranja u visokoučinkovito energetsko

gospodarstvo s niskom emisijom CO2, ograničavanja uvozne ovisnosti i poticanja novih

energetskih tehnologija te otvaranja novih radnih mjesta vezanih uz to (upravo su to i

ciljevi održivog energetskog razvoja), a za postizanje ovih sveobuhvatnih ciljeva

neophodna je potpora ostalih zajedničkih politika.

2.3.3. Ostale politike potpore

Jedan od glavnih ciljeva EU predstavlja jačanje gospodarske, socijalne i teritorijalne

kohezije, stoga je značajan dio proračuna i aktivnosti EU posvećen upravo smanjenju

razlika između pojedinih regija, a regionalna i kohezijska politika EU objedinjuje mjere

i napore EU u tom pravcu. Ključne uloge pri tom imaju Europski fond za regionalni

razvoj (dalje u tekstu EFRR) i Kohezijski fond, usmjereni prvenstveno na ulaganja za

rast i zapošljavanje te europsku teritorijalnu suradnju.

EFRR se oslanja na Strategiju 2020 i usredotočen je na sljedeće prioritete: istraživanje i

razvoj, informacijske i komunikacijske tehnologije, mala i srednja poduzeća te poticanje

gospodarstva s niskom emisijom ugljika. Ovaj fond također podržava i održiv urbani

razvoj (Kolodziejski, 2014).

Kohezijski fond, koji je osnovan 1994. g, financijski pomaže projekte na području

okoliša i transeuropskih mreža, a od 2007. g. podržava i projekte na područjima

povezanima s održivim razvojem (poput energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora

energije). Sredstva iz ovog fonda namijenjena su članicama čiji je BDP po stanovniku

niži od 90 % prosjeka EU. Za razdoblje od 2014-2020. g, ovom fondu namijenjena su

sredstva u iznosu od 66 milijardi eura (Kolodziejski, 2013). Od 1.7.2013. g. na sredstva

iz ovog fonda ima pravo i Hrvatska.

Znanstvena istraživanja i na njima temeljen tehnološki razvoj predstavljaju preduvjet

gospodarskog i svakog razvoja, a ujedno su i najvažniji čimbenik postizanja i

održavanja konkurentnosti u suvremenom poslovnom okruženju. U definiranju

gospodarskog rasta i zapošljavanja, EU sve se više oslanja na tzv. trokut znanja

18

(obrazovanje; istraživanje i razvoj; inovacije). Kako bi na tržištu nastupila što uspješnije

i izbjegla rascjepkanost u tom pogledu, EU provodi politiku istraživanja i razvoja koja

koordinira nacionalne istraživačke programe i ujedinjuje financijska sredstva i ljudske

potencijale. Europska istraživanja također su temelj i preduvjet unapređenju sigurnih

energetskih izvora koji smanjuju ovisnost EU o uvozu i pridonose zaštiti okoliša –

borbi protiv klimatskih promjena, a u tom kontekstu nezamjenjivu ulogu igraju

inovacije. Između ostalog, upravo će napori uloženi na tom području doprinijeti i

rješavanju energetskih izazova i osigurati razvoj sigurne i održive energetike. Sedmi

istraživački program (FP7) jedan je od programa koji se bavi razvojem održive

energetske tehnologije i nudi neka prihvatljiva rješenja (Kandžija & Cvečić, 2010, p.

862).

U studenom 2011. g, predstavljen je zakonodavni paket Obzor 2020, za razdoblje od

2014-2020. g. Ovim novim okvirnim programom objedinit će se sva trenutačna sredstva

za istraživanje i razvoj do sada osigurana u okviru Sedmog istraživačkog programa,

Okvirnog programa za konkurentnost i inovacije i Europskog instituta za inovacije i

tehnologiju. Obzoru 2020 dodijeljen je ukupni proračun od 77 milijardi eura, a usmjeren

je na tri stupa: izvrsna znanost, vodeći položaj u industriji i društveni izazovi

(Gouarderes, 2014).

Za društvene izazove predviđeno je 29,68 milijardi eura, a ovo se područje sastoji od

šest glavnih tema (Gouarderes, 2014):

1) zdravlje, demokratske promjene i dobrobit,

2) sigurnost hrane, održiva poljoprivreda, morska i pomorska istraživanja i

biogospodarstvo,

3) sigurna, čista i učinkovita energija,

4) pametan, zelen i integriran promet,

5) borba protiv klimatskih promjena, učinkovitost korištenja izvora i sirovine,

6) uključiva, inovativna i sigurna društva.

Kako bi se potaknulo uključivanje malih i srednjih poduzeća u ovaj projekt, predložen

je i poseban financijski instrument kojim se osiguravaju bespovratna sredstva za

ulaganje u istraživanje i razvoj.

19

Politika zaštite okoliša integrirana je u sve zajedničke politike EU i njihovi ciljevi se

prožimaju. Kako je njen prioritetan cilj smanjenje stakleničkih plinova odnosno borba

protiv klimatskih promjena, a korištenje OIE predstavlja jedan od najučinkovitijih

oblika te borbe, moglo bi se reći i da je poticanje OIE na indirektan način prisutno u

svim politikama EU. Kako to ipak nije objektivna konstatacija, u ovom je dijelu rada

bilo više riječi o onim politikama koje kroz svoje ciljeve i mjere direktno promoviraju i

potiču korištenje OIE. Važnost obnovljivih izvora energije i njihov utjecaj s različitih

razvojnih aspekata, prikazat će analiza nekih važnijih pokazatelja u nastavku rada.

20

3. ANALIZA OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE I

RELEVANTNIH RAZVOJNIH POKAZATELJA U ODABRANIM

ZEMLJAMA EU

Rezultati analize obnovljivih izvora energije i relevantnih razvojnih pokazatelja u

odabranim zemljama EU izneseni su kroz sljedeće tematske jedinice: 1) metodološka

objašnjenja odabira zemalja i pokazatelja, 2) korištenje obnovljivih izvora energije u

odabranim europskim zemljama, 3) ekološki pokazatelji, 4) energetski pokazatelji,

5) ekonomski pokazatelji.

3.1. METODOLOŠKA OBJAŠNJENJA ODABIRA ZEMALJA I POKAZATELJA

Kod odabira europskih zemalja za ovu analizu, glavni kriteriji bili su: članstvo u EU i

tradicija korištenja OIE. Na temelju tih kriterija i preliminarnih istraživanjima, za

analizu su odabrane sljedeće zemlje: Njemačka, Španjolska, Italija, Francuska,

V.Britanija i Švedska. Njemačka je apsolutno vodeća europska zemlja u poticanju i

razvoju OIE, u svim područjima i oblicima njihovog korištenja. Švedska je vodeća

europska zemlja po udjelu OIE u potrošnji ukupne energije i po količini el. energije

dobivene iz OIE, te kao takva vrlo značajna za ovu analizu. Ostale zemlje vodeće su po

instaliranim kapacitetima i proizvodnji energije iz OIE u 2012. g, a također su u samom

vrhu dugi niz godina.

U cilju utvrđivanja razvojnih mogućnosti korištenja OIE u Republici Hrvatskoj,

izvršena je i komparativna analiza razvojnih pokazatelja Republike Hrvatske s

odabranim europskim zemljama.

S obzirom na statističku osnovicu i raspoloživost podataka, promatrano razdoblje varira

od pokazatelja do pokazatelja. U skladu s tim, analizirani su kontinuirani i

diskontinuirani vremenski nizovi.

21

3.2. KORIŠTENJE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE U ODABRANIM

EUROPSKIM ZEMLJAMA

Sve više postaje očito da više nije upitno hoće li se prihvatiti obnovljivi izvori energije,

već je pitanje kojom brzinom i u kolikoj će mjeri oni zamijeniti tradicionalna fosilna

goriva. Iz OIE u 2012. g. u svijetu je proizvedeno 1470 GW energije, za 8,5 % više

nego 2011. g. Od toga se 990 GW odnosi na hidroenergiju, a na ostale obnovljive izvore

480 GW.

Prema novoinstaliranim kapacitetima OIE u 2012. g. vodeće zemlje svijeta su: Kina,

SAD, Njemačka, Japan i Italija. Pet vodećih zemalja u svijetu prema do sada ukupno

instaliranim kapacitetima OIE (bez hidroenergije) su: Kina, SAD, Njemačka,

Španjolska i Italija, a Njemačka je među prvih pet zemalja u svijetu uključujući i

kapacitete hidroenergije, kao i u kategorijama biomase, solarne i energije vjetra

(REN21, 2013, p. 17). Od prethodno spomenutih 1470 GW proizvedenih u 2012. g, na

EU se odnosi 210 GW (od toga na Njemačku 71 GW, na Španjolsku 31 GW i na

Italiju 29 GW).

U 2013. g. u EU instalirano je ukupno 35 GW novih energetskih kapaciteta, od čega

25,4 GW (preko 72 %) čine OIE. Tek se 27 % novih energetskih kapaciteta odnosi na

fosilna goriva, uglavnom na plin (cf: grafikon 1) (EWEA, 2013, p. 6).

22

Grafikon 1: Instalirana snaga novih energetskih kapaciteta u EU u 2013. g. (%)

Izvor: EWEA, Wind in power - 2013 European statistics, 2014, p. 6 (obrada studenta)

Do 2000. g. instalirano je tek 3,6 GW iz OIE ili 22,4 % od ukupno instaliranih

energetskih kapaciteta. Promjene u instaliranim kapacitetima u EU1 u 2013. g, u odnosu

na 2000. g, prikazane su u grafikonu 2.

1 U promatranom razdoblju EU seproširila, a ova se činjenica odnosi i na sve kasnije navedene podatke na razini EU.

vjetar 32%

plin 22 %

fotonapon 31 %

nafta 0,6 %

ugljen 5%

voda 3%

biomasa 4%

nuklearni 0,4%

ostalo 2%

23

Grafikon 2: Promjene u instaliranim energetskim kapacitetima u EU,

2000-2013. g. (GW)

Izvor: EWEA, Wind in power - 2013 European statistics, 2014, p. 8 (obrada studenta)

Grafikon prikazuje velike promjene u promatranom razdoblju. Do 2013. g. instalirano je

385 GW novih energetskih kapaciteta, od čega 55 % predstavljaju OIE, a čak 92 %

čine OIE i plin zajedno. Također je vidljivo da su naftni, plinski i nuklearni kapaciteti u

EU smanjeni u promatranom razdoblju.

Europska unija doista čini velike napore u poticanju proizvodnje energije iz OIE, a oni

se očituju kroz permanentni porast proizvodnje primarne energije iz OIE (cf: tablica 1).

-40

-20

0

20

40

60

80

100

120

2013. g.

2000. g.

24

Tablica 1: Proizvodnja primarne energije iz OIE u odabranim europskim

zemljama, 2001-2012. g. (1000 toe)

2001. g. 2005. g. 2008. g. 2012. g.

Hrvatska 855,3 901,5 1232,7 1181,2

Njemačka 9636,4 16794,6 23044,0. 32912,7

Francuska 16604,5 15480,0 18449,1 20766.,0

Švedska 14229,8 14825,6 15619,9 18508,1

Italija 9624,4 10860,1 12615,1 17894,2

Španjolska 8156,6 8397,7 10315,6 14487,7

V.Britanija 2315,9 3552,8 4575,8 7095,0

EU-ukupno 100074,0 115895,9 137684,0 177269,3

Izvor: Eurostat, Primary production of renewable energy n.d. (obrada studenta)

Ukupno proizvedena energija iz OIE na nivou EU u 2012. g. porasla je 77 % u odnosu

na 2001.g, uz prosječnu godišnju stopu rasta od 5,34 %. Od promatranih zemalja,

najveću prosječnu stopu rasta u istom periodu ima Njemačka (11,81 % godišnje).

Hrvatska, s prosječnom stopom rasta od 2,98 %, ne prati takvu dinamiku rasta. Kao

primjer novijih članica, treba spomenuti Poljsku i Rumunjsku koje su poduzele

značajne napore na ovom području i u 2012. g. također bilježe dobre rezultate u

proizvodnji OIE (8478,0 odnosno 5242,2 tisuća toe), kao i veliki rast u V.Britaniji (za

55 % u odnosu na 2008. g).

Prema već spomenutim ciljevima, EU želi dostići planirani udio od 20 % OIE u ukupnoj

potrošnji energije do 2020. g. (u 2012. g. on je iznosio 14,1 %). Ovaj cilj energetske

politike prvenstveno se želi postići razvojem energije iz vjetra, vode, sunca i biomase

kroz obvezujuće nacionalne ciljeve. Naravno, među članicama postoje razlike u

korištenju pojedinih OIE, s obzirom na nejednakost državnih potpora kao i raznolikost

klimatskih uvjeta. Ipak, najveća očekivanja EU su od energije vjetra. Pretpostavlja se

da će se do 2020. g. kroz energiju vjetra zadovoljiti 35 % ukupnih potreba za el.

energijom (Herceg, 2013, p. 319). Od 2000. g. do danas, od svih ukupno

novoinstaliranih kapaciteta vjetroelektrane čine 28 %, a u 2013. g. vjetroelektrane čine

32 % novoinstaliranih kapaciteta. U 2013. g. ukupni instalirani kapaciteti iznose 117,3

25

GW: 110,7 GW na kopnu („onshore“) i 6,6 GW na vodi („offshore“). Ovakav ukupni

kapacitet može prosječno godišnje proizvesti 257 TWh el. energije (oko 8 % ukupno

potrošene energije) (EWEA, 2014, p. 3).

U 2000. g. ukupni kapaciteti vjetroelektrana u EU iznosili su 12,9 GW, a vjetroelektrane

Danske, Njemačke i Španjolske (zemlje-pioniri) predstavljale su 85 % ukupnih EU

kapaciteta. U 2012. g, iako i dalje vodeće, ove zemlje čine samo 36 %, što govori o

ekspanziji energije vjetra u ostalim članicama. Novije članice, koje 2000. g. uopće nisu

imale vjetroelektrane, danas imaju 16 % tržišta energije vjetra EU (u tom udjelu

Poljska i Rumunjska zajedno čine 90 %) (EWEA, 2014 pp. 6-11). Upravo je u

Rumunjskoj sagrađena najveća vjetroelektrana u Europi (Fantanele & Cogealac), snage

600 MW s 240 vjetroagregata. Deset najvećih vjetroelektrana u EU imaju ukupnu snagu

3176 MW, dobivenu iz 1214 vjetroagregata. Osim ove u Rumunjskoj, po jedna se još

nalazi u Portugalu, Španjolskoj, Austriji i Švedskoj, a čak pet u V.Britaniji (Jerkić,

2013).

Grafikon 3 prikazuje kumulativ instaliranih kapaciteta vjetroelektrana u EU.

26

Grafikon 3: Ukupno instalirani kapaciteti vjetroelektrana u EU, 2000-2013. g.

(GW)

Izvor: EWEA, Wind in power - 2013 European statistics, 2014, p.11 (obrada studenta)

Ukupni instalirani kapaciteti vjetroelektrana povećali su se od 12,9 GW u 2000. g. do

117,3 GW u 2013. g, s prosječnom godišnjom stopom rasta od 32 %. U istom razdoblju,

godišnje instalirani kapaciteti povećali su se od 3,2 GW u 2000. g. do 11,2 GW

instaliranih u 2013. g, uz prosječnu godišnju stopu rasta od 10 % (EWEA, 2014,

p. 9). Vodeće europske zemlje u instaliranju novih vjetroelektrana u 2012. g. su

Njemačka, Španjolska, V.Britanija, Italija i Francuska.

Tablica 2 prikazuje kumulativne promjene u instaliranim kapacitetima vjetroelektrana

za odabrane europske države, u razdoblju od 2003-2012.g.

0

20

40

60

80

100

120

140

Kumulativ instaliranih

vjetroelektrana

27

Tablica 2: Ukupno instalirani kapaciteti vjetroelektrana u odabranim europskim

zemljama, 2003-2012. g. (MW)

2003. g. 2006. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska - - - 180,0

Njemačka 14609,0 20621,9 27214,7 31331,9

Španjolska 6203,0 11615,1 20759,0 22775,0

V.Britanija 649,0 1954,5 5378,0 8889,0

Italija 904,0 2123,4 5814,3 8102,0

Francuska 249,0 1650,0 6080,0 7594,0

Švedska 399,0 516,0 2019,0 3607,0

EU-ukupno 28568,0 48009,8 75007,2 106396,2

Izvor: EurObserver, EurObserv'er Report 2005, 2007, 2011, 2013 (obrada studenta)

Iz podataka je vidljivo da je na razini EU ostvaren čak četverostruk porast kapaciteta

vjetra u ovom relativno kratkom periodu, s prosječnom stopom rasta od 15,73 %

godišnje te najvećom godišnjom stopom rasta u Francuskoj (46,19 %). Vidljiva je

također stabilna vodeća pozicija Njemačke i iza nje Španjolske, kao i velika ulaganja u

kapacitete od strane V.Britanije. Već spomenute novije članice Poljska i Rumunjska, u

2012. g. imaju 2564 odnosno 1941 MW instaliranih kapaciteta (s tim da 2006. g.

Rumunjska nije još imala niti jednu vjetroelektranu i ovaj pomak je ostvaren u zaista

kratkom roku). Prve vjetroelektrane u Hrvatskoj instalirane su tek 2012. g.

Kada je riječ o proizvodnji el. energije iz vjetra, u 2012. g, Njemačka prednjači s 50 670

TWh, odmah iza nje je Španjolska (47 560 TWh), zatim V.Britanija (19 584 TWh),

Francuska (15 000 TWh) i Italija (13 407 TWh) (EurObserver, 2013, p. 14).

Uz kopnene, sve se više postavljaju i vjetroelektrane na moru („offshore“), a tijekom

2012. g. najviše su ih instalirale V.Britanija i Danska (2995 i 921,9 MW) (EurObserver,

2013, p. 13). Prema procjenama, EU će do 2020. g. postaviti oko 40 000 MW novih

vjetroelektrana na moru koje će godišnje proizvoditi oko 140 TWh el. energije, čime će

se smanjiti emisija CO2 za 105 milijuna tona godišnje, a pokriti 4 % ukupnih godišnjih

potreba za el. energijom (Majdandžić, 2008, p.76).

28

U prošlom desetljeću zabilježen je izniman rast i PV tehnologije koja postaje jedan od

najvažnijih izvora energije. U 2009. g. kumulativ instaliranih kapaciteta u svijetu

iznosio je 24 GW, 2010. g. 40,7 GW, 2011. g. 71,1 GW, a 2012. g. prelazi 100 GW što

je dovoljno za proizvodnju 110 TWh el. energije godišnje (EPIA, 2013, p.13). Za ovaj

nagli porast od 29,4 GW u zadnjoj godini, najviše je zaslužna EU s 16,9 GW ili 57 %.

Godinu ranije taj udio bio je i veći – čak dvije trećine svjetskog tržišta. Ovo smanjenje

udjela EU govori o pozitivnim kretanjima i u ostatku svijeta (REN21, 2013, p. 40).

Kretanje rasta instaliranih PV kapaciteta u EU prikazano je na grafikonu 4.

Grafikon 4: Instalirani PV kapaciteti u EU, 2000-2012. g. (MW)

Izvor: EPIA, Global Market Outlook for photovoltaics 2013-2017, 2013, p. 17 (obrada

studenta)

Vodeću poziciju u svijetu prema instaliranim kapacitetima, Europskoj uniji osigurava

Njemačka. Od ukupnog svjetskog PV kapaciteta u 2012. g, Njemačka ima udio od

32 %. Od ostalih europskih država treba izdvojiti Italiju sa 16 %, Španjolsku s 5,1 % i

Francusku s 4 %. Unatoč problemima na PV tržištu, s obzirom na smanjenje povlaštene

otkupne cijene (FIT) te uvođenje poreza na dovršene elektrane, od ukupno instaliranih

novih energetskih kapaciteta u 2012. g. čak 37 % odnosi se na fotonaponske ćelije.

0

10000

20000

30000

40000

50000

60000

70000

80000

Kumulativ instaliranih PV

kapaciteta u EU (MW)

29

Njemačka je dodala novih 7,6 GW i ukupno proizvela 28 TWh, što je 45 % više nego

2011. g. Ukupni njemački instalirani PV kapaciteti na kraju 2012. g. iznose 32,4 GW, a

u Italiji 16,4 GW (REN21, 2013, pp. 40-41). U većini država zabilježen je

ekspanzivan rast u samo nekoliko godina, što PV tržište čini jednim od najbrže rastućih

tržiša u proteklih desetak godina, a ovaj izvor energije jednim od najviše korištenih

(u Njemačkoj i Italiji 2012.g. instalirano je više PV kapaciteta nego vjetroelektrana).

Većina je zemalja EU, s faze ugradnje fotonaponskih modula na krovovima i

pročeljima, prešla na gradnju slobodno stojećih PV sustava snage nekoliko MW koji

predaju svu proizvedenu el. energiju u javnu mrežu. Jedan od takvih većih sustava,

snage 100 kW, je i Solarni park Oberndorf, u Njemačkoj (Majdandžić, 2008, p. 59).

Međutim,V.Britanija želi potaknuti gospodarski razvoj novom strategijom pretvaranja

velikih zgrada u PV elektrane: planira se instaliranje fotonaponskih ćelija na oko

250 000 ha krovova zgrada koje gledaju na jug. Trenutačna snaga PV instalacija u

V.Britaniji iznosi 2,7 GW, a prema ovoj strategiji mogla bi se povećati na 20 GW

(Solarna energija, 2014).

Tablica 3 prikazuje ukupno instalirane PV kapacitete u EU.

30

Tablica 3: Ukupno instalirani PV kapaciteti u odabranim europskim zemljama,

2003-2012. g. (MWp)

2003. g. 2006. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska - - - 4,4

Njemačka 431,0 2863,0 9959,0 32698,0

Italija 26,0 57,9 1157,4 16431,0

Španjolska 26,9 118,1 3488,0 4627,6

Francuska 26,0 57,9 335,2 4027,6

V.Britanija 5,9 14,0 26,5 1708,3

Švedska 3,8 4,8 8,7 23,8

EU-ukupno 600,4 3216,9 16162,7 68901,7

Izvor: EurObserver, EurObserv'er, Report 2005, 2007, 2011, 2013 (obrada studenta)

Na razini EU u promatranom periodu instalirani PV kapaciteti povećavaju se po

prosječnoj godišnjoj stopi od čak 69,38 %. Tablica prikazuje ekspanzivan rast u

Njemačkoj i Italiji, koja ima i najveću prosječna godišnja stopa rasta od 104,73 %. U

periodu nakon 2009. g. najznačajnije su promjene u V.Britaniji, gdje je zabilježen

porast instaliranih kapaciteta od 65 puta. Vidljivo je i da Njemačka zauzima etabliranu

vodeću poziciju kroz cijeli period, a slijede je Italija, Španjolska i Francuska.

Što se tiče proizvodnje el. energije iz PV kapaciteta u 2012. g, Njemačka je vodeća

(26 380 GWh), slijede je Italija (18 862 GWh), Španjolska (8 193 GWh), Francuska

(4 445 GWh), te Češka (2 173 GWh). Španjolska je inače prva zemlja u svijetu koja je

2005. g. zatražila obaveznu ugradnju PV instalacija za dobivanje el. energije u novim

zgradama, a druga (poslije Izraela) koja je zatražila ugradnju solarnih termalnih

instalacija za dobivanje tople vode u novim zgradama (Renewable energy in Spain n.d.).

Osim fotonaponskih ćelija, veliku važnost imaju i solarni kolektori iako njihovo tržište

danas raste sporijom dinamikom. U 2011. g. u svijetu je dodano 51 GWth kapaciteta,

pa na kraju iste godine kumulativ solarnih kolektora iznosi 247 GWth. Europa i Kina

zajedno čine 81 % tog kapaciteta, a vodeće svjetske zemlje su Kina, SAD i Njemačka

(REN21, 2013, p. 46). U 2012. g. EU je ukupni kapacitet povećala za 2 GW (6,8 %

31

manje nego u 2011. g). Nakon 2008. g, u kojoj je postignut vrhunac godišnje

instaliranih kapaciteta, uslijedile su godine opadajućeg trenda gradnje novih kapaciteta.

U 2011. g. ipak je ostvaren rast od 11 %, a u 2012. g, već spomenuti ponovni pad.

Njemačka ima snažan utjecaj na tržište EU i smanjenjem svog doprinosa za 9,4 %,

doprinijela je lošim rezultatima u 2012. g. Razlozi za ovakva tržišna kretanja povezani

su s konstantnim diskusijama oko uvođenja novih poreza i smanjenja povlaštene

otkupne cijene, što je rezultiralo smanjenjem investicija. Ipak, Njemačka je 2012. g.

dodala novih 805 MWth, odnosno 34 % od ukupnih novih EU kapaciteta (važne udjele

još čine Italija 10 %, Poljska 9 %, Francuska, Grčka i Španjolska po 7 %, Austrija 6 %),

i time došla do ukupno 11,4 GWth instaliranih kapaciteta solarnih kolektora (ESTIF,

2013, pp. 5-11).

Tablica 4 prikazuje podatke o postavljenim solarnim kolektorima za odabrane zemlje.

Tablica 4: Ukupno postavljeni solarni kolektori u odabranim europskim

zemljama, 2004-2012. g. (MWth)

2004. g. 2006. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska - - - 84,0

Njemačka 4339,3 6001,8 9036,0 11416,0

Italija 320,4 606,4 1410,0 2380,0

Španjolska 308,1 477,2 1306,0 2075,0

Francuska 554,8 812,3 1287,0 1677,0

V.Britanija 123,3 176,5 333,0 455,0

Švedska 157,3 208,5 295,0 337,0

EU-ukupno 10753,5 14280,2 22800,0 29633,0

Izvor: EurObserver, EurObserv'er Report 2005, 2007, 2011, 2013 (obrada studenta)

Prema prikazanim podacima, broj ukupno postavljenih kolektora na području EU u

promatranom periodu raste po prosječnoj godišnjoj stopi od 13,51 %. Najveću

pojedinačnu prosječnu stopu rasta ima Italija (28,49 % godišnje).

32

Europska unija, ulaganjem u područje istraživanja i razvoja, nastoji razviti tehnologiju i

smanjiti troškove solarnih kolektora kako bi se i na ovom polju dao doprinos

ostvarivanju europskih ciljeva – smanjenju stakleničkih plinova za 80-95 % do 2020. g.

Kretanje relativnih troškova, s baznom 2010. g, kao i procjene troškova do 2020. g,

prikazuje grafikon 5.

Grafikon 5: Indeksi promjene relativnih troškova postavljanja solarnih kolektora

u EU, 1995-2020. g. (2010. g.=100)

Izvor: ESTIF, Solar Thermal markets in Europe - trends and market statistics 2012,

2013, p. 12 (obrada studenta)

Očekivano smanjenje troškova rezultirat će i povećanim kapacitetima solarnih

kolektora, pa se u 2015. i 2020. g, prema procjenama stručnjaka iz ESTIF-a, očekuje

rast ukupnog kumulativa na 48,5 GW odnosno 102 GW (ESTIF, 2013, p. 12).

U 2012. g. jedan je solarni izvor doživio „boom“: fokusirana solarna energija (dalje u

tekstu CSP) s instaliranih dopunskih 802 MW i novih 17 elektrana priključenih na

mrežu, pa je na kraju 2012. g. samo u Španjolskoj (koja je jedina razvila ovu

tehnologiju), bilo ukupno 1953,9 MW CSP kapaciteta. Ovakve elektrane, zbog

0

50

100

150

200

250

1995. 2000. 2005. 2010. 2015. 2020.

Relativni troškovi postavljanja kolektrora s baznom godinom 2010.

33

termalnog spremišta, imaju mogućnost opskrbe energijom 24 sata u danu. Španjolska ih

ima 42, a one mogu zadovoljiti 3 % potreba za el. energijom. Procjenjuje se da će se

gradnjom 8 novih elektrana, tijekom 2013. i 2014. g, ukupan kapacitet Španjolske

povećati za 400 MW. Osim Španjolske, u CSP ulažu Italija i Francuska s već

postojećim kapacitetima od 5 odnosno 0,75 MW. Predviđenim razvojem ove

tehnologije i u Portugalu, Grčkoj te Cipru, očekuje se do 2020. g. porast ukupnog

kapaciteta na 7044 MW (od toga Španjolska 5079, Italija 600, Francuska 540, Portugal

500, Grčka 250 i Cipar 75 MW) (EurObserver, 2013, pp. 69-73).

Hidroenergija još uvijek predstavlja najvažniji izvor el. energije. Ukupni svjetski

kapacitet u 2012. g. povećao se za 30 GW ili 3 %, čime je dostignuto 990 GW. Od tog

kapaciteta, čak 52 % odnosi se na prvih pet zemalja u svijetu (Kina, Brazil, SAD,

Kanada i Rusija) (REN21, 2013, p. 35). Iako u EU nema takvih snažnih vodenih

kapaciteta, hidroenergija u ukupnoj proizvodnji el. energije sudjeluje s 16 %. Isto tako,

hidroenergija je vodeći obnovljivi izvor u proizvodnji el. energije (69 %) u EU, a slijede

je vjetar, biomasa te ostali OIE (Eureletric, 2011, p.10). Kako su s aspekta zaštite

okoliša prihvatljivije male hidroelektrane (do 10 MW), u nastavku rada nešto više o

njima.

Ovaj je energetski sektor ovisan o količini padalina i geografskim karakteristikama

pojedine države, tako da je čak 70 % ukupnog kapaciteta instalirano u samo pet zemalja

(Italija – 2905 MW , Francuska – 2025 MW, Španjolska – 1942 MW, Njemačka – 1780

MW i Švedska – 953 MW). U 2012. g. proizvodnja el. energije povećala se za 9,7 % u

odnosu na 2011. g, a novoinstalirani kapaciteti za 197,1 MW te ukupno dostigli skoro

14 GW krajem 2012. g. Vodeća članica je Italija, s ukupnim kapacitetima od 2905 MW

i proizvodnjom el. energije 9409 GWh, a to je vjerojatno posljedica i mnogobrojnih

državnih inicijativa i potpora malim hidroelektrana. Kako je u tijeku implementacija

Okvirne direktive o gospodarenju površinskim i podzemnim vodama u nacionalne

zakone pojedinih članica (koja bi se trebala završiti do 2015. g), u sljedećim se

godinama ne očekuje značajniji rast u ovom sektoru (EurObserver, 2013, pp. 30-32).

Također, ovaj je sektor i pod nadzorom ekološke mreže NATURA 2000, koja obuhvaća

17 % teritorija EU a sastoji se od posebnih područja očuvanja prirodnih staništa biljaka i

34

životinja. Osim o navedenim regulativama, daljnji rast ovog sektora ovisit će i o razvoju

novih tehnologija koje će se moći uspješnije uklopiti u sustav zaštite okoliša.

Iako dolazi na kraju, biomasa je jedan od najvažnijih izvora obnovljive energije koji je

u 2012. g. postao svjetski četvrti najveći izvor energije (nakon nafte, ugljena i plina),

dostigavši 10 % ukupne svjetske ponude energije. Ovaj je sektor vrlo kompleksan zbog

raznolikosti njegovih izvora (kruta, tekuća i plinovita biomasa), ali istovremeno, upravo

radi mnogobrojnih načina njihove pretvorbe u energiju - vrlo koristan. EU vodeći je

potrošač grijanja iz biomase u čemu prednjače Švedska, Finska, Austrija, Danska i

Njemačka. Tako je npr. Švedska početkom 2013. g. pokrivala 70 % svojih potreba za

grijanjem iz biomase (REN21, 2013, pp. 27-29).

Tablica 5 prikazuje ukupnu finalnu proizvodnju energije iz krute biomase.

Tablica 5: Ukupna finalna proizvodnja energije iz krute biomase u odabranim

europskim zemljama, 2003-2012. g. (Mtoe)

2003. g. 2006. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska - - - 0,697

Njemačka 5,191 8,816 11,217 11,811

Francuska 9,002 9,609 9,368 9,723

Švedska 7,927 8,943 8,621 9,449

Španjolska 4,062 4,325 4,494 4,833

Italija 1,015 1,810 2,760 4,212

V.Britanija 1,084 0,801 1,357 2,473

EU-ukupno 52,488 62,413 73,472 82,196

Izvor: EurObserver, EurObserv'er Report 2005, 2007, 2011, 2013 (obrada studenta)

Podaci prikazuju stalni porast proizvodnje za sve promatrane zemlje, s prosječnom

godišnjom stopom rasta od 5,11 % na nivou EU. Od promatranih zemalja najveću

prosječnu stopu rasta ima Italija (17,13 %). Iz tablice je također vidljivo da je tek u

2009. g. Njemačka zauzela vodeću poziciju – prije toga Francuska je bila najveći

35

proizvođač. U odnosu na 2009. g, veliki porast proizvodnje energije u 2012. g. bilježe

V.Britanija (82 %) i Italija (53 %).

U tablici 6 prikazani su podaci o proizvodnji bioplina.

Tablica 6: Ukupna proizvodnja bioplina u odabranim europskim zemljama,

2003-2012. g. (ktoe)

2003. g. 2006. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska - - - 11,4

Njemačka 1229,0 1923,2 4213,4 6416,2

V.Britanija 1253,0 1498,5 1697,0 1811,2

Italija 201,0 353,8 444,3 1178,8

Francuska 204,0 227,0 526,2 412,0

Španjolska 257,0 334,3 183,7 260,5

Švedska 119,0 27,2 109,2 126,8

EU-ukupno 4117,0 5142,5 8334,7 12015,5

Izvor: EurObserver, EurObserv'er Report 2005, 2007, 2011, 2013 (obrada studenta)

Proizvodnja bioplina također ima trend rasta kroz promatrane godine (osim oscilacija u

Španjolskoj). U promatranom periodu prosječna stopa rasta iznosi 12,64 % godišnje, a

prednjače Njemačka i Italija (s prosječnim stopama rasta od 20,16 odnosno 21,72 %).

Što se tiče dobivanja el. energije, ukupni se svjetski kapacitet bioenergije u 2012. g.

povećao na 83 GW (12 % više nego 2011.g.) i proizveo 350 TWh el. energije (5 % više

nego 2011. g). EU je u 2012. g. povećala proizvodnju el.energije dobivene iz ukupne

biomase (svih njenih oblika) za 2 % (na 31,4 GW) i ukupno proizvela 136 TWh (od

toga 35,9 TWH dolazi iz bioplina, a 18,2 TWh iz komunalnog otpada). Njemačka,

vodeća u EU, povećala je proizvodnju el. energije iz ukupne biomase za 11 % - na 41

TWh (otprilike polovica ove količine dolazi iz bioplina), a ukupni kapacitet za

proizvodnju el. energije povećala za 0,3 GW - na 7,6 GW (REN21, 2013, p. 29). Iz

krute biomase proizvodi se 90 % el. energije, a tek 10 % iz bioplina i tekućih biogoriva.

O tekućim gorivima biti će više riječi u poglavlju o potrošnji energije (3.4.1).

36

3.3. EKOLOŠKI POKAZATELJI

U okviru ove cjeline analizirani su sljedeći pokazatelji: 1) emisija CO2, 2) ekološki

otisak, 3) izdaci za zaštitu okoliša.

3.3.1. Emisija CO2

Europska unija, kroz zajedničke politike i njihove ciljeve, nastoji uskladiti i ojačati

ekonomski razvoj članica, ali i doprinijeti globalnom napretku u svakom pogledu, pa

tako i nastojanjima u pogledu smanjenja emisija stakleničkih plinova.

Prema Protokolu iz Kyota, to se može postići smanjenjem potreba za energijom

(energetskom učinkovitošću), korištenjem OIE te hvatanjem i skladištenjem CO2

(Herceg, 2013, pp. 68-70). Cilj je EU smanjiti emisiju CO2 za 50 % odnosno 80 % do

2050. g. (u odnosu na baznu 1990. g). S obzirom na negativne posljedice klimatskih

promjena i nužnosti smanjenja emisija CO2, obnovljivi izvori dodatno dobivaju na

značaju u proizvodnji energije, osobito el.energije. Može se reći da OIE postaju

svojevrsni brand, kroz složenicu „zelena energija“ (Granić, 2010, p. 25). Upravo je

njihovo sve veće korištenje u EU (posebno od 2005. g. nadalje) doprinijelo smanjenju

emisija, a tome u prilog ide i kretanje emisija CO2 u odabranim europskim zemljama

(cf: tablica 7).

37

Tablica 7: Indeksi promjene emisija CO2 u odabranim europskim zemljama,

1995-2011. g. (1990. g =100)

1990. g. 1995. g. 2000. g. 2005. g. 2008. g. 2011. g.

Hrvatska 100 72,67 82,71 95,90 98,26 89,12

Njemačka 100 89,91 83,99 80,90 79,27 74,48

Španjolska 100 110,93 134,84 154,22 142,95 126,43

Francuska 100 99,48 101,45 101,59 97,10 88,90

Italija 100 102,44 106,92 111,55 105,38 95,30

Švedska 100 102,33 95,62 93,42 88,92 86,03

V.Britanija 100 93,10 89,93 88,57 84,96 74,81

EU-ukupno 100 93,45 91,77 93,24 90,33 83,07

Izvor: Eurostat, Statistics - Environment - Greenhouse emmisions n.d. (obrada studenta)

Kod većine odabranih zemalja kroz cijeli promatrani period zabilježena je niža razina

emisija u odnosu na 1990. g. Izuzetak su Španjolska i Italija koje do 2005. g. bilježe

relativno veće količine emisija CO2 u odnosu na baznu godinu. U 2011. g. najznačajnije

promjene u odnosu na 1990. g. zabilježene su u Njemačkoj i V.Britaniji – pad emisija

CO2 za 25,52 % odnosno 25,19 % u odnosu na baznu godinu. U Hrvatskoj je također u

svim godinama zabilježena niža razina u odnosu na baznu godinu, a 1995. g. i najniža

razina emisija CO2 u odnosu na sve promatrane zemlje za cijelo promatrano razdoblje.

Međutim, nakon toga vidljiv je uzastopan rast količine emisija sve do 2008. g, a pad je

zabilježen tek u 2011. g.

Sektor energetike ima najveći utjecaj na emisiju CO2, stoga upravo u ovom području,

sukladno predviđenim smjernicama, EU nastoji smanjiti njegovu emisiju. Grafikon 6

prikazuje dosadašnje uspjehe EU na tom putu.

38

Grafikon 6: Indeksi promjene emisija CO2 u energetskom sektoru EU,

1990-2011. g. (1990. g =100)

Izvor: Eurostat, Statistics – Environment – Greenhouse gas emmisions by sector n.d.

(obrada studenta)

Prema podacima iz grafikona može se zaključiti da ukupne emisije CO2 u promatranom

razdoblju opadaju. Važno je naglasiti da Njemačka, Francuska, Italija, V.Britanija i

Švedska bilježe stalan pad emisija CO2 u energetskom sektoru za cijeli promatrani

period, dok Španjolska bilježi rast do 2005. g. Nakon 2005. g, kada se intenzivira

korištenje OIE, u svim je zemljama zamijećen trend pada emisija (Greenhouse gas

emmisions by sector n.d).

Osim smanjenja emisije CO2 u energetskom sektoru, navedeni Akcijski plan predviđa i

potrebna smanjenja u ostalim sektorima (European Commision, 2011, p. 6). Ciljevi

smanjenja emisije CO2 po pojedinim sektorima navedeni su u sljedećoj tablici.

0

20

40

60

80

100

120

1990. g. 1995. g. 2000. g. 2005. g. 2008. g. 2011. g.

Emisija CO2 u energetskom

sektoru EU - u odnosu na

baznu 1990. g.

39

Tablica 8: Projekcija smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU po sektorima,

2005-2050. g. u odnosu na 1990. g. (%)

2005. g. 2030. g. 2050. g.

Energetika (CO2) -7% -54 do -68% -93 do -99%

Industrija (CO2) -20% -34 do -40% -83 do -87%

Promet (CO2) 30% 20 do -9% -54 do -67%

Kućanstva i usluge(CO2) -12% -37 do -53% -88 do -91%

Poljoprivreda (ne-CO2) -20% -36 do -37% -42 do -49%

Ostali sektori (ne-CO2) -30% -72 do -73% -70 do -78%

UKUPNO -7% -40 do -44% -79 do -82%

Izvor: European Commision, 2011, A Roadmap for moving to a competitive low carbon

economy in 2050, p. 6 (obrada studenta)

Osim ostvarenog smanjenja u 2005. g, tablica sadrži očekivana smanjenja do 2030,

odnosno 2050. g. S obzirom na najveću emisiju CO2 u energetskom sektoru, u tom je

sektoru i najveća potreba za njegovim smanjenjem. To se prvenstveno nastoji postići

kroz poticanje i veće korištenje OIE te energetske uštede (povećanje energetske

učinkovitosti).

3.3.2. Ekološki otisak

Štetne emisije izravno utječu i na ekološki otisak. Ekološki se otisak definira kao alat

kojim se mjeri količina tla i vode potrebnih da podrže materijalni standard određene

populacije, uz korištenje dostignute tehnologije (Šimleša, 2010, p. 26). Može se reći i da

je to „područje potrebno da biomasa, uz pomoć procesa fotosinteze, proizvede određenu

količinu energije i materijala koja je dovoljna za nadoknadu ljudske potrošnje“ (Kitzes i

suradnici, spomenuto kod Šimleša, 2010, p. 29). Iz prethodnog proizlazi da ekološki

otisak zapravo pokazuje način života, a izražava se u usporedivoj jedinici – globalnim

hektarima (gha), što znači da se sva proizvodnja, potrošnja i gospodarenje otpadom

pretvara u hektare. Ekološki otisak karakterizira jasnoća i preciznost, ali i primjenjivost.

Može se izračunati na globalnoj razini, za pojedine države, za grad, pojedinca, proces,

itd.

40

Na ekološki otisak utječu različiti aspekti (područja) koji se uzimaju u obzir prilikom

njegovog izračunavanja, a to su: pašnjaci, usjevi, šume, emisije CO2, izlov ribe,

graditeljstvo i infrastruktura. Najveći utjecaj imaju: područje potrebno da apsorbira

emisiju CO2 nastalu potrošnjom fosilnih goriva (ono čini otprilike ½ ekološkog otiska) i

područje proizvodnje i uzgoja hrane. Ova dva područja presudna su i za smanjenje

ekološkog otiska (Šimleša, 2010, pp. 28-29).

Ekološki otisak promatra se paralelno s biokapacitetom planete. Zapravo se radi o

odnosu ponude (biokapacitet) i potražnje (otisak). Ukoliko je potražnja veća od ponude,

dolazi do negativnog odnosa, odnosno do ekološkog deficita, a ukoliko je situacija

obrnuta - do ekološkog suficita. Nažalost, najjači pritisak na Zemlju i najveći ekološki

otisak uzrokuju ekonomski razvijene zemlje zbog neracionalne potrošnje prirodnih

resursa i dominantnog potrošačkog načina života koji se globalno promovira.

Kretanje ekološkog otiska u svijetu i odabranim europskim zemljama, kao i stanje

biokapaciteta u 2008. g, prikazano je u tablici 9.

Tablica 9: Ekološki otisak u odabranim europskim zemljama, 1996-2008. g. (gha

po osobi) i biokapacitet u 2008. g. (gha po osobi)

1996. g. 1999. g. 2001. g. 2003. g. 2008. g.

Biokapacitet

2008. g.

Hrvatska 2,35 2,69 2,90 2,90 4,19 2,92 (+)

Njemačka 6,31 4,71 4,80 4,50 4,57 1,95 (-)

Francuska 7,27 5,26 5,80 5,60 4,91 2,99 (-)

Italija 5,51 3,64 3,80 4,20 4,52 1,15 (-)

Španjolska 5,50 4,66 4,8 5,4 4,74 1,46 (-)

Švedska 7,53 6,73 7,00 6,10 5,71 9,51 (+)

V.Britanija 6,29 5,35 5,40 5,60 4,71 1,34 (-)

Svijet 2,85 2,28 2,20 2,23 2,70 1,78 (-)

Izvor: WWF, Living Planet Report 2000, 2002, 2004, 2006, 2012 (obrada studenta)

41

Iz tablice je vidljivo da sve promatrane zemlje, s izuzetkom Švedske, imaju ekološki

deficit. Indikativno je da od 2001. g. ekološki otisak na svjetskoj razini konstantno raste,

dok ekološki otisak promatranih zemalja pada ili stagnira (osim u Italiji). Ekološki

otisak Hrvatske na zadovoljavajućoj je razini do 2008. g, kada je zabilježeno značajno

povećanje.

Ukupan ekološki otisak u periodu od 1961-1999. g. povećao se sa 7,47 na 13,65

milijardi gha, a energetski otisak u tome čini najveći doprinos. Povećanje energetskog

otiska s 2,51 na 6,72 milijardi gha (267 %) u promatranom periodu (WWF, 2002, p. 21),

očito je glavni uzrok globalnog zatopljenja, a posljedično tome i klimatskih promjena u

zadnjih 50 godina. Istovremeno, energetski (CO2) otisak promatranih europskih zemalja

pokazuje trend pada. Na razini EU zabilježen je njegov pad s 3,30 u 1996. g. na 2,42

(gha per capita) u 2008. g. (WWF, 2000-2012). Emisije CO2 predstavljaju važnu

komponentu pri izračunu ekološkog otiska, a korištenje OIE izravno utječe na njihovo

smanjenje, a time i na smanjenje ekološkog otiska.

Grafikon 7 prikazuje ekološke otiske različitih izvora energija odnosno primjene

adekvatnih tehnologija njihovog korištenja.

42

Grafikon 7: Usporedba ekoloških otisaka različitih izvora energije

Izvor: WWF, Europe 2005 – The Ecological Footprint, 2005, p. 15 (obrada studenta)

Vjetar i sunce okolišno su apsolutno prihvatljivi, a proizvodnja biomase može (ali i ne

mora) zahtijevati veliku potrošnju energije. Stoga, s obzirom na nedvojbeno velik

potencijal biomase, važno je implementirati potrebna tehnološka rješenja koja će

pospješiti korištenje ovog važnog izvora energije.

3.3.3. Izdaci za zaštitu okoliša

Izdaci za zaštitu okoliša podrazumijevaju novac svrhovito potrošen na sve aktivnosti

usmjerene na prevenciju, redukciju i eliminaciju zagađenja okoliša i ostalih pojava

štetnih za okoliš. Ovi izdaci na neki način simboliziraju nastojanja EU u smjeru

poticanja održivog razvoja, zaštite ekosistema i zaustavljanja promjena u

bioraznolikosti. U EU 2009. g, izdaci za zaštitu okoliša, od strane specijaliziranih

privatnih i javnih proizvođača te pružatelja različitih usluga (poput zbrinavatelja

komunalnog otpada), iznosili su 132 900 milijuna € (što čini 50,3 % ukupno

prikupljenog iznosa), a preostala polovica godišnjih izdvajanja za zaštitu okoliša dolazi

od javnog sektora (80 800 €) i industrije (50 700 €).

0 0 0 100 100

475

3 8 16

1000

300

800

0

200

400

600

800

1000

1200

Glo

ba

lni

he

kta

ri p

o M

W

minimalni otisak

maksimalni otisak

43

Izdatke javnog sektora za zaštitu okoliša u promatranim zemljama prikazuje grafikon 8.

Grafikon 8: Izdaci javnog sektora za zaštitu okoliša u odabranim europskim

zemljama u 2009. g. (% BDP-a)

Izvor: Eurostat, Environmental protection expenditure by the public sector n.d. (obrada

studenta)

Napomena: * podatak za 2004.g.

Izdaci javnog sektora za zaštitu okoliša u periodu od 2001-2009. g. relativno su stabilni

i iznose 0,3-0,9 % BDP-a, zavisno o promatranim zemljama. Hrvatska je u 2009. g.

daleko ispod tog prosjeka, sa samo 0,02 % BDP-a namijenjenog zaštiti okoliša

(Eurostat, 2013, p. 152).

EU financira zaštitu okoliša i prikupljanjem poreza za zaštitu okoliša u četiri kategorije:

energija, promet, zagađenje i resursi. U 2012. g. ukupni prihodi od poreza za zaštitu

okoliša iznosili su 310 300 milijuna €, što je iznosilo otprilike 2,4 % BDP-a.

Grafikon 9 prikazuje strukturu ovih poreznih prihoda.

0 0,2 0,4 0,6 0,8 1

EU-ukupno

Njemačka

Španjolska

Francuska

Italija

Švedska

V.Britanija *

Hrvatska

Izdaci javnog sektora za zaštituokoliša u 2009.g. (% BDP-a)

44

Grafikon 9: Porezi za zaštitu okoliša u EU u 2012. g. (mil. €)

Izvor: Eurostat, Environmental tax revenues n.d. (obrada studenta)

Najveći udio u prihodima ostvarenim od poreza na zaštitu okoliša činili su porezi na

energiju (75,1 %). Važan doprinos dali su i porezi na promet (20,7 %), a najmanju

stavku predstavljali su porezi na zagađenje okoliša i resurse (4,2 %).

Na primjeru V.Britanije moguće je uočiti pozitivan utjecaj povećanja poreza za zaštitu

okoliša na povećanje ulaganja i zaposlenosti u sektoru OIE. Naime, u razdoblju od

2009. g. do 2012. g, V.Britanija je povećala porezne prihode za 11 % (Environmental

tax revenues n.d). U istom se periodu zaposlenost povećala 4,5 puta uz prosječnu

godišnju stopu rasta od 45,32 % (EurObserver, 2009, 2011, 2013). Također, tijekom

2012. g. jedino je V.Britanija povećala ulaganja i u PV kapacitete i u vjetroelektrane u

odnosu na 2011. g. (za 74 odnosno 61 %). Ostale odabrane zemlje uglavnom bilježe

pad investicija (ili rast u samo jednom sektoru).

Planiranim uvođenjem ekonomskih instrumenata zaštite okoliša u energetskom sektoru

ostvarit će se veći prihodi za zaštitu okoliša, a cijena fosilnih goriva podići će se na

realnu razinu, čime će OIE postati konkurentniji.

75,10%

20,70%

4,20%

porezi na energiju

porezi na promet

porezi na zagađenje i

resurse

45

Na kraju ovog dijela rada može se zaključiti da korištenje OIE bitno smanjuje emisije

CO2, čime se istovremeno smanjuje i ekološki otisak. Izdvajanja za zaštitu okoliša

svjedoče o ekološkoj razvijenosti nekog društva, a takva nastojanja usklađena su i s

promicanjem OIE. Analiza navedenih pokazatelja upućuje na pozitivan ekološki utjecaj

korištenja OIE u odabranim europskim zemljama.

3.4. ENERGETSKI POKAZATELJI

U ovoj su cjelini obrađene sljedeće tematske jedinice: 1) energetska proizvodnja i

potrošnja iz obnovljivih izvora energije, 2) energetska sigurnost i učinkovitost.

3.4.1. Energetska proizvodnja i potrošnja iz obnovljivih izvora energije

Zbog provođenja mjera energetske politike i komplementarnih politika, Europska unija

je svjetski lider u korištenju OIE. Tablica 10 prikazuje udio OIE u ukupnoj finalnoj

potrošnji energenata, prema dostupnim podacima za razdoblje od 2004-2012. g, kao i

pojedine nacionalne ciljeve u ovom pogledu.

Tablica 10: Udio OIE u ukupnoj finalnoj potrošnji energije u odabranim

europskim zemljama, 2004-2012. g. i nacionalni ciljevi do 2020. g. (%)

2004. g. 2008. g. 2012. g. Ciljevi

Hrvatska 13,2 12,1 16,8 20

Švedska 38,7 45,2 51,0 49

Španjolska 8,3 10,8 14,3 20

Italija 5,7 7,4 13,5 17

Francuska 9,3 11,2 13,4 23

Njemačka 5,8 8,5 12,4 18

V.Britanija 1,2 2,4 4,2 15

EU – ukupno 8,3 10,5 14,1 20

Izvor: Eurostat, Share of renewable energy in gross final energy consumption n.d.

(obrada studenta)

46

Prema podacima u tablici, sve zemlje bilježe porast udjela OIE u ukupnoj potrošnji

energije. Na razini EU prosječna godišnja stopa rasta iznosi 6,85 %. U promatranom

periodu najveću prosječnu stopu rasta ima V.Britanija (16,95 %), pa iako ova zemlja u

2012. g. bilježi svega 4,2 % udjela OIE u ukupnoj finalnoj potrošnji, to je čak 75 %

više nego u 2011. g. Švedska je vodeća članica koja je već u 2012. g. premašila svoj

nacionalni cilj udjela OIE u ukupnoj potrošnji energije do 2020. g. I u Hrvatskoj je ovaj

pokazatelj u porastu, ponajviše zahvaljujući velikim hidroelektranama (ostali obnovljivi

izvori tek se počinju koristiti). Valja spomenuti i dvije novije članice Estoniju i

Rumunjsku, koje su već u 2012. g. dostigle 25,2 % odnosno 22,9 %. Također, kao ne-

članica EU, Norveška predstavlja uzor s ostvarenih 64,5 % u 2012. g. (Eurostat, Share

of renewable energy in gross final energy consumption n.d).

Udjeli el. energije i goriva proizvedenih iz OIE prikazani su u tablici 11.

Tablica 11: Udio el. energije i goriva proizvedenih iz OIE u ukupnoj potrošnji el.

energije i goriva, 2004-2012. g. (%)

Udio el.energije iz OIE Udio biogoriva

2004. g. 2008. g. 2012. g. 2004. g. 2008. g. 2012. g.

Hrvatska 32,5 30,8 35,5 0,4 0,6 0,4

Švedska 51,2 53,6 60,0 3,8 6,3 12,6

Španjolska 19,0 23,7 33,5 0,8 1,9 0,4

Italija 16,2 16,8 27,6 1,0 2,3 5,8

Njemačka 9,4 15,1 23,6 1,0 3,5 5,1

Francuska 13,8 14,4 16,6 1,1 5,7 7,1

V.Britanija 3,5 5,5 10,8 0,2 2,1 3,7

EU-ukupno 14,3 17,0 23,5 1,0 3,5 5,1

Izvor: Eurostat, Electricity generated from renewable sources n.d. & Share of renewable

energy in fuel consumption of transport n.d. (obrada studenta)

Iz tablice je vidljivo da su oba pokazatelja u stalnom porastu kroz cijeli promatrani

period, a u 2012. g. električna energija dobivena iz OIE čini gotovo četvrtinu ukupne

el. energije. Posljednjih godina u proizvodnji el. energije sve veći značaj imaju vjetar i

47

biomasa. Naime, iako je hidroenergija i dalje najznačajniji izvor el.energije (preko

60 %), proizvodnja el. energije iz ovog izvora bilježi mali porast u odnosu na 2000. g.

(oko 5 %), dok se proizvodnja el. energije iz biomase i vjetroelektrana povećala čak tri,

odnosno sedam puta, u istom periodu (Renewable energy statistics, 2012). Dok se udio

el. energije dobivene iz OIE na razini EU godišnje povećava po prosječnoj stopi od

6,41 %, a u Njemačkoj i V.Britaniji po stopi od 12,19 % odnosno 15,12 %, u Hrvatskoj

je u istom periodu zabilježena sporija dinamika rasta i to po prosječnoj godišnjoj stopi

rasta od svega 1,11 %. Još je lošija situacija u pogledu proizvodnje biogoriva: u 2012. g.

zabilježen je pad proizvodnje u odnosu na 2008. g.

Što se tiče proizvodnje odnosno potrošnje biogoriva u transportu, u 2012. g. najveći

potrošač svih „čistih“ goriva bila je Njemačka s ukupnih 3 018 321 toe (s certifikatom o

100%-tnoj razgradivosti), a za njom po potrošenim količinama slijede Francuska,

Španjolska, Italija, V.Britanija, Poljska i Švedska. Njemačka je također vodeća u

potrošnji bioetanola (805 460 toe), a Francuska u potrošnji biodizela (2 292 069 toe).

Iako nije vodeća u potrošnji biogoriva, Švedska je već u 2012. g. ostvarila zacrtani cilj

(10 % goriva iz OIE do 2020. g) i time postala primjer kako pragmatičnost i stalna

težnja ostvarivanju zacrtanih ciljeva donose rezultate. Naime, odluka o korištenju

„zelenog“ goriva i njeno podupiranje od strane države, rezultirale su formiranjem

posebne državne komisije čiji je zadatak nalaženje načina za 100%-tni prelazak na

„čisto“ gorivo do 2030. g. (EurObserver, 2013, pp. 53-55).

3.4.2. Energetska sigurnost i učinkovitost

EU treći je najveći potrošač energije u svijetu, nakon Kine i SAD-a, s ukupnim udjelom

od 13,8 % u globalnoj potrošnji. S nedostatnim vlastitim energetskim izvorima, EU

izrazito je ovisna o uvozu energenata. Primjerice, u 2011. g. uvozna ovisnost iznosila je

53,8 % (European Commission, 2013, pp. 13-22).

Svaka gospodarska, kao uostalom i svaka druga aktivnost, zahtijeva potrošnju energije.

Snažan gospodarski razvoj EU i istovremeni nedostatak energetskih izvora, prisutnost

oscilacija na tržištima energenata, osobito nakon naftnih kriza 70-tih i 80-tih godina

48

prošlog stoljeća, promovirali su sigurnost opskrbe energijom u strateški preduvjet

daljnjeg razvoja. Energetska sigurnost podrazumijeva (Herceg, 2013, p. 307):

dostupnost (s geološkog aspekta), dohvatljivost (u smislu geopolitičkih odnosa) te

cjenovno-ekonomsku i okolišno-društvenu prihvatljivost. Ekonomska sigurnost može

biti kratkoročna i dugoročna. Kratkoročna energetska sigurnost postiže se

osiguravanjem rezervi u skladištima fosilnih goriva. Međutim, svaku zemlju više

zanima dugoročna sigurnost koja uključuje sljedeće elemente: udio vlastitih energenata

u potrošnji primarne i finalne energije, dokazano postojanje rezervi fosilnih goriva,

energetska efikasnost države, diverzifikacija uvoznih energenata, udio OIE u potrošnji

primarne energije (poželjno je da raste) i održiva energetska strategija koja čini osnovu

energetske politike (Herceg, 2013, pp. 307-308).

Energetska neovisnost (ovisnost) vrlo je različita kod pojedinih članica EU. Tako je npr.

Danska jedina zemlja koja je energetski potpuno neovisna i svoju energiju izvozi. Neke

druge zemlje su izrazito ovisne (poput Malte, Luksemburga i Cipra). Posljedica je to

geostrateškog položaja i veličine države, ali i svih ostalih prethodno navedenih

čimbenika.

Tablica 12 prikazuje energetsku ovisnost odabranih zemalja EU.

Tablica 12: Energetska ovisnost odabranih europskih zemalja, 2001-2012. g. (%)

2001. g. 2005. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska 51,9 58,5 51,0 53,6

Njemačka 60,9 60,4 61,0 61,1

Španjolska 74,7 81,4 79,1 73,3

Francuska 50,8 51,7 51,0 48,1

Italija 83,3 84,5 83,3 80,8

Švedska 37,7 36,8 36,7 28,7

V.Britanija -9,3 13,4 26,3 42,2

EU-ukupno 47,4 52,3 53,6 53,3

Izvor: Eurostat, Energy dependence n.d. (obrada studenta)

49

Iz tablice je vidljivo da većina zemalja ima uglavnom tendenciju smanjenja uvozne

ovisnosti, osim V.Britanije i Hrvatske. Korištenje OIE jedan je od najvažnijih kriterija

koje je potrebno uvažiti kako bi se postigla energetska neovisnost. Ovo je posebno očito

na primjeru Švedske, koja ima najveći udio OIE u potrošnji energije a također i

najmanju energetsku ovisnost od odabranih zemalja, što upućuje da se ova dva

pokazatelja mogu dovesti u usku međusobnu povezanost. Dakle, korištenje OIE jedan

je od učinkovitih i ključnih načina postizanja energetske neovisnosti a time i energetske

sigurnosti.

EU sve više potiče energetsku učinkovitost. Cilj je „razdvojiti ekonomski rast od rasta

potrošnje energenata putem manje potrošnje i veće učinkovitosti korištene energije“

(Kandžija & Cvečić, 2010, p. 861). S tim ciljem usvojen je i Akcijski plan o energetskoj

učinkovitosti, Direktiva o energetskoj učinkovitosti (2012/27/EU) te Direktiva o

energetskoj učinkovitosti zgrada (2002/91/EZ). Osim toga, usvojene su i Direktiva o

kogeneraciji – istodobnoj proizvodnji električne energije i topline (92/42/EEZ)

(Kerebel, 2013b).

Energetska učinkovitost još je jedan od načina kako postići energetsku neovisnost. Radi

se naime o zbiru isplaniranih i provedenih mjera koje omogućavaju uporabu manje

energije za obavljanje istog posla. Može se reći da se energetska učinkovitost čituje

kroz smanjenje potrošnje i troškova energije, a trebala bi se provoditi u svim sektorima

potrošnje energije: u industriji, prometu, poljoprivredi, kućanstvima, itd. U svim ovim

sektorima postoje značajni potencijali ušteda koji se mogu ostvariti provođenjem

provjerenih postupaka i tehnologija2 (Herceg, 2013, pp. 308-309).

Najveći potencijal ušteda leži u zgradarstvu, s obzirom da trenutno više od 40 %

potrošnje energije i čak 30 % emisija stakleničkih plinova EU otpada na građevine

(Herceg, 2013, p. 309). Povećanje energetske učinkovitosti u ovom sektoru predstavlja

jedan od najisplativijih i najučinkovitijih načina smanjenja štetnih emisija kao i

smanjenja troškova za energiju. To se postiže nizom direktiva i mjera u tom pravcu kao

2 Ove mjere uglavnom se mogu podijeliti u tri skupine: tehničke (građevinske i strojarske mjere), organizacijske (mjere održavanja i korištenja) i institucionalne (pravna i tehnička regulativa, ekonomski poticaji).

50

i obaveznom energetskom certifikacijom zgrada. Primjena standarda energetske

učinkovitosti obavezna je kod izgradnje novih zgrada, ali i kod rekonstrukcije

postojećih, s ciljem uštede energije i doprinosa zaštiti okoliša.

Za razliku od energetske učinkovitosti, energetska intenzivnost treba biti što manja.

Energetska intenzivnost specifični je utrošak energije za odvijanje nekog procesa, a ovaj

pokazatelj predstavlja omjer ukupne potrošnje energije i BDP-a u nekoj kalendarskoj

godini. Energetska intenzivnost bruto društvenog proizvoda jednaka je prosječnoj

količini energije potrebnoj za proizvodnju jedne jedinice BDP-a, a izražava se u

kgoe/1000 €3 (Energy intensity of the economy n.d).

U tablici 13 prikazani su podaci o energetskoj intenzivnosti odabranih europskih

zemalja.

Tablica 13: Energetska intenzivnost u odabranim europskim zemljama,

2001-2012. g. (kgoe/1000 €)

2001. g. 2005. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska 265,4 248,0 230,6 224,9

Njemačka 160,7 153,7 138,9 129,2

Španjolska 158,0 158,6 137,2 136,4

Francuska 165,1 160,9 148,9 142,9

Italija 125,4 130,5 121,1 117,2

Švedska 193,8 170,9 149,8 148,2

V.Britanija 140,5 125,3 110,3 105,1

EU-ukupno 170,9 164,0 149,0 143,2

Izvor: Eurostat, Energy intensity of the economy n.d. (obrada studenta)

Kod svih promatranih zemalja, uključujući i Hrvatsku, vidljiv je trend pada energetske

intenzivosti kroz cijeli promatrani period. Na nivou EU prosječna stopa pada iznosi

-1,6 % godišnje, a Hrvatska prati tu dinamiku s -1,5 %.

3 Kilogram of oil equivalent - standardizirana jedinica za energiju koja je približno jednake vrijednosti količini energije koja se može dobiti od 1 kg nerafinirane nafte.

51

Na kraju ovog dijela može se zaključiti da korištenje OIE doprinosi energetskoj

neovisnosti neke zemlje, a samim time i povećanju energetske učinkovitosti, odnosno

smanjenju neracionalnog trošenja energije, što se u konačnici manifestira kroz porast

energetske sigurnosti. Prethodno navedeno u skladu je s održivim energetskim

razvojem, stoga veće korištenje OIE ima apsolutno pozitivan odraz i s aspekta održivog

energetskog razvoja.

3.5. EKONOMSKI POKAZATELJI

U ovome dijelu razrađene su sljedeće tematske jedinice: 1) investicije u sektor

obnovljivih izvora energije, 2) zaposlenost u sektoru obnovljivih izvora energije.

3.5.1. Investicije u sektor obnovljivih izvora energije

Bruto društveni proizvod (eng. gross domestic product – GDP) makroekonomski je

indikator koji pokazuje ukupnu veličinu neke ekonomije, odnosno vrijednost finalnih

dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom dane godine. Izraženo u novčanim

jedinicama, BDP se prikazuje kao tijek proizvodnje ili kao tijek prihoda, a neovisno o

primijenjenom pristupu - on ostaje isti. Kako bi se omogućila međusobna usporedba

pojedinih zemalja, koristi se metoda pariteta kupovne moći koja nalaže da valuta mora

imati istu kupovnu moć u svim zemljama, odnosno jedinica svake valute mora imati istu

realnu vrijednost u svakoj zemlji. Dakle, paritet kupovne moći (PPP) odnos je općih

indeksa cijena među državama koji služi za korekciju službenih tečajeva (Gross

domestic product at market prices n.d).

Tablica 14 prikazuje kretanje BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći u

nominalnim vrijednostima.

52

Tablica 14: BDP po stanovniku u nominalnim vrijednostima prema paritetu

kupovne moći za odabrane europske zemlje, 2002-2012. g. (€)

2002. g. 2005. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska 11100 13200 14900 15700

Njemačka 23400 26000 26900 31500

Španjolska 20600 22900 24200 24400

Francuska 23600 24700 25500 27700

Italija 23000 23600 24300 25600

Švedska 25000 27300 28200 32200

V.Britanija 24800 27800 26300 26800

EU-ukupno 20400 22400 23500 25600

Izvor: Eurostat, National accounts (including GDP) – Gross domestic product at market

prices n.d. (obrada studenta)

Iz tablice je vidljivo da je na razini EU zabilježen rast BDP-a po stanovniku u cijelom

promatranom periodu, po prosječnoj stopi rasta od 2,3 % godišnje. Također, ukoliko se

BDP Unije promatra kao referentna veličina, može se zaključiti da se BDP promatranih

zemalja kreće u razini, odnosno uglavnom iznad njega, što govori u prilog njihovoj

dobroj ekonomskoj razvijenosti. Hrvatska bilježi i veću prosječnu stopu rasta BDP-a per

capita (3,5 % godišnje), ali je apsolutni iznos u cijelom promatranom periodu puno

manji od europskog prosjeka.

Iako je teško dokazati izravnu povezanost BDP-a i korištenja OIE (na rast BDP-a utječu

mnogobrojni faktori), svako investiranje i otvaranje novih radnih mjesta u ovom sektoru

doprinosi povećanju BDP-a. Ili, promatrano s druge strane, rast BDP-a omogućava

daljnji razvoj sektora OIE, nova ulaganja i nova zapošljavanja. Ovome svemu prethode

ulaganja u istraživanje i razvoj, kao preduvjet daljnjeg razvoja OIE.

Istraživanje i razvoj uključuje svaki sustavni stvaralački rad usmjeren povećanju znanja,

uključujući znanje čovjeka i društva odnosno kulture, te primjenu nastalih otkrića u

praksi. Ova istraživanja mogu biti temeljna, primjenjena i razvojna. Izdaci predviđeni za

ovo područje odnose se na poslovni sektor i najčešće se prikazuju kao postotak u

53

ukupnom BDP-a. Lisabonskom strategijom predviđeno je da do 2010. g. izdaci za

istraživanje i razvoj iznose 3 % BDP-a EU, međutim ova predviđanja nisu ostvarena i

za taj je cilj postavljena nova vremenska granica – 2020. g.

Iznosi dosadašnjih ulaganja poslovnog sektora u istraživanje i razvoj u odabranim

zemljama EU prikazani su u tablici 15.

Tablica 15: Izdaci za istraživanje i razvoj u odabranim europskim zemljama,

2001-2012. g. (% BDP-a)

2001. g. 2005. g. 2009. g. 2012. g.

Hrvatska - 0,87 0,85 0,75

Njemačka 2,47 2,51 2,82 2,92

Španjolska 0,92 1,12 1,39 1,3

Francuska 2,2 2,11 2,27 2,26

Italija 1,08 1,09 1,26 1,27

Švedska 4,13 3,56 3,62 3,41

V.Britanija 1,77 1,7 1,82 1,72

EU-ukupno 1,86 1,82 2,01 2,06

Izvor: Eurostat, Research and development expenditure n.d. (obrada studenta)

Izdaci za istraživanje i razvoj na razini EU u stalnom su porastu. Među promatranim

zemljama prema visini ulaganja ističu se Švedska i Njemačka. Ove dvije zemlje vodeće

su članice EU u korištenju i poticanju OIE, a kako je upravo razvoj tehnologije OIE u

fokusu današnjih istraživanja, ove zemlje pokazuju najveću spremnost na tom polju.

U OIE tijekom 2012. g. na svjetskoj je razini ukupno investirano 244 milijardi $

(uključujući male hidroelektrane), što je 12 % manje nego u 2011. g. i 8 % više nego u

2010. g. U velike je hidroelektrane ukupno uloženo 33 milijarde $. Najviše je uloženo u

solarnu energiju (čak 57 % ukupnih ulaganja), i energiju vjetra (33 % od ukupnih

ulaganja), a preostalih 10 % raspoređeno je između ostalih OIE. Kod solarne energije,

96 % investicija bilo je usmjereno na PV kapacitete, a ostatak na fokusiranu solarnu

energiju (REN21, p. 61).

54

U tablici 16 prikazane su godišnje investicije u kapacitete OIE u svijetu i EU.

Tablica 16: Investicije u OIE, 2004-2012. g. (mlrd. $)

2004. g. 2008. g. 2011. g. 2012. g.

Indeks

promjene

(2012/2011)

Svijet 39,6 171,7 279,0 244,4 87,6

EU 19,6 61,7 112,3 79,9 71,2

Izvor: UNEP & Frankfurt School of Finance and Management, 2013, p. 16 (obrada

studenta)

Iako je Njemačka smanjila investicije u OIE za 35 % u odnosu na 2011. g, ostaje treći

najveći investitor u svijetu (nakon Kine i SAD-a). Na ljestvici 10 najvećih ulagača

nalaze se i Italija (na 5. mjestu), V.Britanija (na 6. mjestu) i Francuska (na 10. mjestu).

U Italiji su investicije smanjene za čak 53 %, zbog smanjenja povlaštenih otkupnih

cijena i smanjenja kvota kod vjetrovnih i solarnih kapaciteta (REN21, pp. 58-59).

Sektor energije vjetra i solarne PV energije bilježe najveće udjele u ukupnim

investicijama EU u OIE u 2012. g, pa će se ovi sektori promotriti u nastavku.

Što se tiče sektora vjetra, u 2012. g. investicije EU u OIE smanjene su za 28 % u

odnosu na 2011. g, a broj projekata za 17 %. Tablica 17 prikazuje iznos investicija, broj

i snagu instaliranih projekata u 2011. i 2012. g. za odabrane europske zemlje. Prikazani

podaci odnose se na financiranje iz vlastitih sredstava proizvođača (osim ovakvog,

moguće je i financiranje OIE od strane javnog sektora ili eksternog privatnog kapitala).

55

Tablica 17: Investicije u energiju vjetra u odabranim europskim zemljama,

2011-2012. g.

2011. g. 2012. g.

Investicije

(mil €)

Broj

projekata

Kapacitet

(MW)

Investicije

(mil €)

Broj

projekata

Kapacitet

(MW)

V.Britanija 1809,76 41 853,3 2847,60 66 1431,36

Njemačka 6036,33 76 2567,6 2247,52 39 1017,1

Švedska 1405,27 38 961,7 866,38 19 722,9

Italija 589,01 17 513,7 768,17 22 647,3

Francuska 690,70 35 588,3 446,45 21 389,0

Španjolska 965,73 19 838,1 375,20 8 277,4

EU-ukupno 16481,67 319 10117,7 11822,77 264 7272,6

Izvor: EurObserver, EurObserv'er Report 2013, p. 174 (obrada studenta)

Kao što se i iz tablice vidi, kod većine promatranih zemalja u 2012. g. došlo je do

značajnog smanjenja investicija. Istovremeno, u V.Britaniji zabilježen je porast

investicija u energiju vjetra od čak 57 %, što je rezultiralo povećanjem kapaciteta za

68 %. Porast, iako ne tako značajan, zabilježen je i u Italiji. Prethodno navedeni podaci

odnose se na „onshore“ i „offshore“ vjetroelektrane ukupno. Usporedbe radi, za 1 MW

„offshore“ elektrana bilo je potrebno 4 milijuna €, a za 1 MW„onshore“ 1,26 milijuna €.

Tehnologija energije vjetra još je uvijek izrazito skupa, posebno pučinskih

vjetroelektrana (EurObserver, 2013, p. 146).

Kad je riječ o solarnom sektoru, svugdje pa tako i u EU, u 2012. g. prvenstveno se

investiralo u PV kapacitete. Ukupno je u taj sektor investirano 6,4 milijardi €, što

predstavlja pad za 35 % u odnosu na 2011. g. Također je zabilježen i pad u broju

projekata – za 25 %. Istovremeno, ukupno je instalirano skoro jednako kapaciteta, što

govori o padu cijena PV sistema za 1/3 u toku jedne godine (u 2011. g. 1 MW iznosio je

3,09 mil €, a u 2012. g. 2,05 mil €) (EurObserver, 2013, p. 150).

Kretanje investicija financiranih iz vlastitih sredstava proizvođača, broj projekata i

instalirani PV kapaciteta prikazani su u tablici 18.

56

Tablica 18: Investicije u PV kapacitete u odabranim europskim zemljama,

2011-2012. g.

2011. g. 2012. g.

Investicije

(mil €)

Broj

projekata

Kapacitet

(MW)

Investicije

(mil €)

Broj

projekata

Kapacitet

(MW)

Njemačka 1746,91 48 637,0 2124,75 67 977,5

Francuska 1065,17 33 325,0 1154,34 22 436,6

V.Britanija 913,86 46 282,6 1014,89 80 438,6

Italija 4593,72 179 1469,7 441,56 32 177,8

Španjolska 366,98 19 99,9 84,65 8 438,1

EU-ukupno 9765,50 392 3165,4 6418,88 299 3135,1

Izvor: EurObserver, EurObserv'er Report 2013, p. 152 (obrada studenta)

U 2011. g. najveće investicije u PV kapacitete u EU imala je Italija (gotovo 50 %

ukupno instaliranih kapaciteta Unije), a u 2012. g. zabilježila je i najveći pad -

ostvareno je tek 10 % investicija iz ranije godine. U ostalim zemljama vidljiv je porast

PV investicija. Valja istaknuti i novije članice, Bugarsku i Rumunjsku. Bugarska je u

2012. g. investirala u 391,5 MW PV kapaciteta i time skoro dostigla Francusku i

V.Britaniju, a Rumunjska (koja u 2011. g. uoće nije imala PV kapacitete), u samo

jednoj godini investirala je 384 mil € i instalirala 165,2 MW kapaciteta (EurObserver,

2013, p. 152). Ostali OIE u 2012. g. bilježe značajan pad investicija. Investiranje u

krutu biomasu smanjilo se za 65 %, fokusiranu solarnu energiju za 79 %, a ostali

sektori bilježe pad od 28-35 %. Porast investicija bilježi jedino sektor biogoriva gdje je

povećanje više nego dvostruko (EurObserver, 2013, p. 184).

3.5.2. Zaposlenost u sektoru obnovljivih izvora energije

Prema podacima za 2012. g. (IRENA, 2013, p. 11), na globalnoj razini u sektoru

obnovljivih izvora energije bilo je zaposleno 5,7 milijuna ljudi. Ova brojka uključuje

direktna i indirektna zaposlenja. Direktna se zaposlenja odnose na aktivnosti vezane za

proizvodnju i održavanje opreme te razvoj sektora, a indirektna uključuju sve poslove

vezane uz opskrbu sektora (npr. proizvodnja potrebnih sirovina) kao i admninistrativnu

57

podršku. Trendovi zapošljavanja su različiti, a u 2012. g. najviše je ljudi bilo zaposleno

u sektoru biogoriva (1,38 mil) i solarnih PV-a (1,36 mil) te u sektoru solarnog

grijanja/hlađenja (892 000) i u sektoru vjetra (753 000). U ovom izvještaju također se

navode i očekivanja vezana za porast broja zaposlenih do 2030. g. Prema optimističnom

scenariju očekuje se porast na ukupno 16,7 mil zaposlenih, odnosno 11 milijuna novih

radnih mjesta (9,7 mil. u bioenergiji; 2,1 mil. u sektoru vjetra; 2 mil. u sektoru PV-a;

1,8 mil. u sektoru solarnog grijanja/hlađenja; 0,6 mil. u sektoru malih elektrana; 0,5 mil.

u ostalim tehnologijama OIE). Prema manje optimističnom scenariju, 2030. g. će u

sektorima OIE biti ukupno zaposleno 9,5 milijuna, što je također značajan porast u

odnosu na stanje u 2012. g.

Tablica 19 prikazuje kretanje ukupne zaposlenosti u sektoru OIE.

Tablica 19: Ukupna zaposlenost u sektoru OIE u odabranim europskim zemljama,

2008-2012. g.

2008. g. 2010. g. 2012. g.

Njemačka 266 300 361 360 368 400

Francuska 128 540 174 735 188 010

Italija 28 400 108 150 102 500

Španjolska 86 000 98 300 77 910

V.Britanija 12 000 31 700 53 520

Švedska 29 790 54 780 50 610

EU-ukupno 657 470 1 114 210 1 218 230

Izvor: EurObserver, EurObserv'er report 2009, 2011, 2013 (obrada studenta)

Ukupna zaposlenost u sektoru OIE u promatranom periodu na razini EU raste po

prosječnoj stopi od 16,67 % godišnje. U 2008. g. ukupno je bilo zaposleno 657 470

ljudi, od toga najviše u sektoru biomase (195 540) i u sektoru vjetra (187 250).

Njemačka, vodeća članica u proizvodnji i primjeni tehnologija OIE, najviše je imala

zaposlenih u sektoru PV-a (105 845). Velik porast broja zaposlenih u 2010. g. (ukupno

1 114 210, što predstavlja povećanje od 70 % u odnosu na 2008. g) rezultat je rasta svih

sektora OIE, a povećanje zaposlenosti najviše je prisutno u sektorima PV-a (268 110),

58

biomase (273 150) i vjetra (253 145). Tome je također najviše pridonijela Njemačka

(PV sektor 107 800 zaposlenih i sektor vjetra 96 100 zaposlenih). Iako ne tako značajan,

porast broja zaposlenih vidljiv je i u 2012. g, s tim da je u ovoj godini zabilježena

promjena strukture zaposlenosti prema OIE sektorima, pa od ukupno 1 218 230

zaposlenih najviše ih radi u sektoru vjetra (25 %), sektoru biomase (23 %) i PV sektoru

(21 %). Isti trend je prisutan i u Njemačkoj, gdje je u sektoru vjetra zaposleno 117 000

ljudi, a u PV sektoru 87 800. Njemačka i u 2012. g. zapošljava trećinu od ukupno

zaposlenih u OIE (EurObserver, 2009, 2011, 2013).

Prema istim izvorima, trend porasta zaposlenosti u tehnologijama OIE na razini EU,

kreće se otprilike paralelno porastu ukupnog prometa u tom sektoru. U 2008. g.

zabilježen je ukupan promet od 91 081 milijuna €, 2010. g. 127 203 mil. €, a 2012. g.

129 424 mil. € (od čega je čak 34 410 mil. € ostvareno u sektoru vjetra). Sektor vjetra

predstavlja momentalno najbrže rastući sektor, a prema predviđanjima EWEA-e, taj će

se trend nastaviti i dalje, a procjene kretanja zaposlenosti u ovom sektoru prikazuje

grafikon 10.

Grafikon 10: Procjena zaposlenosti u EU u području korištenja energije vjetra,

2007-2030. g.

Izvor: EWEA, Wind at work, 2009, p. 9 (obrada studenta)

0

50000

100000

150000

200000

250000

300000

350000

400000

2007.g 2010.g. 2015.g. 2020.g. 2025.g. 2030.g.

offshore

onshore

59

Valja napomenuti da je ova procjena napravljena 2008. g, a već u 2010. g. ostvarena je

veća zaposlenost od predviđene (za čak 80 000), a taj bi se trend mogao nastaviti i dalje.

S obzirom na borbu protiv klimatskih promjena i u tu svrhu zacrtanih ciljeva, sve više

će se povećavati broj zaposlenih na tzv. zelenim radnim mjestima. Osim već

spomenutih direktnih i indirektnih poslova, javlja se i inducirano (posredno)

zapošljavanje kao rezultat svakodnevne potrošnje direktno i indirektno zaposlenih.

Osim toga, zelena radna mjesta podrazumijevaju široku lepezu poslova, od vrhunskih

stručnjaka do radnika na praktičnim – „stvarnim“ poslovima u prometu, gradnji i

opskrbi energijom. Iz prikazanih podataka vidljivo je da zanimanja direktno vezana za

opskrbu energijom već ostvaruju ubrzani rast. S obzirom na sva dosadašnja i buduća

nastojanja EU na području zaštite okoliša, ovo područje predstavlja velik potencijal

budućeg zapošljavanja. Isto tako, energetska učinkovitost kroz rekonstrukciju

postojećih i gradnju novih „zelenih“ zgrada također nudi velike mogućnosti za otvaranje

novih radnih mjesta (Zelena radna mjesta n.d).

Na kraju ovog dijela rada važno je naglasiti da rast BDP-a omogućava veća ulaganja u

istraživanje i razvoj, a ta su sredstva velikim dijelom usmjerena na unapređenje

tehnologija OIE. Ova ulaganja dugoročno su isplativa kroz otvaranje novih radnih

mjesta u tom sektoru, posljedičnim povećanjem životnog standarda te mogućnostima

većeg ulaganja u istraživanje i razvoj, čime se zatvara ova kružna veza. Prema tome,

korištenje OIE ima pozitivan utjecaj na razvoj i s ekonomskog aspekta.

Svi prethodno promatrani pokazatelji, prikazani kroz ovu analizu, svjedoče o pozitivnoj

povezanosti korištenja OIE i razvoja u odabranim europskim zemljama, kako s

ekološkog i energetskog aspekta, tako i s društveno-ekonomskog. U tom smislu

potrebno je poticati i povećavati njihovo korištenje, jer veliki potencijal OIE ujedno

predstavlja i potencijalni generator razvoja europskih zemalja.

60

4. PERSPEKTIVE I RAZVOJNE MOGUĆNOSTI OBNOVLJIVIH

IZVORA ENERGIJE

Kompleksnost ove tematike zahtijeva da se ona obradi u dvije tematske jedinice: 1)

perspektiva razvoja obnovljivih izvora energije, 2) iskustva promatranih zemalja –

putokaz za RH.

4.1. PERSPEKTIVA RAZVOJA OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE

Uspješnost energetskog sektora ocjenjuje se kroz zadovoljavanje tri komponente:

sigurnosti, kompetitivnosti i održivosti. Ove bi sastavnice trebale biti u ravnoteži jer se

jedino tako može osigurati dugoročna energetska održivost. U stvarnosti, najčešće se

zadovoljava kompetitivnost (mjerena prema trošku energije) na štetu održivosti okoliša

i sigurnosti opskrbe.

Za EU najslabiju sastavnicu predstavlja sigurnost energije: zbog nedostatka vlastitih

energenata, EU je energetski vrlo ranjiva i podložna različitim geopolitičkim krizama i

napetostima, kako u prošlosti tako i danas. Energetski resursi ključni su za zemlje koje

ih posjeduju i kritična točka za one zemlje koje ih moraju uvoziti (Višković, 2013,

p. 16). S druge strane, čak i zemlje koje posjeduju značajne količine fosilnih goriva,

energetski su sigurne samo do njihovog konačnog iscrpljenja, a kolike su zalihe i do

kada će potrajati, velika je nepoznanica. Iako neka novija istraživanja pokazuju da

fosilna goriva nisu još pred svojim nestankom (pogotovo ugljen), zbog sve većeg

problema globalnog zagrijavanja i onečišćenja, ali i zbog sve češćih međunarodnih

tenzija, potrebno je promijeniti dosadašnju percepciju energije i njene proizvodnje. U

tom pogledu EU ulaže velike napore i u tijeku su brojna istraživanja i testiranja koja

imaju dvostruki zadatak: „čišćenje“ postojećih tehnologija (npr. hvatanjem i

skladištenjem CO2) i stvaranje potpuno novih tehnologija, prvenstveno na području

OIE. Na žalost, energetske se tehnologije sporo razvijaju i za uvođenje nekih inovacija

potrebna su, osim vremena i snažne političke volje, i ogromna ulaganja.

61

Upravo je visoka cijena proizvodnje najveći kamen spoticanja razvoju OIE. U većini

europskih i svjetskih zemalja, tržište OIE zakonski je definirano i poticano putem

različitih oblika tarifnih sustava (poput feed-in-tarifa) koji garantiraju povlaštene

otkupne cijene energije, a primjenjuju se i razni drugi mehanizmi poticaja (zeleni

certifikati, razni oblici subvencija, kreditiranja, sufinanciranja, poreznih olakšica) za

primjenu i korištenje tehnologija za iskorištavanje OIE (Herceg, 2013, p. 319). Ova

situacija stvara podjeljenost energetskog tržišta na poticano (putem povlaštenih

otkupnih cijena) i nepoticano, što nije dugoročno održivo. Daljnje međunarodne

aktivnosti neminovno će rezultirati realnijom (višom) cijenom energije iz tradicionalnih

izvora. Prava cijena fosilnih goriva dobiti će se na temelju „ekološke bilance“ koja će

proučiti svaki izvor energije, a osobito fosilna goriva – od njihovog primarnog do

korisnog oblika energije. U novu cijenu uračunati će se i naknade za emisije štetnih

tvari u okoliš, naknade prema opterećenju okoliša i ostali troškovi koji nastaju

korištenjem foslinih goriva (Majdandžić, 2008, p. 29). Kako će nova cijena uključivat

sve troškove zaštite okoliša, taj će se porast pozitivno odraziti na ekonomiju korištenja

energije iz OIE – smanjiti će se ili dokinuti potpore, a postrojenja koja koriste OIE

postat će konkurenta. Napredovanje tehnologije OIE u smjeru efikasnosti i smanjenja

cijene, učinit će ove tehnologije atraktivnijim i raširenijim, a tome će pridonijeti i

vjerojatni rast cijena na tržištima nafte i plina.

Osim dostupnosti po konkurentnim cijenama, sektori OIE u budućnosti moraju

ponuditi tehnološka rješenja koja neće biti ovisna o vremenskim uvjetima nego će

omogućiti skladištenje energije. Danas je to kod sektora vjetra još uvijek neriješen

problem. Za solarni sektor u tom pogledu rješenje predstavlja veća orijentacija na

fokusirane (koncentrirane) solarne elektrane. Ovakvi termodinamički sustavi imaju

mogućnost pohraniti toplinu Sunca prikupljenu tokom dana, ali je i nastaviti proizvoditi

noću - zahvaljujući paraboličnim ogledalima koja skupljaju izravnu sunčevu svjetlost u

posebne cijevi (Višković, 2013, p. 127).

Osim toga, predviđeni su neki projekti koji bi mogli osigurati dovoljnu količinu energije

korištenjem postojeće tehnologije. Jedan takav projekt postizanja energetske neovisnosti

EU predviđa postavljanje velikog broja solarnih elektrana na području Sahare, koje bi

62

imale dvostruku ulogu: proizvedena el. energija transportirala bi se energetskim

vodovima prema EU, a istovremeno bi se radila desalinizacija vode čime bi se osigurala

pitka voda koje u pustinji nedostaje. Drugi takav projekt koji bi povećao energetsku

sigurnost pretpostavlja postavljanje vjetroelektrana duž obale Atlantika (od Maroka do

Senegala). Ovo područje, dužine 2000 km, gdje pušu tzv. „trgovački vjetrovi“,

predstavlja najveći svjetski potencijal za iskorištenje energije vjetra: vjetroelektrana

postavljena na ovakvom mjestu mogla bi raditi više od 3500 sati godišnje (dok

prosječna vjetroelektrana u Njemačkoj radi najviše 2000 sati). Ukupna proizvedena

energija bila bi veća od 1000 TWh godišnje, što bi moglo zadovoljiti skoro polovicu

današnjih potreba EU za el. energijom. Druga velika prednost ove lokacije je u tome što

je intenzitet vjetra najjači upravo kada je na europskoj strani Sredozemlja (u

Španjolskoj) najslabiji. Za sada je cilj Sahara Wind Project-a instaliranje prvih 500 MW

vjetroelektrana. Energija bi se prenosila podvodnim visokonaponskim istosmjernim

prijenosnim vodovima (HVDC), čime se postižu najmanji gubici energije. Ukoliko se

očekivanja pokažu uspješnima, instaliralo bi se još 5000 MW (Herceg, 2013, pp. 319-

325).

Osim ovoga, predviđa se i postavljanje većeg broja pučinskih vjetroelektrana: do

2030. g. očekuje se ukupno 400 GW instalirane snage u vjetroelektranama (od toga 150

GW pučinskih), što bi pokrilo 30 % potreba za el. energijom, a do 2050. g. predviđa se

ukupno 600 GW (350 GW pučinskih) čime bi se podmirivalo 50 % potreba za el.

energijom. Veći udio vjetroelektrana zahtijeva i određene prilagodbe u ostatku

elektroenergetskog sustava (vezano najviše za uklapanje varijabilnih izvora el.

energije), a u tom pogledu najviše se očekuje od uvođenja „brzih tržišta“ – ugovaranje

isporuke npr. svega tri sata unaprijed, u kombinaciji s kvalitetnim predviđanjem brzine

vjetra (Granić, 2010, pp. 89-90).

Na području biogoriva, sve se više istražuju troškovno isplativija rješenja, koja ujedno

traže manje zemlje. Alge se smatraju novim, gotovo savršenim izvorom goriva jer rastu

50 do 100 puta brže od tradicionalnih kultura, a za pretvorbu algi u gorivo potrebna je

samo morska voda, Sunce i CO2. Alge traže puno manje energije za rast i žetvu, što je

jako važno radi postizanja konkurentne cijene u odnosu na fosilna goriva. Naime, dok

63

jedno jutro zasađeno kukuruzom daje 420 galona etanola godišnje a jedno jutro

brazilske šećerne repe 860 galona godišnje, alge na jednom jutru proizvode čak 8000

galona etanola, što je neusporedivo više. Drugu ogromnu prednost korištenja algi kao

goriva predstavlja jedinstven proces hvatanja i ponovnog korištenja CO2 (može se

koristiti i CO2 „uhvaćen“ u nekim drugim industrijskim procesima), gdje se

fotosintezom proizvodi etanol. Ovaj postupak rješava i problem dobivanja pitke vode

upotrebom morske: na svaki galon etanola proizvede se i 1,4 galona pitke vode

(usporedbe radi, za proizvodnju 1 galona kukuruznog etanola potroši se čak 15 galona

čiste vode). Osim ove važne činjenice, alge mogu riješiti i trajnu etičku dilemu

proizvodnje biogoriva: korištenjem algi povećava se količina zemljišta koje se može

koristiti za proizvodnju hrane (Jerkić, 2014a). S obzirom na sve netom nabrojane

prednosti, ovaj bi se novi izvor trebao uskoro početi komercijalizirati.

S obzirom na velike površine pod oceanima, ovaj izvor predstavlja velik iako još

nedovoljno istražen potencijal. Prema dosadašnjim spoznajama i tehničko-tehnološkim

mogućnostima, snažne oceanske struje s golemim količinama vode, mogle biti jedan od

načina dobivanja energije u budućnosti. Iako se radi o promjenjivim mogućnostima

(ovisno o količini vode, brzini kretanja i valovima struje), njihova je promjenjivost

znatno manja od promjenjivosti količina vode na kopnu. Podmorske turbine mogu se

postaviti bliže jedna drugoj (lopatice mogu imati promjer do 20 m, za razliku od

vjetroelektrana koje imaju prosječan promjer 60 m), pa je gustoća tih turbina 50-100

MW/km² (kod vjetroelektrana 10-20 MW/km²). Podmorske turbine iskorištavaju

strujanje brzine 2-3 m/s odnosno 4-6 čvorova, a brzina od 4 čvora ekvivalentna je brzini

vjetra od 270 km/h. Istraživanja na ovom području dala su neke odgovore na pitanja o

komponentama, cijeni, sigurnosti i vijeku trajanja. Daljnji napori vjerojatno će uroditi

tehnološkim rješenjima koja će moći bolje iskoristiti ovaj ogroman energetski potencijal

(Majdandžić, 2008, pp. 135-138).

Još jedno od ekološki prihvatljivih rješenja, koje za sada ima previsoku cijenu korištenja

odnosno njegovog dobivanja, predstavlja vodik. Kako se vodik na Zemlji nalazi samo u

kombinaciji s drugim elementima (kisik, ugljik, dušik), treba ga prvo izdvojiti da bi se

mogao koristiti kao gorivo. Ima ga dovoljno, ima visoku ogrijevnu moć i jedini mu je

64

nusprodukt voda, međutim visoka cijena njegovog izdvajanja za sada onemogućava

širu primjenu. U budućnosti će se vodik upotrebljavati za pogon vozila i za opskrbu

kućanstava energijom pomoću gorivih ćelija – elektrokemijskih pretvarača energije koji

izravno i bez izgaranja kemijsku energiju pretvaraju u električnu i toplinsku energiju.

Pritom se kao gorivo koristi vodik ili neki drugi plin (npr. metanol), a produkti reakcije

goriva s kisikom su voda, el. struja i toplina. Za sada je samo Island razvio ekološki

način dobivanja i korištenja vodika: el. energiju potrebnu za elektrolizu vode, Island

dobiva iz vodene pare gejzira. Korištenjem vodika, Island je prestao biti jednim od

najvećih emitera CO2, što opravdava naziv ovog izvora „gorivom budućnosti“ (Herceg,

2013, pp. 336-337).

Osim navedenoga, tehnološke inovacije donose i razvoj inteligentnih elektroenergetskih

mreža („smart grid“). Dosadašnji elektroenergetski sustav obilježen je naglašenom

proizvodnjom i raširenom potrošnjom, s velikim elektranama i mrežom koja

jednosmjerno provodi el. energiju do potrošača. Razvojem novih tehnologija, energiju

više ne proizvode samo velike elektrane nego i sustavi malih dimenzija, koji

proizvedenu energiju unose u mrežu. Na taj način smanjuje se broj običnih korisnika, a

povećava broj korisnika-proizvođača. Primjena supervodiča, materijala koji mogu

prenositi el. energiju pod određenim uvjetima, i pod niskim temperaturama, bez

energetskih gubitaka, značajno će unaprijediti inteligentne mreže u budućnosti i

omogućiti značajne energetske uštede (Višković, 2013, pp. 128-129).

Daljnja ulaganja u istraživanje i razvoj, odnosno pronalaženje novih tehnoloških

rješenja za iskorištavanje OIE, rezultirati će još boljom ekološkom ali i ekonomskom

prihvatljivošću njihovog korištenja – konkurentnom cijenom, a time i osigurati

povećanje udjela OIE u proizvodnji energije i smanjenje potrošnje fosilnih goriva.

„Sukob između dviju osnovnih energetskih opcija, obnovljivih izvora energije i energije

iz fosilno-nuklearnih izvora, samo je prividno bitka između Davida i Golijata. Ako

fosilni izvori energije i igraju ulogu diva u energetskom sustavu današnjice, u odnosu na

prirodni potencijal obnovljivih izvora energije izgledaju poput patuljaka.“ (Višković,

2008, p. 98).

65

4.2. ISKUSTVA PROMATRANIH ZEMALJA – PUTOKAZ ZA RH

Mnogobrojni su razlozi zašto bi Hrvatska trebala promijeniti svoju energetsku politiku i

osvijestiti važnost korištenja OIE i koristi koje iz toga proizlaze: Hrvatska je najnovija

članica EU (od 1.srpnja 2013. g) i shodno tome preuzela je obaveze usklađenja svojih

politika sa zajedničkim europskim politikama; osim toga, Hrvatska nema dovoljno

vlastitih fosilnih rezervi i vrlo je energetski ovisna; istovremeno, Hrvatska ima ogroman

potencijal OIE (s obzirom na zahvalan geostrateški položaj) koji je u vrlo maloj mjeri

iskorišten; naposljetku, prema prethodno analiziranim pokazateljima u odabranim

europskim zemljama, OIE mogu biti snažan pokretač razvoja u svim aspektima te

predstavljaju temelj energetske budućnosti (sigurnosti) razvijenih zemalja.

Hrvatska je svoj institucionalni i pravni okvir prilagodila zahtjevima EU, pa je u sklopu

reforme energetskog sektora RH omogućen razvoj i korištenje OIE. Cijelim nizom

zakonskih akata (poput Zakona o energiji, Uredbe o naknadama za poticanje

proizvodnje el. energije iz OIE i kogeneracije, Uredbe o minimalnom udjelu el. energije

proizvedene iz OIE, Pravilnika o korištenju OIE i kogeneracije, Pravilnika o stjecanju

povlaštenog proizvođača el. energije i dr) prenesena je Direktiva o promicanju el.

energije dobivene iz OIE (2001/77/EZ), a dodatnim promjenama i mjerama završit će se

implementacija i nove Direktive 2009/28/EC (HR politika n.d). Zakonska podloga dakle

postoji, a da li će to biti dovoljno da energetski sektor odradi svoju zadaću oko

klimatskih promjena – vrijeme će pokazati. Ovog časa, s obzirom na globalnu

gospodarsko-financijsku krizu, kapital je ograničeno dostupan i morat će se produljiti

rokovi nabave opreme (posebno vjetroagregata), što će usporiti već započete projekte, a

odgoditi nove. RH planira ubrzati realizaciju ovakvih projekata budućim olakšavanjem

administrativnih procedura, ali to još nije zaživjelo.

Trenutno u RH, prema zadnjem objavljenom popisu povlaštenih proizvođača el.

energije, od strane Hrvatskog operatera tržišne energije (HROTE), postoji 776

postrojenja puštenih u rad, ukupne snage 313 213, 58 kW (Jerkić, 2014b):

- 738 solarnih elektrana (23 769, 58 kW)

- 4 hidroelektrane (1 340,00 kW)

66

- 3 elektrane na biomasu (6 690,00 kW)

- 11 elektrana na bioplin (11 135 kW)

- 14 vjetroelektrana (254 250 kW)

- 2 elektrane na deponijski plin (4 536,00 kW)

- 4 kogeneracijska postojenja (11 493, 00 kW).

Projekti s ugovorom, koji još nisu pušteni u rad (345 postrojenja, ukupne snage

551 493, 26 kW):

- 311 solarnih elektrana (21 030, 26 kW)

- 5 hidroelektrana (2 955, 00 kW)

- 8 elektrana na biomasu (38 250 kW)

- 6 elektrana na bioplin (4 548 kW)

- 13 vjetroelektrana (478 200 kW)

- 1 geotermalna elektrana (4 710 kW)

- 1 kogeneracija (1 800 kW).

Iz navedenog, kao i iz podataka za Hrvatsku u analizi pokazatelja, vidljivo je da

Hrvatska nedovoljno koristi obnovljive izvore. Hrvatska ne smije samo načelno

prihvaćati energetsku strategiju EU, nego i usvojiti sasvim novi pogled na energetiku.

Dosadašnja hrvatska energetska politika bazira se na gradnji velikih termoelektrana koje

proizvode relativno jeftinu struju, ali su i istovremeno neučinkovite (40 % primarne

energije gubi se u okoliš). Njihova buduća gradnja podrazumijeva suradnju sa stranim

partnerom, uvozno gorivo, sirovine i opremu, a neće puno doprinijeti zapošljavanju i

tehnološkom napretku. Novi koncept, nazvan Nova energetika, pretpostavlja korištenje

vlastitih primarnih izvora energije (OIE), gradnju učinkovitih distribuiranih postrojenja

koja otvaraju radna mjesta, a time daju doprinos regionalnom razvoju kao i energetskoj

neovisnosti zemlje (Čupin, 2013, pp. 39-40). U nastavku će biti više riječi o sektorima u

kojima Hrvatska može razvijati svoju energetsku samoodrživost.

Što se tiče vodenog potencijala Hrvatske, on je uglavnom iskorišten gradnjom većih

hidroelektrana (valja spomenuti Jarugu I – drugu najstariju hidroelektranu u svijetu na

izmjeničnu struju, puštenu u rad 1895. g), ali postoji još potencijala za male

67

hidroelektrane. Provođenjem mjera zaštite okoliša reduciran je broj lokacija i za njih, ali

dopuštena je gradnja malih objekata koji minimalno utječu na okoliš, uz nadzor

stručnjaka za zaštitu okoliša.

Energija vjetra u Hrvatskoj u početnoj je fazi, u 2012. g. instalirano je 180 MW i tek se

treba provesti postupak izbora optimalnih lokacija. Prema pretpostavkama, prikladni

vjetrovi pušu na jugu Hrvatske, na otocima i duž obale. Energetska strategija RH

predvidjela je gradnju ukupno 1250 MW instalirane snage. Teorijski limit je između

2000 i 3000 MW, ali na svim potencijalnim mjestima nije moguća gradnja. Osim toga,

u Hrvatskoj je ljepota krajolika važan izvor prihoda (turizam) pa se i iz estetskih razloga

realan potencijal kreće između 1000 i 1500 MW. Prednost je što se područje s

postavljenim vjetroelektranama može koristiti i za druge namjene, a na kraju radnog

vijeka jednostavno se uklanjaju (Višković, 2008, pp. 78-79).

Hrvatska ima veliki potencijal neiskorištene solarne energije. S obzirom na svoj položaj

i 70 % sunčanih dana, prirodni potencijal iznosi 20 800 TWh. Solarni sistemi su

uglavnom prikladni jer su manjih snaga, integrirani u objekte i proizvode energiju na

mjestu njene potrošnje, a veliku primjenu nalaze i kod mikro i mini lokacija (rasvjetna

tijela, svjetionici). Kod solarnih elektrana veće snage, potrebna je i velika površina za

njihovo postavljanje, stoga ih je poželjno postavljati izvan naselja, na neplodnom i inače

neiskoristivom tlu. Dobar takav primjer je solarna PV elektrana u Orahovici. Ova

investicija od 11 milijuna kuna izgrađena je na neplodnoj građevinskoj parceli veličine

1,8 ha. Ukupna je površina PV modula 2040 m² i može godišnje proizvoditi 560 000

kWh energije (Čupin, 2013, p. 84). S obzirom na pad cijena u solarnoj industriji,

očekuju se veće investicije i u sektoru solarnih kolektora, stoga nema razloga da

Hrvatska ne ponovi njemački projekt „100 000 solarnih krovova“.

S obzirom na veliko bogatstvo šuma, Hrvatska vrlo malo koristi i potencijal krute

biomase. Oko polovice teritorija Hrvatske (2,7 ha) leži pod šumama. Ukupna količina

drva, kao energenta, kreće se preko 6,5 mil m³ godišnje, odnosno 16,25 TWh

raspoložive primarne energije. Peleti i briketi napredniji su oblik krute biomase koji se

dobiva prešanjem piljevine i sadrži vrlo malu količinu vlage (12 %), stoga ima veći

68

sadržaj primarne energije (5 kWh/kg) i 1,67 puta veću ogrijevnu vrijednost od drva

(Čupin, 2013, pp. 104-105). Umjesto izvoza drvne mase, po nebitno većim cijenama

nego na domaćem tržištu, Hrvatska bi trebala više koristiti biomasu kao izvor energije i

uložiti u projekte kogeneracije bazirane na tom resursu, odnosno stvoriti dodanu

vrijednost. Osim šumske biomase, balirana slama također se može koristiti kao gorivo,

a prema iskustvima Njemačke i V.Britanije veće bi se neobrađene površine mogle

iskoristiti za sadnju mischantusa – ekonomične i ekološke biljke pogodne za biomasu,

koju ne treba sljedećih 20 godina nakon sadnje gnojiti, navodnjavati niti tretirati, a

jedini izdatak predstavlja godišnja žetva (Čupin, 2013, p. 100).

Bioplin je gorivo koje se također može koristiti u toplinskim postrojenjima, a dobiva se

rasplinjavanjem ili fermentacijom. Upravo bi ovaj drugi oblik mogao biti više

interesantan za Hrvatsku, jer se mogu maksimalno iskoristiti ostaci životinjske biomase

poput stajskog gnoja. Gnojenje stajskim gnojem nije dozvoljeno na otvorenom polju

radi ispuštanja metana, već se obrađuje u fermentatorima za dobivanje bioplina (uz

dodatak kukuruzne silaže). Kao dodatno gorivo mogu poslužiti sve druge vrste biomase

koje sadrže masti, bjelančevine, celulozu i sl. Danas poljoprivredni proizvođač može

biti ujedno i proizvođač energije. Fermentacijom se od 50 litara stajskog gnojiva može

dobiti 1,3 m³ bioplina/dan, odnosno 8,5 kWh/dan. Na godišnjoj razini proizvodnja el.

energije iz stajskog gnojiva dobivenog od 100 krava, iznosila bi 122 400 kWh s

financijskim efektom od 146 880,00 kn (prema Tarifnom sustavu za proizvodnju el.

energije iz OIE i kogeneracije) (Krajač, 2007, p. 218).

Nadalje, u Hrvatskoj ima 2 955 728 ha poljoprivrednog zemljišta (ili 52 % ukupne

površine RH), od čega se 32 % ne obrađuje (947 080 ha). Ukoliko se poveća

poljoprivredna proizvodnja na do sada neobrađenih 647 080 ha, ostaje još uvijek

300 000 ha na kojima se mogu saditi biousjevi (uljana repica ili već spomenuti

mischantus). Hrvatska može, ne ugrožavajući time proizvodnju hrane, proizvesti 3,7

puta više goriva nego što propisuje EU, ukoliko se napravi kvalitetna strategija o

korištenju biomase i proizvodnji biogoriva (Čupin, 2013, pp. 99-111).

69

Najveći problem zaštite okoliša u Hrvatskoj svakako predstavlja neadekvatno

gospodarenje otpadom. Ciljevi Hrvatske do 2025. g. uključuju: pokrivanje 99 %

stanovništva organiziranim sakupljanjem komunalnog otpada, obrada 25 % komunalnog

otpada te odlaganje 45 % komunalnog otpada (Krajač, 2007, p. 44). Iskorištavanje

energije deponijskog plina u državama EU započelo je 80-tih godina prošlog stoljeća i u

stalnom je porastu. Prva energana na odlagališni plin u RH otvorena je 2004. g. u

Zagrebu (odlagalište Prudinec-Jakuševec), snage 2 x 1 MW (Krajač, 2007, p. 175).

Osim prema proizvodnji energije iz obnovoljivih izvora, Hrvatska se treba usmjeriti i na

energetske uštede (učinkovitost). Prema planu, termoizolacijom 160 milijuna m²

prostora u zgradama izgrađenim prije 1990. g. moguće je ukupno uštedjeti 16 TWh do

2030. g, uz investiranje 128 milijardi kuna (800 kn/m²). Izolacijom fasada i ugradnjom

prozora smanjila bi se specifična potrošnja energije sa 150 na 100 kWh/m². Ove

investicije vratile bi se od postignutih ušteda već za 15 godina, a svake bi se godine

uštedjelo (proizvelo) 1 TWh ( 1 000 000 MWh). U tom bi se periodu zaposlilo oko

170 000 ljudi (na građevinskim, strojarskim i elektro poslovima) i time bi ova

investicija imala snažan ekološko-energetski, ali i gospodarski učinak (Čupin, 2013,

p. 10).

Kogeneracija je također oblik uštede, jer se električna i toplinska energija mogu zajedno

proizvoditi čime se postiže iskoristivost od 87 % primarne energije, za razliku od

zasebne proizvodnje gdje se gubi čak 66 % (kod proizvodnje el.energije) i 72 % (kod

proizvodnje toplinske energije). Kod kogeneracije gubitak iznosi svega 13 %, a korisna

se energija dijeli u odnosu 1:1,56 (Čupin, 2013, p. 114). Hrvatska bi, zahvaljujući

velikom potencijalu biomase (prvenstveno šumskom), teoretski mogla investirati

1 milijardu €, izgraditi 100 kogeneracijskih postrojenja u razdoblju od 15 godina i time

ostvariti integraciju kogeneracije i OIE (Čupin, 2013, p. 211). Investicije u OIE nisu

jeftine, posebno za malu ekonomiju kao što je Hrvatska, ali su dugoročno isplative –

ovakva biotoplifikacija pojeftinila bi troškove grijanja i otvorila radna mjesta. Potpisan

je prvi ugovor za takav projekt (u Glini), ali veće i konkretnije korake trebala bi

poduzeti država (zaustaviti izvoz drva), kao i HEP i Hrvatske šume, jer takav projekt

širokih je razmjera i interesa. Drugi interesantan način integracije kogeneracije i OIE,

70

predstavlja korištenje deponijskog plina. Osim toga, korištenjem trigeneracije – procesa

koji uz istodobnu proizvodnju el. energije i topline omogućava i hlađenje, može se

postići ukupna energetska efikasnost od 75 %. Ovakav princip interesantan je ponajprije

za objekte i postrojenja gdje se uz el. energiju troši i znatna količina toplinske i

rashladne energije (poput bolnica, trgovačkih centara, domova za umirovljenike, hotela,

industrijskih postrojenja i dr) (Herceg, 2013, p. 339).

U Republici Hrvatskoj postoji deklarativna briga o okolišu, pa čak i neke konkretne

akcije. Međutim, ozbiljniji se koraci u pogledu zaštite okoliša, pa tako i korištenja

obnovljivih izvora, tek moraju poduzeti. Uz obaveznu i bezrezervnu podršku države,

naravno. Ulaskom u EU, Hrvatska se mora više angažirati u borbi protiv klimatskih

promjena. Proizvodnja „zelene“ energije presudan je čimbenik u tim nastojanjima, a

ujedno i dodatna motivacija – kroz osiguravanje energije, otvaranje novih radnih mjesta

i poboljšanje životnog standarda. Prema svim promatranim pokazateljima, Hrvatska

zaostaje za promatranim zemljama (osim nekoliko izuzetaka). Stoga, temeljem

pozitivnih iskustava većih razvijenih ekonomija, Hrvatska bi napokon trebala sagledati i

prihvatiti razvojne prednosti koje donosi korištenje OIE.

71

5. ZAKLJUČAK

Od svog nastanka čovjek teži sigurnijem i boljem životu te pronalaženju načina koji će

to i omogućiti. Sva dosadašnja ljudska dostignuća rezultat su tih nastojanja. Može se

stoga reći da razvoj označava i cilj i put: ljudska težnja prema boljemu i svi uloženi

napori da se to postigne. Pri tom, razvoj podrazumijeva pozitivne pomake u svim

aspektima života. Međutim, ova bi nastojanja bila uzaludna bez njihovog osnovnog

preduvjeta – poznavanja i korištenja energije. Energija je glavni pokretač koji

omogućava sve promjene i predstavlja temelj svih ljudskih aktivnosti. Zbog njezine

iznimne važnosti, raspolaganje energijom i osiguravanje iste predstavlja jedan od

najvažnijih današnjih prioriteta.

Razvoj se obično, iako pogrešno, poistovjećuje s ekonomskim rastom. Ubrzani

ekonomski rast posljedica je naglog tehnološkog razvoja u posljednjih stotinu godina, a

prateće pojave su brz i nekontroliran demografski rast, snažna industrijalizacija,

urbanizacija, povećanje prometa i povećanje potreba za energijom. Sve ove pojave

dogodile su se u vrlo kratkom vremenu, a sa sobom donijele dugoročne i vrlo štetne

posljedice za okoliš i klimu.

Jedan od najvećih klimatskih problema predstavlja globalno zagrijavanje koje je

posljedica pretjeranih emisija stakleničkih plinova, a njima su pak uzrok sve ljudske

aktivnosti poduzete s ciljem ubrzanog ekonomskog rasta kao što su proizvodnja i

korištenje energije te sječa šuma. Prirodan efekt staklenika, poželjan i neophodan za

život na Zemlji, već odavno ima svoju sve devijantniju inačicu. Proizvodnja energije

upotrebom fosilnih goriva, čije izgaranje uzrokuje štetne emisije CO2 i ostalih

stakleničkih plinova, najvećim je uzročnikom ove neželjene situacije. U prošlosti,

korištenje fosilnih goriva „opravdava“ njihova dostupnost, niska cijena i neznanje.

Međutim, narušavanje prirodne ravnoteže i klimatske promjene, osobito izražene u

zadnjim desetljećima, svjedoče o štetnosti korištenja ovih izvora energije. Istovremeno,

javlja se i spoznaja o njihovoj ograničenosti, a time i energetskoj nesigurnosti.

72

Prve naftne krize, kao i sve kasnije geopolitičke tenzije, tome su također doprinijele.

Nedovoljno raspolaganje vlastitim fosilnim izvorima i ovisnost o tuđim, dovelo je

pitanje energetske sigurnosti u prvi plan. Osim toga, dobivanje i korištenje energije na

tradicionalan način pokazalo se štetnim i neprihvatljivim za okoliš. Razvijene zemlje,

koje su najvećim dijelom krivci za ovu situaciju, nastoje zajedničkim naporima i

mjerama zaštite okoliša na globalnoj razini smanjiti nastalu štetu i spriječiti novu

(veću). EU predvodi ova nastojanja i vrlo je aktivna u borbi protiv klimatskih promjena.

Kao odgovor na neprihvatljivu i dugoročno neodrživu klimatsku situaciju te sve veću

zabrinutost na međunarodnoj razini, javlja se koncept „održivog razvoja“. U fokusu

ovog novog pristupa rješava se i pitanje energije. Jedino održivi, ekološko i ekonomsko

prihvatljivi načini rješavanja energetskog razvoja mogu omogućiti postizanje održivog

razvoja na svim drugim područjima. Jedan od njih predstavlja energetska učinkovitost,

odnosno racionalizacija potrošnje energije. A drugi, sve značajniji način za postizanje

daljnjeg energetskog ali i ukupnog razvoja, postaju obnovljivi izvori energije.

Osnovna obilježja OIE predstavljaju i njihove ključne prednosti u odnosu na fosilna

goriva: oni su neograničeni, nepotrošivi izvori energije koji se iznova obnavljaju i na taj

način osiguravaju stalnu opbskrbu energijom, a time garantiraju energetsku sigurnost i

neovisnost. Isto tako, njihovim se korištenjem smanjuju emisije CO2 i ostali štetni

utjecaji na okoliš, stoga predstavljaju ekološki prihvatljive i neškodljive energetske

resurse. Osim ekološke prihvatljivosti i energetske sigurnosti, korištenje OIE pruža

različite razvojne mogućnosti na svim aspektima, kao što je pokazala i iznesena analiza

u ovom radu.

Temeljem analize relevantnih pokazatelja o implikacijama korištenja OIE u odabranim

zemljama, moguće je ustanoviti direktnu ili indirektnu povezanost korištenja OIE i

stupnja razvoja određenog područja. Kod ekoloških i energetskih pokazatelja, ova

povezanost je vrlo očita jer korištenje OIE smanjuje štetne emisije, a time se smanjuje

ekološki otisak (mjera čovjekovog utjecaja na okoliš). Povećanje udjela OIE u potrošnji

energije smanjuje energetsku ovisnost i pridonosi energetskoj sigurnosti i

samoodrživosti neke zemlje, u skladu s njenim prirodnim i tehnološkim mogućnostima.

73

Energetika danas ima konfliktnu, vrlo zahtjevnu zadaću, a to je zadovoljiti stalni porast

potražnje za energijom i njenom proizvodnjom te istovremeno kroz reduciranje emisija

stakleničkih plinova smanjiti štetne utjecaje na okoliš. Najprihvatljiviji način da se to

postigne predstavlja upravo korištenje OIE.

Promatranjem društveno-ekonomskih pokazatelja, također je moguće uočiti snažnu

povezanost korištenja OIE i ekonomskog razvoja. Naime, ulaganja u istraživanja na

području korištenja OIE rezultiraju novim tehnološkim rješenjima i većim korištenjem

OIE što dodatno smanjuje štetne emisije. Isto tako, ulaganja u OIE omogućavaju nova

radna mjesta, a posljedično tome i podizanje životnog standarda. Vjerojatno će upravo

ova sveobuhvatna razvojno-poticajna dimenzija, koja uključuje sve aspekte razvoja, biti

presudna za veće korištenje OIE. Prednosti i razvojni potencijal koje pruža korištenje

OIE u prvom bi redu trebale prepoznati i primijeniti manje ekonomije, poput Hrvatske,

kojima korištenje OIE može trasirati put prema prosperitetu i postizanju konkurentnosti.

Osim svih navedenih prednosti, korištenje OIE ima i nekih nedostataka koji za sada

onemogućavaju široku primjenu. Jedan od najvećih je ovisnost o nepredvidivim

vremenskim prilikama. Zato su potrebna nova tehnološka rješenja koja će eliminirati

ovisnost OIE o vremenu i omogućiti skladištenje energije i njenu dostupost u svakom

trenutku, odnosno u trenucima najveće potražnje. Iako su dosadašnji napori donijeli

neke rezultate u tom pravcu, pravi odgovori još se očekuju. Druga velika prepreka

većem korištenju OIE njihova je visoka cijena. Naime, tehnologije iskorištavanja OIE

još su uvijek vrlo skupe, pa su i troškovi ulaska u ovakve projekte iznimno veliki. Za

sada se to rješava povlaštenim otkupnim cijenama i različitim poticajima kojima se

ohrabruje i potiče proizvodnja. Međutim, visoka cijena ove energije prema krajnjem

potrošaču čini je nekonkurentnom na tržištu. Tome pridonose i cijene energije iz

fosilnih goriva. Zbog neuključivanja svih ekoloških troškova koji prate proizvodnju

energije iz ovih izvora, one su još uvijek daleko ispod realne razine. Može se ipak

očekivati da će do izjednačavanja ovih cijena doći relativno brzo, što će energiju iz OIE

učiniti konkurentnijom, a korištenje OIE sveprisutnom pojavom.

74

Bliža budućnost ne može donijeti velike promjene. Fosilna su goriva još uvijek primarni

energetski resurs prvenstveno iz tehnoloških razloga, ali i nejednakih stupnjeva

razvijenosti i ekološke osviještenosti među zemljama, uz korištenje već postojećih

tehnologija koje donekle reduciraju emisije (poput hvatanja i skladištenja CO2).

Međutim, pitanje energetske sigurnosti ubrzat će usvajanje novih pogleda na energetiku

i prepoznavanje svih prednosti koje pruža korištenje OIE, uključujući i ekološku

prihvatljivost. Ova promjena percepcije u smjeru održivog energetskog razvoja, kao i

buduća tehnološka rješenja dostupna po konkurentnim cijenama, omogućiti će

značajnije korištenje obnovljivih izvora energije.

75

LITERATURA

1) KNJIGE

1. Črnjar, M. & Črnjar, K., 2009, Menadžment održivog razvoja, Fakultet za

menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

2. Čupin, N., 2013, Nova energetika – energetika u službi gospodarstva, Udruga za

razvoj Hrvatske, Zagreb

3. Domazet, M., Dolenec, D. & Ančić, B., 2012, Trebamo promjenu: mapiranje

potencijala Hrvatske za održiv razvoj, Heinrich Böll Stiftung Hrvatska, Zagreb

4. Granić, G., 2010, Kako promišljati energetsku budućnost?, Dnevnik, Zagreb

5. Herceg, N., 2013, Okoliš i održivi razvoj, Synopsis, Zagreb

6. Kandžija, V. & Cvečić, I., 2010, Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

7. Krajač, T., (ed) 2007, Obnovljivi izvori energije u Republici Hrvatskoj – energija

biomase, bioplina i biogoriva, Zbornik radova, Hrvatska gospodarska komora,

Zagreb

8. Majdandžić, Lj., 2008, Obnovljivi izvori energije, Graphis, Zagreb

9. Šimleša, D., 2010, Ekološki otisak, TIM press i Institut društvenih znanosti Ivo

Pilar, Zagreb

10. Udovičić, B., 2009, Čovjek i okoliš, Kigen, Zagreb

11. Višković, A., 2008, Svjetlo ili mrak, Akademija tehničkih znanosti Hrvatske &

Lider press, Zagreb

12. Višković, A., 2013, Energetski izazov, ELITECH i LIDER press, Zagreb

76

2) ELEKTRONIČKI IZVORI

13. The European Wind Energy Association (EWEA), 2014, Wind in power – 2013

European statistics, EWEA, Brussels, pogledano 3.4.2014,

<http://www.ewea.org/fileadmin/files/library/publications/statistics/EWEA_Annual

_Statistics_2013.pdf/>.

14. The European Wind Energy Association (EWEA), 2009, Wind at work, EWEA,

Brussels, pogledano 26.4.2014,

<http://www.ewea.org/fileadmin/ewea_documents/documents/publications/Wind_at

_work_FINAL.pdf>.

15. Renewable Energy Policy Network for the 21st Century (REN21), 2013,

Renewables 2013 – Global Status Report, REN21, Paris, pogledano 5.4.2014,

<http://www.ren21.net/REN21Activities/GlobalStatusReport.aspx?gclid=CNCN-

PfdjL0CFaoewwodxaQAHg>.

16. Primary production of renewable energy n.d, Eurostat, Statistics – Energy,

pogledano 5.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=ten00081&plugin=1>.

17. Greenhouse gas emmisions by sector n.d, Eurostat, Statistics – Environment,

pogledano 13.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tsdcc210&plugin=1>.

18. Greenhouse gas emmisions n.d, Eurostat, Statistics – Environment, pogledano

13.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tsdcc100&plugin=1>.

19. Renewable energy statistics, Eurostat, 2012, Statistics Explained, pogledano

17.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Renewable_energy_

statistics>.

77

20. Environmental protection expenditure by the public sector n.d, Eurostat, Statistics –

Environment, pogledano 14.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=ten00049&plugin=1>.

21. Environmental tax revenues n.d, Eurostat, Statistics - Database, pogledano

16.4.2014,

<http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=env_ac_tax&lang=en>

22. Share of renewable energy in gross final energy consumption n.d, Eurostat,

Statistics – Energy, pogledano 17.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=t2020_31&plugin=1>.

23. Electricity generated from renewable sources n.d, Eurostat, Statistics – Energy,

pogledano 17.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tsdcc330&plugin=1>.

24. Share of renewable energy in fuel consumption of transport n.d, Eurostat, Statistics

– Energy, pogledano 17.4.2104,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tsdcc340&plugin=1>.

25. Energy dependence n.d, Eurostat, Statistics – Energy, pogledano 25.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tsdcc310&plugin=1>.

26. Energy intensity of the economy n.d, Eurostat, Statistics – Energy, , pogledano

25.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tsdec360&plugin=1>.

27. National accounts – Real GDP growth rate-volume n.d, Eurostat, Statistics –

Economy and finance, pogledano 27.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tec00115&plugin=1>.

78

28. National accounts – Gross domestic product at market prices n.d, Eurostat, Statistics

– Economy and finance, pogledano 27.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&

pcode=tec00001&language=en>.

29. Research and development expenditure n.d, Eurostat, Statistics – Science and

tehnology, pogledano 29.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pco

de=tsc00001&plugin=1>.

30. Eurostat, 2013, Key figures on Europe - 2013 digest of the online Eurostat

yearbook, Eurostat – European Commission, Luxembourg, pogledano 14.4.2014,

<http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-EI-13-001/EN/KS-EI-

13-001-EN.PDF>.

31. UNEP & Frankfurt School of Finance and Management, 2013, Global trends in

energy investment 2013, Frankfurt am Main, pogledano 28.4.2014,

<http://www.unep.org/pdf/GTR-UNEP-FS-BNEF2.pdf>.

32. Environment Action Programme to 2020 n.d, European Commision, pogledano

17.4.2014, <http://ec.europa.eu/environment/newprg/index.htm>.

33. Eureletric, 2011, Hydro in Europe: Powering Renewables, Eureletric, Brussels,

pogledano 24.4.2014, <http://www.eurelectric.org/media/26690/hydro_report_final-

2011-160-0011-01-e.pdf>.

34. EurObserver, 2013, The state of renewables energies in Europe 2013, no.13,

EurObserver, Paris, pogledano 8.4.2014, <http://www.energies-

renouvelables.org/observ-er/stat_baro/barobilan/barobilan13-gb.pdf>.

35. EurObserver, 2011, The state of renewables energies in Europe 2011, no.11,

EurObserver, Paris, pogledano 8.4.2014, <http://www.energies-

renouvelables.org/observ-er/stat_baro/barobilan/barobilan11.pdf>.

36. EurObserver, 2009, The state of renewables energies in Europe 2009, no.9,

EurObserver, Paris, pogledano 26.4.2014, <http://www.energies-

renouvelables.org/observ-er/stat_baro/barobilan/barobilan9.pdf>.

37. EurObserver, 2007, The state of renewables energies in Europe 2007, no.7,

EurObserver, Paris, pogledano 8.4.2014, <http://www.energies-

renouvelables.org/observ-er/stat_baro/barobilan/barobilan7.pdf>.

79

38. EurObserver, 2005, 2005 European Barometer of renewable energies, no.5,

EurObserver, Paris, pogledano 8.4.2014, <http://www.energies-

renouvelables.org/observ-er/stat_baro/barobilan/barobilan5.pdf>.

39. European Photovoltaic Industry Association, 2013, Global Market Outlook for

photovoltaics 2013-2017, EPIA, Brussels, pogledano 8.4.2014,

<http://www.epia.org/fileadmin/user_upload/Publications/GMO_2013_-

_Final_PDF.pdf>.

40. European Solar Thermal Industry Federation (ESTIF), 2013, Solar Thermal markets

in Europe – trends and market statistics 2012, ESTIF, Brussels, pogledano

9.4.2014,

<http://www.estif.org/fileadmin/estif/content/market_data/downloads/Solar_Therm

al_M%20arkets%202012.pdf>.

41. European Commission, 2011, A Roadmap for moving to a competitive low carbon

economy in 2050, EC, Brussels, pogledano 13.4.2014, <http://www.cbss.org/wp-

content/uploads/2012/12/EU-Low-Carbon-Road-Map-2050.pdf>.

42. European Commission, 2013, EU energy in figures – statistical pocketbook 2013,

EC, Luxembourg, pogledano 13.4.2014,

<http://ec.europa.eu/energy/publications/doc/2013_pocketbook.pdf>.

43. Sosa-Iudicissa, M. 2013, Sektorske politike - Politika okoliša: opća načela i

strateške smjernice – Postignuća, 06/2013, Europski parlament, pogledano

13.4.2014,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.4

.1.html>.

44. Kerebel, C. 2013a, Sektorske politike – Energetska politika: energija iz obnovljivih

izvora energije – Postignuća, 07/2013, Europski parlament, pogledano 13.4.2014,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.7

.4.html>.

45. Kerebel, C. 2013b, Sektorske politike – Energetska politika: energetska učinkovitost

- Postignuća, 06/2013, Europski parlament, pogledano 13.4.2014,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.7

.3.html>.

80

46. Kolodziejski, M. 2013, Sektorske politike – Regionalna i kohezijska politika:

Kohezijski fond, 11/2013, Europski parlament, pogledano 15.4.2014,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.1

.3.html>.

47. Kolodziejski, M. 2014, Sektorske politike – Regionalna i kohezijska politika:

Europski fond za regionalni razvoj (EFRR), 02/2014, Europski parlament,

pogledano 15.4.2014,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.

1.2.html>

48. Gouarderes, F. 2014, Sektorske politike – Industrijska politika i politika na

području istraživanja: Politika na području istraživanja i tehnološkog razvoja,

04/2014, Europski parlament, pogledano 15.4.2014,

<http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_5.9

.6.html>.

49. World Wildlife Fund (WWF), 2012, Living planet Report 2012, WWF, Gland,

pogledano 13.4.2014,

<http://www.footprintnetwork.org/images/uploads/LPR_2012.pdf>.

50. World Wildlife Fund (WWF), 2006, Living planet Report 2006, WWF, Gland,

pogledano 13.4.2014,

<http://www.footprintnetwork.org/images/uploads/LPR_2006_English.pdf>.

51. World Wildlife Fund (WWF), 2005, Europe 2005 – The Ecological Footprint,

WWF, Gland, pogledano 13.4.2014,

<http://www.footprintnetwork.org/images/uploads/Europe_2005_Ecological_Footpr

int.pdf>.

52. World Wildlife Fund (WWF), 2004, Living planet Report 2004, WWF, Gland,

pogledano 13.4.2014,

<http://www.footprintnetwork.org/images/uploads/LPR_2004_en.pdf>.

53. World Wildlife Fund (WWF), 2002, Living planet Report 2002, WWF, Gland,

pogledano 13.4.2014,

<http://www.footprintnetwork.org/images/uploads/lpr2002.pdf>.

81

54. World Wildlife Fund (WWF), 2000, Living planet Report 2000, WWF, Gland,

pogledano 13.4.2014,

<http://www.footprintnetwork.org/images/uploads/lpr2000.pdf>.

55. International Renewable Energy Agency (IRENA), 2013, Renewable Energy and

Jobs, IRENA, Abu Dhabi, pogledano 29.4.2014, <http://www.irena.org/rejobs.pdf>.

56. Jerkić, L 2013, Popis trenutačno najvećih vjetroelektrana u Europi, 30. srpanj,

Vjetroelektrane.com – Aktualno, pogledano 7.4.2014,

<http://www.vjetroelektrane.com/aktualno/1481-popis-trenutacno-najvecih-

vjetroelektrana-u-europi/>

57. Jerkić, L 2014a, Napredna biogoriva od algi mogu biti čisto, dostupno rješenje,

25.travanj, Obnovljivi.com – Svijet, pogledano 28.4.2014,

<http://www.obnovljivi.com/svijet/2791-napredna-biogoriva-od-algi-mogu-biti-

cisto-dostupno-rjesenje>.

58. Jerkić, L 2014b, HROTE – popis povlaštenih proizvođača 31.3, 17.travanj,

Obnovljivi.com – Hrvatska i regija, pogledano 29.4.2014,

<http://www.obnovljivi.com/hrvatska-i-regija/2774-hrote-popis-povlastenih

proizvodaca-31-03>.

59. Renewable energy in Spain n.d, pogledano 9.4.2014,

<http://en.wikipedia.org/wiki/Renewable_energy_in_Spain>.

60. Solarna Britanija, 2014, pogledano 9.4.2014, <http://www.energetika-

net.com/vijesti/obnovljivi-izvori-energije/solarna-britanija-18647>.

61. HR politika n.d, pogledano 27.4.2014, <http://oie.mingorp.hr/default.aspx?id=52>.

62. Zelena radna mjesta n.d, pogledano 26.4.2014,

<http://www.zelenazona.hr/home/wps/wcm/connect/zelena/zona/gospodarstvo/zelen

i_poslovi/zelena_radna_mjesta>.

82

POPIS TABLICA

Tablica 1: Proizvodnja primarne energije iz OIE u odabranim europskim zemljama,

2001-2012. g. (1000 toe) ................................................................................................. 24

Tablica 2: Ukupno instalirani kapaciteti vjetroelektrana u odabranim europskim

zemljama, 2003-2012. g. (MW) ..................................................................................... 27

Tablica 3: Ukupno instalirani PV kapaciteti u odabranim europskim zemljama,

2003-2012. g. (MWp) ...................................................................................................... 30

Tablica 4: Ukupno postavljeni solarni kolektori u odabranim europskim zemljama,

2004-2012. g. (MWth) ..................................................................................................... 31

Tablica 5: Ukupna finalna proizvodnja energije iz krute biomase u odabranim

europskim zemljama, 2003-2012. g. (Mtoe) ................................................................... 34

Tablica 6: Ukupna proizvodnja bioplina u odabranim europskim zemljama,

2003-2012. g. (ktoe) ........................................................................................................ 35

Tablica 7: Indeksi promjene emisija CO2 u odabranim europskim zemljama,

1995-2011. g. (1990. g = 100) ......................................................................................... 37

Tablica 8: Projekcija smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU po sektorima,

2005-2050. g. u odnosu na 1990. g. (%).......................................................................... 39

Tablica 9: Ekološki otisak u odabranim europskim zemljama, 1996-2008. g. (gha po

osobi) i biokapacitet u 2008. g. (gha po osobi) .............................................................. 40

Tablica 10: Udio OIE u ukupnoj finalnoj potrošnji energije u odabranim europskim

zemljama, 2004-2012. g. i nacionalni ciljevi do 2020. g. (%)........................................ 45

Tablica 11: Udio el. energije i goriva proizvedenih iz OIE u ukupnoj potrošnji el.

energije i goriva, 2004-2012. g. (%) ................................................................................ 46

Tablica 12: Energetska ovisnost odabranih europskih zemalja, 2001-2012. g. (%) ... 48

Tablica 13: Energetska intenzivnost u odabranim europskim zemljama,

2001-2012. g. (kgoe/1000 €) ........................................................................................... 50

Tablica 14: BDP po stanovniku u nominalnim vrijednostima prema paritetu kupovne

moći za odabrane europske zemlje, 2002-2012. g. (€) ................................................... 52

Tablica 15: Izdaci za istraživanje i razvoj u odabranim europskim zemljama,

2001-2012. g. (% BDP-a) ................................................................................................ 53

Tablica 16: Investicije u OIE, 2004-2012. g. (mlrd. €) ................................................ 54

83

Tablica 17: Investicije u energiju vjetra u odabranim europskim zemljama,

2011-2012. g. ................................................................................................................... 55

Tablica 18: Investicije u PV kapacitete u odabranim europskim zemljama,

2011-2012. g. ................................................................................................................... 56

Tablica 19: Ukupna zaposlenost u sektoru OIE u odabranim europskim zemljama,

2008-2012. g. ................................................................................................................... 57

84

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1: Instalirana snaga novih energetskih kapaciteta EU u 2013. g. (%) ..... 22

Grafikon 2: Promjene u instaliranim energetskim kapacitetima EU, 2000-2013. g.

(GW) ................................................................................................................................ 23

Grafikon 3: Ukupno instalirani kapaciteti vjetroelektrana u EU, 2000-2013. g.

(GW) ................................................................................................................................ 26

Grafikon 4: Instalirani PV kapaciteti u EU, 2000-2012. g. (MW).............................. 28

Grafikon 5: Indeksi promjene relativnih troškova postavljanja solarnih kolektora u EU,

1995-2020. g. (2010. g = 100) ......................................................................................... 32

Grafikon 6: Indeksi promjene emisija CO2 u energetskom sektoru EU, 1990-2011. g.

(1990. g = 100) ................................................................................................................ 38

Grafikon 7: Usporedba ekoloških otisaka različitih izvora energije ......................... 42

Grafikon 8: Izdaci javnog sektora za zaštitu okoliša u odabranim europskim zemljama,

u 2009. g. (% BDP-a) ...................................................................................................... 43

Grafikon 9: Porezi za zaštitu okoliša u EU u 2012. g. (mil. €) ...................................... 44

Grafikon 10: Procjena zaposlenosti u EU u području korištenja energije vjetra,

2007-2030. g. ................................................................................................................... 58