1

I. POGLAVLJE

Franjin ivot u svijetu

1. U gradu Asizu ivio je ovjek imenom Franjo. Blagoslovljena je njegova uspomenaa, njega je Bog dobrostivo predusreo blagoslovima sretnimb milostivo snabdio darovima nebeske milosti. Dok je u mladosti odgajan meu tatim ljudskim sinovima u ispraznosti i kad je nakon nekakva kolovanja predvien za unosne trgovake poslove, niti se uz Boju pomo meu razuzdanim mladiima prepustio tjelesnoj razvratnosti, niti se meu pohlepnim trgovcima, premda je iao za dobitkom, pouzdavao u novac i blagoc. U srce je mladoga Franje Bojim djelovanjem prema siromasima bila ucijepljena neka samilosna dareljivost. Ona je s njim rasla od djetinjstva i srce mu ispunila tolikom dobrostivou da je, iako ne bijae gluh slua Evanelja, odluio udijeliti milostinju svakome tko ga zamoli, a naroito ako spomene ljubav Boju. Kad je jedanput, zauzet trgovakim poslom, nekog siromaha koji je za ljubav Boju zaprosio milostinju preko svog obiaja odbio neobdarena, odmah je, im se sabrao, potrao za njim i, udijelivi mu samilosno milostinju, obeao Gospodinu Bogu da otada nee nikada, dokle god mu bude mogue, odbiti one koji ga zamole za ljubav Boju. To je neumornom briljivou obdravao sve do smrti i zavrijedio da mu se ljubav prema Bogu i milost silno povea. Poslije, kad je ve potpuno obukao Krista, kazivao je kako, dok je jo ivio u svijetu, nije nikada mogao uti izraziti glas Boje ljubavi, a da mu se srce nije uzbudilo. Nadalje se na mladiu dobre udi opaalo kako dobrostiva blagost, spojena s otmjenou ponaanja, strpljivost i popustljivost iznad svake ljudske mjere, irina dareljivosti preko imovinske mogunosti cvatu kao predznaci da e se u budunosti nad njim razliti obilje Bojeg blagoslova. Kad je neki vrlo prostoduni ovjek iz Asiza jednom susreo Franju, po Bojem je nadahnuu, kako se misli, svukao ogrta i svoju je odjeu prostro pred njegove noge i uvjeravao ljude kako je Franjo vrijedan svake poasti kao onaj koji e doskora postati velik te e ga zbog toga svi vjernici oduevljeno veliati. 2. Franjo jo nije znao to Bog s njim namjerava. Budui da ga je oeva zapovijed odvlaila k vanjskim stvarima, a izopaenost naravnoga naslijea ga je vukla prema niskim stvarima, jo nije bio vian promatrati stvari nebeske niti je znao uivati u boanskim. Budui da podneseno trpljenje duhovnom sluhu daje shvaanje, na nj se spustila ruka Gospodnja i promijenila se desnica Svevinjega. Dugotrajnim bolovanjem mu je shrvala tijelo da mu popravi duu za prosvjetljenje Duha Svetoga. I kad je, poto se tjelesno oporavio, na uobiajeni nain dao se i nainiti dolinu odjeu, sreo je nekog viteza koji je dodue bio plemenit, ali je bio siromaan i loe obuen. Smilila mu se njegova neimatina. Svukao se i zaodio ga da bi tako najednom ispunio dvostruku obavezu ljubavi: time je pokrio srameljivost plemenitog viteza i ublaio bijedu siromana ovjeka. 3. Kad se naredne noi prepustio snu, Bog mu je pokazao lijepu, veliku dvoranu punu oruja koje bijae obiljeeno znakom Kristova kria da bi mu unaprijed pokazao kako neusporedivom nagradom ima biti nagraeno milosre iskazano siromanom vitezu iz ljubavi prema najuzvienijem Kralju. Zato, kad je upitao ije je sve to, Boji mu je glas odgovorio da e sve to pripasti njemu i njegovim vojnicima. Kad se ujutro probudio, kako mu duh jo ne bijae vian spoznavati boanske tajne niti je po vidljivim znakovima umio prelaziti na gledanje istine nevidljivih stvari, mislio je da e neobino vienje biti znak velike sree. Kako mu jo nije bila poznata Boja namjera,

2

odlui otputovati u Apuliju k nekom vojvodi, jer se ponadao da e se u njegovoj slubi domoi vojnike slave, kao to mu je spomenuto vienje nagovijetalo. Kad se malo nakon toga dao na put i stigao do najbliega grada, u noi je uo kako mu Gospodin povjerljivo kae: "Franjo, tko ti moe uiniti vie: gospodar ili sluga, bogata ili siromah?" Kad je Franjo odgovorio da mu moe bolje uiniti kako gospodar, tako bogata, Gospodin je odmah dodao: "Zato, dakle, zbog sluge ostavlja gospodara, a zbog siromana ovjeka bogatog Boga?" Nato e mu Franjo: "Gospodine, to hoe da inim?" A Gospodin e mu: "Vrati se u svoj zaviaj, jer vienje to si ga vidio ima duhovan smisao. Na tebi se ima ispuniti boanska odredba, a ne ljudska." Kad je svanulo, urno je krenuo prema Asizu. Postavi uzor poslunosti, sa sigurnou je i s radou iekivao Gospodinov nalog. 4. Otada se povlaio iz buke javnoga poslovanja. Pobono se milio dobrome Bogu da se udostoji oitovati to mu je initi. Budui da se po estoj molitvi u njemu rasplamsala arka elja za nebom te je iz ljubavi prema nebeskoj domovini ve sve zemaljsko prezirao kao bezvrijedno, bio je uvjeren da je pronaao skriveno blago te je poput mudra trgovca pomiljao na to da sve rasproda i kupi naeni biser. Ipak, meutim, jo nije znao kako da to uini, osim to mu se u dui nametala misao da duhovna trgovina ima poeti s preziranjem svijeta, a vojnikovanje u vojsci Kristovoj treba da pone pobjedom samoga sebe. 5. Kad je tako jednoga dana jahao poljem koje se prostiralo pored grada Asiza, sreo je nekoga gubavca, a neoekivani susret s njime mu je prouzroio strahovitu odvratnost. Kako se u taj as sjeti svoje odluke da e provoditi ivot savrenstva, bio je svjestan kako treba da najprije svlada samoga sebe, ukoliko eli postati vitezom Kristovim. Sjahao je s konja i pourio da gubavca poljubi. A kad je gubavac prema njemu pruio ruku kao da e neto od njega dobiti, dao mu je novaca i poljubio ga. Odmah je ponovno zajahao konja i ogledao se naokolo. Iako je polje sa svih strana bilo otvoreno, ipak onoga gubavca nije vie nigdje vidio. Kako je zbog toga bio ispunjen divljenjem i radou, poeo je pobono pjevati pohvale Gospodinu. Odluio je da e se otada uvijek uspinjati na vie. Zato je traio samotna mjesta koja su podesna za naricanje. Dok je na takvim mjestima vapio neizrecivim uzdisajima, zavrijedio je da ga Gospodin nakon dugih i usrdnih molitava uslii. Kad je tako jednoga dana samotno molio i od silna ara bio sav obuzet Bogom, ukazao mu se Isus Krist kao propet na kriu. Dok ga je promatrao, rastapala mu se dua i sjeanje mu se na Kristovu muku tako utisnulo u najdubljoj dubini njegova srca da bi se on toga asa, kad bi se sjetio Kristova razapinjanja, jedva mogao izvana suzdrati od suza i jecanja, kao to je to kasnije sam povjerljivo pripovijedao kad se pribliio svom svretku. ovjek je Boji, naime, tada shvatio da je upravo njemu upravljena ona evaneoska rije: Ako hoe za mnom, odreci se samoga sebe, uzmi svoj kri i slijedi me. 6. Tada je obukao duh siromatva, osjeaj poniznosti i uvstvo najdubljega suosjeanja. Dok je, naime, prije strahovito zazirao ne samo od saobraaja s gubavcima nego takoer i od toga da ih samo gleda iz daljine, sada je poradi Krista propetoga koji se prema prorotvu pojavio prezren poput gubavca, da bi samoga sebe posve obezvrijedio, gubavcima dobrostivom samilou iskazivao usluge duboke poniznosti i ovjenosti. esto je, naime, pohaao njihove domove, dareljivo im davao milostinju i s velikim suosjeanjem im ljubio ruke i lice. I siromanim je prosjacima takoer nastojao udijeliti ne samo ono to mu je pripadalo nego i samoga sebe. Zato bi gdjekada svukao svoju odjeu, a u nekim bi sluajevima, kad pri ruci nije imao nita drugo, rasporio ili razderao da ih obdari.

3

S potovanjem je i samilosno pritjecao u pomo i siromanim sveenicima, napose opremom za oltar, da bi tako bio dionikom bogosluja i siromanim bogoslunicima pruio to im je trebalo. Kad je u to vrijeme hodoastio na grob sv. Petra apostola i pred vratima crkve ugledao mnotvo siromaha, voen s jedne strane ugodnou samilosti, a s druge opet privlaen ljubavlju prema siromatvu, nekom je od siromanijih poklonio svoje odijelo i taj je dan, obuen u njegove siromane dronjke, s neobinom ugodnou u srcu proveo meu siromasima da bi tako prezreo svjetovnu slavu, ali i da bi se postupno uzdizao u evaneoskom savrenstvu. Pozorno je bdio nad mrtvljenjem tijela da bi Kristov kri, to ga je u srcu nosio iznutra, takoer nosio i izvana na tijelu. ovjek je Boji Franjo sve to providio, dok od svijeta jo nije bio odvojen odijelom i zajednikim ivotom.

4

II. POGLAVLJE

Njegovo posvemanje obraenje Bogu i popravak triju crkava

1. Budui da sluga Svevinjega nije u ovim stvarima imao nikakva drugog uitelja osim Krista, on ga je u svojoj dobroti nastavio pohaati slatkoom milosti. Kad je jednoga dana iziao u polje da razmatra, prolazio je pokraj crkve sv. Damjana koja je zbog velike drevnosti prijetila da bi se mogla sruiti. I kad je na poticaj Duha uniao u nju da se pomoli niice prostrt pred likom propetoga, dok se molio, bio je ispunjen velikom utjehom duha. I dok je suznih oiju promatrao Gospodinov kri, tjelesnim je uima uo kako mu je glas, koji je dolazio s kria, triput rekao: "Franjo, poi i popravi mi kui, koja se, kako vidi, rui!" Franjo se, uvi taj udesni glas, zbunio i potresao, jer u crkvi bijae sam. Snaga mu je boanskih rijei obuzela srce te je pao u zanos. Kad se napokon povratio k sebi, bio je spreman posluati. Sav se dao na izvrenje zapovijedi s obzirom na popravak materijalne crkve, premda se glavni smisao rijei odnosio na onu Crkvu koju je Krist stekao svojom krvlju, kao to ga je pouio Duh svete. Poslije je to sam povjerio brai. Nakon toga je ustao, prekriio se, uzeo tkanine za prodaju i urno otiao u grad koji se zove Foligno. Prodavi ondje sve to je donio i primivi utrak, sretni je trgovac ondje ostavio i konja na kojem je onamo dojahao. Kad se vratio u Asiz, sa strahopotovanjem je uniao u crkvu u kojoj je primio spomenuti nalog, i kad je ondje naao siromana sveenika, iskazao mu je dolino potovanje i pruio novac za popravak crkve i za potrebe siromaha. Takoer ga je ponizno zamolio da li bi mogao s njim privremeno boraviti. Sveenik je na to pristao, ali je iz straha prema Franjinim roditeljima odbio primiti novac. Istiniti je preziratelj novca taj novac bacio u neki prozor. Bacivi ga, omalovaavao ga je kao prainu. 2. Dok je sluga Boji boravio sa spomenutim sveenikom, njegov se otac, kad je za to saznao, uznemirio i pourio onamo. Kad je Franjo, novi Kristov bora, douo za prijetnje progonitelja i kad je naslutio njegov dolazak, hotei dati mjesto Bojem gnjevu, sakrio se u neku prikrivenu udubinu. Dok je u njoj nekoliko dana bio sakriven, neprestano je, obliven kiom suza, molio Gospodina da mu izbavi ivot iz ruku progonitelja i da mu dobrostivo ispuni pobone elje koje mu je udahnuo. Stoga je ispunjen nekim zanosnim veseljem, samoga sebe poeo prekoravati zbog malodune straljivosti. Napustivi skrovite i potisnuvi strah, uputio se prema gradu Asizu. Kad su mu graani ugledali neumiveno lice i kako se duevno promijeni, pomislili su da je krenuo pameu. Nabacivali su se na nj ulinim blatom i kamenjem, podrugivali mu se glasnim povicima kao slaboumnom i mahnitom. Sluga je Boji, meutim, ne davi se slomiti ni promijeniti nikakvom nepravdom, prolazio kao da je za sve to gluh. Kad je njegov otac uo za tu viku, odmah je dojurio, ali ne zato da ga oslobodi, nego da ga satre. Potisnuvi svaku samilost, odvukao ga je kui te ga je najprije muio rijeima, a zatim batinama i okovima. To ga je, meutim, uinilo spremnijim i sranijim da izvede ono to je zapoeo. Imao je na pameti onu rije Evanelja: Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko. 3. Kad je otac nakon malo vremena otputovao iz domovine, njegova mu je majka, ne odobravajui muev postupak i ne mogui umekati sinovu odlunost, skinula okove i pustila ga da ode. Zahvaljujui svemoguem Gospodinu, ponovno se vratio tamo gdje je prije boravio. Kad se otac vratio i kad ga nije naao kod kue, izgrdio je enu i razjaren pohitao onamo da ga, ne mogne li ga opametiti, barem potjera iz zaviaja. No, Bog je Franju ohrabrio

5

te je razjarenu ocu iziao u susret. Na sav je glas vikao kako omalovaava i njegove okove i batine. Osim toga je izjavio da e za Kristovo ime radosno podnijeti sva zla. Kad je otac uvidio da ga ne moe odvratiti, dao se u potragu za novcem. Kad ga je konano pronaao u nekom prozoriu, bijes mu se donekle stiao. e je pohlepe donekle utaio gutljajem novca. 4. Tjelesni je otac zatim pokuao sina milosti, ve liena novca, izvesti pred gradskoga biskupa da se pred njim odrekne oinske batine i da vrati sve to je jo imao. Istiniti se ljubitelj siromatva pokazao spremnim da to uini. Doavi pred biskupa, nije ni oklijevao niti je zbog neega krzmao, niti je ekao kakvu rije, nego je odmah svukao svu odjeu i predao ocu. Tada je ustanovljeno da je ovjek Boji ispod raskone odjee na golu tijelu nosio pokorniki pojas. tovie, upravo opijen udesnim arom, odbacio je i gae. Kad se pred svima posve ogolio, rekao je ocu: "Do sada sam te zvao svojim ocem na zemlji, a sada mogu bezbrino rei: Oe na, koji jesi na nebesima, kod koga sam pohranio sve svoje blago i u koga sam stavio sve pouzdanje svoje nade." Kad je biskup to vidio, zadivio se tolikoj gorljivosti ovjeka Bojega. Odmah je ustao i plaui ga zagrlio. Jer bijae ovjek samilostan i plemenit, prekrio ga je platem kojim bijae ogrnut. Svojima je naredio da mu neto dadu ime e pokriti udove svoga tijela. Dadoe mu siromaan, troan ogrta biskupova sluge. Sa zahvalnou ga je primio i na njemu vlastitom rukom pomou vapna, koje mu bijae pri ruci, nainio znak kria. Iz toga je nainio odjeu za ovjeka propeta i polu naga siromaha. Tako je, dakle, sluga svevinjega Kralja ostao gol da bi nasljedovao propetoga Gospodina koga je toliko ljubio. Tako se, dakle, oboruao kriem da bi svoju duu prepustio drvu spasenja po kojem e se ouvati od brodoloma svijeta. 5. Kad se ovaj preziratelj svijeta nakon toga oslobodio okova svjetovnih elja, napustio je grad te se bezbrian i slobodan povukao u tiinu samoe da ondje sam slua tajnu nebeske poruke. Kad je jednom zgodom ovjek Boji Franjo prolazio kroz neku umu, zanosno je francuskim jezikom pjevao pohvale Gospodinu, a iz zasjede na nj nasrnue razbojnici. Kad ga surovo upitae tko je, pun je pouzdanja proroanskim glasom odgovorio: "Glasnik sam velikoga Kralja!" Oni ga izmlatie i bacie u jamu punu snijega govorei: "Lezi tu, klipane, glasnie Boji!" A kad oni otioe, iziao je iz jame i bio je silno radostan. Poeo je kroz gajeve pjevati pohvale Stvoritelju jo zanosnijim glasom. 6. Svratio se u neki oblinji samostan. Poput prosjaka je zaprosio milostinju, i dobio ju je kao nepoznat i prezren. Otiavi odatle, stigao je u Gubbio. Tu ga je prepoznao i primio negdanji prijatelj te ga je kao Kristova siromaka zaodjenuo bijednom tuniicom. Zatim se ljubitelj najdublje poniznosti preselio gubavcima. Prao im je noge, povezivao rane, iz rana im otirao gnoj; posebnom im je pobonou ljubio gnojne rane on koji je doskora imao postati evaneoskim lijenikom. Zato je od Gospodina primio toliku mo da je udesnim lijeenjem postizavao divne uspjehe. Izmeu mnogih u iznijeti samo jedan sluaj koji se desio kad se za ovjeka Bojeg jo vie proulo. Kad je jednom ovjeku iz spoletskog kraja neka strana bolest izjela usta i vilicu i nije u se moglo pomoi nikakvim lijekom, desilo se da je taj sreo ovjeka Bojeg, kad se vraao s hodoaa to ga je poduzeo da bi pohodom apostolskih grobova izmolio njihov zagovor. Kad je dotini iz pobonosti htio poljubiti trag Franjinih nogu, ovjek Boji nije to mogao podnijeti. A kad je htio poljubiti mu noge, Franjo ga je poljubio u lice. I gle, im se Franjo, njegovatelj gubavaca, divnom samilou svetim ustima dotakao one strahovite rane, nje je nestalo i taj je bolesnik smjesta zadobio eljeno zdravlje. Ne znam emu bi se s pravom trebalo vie diviti, da li dubokoj poniznosti, izraenoj tako dobrostivim poljupcem, ili neobinoj moi koja se oitovala u tako divnom inu.

6

7. Franjo se, ve utvren u Kristovoj poniznosti, sjetio naloga koji mu je upravljen s kria u vezi s popravkom crkve sv. Damjana. Kao pravi poslunik vratio se u Asiz d se bojem glasu podloi barem po pronji. Odbacivi svaki sram iz ljubavi prema siromanom Kristu, iao je prositi k onima meu kojima je redovito doivljavao izobilje. Slabano je svoje tijelo, iscrpljeno postovima, podmetnuo pod teret kamenja. Kad je tako uz Gospodinovu pomo i uz pripomo graana spomenuta crkva popravljena, da mu nakon napora ne bi tijelo omlitavilo od besposlice, iz posebne se pobonosti koju je istoom iskrene vjere gajio prema apostolskom prvaku dao na popravljanje crkve sv. Petra koja bijae podalje od grada. 8. Kad je napokon i tu crkvu dovrio, otiao je u mjesto koje se zove Porcijunkula. Tu se nalazila crkva preblaene Djevice Bogorodice koja bijae davno sagraena, ali je tada bila zaputena i o njoj se nije nitko brinuo. Kad ju je ovjek Boji vidio tako zaputenu, iz arke je pobonosti, to ju je gajio prema Gospodarici svijeta, poeo ondje trajno boraviti da bi i nju popravio. Imajui na pameti naziv te crkve a ona se od davnine zvala Sveta Marija Aneoska i da su se ondje esto ukazivali aneli, iz potovanje se prema anelima i iz posebne ljubavi prema Kristovoj Majci ondje nastanio. Sveti je ovjek volio to mjesto vie negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je, naime, ponizno zapoeo sluiti Gospodinu, tu je doivio napredak u krepostima, tu je sretno zavrio svoj ivot; umirui je to mjesto brai preporuio kao mjesto koje je Djevici vrlo drago. Jedan je poboni brat prije svog obraenja o tome imao vienje koje je vrijedno spomenuti. Taj je vidio bezbroj ljudi udarenih sljepoom. Licem su okrenutim prema nebu kleali naokolo crkve. Svi su uzdignutih ruku sa suzama vapili Bogu, molei milosre i vid. I gle, s neba se spustilo silno svjetlo i sve ih obasjalo. To je svjetlo svakom pojedinom povratilo vid i poklonilo eljeno zdravlje. To je ono mjesto gdje je sveti Franjo po Bojem nadahnuu osnovao Red male brae. Na poticaj je Boje providnosti, kojoj se Kristov sluga preputao u svemu, obnovio tri materijalne crkve prije nego to je po osnutku svoga Reda poeo propovijedati evanelje; tako se nije samo uzdizao od nerazumnih bia prema razumnima, od niih prema viima, nego je pomou osjetilne vanjtine na otajstven nain predoznaivao to je namjeravao initi u budunosti. Kao to su pod vodstvom i prema nacrtu svetoga ovjeka popravljene tri graevine, tako je na slian nain trebalo obnoviti Crkvu prema Pravilu i prema Kristovoj nauci, i imala se proslaviti trostruka vojska spasenika kao to sada vidimo da se ispunilo.

7

III. POGLAVLJE

Osnutak Reda i odobrenje Pravila

1. Dok je sluga Boji boravio kod crkve djevianske Bogorodice i kod nje, koja je zaela Rije punu milosti i istine, neprestanim uzdisajima ustrajao, po zaslugama je Majke Milosra zaeo i rodio duh evaneoske istine. Kad je jednoga dana sluao misu o apostolima, proitano je Evanelje u kojem Krist uenicima, aljui ih da propovijedaju, daje evaneosko pravilo ivota: da, naime, nemaju zlata ili srebra, ni novaca u pojasu, ni putne torbe, ni dviju tunika, da ne nose ni obue ni tapa. Kad je prijatelj apostolskoga siromatva to uo i shvatio te upamtio, odmah je, preplavljen neizrecivim veseljem, rekao: "To je ono to elim, to je ono za im svim srcem udim!" Zato je s nogu izuo obuu, odbacio tap, putnu torbu i prokleo novac. Zadovoljio se jednom tuniicom i, odbacivi remen, opasao se konopcem. Svim je srcem eznuo samo za tim, kako da izvri to je uo i kako da se posvema uskladi s pravilom apostolskoga naina ivota. 2. Otada je ovjek Boji postao po Bojem poticaju sljedbenik evaneoskog savrenstva i ostale poeo pozivati na obraenje. Rijei mu ne bijahu ni prazne ni beznaajne, nego su bile pune snage Duha Svetoga. Prodirale su do dna srca i sluaoce su neobino zadivljivale. U svakoj je svojoj propovijedi navijetao mir govorei: "Gospodin vam dao mir!" Tako je pozdravljao narod na poetku govora. Taj je pozdrav, kako je to potvrdio kasnije, nauio po Gospodinovoj objavi. Tako se dogodilo da je prema proroanstvu i sam bio nadahnut prorokim duhom da navijeta mir, da propovijeda spasenje i da spasonosnim poticajima pravim mirom povezuje mnoge koji su prije, odijeljeni od Krista, ivjeli daleko od spasenja. 3. Kad su tako mnogi upoznali jednostavnu istinu koju je nauavao i ivio, po njegovu su se primjeru neki poeli oduevljavati za pokoru, te su mu, odrekavi se svega, nastojali biti slini po odjei i nainu ivota. Prvi meu njima bijae ugledni ovjek Bernardo. Postavi dionikom boanskoga poziva, zavrijedio je biti prvoroencem blaenog Oca, kako vremenski tako i po osobitoj svetost. On je, naime, upoznavi svetost Kristova sluge, po njegovu primjeru odluio posvema prezreti svijet te je od njega zatraio savjet, kako da to provede. Kad je sluga Boji to uo, zbog zaea se pravoga potomka ispunio utjehom Duha Svetoga i rekao: "Ovakav savjet treba traiti od Boga." Zato, kad je zajutrilo, uoe u crkvu sv. Nikole pa se najprije pomolie. Franjo tovatelj Trojstva, triput je otvorio Evanelistar molei Boga da trostrukim svjedoanstvom potvrdi Bernardovu svetu odluku. Kad prvi puta otvorie knjigu, namjerie se na rijei: Hoe li savren biti, idi prodaj to ima i podaj siromasima pa e imati blago na nebu. Kad knjigu otvorie drugi puta, naioe na rijei: Nita ne uzimajte na put! A trei put se namjerie na rijei: Hoe li tko za mnom, neka se odree samoga sebe, neka uzme kri svoj i neka ide za mnom! Sveti je ovjek nato rekao: "Ovo je na ivot i Pravilo sviju onih koji bi se htjeli pridruiti naoj drubi. Ako, dakle, hoe biti savren, idi i izvri ono to si uo!" 4. Malo poslije, kad je isti Duh pozvao jo petoricu ljudi, Franjo je imao est duhovnih sinova. Meu njima je tree mjesto zapalo svetog oca Egidija, ovjeka zaista puna Boga i vrijedna asnog spominjanja. On je, naime, poslije po izvravanju uzvienih kreposti postao uven, kao to je sluga Boji o njemu i pretkazao. Iako je bio neuk i priprost, uzdigao se do najviega vrhunca kontemplacije. Tijekom dugog vremena bijae neprestano zauzet mistinim zanosima. esto je upadao u zanose, o emu sam se i sam osvjedoio vlastitim oima, te se smatralo da meu ljudima vie ivi aneoskim nego ljudskim ivotom.

8

5. U ono je vrijeme neki sveenik grada Asiza imenom Silvestar, ovjek asna ivota, ima vienje koje se ne smije preutjeti. Budui da je po ljudskom osjeaju zazirao od Franjina naina ivota i od ivotnog puta njegove brae, da se s obzirom na to ne bi izvrgao opasnosti bestemeljna suda, primio je posebnu Boju milost. U snu je, naime, vidio kako je strahoviti zmaj opkolio cijeli grad Asiz te se inilo da e njegov bijes unititi sav onaj kraj. Nakon toga je vidio kako neki zlatni kri izlazi iz Franjinih usta; vrh mu se doticao neba, a popreni su mu se krakovi protezali u irinu sve do kraja svijeta. Njegova je blistava pojava crnoga, stranog zmaja posvema natjerala u bijeg. Kad mu se to ukazalo i trei puta, smatrao je to Bojom objavom te je ovjeku Bojem i brai ispripovijedao sve po redu. A kad je nakon malo vremena ostavljao svijet, uz Kristove je stope tako prianjao da je njegov ivot u Redu dokazao vjerodostojnost onoga vienja to ga je imao kao svjetovnjak. 6. Dok je ovjek Boji sluao o tom vienju, nije ga zanijela ljudska slava, nego je to ponovo pripisivao Bojoj dobroti i njezinim dobroinstvima. Postao je jo hrabrijim za borbu protiv lukavtine starog neprijatelja i za propovijedanje slave Kristova kria. Kad je jednoga dana na nekom samotnome mjestu s gorinom u dui oplakivao svoje godine, radost Duha Svetoga mu je zahvatila cijelu unutranjost; dobio je jamstvo da su mu potpuno oproteni svi grijesi. Nakon toga je pao u zanos i posvema ga je obuzela neka udesna svjetlost. Poto mu se rairilo srce, jasno je vidio to e se dogoditi s njim i s njegovim sinovima. Kad je nakon toga doao k sebi, rekao je brai: "Budite jaki, predragi, i radujte se u Gospodinu, i ne alostite se to ste malobrojni. Nemojte se plaiti ni moje ni svoje jednostavnosti, jer, kao to mi je Gospodin pokazao u jednom vienju, Bog e dati da narastemo do silna mnotva i milou svoga blagoslova e nas proiriti po svemu svijetu." 7. Kad je nekako u isto vrijeme uao u Red neki drugi dobri ovjek, broj se blagoslovljenog potomstva poveao na sedam. Tada je dobri otac pozvao k sebi sve sinove i mnogo im toga govorio o preziranju svijeta, o odricanju vlastite volje i o trapnji tijela. Otkrio ime je svoju namjeru da ih kani razaslati na sve etiri strane svijeta. Kad je ve tako neplodna i siromana jednostavnost svetog oca rodila sedam sinova, elio je da bi se za Krista Gospodina rodili svekoliki vjernici koji su pozvani na pokoru i oplakivanje grijeha. "Poite rekao je dragi otac sinovima navijetajte ljudima mir, propovijedajte pokoru za obraenje grijeha. U nevoljama budite strpljivi, u molitvi budni, u radu ustri, u govoru edni, u ponaanju ozbiljni a u dobroinstvima zahvalni, jer vam se za sve ovo popravlja vjeno kraljevstvo." Nato su se oni pred slugom Bojim prostrli po zemlji te su radosna srca primali nalog svete poslunosti. I svakom je napose rekao: Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on e te pokrijepiti! Te rijei obiavae kazati kad god je kojeg od brae slao snagom poslunosti. Napokon je i sam imajui na pameti da je drugima dan za uzor i da bi najprije inio a onda nauavao s jednim od drugova krenuo prema jednom kraju svijeta, o ostaloj je estorici prema obliku kria dodijelio tri ostala kraja svijeta. Nakon kraeg je vremena blagi otac poelio nazonost dragih sinova. Budui da mu je bilo nemogue sazvati ih na okup, a da bi se to dogodilo, molio je Onoga koji sabire rasprene Izraelce. I tako se dogodilo da su se svi bez ljudskoga poziva nakon kraeg vremena nenadano, po djelovanju Boje dobrote na vlastito udivljenje nali zajedno. Kad su mu se onih dana pridruila jo etiri estita ovjeka, broj im je porastao na dvanaest. 8. Kad je sluga Kristov vidio kako broj brae pomalo raste, sebi je i svojoj brai jednostavnim rijeima napisao kratko pravilo ivota u kojem je opsluivanje svetog evanelja postavljeno kao nerazoriv temelj. Pridodao je i neke druge stvari za koje se inilo da su potrebne za provoenje jednostavnog naina ivota. U elji da mu Vrhovni Sveenik odobri to je napisao, naumio je s onom skupinom jednostavnih ljudi poi k Apostolskoj Stolici.

9

Pouzdavao se samo u vodstvo Boje milosti. Kad je svevinji Bog vidio njegovu elju, osokolio je srca njegovih drugova koji su se prestraili, promatrajui svoju jednostavnost, i ovjeku je Bojem udijelio slijedee vienje: Priinilo mu se da ide nekim putem pokraj kojeg se nalazilo vrlo visoko drvo. Kad mu se pribliio i poda nj stao, zadivio se njegovoj visini. Najednom ga je boanska sila toliko uzdigla uvis da je dosegao vriku drveta i s najveom lakoom ju je savio do dolje. ovjek pun Boga shvatio je znakovitost ovoga vienja, da se, naime, odnosi na predusretljivost apostolskog dostojanstva. U srcu se obradovao, osokolio svoju brau i s njima se dao na put. 9. Kad je prispio u Rimsku kuriju i bio predveden pred Vrhovnog Sveenika, razloio mu je svoj naum. Ponizno i usrdno ga je zamolio da mu odobri spomenuto pravilo ivota. No, kad je Kristov namjesnik, gospodin Inocent III, ovjek poznat po svojoj mudrosti, u ovjeka Bojeg vidio divnu istou prostoduna srca, postojanost odluke i vatreni ar svete volje, srce ga je ponukalo da moliocu dade ljubazan pristanak. Ipak je, meutim, odgodio izvriti ono to je zatraio Kristov siromaak, jer se nekima od kardinala inilo da je to novotarija i da premauje ljudske snage. Meu kardinalima se nalazio astan ovjek, gospodin Ivan od sv. Pavla, biskup sabinski, ljubitelj svake svetosti i pomaga Kristovih siromaha. On je, nadahnut Bojim Duhom, rekao Vrhovnom Sveeniku i svojoj brai kardinalima: "Odbacimo li tu molbu ovog siromaha kao neto odvie teko i novo, kad moli da mu se potvrdi pravilo evaneoskoga ivota, budimo oprezni da se ne bismo ogrijeili o Kristovo evanelje. Jer, rekne li netko da se izmeu opsluivanja evaneoskoga savrenstva i elje ovoga ovjeka nalazi neto novo ili nerazumno, ili nemogue za opsluivanje, taj pogruje Krista, poetnika evanelja!" nakon te se izjave nasljednik svetog apostola Petra okrenuo prema Kristovu siromahu i rekao mu: "Moli, sinko, Krista da nam po tebi oituje svoju volje; a to je bolje shvatimo, sigurnije emo izii u susret tvojim pobonim eljama." 9. a) Kad je Franjo stigao u Rimsku kuriju, bio je predveden pred Vrhovnog Sveenika. Kristov namjesnik, koji se tada nalazio u Lateranskoj palai, etao je na mjestu koje se zove Speculum. Uronio je u duboko razmiljanje te je Kristova slugu kao nepoznata neraspoloeno odbio. Kad je on ponizno iziao, slijedee je noi Bog Vrhovnome Sveeniku dao jednu objavu. Vidio je, naime, kako meu njegovim nogama polako raste palma i kako se razvija u vrlo lijepo stablo. Kad je zaueno pitao to bi imalo znaiti to vienje, Boje mu je svjetlo unijelo u duu misao: da ta palma predstavlja onoga siromaha koga je jueranjeg dana odbio. Papa je slijedeega jutra naredio da sluge po gradu potrae spomenutoga siromaha. Kad ga naoe u gostinjcu sv. Antuna pokraj Laterana, naredio je da ga brzo dovedu pred njega. 10. Sluga se svemogueg Boga sav dao na molitvu. Po pobonoj je molitvi zadobio i ono to je iznio na javu i ono to je papa osjeao u sebi. Papi je ispripovijedao usporedbu o bogatom kralju, koji se rado oenio siromanom, lijepom enom, i kako je ona rodila djecu koja bijahu slina svom ocu, kralju, i kako su zbog toga othranjena za njegovim stolom. Kad je ispripovijedao usporedbu, kako mu je Gospodin objavio, nadodao je njezino znaenje: "Nema straha da bi od gladi pomrli sinovi i batinici vjenoga Kralja koji su roeni snagom Duha svetoga od siromane majke, na sliku i priliku Krista Kralja, i oni treba da se po duhu siromatva raaju u siromanom Redu. Ako, naime, nebeski kralj svojim sljedbenicima obeaje vjeno kraljevstvo, koliko e radije pruiti ono to openito daje dobrima i zlima." Kad je, dakle, Kristov namjesnik paljivo sasluao usporedbu i njezin smisao, uvelike se zadivio i spoznao da po tome ovjeku nesumnjivo govori Krist.

10

Ustanovio je na poticaj Bojega Duha da e se ispuniti i vienje to ga je u to vrijeme primi s neba. Vidio je, naime, u snu, kao to je pripovijedao, kako Lateranskoj bazilici prijeti ruenje. Neki ju je ovjek siromaan, skroman i neugledan, podmjestivi vlastita lea, podravao da se ne srui. Papa je rekao: "Ovo je zaista onaj ovjek koji e djelom i naukom podrati Kristovu Crkvu." Otada se, ispunjen posebnom panjom, priklonio njegovoj molbi u svemu i uvijek je Kristovu sluzi iskazivao posebnu ljubav. Zato je zamoljeno odobrio i obeao da e mu jo i vie toga odobriti. Odobrio je Pravilo, dao je odobrenje i svoj brai laicima koja su slijedila slugu Bojega da propovijedaju pokoru. Dao im je na glavi nainiti male vijence (tzv. Tonzuru) da bi mogli slobodno propovijedati rije Boju.

11

IV. POGLAVLJE

Razvoj Reda pod njegovim vodstvom i Potvrda ve prije odobrenog Pravila

1. Franjo je, pouzdajui se u Boju milost i u papin ugled, s velikim pouzdanjem krenuo prema Spoletskoj dolini da bi Kristovo evanelje izvravao i nauavao. Dok je putem razgovarao s braom: kako bi Pravilo to ga primie estito obdravali, kako bi u svekolikoj svetosti i pravednosti hodili pred Bogom, kako bi napredovali sami u sebi i drugima bili zorom, govor se oduljio te je proao sat vremena. A jer ve bijahu umorni od dugotrajna napora, gladni se zaustavie na nekom samotnome mjestu. Kako ne bijae nikakve mogunosti da pribave potrebitu hranu, Boja im je providnost odmah izila u susret. Nenadano se pojavio ovjek koji je u ruci nosio kruh i dao ga Kristovim siromasima. I odmah je zatim iezao. Nije se znalo ni odakle je doao ni kamo je otiao. Siromana su braa po tome spoznala da je zajedno s njima u pratnji ovjeka Bojeg nebeska pomo, da su vema okrijepljeni darom Boje dareljivosti negoli hranom, osim toga, vrsto odluie i neopozivo utvrdie da se nee pod pritiskom nikakva glada ili nevolje udaljiti od obeanoga siromatva. 2. Kad su se zatim s tom svetom nakanom vratili u Spoletsku dolinu, poeli su raspravljati o tome, da li bi morali boraviti meu ljudima ili da se povuku na samotna mjesta. No, Kristov sluga Franjo nije se pouzdao ni u vlastitu sposobnost ni u sposobnost svojih, nego je nastojao po usrdnoj molitvi saznati volju Boju. Tako je prosvijetljen nebeskim nadahnuem spoznao da je od Gospodina poslan zato da za Krista pridobije due koje je nastojao ugrabiti avao. I zato je, potaknut primjerom onoga koji se sam dostojao umrijeti za sve, odluio da e radije ivjeti svima negoli samome sebi. 3. Tako se ovjek Boji s ostalim drugovima smjestio u nekoj naputenoj kolibi pokraj grada Asiza. Tu su ivjeli po pravilu svetog siromatva u mnogim naporima i bijedi. Vema su ili za tim da se krijepe kruhom suza negoli kruhom naslade. Ondje su se, naime, neprestano bavili pobonom molitvom. Vema su se preputali razmatranju negoli pobonoj usmenoj molitvi, jer jo nisu imali crkvenih knjiga iz kojih bi mogli pjevati kanonske asove. Poueni primjerom i rijeju Oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu kriu, namjesto svetih knjiga su danji i nou neprestanim pogledima listali knjigu Kristova kria. Kad su braa zatraila da ih naue moliti, rekao im je: "Kad molite, govorite: Oe na i: Klanjamo ti se, Kriste, u svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu i blagoslivljamo te, jer si po svome svetom kriu otkupio svijet." Upuivao ih je da Boga hvale i po svim stvorovima, a napose da tuju sveenike, da vrsto vjeruju i jedinstveno ispovijedaju istine vjere onako kako ih dri i nauava Rimska Crkva. Braa su se svuda drala uputa svetog oca. Kod svih su se crkava i krieva, koje su mogli opaziti izdaleka, bacali niice kako ih je on pouio. 4. Dok su braa boravila na spomenutome mjestu, jedne je subote sveti ovjek otiao u grad Asiz da prema obiaju u nedjelju ujutro propovijeda u stolnoj crkvi. Dok je ovjek Boji u nekoj sjenici, koja se nalazila u kanonikom vrtu, kako je obiavao, provodio no u molitvi i tijelom bio daleko od brae, kad gle, dogodilo se nekako o ponoi, dok su neka od brae poivala, a neka se zadravala u molitvi, kroz kuna su vrata ula vatrena kola udesna sjaja. Triput su se tamo-amo po prostoriji okrenula. Na njima se nalazila sjajna kugla koja je poput sunca obasjavala tamnu no. Zbunie se svi koji bijahu budni, a probudie se i prestraie oni koji su spavali. Doivjeli su i to da im due nisu bile nita manje osvijetljene negoli tjelesa, jer je savjest svakoga pojedinog snagom udesna svjetla bila otkrivena drugome. Dok je svaki

12

pojedini vidio drugome u srce, spoznae da je sveti otac, iako bijae odsutan tijelom, bio nazoan duhom. Bio je preobraen u takvo oblije, obasjan nebeskim sjajem i raspaljen snagom nadnaravnog ara da bi im Gospodin sjajnim i ujedno vatrenim kolima pokazao kako treba da kao pravi Izraelci idu za njim. Bog im ga je dao da im poput drugog Ilije bude kola i voza. Zato treba vjerovati da je na Franjine molitve otvorio oi ovih jednostavnih ljudi onaj koji je neko otvorio oi momku da vidi goru punu ognjenih konja i kola oko Elizeja da bi vidjeli divna djela Boja. Kad se sveti ovjek vratio meu brau, poeo im je ispitivati tajne savjesti, tjeio ih je s obzirom na ono udesno vienje, a o razvoju Reda je pretkazao mnoge budue stvari. Budui da je mnogo toga otkrio, to je nadilazilo ljudsku misao, braa su spoznala da je Duh Gospodnji u tolikoj mjeri poivao na njegovu sluzi Ranji da im je najsigurnije ivjeti prema njegovoj nauci i ivotu. 5. Nakon toga je Franjo, pastir maloga stada, uz vodstvo Boje milosti onu dvanaestoricu brae odveo k Svetoj Mariji Porcijunkulskoj da bi Red manje brae ondje gdje je zapoeo po njezinoj pomoi doivio i svoj razvoj. Postavi tako navjestiteljem evanelja, obilazio je gradove i sela, nauavajui po njihovim sinagogama, propovijedajui evanelje o Kraljevstvu, ali ne nauenim rijeima ljudske mudrosti, nego naukom Duha Svetoga. Onima koji su ga promatrali izgledao je kao ovjek s drugog svijeta. Srcem je i licem neprestano bio usmjeren prema nebu, sve je nastojao povui gore. Otada je Kristov vinograd poeo putati mladice miomirisa za Gospodina i, kad je procvao ljupkim cvjetovima asti i estitosti poeo je donositi obilne plodove. 6. Vrlo mnogi su se, raspaljeni arom njegova propovijedanja, prema naputku ovjek Bojega obvezali novim zakonima pokore. Sluga je Boji odluio da se takav nain ivota nazove Red pokornike brae. Kao to je jasno da je put pokore zajedniki svim onima koji tee za nebom, tako i ovaj stale prima i klerike i laike, djevianske due i one oba spola koji ive u braku. Koliko je to zasluno pred Bogom, pokazuju mnoga udesa koja su neki od njih inili. Obraale su se i djevice i prihvaale doivotnu bezbranost. Meu njima je, Bogu nadasve mila, djevica Klara, prva Franjina biljica, poput rascvatena, divna cvijeta zamirisala i zasjala poput blistave zvijezde. Ona se sada, ve proslavljena u nebu, na zemlji dostojno tuje. Bijae ona kerka u Kristu siromanoga svetog oca Franje i majka "siromanih gospoa". 7. Mnogi su takoer, ne samo potaknuti pobonou nego i raspaljeni eljom za Kristovim savrenstvom, prezreli svu ispraznost svjetovnih stvari i slijedili Franjine stope. Danomice su se mnoili i ubrzo stigli do nakraj zemlje. Sveto ih je, naime, siromatvo koje su nosili kao jedino blago osposobljavalo da budu spremni za svaku poslunost, da u naporima budu izdrljivi i za putovanja nesmetani. A jer nisu imali nita zemaljsko, ni u to nisu bili zaljubljeni, zato se nisu bojali da e neto izgubiti. Svuda su se osjeali sigurnima; nisu se straili niega, nije ih morila nikakva briga. ivjeli su kao oni koji nemaju duevnih tekoa te su bezbrino oekivali sutranji dan i noni poinak. Kao prezrenim i nepoznatim osobama su im u nekim krajevima svijeta dobacivane pogrde. No, ljubav ih je prema Kristovu evanelju uinila toliko strpljivima pa su radije traili da budu ondje gdje e trpjeti tjelesno progonstvo negoli ondje gdje bi ih se, poto se upozna njihova svetost, moglo slaviti naklonou svijeta. I u samoj su nestaici stvari gledali preobilje svega, dok su se prema Mudraevu savjetu umjesto mnogo toga zadovoljavali onim najmanjim. Kad su neka od brae prispjela u nevjernike krajeve, dogodilo se da im je neki Saracen, potaknut samilou, ponudio novca za ivotne potrebe. A kad su oni odbili da to prime, ovjek se zaudio, gledajui ih kako bijahu bijedni. Kad je napokon shvatio da su

13

postali siromani iz ljubavi prema Bogu pa da zato nisu htjeli imati novaca, tolikom se privrenou s njima povezao i ponudio da e im pruiti sve dokle god bude imao neto od svoga imanja. O, neprocjenjive li vrijednosti siromatva ijom se udesnom snagom divlje barbarsko srce promijenilo u tako njenu samilost! Zato je vrlo veliko zlo, ako krani gaze ovaj plemeniti biser kojem je Saracen iskazao toliko potovanje. 8. U ono je vrijeme neki redovnik Kriarskoga reda, imenom Moriko bolovao u nekom gostinjcu nedaleko Asiza od tako teke i dugotrajne bolesti da su ga lijenici ve osudili na smrt. Ponizno je zamolio ovjeka Bojega da bi se udostojao posredovati za nj kod Gospodina. Blaeni mu je otac elju ispunio. Poto se pomolio, uzeo je mrvice od kruha i pomijeao ih s uljem iz svjetiljke koja je gorjela pred Djeviinim oltarom. Po brai je to poslao bolesniku kao neku kau rekavi: "Odnesite ovaj lijek naem bratu Moriku. Kristova ga snaga nee po njemu samo potpuno ozdraviti, nego e ga, kad postane snaan borac, trajno ukljuiti u na bojni red." im je bolesnik uzeo onaj lijek, nainjen pronalaskom Duha Svetoga, odmah je ustao zdrav. Od Boga je zadobio toliku snagu due i tijela da je malo poslije stupio u Red svetoga ovjeka. Oblaio se samo jednom tuniicom ispod koje je dugo vremena na svome tijelu nosio oklop. Zadovoljavao se samo prijesnom hranom, naime, biljem, povrem i voem. Dugi niz godina nije okusio ni kruha ni vina pa je ipak bio i snaan i zdrav. 9. Kako su se u Kristovih malenih poveavale zasluge kreposti, miomiris dobra miljenja se o njemu svuda naokolo proirio te je vrlo mnoge s razliitih strana svijeta privlaio da bi vidjeli svetog oca. Meu tima bijae i neki radoznali pjesnik svjetovnih popjevaka koga je zbog toga car ovjenao lovor-vijencem te je prozvan "kraljem stihova". Taj je odluio otii k ovjeku Bojem, preziratelju svjetovnih stvari. Kad ga je pronaao u mjestu San Severino kako propovijeda u nekom samostanu, na nj se spustila ruka Gospodnja. Vidio je Franju, propovjednika Kristova kria, kako je obiljeen znakom kria s dva unakrsna vrlo svijetla maa. Jedan mu je od njih sezao od glave do nogu, a drugi poprijeko preko prstiju od jedne ruke do druge. On Kristova slugu nije poznavao po licu, ali ga je odmah prepoznao po udu koje mu je zamalo dano. To ga je vienje zapanjilo i odmah je poeo stvarati nove odluke. Napokon, pogoen snagom njegovih rijei, kao da je bio proboden maem duha koji je izlazio iz njegovih usta. Poto se posvema odrekao svjetovne gizde, svojim se ivotom priljubio uz blaenog oca. Kad ga je sveti ovjek vidio kako se od svjetovnoga nemira posve priklonio miru Kristovu, nazvao ga je imenom Pacifik. On je poslije napredovao u svoj svetosti, a prije nego to postade provincijalnim ministrom u Francuskoj on, je naime, ondje prvi vrio tu slubu zavrijedio je da na Franjinu elu ponovno vidi veliko tau (T) koje bijae ureeno razliitim bojama, a lice mu se na udesan nain poljepalo. Sveti je ovjek, naime uvelike astio taj znak. U razgovoru ga je esto preporuivao i vlastoruno ga stavljao na pisma to ih je slao, kao da e sve njegovo nastojanje prema prorokovoj rijei biti u tome da slovom tau obiljei ela ljudi koji tuguju i plau, koji su se istinski obratili Isusu Kristu. 10. Tijekom vremena, kad su se braa ve namnoila, brini ih je pastir poeo sazivati na Generalni kapitul kod Svete Marije Aneoske da im konopom boanskog razumijevanja u zemlji siromatva svakom pojedinom dodijeli dio u poslunosti. Premda je ondje vladala nestaica svega potrebnog, a gdjekada bi se sakupilo mnotvo brae od preko pet tisua, ipak je uz pomo Boje dobrote bilo dovoljno hrane. Pratilo ih je i dobro tjelesno zdravlje, a duhovne radosti je bilo u izobilju. A na provincijskim kapitulima, jer je bilo nemogue da

14

bude nazoan tjelesno, revnom pastirskom briljivou, usrdnou molitve i uinkovitou blagoslova bijae nazoan duhom, a gdjekada se udesnim djelovanjem Boje moi pokazao i na vidljiv nain. Tako dok je izvrsni propovjednik, sada slavni Kristov poznavalac Antun, brai propovijedao na kapitulu u Arlesu o natpisu na kriu Isus Nazareanin, Kralj idovski, neki je brat prokuane kreposti imenom Monaldo, potaknut Bojom milou, pogledao prema vratima Kapitula i tjelesnim oima vidio blaenoga Franju uzdignuta u zrak. Ruke mu bijahu rairene kao da je na kriu i blagoslivljao je brau. Sva su braa osjetila kako su ispunjena tolikom i tako neobinom utjehom da im je to bilo sigurno svjedoanstvo Duha za nazonost svetog oca meu njima. To je poslije potvreno, ali ne samo oitim znakovima nego i vanjskim priznanjem istoga svetog oca. Zato smijemo vjerovati da je svemogua Boja snaga, koja je neko omoguila svetom biskupu Ambroziju da bude nazoan kod pokopa slavnog Martina, da bi tako pobonim sudjelovanjem poastio svetoga biskupa, tako i slugu svoga Franju uinila nazonim prigodom propovijedi svoga vjernog blagovjesnika Antuna da bi tako odobrio rijei istine, napose one o kriu, to ga je nosio i kojem je sluio. 11. Kad se Red ve proirio i kad je ve raspolagao s naputkom za ivot (forma vitae) to ga je odobrio gospodin Inocent, Bog ga je potaknuo svojom objavom da ga zauvijek dade potvrditi njegovu nasljedniku Honoriju. Priinilo mu se kao da je sa zemlje pokupio siune mrvice i da ih je morao razdijeliti brojnoj gladnoj brai koja su stajala oko njega. Kad se pobojao dijeliti tako siune mrvice da mu ne bi moda ispale iz ruku, glas s neba mu je rekao: "Franjo, od sviju mrvica naini hostiju i podaj onima koji hoe jesti." Kad je to uinio, koji god toga nisu pobono primili ili su primljeni dar omalovaili, doskora su bili zaraeni gubom i tako prokazani. Sveti je ovjek sve to ispripovjedio drugovima i potuio se da ne shvaa otajstveni smisao vienja. No, narednog je dana, kad je ostao budan u molitvi, uo ovaj glas koji je dolazio s neba: "Franjo, one mrvice prole noi evaneoske su rijei, hostija je Pravilo, a guba zloa." Kad je, dakle, htio srediti Pravilo sastavljeno iz evaneoskih rijei, koje se imalo potvrditi, i kad mu je htio dati saetiji i krai oblik, voen Duhom Svetim, s dvojicom se drugova uspeo na neku goru. Tu se zadovoljavao samo kruhom i vodom. Dok je postio, dao je napisati Pravilo, kako mu je u molitvi nadahnjivao Duh Sveti. Kad je siao s gore, predao ga je svom zamjeniku na opsluivanje, a taj je nakon nekoliko dana tvrdio da je nepanjom izgubljeno. Sveti se ovjek ponovno vratio u samotno mjesto. Ondje ga je izradio iznova poput prvoga, kao da je rijei sluao iz Bojih usta, i dao je da mu ga ve spomenuti gospodin papa Honorije potvrdi u osmoj godino svoga pontifikata kao to je elio. Kad je gorljivo poticao brau na opsluivanje Pravila, naglaavao je da u nj nije unio nita po svom nahoenju. Nego da je sve dao napisati onako kako mu je objavljeno. A da bi to po Bojem svjedoanstvu bilo jo oitije, nakon nekoliko dana su mu prstom Boga ivoga utisnute rane Gospodina Isusa da to bude jo jaa potvrda pravila i preporuka njegova autora. To e na svome mjestu biti prikazano poslije, kad prikaemo njegove kreposti.

15

V. POGLAVLJE

Strogost njegova ivota i kako su ga tjeili stvorovi

1. Kad je ovjek Boji Franjo opazio kako se mnogi gorljivim srcem oduevljavaju da po njegovu primjeru nose Kristov kri, i sam se kao dobar vojskovoa Kristove vojske oduevljavao kako bi doao do pobjednike palme preko najviega vrhunca nepobjedive kreposti. Imajui pred oima one Apostolove rijei: koji su Kristovi, razapee tijelo sa strastima i poudama, da bi naoruanje kria nosio na svome tijelu, tolikom je strogou stege obuzdavao osjetilne tenje da je jedva uzimao ono najnunije za uzdravanje ivota. Govorio je, naime, da je teko udovoljavati potrebama tijela, a ne robovati povodljivosti osjetila. Zato, dok bijae zdrav, jedva je kada ili rijetko uzimao kuhanu hranu, a kad bi je uzeo, ili bi je pomijeao s pepelom, ili bi joj tenost zaina dolijevanjem vode veinom uinio netenom. A to da reknem o uivanju ina, kad u estokoj ei ni vode nije dosta pio. Pronalazio je naine za sve veu suzdrljivost i danomice je u tome napredovao. Iako je ve stigao do vrhunca savrenstva, uvijek je inio neto novo kao da poinje i tako je po trapnji tijela na uzdi drao poudu. Kad bi izlazio da propovijeda evanelje, s obzirom na kakvou hrane bi se prilagoivao onima koji su ga primili, a kad bi se vratio natrag, opet bi strogo postio. Dok je bio tako strog prema sebi, a ovjean prema blinjemu, u svemu se pokazivao podlonim Kristovu evanelju, ali on nije davao primjer samo kad je postio, nego i kad je jeo. Gola je zemlja najee bila leajem njegovu umornu tijelu, a esto je spavao sjedei ili bi pod glavu stavio kakvo drvo ili kamen. Odjeven u tuniicu, sluio je Gospodinu u studeni i golotinji. 2. Kad je jednom upitan, kako se tako kukavnom odjeom moe zatiti od otre zimske studeni, gorljivim je duhom odgovorio: "Kad bismo iznutra bili obuzeti gorljivom eljom za nebeskom domovinom, ovu bismo hladnou podnosili lake." Zazirao je od mekune odjee i volio otrinu. Tvrdio je da su upravo zbog toga boanska usta hvalila Ivana Krstitelja. A ako bi kad u tunici koja mu je dana osjetio mekou, iznutra bi se snabdio konopiima, jer se prema rijeima vjene Istine mekuna odjea ne smije traiti u kolibama siromaha, nego u dvorovima knezova. Stekao je, naime, sigurno iskustvo da avli zaziru od otrine te se vema oduevljavaju za napastovanja raskonika i mekoputnika. Kad je jedne noi zbog glavobolje i bolesti oiju preko obiaja imao pod glavom jastuk od perja, u jastuk je uao avao. Na razliite ga je naine uznemirivao sve tamo do jutarnjih sati i smetao ga u molitvi, dok nije dozvao brata i dao jastuk s avlom odnijeti podalje od elijice. Kad je brat s jastukom iziao iz elije, svi su mu udovi omlohavili i za upotrebu postali onesposobljeni, dok mu na rije svetog oca, koji je to spoznao u duhu, nije potpuno vraena snaga duha i tijela. 3. U strogoj je stezi stajao na strai i najveu brigu vodio o uvanju istoe i unutarnjega i vanjskog ovjeka. To je bio razlog da je u prvo vrijeme nakon svog obraenja u zimsko doba posve uranjao u jami punoj ledene vode, da bi tako onoga domaeg neprijatelja sebi posve podloio i ouvao blistavu odjeu srameljivosti od poara poude. Tvrdio je da je duhovnom ovjeku lake podnositi veliku studen na tijelu negoli u srcu posve neznatnu vatru tjelesne poude. 4. Kad je jedne noi moli u elijici samotita Sarthiano, stari mu je neprijatelj triput viknuo: "Franjo, Franjo, Franjo!" Kad ga je upitao to hoe, licemjerno mu je odgovorio: "Nema na svijetu grenika kojemu, ako se obrati, Bog ne bi oprostio. Ali ako netko samoga

16

sebe ubija okrutnom pokorom, taj nee nikada zadobiti milosra!" ovjek je Boji odmah prepoznao neprijateljevu varku, kako je pokuao da ga pridobije za popustljivost. To je, naime, dokazao i slijedei dogaaj. Odmah ga je nakon toga pod utjecajem avla, iji dah raspiruje eravicu, spopala teka tjelesna napast. im ju je ovaj ljubitelj istoe osjetio, svukao je odijelo i poeo se konopcem otro bievati. Govorio je: "Sada, brate magare, mora izdrati, sada treba da osjeti bi. Tunika pripada Redu, ona je znak posveenja. Poudniku nije slobodno ukrasti je. Ako hoe bilo kamo otii, idi!" Osim toga je, ponesen udesnim arom duha, otvorio eliju te iziao u vrt. Ve ogoljeno tjelece je uronio u duboki snijeg te je punim rukama od njega poeo praviti grude i nainio ih sedam. Stavivi ih preda se, svom je tijelu rekao: "Gle, ova vea je tvoja ena, a ove etiri su tvoja dva sina i dvije keri; ostale dvije su ti sluga i slukinja da te slue. Zato se pouri da ih sve obue, jer umiru od studeni. A ako ti je mrska mnogostruka briga za njih, briljivo slui samo Bogu!" Pobijeeni je napasnik odmah otiao a sveti se ovjek kao pobjednik vratio u eliju, jer, dok je biujui se trpio hladnou izvana, dotle je gasio vatru poude iznutra te otada vie nije neto takvo osjeao. Jedan je brat, koji je tada bio zabavljen molitvom kad je mjesec jae zasjao, sve to promatrao. Kad je ovjek Boji doznao da je taj nou sve to vidio, otkrio mu je razvoj napasti i naloio da nikom ivom ne otkrije sluaj to ga je vidio, dokle god bude iv. 5. Uio je brau kako treba ne samo mrtviti mane tijela i obuzdavati njegove porive, nego da najbriljivije treba uvati i vanjska osjetila kroz koja u duu ulazi smrt. Naredio je da jo opreznije treba izbjegavati povjerljivost prema enskim osobama, razgovore i poglede to je mnogima prigoda da posrnu. Tvrdio je da se po ovakvim stvarima slabi duh slomi, a jaki da esto oslabi. Kazivao je da je onome tko se s njime drui, osim ako se radi o vrlo prokuanu ovjeku, jednako teko izbjei zarazu od njih kao to je prema Sv. pismu nemogue hoditi po vatri a ne opriti tabane. Budui da je i sam odvraao svoje oi da ne gledaju ovakvu tatinu, nijednu enu nije poznavao po licu, kako je jednom priznao nekom subratu. Bio je, naime, miljenja da se ne mogu bez straha u unutranjosti upijati slike njihova izgleda, jer mogu ili raspiriti iskru neukroena tijela ili okaljati sjaj srameljiva srca. Takoer je tvrdio da je razgovor sa enom bezvrijedan, izuzevi ispovijed ili posve kratku pouku, ukoliko je to korisno za spasenje i ukoliko odgovara uljudnosti. Rekao je: "Kakve razgovore treba da redovnik vodi sa enom, osim ako trai svetu pokoru ili savjet za voenje savrenijeg ivota? Kad je ovjek previe siguran, ne uva se neprijatelja, i avao e, uzmogne li od ovjeka za se dobiti vlas, ubrzo uiniti da to preraste u ue." 6. Naglaavao je kako napose treba izbjegavati besposlicu, jer je ona talog opakih misli. Primjerom je pokazao kako treba buntovno i lijeno tijelo upokoravati neprestanim i korisnim poslovima. Zato je svoje tijelo nazivao magarcem koga treba optereivati tekim teretima, esto ga treba ibati i uzdravati ga oskudnom hranom. Kad bi opazio da je netko besposlen i da naokolo lunja, smatrao je da eli uivati tue napore pa da ga zato treba zvati bratom muhom, jer takav ne radi nita estito, nego zlorabi dobroinstva i svima postaje beskoristan i nepoeljan. Zbog toga je jednom zgodom rekao: "Hou da moja braa rade i da se vjebaju kako ne bi, prepustivi se besposlici, srcem i jezikom lutala po onome to je nedoputeno." Htio je da braa obdravaju evaneosku utnju kako bi se u svako doba suzdravala od svake beskorisne rijei, jer e na sudnji dan o tome polagati raun. Ako bi se namjerio na kojeg brata koji se navikao na isprazne rijei, otro bi ga ukorio. Uvjeravao je brau da je edna utljivost i uvarica ista srca i velika krepost zato to se kae da e smrt i ivot biti u vlasti jezika, ali ne toliko zbog okusa koliko zbog govora.

17

7. Iako je prema prilikama poticao brau na strog ivot, ipak mu se nije sviala prevelika strogost koja nije zaodjevena samilou niti je zainjena solju razboritosti. Kad se jedne noi jedan izmeu brae, vrlo izmuen glau zbog pretjerana posta, nije nikako mogao smiriti, samilosni je pastir razabrao da njegovoj ovci prijeti pogibao. Pozvao je brau, donio kruh i, da bi ga ohrabrio, sam je prvi poeo jesti i umiljato ga je poticao da jede. Brat se oslobodio srameljivosti. Uzeo je hranu i uvelike se obradovao to je po obzirnoj samilosti pastira izbjegao tetu po tijelo i dobio primjer koji saziuje. Kad je svanulo, ovjek je Boji sazvao brau, izvijestio ih o onome to se te noi dogodilo i briljivo ih opomenuo: "Neka vam, brao, kao primjer poslui ljubav, a ne hrana." Osim toga ih je pouio da slijede razboritost koja upravlja kreposti, ali ne onu to nam je preporuuje tijelo, nego onu koju je nauavao Krist iju je presveti ivot, bez sumnje, sjajan uzor savrenstva. 8. Budui da ovjeku, optereenu slabou tijela, nije mogue propetog Jaganjca bez ljage tako savreno nasljedovati a da ne poini nikakva prijestupa, zato ih je nastojao utvrditi pouzdanom uputom da se, naime, oni koji nastoje oko savrena ivota moraju danomice prati potocima suza. Premda je ve stekao divnu istou due i tijela, ipak nije prestajao neprestanom kiom suza prati oi due, a da pri tome nije mario za gubitak tjelesnog vida. Kako je, naime, zbog neprestana plaa zadobio vrlo teku bolest oiju, lijenik mu je savjetovao da se suzdrava od suza, ako eli izbjei sljepou tjelesnog vida. Sveti je ovjek na to odgovorio: "Ne smije se, brate lijenie, iz ljubavi prema vidu koji imamo kao to ga imaju i muhe, odnemariti pohod vjenoga svjetla, ili jo manje zato to nije duh poradi tijela, nego je tijelo poradi duha dobilo blagodat vida." Vema je volio izgubiti svjetlo tjelesnoga vida negoli na raun pobonosti srca potisnuti suze, pomou kojih se isti unutranje oko da bi moglo gledati Boga. 9. Kad su mu lijenici jednom savjetovali, a braa ga usrdno nagovarala neka bi pristao da mu se pomogne pomou paljenja, ovjek je Boji ponizno pristao, jer je u tom gledao neto spasonosno i ujedno muno. I tako je doao pozvani kirurg i eljeznu spravu stavio u vatru da izvede paljenje. Kristov je sluga najprije ohrabrio prestraeno tijelo pa je zatim poeo govoriti vatri kao prijateljici rekavi: "Sestro moja vatro, meu ostalim stvarima zavidne ljepote Svevinji te je stvorio snanom, lijepom i korisnom. Budi u ovom asu prema meni samilosna, budi paljiva. Molim velikoga Gospodina koji te stvorio da bi ublaio tvoju estinu kako bih je, dok bude palila mogao lako podnijeti." Dovrivi molitvu, nad razbijeljenom je spravom nainio znak kria i nakon toga bio neustraiv. Usijano se ezlo cvrei ueglo u njeno tijelo i izvreno je paljenje od uha do obrve. Koliku mu je bol ona vatra nanijela, sam je sveti ovjek izjavio: "Hvalite rekao je brai Svevinjega, jer vam govorim istinu; niti sam osjetio estinu vatre, niti ikakve tjelesne boli." Zatim se okrenuo prema lijeniku i rekao mu: "Ako tijelo nije dobro spreno, pritisni ponovno!" Lijenik se, doivjevi u slabanom tijelu toliku snagu duha, zadivio i izjavio da je to Boje udo. Rekao je: "Kaem vam, brao, vidio sam danas udesne stvari. Budui da se uzvinuo do tolike istoe da je tijelo na udesan nain bilo u skladu s duhom, a duh s Bogom, po Bojoj se odredbi dogodilo da se stvorenje koje slui svome Stvoritelju na udesan nain podloilo njegovoj volji i zapovijedi." 10. Kad je sluga Boji nekom drugom zgodom u samotitu Sant' Urbano bio pritisnut vrlo tekom boleu, jer je osjeao iscrpljenost tijela, zatraio je au vina. Kad mu rekoe da nema vina nimalo koje bi mu se moglo pruiti, naredio je da se donese voda. Kad je donesena, blagoslovio ju je nainivi znak kria. Ono to je prije bilo ista voda, zaas je postalo najboljim vinom. to je bilo nemogue siromatvu samotna mjesta, postigla je istoa svetoga

18

ovjeka. Okusivi to vino, odmah je udesno ozdravio. Da je potpuno svukao staroga i obukao novoga ovjeka, dokazalo je tada dvostruko svjedoanstvo: Bog je promijeni o tek vode i izlijeio ga, a ujedno su udom bili izmijenjeni i napitak i onaj koji ga je pio. 11. Na zahtjev sluge Bojega nisu mu sluili samo stvorovi, nego mu je i Stvoriteljeva providnost po elji posvuda izlazila u susret. Kad mu je tako nekom zgodom zbog mnogih bolesti tijelo bilo pritjenjeno, zaelio je uti kakvu lijepu glazbu da bi mu se razvedrilo srce. Da bi se svetom ovjeku ispunila elja, na raspolaganje mu se stavie aneli. Dok je jedne noi bdio i razmatrao o Gospodinu, najednom se zaula neka citra divna sklada i vrlo ugodna zvuka. Nitko nije opaen, nego se samo ulo kako citra tamo-amo hoda i zamijeeno je njegovo kretanje. Usmjerivi srce prema Bogu, doivio je toliku ugodnost u onoj milozvunoj skladbi te mu se inilo kao da se preselio na drugi svijet. To je bilo poznato i brai s kojom je napose bio povjerljiv. esto su po sigurnim znacima opaali kako ga Bog pohaa izvanrednim i estim utjehama koje uope nije mogao prikrivati. 12. Kad je ovjek Boji nekom drugom zgodom radi propovijedanja s pratiocem putovao od Lombardije prema Mark Trevisu pokraj rijeke Po, spustila se tamna, mrkla no. Kako je put zbog rijeke, movara i tame bio izvrgnut velikim i mnogim pogiblima, pratilac je ovjeku Bojem rekao: "Moli se, oe, da budemo poteeni od pogibli koje nam prijete!" Boji mu je ovjek odgovorio s velikim pouzdanjem: "Moan je Bog, ako njegova dobrota hoe, moe rastjerati tminu i pruiti nam blagodat svjetla." Jedva to je to izrekao, gle, odmah je oko njih po vinjoj sili poela sjati tolika svjetlost da su u jasnu svjetlu vidjeli ne samo put, nego i mnogo toga naokolo, dok je za druge vladala tamna no. Pod vodstvom su te svjetlosti, tjelesno usmjeravani i duhovno jaani, pjevajui boanske himne i pohvale, dugim putem do gostinjca stigli nepovrijeeni. Pomisli, kako je taj ovjek posjedovao divnu istou i koliku krepost, kad je na njegovu rije vatra ublaila svoju estinu, voda izmijenila svoj tek, aneoska mu melodija pruila utjehu, a boansko svjetlo vodstvo. Iz toga se vidi kako je cijeli svijet sluio njenim eljama svetoga ovjeka.

19

VI. POGLAVLJE

Franjina poniznost i poslunost; Boja predusretljivost prema njemu

1. Poniznost, uvarica i ures sviju kreposti, u velikoj je mjeri ispunjala ovjeka Bojega. Prema vlastitom sudu nije bio nita drugo nego samo grenik, lako je doista bio zrcalo i sjaj svekolike svetosti. Na njoj je nastojao izgraditi samoga sebe. Kao mudar graditelj ju je postavio kao temelj, a to je nauio od Krista. Govorio je kako je Sin Boji zato siao iz uzvienog Oeva krila u nau bijedu kako bi on, Gospodin i Uitelj, i primjerom i rijeju nauavao poniznost. Zbog toga je kao Kristov uenik nastojao i u vlastitim i u tuim oima biti bezvrijedan. Podsjeao je na ono kako je vrhovni Uitelj rekao: "to je ljudima uzvieno, odvratnost je pred Bogom. A obiavao je rei i ovo: "Koliko ovjek vrijedi u oima Bojim, toliko vrijedi i nita vie!" Zato je smatrao ludou uznositi se zbog ljudske naklonosti. Radovao se porugama, a alostio se zbog pohvala. O sebi je radije sluao prijekor negoli pohvalu. Znao je da prijekor ovjeka navodi na popravljanje samoga sebe, a pohvala prijeti padom. Zato je esto, kad bi narod isticao zasluge njegove svetosti, kojem od brae naredio da, utuvljujui mu u ui, izgovara suprotne rijei koje ga omalovaavaju. I kad bi ga taj brat, iako protiv svoje volje, nazvao prostakom i najamnikom, nesposobnim i beskorisnim, radosna srca i lica je odgovarao: "Blagoslovio te Gospodin, predragi sine, jer govori najveu istinu i jer prilii da sin Petra Bernardona slua takve rijei!" 2. Da bi ostalima postao vrijedan prezira, nije se sramio u propovijedi pred svim narodom oitovati svoje slabosti. Jedanput se dogodilo da je, pritisnut boleu, malo ublaio strogost posta da bi ozdravio. Kad mu se tjelesna snaga donekle povratila, pravi je preziratelj samoga sebe, obuzet eljom da obrui tijelo, rekao: "Nije zgodno da me narod smatra isposnikom, a ja se, meutim, nasamo tjelesno krijepim." Zato je, raspaljen duhom svete poniznosti, ustao i na ulici grada Asiza pozvao narod te je s mnogo brae, koju je doveo sa sobom, sveano uniao u veliku crkvu. Svezavi ue oko vrata, naredio je da ga gola, samo u gaama, naoigled svima odvuku do kamena na koji su obiavali stavljati zloince da ih kazne. Iako bijae grozniav i iscrpljen, uspeo se na taj kamen i s velikim arom srca propovijedao u vrijeme otre studeni. I dok su ga svi sluali, naglaavao je kako ga se ne smije slaviti kao duhovna ovjeka, nego ga, tovie, treba prezirati kao putena i prodrljiva. Sakupljeni su se ljudi divili, promatrajui tako neobian prizor. A budui da im je ve bila poznata njegova strogost, skrueno su se kajali i izjavljivali da se ovakvoj poniznosti vema treba diviti negoli je nasljedovati. Iako se ini da ovaj sluaj ima vie znaaj proroanskog nagovjetaja negoli primjera, ipak on doista prua pouku o savrenoj poniznosti koja Kristova sljedbenika upuuje kako mora prezirati irenje prolazne slave, potiskivati oholost naduvene tatine i stiavati la licemjerna pretvaranja. 3. ee je u tom smislu mnogo toga inio da je izvana izgledao kao razbijena posuda a u unutranjosti je posjedovao sveto srce. U svetitu je svoga srca nastojao sakriti Gospodnje darove. Nije htio da pohvali bude pristupano ono to bi moglo biti uzrokom propasti. esto je, naime, kad bi ga mnogi hvalili, ovako govorio: "Jo bih mogao imati sinove i keri, nemojte me slaviti kao sigurna. Ne smije se slaviti onoga iji je svretak nesiguran." Te je rijei upravljao onima koji su ga hvalili, a sebi samome bi rekao: "Da je Svevinji toliko toga dao kojem razbojniku, taj bi bio zahvalniji od tebe, Franjo!" Brai je esto govorio: "Nitko ne smije sebi nepravednim odobravanjem laskati zbog svega onoga to moe kao grenik. Grenik moe govorio je postiti, moliti, naricati, vlastito tijelo trapiti; a ne moe samo to

20

da, naime, svom Gospodinu bude vjeran. Time treba da se hvalimo, ako, naime, Gospodina slavimo, ako mu, vjerno sluei pripisujemo sve to god nam daje." 4. A da bi ovaj evaneoski trgovac na vie naina stjecao blago i da bi sve sadanje vrijeme upotrijebio za zasluge nije toliko htio biti pretpostavljen drugima kao to je htio biti podloan, niti je toliko htio zapovijedati kao to je htio biti posluan. Zato je, naputajui slubu vrhovnog poglavara, zatraio sebi gvardijana kojemu bi u svemu bio podloan. Tvrdio je da je plod svete poslunosti tako bogat da onima koji svoju iju stavljaju na njen jaram, od vremena nita ne prolazi bez dobitka. Zbog toga je uvijek obiavao i bratu s kojim je obino putovao obeati i izvravati poslunost. Jednom je prilikom rekao subrai: "Meu ostalim, to mi se boanska dobrota udostojala udijeliti, dana mi je milost, da bih se tako brino pokoravao i novaku jednoga dana, ako bi mi bio postavljen za gvardijana, kao to bih se pokoravao najstarijem i najrazboritijem bratu. Podlonik rekao je u svom poglavaru ne smije gledati ovjeka, nego onoga zbog ije se ljubavi podredio. Ukoliko je, naime, starjeina neugledniji, utoliko je podlonikova poslunost Bogu milja." Kad su ga tako jednom zgodom pitali koga treba smatrati istinski poslunim, kao primjer je uzeo usporedbu s mrtvim tijelom. "Uzmi ree mrtvo tijelo i stavi ga gdje hoe. Vidjet e da se nee protiviti zato to je maknuto, nee mrmljati zbog smjetaja, nee prigovarati zato to je ostavljeno. Bude li postavljeno na uiteljsku stolicu, nee uzdii pogleda, nego e ga spustiti. Zaodjene li ga se grimizom, obuzet e ga dvostruko bljedilo. Takav je ree uistinu posluan, jer ne prosuuje zato je maknut; ne mari gdje e biti smjeten; ne zahtjeva da ga se premjesti; kad je promaknut, sauva uobiajenu poniznost; to ga se vie asti, smatra se jo nevrednijim." 5. Jedanput je svom pratiocu rekao: "Ne smatram se malim bratom, ne budem li u stanju to u ti ga prikazati. Evo, starjeina sam brae, idem na Kapitul, govorim i potiem brau, a na kraju se protiv mene kae: 'Ne odgovara nam, jer si neuk, mutav, neznalica, priprost'; napokon budem uz porugu uklonjen od sviju prezren. Kaem ti, ne budem li nepromijenjena lica, s jednakom radou srca i s istom svetom nakanom sluao te rijei, nipoto nisam mali brat." I nadodao je: "U poglavarskoj se slubi nalazi opasnost, u pohvali propast, a u podlonikoj poniznosti je dobitak due. Zato, dakle, vie gledamo na opasnost negoli na nagrade, kad smo dobili vrijeme zato da steknemo zaslugu?" Franjo, uzor poniznosti, upravo je zbog toga htio da se braa zovu mala braa, a poglavari njegova Reda poslunici (ministri). Htio se posluiti rijeima Evanelja koje je obeao obdravati, pa da bi njegovi uenici ve iz samog imena uili kako su doli u Kristovu kolu da bi nauili poniznost. Ta uitelj je poniznosti Isus Krist, da bi uenike uputio u savrenu poniznost, rekao: Tko hoe da meu vama bude najvei, neka vam bude posluitelj. I tko god hoe meu vama biti prvi, neka vam bude sluga. Kad je gospodin Ostijski, zatitnik i promicatelj Reda male brae, koji je poslije, prema proroanstvu svetoga ovjeka, bio uzdignut na dostojanstvo vrhovnog sveenitva i prozvan Grgur Deveti, pitao da li je sporazuman s tim da njegova braa budu uzdizana na crkvena dostojanstva, Franjo je odgovorio: "Gospodine, moja su braa zato nazvana mala braa da se ne bi drznula postati veliki. Ako hoete rekao je da u Crkvi Bojoj donose rod, drite ih i uvajte u poloaju njihova zvanja i nemojte nipoto dopustiti da budu uzdizana na crkvena dostojanstva." 6. Jer je i u sebi i u svim svojim podlonicima poniznost pretpostavio astima, Bog, ljubitelj poniznih, smatrao ga je vrijednim viih poloaja, a o tome je jednom bratu, ovjeku izvanredne kreposti i pobonosti, dano da vidi u jednom vienju. Kad se, naime, taj jednom zgodom nalazio u pratnji ovjeka Bojega i zajedno s njim arkim osjeajem molio u nekoj

21

zaputenoj crkvi, pao je u zanos te je meu mnogim sjeditima u nebu vidio jedno koje bijae uzvienije od ostalih. To je prijestolje bilo ureeno dragim kamenjem i odsijevao je najveim sjajem. Zadivljen sjajem toga uzvienog prijestolja, pomno je poeo razmiljati, tko bi imao na nj sjesti. Uto je zauo glas koji mu je rekao: "To bijae prijestolje jednoga od palih (anela) a sada se uva za poniznoga Franju." Kad je brat napokon iz molitvena zanosa doao k sebi, kao obino je slijedio blaenoga ovjeka koji je iao ispred njega. Dok su tako ili i putem razgovarali o Bogu, onaj ga je brat, imajui na pameti svoje vienje, na zgodan nain upitao to misli o sebi. Ponizni mu je Kristov sluga rekao: "Smatram se najveim grenikom." A kad mu je brat uzvratio protivno, da to ne moe po zdravoj savjesti ni rei ni osjeati, nadodao je: "Da je Krist bio kome iskazao toliko milosre, uvjeren sam da bi taj Bogu bio mnogo zahvalniji nego to sam ja." Brat je, doivjevi tako divnu poniznost, bio utvren s obzirom na istinitost doivljenog vienja. Na temelju svjedoanstva sv. evanelja spoznao je da Bog na uzvieno dostojanstvo, s kojeg je svrgnut oholica, uzdie onoga koji je istinski ponizan. 7. Nekom je drugom zgodom, kad je molio u nekoj zaputenoj crkvi, u pokrajini Masa kod Monte Casale, primio objavu da su ondje ostale svete moi. Kad ih bez bola nije mogao gledati kako su ve dugo vremena liene duna tovanja, naredio je brai da ih s dunim tovanjem odnesu u svoje boravite. No, kad je zbog vanih razloga od njih otiao, sinovi zaboravie oev nalog i zanemarie zasluge poslunosti. Kad su jednoga dana htjeli slaviti sveta euharistijska otajstva te su uklonili gornje oltarno pokrivalo, s divljenjem ugledae lijepe kosti koje su divno mirisale. Promatrali su moi koje onamo nije donijela ljudska ruka nego Boja snaga. Kad se bogoljubni ovjek malo poslije vratio, poeo je pomno ispitivati da li je izvreno ono to je naredio s obzirom na moi. Braa su zbog zanemarena naloga ponizno priznala krivnju, a on im je naloio pokoru i oprostio. Sveti je ovjek rekao: "Blagoslovljen neka je Gospodin, moj Bog, koji je sam izvrio ono to ste trebali uiniti vi!" Pomno promotri skrb Boje providnosti kojom se brine za nas koji smo prah i ocijeni kako je u Bojim oima bila uzviena krepost poniznoga Franje. Kad se, naime, njegovu nalogu nije odazvao ovjek, elju mu je ispunio Bog. 8. Kad je jednom zgodom pristupio u Imolu, otiao je gradskom biskupu i ponizno ga zamolio da bi uz njegov pristanak mogao pozvati narod na propovijed. Biskup mu je grubo odgovorio: "Dosta je, brate, to ja propovijedam svome narodu." Istinski je poniznik oborio glavu i iziao napolje, ali se za kratko vrijeme vratio. Kad ga je biskup smeteno upitao to opet kani traiti, Franjo je poniznim i srcem i glasom odgovorio: "Gospodine, ako otac sina istjera na jedna vrata, on treba da ue na druga." Biskup ga je, pobijeen poniznou, radosna lica zagrlio i rekao: "Ubudue dajem tebi i svoj tvojoj brai doputenje da propovijedate u mojoj biskupiji, jer je to zavrijedila sveta poniznost." 9. Desilo se da je jednom zgodom doao u Arezzo, kad je cijelom gradu, razdiranom unutranjim ratom, prijetila opasnost. Sklonivi se u podrgrau, iznad grada je vidio kako avli zanosno kliu i kako razjarene graane potpiruju na meusobno istrebljenje. Da bi protjerao one buntovne zrane sile, kao glasnika je poslao brata Silvestra, ovjeka golubinje poslunosti, i rekao mu: "Otii pred gradska vrata te u ime svemoguega Boga snagom poslunosti zapovijedi avlima da smjesta otiu." Pravi se podlonik pourio izvriti oev nalog i, stupivi s hvalama pred lice Gospodnje, pred vatima je poeo snano vikati: "U ime svemoguega Boga i na zapovijed njegova sluge Franje nosite se odavde, svikoliki avli!"

22

Grad se odmah umirio i svi su graani s velikom pomirljivou sredili gradsko zakonodavstvo. Kad je tako protjerana bjesomuna avolska oholost, koja je na neki nain opkolila onaj grad, pridola je mudrost siromaha; Franjina je, naime, poniznost vratila mir i spasila grad. Ponizna je, naime, poslunost herojskog stupnja zavrijedila da nad onim buntovnim i drskim dusima zadobije tako neodoljivu mo da je potisnula i njihovu divlju drskost i razbila silovitu estinu. 10. Oholi avli, dodue, bjee od silne snage poniznih, osim u nekim sluajevima, kad dobri Bog gdjekada dopusti da radi ouvanja poniznosti budu zlostavljeni, kao to o sebi pie sveti apostol Pavao. I Franjo je to stvarno iskusio. Jedno ga je zamolio gospodin kardinal Leon od sv. Kria da bi se njim neko vrijeme proveo u Rimu. Iz ljubavi i potovanja prema njemu je na to pristao. Kad je prve noi nakon molitve htio poivati, dooe avli i estoko navalie na Kristova viteza. Poto su ga dosta dugo i okrutno muili, napokon ga polumrtva ostavie. Kad su avli otili, na Franjin je poziv doao pratilac. ovjek mu je Boji ispripovijedao doivljaj i nadodao rekavi: "Uvjeren sam, brate, da su avli, koji ne mogu nita vie od onoga to im doputa Boja providnost, na mene sada tako estoko nasrtali, jer moj boravak u dvoru mogunika ne prua dobar primjer. Kad moja braa koja borave u siromanim mjestima douju da sam bio s kardinalima, moda e posumnjati da se upliem u svjetovne stvari, da mi se iskazuju asti i da obilno uivam. Zato mislim da je bolje, ako onaj, koji se stavlja kao uzor, izbjegava dvorove i da ponizno boravi meu malenima u skromnim mjestima kako bi oni koji trpe neimatinu, podnosei sline tekoe, postali jai." Zato ujutro dooe kardinalu, ponizno se ispriae i od njega se oprostie. 11. Sveti je ovjek strahovao pred oholou, izvorom sviju zala, i pred neposlunou, njezinim najopakijim izdankom, ali je zato radije prihvaao poniznu pokoru. Desilo se jedanput da mu je doveden jedan brat koji je neto uinio protiv poslunosti da bi ga pravedno kaznio. Kad je, meutim, ovjek Boji opazio kako se taj brat prema oitim znakovima istinski skruio, ljubav prema poniznosti ga je potakla da mu oprosti. A da ipak tako olako dano oprotenje ne bi drugima bilo povodom da grijee, naredio je da se bratu oduzeta kapuca baci usred vatre da bi svi vidjeli kolikom i kakvom kaznom treba udariti neposlunost. I kad je kapuca jedan asak bila usred vatre, naredio je da se izvue iz plamena i vrati bratu koji se ponizno pokajao. I gle uda! Kapuca je izvuena iz sred plamena, ali na njoj nije bilo paljevini ni traga. Tako se eto dogodilo da je Bog ovim jednim udom preporuio i krepost svetoga ovjeka i poniznu pokoru. Zato Franjina poniznost, koja je na zemlji tako udesno poaena, zavreuje da je nasljedujemo. Boga je priklonila elji a ovjeku je promijenila osjeaje, svojom je zapovijeu protjerala avolsku drskost, a svojim migom obuzdala prodrljivost plamena. Ona dosita uzvisuje one koji je posjeduju, a dok svima iskazuje potovanje, zasluuje d je svi aste.

23

VII. POGLAVLJE

Ljubav prema siromatini i udesno podmirivanje potreba

1. Meu ostalim karizmatinim darovima to ih je Franjo primio od dareljivoga Djelitelja obdaren je posebnom odlikom da se po ljubavi prema najveem siromatvu prelio u bogatstvo dareljivosti. ovjek je Boji dobro uoio da je siromatina bila draga Sinu Bojem i da ju je sada ve cijeli svijet na neki nain odbacio. Tako se vjenom ljubavlju nastojao s njom zaruiti te zbog nje nije ostavio samo oca i majku, nego je razdijeli o i sve to je imao. Nitko nije bio tako pohlepan za zlatom, niti je itko briljivije uvao blago kao to je on uvao svoj evaneoski biser. Naroito bi mu bio povrijeen pogled, kad bi neto vidio u brae to po svemu ne bi bilo u skladu sa siromatvom. Od poetka se redovnikoga ivota do smrti smatrao bogatim i zadovoljnim ve zato to je imao tuniku, pojas i hlae. esto je sebi sa suzama u oima dozivao u pamet siromatvo Isusa Krista i njegove Majke. Zbog toga je za siromatinu govorio da je kraljica kreposti, jer je ona tako izvrsno odsijevala na Kralju kraljeva i na kraljici Majci. I brai je, kad su ga u zatvorenu krugu pitala koja krepost ovjeka ini Kristu vema dragim, kao da je otkrio tajnu svoga srca, odgovorio: "Znajte, brao, da je siromatina kao zatitnica poniznosti i korijen savrenstva poseban put spasenja. Njezin je plod mnogostruk, ali skriven. To je, naime, ono evaneosko, na njivi sakriveno blago za koje valja prodati sve da bi ga se kupilo. A to se prodati ne moe, kad se usporedi s njim, treba odbaciti." 2. "Tko eli dosei njezin najvii vrhunac rekao je mora se na neki nain odrei ne samo svjetovne mudrosti nego i obrazovanja da bi tako lien takva posjeda uniao u silu Gospodnju da se gol preda u ruke Propetoga. Nipoto se svijeta posvema ne odrie onaj koji u tajnosti srca uva pretince vlastitoga miljenja." esto je govorei o siromatvu, podsjeao brau na onu evaneosku: "Lisice imaju jazbine i ptice nebeska gnijezda, a Sin ovjeji nema gdje bi glavu naslonio." Zato je upuivao brau da poput siromaha podiu siromane kue. U njima neka ne stanuju kao u svojima, nego neka poput putnika i pridolice u njima borave kao u tuima. Kazivao je da je to zakon putnika, da se skupljaju pod tuim krovom, da eznu za domovinom, da miroljubivo prolaze. Nareivao je da se gdjekada porue ve sagraene kue ili da se braa iz njih isele, ako bi u njima neto opazio to bi s obzirom na vlasnitvo ili raskonost bilo u suprotnosti s evaneoskim siromatvom. Govorio je da je siromatvo temelj njegova Reda: kad se najprije taj temelj poloi, onda na njemu vrsto poiva cjelokupno zdanje Reda. Njegova ga postojanost uvruje, a kad on popusti, zgrada se rui. 3. Zato je kazivao, kako je nauio u Objavi, da u sveti redovniki stale treba ui i zapoeti ga rijeima: Hoe li savren biti, idi, prodaj to ima i podaj siromasima pa e imati blago na nebu. Zato je primao u Red samo one koji su se posve izvlastili i koji nisu za sebe zadrali ba nita. Htio je da se tako ispune rijei sv. Evanelja i da se sprijei sablazan, ako bi netko od svog imanja neto zadrao. Zato je pravi patrijarha siromaha u Mark Anconi nekom, koji je molio da bude primljen u Red, odgovorio: "Ako se eli pridruiti Kristovim siromasima, sve svoje razdijeli siromasima svijeta." uvi to, ovjek je otiao, i voen tjelesnom ljubavlju, sve svoje ostavio svojima, a siromasima nita. Kad je sveti ovjek sasluao njegov izvjetaj, nemilo ga je ukorio rekavi: "Idi svojim putem, brate muho, jer jo nisi iziao iz svoje zemlje, iz zaviaja i doma oinskoga. Svoje si dao svojim roacima i

24

prikratio siromahe, zato nisi vrijedan svetoga siromatva. Poeo si s tijelom i duhovnoj zgradi postavio nesiguran temelj." Tjelesni se ovjek vratio svojima i natrag zatraio svoje. Budui da to nije htio ostaviti siromasima, brzo je napustio odluku da poe za krepou. 4. Kad je u boravitu kod svete Marije u Porcijunkuli neko vrijeme vladala velika neimatina te nije bilo mogue izii u susret potrebama brae gostiju koja su pridolazila, k ovjeku je Bojem doao njegov zamjenik i prikazao mu neimatinu brae. Zatraio je da bi mu dopustio zadrati neke stvari novaka koji ulaze u Red da bi im braau zgodno vrijeme mogla pribjei i potroiti ih. Nato mu je ovjek Boji koji je dobro poznavao Boju misao rekao: "Daleko bilo to od nas, predragi brate, da bismo poradi bilo kojeg ovjeka uinili neto nedoputeno protiv Pravila. Vie volim da ogoli oltar slavne Djevice, kad to zatrai potreba, nego da bilo to, makar i posve neznatno, uini protiv zavjeta siromatva i protiv opsluivanja evanelja. Blaenoj e, naime, Djevici biti milije, budemo li sveto evanelje savreno opsluivali i ogolili njezin oltar, nego da oltar bude ureen, a da se savjet njezina Sina ne uvai." 5. Kad je ovjek Boji nekom zgodom s pratiocem prolazio Apulijom nedaleko Barija, na putu je naao veliku kesu koja bijae malne puna novca, a puki su je zvali "funda". Pratilac je upozorio Kristova siromaha i uporno ga nagovarao da bi podigao kesu sa zemlje, a novac da razdijeli siromasima. ovjek je Boji to otklonio. Tvrdio je da je u naenoj kesi avlova lukavtina i da brat ne preporuuje neto zasluno nego grijeh, jer se radi o prisvajanju i darivanju tuega. Udaljie se s toga mjesta i pourie da zavre zapoeto putovanje. No, brat je, zaveden ispraznom pobonou, ovjeku Bojem dosaivao kao da mu nije stalo do nevolje siromaha. Blagi je ovjek pristao da se vrati na ono mjesto, ali ne zato da ispuni bratovu volju, nego da otkrije avolsku varku. Vratio se, dakle, s bratom i s jo nekim mladiem, koji je onuda putovao, do "funde". Poto su se najprije pomolili, naredio je pratiocu da je digne. Prestraeni se brat zaprepastio, jer je ve osjetio avolsku rugobu. Ipak je zbog svete poslunosti potisnuo sumnju srca i rukom posegao za kesom. I gle, iz kese iskoi silna zmijurina i zajedno s njom iezne. Tako se razotkrila avolska prijevara. Kad je tako raskrinkana lukavtina neprijateljske varke, sveti je ovjek rekao pratiocu: "Novac, brate, nije za sluge Boje nita drugo nego avao i zmija otrovnica." 6. Nakon toga je sveti ovjek, putujui po potrebi u Sienu, doivio neto udesno. Izmeu mjesta Campilia i San Quirico na jednoj prostranoj ravnici u dooe u susret tri siromane ene koje bijahu u svemu sline: po stasu, po dobi, po obliju. Poastie ga neobinim pozdravom: "Dobro nam dola, gospoo Siromatino!" Kad je istiniti ljubitelj siromatine to uo, silno se obradovao, jer na sebi nije imao nita tako draesno, osim onoga to su one opazile. Nakon toga ih je odmah nestalo. Kad su braa pratioci vidjeli kako su jedna drugoj neobino sline i kad su razmiljali o pozdravu, susretu i tajanstvenom nestanku, nisu bez razloga zakljuili da to u veszi sa svetim ovjekom ima neko znaenje. One tri siromane, posve sline ene koje im dooe u susret, tako neobino pozdravie i najednom ieznue, oito su predstavljale ljepotu evaneoskog savrenstva, naime, ljepotu istoe, poslunosti i siromatva. Iako je odluio proslaviti se po povlastici siromatine koju obiavae nazivati: sad majkom, sad zarunicom, sad gospodaricom. Siromatinom je elio nadmaiti sve ostale, jer je on nje nauio da se od sviju smatra najniim. Ako bi kad opazio nekoga tko je po svom vanjskom izgledu bio od njega siromaniji, odmah bi sebe prekorio i potaknuo da ostvari

25

neto slino, kao da se natjecao sa suparnicom siromatinom, bojei se da e ga u onome drugom pobijediti. Desilo se da je idui putem sreo nekog siromaka. Kad je ugledao njegovu golotinju, skruenim je srcem i planim glasom rekao pratiocu: "Uvelike nas postiuje bijeda ovoga ovjeka, jer mi kao veliko bogatstvo izabrasmo siromatinu, a gle, ona vema odsijeva na ovome." 7. Sluga je svemoguega Boga iz ljubavi prema svetom siromatvu radije upotrebljavao milostinju koja je isproena od vrata do vrate, negoli onu koja im je donesena. Kad bi ga gdjekada pozvale odline osobe da ga poaste obilnim stolom, on bi najprije po oblinjim susjednim kuama prosio komadie kruha, a zatim bi, obogaen bijedom, sjeo za obilan stol. I kad je jedno, pozvan od gospodina Ostijskoga, koji je Kristova siromaha izvanredno volio, uinio to isto, pa kad se biskup potuio da mu je umanjio ast, jer je, naime, kao pozvani gost poao prositi milostinju, sluga je Boji odgovorio: "Veliku sam vam, gospodine, iskazao ast, kad sam poastio veega Gospodina. Gospodinu se, naime, svia siromatvo, a napose ono koje je dragovoljno prihvaeno radi Krista. To kraljevsko dostojanstvo, to ga je prigrlio gospodin Isus postavi siromaan da bi nas obogatio svojim siromatvom i da bi nas kao istinite siromahe po duhu uinio kraljevima nebeskoga kraljevstva i batinicima, ne elim ostaviti poradi "feuda" lana bogatstva to vam je dano samo privremeno." 8. Kad je gdjekada poticao brau na pronji milostinje, posluio bi se ovim rijeima: "Poite rekao bi jer su mala braa u ovo posljednje vrijeme svijetu posuena da bi izabrani meu njima ispunili ono zbog ega e ih Sudac pohvaliti, kad budu uli onu nadasve slatku rije: "to god ste uinili jednome od moje najmanje brae, meni ste uinili." Govorio je kako je ugodno prositi pod imenom male brae koju je Uitelj evaneoske istine u nagradi pravednika tako znaajno istaknuo. Na najvee je blagdane, kad bi bilo zgodno, obiavao prositi govorei, kako se na svetim siromasima ispunja ona proroanska rije koja glasi: Kruh je aneoski blagovao ovjek. Rekao bi da je ono doista kruh aneoski koji je isproen za ljubav Boju i na poticaj anela; udijeljen im je iz ljubavi, sveta siromatina im ga skuplja od vrata do vrata. 9. Kad je jednom na sam sveti Uskrs boravio u nekom samotitu koje bijae toliko udaljeno od ljudskog naselja da mu nije bilo zgodno prositi, sjetio se Onoga koji se toga dana ukazao na putu za Emaus te je poput stranca i siromaha od same brae prosio milostinju. A kad je na taj nain ponizno dobio milostinju, upravio im je svetu pouku da bi, prolazei pustinjom ovoga svijeta, poput stranaca i pridolica, kao pravi Hebreji, u duhu siromatva neprestano slavili Gospodinovu Pashu, tj. prijelaz s ovoga svijeta k Ocu. Budui da se u pronju milostinje nije ilo iz elje za dobitkom nego za slobodom duha, bilo je oito kako se Bog, Otac siromaha, o njemu posebno brine. 10. Dogodilo se jednom u Noceri. Sluga se Boji pritisnut boleu, sa sveanom pratnjom, koju mu je zbog posebna tovanja poslao asiki narod, vraao u Asiz. Kad su, vozei slugu Bojega, stigli do zaseoka koji se zove Sarthiano, glad i vrijeme su zahtijevali svoje. Zato otioe u mjesto. A kad ne mogoe nita nabaviti, vratie se praznih ruku. Nato e im sveti ovjek: "Niste nita dobili zato to ste se vema pouzdavali u svoje muhe negoli u Boga." Novac je nazvao muhama. "Dajte se vratite rekao im je te po kuama koje obioste, umjesto naplate ponudite ljubav Boju i ponizno zaprosite milostinju. I nemojte u lanom uvjerenju misliti da je to runo i bijedno, jer je onaj veliki Milostinjar nakon grijeha dareljivom blagou sve udijelio kao milostinju."

26

Vitezovi potisnue sram i dragovoljno pooe u pronju. Vie su toga "kupili" za ljubav Boju negoli za novac. Siromani stanovnici toga mjesta, kad im je Bog ganuo srca, nisu im dareljivo pruili samo svoje nego i sami sebe. I tako se dogodilo da je neimatinu, koju novac nije mogao ukloniti, uklonio Franjino bogato siromatvo. 11. U ono vrijeme, dok je Franjo leao bolestan u samostanu nedaleko od grada Rieti, po svojoj ga je slubi posjeivao neki lijenik. Kad mu se Kristov siromaak za obavljeni osao nije mogao primjereno oduiti, dareljivi je Bog, da ne bi sada lijenika otpustio bez nagrade umjesto njega nagradio jednim dobroinstvom. Kua je toga lijenika, koju je upravo sagradio, uloivi u nju svekoliku svoju uteevinu irokom pukotinom zida odozgor do dolje prijetila da e se doskora sruiti. inilo se da ljudska vjetina nije kadra sprijeiti da se ne porui. Lijenik se, meutim, potpuno pouzdao u zasluge svetoga ovjeka. S velikom je vjerom zamoli njegove drugove da bi mu dali neto ega se ovjek Boji doticao svojim rukama. Kad je na mnoge molbe dobio neto od njegovih vlasi, stavio ih je te veeri u pukotinu svoje kue. Kad je sutradan ustao, opazio je da se ona pukotina tako vrsto stisla da nije mogao ni ondje stavljene vlasi izvui, niti je mogao nai trag prvotne pukotine. Dogodilo se da je taj lijenik, koji je marljivo sluio ruevnom tijelu sluge Bojega, time otklonio opasnost ruenja vlastite kue. 12. Kad se ovjek Boji nekom drugom zgodom htio preseliti u jedno samotite da bi se ondje slobodnije prepustio kontemplaciji, jer bijae nemoan, putovao je jahajui na magaretu nekoga siromanog ovjeka. Kad se taj ovjek, pratei u ljetnim danima Kristova slugu, zbog napora i duga puta umorio i iznemogao od uasne ei, usrdno je poeo vikati za svecem: "Evo, umrijet u od ei, ako se odmah ne osvjeim aom hladne vode!" ovjek je Boji bez oklijevanja sjahao s magareta. Kleknuo je na zemlju, podigao ruke prema nebu i nije prestajao moliti dok nije spoznao da je uslian. Kad je napokon dovrio molitvu, rekao je ovjeku: "Pouri k onoj stijeni i ondje e nai ivu vodu koju ti je ovoga asa Krist izveo iz kamena da se napije." O, kako zapanjuje Boje dostojanstvo koje se tako spremno priklanja svojim slugama! edni ovjek pije vodu koja je zbog kreposti molitelja izvedena iz stijene. I napio se iz najtvre stijene. Ondje prije toga nije bilo vodenoga izvora niti ga se, kao to je pomno ispitano, poslije toga moglo nai. 13. Kako je Krist poradi zasluga svoga siromaka umnoio hranu na moru o emu e se govoriti poslije dovoljno je da se samo spomene kako je neznatnom milostinjom, koja mu je pruena, kroz vie dana od smrtne opasnosti sauvao mnoge. Iz toga se moe jasno vidjeti: kao to je sluga svemoguega Boga po izvoenju vode iz stijene bio slian Mojsiju, da je tako po umnoenju hrane bio slian Elizeju. Neka, dakle, od Kristovih siromaha bude daleko svako nepouzdanje. Ako je, naime, Franjino siromatvo pruilo toliko obilje svega da je udesnom snagom izlazio u susret potrebnima onih svojih dobroinitelja koji su mu pomagali, te nije bila u pitanju ni hrana, ni pie, ni kua, kad je zatajila snaga i novca, i vjetine i naravi. Daleko e se lake doi do onoga to boanska providnost po uobiajenom redu prua openito. Ponavljam: Ako je suha stijena na siromakove rijei ednomu pruila obilan napitak, sigurno nee svoju poslunost uskratiti ni onima koji su zbog Poetnika svega stvorenoga sve ostavili.

27

VII. POGLAVLJE

Franjina unutranja pobonost i kako su mu bili privreni nerazumni stvorovi

1. Prava pobonost, koje je prema sv. Pavlu, za sve korisna, Franjino je srce toliko ispunila i zahvatila mu unutranjost te se inilo da je cijeloga ovjeka Bojeg osvojila. Ona ga je po molitvi uzdizala k Bogu, po suosjeanju preoblikovala u Krista, po predusretljivosti priklanjala ovjeku, a po sveopem povezivanju s pojedincima povraala ga u stanje prvotne nedunosti. Premda ga je njeno poticala na sve, ipak, kad je gledao kako se due otkupljene dragocjenom krvlju Isusa Krista kaljaju prljavtinom grijeha, oplakivao ih je s toliko njene samilosti da ih je poput majke danomice raao u Kristu. I to je bio glavni razlog da je toliko tovao slubenike rijei Boje, jer oni svom pokojnom bratu podiu potomstvo, naime, Kristu koji je propet za grenike, po njihovu obraenju i njenom brigom podiu i briljivom ljubavlju upravljaju. Ovakva je sluba samilosti, tvrdio je on, Ocu milosra draa od svake rtve, napose, ako se to ini iz savrene ljubavi te se na tome vema radi primjerom negoli rijeju, vema suznom molitvom negoli rjeitim govorom. 2. Zato je govorio da treba aliti propovjednika koji nema prave pobonosti, bilo da u propovijedi ne ide za spasom dua nego za vlastitom slavom, bilo da grenim ivotom rui ono to istinskom naukom izgrauje. Kazao je da ovakvom treba pretpostaviti brata jednostavna i nerjeita koji dobrim primjerom potie druge na dobro. One je rijei: Nerotkinja raa sedam puta tumaio ovako: "Nerotkinja rekao je siromani je brat koji u Crkvi nema dunost da raa djecu. Taj e na sudu roditi mnoge, jer e Sudac njegovoj slavi pribrojiti one koje sada svojim privatnim molitvama obraa Kristu. Koja ima mnogu djecu, gubi svjeinu, jer e tat i brbljav propovjednik, koji se sada raduje mnogima kao da su njegovom snagom roeni, tada spoznati da on u njima nema nita svoje." 3. Budui da je pobonim srcem eznuo i plamenim arom izgarao za spasom dua, kazivao je da ga ispunjaju najugodniji miomirisi i kao da biva pomazan najskupocjenijom pomau, kada douje kako miomirisni dobar glas svete brae koja su rasprena po svijetu privlai mnoge na put istine. Sluajui takve vijesti, u duhu je kliktao, najpoeljnijim je blagoslovima obasipao onu brau koja rijeju ili djelom Kristovoj ljubavi pr