EKONOMSKI INSTITUT SARAJEVO

STUDIJA IZVODLJIVOSTI RESTITUCIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Sarajevo, juli/srpanj 2006. godine

1. UVOD

Vlasništvo, a posebice ureñeno, u svim njegovim sastavnicama, je temelj svake ljudske zajednice i na njemu počivaju svi ostali sadržaji društva. Od načina utvrñenja i ureñenja vlasništva ovisi stabilnost i vremensko trajanje društvene zajednice i državne tvorevine. Zato je osnovni zahtjev i preduvjet za političku i društvenu stabilnost, gospodarski oporavak i stvaranje temelja za budući rast i razvitak država slijednica socijalističke Jugoslavije, ureñenje vlasništva. Time će se osigurati preduvjeti za funkcioniranje gospodarstva na ekonomskim načelima i instrumentima ekonomske prisile. To je osnova i za ostvarenje najbitnije političke odrednice što je definirana u sadašnjem trenutku promjena i ureñenja nutrine naše društvene zajednice.

Zato je vlasničko utemeljenje društvene imovine, a čija je izvorna sastavnica restitucija, imperativom za daljnji gospodarski i društveni razvitak, da ne kažemo opstanak, buduće društvene i državne zajednice. Naravno da taj proces mora osigurati stvarnim vlasnicima imovine stjecanje izvornih vlasničkih prava; izravno ostvarivanje svih prava u obujmu i na način suvremenog gospodarskog i pravnog sustava učinkovite ekonomije. Odreñivanje titulara, vlasnika, ukupne imovine je zahtjev saznanja da je to preduvjet svim drugim mijenama k inauguraciji tržišne ekonomije.

Danim konstatacijama treba dodati, da u procesu ureñenja vlasništva trebaju se osigurati dva temeljna zahtjeva; u najvećem mogućem stupnju promociju "pravičnosti" i povećanje ekonomske efikasnosti. U ovom našem slučaju radi se o povijesno novom jedinstvenom i specificčnom procesu koji ranije nije obavljan. Tek nakon potpunog završetka ovog procesa u našoj ekonomiji bit će ostvarene istovijetne okolnosti, ekonomski i društveni ambijent, za uobičajene procese u području vlasništva koji se odvijaju u tržišnim ekonomijama. Privatno vlasništvo je bilo i ostalo u nutrini ljudske naravi, opstanka i razvitka ljudskog društva. Tijekom godina i stoljeća naše civilizacije privatno vlasništvo je i temeljna brana ekonomski neutemeljenom monopolu političke moći. Zato je pravi ekonomski izazov utvrñivanje optimalne kombinacije elemenata procesa i iznalaženje vremenske dimenzije, "duljine prelaznog razdoblja", za okončanje procesa. Nije ništa manji niti politički izazov izvršavanja ovog procesa.

1.1. Povijesne spoznaje - zakonomjernost ili slučajnost

Državna zajednica jugoslavenskih naroda, konstatirajmo, nastala je kao proizvod "mirovnih" dogovora, kojim je skončan prvi svjetski rat. To je bio jedan od proizvoda što je silom nametnut k cilju razbijanja naravne gospodarske cjeline tadašnje srednje Europe. Tijekom sedam desetljeća, činjene su promjene u političkim, državnim i gospodarskim sadržajima te umjetne tvorevine. Ipak, najbitnije su promjene izvršene uskrsnućem socijalističke države poslije Drugog svjetskog rata. Tada je, temeljeno na ratnim rezultatima pobjednika, učinjena značajna sadržajna promjena u nutrini gospodarskog sustava; definirano je novo gospodarsko, državno i društveno uredenje nove državne tvorevine.

Naime, iako je tijekom rata Deklaracijom* izrečena volja naroda koja veli:

----------------------

*Deklaracija ZAVNOBiH o pravima grañana Bosne i Hercegovine, Sanski Most, 1. 7. 1944. godine

"Izražavajući pravedne težnje naroda za čovječnim životom u slobodi i dostojanstvu, narodna demokratska vlast u Bosni i Hercegovini. ... zajamčuje ... ličnu i imovnu sigurnost grañana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu." Puna je sloboda vlasništva, a posebno privatog, najbitnija, piše u Deklaraciji, odrednica o ustrojstvu buduće

državne zajednice. No, poslije osvajanja vlasti, i to temeljeno na sili, ubrzano su blijedile zapisane odrednice u tom dokumentu. Za očuvanje stečene vlasti i novostvorene državne zajednice bilo je, što je u naravi svake vlasti, potrebno osigurati ekonomsku podlogu i time moć. Suprotno "slobodi privatne inicijative u privrednom životu" uslijedile su eksproprijacije, nacionalizacije i ostali provjereni načini ostvarivanja vlasničkih prava neekonomskim sredstvima. Preraspodjela vlasništva je temeljena na načelima i uz pomoć instrumentarija neekonomske naravi i jednako je tako istim metodima, stvoreno državno vlasništvo. To je bilo kobno za opstanak novostvorene države.

Naravno, tragedija se nastavlja. Na početku šezdesetih godina istog stoljeća, poslije petogodišnjeg iskustva državnog vlasništva, javlja se na istim prostorima, nagovještaj o ustanovljenju novog oblika vlasništva imovine: drušvene imovine.* Novi se "vlasnički odnos", kao temeljan i pretežni usañuje i zasijava, ponovo zakonskom prisilom države, u ljudsku, državnu zajednicu sa šesnaest milijuna svjetskog čovječanstva koji ima veoma nizak standard življenja. To je, zapravo, bio bijeg, ili samo pokušaj bijega, od državnog vlasnistva. Razlog je tomu to što "državna svojina zakonito raña ekstenzivan privredni razvoj, nedovoljnu efikasnost u korištenju sredstava za proizvodnju, spor porast produktivnosti rada, zaostajanje životnog standarda...".** U to se vrijeme već spoznalo da državno vlasništvo i u socijalističkim društvenim zajednicama, ima povijesnu ograničenost; ne proizvodi ekonomsku efikasnost. Neutraliziranje unutarnje neefikasnosti državne imovine pronalazi se, jer takva su bila tada znanja, u razvijanju samoupravljanja i ozakonjenju društvene imovine.

Četiri desetljeća poslije, naravno država, ponovo nagovještava: mora se dokinuti društvena imovina.*** Temeljno je obrazloženje isto kao i ono koje je bilo prilikom zakonskog eliminiranja državne imovine, vlasništva, a to je sklonost društvene imovine, koja proizlazi iz njene biti, prema ekonomskoj neefikasnosti. Odrednice zakona u vrijeme njegovog pisanja (1989. godina) imale su motrišta ureñivanja vlasništva bitne radikalne odlike. Njegovim javljanjem i ulaskom u pravni i ekonomski sustav osigurani su inicijalni elementi za stvaranje kvalitetnijih temelja za novu ekonomsku, pravnu i društvenu zajednicu. No zakonska su rješenja pretvorbe društvene imovine očevidno imala ograničene domene,**** i što je logičan slijed, zanemarljive početne rezultate. Medutim, u trenutku kada je bila osigurana politička i psihološka potpora i kada su srušene, ako su srušene, prepreke takve naravi bilo je nužno učiniti dodane napore u daljnjoj radikalizaciji i njegovom ubrzavanju.

Naravno, stigao je ratni sukob koji u svojoj nutrini ima i u izvedbi izriče "najučinkovitiji" metod "pretvorbe" vlasništva. Na području vlasništva se, nažalost, taj metod očitovao. Značajne su snage i čak u sadašnjem poratnom vremenu koje zagovaraju i ostvaruju uočena povijesna ponašanja.

--------------------------------

* "Zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva". Službeni list FNRI br. 43/50.

** Ekonomski leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1975.

*** "Zakon o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom" Službeni list SFRJ, br. 84/89. Izmjenom i dopunom dobiva ime

**** "Zakon o društvenom kapitalu", Službeni list SFRJ, br. 46/90.

Naime, na ovim prostorima obilato su iskorištavani neekonomski, a osobito ratni, metodi stjecanja vlasništva; mijenjanje vlasnika imovine bilo je izravno u ratu ili silom zakona pobjednika, tuña imovina je dodjeljivana "zaslužnim" odličnicima.

Medutim, treba podcrtati da stjecanje vlasništva fizičkom prisilom, prisvajanje tuñe imovine ratnim metodama, izravno ili posredno zakonskom prisilom, je davno napušteno u društvu i svijetu kojima težimo.

Zato je danas nužno, kao preduvjet za trajno rješenje vlasništva, saniranje problema vlasništva stvorenih u duljem razdoblju. Treba vratiti stvarnim vlasnicima nasilno uzetu imovinu, nadoknaditi uništenu imovinu i ostale vrednote, vratiti imovinu što je oduzeta temeljem zakonskih akata države: konfiskacija, nacionalizacija, eksproprijacija i slično. Jednostavno, mora se vratiti vlasnicima njihova oteta imovina, jer državna zajednica koja stvara svoje ekonomske i ostale temelje na takvoj imovini, povijest je izrekla, mora propasti. Time bi bili ostvareni preduvjeti da se povijest ne ponovi. Nove demokracije u zemljama u tranziciji su se našle u jednom veoma osobitom društvenom trenutku. Trebaju iskazati svoju političku volju za privatizaciju i ureñenje vlasništva, a to znači razbiti osobni monopol vlasti na državnoj i (ili) društvenoj imovini. Na ovakav izazov vlast, vlade, zemalja u tranziciji izriču, temeljem zakona koje donose, različita ponašanja. Ipak treba konstatirati i zaključiti, stabilan gospodarski, društveni politički razvitak ostvarit će samo one zemlje u tranziciji u kojima političke društvene snage osiguraju promaknuće ureñenog privatnog vlasništva. Date konstatacije su, nažalost još uvijek, aktualne za naš politički, državni i gospodarski trenutak. Politički čimbenici, posebice političke stranke, imaju pravo i obvezu žurno riješiti, nadoknaditi izgubljeno vrijeme, tranzicijske procese u kojima prvo i najvažnije mjesto ima ureñenje vlasništva. U tome zakonska regulativa i njezina izvedba moraju u najvećem stupnju iskazati nutrinu ekonomske i društvene naravi vlasništva.

2. SADAŠNJE STANJE 2.1. Predmet restitucije – opšti pojmovi Promjenom državnopravnog sistema poslije Drugog svjetskog rata u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji izvršena je radikalna promjena vlasničkih odnosa. Naime, izvršena je „eksproprijacija eksproprijatora“ i time prinudno izvlašćenje vlasnika sredstava za proizvodnju ukidanjem veleposjeda putem agrarne reforme, nacionalizacijom privatnih preduzeća, najamnih zgrada i grañevinskog zemljišta i druge privatne imovine. Propisi koji su važili u to vrijeme regulišu mogućnost ukidanja prava vlasništva na svim vrstama privatne imovine i njihov prenos u društveno vlasništvo. Od oduzete privatne imovine stvoren je fond opštenarodne imovine u vlasništvu države. Na ovaj način bivši vlasnici su ekonomski oslabili a država je bez adekvatne, a u pravilu bez ikakve naknade za oduzetu imovinu, ekonomski ojačala. Disolucijom Jugoslavije novonastale države uvode tržišni sistem, pa to čini i Bosna i Hercegovina na osnovama privatne svojine i prava konkurencije. Uvoñenjem novog sistema u vlasničkim i društvenoekonomskim odnosima postavilo se pitanje, nakon ukidanja socijalističkog sistema, ispravke nepravde u odnosu na vlasnike izvlašćene privatne imovine u periodu socijalizma. Odredbe bivšeg saveznog ustava Jugoslavije od 31. 01.1946. godine garantovale su pravo vlasništva i privatnu inicijativu u ekonomiji (privredi) a to je bilo i propisano čl. 18. st. 5. da se: „Privatno vlasništvo može ograničiti ili eksproprisati, ako to zahtjeva opšti interes, ali samo na osnovu Zakona“. Slične odredbe je sadržavao i Ustav SR BiH, odnosno Republike BiH od 1993. godine jer je bilo propisano čl. 10 da se: Zajamčuju svi oblici svojine koji su ravnopravni i uživaju zaštitu.1 Slijed prava na privatno vlasništvo sadržan je i u Daytonskom Ustavu BiH – Aneksu 6. gdje je propisano članom 1. da se osiguravaju najviši standardi meñunarodno priznatih prava i fundamentalnih sloboda prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda i Protokola uz nju, meñu ostalim pravima i pravo na vlasništvo, a to znači posjedovanje i korištenje imovine. Kako se promijenio društvenoekonomski sistem i u BiH još od 1990. godine postavilo se osnovano pitanje obeštećenja ranijih vlasnika, jer se ukida društveno vlasništvo (državno) koje je nastalo u socijalističkom periodu uspostavljanjem ranijeg stanja putem denacionalizacije – reprivatizacije ili restitucije. 2.2. Pravne odrednice denacionalizacije ( restitucije ) Država BiH je obavezna da stvori pravne i ekonomske uslove ispravke nepravde prema ranijim vlasnicima, njihovim nasljednicima pravnim licima i njihovim pravnim sljednicima i obešteti ih ili naturalno i/ili novčano. Nakon proteka mnogo vremena od 1945. godine do danas, mnoga oduzeta privatna imovina kao opštenarodna (državna) a kasnije društvena se nalazila i nalazi u vlasništvu, posjedu ili korišćenju raznih društveno-pravnih subjekata, a mnoga je i uništena (naročito objekti, kuće, stanovi i poslovni prostori), pa je veoma složeno pitanje uspostavljanja ranijeg vlasničkog stanja ili pravilne naknade, kako pravno tako i sa stanovišta ekonomskih mogućnosti države BiH.

1 „Službeni list R BiH“, br. 5/93.

Pojam i pravna priroda denacionalizacije, restitucije i reprivatizacije je sporan i ne postoji jedinstveno stanovište u tranzicijskim zemljama i pravnoj nauci, a posebno u zakonodavnoj regulativi, o pravnom osnovu i praksi organa za provoñenje denacionalizaci (restitucije). Isto tako postavlja se pitanje da li je ispravniji termin denacionalizacija ili restitucija, odnosno reprivatizacija i šta se pod navedenim pojmovima pravno podrazumijeva i koje su pravne posljedice. Pravni pojam instituta denacionalizacije podrazumijeva postupak ukidanja svih pravnih posljedica nacionalizacije tuñe imovine, bilo pravnih ili fizičkih lica. Meñutim, pojam denacionalizacije ima i šire značenje, tako da denacionalizacija ne znači samo prinudno oduzimanje privatne imovine u korist društvenog vlasništva (opštenarodne imovine, državno vlasništvo) na osnovu nacionalizacije, već i oduzimanje privatne imovine i na osnovu drugih pravnih osnova. Tako pojam denacionalizacije obuhvata i povrat imovine koja je oduzeta na osnovu mnogobrojnih propisa kao što su propisi o konfiskaciji, propisi o agrarnoj reformi, o prekoračenju zakonskog maksimuma u poljoprivrednom i šumskom zemljištu, kao i drugih državnih (civilnih) i vojnih organa čak i bez pravnog osnova.2 Moguće je da se denacionalizacijom ne ukidaju sve pravne posljedice prinudnog oduzimanja i prenosa u društveno vlasništvo, kada je zakonom ograničena denacionalizacija u opštem državnom interesu na odreñenoj podržavljenoj imovini, što država može propisati u budućim propisima o denacionalizaciji, odnosno restituciji. Prema užem značenju denacionalizacija, zbog zakonskih ograničenja denacionalizacije cjelokupne nacionalizirane imovine, u pravilu ne dovodi do povrata (restitucije) oduzete u naravi postojeće imovine, zbog zaštite stečenih prava trećih lica na odreñenoj imovini, koja su ta prava valjanim pravnim poslom stekla ili pak zbog toga što bi u više slučajeva bila suprotna javnom interesu koji je predviñen zakonom o denacionalizaciji, odnosno restituciji. U ovom slučaju umjesto restitucije (povraćanja imovine) i subjektivnih prava bivših vlasnika, ili njihovih sljedbenika (nasljednika) daje se naknada u drugom obliku koji se može propisati zakonom (npr. u novčanom obliku) ili drugoj pokretnoj ili nepokretnoj imovini). Zbog toga bi budućim zakonom o denacionalizaciji ili restituciji u BiH trebalo predvidjeti da je naturalna restitucija, postojeće prinudno oduzete imovine, pravilo a samo izuzetno da se daju drugi oblici naknade, osim imovine čija će denacionalizacija (restitucija) biti isključena u opštem interesu. U obzir bi, od izueća obavezne naturalne restitucije, dolazile naučne, obrazovne i kulturne institucije kao i nacionalizovani stanovi na kojima su njihovi korisnici stekli stanarsko pravo. O ovome će još biti riječi sa stanovišta uporednog pregleda i uporednih rješenja u srodnom okruženju. U pravnoj teoriji pravi se razlika denacionalizacije u objektivnom smislu od prava iz denacionalizacije koja pripada ovlašteniku (titularu) da ima pravo tražiti ukidanje pravnih posljedica prinudnog oduzimanja privatne imovine, bez obzira na pravni osnov oduzimanja, i njenog prelaza u društveno vlasništvo. Pravo denacionalizacije ili ustanova denacionalizacije je skup propisa koji propisuju uslove i postupak denacionalizacije, to jest ukidanje pravnih i ekonomskih posljedica prestanka privatnog vlasništva i time prinudnog prenosa u fond društvenog (državnog) vlasništva. Meñutim, prava koja pripadaju bivšim vlasnicima na oduzetoj imovini, u principu na nekretninama koja se restitucijom vraćaju ovlaštenicima (titularima) su u stvari pravo

2 Šire o ovim pitanjima Dr. Simoneti Petar: „Denacionalizacija“, Pravni fakultet Rijeka 2004, str. 21. i dalje.

vlasništva ili neko drugo stvarno pravo. Vraćanjem subjektivnih prava bivšim titularima, odnosno njihovim sljedbenicima bilo kod stvarnog prava na oduzetoj imovini ili njenim dijelovima je predmet regulisanja stvarnog prava – Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno budućeg zakona o stvarnim pravima u BiH.3 Prema tome restitucijom se u pravnom smislu uspostavljaju (vraćaju) oduzeta stvarna prava bivšim vlasnicima odnosno njihovim pravnim sljedbenicima i nasljednicima, a to su upravo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na postojećoj imovini kojom se uspostavlja prijašnje stanje, tj. pravo vlasništva na oduzetoj imovini.4 Meñutim, kada se umjesto restitucije stvarnih prava na oduzetoj imovini ili njenim dijelovima daje naknada bivšim vlasnicima primjenjuju se pravila obligacionog prava, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima.5 Reprivatizacija na prinudno oduzetoj imovini ili njenim dijelovima znači ponovno sticanje prava svojine u postupku denacionalizacije u širem smislu, ranijim vlasnicima ili njihovim pravnim sljedbenicima koje im je bilo prinudno oduzeto na osnovu zakona i drugih propisa države. Meñutim, pojam ili termin reprivatizacija je neadekvatan, jer se poklapa sa pojmom restitucije, odnosno dijelimično i sa denacionalizacijom, pa zbog toga nije prihvaćen u tranzicijskim zemljama. Prema tome, smatramo da je najadekvatniji pojam denacionalizacije, jer obuhvata objektivni pojam ustanove, to jest propise i postupak (denacionalizacija u objektivnom smislu) i restituciju subjektivnih stvarno-pravnih ovlašćenja (prava vlasništva i drugih stvarnih prava) na po svim osnovama prinudno oduzetoj imovini ranijih vlasnika ili naknadu, kada restitucija nije moguća. Konačno, pojam i izraz denacionalizacije je uobičajen u pravnoj pa i svakodnevnoj komunikaciji i najpotpunije obuhvata ukidanje pravnih posljedica prinudnog oduzimanja privatne imovine i prenos u društveno, odnosno državno vlasništvo. Zbog toga preopručujemo nadležnim zakonodavnim organima u državi BiH da donesu zakon o denacionalizaciji sa kojim će regulisati: predmet, obim, postupak i nadležne organe za denacionalizaciju kao i oblike denacionalizacije. Tu svakako treba obuhvatiti ovlaštenike prava na denacionalizaciju, subjekte koji su obavezni povratiti oduzetu imovinu, odnosno u slučaju nemogućnosti isplatiti naknadu kao i predvidjeti realne finansijske izvore za provoñenje postupka denacionalizacije. Prema tome, pojam denacionalizacije podrazumijeva ukidanje pravnih posljedica prinudnog oduzimanja privatne imovine, a restitucijom se uspostavljaju prijašnja narušena prava, što znači vraćanje prava vlasništva i posjeda na postojećoj imovini fizičkim i pravnim licima stvari i prava koja su im oduzeta bez naknade ili bez odgovarajuće naknade na osnovu prinudnih propisa i akata državnih organa donesenih na osnovu tih propisa, kao i uspostavljanje suvlasničkog dijela na stvari, odnosno davanje druge odgovarajuće stvari ili davanje novčane naknade za oduzete stvari i prava, ako njihovo vraćanje u vlasništvu nije moguće. 2.3. Predmet denacionalizacije (restitucije) Predmet (objekti) denacionalizacije je restitucija prava vlasništva (suvlasništva), odnosno naknade u obliku propisane Zakonom o denacionalizaciji odnosno Zakonom o restituciji. Naime, u suštini predmet denacionalizacije (restitucije) je oduzeta privatna imovina koju

3 Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Sl. novine FBiH“, 6/98 i Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 6/80). 4 Bogoljub Kljajić: „Rječnik stranih riječi“, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983, str. 1158. 5 Zakon o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list RBiH“, br. 2/92 i „Sl. List SFRJ“, br. 29/78.

sačinjavaju nepokretne i pokretne stvari, koje za ranije vlasnike imaju kulturnu, umjetničku ili istorijsku vrijednost, a koja je prinudno prenešena u opštenarodnu imovinu (državnu imovinu), odnosno društevno vlasništvo na osnovu prinudnih propisa, akata i odluka sudova i drugih nadležnih državnih organa, kao i odluka vojnih vlasti (organa) u periodu od 01.01.1945. godine do donošenja Zakona o denacionalizaciji ili restituciji. Prestanak stvarno-pravnih (vlasničkih ili suvlasničkih) ovlašćenja prava vlasništva na oduzetoj nepokretnoj privatnoj imovini je nastupao ex lege na osnovu samog zakona, a zavisno od vrste nepokretne imovine ili pravomoćnog akta (rješenja ili odluke) nadležnog državnog organa. Time upis prenosa privatnog u društveno vlasništvo u zemljišnim knjigama nema konstitutivno dejstvo. To znači da je favorizovana društvena svojina u odnosu na privatnu, jer je za sticanje društvenog vlasništva na oduzetoj privatnoj imovini sam zakon bio (titulus) to jest pravni osnov za sticanje društvenog vlasništva. Iako su postojali pozitivni propisi za uknjižbu društvene svojine, eventualna uknjižba društvenog vlasništva u zemljišnim knjigama je imala samo deklarativno dejstvo, a ne i značaj publiciteta i pravne sigurnosti u prometu.6 Naime, nekretnine u društvenom vlasništvu bile su u pravilu van prometa (res extra commercium); jer se ne mogu otuñiti iz društvene svojine, osim izuzetno kada je to bilo dozvoljeno zakonom i voljom društvenopravnog lica (preduzeća, opštine i sl.) koje je na društvenoj nekretnini imalo pravo korišćenja, upravljanja ili raspolaganja.7 Promet nepokretnosti u društvenom vlasništvu bio je regulisan saveznim zakonodavstvom do 1974. godine, a poslije republičkim. Tako je po republičkom zakonu u SR BiH promet nepokretnosti u društvenom vlasništvu slobodan, osim nepokretnosti u opštoj upotrebi i grañevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera uz propisana ograničenja u opštem interesu (vidi: čl. 3. i 4. Zakona o prometu nepokretnosti SR BiH, br. 38/78). Ako bi došlo do prometa nekretnina u društvenom vlasništvu koje nije uknjiženo u zemljišnim knjigama, takav promet za savjesnog sticaoca na osnovu pravnog posla, nije mogao biti pravni osnov (titulus) za sticanje prava vlasništva. Dakle, iako prinudni prenos privatne svojine u društveno vlasništvo nije vidljiv iz zemljišne knjige, a izvršen je promet, on nije išao u prilog savjesnom sticaocu, jer je pravno zaključeni pravni posao bio od početka (ex tunc) apsolutno ništav i bez pravnog učinka. Oduzeta privatna imovina je, u pravilu, predmet denacionalizacije, odnosno restitucije koju većinom sačinjavaju nepokretne stvari i one pokretne stvari koje postoje a imaju umjetnički, kulturni ili istorijski značaj za ovlaštenike denacionalizacije (restitucije).

6 Do 1971. godine uknjižba nekretnina u društvenoj svojini bila je regulisana saveznim Zakonom o uknjiženju nepokretnosti u društvenoj svojini („Sl. list SFRJ“, br. 12/65), a 1977. Godine donesen je republički Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini („Sl. list SRBiH“, br. 28/77). 7 Promet nepokretnosti u socijalističkom pravnom sistemu bio je regulisan Saveznim Zakonom o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. godine („Sl. list SFRJ“, br. 43/65, 57/65, 17/65), a pojedina pitanja prometa nekretnina bila su regulisana drugim, uglavnom saveznim zakonima (npr. Zakonom o svojini na dijelovima zgrada „Sl. list SFRJ“, br. 43/65), a za poljoprivredno zemljište, Osnovnim zakonom o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Sl. list SFRJ“, br. 25765, 12/67 i 19/70), a neka pitanja republičkim zakonodavstvom , Zakon o šumama („Sl. list SRBiH, br. 38/71).

Stvari, koje su oduzete ranijim vlasnicima i prenijete u društveno vlasništvo, a koje postoje na dan donošenja propisa o denacionalizaciji (restituciji), mogu biti predmet restitucije, su slijedeće: 1) neizgrañeno grañevinsko zemljište, 2) poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, 3) stambene i poslovne zgrade i idealni dijelovi tih zgrada, 4) stanovi i poslovne prostorije kao posebno dijelovi zgrade, odnosno idealni dijelovi tih

posebnih dijelova zajedno sa pripadajućim zemljištem,8 5) privatna preduzeća, banke i drugi privredni subjekti, 6) pokretne stvari samo koje imaju kulturnu, umjetničku ili istorijsku vrijednost, i 7) brodovi. 2.3.1. Nekretnine kao predmet denacionalizacije (restitucije) U socijalističkom pravnom sistemu u nepokretne stvari ubraju se zemljišta i zgrade. Pravno, zgrade su bile odvojene od zemljišta u društvenoj svojini i kao samostalne su se i upisivale u zemljišne knjige tako da se jedan zemljišnoknjižni uložak vodio za zamljište bez zgrade a u drugi, zgrada bez zemljišta. To je bilo suprotno načelu zemljišnoknjižnog prava da zgrada dijeli sudbinu zemljišta na kome je izgrañena (superficies cedit solo), pa njen vlasnik može biti samo onaj ko je vlasnik zemljišta. U tom slučaju trajno korištenje koje je odvajalo zemljište od zgrade dok zgrada postoji, pretvorilo se u pravno jedinstveno zemljišta i zgrade.9 Što se tiče zemljišta ono se u ranijem pravnom sistemu dijelilo na dvije kategorije: a) grañevinsko zemljište, i b) poljoprivredno zemljište i šumsko zemljište, a grañevinsko zemljište se dijeli, takoñer, na dvije kategorije i to na: a) neizgrañeno grañevinsko zemljište, i b) izgrañeno grañevinsko zemljište. A) Grañevinsko zemljište kao objekt denacionalizacije Da bi mogla uslijediti denacionalizacija (restitucija) nepokretne imovine bivših vlasnika bitno je da njihova imovina prinudno oduzeta, bude prenijeta u društveno vlasništvo. Što se tiče zemljišta, bez obzira na kategoriju i namjenu unutar grañevinskog područja, ono se pravno smatra grañevinskim zemljištem. Granice grañevinskog zemljišta odreñivane su zakonima i odlukama nadležnih državnih organa u svim gradovima i naseljima gradskog karaktera prostornim planovima. Regulisanje svojinsko-pravnih odnosa na grañevinskom zemljištu u ranijem pravnom sistemu datira donošenjem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i grañevinskog zemljišta,10 a od 1968. godine podruštvljavanje grañevinskog zemljišta u gradovima i

8 Vidi čl. 1. st. 1. Zakona o prometu nepokretnosti SR BiH, „Sl. list br. 38/78. 9 Dr. Vizner Boris: „Grañansko pravo“, drugo prerañeno i dopunjeno izdanje – knjiga treća, Rijeka 1969, str. 167. 10 „Sl. list SFRJ“, br. 52/58.

naseljima gradskog karaktera vrši se na osnovu saveznog zakona11, a zatim republičkih propisa o grañevinskom zemljištu i prostornom ureñenju.12 Sporno je bilo da li se poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, koja se nalaze u granicama grañevinskog područja, mogu smatrati grañevinskim zemljištem iako nisu promijenjene stvarne namjene tog zemljišta. Situacija da neizgrañeno grañevinsko zemljište u naravi služi za poljoprivredne namjene, nema zapreke da se prostornim planom promjeni njegova namjena u nepoljoprivredne namjene i time svrsta u kategoriju neizgrañenog grañevinskog zemljišta. Potrebno je napraviti razgraničenje izmeñu izgrañenog i neizgrañenog grañevinskog zemljišta, jer je samo neizgrañeno grañevinsko zemljište predmet (objekt) denacionalizacije.

aa) Izgrañeno grañevinsko zemljište Prema saveznom i republičkom zakonodavstvu bivše socijalističke Jugoslavije pod izgrañenim grañevinskim zemljištem smatralo se zemljište na kome je izgrañen trajni grañevinski objekt (npr. stambena ili poslovna zgrada i sl.), kao i zemljište koje je po urbanističkom i regulacionom planu ili pak drugom aktu urbanističke regulative pripadalo izgrañenom objektu prema njegovoj namjeni. Naime, ako je legalno izgrañena zgrada u privatnom vlasništvu na grañevinskom zemljištu u društvenoj svojini, vlasnik zgrade ima trajno pravo korišćenja zemljišta na kome je zgrada izgrañena i zemljište koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, dok zgrada postoji, jer na gradskom grañevinskom zemljištu nije moglo postojati pravo svojine.13

ab)Neizgrañeno grañevinsko zemljište Neizgrañeno grañevinsko zemljište pravno smatralo se ono podruštvljeno zemljište na kome nije bilo nikakvog stalnog grañevinskog objekta ili zemljište na kome je postojao privremeni grañevinski objekat. Prema tome neizgrañenim grañevinskim zemljištem se smatra i ono zemljište na kome je, sa odobrenjem nadležnog državnog organa, izgrañen privremeni grañevinski objekat, kao i postojeći objekti koji su izgubili karakter trajnosti (proglašeni ruševnim zbog dotrajalosti). U praksi se postavilo pitanje o trenutku kada trajni grañevinski objekti skloni padu (ruševni) dobija status privremenog objekta, a izgrañeno grañevinsko zemljište svojstvo neizgrañenog grañevinskog zemljišta. U ovom slučaju postoje dva oprečna stanovišta. Po jednom, nije bitno što je trajni objekat proglašen ruševnim zbog dotrajalosti, pa sve dok se grañevina ne sruši ili ukloni a ona ima (zadržava) osobinu trajnog grañevinskog objekta, pa se zbog toga zemljište na kome je objekat izgrañen ne može smatrati neizgrañenim grañevinskim zemljištem. Meñutim, po drugom stanovištu, ako je objekat bio u ruševnom stanju, bez obzira što nije uklonjen ili srušen, pravno se smatra da je zemljište neizgrañeno. Smatramo da u cilju pravne sigurnosti, i ruševan trajni objekat dobiva svojstvo privremenog objekta tek u trenutku pravomoćnosti akta nadležnog organa o proglašenju

11 Zakon o odreñivanju grañevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera „Sl. list SFRJ“, br. 58/68. 12 Zakon o grañevinskom zemljištu SRBiH, „Sl. list SRBiH, br. 34/86 i Zakon o prostornom ureñenju „Sl. list SRBiH“, br. 9/87. 13 Vidi čl. 81. Ustava SFRJ, čl. 87. Ustava SR BiH kao i čl. 4. Zakona o grañevinskom zemljištu SR BiH, „Sl. list SR BiH“, br. 34/96.

objekta ruševnim i njegovom rušenju. Isto tako trajni objekt koji nije ruševan, smatrat će se privremenim objektom nakon pravomočnosti rješenja o exproprijaciji, odnosno izvlašćenju u cilju njegovog uklanjanja zbog privoñenja zemljišta drugoj namjeni. Meñutim, stalni grañevinski objekat koji se nalazi na grañevinskom zemljištu (zatečeni objekat) ne smatra se ruševnim objektom ako se može rekonstruisati bez rušenja konstruktivnih zidova i promjene gabarita objekta.14 Zakonom o grañevinskom zemljištu SR BiH daje se potpunija definicija neizgrañenog grañevinskog zemljišta (čl. 17. st. 4) sa kojom se otklanjaju dileme koje su se javljale u praksi kod ocjene statusa grañevinskog zemljišta. Zbog toga je pojam neizgrañenog grañevinskog zemljišta proširen i obuhvata ne samo zemljište na kome nisu izgrañeni trajni objekti (grañevine) već i zemljište na kome su izgrañene privremene ili pomoćne grañevine, odnosno sporedne čije uklanjanje bitno ne otežava normalnu upotrebu postojeće grañevine. Prema tome sporednim objektom smatraju se izgrañeni objekti koji ne služe redovnoj upotrebi postojećih objekata (stambenih ili poslovnih zgrada) i za čiju izgradnju nije potrebna grañevinska dozvola nadežnog organa (npr. drvena šupa i sl.).15 Nadalje, neizgrañenim grañevinskim zemljištem smatralo se, u praksi, i ono zemljište u grañevinskoj zoni na kome su se nalazili samo ostaci nekadašnjeg objekta, odnosno ruševine. Ako je sporedni objekat bio izgrañen na zemljištu u grañevinskoj zoni uz odobrenje nadležnog državnog organa, koji je služio upotrebi postojeće zgrade, kao njen pripadak (pertinencija) to se zemljište smatra izgrañenim, što je stanovište i sudske prakse.16 Bespravno izgrañeni objekti na grañevinskom zemljištu, bez prethodnog odobrenja nadležnog državnog organa i eventualne legalizacije, imaju pravni položaj privremenog grañevinskog objekta, pa se to zemljište smatra neizgrañenim. Takvi se objekti u slučaju privoñenja tog zemljišta krajnjoj namjeni, a u skladu sa regulacionim planom,17 mogu po službenoj dužnosti (ex officio) ukloniti (srušiti) bez prava na naknadu. Isto tako ti bespravni objekti mogu biti predmet eksproprijacije i vlasnik (bespravni graditelj) nema pravo na naknadu, već samo obavezu da poruši objekat i pravo da odnese materijal od porušenog objekta u roku koji mu odredi nadležni organ (čl. 67 ZE).18 Ovo stanovište po kome se u slučaju exproprijacije uklanja bespravno izgrañeni objekat bez prava na naknadu bilo je regulisano saveznim Zakonom o eksproprijaciji (čl. 37. st. 3 ZE) i republičkim zakonima o eksproprijaciji.19 Od zakonskog pravila da vlasnik nema pravo na naknadu za bespravno izgrañeni objekat predviñeni su i izuzeci i na taj način je ublažena „drakonska“ sankcija u cilju suzbijanja bespravne izgradnje.20 Prvi izuzetak se odnosi na bespravno izgrañenu stambenu zgradu do 15. 02. 1968. godine, u kojoj vlasnik stanuje sam ili sa članovima porodice i u slučaju

14 Ovo je stanovište i sudske prakse – Presuda Vrhovnog suda Hrvatske, Rev. 1458/92 od 06.10.1992., Dr. Petar Simoneti, op.cit.str. 191. 15 Vidi čl. 17. st. 4. Zakona o grañevinskom zemljištu SR BiH, br. 34786 i čl. 25. st. 3. Zakona o grañevinskom zemljištu SR H. 16 Presuda Vrhovnog suda BiH, br. Uvl. 7/79, od 19.03.1979. – Bilten Vrhovnog suda BiH, br. 2/79, str. 6. 17 Vidi čl. 190. Zakona o prostornom ureñenju „Sl. list SRBiH“, br. 9/87, 23/8, 10/90, 14/91. 18 Zakon o eksproprijaciji „Sl. list SR BiH“, br. 12/87, 19/87 i 18/86. 19 Zakon o eksproprijaciji savezni – prečišćeni tekst „Sl. list SFRJ“, br. 11/68, čl. 67 st. 1. Zakona o eksproprijaciji, „Sl. list SR BiH“, br. 12/87, čl. 53 st. 3 SRCG, čl. 50 st. 2 SRSL i čl. 22 SR Srbije. Dr. Simonetti Petar, op.cit.str. 192. 20 Vidi odredbe Zakona o izmjeni i dopuni saveznog Zakona o eksproprijaciji „Sl. list SFRJ“, br. 5768.

eksproprijacije te zgrade vlasnik bi imao pravo na naknadu i na obezbjeñenje odgovarajućeg stana (čl. 67. st. 2 ZE BiH). Isto tako izuzetno i vlasnik poslovne zgrade i poslovne prostorije izgrañenih do 15. 02. 1968. godine u kojoj je vlasnik lično obavljao dozvoljenu djelatnost u slučaju eksproprijacije ima pravo na naknadu, iako su izgrañene bez odobrenja nadležnog državnog organa (bez grañevinske dozvole). Slično stanovište o pravu na naknadu za bespravno izgrañene objekte (stambene i poslovne zgrade) ili posebnog dijela zgrade u kojima je stanovao vlasnik sam ili članovi njegove porodice ili je lično obavljao poslovnu djelatnost, u slučaju eksproprijacije izgrañene do 15. 02. 1968. godine je i prihvaćeno i u hrvatskoj sudskoj praksi i zakonodavstvu.21 Naime, čak šta više stanovište je da se bespravno izgrañeni objekat ne može ni ukloniti ako je sagrañen na grañevinskom zemljištu za koji je po regulacionom planu potrebna grañevinska dozvola, a objekat se može naknadnom sanacijom legalizovati, pa u ovom slučaju grañevinsko zemljište bi dobilo status izgrañenog i nije predmet restitucije.22 Bespravno izgrañen objekat (stambena ili poslovna zgrada) izgrañen bez odobrenja nadležnog organa ne može se ukloniti (rušiti) dok nadležni organ za urbanizam ne utvrdi pravomoćnim rješenjem da se bespravni objekti ne mogu naknadno legalizovati, jer se ne uklapaju u regulacioni (prostorni) plan. Objekat koji nije legalizovan (saniran) nema status trajnog objekta. Prema tome, i po našem Zakonu o eksproprijaciji, vlasnik eksproprisane zgrade ili posebnog dijela zgrade, u kojoj stanuje sam ili sa članovima svoje porodice, imao je pravo na naknadu za zgradu ili poseban dio zgrade ili na obezbjeñenje drugog stana, ukoliko su zgrade ili posebni dio zgrade izgrañene bespravno23 do 15. 02. 1968. godine (čl. 67 st. 2. ZE BiH). Prema članu 67. st. 3. ZE BiH, skupština opštine bila je ovlašćena da propiše, uzimajući u obzir materijalne, lične i porodične prilike ranijeg vlasnika, svojom odlukom kada i pod kojim uslovima je korisnik eksproprijacije obavezan obezbjediti stan na korišćenje onom vlasniku koji je stambenu zgradu u kojoj stanuje, izgradio bez odobrenja nadležnog organa u vremenu od 16. 02. 1968. godine pa do 31. 05. 1974. godine (čl. 67 st. 4. ZE BiH). Prema čl. 67 st. 3. ZE BiH, pravo na naknadu ima i vlasnik poslovne zgrade i poslovne prostorije (drugog privrednog objekta) izgrañenih do 15. 02. 1968. ako su služile za lično obavljanje dozvoljene poslovne djelatnosti, iako se radi o bespravno izgrañenim objektima.24 B) Poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište kao objekt denacionalizacije (restitucije)

21 Zakon o eksproprijaciji R Hrvatske (Narodne novine, br. 10/80 i 46/82). 22 Us-2215/88 od 14-12-1988. 23 U R. Hrvatskoj bespravni graditelj ima pravo na naknadu pod sličnim uslovima za stambeni i gospodarski objekat izgrañen do 15.02.1968. godine (čl. 1. i 2. Zakona o izmjeni i dopuni ZE R Hrvatske). 24 Mr. Hilmo Pašić i Blagoje Vesković: „Zbirka propisa o nekretninama, sa stručni objašnjenjima“, Sarajevo 1988. i „Zakoni Bosne i Hercegovine“ – NORSTEDS JURIDIC STOCKHOLM, 1999.

Mjerama agrarne reforme nakon završetka Drugog svjetskog rata i pobjede socijalističke revolucije, mijenjaju se vlasnički odnosi i na poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu u bivšoj Jugoslaviji, na osnovu načela da: „zemlja priprada onima koji je obrañuju“. Zemlja je oduzimana od mnogih subjekata (kapitalističkih preduzeća, gazdinstava, veleposjednika i drugih vlasnika poljoprivrednog zemljišta) i prešlo u državnu svojinu, a zatim je dodjeljivana besplatno bezemljašima, zemljoradnicima sa malo zemlje, privrednim zadrugama i drugim privrednim subjektima i državnim organima. Kompletna agrarna reforma u bivšoj Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini, provedena je ona osnovu saveznih i republičkih propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji propisujući zemljišni i šumski maksimum, a preko propisanog maksimuma je oduzimano i prelazilo u državnu svojinu, odnosno u zemljišni fond.25 Zemlja je oduzimana bez naknade, na osnovu više propisa zavisno od kulture (vrste) zemljišta ne samo agrarnom reformom, već i arondacijom, eksproprijacijom, komasacijom, konfiskacijom kao i okupacijom zemljišta, koje su vlasnici morali napustiti u toku okupacije.26 Poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište su prirodna dobra od opšte društvenog interesa, pa su zbog toga imala posebnu zaštitu i morala su se koristiti na zakonom propisani način i ne mogu se smanjivati (čl. 3. i 4).27 Predmet denacionalizacije, odnosno reprivatizacije (restitucije) poljoprivrednog zemljišta, šume i šumskog zemljišta su sve kategorije zemljišta koja su prinudno oduzeta i prešle u državno, (društveno) vlasništvo. Poljoprivrednim zemljištem u smislu zakona u BiH smatraju se: oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare, kao i drugo zemljište koje bi se po svojim prirodnim i ekonomski uslovima moglo kultivisati za poljoprivrednu proizvodnju (čl. 2 st. 19.). Prema ovom zakonu i zemljište u grañevinskom području kao i zemljište van grañevinske zone (područja) koje je predviñeno urbanističkim planom kao grañevinsko zemljište za buduću izgradnju, koristi se do privoñenja krajnjoj namjeni kao poljoprivredno zemljište, odnosno do njegove eksproprijacije i pretvaranja u grañevinsko zemljište (čl. 2. st. 2. Zakona o korišćenju poljoprivrednog zemljišta BiH). Šume i šumsko zemljište su, zbog privrednog značaja, dobra od opšteg interesa pa je gazdovanje i njihova zaštita takoñe pravno regulisana (čl. 1. i 12. i čl. 18. Zakona)28. Prema istom zakonu pod šumom se podrazumijeva zemljište „obraslo šumskim drvećem“ (čl. 2. st. 1. Zakona). Meñutim, pod šumskim zemljištem, u smislu Zakona, smatra se zemljište koje istina nije obraslo šumom u granicama šumsko-privrednog područja, ali koje je zbog prirodnih

25 Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu opštenarodne imovine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama „Sl. list SNRJ“, br. 22/53 i 10/65. 26 Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji – ZARIK „Sl. list FNRJ, br. 64/45, 24/46, 101/47, 105/48, 4/51, 21/56, 55/57 i br. 10/65, Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji NR BiH, „Sl. list Federalne BiH“, br. 2/46, br. 20/47, 37/49, 14/51; Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača „Sl list DFJ“, br. 36745, 52745 i „Sl. list FNRJ“, br. 64/46 i 10/65. 27 Zakon o zaštiti poljoprivrednog zemljišta „Sl. list SR BiH“, br. 16785. 28 Zakon o šumama „Sl. list SR BiH“, br. 11/78 i 19778 i Pravilnik o obilježavanju granica šuma u društvenoj svojini i postavljanju graničnih znakova „Sl. list SR BiH“, br. 25/78.

osobina i uslova gazdovanja odreñeno prostornim, odnosno urbanističkim planom kao najpovoljnije zemljište za uzgoj šume (čl. 2. st. 2. Zakona o šumama). Pored denacionalizacije, odnosno restitucije poljoprivrednog zemljišta, šume i šumskog zemljišta, predmet restitucije uz zemljište su logično i postojeći grañevinski objekti koji su se nalazili na tom zemljištu i prinudno su oduzeti od vlasnika i prenešni u državno, odnosno društveno vlasništvo (npr. zgrade šumskih uprava, poslovne zgrade, kuće za stanovanje i drugi grañevinski objekti). Predmet restitucije je i poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je nakon oduzimanja postalo grañevinsko zemljište, a vlasnicima nije plaćena naknada uopšte ili je ista bila minimalna. Ako ovo zemljište nije privedeno namjeni po regulacionom planu i ima status neizgrañenog grañevinskog zemljišta i ono će biti predmet restitucije. Ako je bivši vlasnik, odnosno privremeni korisnik, deposediran na osnovu rješenja skupštine opštine radi privoñenja neizgrañenog grañevinskog zemljišta krajnjoj namjeni ili je privremeni korisnik zemljišta prije donošenja rješenja o preuzimanju ponudio zemljište opštini (koja ga mora preuzeti) a primio je pravičnu naknadu za preuzeto odnosno dobrovljno predato zemljište po Zakonom o eksproprijaciji od 1968. godine, kada je uveden institut pravične naknade za oduzeto zemljište i propisani kriteriji za odreñivanje pravične naknade, iako ima status neizgrañenog grañevinskog zemljišta to zemljište neće biti predmet restitucije.29 Isto važi i za eksproprisano zemljište, koje nije privedeno namjeni, ako nije izvršena desksproprijacija u zakonskom roku, a vlasnik je primio pravičnu naknadu. C) Zgrade i posebni dijelovi zgrada kao objekti denacionalizacije Predmet restitucije (denacionalizacije) i dekonfiskacije su zgrade i posebni dijelovi zgrada, stambene zgrade i stanovi, poslovne zgrade i poslovne prostorije, kao i suvlasnički dijelovi zgrada, odnosno posebni dijelovi zgrada. Nacionalizacijom zgrada i njihovih posebnih dijelova na osnovu zakona i bez uknjižbe u zemljišne knjige, stvorena je društvena svojina (čl. 1. Zakona).30 Stambene i poslovne zgrade pravno su bile odvojene kao samostalne nekretnine od zemljišta na kome su sagrañene. Ovaj princip važio je za sve zgrade u društvenom vlasništu koje su prinudno oduzete i iz privatnog prenesene na osnovu samog zakona (ex lege) u društveno vlasništvo, jer u smislu člana 1. stav Zakona: «... nacionalizacijom postaju društveno vlasništvo“. Prema odredbama saveznog Zakona o nacionalizaciji, predmet nacionalizacije su bile cijele zgrade, stambene i poslovne, kao i pojedini dijelovi zgrada i to: stanovi, poslovne prostorije, te suvlasnički dijelovi zgrada i njihovih posebnih dijelova (čl. 2-33 Zakona). Svi zajednički dijelovi zgrada (najamnih zgrada ili stambenih) u kojima je bilo društvenog vlasništva ili suvlasništva, bili su u društvenoj svojini kao i grañevinsko zemljište na kome je zgrada sagrañena, te zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade, dok vlasnici ili suvlasnici ostalih dijelova imali su trajno pravo korišćenja na zajedničkim dijelovima i zemljištu (čl. 5 st. 1. i 2. i čl. 6. st. 1) saveznog zakona,31 odnosno (čl. 2., 3. i 4.) republičkog Zakona o svojini na dijelovima zgrada.32

29 Ustav SFRJ je 1963. godine uveo institut pravične naknade, koja je regulisana noveliranim Zakonom o eksproprijaciji od 1968. godine „Sl. list SFRJ“, br. 11768 i 30/68. 30 Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i grañevinskog zemljišta „Sl. list SFRJ“, br. 52/58 od 31.12.1958. godine. 31 Zakona o vlasništvu na posebnim dijelovima zgrada „Sl. list SFRJ“, br. 16/59 od 14. aprila 1959. 32 „Sl. list SRBiH“, br. 35/77.

Sporno je da li su predmet denacionalizacije zgrade koje su prinudno oduzete nacionalizacijom ili na osnovu drugih propisa i prešle u društveno vlasništvo kasnije porušene ili uklonjene radi izgradnje drugih objekata na istom grañevinskom zemljištu? Pravilo je da predmet denacionalizacije mogu biti zgrade i drugi grañevinski objekti koji u naravi postoje u vrijeme provoñenja denacionalizacije (restitucije) i to na dan donošenja Zakona o denacionalizaciji (restituciji). U suprotnom ne mogu biti predmet denacionalizacije zgrade ili njihovi dijelovi ako ne postoje jer su srušene ili uklonjene iz opravadanih ili neopravdanih razloga. U praksi će se postaviti pitanje naknade za porušene zgrade na osnovu akta nadležnog organa. U slučaju da je zgrada porušena dejstvom više sile (vis maior) pitanje naknade se ne može postavljati od eventualnih ovlaštenika restitucije. Drugačija je situacija za zgrade koje postoje iako su nakon oduzimanja renovirane, dograñene, preureñene ili nadograñene, jer su one isto preureñene, pa čak ako je i promjenjena namjena, predmet denacionalizacije (restitucije). Istina, izvršene promjene na nacionalizovanim zgradama i njihovim dijelovima imaće uticaja za odreñivanje naknade u slučaju isključenja restitucije gdje se mora primjeniti institut kompenzacije, kao i u slučaju restitucije zgrade ili dijelova zgrade. 2.3.2. Preduzeća kao objekt denacionalizacije (restitucije) Privatna preduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji su nacionalizovana u većini privrednih grana od značaja za privredu države, osim ako nisu imali status privatnog obrtnika (zanatlije). Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća iz 1946. godne regulisano je čl. 1-7. koja se preduzeća i u kojim privrednim granama nacionalizuju i prinudno prenose u opštenarodnu imovinu, odnosno društveno vlasništvo, bez naknade ili neadekvatne naknade.33 Kasnijom izmjenom i dopunom Zakona o nacionalizaciji privatnih preduzeća u 1948. godini proširen je pojam privrednog preduzeća (poslovnih subjekata) i time pravni osnov daljnjeg oduzimanja privatnih preduzeća u industriji, transportu, trgovini, grañevinarstvu, ugostiteljstvu, banjsko-klimatskim lječilištima i sl., a koja su bila nabrojana u čl. 2A t. 1-10. izmijenjenog zakona.34 Nacionalizacijom privatnih privrednih preduzeća oduzimane su sve nekretnine koje su bile sastavni dijelovi oduzetog preduzeća i to: grañevinsko zemljište (izgrañeno ili neizgrañeno), zgrade i posebni dijelovi zgrade, što kao cjelina je pripadalo oduzetom preduzeću, pa je kao takva cjelina i predmet denacionalizacije. Isto tako pravno sastavni dijelovi oduzetih nekretnina privatnog preduzeća su pokretne stvari ugrañene u zgrade ili zemljište (razne mašine i oprema) kao i one koje nisu ugrañene, ali su bile neophodne za trajnu upotrebu radi obavljanja djelatnosti preduzeća. Neugrañene pokretne stvari se pravno smatraju pripacima (pertinencijom) oduzetih preduzeća i ulaze u vrijednost preduzeća, ako nisu propale do donošenja zakona o restituciji (npr. neka grañevinska mašina, kamioni i sl.). Naime, po pravilima grañanskog prava „stvari pobočne, bez kojih se glavna stvar ne može upotrijebiti, ili koje su po zakonu ili vlasniku odreñene na stalnu upotrebu poglavite“ (§ 294 –

33 Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća „Sl. list SFRJ“, br. 98/46. 34 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća „Sl. list SFRJ“, br. 35/48.

OGZ-a) se pravno smatraju nekretninom (§ 296. OGZ-a) i kad nisu ugrañene u nekretninu, kao njen sastavni dio – priraštaj.35 Prema tome pokretne stvari koje se pravno smatraju pripacima, jer su služile za obavljanje funkcije (djelatnosti) preduzeća, a oduzete su nacionalizacijom ili na osnovu drugih propisa i prešle u opštenarodnu imovinu zajedno sa preduzećima (državno vlasništvo) predmet su denacionalizacije –restuitucije i ulaze u procjenu vrijednosti oduzetog preduzeća, ako još postoje. Meñutim, zbog proteka vremena vjerovatno većine tih stvari više nema, kao nepostojeće nisu predmet denacionalizacije (restitucije). 2.3.3. Pokretne stvari kao predmet denacionalizacije (restitucije) Oduzete pokretne stvari od bivših vlasnika mogu biti predmet denacionalizacije (restitucije) ako su prinudno oduzete bez naknade iz privatnog vlasništva i time postale društveno vlasništvo. Meñutim, predmet denacionalizacije ne mogu biti sve oduzete pokretne stvari, već:

a) samo pokretne stvari koje su bile pertinencija nekretnina oduzetih privatnih privrednih preduzeća, i

b) druge samostalne pokretne stvari koje imaju kulturnu, umjetničku ili istorijsku vrijednost (npr. umjetničke slike, kipovi, knjige i pisani tekstovi, muzejski eksponati) i slično.

Ostale pokretne stvari, koje su oduzete prinudno privatnim vlasnicima, a nemaju umjetničku, kulturnu ili istorijsku vrijednost nisu predmet denacionalizacije (restitucije), kao i one pokretne stvari koje su u vrijeme oduzimanja imale tu vrijednost, ako ne budu postojale u naturalnom obliku kao samostalne stvari u vrijeme donošenja zakona o denacionalizaciji (restituciji), jer su ranije propale. Meñutim, ne smtraju se propalim pokretne stvari koje su ugrañene u tuñe nepokretne ili pokretne stvari, ukoliko se mogu odvojiti bez oštećenja (ius tolendi). Ukoliko je nemoguće odvajanje ugrañene pokretne stvari bez njenog znatnog oštećenja ili uništenja od tuñe nepokretne stvari, subjekt prava na denacionalizaciju (restituciju) bi mogao ostvariti pravo na naknadu kao bivši vlasnik stvari po pravilima zakona o vlasničko pravnim odnosima. Meñutim, ako imamo slučaj spajanja sa tuñom pokretnom stvari, primjenjuju se zakonska pravila o pripajanju glavnoj stvari, jer pripadak dijeli sudibinu glavne stvari. 2.3.4. Brodovi kao predmet denacionalizacije Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća (čl. 2A), kao i odlukama o konfiskaciji i aktima nadležnih organa oduzimani su veći i manji brodovi, bez obzira na kapacitet, i postali društveno vlasništvo. Zbog toga su predmet denacionalizacije (restitucije) oduzeti brodovi, koji su nacionalizacijom ili drugim propisima, kao i odlukama nadležnih državnih organa prenešeni u društveno vlasništvo. Ovo samo ako postoje u naravi u vrijeme donošenja Zakona o denacionalizaciji (restituciji).

35 OGZ-/ABGB/ primjenjvao se u ex Jugoslaviji i poslije Drugog svjetskog rata na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije „SL. list SFRJ“, br. 86/46 – Dr. Petar Simonetti, op.cit.str. 199.

Navedena imovina, koja je oduzeta bivšim vlasnicima, u slučaju donošenja Zakona o denacionalizaciji (restituciji) bi, pod zakonom propisanim uslovima mogla biti predmet denacionalizacije (restitucije). 2.4. Pravni osnovi oduzimanja imovine U pravne osnove oduzimanja privatne imovine ubrajamo one koji su donešeni u vremeni od 1. januara 1945. godine do donošenja zakona o denacionalizaciji (restituciji), a naročito:

1. Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Sl. list DFJ“, br. 40/45 i 70/45);

2. Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Sl. list FNJ“, br. 61/46);

3. Zakon o postupanju sa imovinom, koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Sl. list DFJ“, br. 36/45);

4. Zakon o potvrdi i izmjenama Zakona o postupanju sa imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Sl. list FNJ“, br. 64/46, 105/46, 88/47 i 99/48);

5. Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže („Sl. list FNRJ“, br. 56/46);

6. Zakon o oduzimanju ratne dobiti, stečene za vrijeme neprijateljske okupacije („Sl. list DFJ“, br. 36/45);

7. Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o oduzimanju ratne dobiti, stečene za vrijeme neprijateljske okupacije («Sl. list FNRJ», br. 52/46);

8. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća («Sl. list FNRJ», br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53);

9. Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba («Sl. list FNRJ», br. 63/46 i 105/46);

10. Osnovni zakon o eksproprijaciji («Sl. list FNRJ», br. 28/47); 11. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i grañevinskog zemljišta («Sl. List FNRJ»,

br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1763); 12. Zakon o grañevinskom zemljištu («Sl. list SR BiH», br. 34/86, 1/90 i 29/90); 13. Zakon o odreñivanju gradskog grañevinskog zemljišta u gradovima i naseljima

gradskog karaktera («Sl. list SFRJ», br. 5/68); 14. Zakon o prometu zemljišta i zgrada («Sl. list SFRJ», br. 43/65, 67/65 i 17/69); 15. Zakon o udruženom radu («Sl. list SFRJ», br. 53/76, 57/83, 85/87, 6/88 i 38/88); 16. Zakon o izvršenju kazni, mjera bezbjednosti i odgojno popravnih mjera («Sl. list

FNRJ», br. 47/51); 17. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji («Sl. list DFJ», br. 64/45, «Sl. list FNRJ», br.

24746, 24746, 99/46, 105/48, 4/51, 19/51, 21/56 i 55/57 i «Sl. list SFRJ», br. 10/65); 18. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizavciji u NR BiH («Sl. list NR BiH», br. 2/46, 18/46,

29/47, 37/49, 14/51 i «Sl. list SR BiH», br. 41/67); 19. Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvenog vlasnika i dodjeljivanju

zemlje poljoprivrednim organizacijama («Sl. list FNRJ», br. 22/53, 27/53, 4/57, 46/62 i «Sl. list SFRJ», br. 10/65);

20. Zakon o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta («Sl. list FNRJ», br. 43/59, 53/62, 10/65 i «Sl. list SFRJ», br. 25/65, 12/67 i 14/70);

21. Uredba o arondaciji poljprivrednih dobara opštedržavnog značaja («Sl. list FNRJ», br. 99/46);

22. Osnovni zakon o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima («Sl. list FNRJ», br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51);

23. Zakon o odreñivanju gradskog grañevinskog zemljišta u odreñenim naseljima gradskog karaktera («Sl. list SR BiH», br. 24/68);

24. Zakon o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama («Sl. list SRBiH», br. 23/79, 28/86 i «Sl. list RBiH», br. 37/93);

25. Zakon o arondaciji («Sl. list SR BIH», br. 6/78); 26. Zakon o grañevinskom zemljištu u društvenoj svojini («Sl. list SR BiH», br. 13/74); 27. Uredba o imovinskim odnosima i reorganizaciji seljačkih radnih zadruga («Sl. list

FNRJ», br. 14/53); 28. Zakon o državljanstvu («Sl. list DFJ», br. 64/45 i 105/48); 29. Zakon o zabrani izazivanja nedopuštene nacionalne, vjerske, rasne, plemenske i

mržnje razdora ("Službeni list DFJ", br. 36/45); 30. Zakon o zaštiti i upravljanju narodnom imovinom ("Službeni list DFJ", br. 39/45); 31. Odluka AVNOJ-a o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj

upravi nad imovinom prisutnih lica sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuñile ("Službeni list DFJ", br. 26/45);

32. Zakon o oduzimanju državljanstva oficirima i podoficirima bivše jugoslovenske vojske koji neće da se vrate u otadžbinu i pripadnicima formacija koje su služile okupatoru i odbegle u inostranstvo ("Službeni list DFJ", br. 66/45, "Službeni list FNRJ", br. 86/46);

33. Zakon o krivičnim delima protiv naroda i države ("Službeni list DFJ", br. 66/45, "Službeni list FNRJ br. 86/46);

34. Krivi čni zakonik ("Službeni list FNRJ", br. 14/53) izuzev Glave XII

Pored navedenih zakona, bilo saveznih ili republičkih, odnosno sada samostalne države BiH i njenih entiteta, prinudno oduzimanje privatne imovine vršeno je odlukama o konfiskaciji nadležnih sudova i na osnovu odluka skupština opština o podruštvljavanju privatne imovine, bez naknade ili uz neznatnu naknadu, koja može pod zakonom propisanim uslovima biti predmet restitucije ili denacionalizacije.

2.5. Izvorni vlasnici i kao korisnici denacionalizacije (restitucije)

Pravo na denacionalizaciju (restituciju) oduzete imovine, pod zakonom propisanim uslovima, treba da ostvare slijedeća lica: 1) izvorni vlasnici oduzete imovine i njihovi nasljednici; 2) pravna lica i njihovi pravni sljednici; 3) dioničari ili vlasnici uloga trgovačkih društava ranijih vlasnika; 4) strana pravna i fizička lica pod uslovom reciprociteta; 5) vjerske zajednice i nacionalna kulturna udruženja. 2.5.1. Izvorni (raniji) vlasnik U postupku denacionalizacije – restitucije obavezno se utvrñuje ko je bio raniji vlasnik u vrijeme prinudnog oduzimanja i prenosa privatne imovne u društvenu. U pravilu ovlaštenik na denacionalizaciju-restituciju su lica koja su u odluci o oduzimanju imovine i označena kao vlasnici. To su u pravilu vlasnici nekretnina koji su voñeni u zemljišnim knjigama kao zemljišno-knjižni vlasnici ili suvlasnici, osim ako se suprotno ne dokaže (pretpostavljeni vlasnik) da u trenutku oduzimanja nekretnina nije drugo lice bilo vlasnik po pravilima

važećeg prava u vrijeme oduzimanja imovine (npr. vlasništvo stečeno dosjelošću od strane drugog lica ili otuñenjem bez prenosa u zemljišnim knjigama, prije akta o oduzimanju). Kako je rješenje o nacionalizaciji zemljišta i zgrada nadležnog organa predstavljalo samo identifikaciju oduzetih nekretnina, koje su po samom zakonu (ex lege) prešle u društveno vlasništvo i dotadašnjeg vlasnika, to je moguće da u trenutku oduzimanja nekretnina je stvarni vlasnik drugo lice a ne zemljišnoknjižni vlasnik. Prema tome, moguće je da se, u trenutku oduzimanja nekretnina, stvarni vanknjižni vlasnici koji su postali nasljeñivanjem, dosjelošću, grañenjem na tuñem zemljištu ili odluke nadležnog državnog organa, a koji su to pravo stekli prije oduzimanja imovine, pojave kao lica koja imaju pravo na denacionalizaciju (restituciju), što će se morati utvrditi u postupku denacionalizacije. Prema Zakonu o nacionalizaciji raniji vlasnik zgrade, dijela zgrade i grañevinskog zemljišta, koji su predmet oduzimanja (nacionalizacije) je lice koja je po važećem pravu ili pravilima grañanskog prava bilo njihov vlasnik na dan stupanja na snagu tog zakona, tj. 26. 12. 1958. godine, (čl. 9 ZN). Naime, danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji (26. 12. 1958) po sili zakona sve nekretnine koje su predmet nacionalizacije (došle pod udar) postale su društveno vlasništvo. Vlasnikom neizgrañenog grañevinskog zemljišta je lice koje je uknjiženo u zemljišne knjige u trenutku nacionalizacije 26. 12. 1958. godine, ali se ranijim vlasnikom nacionalizovanog (podruštvljenog) neizgrañenog grañevinskog zemljišta smatraju i lica koja su stekla pravo vlasništva prije nacionalizacije (prenosa) u društveno vlasništvo na osnovu odluke nadležnog državnog organa, po samom zakonu ili valjanom pravnom poslu (ugovoru) ukoliko je do dana prenosa zemljišta u društveno vlasništvo, legalizovan (ovjeren) potpis prodavca ili plaćen porez na promet nekretnina, odnosno ugovor predat nadležnom poreskom organu radi razreza poreza. Navedeni pravni posao (ugovor) da bi bio punovažan i da bi mogao proizvoditi pravne posljedice morao je biti zaključen prije zabrane prometa (otuñenja) zemljišta čije podruštvljavanje se očekivalo u bliskoj budućnosti. Raniji vlasnik neizgrañenog grañevinskog zemljišta koje je nacionalizacijom prešlo u društveno vlasništvo, a kasnije na osnovu odluke skupštine opštine, imao je do preuzimanja (deposediranja) ili dobrovoljne predaje zemljišta opštini, privremeno pravo korišćenja neizgrañenog gradskog grañevinskog zemljišta, pravo korišćenja dok na njemu postoji zgrada i potencijalno prvenstvo pravo korišćenja neizgrañenog grañevinskog zemljišta radi grañenja (čl. 21. ZOGZ).36 Raniji vlasnik neizgrañenog grañevinskog zemljišta, koje je podruštvljeno, mogao je svoje privremeno pravo korišćenja i s njime prvenstveno pravo korišćenja u smislu zakona prenijeti na bračnog druga, potomke i usvojenike, tako da se prenešno pravo moglo i nasljeñivati, pa se prijašnjim vlasnikom (ovlaštenikom) na denacionalizaciji (restituciji) mogu pojaviti lica na koja su ta prava prenijeta kao i lica koja su ta prava naslijedila (čl. 24 i čl. 28. ZOGZ). U pravnom prometu prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi grañenja u smislu čl. 28. st. 2. ZOGZ prenosi se i nasljeñuje zajedno sa privremenim pravom korišćenja zemljišta. Dakle, prenos navedenih prava moguć je pravnim poslom meñu živim, nasljeñivanjem i pravnim poslom u slučaju smrti (npr. oporukom ili ugovorom o doživotnom izdržavanju).

36 Zakon o grañevinskom zemljištu SR BiH, Op.cit.

Prema tome, po saveznim propisima Jugoslavije, konkretno Zakona o nacionalizaciji od 1958. godine, i Zakona o odreñivanju grañevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera bio je moguć prenos i nasljeñivanje privremenog prava korišćenja i prvenstvenog prava grañenja na neizgrañenom grañevinskom zemljištu na odreñeni krug lica, tako da se i ta lica mogu pojaviti kao ovlaštenici ili korisnici prava na denacionalizaciju (restituciju), ako je prenos izvršen do 15. 02. 1968. po ZN, odnosno po ZOGZ do 24. 04. 1973. godine, a dalje po republičkom Zakonu o grañevinskom zemljištu. Zbog toga je nužno odrediti svakog ovlaštenika na denacionalizaciju, odnosno restituciju u postupku restitucije kao što treba utvrditi i oblik naknade, u skladu sa Zakonom o denacionalizaciji (restituciji). Isto tako pravo na denacionalizaciju imaju, pored ranijeg (izvornog zemljišnoknjižnog) vlasnika i njegovih pravnih sljednika, i druga lica koja su stekle pravo korišćenja nekretnine na ime naknade za oduzetu nekretninu. Naime, bilo je pravno moguće u slučaju deposediranja neizgrañenog grañevinskog zemljišta u cilju davanja tog zemljišta društvenopravnom licu u svrhu izgradnje, da opština ranijem vlasniku na njegov zahtjev, na ime naknade za zemljište koje mu se oduzima iz posjeda, daje na korišćenje drugo zemljište (grañevinska parcela) što se rješavalo neposrednom pogodbom izmeñu opštine i bivšeg vlasnika. Ova solucija naknade u drugom zemljištu bila je moguća i prije deposediranja, u slučaju dobrovoljne predaje zemljišta opštini. Naknada u davanju neizgrañenog grañevinskog zemljišta u zamjenu za oduzeto zemljište davala se isključivo samo onom ranijem vlasniku koji je ispunjavao uslove za ostvarivanje prvenstvenog prava korišćenja (pravo grañenja).37 Konačno, smatramo da pravo na restituciju ili denacionalizaciju ima svaki prijašnji vlasnik, njegov nasljednik i treća lica koja se na osnovu pravno valjanih osnova mogu pozivati da im je prinudno oduzeta imovina, na kojoj su bili vlasnici ili imali pravo na tu imovinu u trenutku oduzimanja, bez obzira na državljanstvo u vrijeme oduzimanja, odnosno denacionalizacije, osim za ona strana lica čije pravo na naknadu za oduzetu imovinu nije regulisano bilateralnim meñudržavnim ugovorima. Nosioci prava na denacionalizaciju (restituciju) pored prijašnjih vlasnika su i njihovi zakonski nasljednici. Krug zakonskih nasljednika odreñivao bi se po Zakonu o nasljeñivanju koji je važio u vrijeme oduzimanja imovine od prijašnjeg vlasnika, odnosno njegovih nasljednika. Prema tome, mjerodavan je savezni ili republički zakon o nasljeñivanju, koji je bio na snazi u trenutku nacionalizacije ili po drugom osnovu oduzimanja privatne svojine u korist društvene svojine i odredbe Zakon o nasljeñivanju BiH, koji važi u vrijeme denacionalizacije. Zakonom o denacionalizaciji (restituciji) će se regulisati do kojeg nasljednog reda će biti ovlašteni nasljednici koji bi imali pravo na denacionalizaciju (restituciju).38 Sporno je da li država Zakonom o denacionalizaciji ili restituciji može ograničiti krug ovlaštenika kada se pojavljuje sukob ekonomskih interesa obveznika denacionalizacije oduzete imovine koji žele ograničenje ovlaštenika i lica koja stiču pravo vlasništva denacionalizacijom, odnosno restitucijom, jer ako nema ovlaštenika prava na denacionalizaciju, nema ni obaveze restitucije, odnosno davanja naknade za imovinu koja se ne vraća u naturalnom obliku. Meñutim, reintegracijom instituta prava vlasništva i

37 Više po ovom pitanju Dr. P. Simonetti, Op.cit.str. 119-133. 38 U Hrvatskoj pravo na denacionalizaciju imaju nasljednici prvog nasljednog reda koji su bili hrvatski državljani 11. 10. 1996. godine. Dr. Petar Simonetti, Op.cit.str. 136-166.

provoñenjem buduće restitucije prava vlasništva ili pak davanje naknade za oduzetu imovinu je univerzalno pravo na imovinu, kao ljudsko pravo, pa zbog toga zakonodavac ne bi mogao ograničavati krug ovlaštenika prava na restituciju, odnosno naknadu za oduzetu imovinu, jer bi se u tom slučaju vrijeñao princip prava jednakosti meñu jednakim.39 Ovo i zbog toga što Ustav države BiH ne garantuje samo subjektivno pravo vlasništva titulara, već garantuje i institut prava vlasništva, kao i zaštitu vlasnika od javne vlasti, osim izuzetno kada se u opštem interesu države ali u skladu sa ustavom i zakonom vlasništvo može ograničiti i oduzeti ali uz naknadu po tržišnim cijenama. 2.5.2. Pravna lica i njihovi pravni sljednici Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća, nacionalizovana su i postala državno vlasništvo sva privatna preduzeća (trgovačka društva) prvom nacionalizacijom 05. 12. 1946. godine40, a ostatak 1948 (drugom nacionalizacijom) 28. 04. 1948. godine, koja ranije nisu konfiskovana ili po drugom zakonskom osnovu navedenom u ovom poglavlju ili na osnovu kasnijih odluka nadležnih državnih organa, prinudno oduzeta i prenijeta u državno vlasništvo. Pravna lica, kao raniji vlasnici, odnosno njihovi pravni sljednici su ovlaštenici prava na denacionalizaciju, odnosno naknadu za imovinu koja im je oduzeta na osnovu propisa navedenih u ovom radu koji su bili pravna osnova za nacionalizaciju, konfiskaciju i druge načine oduzimanja imovine. Kriterije i uslove pod kojima će pravna lica i njihovi pravni sljednici ostvariti pravo iz denacionalizacije, propisat će država BiH Zakonom o denacionalizaciji (restituciji). Pretpostavke za sticanje prava na denacionalizaciju, naturalnu restituciju od strane pravnih subjekata ili njihovih sljednika trebaju biti: 1) da je pravno lice (preduzeće – trgovačko društvo) ili pravni sljednik imalo sjedište u BiH; 2) da je održavano pravno sljedništvo tako da i danas postoji pravni subjekti, u protivnom će se dati novčana naknada, i 3) da se neprekidno obavljala osnovna djelatnost bivšeg pravnog lica (preduzeća). Navedene pretpostavke, kao i druge koje se propišu su kumulativne, a ne alternativne. Tako, ako bi nedostajala bilo koja od propisanih pretpostavki, pravno lice ne bi imalo pravo na denacionalizaciju imovine, koja mu je bila oduzeta i prenešena u državno (društveno) vlasništvo na osnovu zakona (ex lege) ili na osnovu odluka nadležnih državnih organa.

2.5.3. Strana prava i fizička lica

Stranim pravnim i fizičkim licima po ranijim zakonima, na osnovu kojih se imovina oduzimala nije u bivšoj Jugoslaviji, pa ni državi BiH pripadalo pravo na naknadu za oduzetu imovinu, osim ako to pitanje nije regulisano po meñunarodnim (meñudržavnim) sporazumima.

39 Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1 st. 1. Protokola uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Pariz, 20. marta 1952. god. /»EUROPEAN TREATY SERIES», No 9. 40 «Sl. list FNRJ», br. 98/46 i 35/48.

Donošenjem Zakona o denacionalizaciji ili restituciji strano fizičko ili pravno lice, kojima je prinudno oduzeta (nacionalizovana ili konfiskovana) imovina i prenešena u državno vlasništvo, stiču ista prava na osnovu restitucije kao i domaća pravna i fizička lica, pod uslovom reciprociteta (uzajamnosti). Meñutim, stranom licu (pravnom ili fizičkom) neće se vratiti pravo vlasništva na nepokretnostima koje po Zakonu BiH ne mogu biti u vlasništvu stranih subjekata (npr. na odreñenim područjima ili odreñenim kategorijama zemljišta, šumama, poljoprivrednom zemljištu), ako su takve nepokretnosti predmet restitucije. Strano lice, u ovom slučaju, može dobiti novčanu naknadu. Neustavne bi41 bile odredbe budućeg Zakona o denacionalizaciji ili restituciji ako bi se isključili stranci iz denacionalizacije, kao bivši vlasnici oduzete imovine, jer bi se time vršila diskriminacija, samo zato što nisu državljani države BiH u kojoj se vrši tranzicija i u pogledu vraćanja prinudno oduzete imovine svim bivšim vlasnicima, bez obzira na državljanstvo.42 2.5.4. Vjerske zajednice, nacionalna kulturna udruženja U socijalističkom periodu nacionalizovana je i oduzimana imovina vjerskim zajednicama, zadrugama, udruženjima i zakladama i prenijeta u društvenu svojinu. Vjerske zajednice, razna nacionalna i kulturna udruženja obnovile su svoj rad 1949. godine i time nastavili pravni kontinuitet (pravno sljedništvo) na teritoriji bivše Jugoslavije, odnosno države BiH, pa se postavlja pitanje povrata oduzete imovine. U pravilu sva udurženja a pogotovo vjerske zajednice su bile organizacije sa pravnom subjektivitetom, a prestala su postojati na osnovu Zakona o udruženjima, zborovima i javnim skupovima, a zbog toga što obnovu djelatnosti nisu prijavili u zakonskom roku nadležnom državnom organu, ili što nekim nije dozvoljena obnova i vršenje djelatnosti, a njihova imovina je prenijeta u opštenarodnu imovinu.43 Kako je predvidio Ustav SFRJ od 1974. godine kao i republički ustavi mogla su se osnivati razna udruženja kao društvene organizacije sa pravnim subjektivitetom i sticati i raspolagati sa imovinom u cilju ostvarivanja svojih ciljeva u skladu sa zakonom i svojim pravilima (statutima), to je logično da se u postupku denacionalizacije ili restitucije omogući povrat oduzete imovine, ili pravične naknade vjerskim zajednicama, kulturnim, nacionalnim i sportskim udruženjima, odnosno zakladama (vakufima) i fondacijama, ako postoje vlasnici ili njihovi sljednici u vrijeme denacionalizacije ili restitucije.44 Specifičan je slučaj sa imovinom Katoličke crkve, koja je oduzeta kao i ostalim vjerskim zajednicama, i prešla u fond opštenarodne imovine bivše Jugoslavije. Naime, na osnovu zaključenog Temeljnog ugovora izmeñu Svete stolice i BiH regulisano je prije donošenja

41 Vidi odluku Ustavnog suda Hrvatske od 21. 04. 1999, sa kojom se ukidaju odredbe Zakona o naknadi iz čl. 9. st. 1. i čl. 11. st. 1. i 2. koje uskraćuju pravo na denacionalizaciju fizičkim licima koja nisu hrvatsko državljanstvo 11.10.1996. (N. novine, br. 39/99 od 23. 04. 1999.). 42 Zastupnički dom SAD donio je Rezoluciju kojom pozivaju zemlje u tranziciji da ukinu zakonsku diskriminaciju prijašnjih vlasnika stranih državljana i da vjerskim zajednicama vrate nezakonito izvlaštenu imovinu (Rezolucija br. 557/1998, od 01. 10. 1998 i Rezolucija br. 562/98 od 09. 10. 1968, Dr. Simonetti, Op.cit.str. 172-173. 43 «Sl. list FNRJ», br. 51/46 i 29/47, koji je stupio na snagu 25. 06. 1946. 44 Nacionalna kulturnoumjetnička udruženja su; «Napredak», «Gajret» i «Prosveta», koja su prestala sa djelatnošču 1949. godine, a poslije su obnovila svoju djelatnost.

Zakona o denacionalizaciji ili restituciji da je u smislu člana 10. stav 3. Ugovora: «Bosna i Hercegovina je obavezna Katoličkoj crkvi u roku od 10. godina, računajući od stupanja na snagu ovog ugovora, vratiti sve nacionalizovane nekretnine ili dobra uzeta bez odgovarajuće naknade. Za nekretnine i dobra koja ne bude moguće vratiti, BiH za njih dati pravednu naknadu o čemu će se dogovoriti vlasti BiH i zakonski ovlaštenici vlasništva».45 Slično rješenje za denacionalizaciju crkvene imovine Katoličke crkve je regulisano članom 3. zaključenog ugovora izmeñu Republike Hrvatske i Svete stolice (N.N., br. 18/98). 3. PRAKSA RJEŠAVANJA RESTITUCIJE U ZEMLJAMA U TRANZICIJI Praksa rješavanja restitucije u velikoj je mjeri odreñen karakterom i sadržajem privatizacije. Stoga razlike u praksi proističu iz „ prvog, predprivatizacijskog koraka“ u promjeni svojinskih odnosa.

45 Vidi Temeljni ugovor izmeñu Svete stolice i BiH, koji je potpisan i odobren od Predsjedništva BiH.

Neke zemlje (Hrvatska, Srbija) prethodnu društvenu svojinu su pretvorile u državnu svojinu, neke druge (Slovenija) to nisu uradile. Time se odreñivala i početna pozicija za restitucijsko zakonodavstvo i same prakse restitucije. U odnosu na druge bivše socijalističke zemlje uz društvenu imovinu (svojinu) postojale su u SFRJ u području svojine i druge specifičnosti. Tako je na primjer problem restitucije poljoprivrednog zemljišta bio manje izražen nego u drugim socijalističkim zemljama gdje je to bio ključni problem, jer je SFRJ dozvoljavala ograničeno privatno vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem, a druge socijalističke zemlje to, ili nisu dozvoljavale ili su ograničenja bila mnogo oštrija. 3.1. Restitucija u državama nasljednicama SFRJ

3.1.1. Hrvatska Osnovne osobine privatizacije I denacionalizacije u Republici Hrvatskoj su: a) dinamika restitucije privatne svojine ostaje spora i b) imovina vjerskih zajednica nije restituisana a) Privatna imovina Zbog turbulentne prošlosti Hrvatske, postoji veliki broj sporne imovine u zemlji. Hrvatska je usvojila Zakon o restituciji imovine 1990. godine, i shodno njemu i amandmane Zakona 1991. i 1993. godine. Primjena ovih zakona je ostvarivana veoma sporo. „Zakon o restituciji/kompenzaciji imovine koja je oduzeta za vrijeme jugoslovenske komunističke vladavine“ iz 1996. godine, zabranio je onima koji nisu grañani Hrvatske da podnose zahtjeve. Ali u 1999. godine, Ustavni Sud je poništio šest tačaka ugovora koji diskriminiraju strane državljane. Nakon dužeg odgañanja, parlament Hrvatkse je u julu 2002. godine donio Zakon za dozvoljavanje prava strancima da zahtijevaju nacionaliziranu imovinu ili da traže kompenzaciju u skladu sa postojećim bilateralnim ugovorima. Ovaj Zakon se odnosio samo na period komunističke vladavine, i nije obuhvatao period 1941.-1945. i period raspada Jugoslavije. Zakon je na početku odredio šestomjesečni period od jula 2002. do januara 2003. godine u kojem su strani državljani mogli podnositi zahtjeve. Kasnije je odgoñen ovaj rok nakon što je ustanovljeno da ne postoji odgovarajući bilateralni sporazum sa SAD i drugim državama kojim se omogućava stranim državljanima podnošenje zahtjeva. Dva prethodna ugovora izmeñu SAD i Jugoslavije su kompenzirala mnoge zahtijeve američkih grañana. Prvi ugovor se odnosio na imovinu oduzetu u periodu 1939.-1948. Drugi ugovor, pod nazivom «Ugovor izmeñu SAD i SFRJ koji se odnosi na zahtjeve SAD grañana», postao je efektivan u januaru, 1965. godine, i obuhvatao je period od 1939. do 1964. godine. Zahtijevi koji su procesuirani u sklopu ova dva ugovora, kompletirani su 1960. godine. Kako bi imali pravo na kompenzaciju, prema sadašnjem Zakonu u Hrvatskoj, američki grañani moraju potvrditi da nisu primili kompenzaciju u okviru ova dva ugovora. 46 U okviru sadašnjeg zakona u Hrvatskoj, imovina bez nasljednika pripada državi, a ne religijskoj zajednici prethodnog vlasnika, što je praksa u nekim drugim evropskim zemljama. 46 Vidi «Izvještaj o restituciji imovine u centralnoj i istočnoj Evropi», US State Department, 12 april, 2006. godine

Izdavanje dozvola lokalnih vlasti za izgradnju na spornom zemljištu komplicira proces restitucije. b) Imovina vjerskih zajednica Vlada Hrvatske je rješavala, odvojeno, sa različitim religijskim zajednicama pitanja restitucije njihove imovine. Uglavnom su dogovori izmeñu Vlade i pojedinih vjerskih zajednica vodili proces restitucije. Po ocjeni vlade 19% zahtjeva od cjelokupne imovine vjerskih zajednica je riješeno. Koriste se tri metode za restituisanje imovine vjerskih zajednica: a) naturalna restitucija (in rem restitucija imovine koja je u stvari bila oduzeta), b) restitucija zamjene (dodjela slične imovine u slučaju kada se originalna imovine ne može restituisati), i c) novčana kompenzacija. Godine 1998., potpisala je Ugovor sa Vatikanom kojim se omogućuje povrat cjelokupne imovine Katoličke Crkve koja je bila konfiskovana nakon 1945. godine. Ovaj Ugovor odreñuje da će Vlada vratiti traženu imovinu ili će kompenzirati Crkvu u slučaju da je povrat imovine nemoguć. Imovina koja se mogla vratiti je restituisana, dok još uvijek nije počela kompenzacija za imovinu koju je nemoguće vratiti. U aprilu, 2003. godine, Katolička Crkva je posebno tražila restituciju 43 imovine (posjeda). Do septembra 2005. godine, nijedna nije restituisana. Pravoslavna zajednica je podnijela veliki broj zahtijeva za povrat oduzete domovine. Ostvareno je samo 10% podnešenih zahtijeva. Potpisan je ugovor izmeñu Pravoslavne Crkve i Vlade kojim se uspostavlja Komisija koja bi radila na razrješenju zahtijeva za povrat imovine. Jevrejska zajednica u Hrvatskoj je dobila nazad dio imovine u Zagrebu za koju je tražila povrat. Procijenjeno je da dodatnih 20 zahtjeva za povrat jevrejske imovine postoji širom zemlje. U toku je proces postizanja dogovora izmeñu Jevrejske zajednice i Vlade Hrvatske kojim će biti regulisan i povrat imovine. 3.1.2. Makedonija Specifičnosti i ostvarenje restitucije u ovoj državi su: a) skoro cjelokupna imovina koja se koristila u religijske svrhe je restituirana i b) program restitucije je uspostavio fond za kompenzaciju imovine bez nasljednika i za restituciju imovine vjerskih zajednica a) Privatna imovina Zakon o restituciji imovine iz 1998. godine počeo se provoditi od polovine 2002. godine. Zakon omogućuje izdavanje obveznica kao kompenzacije. Sistemom procjene odreñivala se vrijednost obveznica na nivou oko polovine tržišne cijene. U urbanim mjestima, samo državna zemlja može biti vraćena, i to isključivo ako je imovina slobodna (napuštena, nenastanjena).

Od juna 2002. godine, predato je 4540 zahtijeva za restituciju čija su rješenja sljedeća: 3359 (74%) je riješeno; 2068 (61,5%) je priznato, jedna petina je rezultirala u fizičkoj restituciji; 12,5% je odbijeno; isplate u obveznicama su iznosile oko 5 mili. $. b) Imovina bez nasljednika U maju 2000. godine, Parlament Makedonije je donio Zakon prema kojem se imovina bez nasljednika a koja pripada jevrejskim žrtvama holokausta, dodjeljuje fondu za specijalne svrhe za izgradnju memorijalnog muzeja holokausta. Vlada je, za ovaj projekat, oformila komisiju od četiri osobe (dvije iz Vlade i dvije iz jevrejske zajednice). Ova komisija je počela sa svojim radom 2002. godine, identifikaciju imovine bez nasljednika koje bi odgovarale ovom projektu. c) Imovina vjerskih zajednica Nakon šest godina pregovora, u skladu sa Zakonom iz 2000. godine, Vlada Makedonije je potpisala ugovor o restituciji sa jevrejskom zajednicom u avgustu 2002. godine. Ovim ugovorom se vraćaju tri zgrade jevrejske zajednice koje se nalaze u Bitoli i jedna u Skoplju. Ovim se ugovorom takoñe obezbjeñuje jevrejskoj zajednici vrijednost u obveznicama od 176 miliona denara (2.7 miliona $), na period od deset godina. Konačno, ugovorom se obezbjeñuje 29 miliona denara (461.000$) Fondu Holokausta, koji je uspostavljen radi administracije imovine bez nasljednika. Odbor od šest članova upravlja fondom. Iz fonda će biti izgrañen regionalni Muzej Holokausta i Obrazovni Centar, finansirati će se popravke, restauracije i održavati jevrejsko nasljedstvo. Takoñe će imati popratni obrazovni program i programe o toleranciji. Glavni uspjeh restitucije u Makedoniji je povrat imovine svim vjerskim zajednicama, dok imovina koja ne pripada religijskim zajednicama čeka na odluke (presude). Zahtijevi za restituciju imovine su komplikovani zbog činjenice što su se vlasnici mijenjali više puta i što su izvršena velika ulaganja u tu imovinu. Zbog ograničenih sredstava, teško će vjerske zajednice moći dobiti dodatnu imovinu koju još uvijek traže. 3.1.3. Srbija i Crna Gora. Glavna odlika procesa vezanog za povrat imovine je: a) restitucija imovine nije započela zbog kašnjenja donošenja potrebnih zakona i b) Zakon o restituciji crkvene imovine u Srbiji je donesen 26 maja, 2006. godine. a) Privatna imovina Srbija još uvijek nije donijela Zakon o restituciji imovine. Demokratska koalicija u oktobru 2002. godine, obećala je povrat ili kompenzaciju nacionalizovane imovine oduzete u vrijeme socijalizma. Nekoliko nacrta Zakona o restituciji je bilo urañeno, ali nijedan nije stigao do parlamenta na usvajanje. Zakonski sistemi i odlučivanja su bili odvojeni u dvije republike bivše Državne zajednice SCG; zahtjevi su se podnosili na republičkom nivou.

U Crnoj Gori, svo poljoprivredno zemljište i većina drugog nekultivisanog zemljišta koje nije bilo kontraverzno je vraćeno. Crna Gora je usvojila Zakon o restituciji u junu 2002. godine, ali je Ustavni Sud proglasio 13 tačaka neustavnim, što je značilo da se Zakon ne može implementirati. Vlada Crne Gore je nedavno usvojila prijedlog Zakona o povraćaju imovinskih prava i obeštećenja koji bi uskoro trebao da bude usvojen u parlamentu.47 Osnovna politika restitucije u Crnoj Gori jeste restitucija u naturi kada je to moguće, sa kompenzacijom u gotovini ili zamjenom za drugu državnu imovinu, kada fizički povrat nije moguć. Nacrt Zakona u Srbiji je sada je u javnoj raspravi. Vlada Srbije očekuje donošenje ovog Zakona do kraja 2006. godine. Nacrt zakona obezbjeñuje jednakost domaćih i stranih grañana. Nacrt isključuje samo one strane grañane koji su već dobili kompenzaciju, ili imaju pravo, a iskoristili su pravo na osnovu 29 bilateralnih ugovora. Nezadovoljni nedonošenjem Zakona o restituciji, podnosioci zahtijeva su formirali NVO-Liga za zaštitu privatne imovine i ljudskih prava, kako bi još više vršili pritisak za restituciju. U junu 2003. godine, grupa je dostavila svoj nacrt zakona srbijanskom Parlamentu koji dozvoljava da grañani predlože Zakon tako što će sakupiti 15.000 potpisa podrške. Kako bi se onemogućio rad ove grupe i spriječio se njihov uspjeh, policija je izvršila raciju i zatvorila kancelariju ove grupe tokom rada na peticiji. Glavna razlika izmeñu Vlade Srbije i podnosioca zahtijeva u vezi Zakona o restituciji jeste u formi kompenzacije. Podnosioci traže što više in rem, ili fizi čki povrat sadašnje imovine. Pozicija Vlade Srbije jeste da je “pošteno” rješenje finansijska kompenzacija, samo u slučaju kada imovina podnosioca zahtjeva (kuća, zemljište, objekti) ne može biti fizički vraćena. Sporost restitucije značajno može uticati na odgañanje završetka privatizacije. Zakon o privatizaciji Srbije omogućava da 5% od svih privatizovanih objekata ide fondu za kompenzaciju restitucije. b) Imovina bez nasljednika Imovina bez nasljednika postaje državna svojina. c) Imovina vjerskih zajednica Propisima nacionalizacije vjerske zajednice su bile ograničene na posjedovanje 10 hektara zemljišta ili 30 hektara religijskih objekata od kulturnog značaja. U Crnoj Gori, oduzeta imovina ovim propisima će biti regulisana novim Zakonom o restituciji koji je u parlamentarnoj proceduri. Njime će se zajednicama dati ista prava kao i individualnim podnosiocima zahtijeva. U Srbiji, Zakon o restituciji crkvene imovine je usvojen 26 maja, 2006. godine. Zakonom se omogućava povrat imovine crkvi i manastirima uključujući i stambene i poslovne objekate koji pripadaju vjerskim zajednicama. Zakon omogućava da samo država i pravna lica, ali ne individue, mogu tražiti restituciju imovine vjerskih zajednica. Ako fizički

47 Vidi: Ekonomist online, broj 195, 3 jul, 2006. godine, D. Latinović „Dugovi restitucije“

povrat nije moguć, može se tražiti kompenzacija u formi jednakosti u državnom dioničarskom fondu ili u vladinim obveznicama. 3.1.4. Slovenija U ovoj državi propisi o restituciji su donešeni neposredno nakon utemeljenja države ( 1991. godine). To je označilo da danas ima samo 19 % zahtijeva, koji se odnose na privatnu imovinu, neriješenih i većina imovine vjerskih zajednica je vraćena. a) Privatna imovina Slovenija je usvojila i počela primijenjivati Zakon o restituciji imovine 1991. godine, ubrzo nakon nezavisnosti. Od kraja 2002. godine, vlada je uspjela kompletirati procesuiranje 30.914 slučaja (81%) od ukupno 38.126 zahtijeva za restituciju. Neočekivani slučajevisu samo oni gdje sudovi još nisu donijeli konačnu odluku ili se čeka žalba. Sporost rada suda, nedostatak profesionalnog pravnog i administrativnog osoblja, neadekvatna dokumentacija vlasništva zemljišta je usporila procesuiranje zahtijeva. Podnosioci zahtijeva su prigovarali na opšti nedostatak transparentnosti u procedurama koje nisu voñene u skladu sa Zakonom. b) Imovina bez nasljednika Imovina bez nasljednika se vraća državi. Skoro sva privatna imovina čiji su podnosioci zahtijeva Jevreji, je restituisana. Zahtijevi koji čekaju presude su zahtijevi grañana Slovenije i stranih državljana. c) Imovina vjerskih zajednica U sklopu sadašnjih zakona, zahtijevi vjerskih zajednica su tretirani na isti način, sa istim pravima na žalbu i kompenzaciju. Neriješeni zahtijev za povrat imovine Katoličke Crkve su u proceduri u slovenačkim sudovima. U julu 2001. godine, Ministartsvo poljoprivrede je vratilo preko 8000 hektara zemlje u šumama Triglava Katoličkoj Crkvi. Administrativni Sud u Ljubljani je poništilo ovu odluku u maju 2002. godine, tvrdeći da su putevi izgrañeni na ovom zemljištu javno dobro i da se ne mogu restituisati. Jevrejska zajednica u Sloveniji nikada nije bila brojna i danas je veoma mala, sa 150 članova. Ovako mala populacija je imala mali broj zahtijeva za povrat privatne i vjerske imovine. Restitucija jevrejske imovine u Sloveniji je kompletirana. 3.2. Ostale zemlje u tranziciji 3.2.1. Zajednička prošlost socijalizma Zajedničke karakteristike u većini bivših socijalističkih zemalja su: 48

48 Vidi detaljnije: A. Ossko; A. Hopfer: „Lekcije istočne Evrope iz prošlosti i stremljenja ka budućnosti: Sustizanje Evrope ili utiranje novog puta“UN-FIG Konferencija o pitanjima zemljišta i infrastrukture katastra za održiv razvoj, Melburn, oktobar 1999.

1) Do 1989. godine, država i kooperative su postali glavni vlasnici i posjednici zemljišta. Ovo je rezultiralo dominacijom državnog faktora i nedostatkom individualnog učešća na zemljišnom tržištu. 2) Odvajanje korištenja i vlasništva u zemljišnom registru (katastru) u socijalističkom sistemu, pokazivao je dominaciju korisničkih u odnosu na vlasnička prava. 3) U nekoliko zemalja, odlučeno je da imovina koja je oduzeta u periodu nakon Drugog svjetskog rata, će biti vraćena bivšim vlasnicima koji prije svega moraju biti identificirani. 4) Mnoge promjene u vlasništvu zemljišta nisu bile registrovane. Ovo se najviše odnosi na slučajeve kada je u pitanju naslijeñe. Identifikovati nasljednike originalnih vlasnika je veoma teško. 5) Tačnost i kompletnost dokumenata koji se odnose na zemljišnu administraciju je upitna, jer dokumenta nisu sistematično dopunjavana i isto tako sadašnji podaci su često neprovjereni. 6) Odvajanje različitih odgovornosti koje se odnose na pitanja zemljišta na različita ministarstva, je rezultiralo spornim odlukama po pitanju strategija korištenja zemljišta.

3.2.2. Restitucija Ovaj pravni instrument je korišten kako bi se povratilo zemljište i imovina ranijim vlasnicima, koji su izgubili svoje vlasničko pravo ili im je bilo ograničeno, prema nekim aktima ili dekretima koja su izdavale prethodne socijalističke (ili prethodne) vlasti. Široka restitucija se odvija u Češkoj Republici i donekle u Slovačkoj i Sloveniji a u Estoniji je završena. Ključni problemi uključuju: a) tehnički problemi postoje zbog razlika izmeñu dokumenata zemljišnih jedinica u starim

registrima (katastrima) i trenutačne situacije na terenu, b) zemljišna jedinica može biti u sklopu veće jedinice što onemogućuje javni pristup i

lociranje u okviru veće jedinice, c) zemlja može biti vraćena kao suvlasništvo što može rezultirati problemima u daljnjem

upravljanju zemljištem, d) proces restitucije će voditi do povećane fragmentacije zemljišta, jer su restituisane parcele

značajno manje nego u prethodnom korištenju zemljišnih površina, e) kada nije moguće restituisati parcelu zemljišta, onda prihvatljiva alternativna za

restitucijom treba biti omogućena dvojnim načinom naknade. 3.2.3. Kompenzacija Ovaj instrument je korišten gdje podnosioci zahtjeva imaju pravo na kompenzaciju zbog nepravde iz prošlosti , ili gdje zemljište ne može biti vraćeno iz odreñenih razloga.

Kompleksna kompenzacija: Proces kompenzacije za nepravdu iz prošlosti uključuje pravilo koje se odnosi na zahtjev praćen nekim kompenzacijskim kuponom ili vaučerom. Ovo može ali i ne mora uključiti tenderski proces, gdje se kompenzacijski vaučeri pretvaraju u zemljište. Ova vrsta kompenzacije se uglavnom sprovodi kada je u pitanju veliki prostor i može potencijalno uključivati veliki broj podnosioca zahtijeva. Kada se koristi tender, broj ponuñača i ukupna vrijednost njihovih ponuda odreñuju novi zemljišni obrazac. Ovo je uglavnom izrazito fragmentirano. U Mañarskoj, ovakav proces je stvorio više od 2.1 miliona novih parcela tokom 1992-1995. 49 Jednostavna kompenzacija ili restitucija u naturi: Kompenzacija može uključivati direktno dodijeljivane vlasništva zemljišta za koje se traži restitucija. U ovom slučaju, centrlna rezerva zemljišta je zadržana od strane države, usporavajući razrješavanje svih zahtijeva za restitucijom. Glavna poteškoća ovdje je povezivanje procijenjene vrijednosti sa originalnom; nivo ponuñene kompenzacije i potencijalno neslaganje oko ponuñene kompenzacije (lokacija, pristup, kvalitet, veličina, oblik, itd.). Ova vrsta kompenzacije zavisi o svakom pojedinačnom slučaju.

3.2.4. Privatizacija Privatizacija se koristi za prenos imovine prodajom koja je u društvenom ili državnom vlasništvu na privatni sektor. Privatizacija državnih preduzeća uključuje imovinu i mehanizme koji mogu biti: menadžersko preuzimanje, vaučerska privatizacija, javni tender, preferirani investitor. Mnogo je napisano o ovim mjerama različitih metoda privatizacije. Slijedeći problemi su se pokazali najčešći: a) menadžersko preuzimanje je karakterisano slabim investiranjem (bez kapitala) i malim ili

nikakvim restruktuiranjem. Proces je praćen i završavao likvidacijom ili bankrotom. Takoñe se podrazumijeva da je praćeno kontroliranjem od strane lokalnih ljudi,

b) vaučerska privatizacija je sprovoñena u uslovima nedostatka tržišne politike, odgovornosti, a ponekad stvara blisku vezu vlasnika institucionalnih fondova i banaka,

c) javni tender ili preferirani investitor mogu voditi ka stranoj kontroli sektora. Ovo, naravno, može biti uravnoteženo jakim DSI i restruktuiranjem.

3.2.5. Bugarska a) Privatna imovina Bugarska je bila jedna od prvih zemalja istočne Evrope koja je usvojila Zakon o restituciji. Za razliku od drugih država, Bugarska nije generalno nacionalizovala zemlju, nego su za zemlju koja je bila korištena, zadržana vlasnička prava na istoj. Sadašnji Zakon o restituciji omogućava da bugarski državljani kao i strani državljani imaju pravo povrata imovine koja je bila oduzeta za vrijeme fašističkog i socijalističkog perioda. Osoba koja je ostvarila povrat imovine, a nije bugarski državljanin, mora imovinu prodati. Bugarski državljanin može zadržati restituiranu šunu i poljoprivredno dobro.

49 Vidi detaljnije; J. Tucker-Mahl, 13 maj, 2005 „ Imovinaska prava u tranziciji“, ed. A. Kim

Restitucija zemljišta je završena i imovinska prava su u potpunosti zagarantovana50. Sada, privatni poduzetnici i individualne farme čine praktično cjelokupno vlasništvo zemljišta. Dominantna struktura je individualno vlasništvo koje posjeduje polovinu cjelokupne površine, a u okviru ovoga, dominiraju male privatne farme. b) Imovina vjerskih zajednica NVO-i i odreñeni nositeji prava tvrde da odreñeni broj imovine vjerskih zajednica, koja je konfiskovana za vrijeme komunističke vladavine, nije vraćen. Na primjer, muslimanska zajednica traži prijašnje vlasništvo na najmanje 17 objekata. Katolička Crkva traži povrat šest zgrada u Sofiji, tri zgrade u Plovdivu, nekoliko zgrada u drugim gradovima, i tri samostana. Ovom se dodaje da vlada drži u svom posjedu nekoliko objekata protestantske crkve. Glavni problem kojim se suočavaju svi potražitelji imovine vjerskih zajednica jeste potreba da se prikaže da je organizacija ta koja traži restituciju (ili legistimni nasljednik) koja je bila vlasnik imovine prije 9. septembra 1944. godne. Ovo je veoma teško jer komunistička netrepeljivost prema religiji je navodila neke crkve da kriju imovinu ili vlasništvo, ili su dokumenti bili uništeni ili izgubljeni nakon toliko godina. 3.2.6. Češka Republika a) Privatna imovina Prvi zakoni o restituciji, iz 1991. godine, odnosili su se na konfiskaciju iz perioda 1948.-1989., i prije svega, na privatnu imovinu, poljoprivredna dobra, umjetnine i imovinu religijskih redova i sportskih asocijacija. Amandman iz 1994. godine (Član 116/1994) je omogućio restituciju imovine koju su oduzeli nacisti a pripadala je žrtvama holokausta 1938-1945. Ovaj dopunjeni Zakon još uvijek zahtijeva da osobe koje traže povrat imovine budu češki državljani. Početkom novembra 1998. godine, državna komisija je pregledala zahtjeve za restituciju koji su proizišli iz perioda holokausta. Prema preporukama komisije, Parlament u junu 2000. godine, je usvojio akt kojim je dopunjeno oko 200 dodatnih imovinskih jedinica jevrejskoj zajednici i dozvoljava da se individualno predaju zahtjevi za povrat jevrejske poljoprivredne imovine. Zakonom se takoñe vraća jevrejskoj zajednici 70 umjetnina koje su bile u Nacionalnoj Galeriji i omogućen je povrat oko 7 500 umjetničkih radova koji su bili smješteni u češkim muzejima i galerijama. Vraćene su žrtvama holokausta tj. njihovim nasljednicima. Za razliku od prethodnih zakona o restituciji, povrat umjetnina koje su se nalazile u državnim institucijama nije se odnosio isključivo na češko državljanstvo. b) Imovina vjerskih zajednica Proces u razrješavanju zahtijeva za restituciju imovine vjerskih zajednica je spor. Takav tok proističe iz poteškoća u potvrdi vlasništva. Godine 1998. su formirane dvije državne komisije koje su analizirale pitanja povrata imovine crkve kako bi se pripremila zakonska regulativa za povrat imovine koju je u posjedu imala Katolička Crkva i Protestantska Crkva. Katolička Crkva traži oko 700 zgrada i 175 000 hektara zemljišta; koju sada lokalne vlasti 50 Vidi: Raul de Arriba Bueno, „Restitucija i tržište u reformi zemljišta Bugarske“, časopis Eaces, br. 5, oktobar 2005.

drže najviše. Od avgusta 2003., ovi zahtijevi su ostali neriješeni, izmeñu ostalog, što Katolička Crkva nije predala listu imovine na koju još ima pravo kao i zbog odbijanja Vlade da nastavi proces sve dok ne dobije jasniju sliku imovine. Decentralizovani sistem restitucije u Češkoj Republici ne zahtijeva od opština da vraćaju imovinu vjerskih zajednica u skladu sa državnim politikama. Jevrejska zajednica je dobila nazad skoro svu imovinu koju je u svom posjedu imala vlada Češke i grad Prag. Ali, imovina koja je u vlasti lokalnih vlasti ostaje nerestituirana. 3.2.7. Estonija Restitucija imovine u Estoniji je kompletirana i nema zahtijeva za povrat imovine koji nisu riješeni. Estonija je vratila imovinu vjerskim zajednicama. Vlasnici privatne imovine koji su predali svoje zahtjeve prije odgovarajućeg roka, takoñe su mogli da povrate imovinu, neovisno od svog državljanstva. Pravo nad imovinom koja nema nasljednika se predaje opštinskom administratoru u regiji gdje se nalazi imovina. Administrator može prodati tu imovinu ili je ostaviti za opštinsku upotrebu. 3.2.8. Mañarska a) Imovina vjerskih zajednica Proces restitucije u Mañarskoj je započeo 1991. godine, Zakonom jeomogućavao vjerskim organizacijama apliciranje za povrat imovine koja je nacionalizirana nakon 1. januara 1946. godine. Dvanaest glavnih religijskih zajednica je predalo 8.026 zahtijeva za povrat imovine, 1.383 podnosioca zahtijevaje primilo imovinu nazad, 2.670 zahtijeva je odbijeno i 1.731 podnosioca zahtijeva je dobilo novčane uplate (271.3 miliona $ ili 67 843 milijardi mañarskih forinti). Od 31. decembra 2001. godine, bilo je 1.274 zahtijeva koji su procijenjeni na 187 miliona $ (46 770 biliona mañarskih forinti), koji čekaju na odluke. Konačni rok za donošenje odluka je 2011. godina. Mañarski Zakon o restituciji je 1997. godine proširen amandmanom kojim se dozvoljava vjerskim zajednicama da podnose zahtjeve za primanje novčanih uplata kao oblik kompenzacije za imovinu koja nije restituisana. Izmeñu 1997. i 1998. godine, parlament je potpisao ugovore za kompenzaciju sa nekoliko vjerskih organizacija (katoličkom, jevrejskom, protestantskom i pravoslavnom). Kako bi se primijenio zakon iz 1991. i Amandman iz 1997. ugovori o kompenzaciji su odreñivali novčanu vrijednost imovine koja nije restituisana i specificirana je novčana vrijednost koju Vlada Mañarske treba godišnje isplaćivati svakoj od organizacija. Početkom 2003. godine, mañarska Vlada je napravila dogovor sa jevrejskom zajednicom kako bi omogućila kompenzaciju od oko 1.750 $ osobama koje su preživjeli holokaust ili njihovim nasljednicima. Broj ovih kompenzacija se procjenjuje oko 150.000 korisnika. Ugovorom se završava skoro jedna dekada trajanja spora izmeñu Jevrejske zajednice i Vlade Mañarske oko visine kompenzacije za preživjele holokausta. a) Privatna imovina

Zakon iz 1991. je takoñer omogućavao djelimičnu kompenzaciju za privatnu imovinu. Potražitelji povrata imovine su mogli primiti i vaučer i do 21.000 $ kao kompenzaciju za njihovu konfiskovanu imovinu. Vaučeri koji su izdavani su korišteni za kupovinu dionica u privatiziranim kompanijama ili kupnju zemljišta na državnim aukcijama. Prema vladinim statistikama, bilo je 1,431.740 zahtijeva, od kojih 1,263.033 imaju odobrenje za isplatu, a 168.666 zahtjeva je odbijeno. Ukupne uplate vaučerima su bile 81,02 biliona mañarskih forinti. Za kupovinu poljopivrednog zemljišta, plaćanja su iznosila 3.77 biliona mañarskih forinti. Mnogi podnosioci zahtjeva kod kojih je odluka odgoñena, podnijeli su žalbe sudovima. 3.2.9. Latvija a) Privatna svojina Zakon u Latviji omogućava restituciju konfiskovane imovine, kako privatne tako i vjerskih zajednica bivšem vlasniku ili nasljedniku. Zakon ne diskriminira nikoga na osnovu državljanstva ili mjesta boravka. Većini slučajeva, opštinske valsti donose konačnu odluku o restituciji imovine. Ako oni proglase imovinu nepovratnom, mogu ponuditi alternativnu imovinu ili kompenzaciju u obliku vaučera. Podnosioci zahtjeva, meñutim, protive se ovakvom obliku kompenzacije imovine zato što je teško procijeniti protuvrijednost. Zahtjevi za povrat imovine koja je okupirana od strane produktivnih ekonomskih preduzeća su posebno teško rješivi. b) Imovina vjerskih zajednica Vlasti Latvije su spremne za restituiranje jevrejske imovine, religijskim i drugim vjerskim zajednicama. Sadašnji dogovor sa Jevrejskom zajednicom omogućava povrat imovine vjerskih zajednica. Jevrejska zajednica je primila nazad 16 vjerskih objekata i kompenzaciju za još dva. Oko 200 objekata vjerskih zajednica ostaje da se restituira. Krajem 2002 godine, lideri vjerskih i drugih zajednica su postigli sporazum, kojim se završio spor unutar jevrejskih zajednica. Ovim sporazumom se rješava pitanje restitucije ostale imovine vjerskih zajednica i nereligijskih zajednica. Sporazum čeka na odobrenje od strane odbora obje jevrejske zajednice. Sa ovim značajnim izuzetkom, većina jevrejske i kršćanske imovine je restituirana i proces restitucije je pri kraju. 3.2.10. Rumunija a) Privatna imovina Rumunija je posljednja od zemalja u tranziciji koja je usvojila Zakon o restituciji imovine. U prvoj dekadi nakon pada Čaušeskuovog režima, serije sudskih odluka, zakona i naredbi se odnosila na povrat oduzete imovine iz perioda Drugog svjetskog rata i perioda komunističke vladavine. Ove odluke, dekreti i zakoni su često bili kontradiktorni i vodili su velikoj konfuziji.

U februaru 2001. Rumunija je proglasila Zakon 10/2001. Kojim se vrši restitucija imovine koja je konfiskovana izmeñu 1945.-1989. godine. Ovaju zakon omogućava sistematičan pristup restituciji privatne imovine ali je veoma kompleksan i tereti podnosioce zahtjeva. Zakon je odredio period za aplikaciju od samo šest mjeseci. Nije bilo nikakvih obavještenja izvan Rumunije o njemu, tako da niko izvan zemlje nije znao da može aplicirati za povrat imovine. Vlasti Rumunije su produžile rok za podnošenje zahtjeva, prvo do novembra 2001. a zatim do februara 2002. Meñutim, program za inostranstvo se nije mogao implementirati sve do kraja 2001. godine, što je stvaralo poteškoće za podnosioce zahtjeva da podnesu zahtjev na vrijeme. Ovaj zakon ne dozvoljava restituciju poljoprivredne ili šumske imovine, a što je bilo ureñeno Zakonom 18/1991. i 1/2000. čiji su rokovi istekli. On ne uključuje restituciju imovine koja pripada vjerskim zajednicama ili manjinskim grupama. Član 16. Zakona 10/2001. naglašava da imovina koja se koristi u javne svrhe neće biti restituisana direktno bivšim vlasnicima, nego će oni dobiti novčanu kompenzaciju. Vlada je procijenila da oko 5.000 zgrada neće biti direktno restituirano u naturi. Zakon 10 traži da aplikati podnesu zahtjeve opštinskim vlasima putem suda koji imaju nadležnost nad imovinom koja je u pitanju. Uprkos poteškoćama, podnešeno je 210.000 zahtjeva od kojih je 128.000 za restituciju u naturi, i 82.000 zahtjeva za finansijsku kompenzaciju ili drugi oblik rješenja. Samo 34.400 su kompletno dokumentovani. Izvještaj Vlade Rumunije govori o oko 9.200 imovinskih jedinica vraćenih do kraja avgusta 2003. godine. Rok za dokumentaciju zahtjeva je produžen od 14. februara do 1. jula 2003. godine. U maju 2003. Vlada je objavila izmijenjena uputstva za primjenu propisa. Posljednja obavijest je pružila aplikantima malo vremena za kompletiranje zahtjeva do 1. jula 2003. Ovim uputstvima, osobe koje su «prodale» svoju imovinu vlasti komunističkog perioda kako bi emigrirale, nemaju pravo na kompenzaciju. Podnosioci su takoñe morali prikupiti službenu dokumentaciju koja dokazuje da nisu primili nikakav vid kompenzacije u periodima prethodnih ugovora (kao što je ugovor izmeñu Rumunije i SAD-a 1955. i 1963.). Vladin dekret 10/2003. (koji je ugrañen u Zakon od strane parlamenta u junu ste godine) omogućava da dokumentacija koja nije dostavljena do 1. jula ne može biti korištena od strane bivših vlasnika ili njihovih porodica za sudske parnice. Procesuiranje zahtjeva je išlo veoma sporo. Koliko dugo će trebati za donošenje odluka za svaki od zahtjeva i koliko će taj proces biti transparentan, teško je dati prognozu. Posljednjih godina, Evropski Sud za ljudska prava je donio presude za 25 slučaja restitucije imovine u korist bivših vlasnika, naredivši Rumuniji da isplati odgovarajuću odštetu dok se ne izvrši povrat zgrada koje su u pitanju. b) Imovina vjerskih zajednica Krajem juna 2002. godine, Parlament je donio Zakon 501/2002. koji se odnosi na restituciju imovine vjerskih zajednica. Zakon se odnosi na zgrade (kao što su škole ili bolnice, ne uključuje vjerske objekte) koji su pripadali vjerskim redovima i bili konfiskovani od strane države izmeñu 6. marta 1945. i 22. decembra 1989. godine. Njime nije obuhvaćen period izmeñu 1940. i 1945. kada je veliki broj jevrejske imovine bio oduzet. Takoñe je izostavljena

restitucija imovine Grčke Katoličke crkve koja je konfiskovana od strane komunističkog režima. Specifičnost je što su obuhvaćene samo zgrade koje još uvijek postoje, a ne omogućava kompenzaciju za zgrade koje su uništene. Uputstva za primjenu ovog Zakona su objavljena u novembru 2002. godine. Zakon zamjenjuje pet vladinih odluka (četiri hitna dekreta i jednu odluku) koje su usvojene izmeñu 1997. i 2000. godine i odnose se na restituisanje zgrada vjerskih zajednica i manjina. Na osnovu Zakonom 501/2002. religijski predstavnici su sa rokom od 2. Marta 2003. godine tražili restituciju 7.568 imovinskih jedinica. Nije omogućena kompenzacija za zahtjeve povrata imovine vjerskih zajednica ako se imovina ne može vratiti u naturi. 4. CILJEVI RESTITUCIJE 4.1. Povrat oduzete imovine Pravo na imovinu je širi pojam od prava na svojinu (pravo vlasništva) na stvarima kao objektima prava. Naime, pravo na imovinu obuhvata pravo svakog pravnog i/ili fizičkog lica, ne samo kao pravo vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima, već i sva subjektivna prava i obaveze (npr. pravo intelektualne svojine). Meñutim, pravo na imovinu teorijski podrazumijeva ne samo postojanje prava na imovinu, po domaćem i meñunarodnom pravu, već i zaštitu od akata državne vlasti i trećih neovlaštenih lica kojima se ukidaju ili ometaju ili

ograničavaju titulari imovine u korištenju i raspolaganju, što nije poštovano u socijalističkom pravnom sistemu, već naprotiv imovina prinudno oduzimana i pretvarana u državnu. Pravo na imovinu i njenu zaštitu imali su državljani socijalističke Jugoslavije, odnosno državljani Republike Bosne i Hercegovine, kao i pravni subjekti, koji su imovinu sticali po nacionalnom zakonu. To pravo pripada i stranim fizičkim i pravnim licima za oduzetu imovinu koju su imali na teritoriji bivše Republike BiH, a sada samostalne države. Pravna zaštita imovine, bez obzira na titulara, je višedimenzionalna. Pravna zaštita imovine podrazumijeva zaštitu od bespravnog oduzimanja ili ometanja u korištenju imovine ili njenih dijelova svakog titulara od strane pojedinih pravnih lica i/ili fizi čkih lica kao i države i njenih organa. To, u stvari, znači da svaki titular imovine ima pravo na mirno uživanje svoje imovine, odnosno imovinskih prava, kao i na njeno korištenje i pravo na raspolaganje.51 Tako je Prvim Protokolom uz Evropsku konvenciju iz 1952. godine regulisano pravo na imovinu koje glasi: »Svako fizičko i pravno lice ima pravo da mirno uživa u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviñenim zakonom i opštim zakonskim načelima meñunarodnog prava.» (čl. Protokola br. 1.).52 Ustav BiH od 1995. godine u čl. 2. st. 2. t. 1-3-k garantuje pravo na imovinu čime isti predstavlja jedan od osnova za denacionalizaciju, odnosno restituciju oduzete imovine i subjektivinih prava.53 Ovo su, ujedno, temeljni pravni osnovi sprovoñenja denacionalizacije. Imovinu možemo definisati kao ekonomski i pravni pojam. Ekonomski, imovina je skup imovinskih prava koja pripadaju jednom subjektu, fizičkom ili pravnom licu. Imovina jednog lica pravno predstavlja jednu cjelinu, iako se u pravilu sastoji iz više dijelova (pokretnih, nepokretnih stvari ili tražbina) kao i prava intelektualnog vlasništva (npr. prao licence, patenata, autorska prava) i dr. Meñutim, imovina u pravnom smislu podrazumijeva subjektivna prava na imovini ili njenim dijelovima, kao npr. pravo vlasništva, posjed i druga stvarna prava na konkretnoj stvari kao objektu prava. Kako je privatna imovina prinudno oduzeta njihovim vlasnicima u socijalističkom periodu na osnovu brojnih propisa i akata državne vlasti i njenih organa te pretvorena u državno, odnosno društveno vlasništvo (konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom, kolonizacijom i eksproprijaciojom) bez naknade ili bez adekvatne naknade, postavilo se pitanje njenog povrata. Povrat oduzete imovine bivšim vlasnicima i njihovim sljednicima (nasljednicima) bi predstavljalo ispravku istorijske greške, koja se desila poslije Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji, odnosno državi BiH. Proces povrata prinudno oduzete imovine odvija se u svim tranzicijskim zemljama bivšeg socijalističkog bloka. Da bi se i u BiH stvorili tržišni uslovi privrednog poslovanja nužno je promijeniti zatečenu državnu vlasničku strukturu denacionalizacijom, odnosno restitucijom oduzete imovine u naturi i/ili novčanom obliku izuzimajući: oduzetu imovinu na kojoj su zakonito stečena prava trećih subjekata (stečena prava), imovinu koja je nestala zbog više sile, kao i imovinu za koju je, u opštem interesu nužno, da ostane u državnom vlasništvu, svakako pod zakonom propisanim uslovima i uz adekvatnu novčanu naknadu.

51 Prof. dr. Čović Šefkija «Ljudska prava u BiH i pravo imovinu», Ljudska prava, br. 1., Sarajevo, 2000. 52 Kratki Vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, Daniel Tarschys- Council of Europe ,1998., str. 109. 53 Pojedinačna prava i slobode iz Aneksa IV. što je Ustav BiH iz 1995. godine podudaraju se sa ranijim Ustavom Republike BiH iz 1993. i 1994. godine.

Domaćim, a i meñunarodnim pravom, jamči se pravo vlasništva svim subjektima imovine, kao univerzalnim pravom, pa je logično da je cilj restitucije u BiH da se svim bivšim vlasnicima izvrši povrat imovine, ako je to moguće, odnosno da im se isplati novčana nadoknada na zakonom propisani način. Budući zakon o denacionalizaciji (restituciji) u BiH mora omogućiti svim bivšim vlasnicima (fizičkim i pravnim licima), odnosno njihovim pravnim sljednicima, zbog proteka vremena, vraćanje prava vlasništva ili u slučaju nemogućnosti, iz zakonom propisanih razloga, isplatu odgovarajuće novčane nadoknade. Na ovaj način bi država BiH denacionalizacijom (restitucijom) uspostavila poštivanje ustavnog načela garancije prava vlasništva svim titularima, bez ograničenja. Naime, svim vlasnicima se garantuje i nepovredivost prava vlasništva od oduzimanja od javne vlasti ubuduće u svakom pravnom poretku. 4.2. Pravna sigurnost prava privatnog vlasništva

Istorijski gledano pravo vlasništva, titulara na pokretnim i nepokretnim stvarima, je univerzalno pravo. Karakteristike prava privatnog vlasništva su apsolutnost, jedinstvenost i nedjeljivost: a) načelo apsolutnosti znači da vlasničko pravo titulara djeluje protiv svih trećih lica (erga

omnes), isključujući sve nevlasnike da se bez njegovog pristanka koriste bilo kojim ovlaštenjima koja čine sadržaj tog njegovog prava vlasništva;

b) načelo jedinstvenosti znači da sva vlasnička ovlaštenja, koja čine sadržaj prava vlasništva, pravno smatraju kao jedinstvena pravna vlast, a ne kao neki sastavni dijelovi prava vlasništva tj. kao neki zbir pojedinih ovlaštenja koji bi se mogao podijeliti na pojedine vlasnike. Jedinstvenost prava vlasništva naročito se ispoljava u slučaju suvlasništva gdje postojeći suvlasnici ne mogu meñusobno dijeliti pojedina ovlaštenja koja čine sadržaj prava vlasništva, tako da bi jedan suvlasnik stvar samo posjedovao, drugi je koristio, a treći sa njom raspolagao. Svi suvlasnici imaju samo alikvotne dijelove u cijelom pravu vlasništva na jednoj stvari, tako da svaki od suvlasnika dobiva pripadajući mu dio vlasničkih ovlaštenja (svaki dobiva dio posjeda, korištenja i raspolaganja sa suvlasničkom stvari,

c) načelo nedjeljivosti znači da savremeni pojam vlasništva ne poznaje više vrsta privatnog prava vlasništva, kao što je bilo u feudalizmu po tzv. teoriji o podijeljenom pravu vlasništva (dominium divisum).54

Pod sadržajem prava vlasništva podrazumijevaju se sva ona ovlaštenja koja iz njega proizilaze (izviru) i pripadaju privatnom vlasniku kao njihovom titularu. Ovlaštenja koja sačinjavaju sadržinu prava vlasništva kumulativna su : a) pravo posjeda (ius possidendi) pod kojim se podrazumijeva pravno ovlaštenje na

praktičnu vlast na stvari (pokretnoj ili nepokretnoj), a to znači pravno dozvoljena mogućnost faktičkog fizičkog držanja (posjeda) stvari radi realizacije vlasničkih ovlaštenja. U pitanju je “vlasnički posjed” gdje vlasnik drži stvar u faktičkoj vlasti za sebe, kao svoju cum animo domini s voljom držati stvar za sebe kao svoju vlastitu i cum opinio domini u uvjerenju da je posjedovana stvar zaista njegovo vlasništvo, a ne puki posjed;

b) pravo korišćenja (ius utendi) koje se sastoji u pravu upotrebljavati i koristiti stvar, uključujući i pravo ubiranja plodova (koristi) od te stvari (ius fruendi) i

54 Eventualno pravo služnosti ili založno pravo na jednoj stvari samo su stvarna prava na tuñoj stvari izvedena iz nedjeljivog prava vlasništva uspostavljena voljom vlasnika i predstavljaju odreñena ograničenja prava vlasništva.

c) pravo raspolaganja (ius abutendi) koje vlasniku daje pravno ovlašćenje da sa svojom stvari slobodno raspolaže kako u faktičkom tako i pravnom smislu; da na vlastitoj stvari može vršiti faktičke radnje sve do njenog uništenja, odnosno da je može otuñiti, napustiti i opteretiti.

Prema tome, pravo privatnog vlasništva na stvarima je najveća vlast na stvarima (pokretnim i nepokretnim) kao objektima prava, koje imaju svoju upotrebnu i tržišnu vrijednost u okviru Ustavom ili zakonom utvrñenih javnopravnih i privatnopravnih ograničenja, kako je to izraženo u § 364. OGZ «Uopšte izvršavanju prava vlasništva ima samo utoliko mjesta, ukoliko se time ne vrijeñaju prava trećega, niti se prestupaju granice propisane u zakonima, da se uzdrži i unaprijedi opće dobro.»55 Konačno, nužno je ukazati da iznijeto stanovište u pravnoj nauci i zakonodavstvu u domaćem i meñunarodnom pravu o apsolutnosti privatnog prava vlasništva, njegovim dejstvom erga omnes, kroz isključivanje svih trećih lica netitulara, da se u odnosu na vlasnikovu stvar bez njegovog pristanka služe bilo kojim vlasničkim ovlašćenjem koje čini sadržaj njegovog prava vlasništva, nužno je povezano i pravo na pravnu sigurnost vlasništva i njegovu zaštitu, Tako je još u Austrijskom grañanskom zakoniku bilo u § 366. propisano :»S pravom koje ima vlasnik da isključi svakog od posjeda stvari svoje, skopčano je takoñer pravo da ište sudski od svakog držaoca tužbom o vlasnosti.»56 4.3. Poštivanje ljudskih prava privatnog vlasništva

Ustav SFRJ iz 1974. i republički Ustav R BiH garantovao je, istina ograničeno, privatno pravo vlasništva licima na stvarima koje služe ličnoj potrošnji i zadovoljavanju njihovih kulturnih i drugih potreba (čl. 78. Ustava SFRJ). Meñutim, Zakonom u skladu sa Ustavom su bile odreñene granice prava vlasništva čl. 9 saveznog Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a kasnije i republičkim Zakonom o vlasničkim odnosima (Čl. 1-9).57 Po nacionalnom, a i meñunarodnom pravu, garantuje se pravna sigurnost privatnog prava vlasništva, jer se pravo vlasništva može oduzeti ili ograničiti samo uz uslove propisane zakonom u skladu sa ustavom zemlje.58 Konačno, i Ustav BiH u Aneksu 4. koji sadrži Ustav BiH u čl. 2. st. 1. pod naslovom Ljudska prava u Aneksu 6. i to u prvom poglavlju, naslovljenom kao «Poštivanje ljudskih prava» reguliše da strane potpisnice (BiH, Federacija BiH i Republika Srpska), su preuzele obavezu da svim licima unutar svoje jurisdikcije osiguraju najviše nivo meñunarodno priznatih ljudskih prava, uključujući i ona koja osigurava Evropska konvencija i njeni Protokoli. Tako u čl. 1. pod tačkom 11. navedeno je kao jedno od osnovnih ljudskih prava i pravo vlasništva. Evropska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. godine, a koja je stupila na snagu 1953. godine, predstavlja meñunarodni instrument o ljudskim pravima, pa i o pravu privatnog vlasništva.59 Nadalje, uz ovu Konvenciju, koja je sastavni dio našeg Ustava doneseno je 11 Protokola. Tako čl. 1. Prvog protokola pruža trajnu sigurnost i zaštitu osnovnih ljudskih prava i prava vlasništva, što se vidi iz čl. 1. st.1. koji glasi: « Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj

55 Boris Vizner, “Grañansko pravo u teoriji i praksi”, knjiga III, Rijeka, 1969. str, 122 i dalje. 56Boris Vizner, “Grañansko pravo u teoriji i praksi”, knjiga III, Rijeka, 1969. str, 122-123. 57 Zakon objavljen u Sl. listu SFRJ , br. 6/80 i preuzet kao republički, Sl. list R BiH br. 2/92. 58 Vidi čl. 8. saveznog Ustava SFRJ i čl. 84-91. Ustava SR BiH iz 1974. godine. 59 Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, str. 11. i 109.

imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviñenim zakonom i općim načelima meñunarodnog prava.». Ljudska prava uopšte danas su internacionalizovana, a u njihovom korpusu je poštivanje i zaštita ljudskih imovinskih prava, meñu kojima i pravo privatnog vlasništva koje uživa nacionalnu i meñunarodnu pravnu sigurnost i zaštitu. Zbog toga je predmet mnogih rasprava u meñunarodnom pravu bila i ostala privatna svojina, koja je još u francuskoj revoluciji proglašena za «neprikosnoveno i sveto pravo čovjeka».60 Na meñunarodnom planu zaštite ljudskih prava u odnosu na privatno vlasništvo urodili su plodom napori učinjeni i od strane Komsije za ljudska prava UN usvajanjem njenih Rezolucija 1987/17 i 1988/19 biz 1987. godine.61 Pomenutim Rezolucijama garantuje se pravna sigurnost i poštivanje privatne svojine i stvoren je novi institut meñunarodnog prava tzv. opšteg dobra–zajedničke baštine čovječanstva. Iz ovog se da zaključiti da je usvojen univerzalni princio «prava na imovinu kao jednog od osnovnih ljudskih prava», a u Univerzalnoj deklaraciji predviñeni su pravni instrumenti koji se primjenjuju u praksi meñunarodnih organa, kao što su Evropska komisija i Evropski sud UN za ljudska prava. Priznavanjem mnogih meñunarodnih akata od strane članica UN, navedeno pravilo o privatnoj svojini kao ljudskom pravu postalo je meñunarodno običajno pravo kao univerzalni standard o pravu na imovinu i pravu na njenu zaštitu. To je posebno izraženo u Američkoj konvenciji u odnosu na ostale meñunarodno pravne instrumente, tako je u čl. 1. st. 2. stimulisano: »Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim uz plaćanje pravične naknade, ako je to nužno radi zadovoljenja opštih potreba, ili ako je to u društvenom interesu, a u slučajevima i oblicima koji su utvrñeni zakonom.»62 Praksa je Evropskog suda u zaštiti i poštivanju ljudskog prava privatnog vlasništva da u slučaju oduzimanja imovine titularu (eksproprijacijom ili nacionalizacijom) vlasniku pripada pravična naknada po standardu «da se održi ravnoteža» izmeñu javnog i privatnog interesa, a što podrazumijeva da obim naknade, za oduzetu imovinu, mora biti srazmjeran vrijednosti oduzete imovine. Što se tiče našeg pravnog sistema nesporno je da se Evropska konvencija sa njenim Protokolima može direktni primjenivati u BiH. Ova Konvencija i drugi meñunarodnopravni akti, navedeni u Ustavu BiH, imaju prioritet u odnosu na domaće pravo. U sadašnjem pravnom sistemu BiH samo država, a ne i entiteti u skladu sa čl. 1. Protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima, može da zakonom ograniči ili oduzme pravo vlasništva na nepokretnostima i to isključivo u opštem interesu i u postupku koji najmanje pogaña vlasnika. Prema tome, u sadašnjem pravnom sistemu BiH, pravni osnov za oduzimanje privatnog vlasništva je veoma sužen u odnosu na raniji «socijalistički period.63

60 Vidi čl. 17. Deklaracije o pravu čovjeka i grañanina iz 1978. godine. 61 Prof. dr. Čović Šefkija «Ljudska prava u BiH i pravo imovinu», Ljudska prava, br. 1., Sarajevo, 2000., str. 25. 62 Američka deklaracija donesena je poslije Univerzalne deklaracije i Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama iz 1950. godine. 63 Code Civil § 544. proglasio je privatnu svojinu kao najapsolutnije pravo, koje se samo izuzetno može ograničiti. Dr. Boris Vizner, Op. cit. 123.

Konačno smatramo da u pravnom sistemu BiH postoji pravna regulativa i organi, koja je saobrazna savremenim pravnim sistemima u svijetu, u kojima se priznaje pravo samo državi da ograniči pravo vlaništva, ali samo izuzetno to pravo se može izvršiti samo ako je u opštem interesu a uz isplatu adekvatne i srazmjerne novčane naknadu. 4.4. Postizanje stabilnog ekonomskog razvoja zemlje, socijalne stabilnosti i kohezije društva Nacionalizacija, konfiskacija, sekvestracija, agrarna reforma i eksproprijacija privatne imovine fizičkih i pravnih lica, bez naknade ili uz minimalnu naknadu bili su “pravni” instrument nove vlasti kojima se obračunala sa političkim neistomišljenicima i time ih materijalno uništila. Ovim se stvorila materijalna osnova za oblikovanje društveno-ekonomskih odnosa u skladu sa programskim i političkim opredjeljenjima socijalističkog ureñenja. U istorijski posmatrano kratkom periodu ovo se pokazalo ekonomski pogubnim rješenjem. Degeneracija i pad sistema koji je proizveo propise na osnovu kojih je od fizičkih i pravnih lica oduzimana imovina bez naknade, a čiji su materijalno-pravni efekti i danas prisutni, oduzimaju legitimitet tim propisima. Izgradnja demokratske grañanske države podrazumijeva, izmeñu ostalog, slijedeće vrijednosti: višepartijski sistem, privatizaciju, slobodno tržište i zaštitu grañanskih i ljudskih prava i sloboda pri čemu centralno mjesto pripada grañaninu i privatnoj svojini. Bez sprovoñenja denacionalizacije (restitucije) ne može se govoriti o poštivanju ljudskih prava, ekonomskoj i time socijalnoj stabilnosti te u krajnjoj liniji društvenoj pravdi. Sve zajedno u sebi proces denacionalizacije (restitucije) u sebi nosi elemente društvene kohezije. Poborojani su neki od razloga da se posebnim zakonom trebaju urediti uslovi, način i postupak vraćanja imovine koja je oduzimana od bivših vlasnika, fizičkih i pravnih lica, primjenom različitih propisa o nacionalizaciji, agrarnoj reformi, sekvestraciji, konfiskaciji, eksproprijaciji i drugih pojedinačnih mjera nadležnih državnih organa. U cilju postizanja društvene i ekonomske pravde imovina treba da se vraća, prije svega, u naturi, u vidu iste ili druge imovine, u onim slučajevima kada je to moguće, jer je to s jedne strane pravično, a s druge strane najjeftinije za državu. Ako to nije moguće pribjeglo bi se drugim vidovima obeštećenja: obveznice, druge hartije od vrijednosti ili novac. Zakonski i podzakonski akti, iz ove oblasti, treba da počivaje na slijedećim principima: 1) Načelo jednakog pravnog tretmana: svi raniji vlasnici treba da budu dovedeni u približno

jednaku poziciju, što podrazumijeva i adekvatnost njihovog obeštećenja. Nije prihvatljiva bilo kakva diskriminacija i favorizovanja bilo kojih pojedinaca ili grupa, a ujedno je zabranjena diskriminacije domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica uz poštivanje principa reciprociteta;

2) Načelo poštivanja stečenih prava trećih lica: postojeća privatna imovina i imovinska prava fizičkih lica stečenih na zakonit način ne smiju se dovoditi u pitanje, oni nisu obveznici vraćanja, obveznik vraćanja je država;

3) Načelo ograničenog obeštećenja: cilj denacionalizacije (restitucije) mora se ograničiti na to da se raniji vlasnik stavi u onaj pravni i ekonomski položaj u kome je približno bio u momentu oduzimanja imovine;

4) Načelo efikasnosti: restitucija treba da bude sprovedena brzo i efikasno i uz minimalne troškove po državu.

Sa stanovišta osnovnih zahtjeva ekonomije zakonodavstvo treba da uvaži slijedeća načela: 1) procjena imovine treba da se vrši prema stanju te imovine u vrijeme njenog oduzimanja, a

prema cijenama u momentu vraćanja imovine, odnosno plaćanja novčane nadoknade, 2) naturalna restitucija treba da ima prioritet u odnosu na novčano obeštećenje, 3) obeštećenje treba da obuhvati tržišnu nadoknadu koja se daje u vidu obveznica i drugih

hartija od vrijednosti za koje garantuje država, a izuzetno da se vrši u novcu, 4) obveznik vraćanja i/ili novčanog obeštećenja treba da bude država. Postupak denacionalizacije (restitucije) treba da bude pojednostavljen i brz, uz obezbjeñenje revizione kontrole donesenih upravnih akata. Predug postupak bi produžio pravnu neizvjesnost te stvarao dodatno socijalno nezadovoljstvo. U uporednim rješenjima, a u cilju ekonomičnosti, zagovara se primjena upravnog postupka, odnosno da prvostepeni postupak vodi opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove. Ovo je prihvatljivo iz više razloga: budžet se ne opterećuje ekstremno novim izdacima, postojeće službe i zaposlenici obavljaju predviñene poslove; u pitanju su nepokretnosti koje se nalaze na teritoriji ovih organa; ovi organi su sprovodili i postupak nacionalizacije i drugih oblika izvlaštenja itd. Jedino se može postaviti pitanje dodatne edukacije postojećih kadrova. Ovo su bili neki od ekonomskih razloga za opredjeljivanje za ovaj oblik sprovoñenja postupak denacionalizacije (restitucije). Nepoštivanje i posebno nesprovoñenje više puta pobrojanih zahtjeva koje u sebi nose postupci denacionalizacije (restitucije) dovelo bi do daljnjeg raslojavanja društva, stvaranja već postojećeg osjećaja društvene, socijalne i ekonomske nepravde. To su samo neki od razloga što ovom „poslu“ treba, bez obzira na njegovu osjetljivost i ozbiljnost, pristupiti na najbrži mogući način. Sve ostalo bi, kod odreñene grupe grañana BiH i njihovih pravnih sjednika, stvorilo i pojačalo već prisutni osjećaj nanesene nepravde u njenim različitim pojavnim oblicima. 4.5. Specifičnosti ekonomskog razvoja BiH u poratnom periodu Ekonomiju Bosne i Hercegovine u poratnom periodu karakterišu dvije osobitosti: a) posljedice rata i b) odvijanje tranzicije u specifičnim uslovima. Osnova tih specifičnosti je socijalno – ekonomski reverzibilna istorijska situacija. BiH je 1990., prije rata, bila napredna srednje razvijena, evropska zemlja (kao dio bivše Jugoslavije) sa BDP od 2450 USD64 po glavi stanovnika, te shodno tome razvijenim kapacitetima u, socijalnom i zdravstvenom sektoru. BiH, 10 godina poslije GFAP nije dosegla predratni nivo razvoja. 4.5.1. Posljedice rata Tokom rata (1992-1995) ljudski gubici i materijalna razaranja bili su ogromni. Još uvijek ne postoje potpuno pouzdani podaci o mjerljivim posljedicama, dok se nemjerljive niko ne usuñuje ni procjenjivati. 65 Procijenjeno je da je poginulo ili nestalo 258.000 stanovnika BiH, što znači da je izgubljeno 5.9% predratnog stanovništva. Neke druge procjene govore da broj poginulih, nestalih i povećana smrtnost iznose 269.800 stanovnika . U okviru ovoga, 64 Vidi “Izvještaj o humanom razvoju-2002., Bosna i Hercegovina, UNDP/EI Sarajevo 2002., str.20 65 Vidi “Izvještaj o humanom razvoju-Bosna i Hercegovina, 1998. UNDP/IBHI, Sarajevo 1998.

interesantno je spomenuti da je prema podacima Državne komisije za traženje nestalih osoba kao nestalih do sada prijavljeno 27.371 osoba. Prema podacima Crvenog krsta nestalo je 19.000 osoba. Tokom rata najviše je osoba bilo raseljeno u 1995. Godini1,282.000 grañana. Izbjeglica, stanovnika BiH u drugim zemljama na kraju rata je bilo 1,2 miliona. Oko 50% stanovništva BiH iz 1991. godine je promijenilo prebivalište. Direktne materijalne, ekonomske štete procjenjuju se na 50-60 milijardi USD šteta na proizvodnim kapacitetima. Uz ovu postoji više procjena koje, uzimajući u obzir i izgubljeni BDP od 1992. godine do danas, što je mjerljiva indirektna šteta, govore o direktnim i indirektnim štetama od oko 100 milijardi USD. Indirektne štete druge prirode, razaranja sistema vlasti i upravljanja, prekid u obnavljanju i razvoju znanja i tehnologije, odliv kvalificirane radne snage i stručnjaka, itd., iako praktično nemjerljive, svakako su veoma velike. Razaranje društva, socijalnih veza tolerancije i suživota, raspad porodica i malih zajednica, te opšti krah društvenih vrijednosti i normalnog života najtragičnija su posljedica rata, koja se ne može otkloniti u kratkom roku. Teže je rekonstruirati društvo nego mostove i puteve. Nakon takvih ljudskih i materijalnih razaranja i deset godina rekonstrukcije i oporavka , uz veliku meñunarodnu podršku, zemlja je na istorijski drugom, nižem nivou razvoja. Proces izgradnje normalne institucionalne strukture je još u toku. 4.5.2. Specifičnosti tranzicije - „trostruka tranzicija“ Prevoñenje GFAP-a je u osnovi, tranzicija iz rata u mir. Uz snažnu podršku meñunarodnih snaga u vojnoj, civilnoj, ekonomskoj i humanitarnoj socijalnoj oblasti, ovaj proces je ostvario nedovoljan napredak i nije u potpunosti ostvario samoodrživost zemlje. Bosna i Hercegovina je jedan od najvećih korisnika meñunarodne pomoći u različitim oblastima. Premda bi stanovništvo Bosne i Hercegovine teško opstalo i preživjelo tokom rata ili normaliziralo život nakon završetka rata bez meñunarodne pomoći, treba imati u vidu da je strana pomoć u velikoj mjeri formirala sindrom zavisnosti. Stoga je brza i nesmetana tranzicija iz stanja pružanja pomoći u stanje održivog razvoja i razvojne pomoći u najvećem interesu zemlje, jednako kao razvijanje lokalnih kapaciteta i izgradnja institucija. Ključni faktor u tranziciji ka održivosti društva i razvoju je sveobuhvatna promjena svijesti i načina razmišljanja rukovodstva i stanovništva. Po shvaćanju većine stanovnika Bosne i Hercegovine, odreñenog tradicionalnim načinom poimanja, meñunarodna zajednica je zamijenila državu u ulozi novog “patrona”. Tokom perioda socijalizma očekivalo se od svemoguće države da riješi sve probleme grañana, kao i preduzeća i lokalnih zajednica. Danas se očekuje da će meñunarodna zajednica riješiti probleme, dok lokalna incijativa ostaje zakočena, a rukovodstvo i stanovništvo pasivni. Bosna i Hercegovina može izaći iz “krize zavisnosti” samo kroz “radikalne” promjene u načinu razmišljanja u svakom aspektu sistema. To će “probuditi” stanovnike Bosne i Hercegovine i učiniti ih odgovornim za svoju budućnost.

Tranzicija iz planske socijalističke ekonomije i političkog monopola u slobodnu tržišnu ekonomiju, demokratiju i civilno društvo je ključna veza za budućnost i već spomenuta dva procesa tranzicije. Ne samo da Bosna i Hercegovina mora da se istovremeno nosi sa posljedicama rata i osnovnim promjenama u ekonomiji i političkom sistemu, već se i sama tranzicija u Bosni i Hercegovini odvija uz direktnu i indirektnu pomoć iz inozemstva. Tranzicija u poslijeratnom periodu i meñunarodna finansijska podrška za tranziciju su dvije osnovne karakteristike u Bosni i Hercegovini. Nažalost, Bosna i Hercegovina nije iskoristila ovu drugu mogućnost. Za stabilan ekonomski razvoj BiH značajanno je bilo usvajanje Srednjoročne razvojne strategije BiH (2004-2007) (PRSP). Revidirani dokument SRS BiH (maj, 2006) sada je u fazi javne rasprave i predstoji mu usvajanje. Nezavisno od svih kritika koje se tom dokumentu mogu uputiti, činjenica je da je to jedini državni BiH dokument „planskog karaktera“. Zato ovdje dajemo pregled osnovnih nalaza iz SRS BiH (Revidirani dokument).66 Makroekonomske reforme su od ključne važnosti za osiguranje stabilnosti domaće ekonomije, kao i postavljanja osnove za budući ekonomski razvoj. Makroekonomske politike unutar SRS BiH definirane su u cilju da osiguraju uvjete za brži ekonomski rast, a time i da utječu na smanjenje siromaštva u zemlji, jer je dokazano da postoji jaka povezanost izmeñu rasta nacionalnog dohotka po stanovniku i nivoa siromaštva. Dosadašnje makroekonomske politike su doprinijele stabilnosti cijena, kao i valutnog kursa, što omogućava da se stanje siromašnih dalje ne pogoršava. Meñutim, bez obzira na pozitivan trend ekonomskog rasta i povećanja BDP per capita, još uvijek blizu 1/5 stanovništva (oko 17,8%) u BiH živi ispod utvrñene linije siromaštva, dok bi se 1/3 stanovništva dodatno mogla naći u tom položaju usljed poremećaja prihoda. Životni standard mnogih porodica je na dosta niskom nivou, tako da bi makroekonomske politike u narednom periodu trebale više pažnje posvetiti rješavanju pitanja siromašnih. Originalna SRS BiH (usvojena 2004. godine) navodi 4 glavna makroekonomska cilja:

1) do 2007. godine dostići 70% bruto društvenog proizvoda iz 1991. Godine, 2) do 2007. godine ostvariti djelomičnu kreditnu sposobnost na meñunarodnom tržištu

kapitala, 3) smanjiti udio javne potrošnje u BDP-u, 4) postići fiskalnu održivost kroz fiskalnu konsolidaciju.

Originalna SRS BiH projicirala je prosječni rast realnog BDP-a na nivou od 5,5% za period od 2004. do 2007. godine, pri čemu se scenarij razvoja zasnivao na makroekonomskim projekcijama meñunarodnog monetarnog fonda (MMF). Ukoliko se oslanjamo i dalje na prognoze MMF-a, ovaj rast je u posmatranom periodu ostvaren sa prosječnom stopom od 5,5% (2004.: 5,7%, 2005.: 5,4%). Podaci na koje se SRS BiH oslanja u procesu revizije dokumenta su podaci domaćih institucija, tako da, polazeći od nominalnog rasta BDP-a, koristimo podatke o nacionalnim računima Agencije za statistiku BiH, koji su dostupni za 2004. godinu, kao i procjene za 2005. godinu. Prema tim pokazateljima za 2005. godinu, nominalna stopa rasta bruto domaćeg proizvoda iznosila je 7,1%, potpuno u skladu s jasnim dugoročnim trendom. Procijenjeni realni rast BDP-a tokom 2005. je iznosio 5,8%67. Posebno

66 Srednjoročna razvojna strategija BiH 2004-2007 (PRSP) Revidirani dokument, EPPU-PIMO, Sarajevo , maj, 2006; Navedeni podaci i kvantifikacije preuzeti su iz tog dokumenta ako nije drugačije naznačeno (str. 13-20). 67 Izvor: EPPU-EPRU. U 2006., Ured za statistiku BiH će početi vršiti izračunavanje deflatora BDP-a, dok za sada realne stope rasta BDP-a za 2005., kao i za prethodne godine, ostaju predmet rasprave. Da je deflator BDP-

ohrabrujuća je činjenica da RS pokazuje veći ekonomski rast u odnosu na FBiH, što dalje doprinosi ujednačenijem BDP-u per capita u BiH. Potrebno je naglasiti da je ekonomski rast uglavnom ostvaren kroz povećanje privatnih investicija po većoj stopi od one projicirane u SRS BiH, usprkos smanjenoj stranoj pomoći, kao i lošoj ekonomskoj situaciji u svijetu. Plate i penzije su zabilježile značajnija povećanja u posmatranom periodu. Kao rezultat toga, privatna potrošnja je ostvarila značajan rast. Na osnovu povećanog udjela uvoza mašina i ekspanzije grañevinskih djelatnosti, može se zaključiti da su i bruto fiksne investicije značajno porasle. Izvoz je rastao po većoj stopi od uvoza (25% prema 18%), a vrijednost izvoza pokrila je približno jednu trećinu vrijednosti uvoza u 2005. godini, što je rezultiralo u deficitu tekućeg računa od oko 23% BDP-a. Dio deficita tekućeg računa pokriven je prilivom direktnih stranih ulaganja (DSU), koji je nešto umjereniji u 2005., budući da je privatizacija atraktivnih velikih preduze}a obustavljena 2005. godine. U strukturi vanjske trgovine za 2005. godinu nisu zabilježena značajnija odstupanja od dugoročnog trenda (tj. izvoz raste brže od uvoza). Vanjskotrgovinski deficit visok je prema meñunarodnim standardima i u 2005. godini i iznosi preko 50% od BDP-a.68 Mjere podrške domaćoj proizvodnji imaju direktnog utjecaja na smanjenje uvoza, a time i povećanje zaposlenosti. Meñutim, BiH nema ni budžetske pozicije za to, niti institucija i kadrova za realizaciju takvih mjera. To se mora promijeniti. Pored toga, potrebno je osloboditi biznis socijalnih problema formiranjem adekvatnih socijalnih fondova, što će utjecati na jačanje konkurentnosti roba BiH namijenjenih izvozu. Potrebno je takoñer u 2006. godini završiti pregovore i sve procedure na ratifikaciji SAA s EU i punopravnog članstva BiH u WTO. Centralna banka BiH (CBBiH) bilježi rast deviznih rezervi. Ukupan iznos deviznih rezervi zabilježen krajem 2005. godine, pokriva ne samo gotovinu u opticaju i depozite po viñenju, nego i više od polovine oročenih i štednih depozita kod komercijalnih banaka. CBBiH kontrolira rast monetarnih agregata upotrebom nekih od instrumenata koji su joj na raspolaganju. Stopa inflacije u 2005. godini iznosila je 2,9%3, što je značajno povećanje prema standardima BiH. Razloge ubrzanja stope inflacije ne nalazimo u faktorima na strani potražnje; ubrzanje je posljedica, prije svega, povećanja nekih administrativnih cijena, kao i rasta cijena mineralnih goriva na svjetskom tržištu. Sve navedeno upućuje da je monetarni sistem BiH temeljen na aranžmanu valutnog odbora i da je vrlo dobro funkcionirao i u 2005. godini. Rezultati fiskalne politike se, prije svega, ogledaju kroz razvoj srednjoročnih okvira rashoda (SOR) koji pružaju srednjoročnu perspektivu budžetskog procesa. Širi strateški pravci SOR-a nastavljaju se oslanjati na strateške pravce SRS BiH, naročito u pogledu gornjih granica sektorske potrošnje. Uglavnom, makroekonomske projekcije SOR-a su konzistentne s ovim iz originalne SRS BiH.

a bio raspoloživ već u 2005., on bi vjerovatno dao stopu inflacije, koja je daleko ispod one zabilježene u 2005. godini (koja se za sada još uvijek dobija na temelju Indeksa troškova života). U okviru BDP-a, cijene sirove nafte i srodnih stavki imaju mnogo manju ulogu nego što je zabilježeno kroz Indeks troškova života. 68 Izvor: EPPU-EPRU

Usvajanje i implementacija Zakona o PDV-u i sistem centralnog prikupljanja prihoda od carina, zahtijeva primjenu novih procedura raspodjele prihoda. Sredstva se automatski umanjuju sa jedinstvenog računa, kako bi se podmirili troškovi institucija BiH, čime se stvaraju preduvjeti za jačanje državnog nivoa vlasti. Ostatak prihoda se dijeli na entitete, u skladu sa formulom koja se bazira na udjelu potrošnje svakog entiteta. Općenito se može reći da svi pokazatelji ukazuju na postojanje makroekonomskih preduvjeta za unapreñenje poslovnog okruženja u BiH. Iako je implementiran veliki broj mjera koje su utjecale na poboljšanje poslovne klime, u cjelini se ne može reći da u BiH postoji povoljna poslovna klima. Priprema SOR-a na državnom nivou osigurava koordinaciju napora za osiguravanje finansijskih sredstava i stvara realne preduvjete za realizaciju planiranih mjera. Dio sredstava za mjere iz revidirane SRS BiH je i u sistemu PDV-a, koji je počeo s implementacijom, i koji će sigurno osigurati i nešto veće izvore za ovu namjenu. Prema pokazateljima situacije u oblasti nacionalne i sektorskih stratgija navedenim u gornjem dijelu teksta, osnovni trendovi u BiH, do početka izrade revidiranog dokumenta SRS BiH su: a) ekonomski rast je na liniji planiranog, a u nekim oblastima čak i veći od očekivanog, b) u periodu implementacije SRS BiH došlo je do blagog pada siromaštva, ali je taj pad

manji od očekivanog, što može biti posljedica 60% izvršenja mjera iz AP SRS BiH, c) siromaštvo je široko rasprostranjeno i uključuje, pored nezaposlenih, i zaposlene osobe,

posebno u neformalnom sektoru, d) privatne investicije su na liniji planiranih, ali zabrinjavajuće je potrošačko kreditiranje, e) liberalizacija trgovine ima negativan utjecaj na trgovinski deficit, a nepokrivenost uvoza

izvozom jedan je od najznačajnijih problema sa kojima se BiH suočava, f) postoji odreñeni napredak u transparentnosti (naprimjer sistem trezora), ali postoje

problemi sa vanbudžetskim računima i podentitetskim nivoima, g) prikupljanje prihoda se poboljšava, iako je prerano tvrditi da će taj trend biti nastavljen u

budućnosti, h) troškovi javne administracije su visoki, uglavnom zbog nemogućnosti ušteda kroz reforme

obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite, i) postoji odreñen napredak u uspostavi državnih institucija, neophodnih za bolje

funkcioniranje BiH i pristupanje EU, j) centralizacijom prikupljanja poreza poboljšano je finansiranje sa državnog nivoa. Procjena uticaja restitucije na postizanje stabilnog ekonomskog razvoja BiH zahtijevalo bi preciznije podatke o zahtjevima za povraćaj oduzete imovine, njenoj strukturi, itd. Takvih podataka, na žalost, nema. Kada bi takvi podaci i postojali, bila bi neophodna analiza strukturalnih promjena u namjeni oduzete imovine iz perioda poslije Drugog svjetskog rata i njenog „namjenskog“ stanja iz sadašnjeg period, nakon pedeset godina. Na primjer, uporeñivanje podnijetih prijava za povraćaj obradivog zemljišta na 1,377.466 hektara69 sa sadašnjom veličinom obradivog zemljišta u BiH od 1,608.000 hektara70 ne daje validne rezultate. Naime,oduzeto obradivo zemljište koje se potražuje tokom 50 godina u velikoj mjeri je promijenilo namjenu i zato što se, u istom periodu formiralo novo obradivo zemljište krčenjem šume, itd. Bez strukturne analize, prostim poreñenjem, slijedio bi zaključak da restituciji podliježe 85,6% postojećeg obradivog zemljišta u BiH što je netačno. 69 BiH Vijeće Ministara, Komisija za restituciju, Sumarni pregled podnesenih prijava, Sarajevo, 10 maj, 2006. 70 SRS BiH, Revidirani dokument, ibidem, str. 95

Procjene vrijednosti oduzete imovine kreću se od 86,2 milijardi KM, a to su sadašnjih oko 6 BDP BiH. Ovakvi prosti podaci stvaraju stanje u kojem „bauk restitucije“ kruži BiH ugrožavajući njen ekonomski razvoj. Stoga restituciju treba razmotriti, ne samo kao očigledni trošak države i korisnika oduzete imovine, već i kao razvojni faktor. Za stabilan ekonomski razvoj BiH restutucija će imati pozitivan efekat u bar sljedećim pravcima: 1) jačanje pravne sigurnosti u svojinskim odnosima, preciznije zaokruživanje priznavanja

privatnog vlasništva imat će snažan pozitivan uticaj na strane direktne investicije. Iskustva drugih tranzicijskih zemalja to pokazuju,

2) restitucija će na isti način jačati povjerenje domaćih investitora, posebno kada je riječ o malim i srednjim preduzećima,

3) naturalna restitucija može ekonomski aktivirati imovinu koja je već 10 godina „pasivna“ jer je dovedena u pitanje svojina nad njom (korisnik je samo korisnik a ne investira),

4) finansijska restitucija, dobrim dijelom može postati novi, privatni, investicioni potencijal a ne samo javni, državni, trošak.

Stoga je važno percepciju restitucije kao troška (što svakako jest) modifikovati u pravcu istraživanja njenog razvojnog karaktera (što ona takoñe jeste). U ovom kontekstu važno bi bilo, paralelno sa mehanizmima izvršavanja restitucije razviti i mjere jačanja njenog razvojnog karaktera.

5. MAKROEKONOMSKE OSNOVE RJEŠAVANJA OBAVEZA JAVNOG DUGA I RESTITUCIJE 5.1. Makroekonomski pokazatelji Bosne i Hercegovine Osnovna obilježja bosanskohercegovačke ekonomije od uvoñenja prvih zajedničkih institucija u ekonomski sistem i početka integracije bh. ekonomskog prostora, nakon osnivanja Centralne banke BiH i uvoñenja jedinstvene valute, dakle, od 1998. do kraja 2005. godine mogu se iskazati sljedećim vrijednostima makroekonomskih veličina. Bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 7,06 milijardi (mld) KM (94,9 %), a to znači godišnje približno 1,18 mld KM , a to je 15,8% prosječno godišnje. Trgovinski deficit je u apsolutnom iznosu porastao za 1,78 mld KM ili za 32,4%. Meñutim, izražen u procentima prema BDP trgovinski deficit je samnjen sa 73,7% na 50,1%. Deficit tekućeg računa i apsolutno i relativno je znatno brže rastao u odnosu na trgovinski deficit, a posljedica je činjenice da je BiH u periodu 1996-1999. najveći iznos investiranih sredstava dobila po osnovu finansijskih transfera iz inostranstvu u obliku donacija. Deficit tekućeg računa je za analiziranih sedam godina povećan za 1,97 mld KM ili za 143,4%. U odnosu na BDP deficit tekućeg računa povećan je sa 18,5% na 23,1%. Zahvaljujući funkcionisanju Centralne banke BiH na principima valutnog odbora, stranim direktnim investicijama u bankarskom sektoru i zamjeni valuta zemalja euro-zone za euro, koja se u BiH odrazila velikim povećanjem štednje domaćinstava, devizne rezerve su povećane za 14,8 puta, odnosno sa 283 mil KM 1998. na 4,2 mld KM protekle godine. Pokriće vanjskog duga deviznim rezervama je gotovo 99%, što predstavlja jedan od najjačih argumenata za aktiviranje bh. države kao emitenta državnih vrijednosnih papira.

Za razliku od veoma povoljnog odnosa deviznih rezervi prema vanjskom dugu, jedan od najvećih problema u cijelom poslijeratnom periodu predstavljala je stagnacija formalne zaposlenosti. Zvanična zaposlenost ( Tabela 1.) 2005. bila je niža od zvanično prikazane zaposlenosti 1998. godine za 1,05%. Sa druge strane, zvanična nezaposlenost u istom periodu povećana je za 27,4%. Ovakvi trendovi su, očito, veoma nepovoljni. Meñutim, u izvoñenju zaključaka o stvarnom broju efektivno zaposlenih iskazanih u formalnom sektoru neophodno je imati na umu činjenicu da je 1998/1999. godine na listama zaposlenika na čekanju bilo evidentirano oko 110.000 zaposlenika u oba entiteta, te da je od preostalih 540.000 zaposlenika skoro jedna četvrtina primala plate sa kašnjenjem od tri do šest mjeseci. Dakle, stvarna zaposlenost u formalnom sektoru 1998. nije iznosila 655.000 već pribiližno 500.000 preračunato po zaposlenik/sedmici uz standard od 40 sati rada. Prema tome, zvanično prikazana zaposlenost 2005. godine, premda formalno statistički prikazana manjom u odnosu na 1998., u stvari je predstavljala rast efektivno zaposlenih za priblizno 100.000 zaposlenika, odnosno povećanje efektivno utrošenog radnog vremena za oko 20%. Tabela 1. – Osnovni ekonomski indikatori BiH 1998.-2005. ( milioni KM)

1998.

2000.

2002.

2003.

2004.

2005.

Bruto domaći proizvod (GDP)

7.439

10.050

11.650

12.303

13.497

14.500

Trgovinski bilans (TD)

- 5.483 - 5.567 - 6.892 - 5.937 - 6.410 - 7.260

Bilans tekućeg racuna (BTR)

- 1.376

- 1.870

- 2.472

- 3.011

- 3.020

- 3.350

TD u % od BDP -73,7 -55,4 - 59,2 - 48,3 - 47,5 - 50,1 BTR u % od BDP -18,5 -18,6 -21,2 - 24,5 - 22,4 - 23,1 Devizne rezerve 283 1.021 2.464 2.781 3.458 4.196 Vanjski dug* 3.744 4.055 4.290 4.014 4.032 4.289 Vanjski dug u % BDP

50,3 40,1 36,3 32,8 29,9 29,6

Zvanična zaposlenost

651,314 640,553 637,660 634,046 638,984 644,516

Zvanična nezaposlenost

398,496 421,197 441,875 459,604 484,307 507,779

Procijenjena neformalna zaposlenost

215,000

275,000

350,000

375,000

410,000

425,000

Izvori: Agencija za statistiku BiH, Nacionalni računi - National Accounts, Tematski bilten, TB 01. decembar 2005.; Centralna banka BiH, Kvartalni izvještaj 3/2005, pp. 125-145. i Bilten 4/2005, pp. 152; Agencija za rad i zapošljavanje

BiH, Bilten 2005, Sarajevo, decembar 2005; podaci o BDP za 2005. su preliminarni. Napomena: Podatak o vanjskom dugu 1998. iskazan je u manjem iznosu za približno 2 mld KM u odnosu na ukupan vanjski dug 1998/1999. koji je prema podacima EBRD iznosio 3,2 mld USD. Buduci da je BiH otpisan značajan dio prijeratnih obaveza prema Londonskom klubu i Pariskom klubu, podaci od 2000. pa nadalje su usaglašeni sa MMF. Rast zvanične nezaposlenosti za približno 110.000 osoba jednim dijelom odražava nedostatak sistema kontrole stvarne nezaposlenosti. Naime, u posljednjih pet godina značajno

je povećano evidentiranje osoba kod zavoda za zapošljavanje u oba bh entiteta u cilju korištenja prava na socijalnu zašititu, prvenstveno na zdravstvenu zaštitu. Meñutim, analiza podataka o broju aktivnih klijenata u sektoru mikro-kreditnih organizacija, koja pokazuje da je broj aktivnih klijenata povećan za 100.000 u periodu 2001-2005.71 indicira postojanje veoma značajnog neformalnog tržišta rada na kojem je moguće ostvariti prihode, uz istovremeno evidentiranje tih osoba u zavodima za zapošljavanje kao nezaposlenih osoba. Ovaj problem bosanskohercegovačke ekonomije, predstavljaće jedan od najvećih izazova budućim kreatorima ekonomske politike i politike socijalne zaštite. Naime, transformacija neformalnog sektora, posebno u uslužno-zanatskim djelatnostima, u formalno tržište bi morala biti jedan od segmenata buduće politike transformacije sistema socijalnog osiguranja. 5.2. Osnovni trendovi u strukturi ekonomije Bosne i Hercegovine Osnovno obilježje strukture bruto domaćeg proizvoda (BDP) BiH u posljednjih šest godina predstavlja relativni rast značaja uslužnih djelatnosti poslovnog sektora (trgovina, promet i komunikacije, poslovne usluge, finansijsko posredovanje, te turizam i ugostiteljstvo). U poreñenju sa predratnim periodom (strukturom BDP BiH 1990. i 1991.) prerañivačka industrija i rudarstvo imaju relativno manji značaj. Ipak, prerañivačka industrija ima ključnu ulogu u razvoju konkurentskih sposobnosti ekonomije za uključivanje u regionalne integracione procese razmjene roba, kao i za razvoj klastera i povezivanje bosanskohercegovačkog ekonomskog prostora u jedinstvenu cjelinu. U periodu 1999. do 2001. učešće poslovnog sektora u stvaranju BDP smanjeno je sa 61,7% na 58,8%.72 Najveći pad učešća poslovnog sektora uslijedio je 2000. u odnosu na prethodnu 1999., sa 61,7% na 57,4%, čemu je osnovni razlog bilo smanjenje proizvodnje u poljoprivredi i šumarstvu za gotovo 100 miliona KM, sa jedne strane, te brzi rast plata zaposlenika u javnoj administraciji i javnim uslugama (zdravstvo i obrazovanje) u odnosu na rast plata u poslovnom sektoru. U periodu 1999. do 2001. najveći rast dodane vrijednosti ostvaren je u djelatnostima prijevoza i komunikacija (33,4%), trgovine (31,8%), te finansijskih usluga i posredovanja (26%). Vodeći faktor visoke stope rasta dodane vrijednosti u djelatnosti prijevoza i komunikacija bila je grana telekomunikacija, u kojoj su ostvarene najviše stope investiranja u poslijeratnom periodu. Ukupne investicije u ovom sektoru od 1996. do 2000. godine iznosile su oko 700 miliona KM, a finansirane su najvećim dijelom reinvestiranjem ostvarenog profita. Rezultat je bio nagli rast pretplatnika u fiksnoj i, posebno, u mobilnoj telefoniji, te posljedični visoki rast prihoda i dodane vrijednosti.73 U sljedećem trogodišnjem periodu 2002. do 2004. godine najbrži rast dodane vrijednosti ostvaren je u proizvodnji i distribuciji električne energije (37,3%), poslovanju nekretninama i poslovnim uslugama (36,9%), a zatim u trgovini (31,3%). Visoke stope rasta ostvarene su, takoñe u rudarstvu (26,2%), turizmu i ugostiteljstvu (27,3%), i finansijskom posredovanju (26%). Tabela 2. Sektorska distribucija BDP BiH 2000.-2004.

2000. 2002.

2004.

71 Vidjeti Izvještaj Udruženja mikrokreditnih organizacija u BiH za period 2001-2004. i trendove u 2005. godini. 72 Od 1999. godine Agencija za statistiku BiH publikuje podatke o strukturi BDP za BiH.. 73 Prema izvjestaju The Global Competitiveness Report 2005. (World Economic Forum) BiH je 2005. po broju mobilnih telefona na 100 stanovnika rangirana na 55 mjesto od 104 zemlje uvrstene u Report.

000 KM - u % 000 KM - u % 000 KM - u % Poljoprivreda, šumarstvo i lov

1.038,134

10,71

1.141,355

9,80

1.272,269

9,43

Rudarstvo 182,202 1,88 220,957 1,90 278,619 2,06 Prerañivačka industrija 993,384 10,25 1.161,969 9,97 1.364,461 10,11 Proizvodnja električne energije, distribucija gasa i električne energije

628,971

6,49

592,292

5,08

813,040

6,02

Grañevinarstvo 459,574 4,74 482,291 4,14 522,656 3,87 Trgovina na veliko i malo 759,697 7,84 1.224,352 10,50 1.607,473 11,91 Turizam i ugostiteljstvo 183,295 1,89 238,967 2,05 303,427 2,25 Transport, komunikacije i skladistenje

798,519

8,24

1.045,010

8,97

1.211,725

8,98

Finansijske usluge 322,943 3,33 389,855 3,35 490,245 3,63 Poslovanje nekretninama i poslovne usluge

195,028

2,01

221,994

1,90

304,543

2,26

UKUPNO POSLOVNI SEKTOR

5.564,356

57,41

6.721,277

57,68

8.170,945

60,54

BRUTO DOMAĆI PROIZVOD

9.692,332

100,00

11.651,119

100,00

13.497,134

100,00

Izvor: Agencija za statistiku BiH, Nacionalni računi - National Accounts, Tematski bilten, TB 01. decembar 2005. U cijelom periodu 1999.-2004. godine najbrže rastuće djelatnosti bile su trgovina na veliko i malo, finansijske usluge, rudarstvo, te poslovanje nekretninama i poslovne usluge. Relativno povoljni uslovi Zakona o politici stranih ulaganja u BiH, posebno u smislu fiskalnih olakšica, koje su uključivale oslobañanje od plaćanja poreza na dobit nerezidentima ukoliko su u cijelosti vlasnici kompanija u BiH, ili djelimičnog oslobañanja ukoliko su suvlasnici domaćih kompanija, stvorili su dobre uslove za dolazak stranim bankama i trgovačkim kompanijama u BiH. Vrlo značajan rast štednje, posebno nakon uvoñenja eura i dolaska stranih banaka, stvorio je osnove za veliku ekspanziju potrošačkih kredita, koja je stvorila osnovu ekspanzije kupovne moći i razvoja trgvine na veliko i malo. Tržišna koncentracija u bankarstvu i trgovini na veliko i malo korespondirala je dolasku stranih investitora, a imala je i pozitivan uticaj na povećanje fiskalne discpline, odnosno uspješniju kontrolu ubiranja indirektnih poreza u velikim prodajnim centrima. Tabela 3. Godišnje stope rasta poslovnog sektora Bosne i Hercegovine 1999.-2004. Poslovni sektor 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. Prosjek

'99.-'04. Poljoprivreda, šumarstvo i lov

- 8,8

+ 7,2

+ 2,6

- 6,8

+ 19,7

+ 2,8

Rudarstvo + 22,1 - 4,9 + 27,7 + 9,5 + 15,3 + 13,9 Prerañivačka industrija + 7,9 + 8,1 + 8,3 + 8,4 + 8,3 + 8,2 Proizvodnja električne energije, distribucija gasa i električne energije

+ 9,6

+ 10,0

- 14,3

+ 20,9

+ 13,5

+ 7,9

Gradjevinarstvo + 1,5 - 4,4 + 9,8 + 16,4 - 6,8 + 3,3 Trgovina na veliko i malo + 0,5 + 31,1 + 22,9 + 8,4 + 21,1 + 16,8

Turizam i ugostiteljstvo + 7,0 + 10,9 + 17,7 + 11,3 + 13,9 + 12,2 Transport, komunikacije i skladistenje

+ 12,2

+ 18,8

+ 10,2

+ 9,7

+ 5,8

+ 11,3

Finansijske usluge + 24,7 + 2,2 + 18,2 + 14,4 + 9,9 + 13,9 Poslovanje nekretninama i poslovne usluge

+ 12,7

+ 2,6

+ 11,0

+ 19,4

+ 14,7

+ 12,1

Izvor: Proračuni autora na osnovu podataka Agencije za statistiku BiH Ostvareni ekonomski rezultati BiH, proces restrukturiranja i prilagoñavanja inostranom okruženju u prethodnom sedmogodišjem periodu, analizirani u kontekstu uslova u ostalim zemljama jugoistočne Evrope, pokazuju da je BiH jedina zemlja na području jugoistočne Evrope koja je uspjela značajno povećati BDP bez zaduživanja, odnosno bez korištenja strane štednje za finansiranje vlastitog ekonomskog rasta. Tabela 4. Vanjski dug i bruto domaći proizvod zemalja Jugoistočne Evrope

Bruto domaći proizvod (milijardi USD)

Vanjski dug (milijardi USD)

Zemlja

1999. 2004. 1999. 2004.

Rast BDP

2004/1999. (u %)

Promjene vanjskog duga

2004/1999. (u %)

Albanija

3,43

7,59

1,11

1,67

+ 121,3

+ 50,5

Bosna i Hercegovina

4,68

8,25

3,10

2,57

+ 76,3

- 17,1

Bugarska 12,97 24,25 10,91 16,71 + 87,0 + 53,2 Hrvatska 20,11 33,97 10,14 30,20 + 68,9 + 197,8 Makedonija 3,67 5,16 1,49 2,03 + 40,6 + 36,2 Rumunija 35,66 73,26 9,22 22,80 + 105,4 + 147,3 Srbija i C.Gora 17,40 23,77 10,74 14,88 + 36,6 + 38,6 Slovenija 21,45 32,34 8,10 20,95 + 50,8 + 158,6 Izvor: EBRD, Transition report 2005, oktobar 2005., str. 97., 113., 117., 121., 133., 169. i 177. Prethodna tabela zorno ilustruje da je BiH jedina zemlja u jugoistočnoj Evropi koja je u periodu 1999.-2004. godine značajno povećala BDP uz smanjenje vanjskog duga, odnosno bez dodatnog zaduživanja. Na svaki procenat porasta BDP u navedenom periodu vanjski dug BiH je smanjen za 0,22%. Za razliku od BiH, za svaki procenat porasta BDP susjedna Hrvatska povećala je vanjski dug za 2,9%, Slovenija za 3,1%, a Rumunija za 1,4%. U prosjeku, u navedenom periodu, sedam zemalja jugoistočne Evrope, izuzev BiH, svaki procenat porasta BDP finansirale su rastom vanjskog duga za 1,48%. U ovom kontekstu, BDP BiH korigovan za pretpostavljenu mogucnost vanjskog zaduživanja do nivoa prosjeka zemalja u grupaciji jugoistocne Evrope otvorio bi prostor za ubrzaniji ekonomski rast. Stoga, ostvareni ekonomski rezultati ostalih zemalja u regionu, posebno onih zemalja koje su iznad prosjeka po stepenu zaduženosti (Hrvatska, Srbija i Crna Gora, i Bugarska), moraju biti analizirani u kontekstu dostupnosti tih sredstava za finansiranje ekonomskog rasta, a pouke za BiH izvučene posebno u kontekstu mogućnosti rješavanja problema financijskih sredstava potrebnih za rješavanja problema restitucije i javnog duga.

5.3. Fiskalni potencijali Bosne i Hercegovine za otplatu javnog duga i novih javnih obaveza Analiza potencijala za servisiranje javnog duga u BiH u ovom tekstu zasnovana je na podacima Ministarstva finansija i trezora BiH, Ministarstva finansija FBiH i Ministarstva finansija RS o ostvarenim budžetima u prethodne tri godine (2003.-2005.), kao i na podacima sadržanim u Srednjoročnim planovima javnih rashoda dva bosanskohercegovačka entiteta. Takodjer, podaci sadrzani u sljedećoj tabeli uključujući i procjene autora ovog teksta o rastu BDP za trogodišnji period (2006.-2008.), te efekte posljednjih institucionalnih reformi, koje su imale za posljedicu utrostručavanje Budžeta BiH u odnosu na 2003. godinu (isključujući rashode za servisiranje vanjskog duga). Naime, Budžet BiH povećan je sa 198 mln KM 2003. na planiranih 666,5 mln KM 2006., od čega se najznačajniji izvor rasta odnosi na transformaciju sistema odbrane u BiH, odnosno formiranje Ministarstva odbrane BiH i jedinstvenih oružanih snaga koje će biti finansirane iz Budžeta. Takoñer, reforma policijskih snaga imaće uticaj na povećanje Budžeta BiH, budući da će posetepno prenošenje odgovornosti i ovlasti za ovaj segment sigurnosne politike u BiH podrazumijevati povećanje Budžeta BiH. Ovaj trend je veoma značajan posebno u kontekstu mogućnosti Ministarstva finansija i trezora BiH da emituje javni dug, na osnovu prošlogodišnjeg Zakona o javnom dugu i garancijama BiH. Naime, ovim zakonom utvrñena je maksimalna granica emisije dugoročnog duga (državnih obveznica) na 18% u odnosu na prethodne godine ostvarene budžetske prihode. Dakle, rastom Budžeta BiH doći će do porasta osnovice za emisiju javnog duga, koja bi mogla biti značajan segment za rješavanje potraživanja grañana po osnovu restitucije odnosno tog dijela javnog duga. Tabela 5. Budžetski i vanbudžetski rashodi nivoa vlasti u BiH 2003.-2008. ( milioni KM) Nivo vlasti

2003.

2004.

2005.

2006.

2007.

2008.

Budžet BiH* 198,0 245,0 336,8 666,5 713,2 763,1 Budžet FBiH 1.001,5 962,8 968,2 1.175,1 1.150,7 1.192,6 Zbirni budžet kantona i opština

1.413,5

1.560,6

1.667,8

1.598,2

1.604,3

1.658,0

Budžet RS 991,4 996,6 995,0 1.068,6 1.126,1 1.186,7 Zbirni budžet opstina u RS

298,3

339,8

366,8

399,8

421,2

443,7

Budžet DB 175,0 156,0 155,0 160,0 165,0 180,0 UKUPNO BUDŽETI

4.077,7

4.260,8

4.489,6

5.068,2

5.180,5

5.424,1

Vanbudžetski fondovi u FBiH

1.450,5

1.540,1

1.620,9

1.727,1

1.772,5

1.861,1

Vanbudžetski Fondovi u RS

459,0

543,2

570,3

598,8

628,8

660,2

UKUPNO VANBUDŽ.FON.

1.909,5

2.083,3

2.191,2

2.325,9

2.401,3

2.521,3

UKUPNA JAVNA POTROSNJA

5.987,2

6.344,1

6.680,8

7.394,1

7.581,8

7.945,4

Budžetski rashodi u % od BDP

33,1

31,5

31,0

32,5

31,2

30,5

Rashodi vanbudžetskih fonodova u %BDP

15,5

15,4

15,1

14,9

14,5

14,2

Ukupni javni rashodi U BiH u % BDP

48,7

46,9

46,1

47,4

45,7

44,7

Izvori: Parlamentarna skupština BiH, “Budžet institucija BiH za 2006.”; Ministarstvo finansija FBiH, “Dokument okvirnog proračuna za 2006. i srednjoročni okvir rashoda za period 2006.-2008.”; Ministarstvo finansija RS,”Dokument okvirnog budzeta 2006.-2008.”; Napomena: * Budžet BiH ne sadrži iznos otplata vanjskog duga; budžeti BiH i DB za period 2006.-2008. su projekcije autora teksta; BDP za period 2006-2008. proiciran na osnovu pretpostavljene prosječne stope rasta od 7%. Podaci za period 2003. do 2005. godine predstavljaju ostvarene rezultate, odnosno konačne podatke za navedeni period. Oni otkrivaju važne detalje vezane za često pogrešno interpretiranje javnih rashoda i budžetskih rashoda u analizama inostranih eksperata, uključujući prethodnog visokog predstavnika. Naime, visoki predstavnik za BiH u periodu 2002. do 2005. godine vrlo često je u intervjuima javnim medijima isticao da rashodi za javnu administraciju iznose 60% BDP, te da je nuzno radikalno smanjenje tih rashoda. Stvarno stanje, medjutim, ni približno ne potvrñuje takve izjave. Dakle, prethodna tabela otkriva sljedeće bitne detalje vezane za budžetske i ukupne javne rashode u BiH:

1) prosječni (godišnji) budžetski rashodi svih nivoa vlasti u BiH izraženi u procentima prema BDP u periodu 2003.-2005. godine iznosili su 31,9% BDP, a 2005. u odnosu na 2003. bili su niži za 6,34% (relativno u % prema BDP),

2) prosječni (godišnji) rashodi vanbudžetskih fondova izraženi u procentima BDP u prethodnom trogodišnjem periodu iznosili su 15,3%, i smanjeni su za 2,58%,

3) ukupni javni rashodi, koji uključuju budžetske rashode svih nivoa vlasti u BiH i rashode svih fondova socijalnog osiguranja (penzionih fondova, fondova zdravstvenog osiguranja, zavoda za zapošljavanje, Fonda dječje zastite u RS, fondova za ceste) iznosili su 47,2% BDP (prosječno godišnje), i smanjeni su za 5,34% 2005. u odnosu na 2003. godinu.

Za trogodišnji period 2006. do 2008., obuhvaćen Srednjeročnim okvirnim planom rashoda oba entiteta, u ovoj analizi uzeta je prosječna stopa nominalnog rasta BDP od 7%, koja čini umjereno predviñanje u poreñenju sa ostvarenim stopama u periodu 2000. do 2005. godina. Dakle, karakteristike planiranih budžetskih i javnih rashoda u ovom periodu bi bile sljedeće:

1) prosječni (godišnji) budžetski rashodi svih nivoa vlasti BiH bi u navedenom periodu iznosili 31,4% BDP, a 2008. bi bili niži za 6,15% u odnosu na 2006. Porast budžetskih rashoda u 2006. u odnosu na 2005. odražava potrebno prilagoñavnje rashoda u 2006. godini novoj raspodjeli ovlasti i odgovornosti, ali i zbrinjavanju viškova zaposlenika u Oružanim snagama koje će biti ustanovljene na državnom nivou,

2) prosječni rashodi vanbudžetskih fondova u BiH bi u narednom trogodišnjem periodu iznosili 14,5% BDP, pri čemu bi 2008. bili niži za 4,7% u odnosu na 2006. godinu,

3) BDP. Krajem navedenog perioda javni rashodi izraženi u procentima prema BDP bi bili niži za 5,7%. Ovako projicirani javni rashodi bi bili na nivou prosjeka zemalja centralne Evrope.

5.3.1. Stanje u Federaciji BiH Fiskalni sistem FBiH je znatno složeniji u odnosu na RS. Budući da u FBiH postoji 10 kantona, te budući da su kantoni odgovorni za finansiranje obrazovanja, zdravstva i kantonalne administracije, kao i dijela socijalne zaštite. Ukupni prihodi budžeta 10 kantona u FBiH postali su veći od prihoda federalnog nivoa vlasti u periodu 2003. do 2005. godine Zbirni budžeti 10 kantona u navedene tri godine bili su u prosjeku veći od Budžeta FBiH za 80 mil KM, i znatno su veći od Budžeta RS za prosječno 200 mil KM. Budžeti svih nivoa vlasti u FBiH (federalni, kantonalni i opštinski) povećani su u periodu 2003. do 2005. godine za 9,15%, dok je planiran porast ovih budžeta u 2008. u odnosu na 2005. od 8,14%. Zbir svih budžeta u FBiH, dakle Budžeta FBiH, budžeta 10 katnona i 68 opština, u periodu 2003. do 2005. godine bio je za 90% veći od zbirnog budžeta svih nivoa vlasti u RS (Budžet RS, Budžet Grada B.Luka i budžeti opština sa područja RS). Velike razlike u budžetima dva entiteta indiciraju vrlo značajne razlike kupovne moći u entitetima, sa jedne strane, i razlike u broju prisutnog stanovništva. Prema zvaničnim statističkim podacima ukupan broj prisutnih stanovnika u FBiH početkom ove godine je 2,325 miliona, a u RS 1,457 miliona, što podrazumijeva veći broj prisutnog stanovništva u FBiH za 59,6% u odnosu na RS. Dakle, razlike u ukupnim budžetskim prihodima, koji su 85% bazirani na poreskim prihodima, indiciraju da je 30% razlike u budžetskim prihodima u korist FBiH u odnosu na RS bazirano na većim plaćama, većim primljenim transferima iz inostranstva i razlikama u poreskim stopama poreza na promet, koji je bio u primjeni u entitetima do kraja 2005. godine Naime, poreske stope u FBiH bile su 20% i 10%, dok su u RS iznosile 18% i 9%. U oblasti socijalne zastite, odnosno tri vida socijalnog osiguranja: penziono-invalidskog, zdravstvenog i osiguranja od nezaposlenosti, razlike izmedju entiteta bile su znatno veće u odnosu na razlike u ukupno ostvarenim budžetskim prihodima i rashodima. Prosječna razlika ostvarenih prihoda vanbudžetskih fondova u FBiH u odnosu na RS iznosila je (čak) 194% u periodu 2003. do 2005. godine (1450 prema 459 mil KM), dok planirani prihodi (i rashodi) ovih fondova podrazumijevaju razliku na meñuentitetskom nivou u iznosu od 184% u korist FBiH. Drugim riječima, prihodi svih fondova socijalnog osiguranja u FBiH bili su 2005. za 2,83 puta veći nego u RS, a prema planu prihoda i rashoda ovih fondova 2008. godine prihodi vanbudžetskih fondova biće za 2,82 puta veći u FBiH u odnosu na RS. Ovako velike razlike u prihodima fondova socijalnog osiguranja posljedica su većih prosječnih plata u zvaničnom sektoru ekonomije FBiH u odnosu na RS za oko 25%, sa jedne strane, i znatno viših zbirnih stopa doprinosa za socijalno osiguranje, koje su u FBiH 64% na neto platu, a u RS 42% na neto platu. Prema proračunima Ministarstva finansija FBiH baziranim na tehničkoj pomoći US Treasury, ukupan vrijednost javnog duga FBiH koji treba biti servisiran u narednom 32-godišnjem periodu iz budžetskih prihoda FBiH iznosi 7.383 miliona KM. Ovaj iznos uključuje otplate glavnice i kamate, odnosno otplate anuiteta po tri osnove: 1) vanjski dug, 2) otplata stare devizne štednje i 3) dug nastao tokom rata i ratne štete. 1) Vanjski dug koji je prema Zakonu o vanjskom dugu alociran na FBiH ima iznosi 4.736,88 miliona KM sto čini 64,15% ukupnog duga. Otplate ovog duga za period do 2038. godine iskazane su u Tabeli 6.

Tabela 6. Javni dug Federacije BiH - mogućnosti otplate ( u hiljadama KM) Otplata duga Federacije BiH (vanjski dug, stara devizna stednja, opšta potraživnja i naknade za ratne štete)

G O D I N A Pretpostavljena

emisija obveznica FBiH na 13 godina (2,5% kamata)

Pretpostavljeni rast prihoda Budžeta FBiH od 5% godisnje

Otplata u % u odnosu na planirani Budžet FBiH

2006. 320,76 1.139,60 28 2007. 327,01 1.196,58 27 2008. 272,44 1.256,41 22 2009. 307,52 1.319,23 23 2010. 310,72 1.385,19 22 2011. 324,01 1.454,45 22 2012. 329,00 1.527,17 22 2013. 334,31 1.603,53 21 2014. 337,18 1.683,71 20 2015. 360,86 1.767,89 20 2016. 359,89 1.856,29 19 2017. 377,72 1.949,10 19 2018. 352,44 2.046,56 17 2019. 361,79 2.148,89 17 2020. 229,80 2.256,33 10 2021. 226,35 2.369,15 10 2022. 204,13 2.487,60 8 2023. 202,75 2.611,98 8 2024. 193,87 2.742,58 7 2025. 183,48 2.879,71 6 2026. 174,73 3.023,70 6 2027. 154,43 3.174,88 5 2028. 156,02 3.333,63 5 2029. 154,11 3.500,31 4 2030. 156,73 3.675,32 4 2031. 154,48 3.859,09 4 2032. 99,55 4.052,04 2 2033. 90,51 4.254,65 2 2034. 82,41 4.467,38 2 2035. 75,51 4.690,75 2 2036. 63,61 4.925,29 1 2037. 53,63 5.171,55 1 2038. 51,26 5.430,13 1 Izvor: Ministarstvo finansija FBiH, i tehnička pomoć US Treasury Ministarstvu finansija FBiH 2) Obaveze za otplatu stare devizne štednje, odnosno predratne devizne štedenje, trebale bi biti izmirene emisijom obveznica Ministarstva finansija FBiH sa rokom dospijeća 13 godina i kamatnom stopom od 2,5%. Ukupan iznos duga po ovom osnovu koji bi bio riješen emisijom obveznica u iznosu od 1.000,4 miliona KM obveznica, uz isplatu 100 miliona KM u

gotovini, za 13 godina uključujući i kamatu iznosio bi 1.221, 6 miliona KM. Učešće ovog dijela javnog duga u ukupnom dugu iznosi 16,55%. Tabela 7. Otplatni plan stare devizne štednje u FBiH na osnovu emitovanih obveznica (u hiljadama KM) Godina Iznos otplate

dijela glavnice Iznos kamate Anuitet

1. 20.080 25.100 45.180 2. 30.120 24.598 54.718 3. 40.160 23.845 64.005 4. 50.200 22.841 73.041 5. 60.240 21.586 81.826 6. 70.280 20.080 90.360 7. 80.320 18.323 98.643 8. 80.320 16.315 96.635 9. 100.400 14.307 114.707 10. 100.400 11.797 112.197 11. 120.480 9.287 129.767 12. 120.480 6.275 126.755 13. 130.520 3.263 133.783 UKUPNO 1.004.000 217.670 1.221.617 Izvor: Ministarstvo finansija FBiH, i tehnička pomoć US Treasury Ministarstvu finansija FBiH (Elementi: Iznos KM 1.004.000.000,00, vrijeme otplate 13 godina, kamatna stopa 2,5%). Napomena: Drugi dio duga od 100.000.000,00 KM se isplaćuje u novcu. 3) Opšta potraživanja nastala tokom rata kao i obaveze za isplatu nastalih ratnih šteta, sadrže dugovanja koja su nastala po osnovu neplaćanja troškovanja socijalnog osiguranja (dugovanja Fonda PIO/MIO FBiH za zdravstveno osiguranje penzionera Fondu zdravstva FBiH, obaveze FBiH prema Fondu PIO/MIO). Ukupna vrijednost ovih dugovanja bi iznosila 1.424,51 milion KM, što čini 19,30% ukupnih javnih obaveza. Najveće opterećenje Budžeta FBiH bilo bi u periodu 2006. do 2019. godine, dakle u periodu u kojem bi bila isplaćivana sva tri oblika javnog duga. U tom periodu Vlada FBiH bi isplatila emitovani javni dug u obliku obveznica za izmirenje vlasnika stare devizne štednje. Drugim riječima, raspored isplata vlasnika prava potraživanja po osnovu restitucije, koji bi bili finansijski kompenzirani, za Budžet FBiH bi bilo mnogo povoljnije terminski rasporediti u periodu poslije 2015. a posebno poslije 2019. godine, kada će dio javnog duga prema ovom planu biti u cijelosti izmiren. 5.3.2. Stanje u Republici Srpskoj Budući da u administrativnoj strukturi RS ne postoje entiteti, sva prava i obaveze dodijeljene su entitetskom nivou, to jest Budžetu RS. Učešće ukupno naplaćenih poreskih prihoda na oba nivoa vlasti u RS (entitetski i opštinski) u ukupnim javnim prihodima BiH u periodu 2003. do 2005. (prosječno godišnje) iznosilo je 31,1%. Učešće prihoda ostvarenih u RS približno korespondira učešću RS u stvaranju BDP BiH. Za period 2006. do 2008. godišnje prosječno godišnje učešće poreskih prihoda ostvarenih u RS u planiranim ukupnim budžetskim prihodima BiH iznosilo bi 29,7%.

Regionalno posmatrano najveći prihodi po osnovu naplaćenih carina ostvareni su u regijama Banja Luka i Bijeljina. Naime, na ovim područjima koncentarcija stanovništva i kupovne moći u RS je najveća, pa su kao logična posljedica, i naplaćeni prihodi od poreza na promet u periodu 2003. do 2005. godine bili najveći. Planski prihodi za naredni trogodišnji period su bazirani na pretpostavci da neće doći do značajnijih odstupanja u proporcijama raspodjele nakon uvoñenja poreza na dodatu vrijednost. Prema projekcijama servisiranja javnog duga RS, pripremljenim u saradnji Ministarstva finansija RS i tehničke pomoći US Treasury ukupna vrijednost obaveza po osnovu javnog duga RS sa pripadajućim kamatama za period 2006. do 2038. iznosila bi 4.921,36 miliona KM. Ovaj iznos uključuje otplate glavnice i kamate, odnosno otplate anuiteta po sljedeće tri osnove: 1) vanjski dug, 2) isplata stare devizne štednje i 3) ratne štete. 1) Obaveze po osnovu alociranog vanjskog duga na RS u skladu sa Zakonom o vanjskom dugu. Ove obaveze bi prema ovim projekcijama bile izmirene do kraja 2038. godine, a njihova ukupna vrijednost iznosi 2.664,5 miliona KM, sto čini 54,14% ukupnog javnog duga navedenog u sljedećoj tabeli. Tabela 8. Javni dug Repubike Srpske - analiza mogućnosti otplate vrijednosti (hiljade KM)

Otplata duga RS (vanjski dug, stara devizna štednja, opšta potraživnja i naknade za ratne štete)

G O D I N A

Otplate emisije obveznica RS na 13 godina, 2,5% kamatna stopa

Rast prihoda budžeta FBiH od 5% godišnje

Otplata u % u planiranranom budžet FBiH

2006. 162,26 1.049,30 15 2007. 180,82 1.101,77 16 2008. 171,09 1.156,85 15 2009. 192,25 1.214,70 16 2010. 195,45 1.275,43 15 2011. 204,28 1.339,20 15 2012. 208,40 1.406,16 15 2013. 212,67 1.476,47 14 2014. 213,98 1.550,29 14 2015. 230,09 1.627,81 14 2016. 229,15 1.709,20 13 2017. 270,08 1.794,66 15 2018. 254,69 1.884,39 14 2019. 260,32 1.978,61 13 2020. 145,97 2.077,54 7 2021. 143,79 2.181,42 7 2022. 191,06 2.290,49 8 2023. 188,55 2.405,01 8 2024. 181,82 2.525,27 7 2025. 174,24 2.651,53 7 2026. 167,58 2.784,11 6

2027. 126,24 2.923,31 4 2028. 126,11 3.069,48 4 2029. 124,00 3.222,95 4 2030. 124,44 3.384,10 4 2031. 122,14 3.553,30 3 2032. 30,21 3.730,97 1 2033. 25,60 3.917,52 1 2034. 21,51 4.113,39 1 2035. 18,10 4.319,06 0 2036. 11,88 4.535,01 0 2037. 6,73 4.761,76 0 2038. 5,86 4.999,85 0 Izvor: Ministarstvo finansija RS i tehnička pomoć US Treasury 2) Obaveze koje bi proistekle po osnovu emitovanih obveznica Ministarstva finansija RS za izmirenje stare devizne štednje, iznose 875,82 miliona KM. Učešće ovih obaveza u ukupnim obavezama po osnovu javnog duga bi iznosilo 17,8%. Tabela 9. Otplatni plan stare devizne štednje u RS na osnovu emitovanih obveznica Godina

Iznos otplate dijela glavnice

Iznos kamate

Anuitet

1. 14.396 17.995,0 32.391,0 2. 21.594 17.635,1 39.229,1 3. 28.792 17.095,3 45.887,3 4. 35.990 16.375,5 52.365,5 5. 43.188 15.475,7 58.663,7 6. 50.386 14.396,0 64.782,0 7. 57.584 13.136,4 70.720,4 8. 57.584 11.696,7 69.280,7 9. 71.980 10.257,2 82.237,2 10. 71.980 8.457,6 80.437,6 11. 86.376 6.658,2 93.034,2 12. 86.376 4.498,8 90.874,8 13. 93.574 2.339,4 95.913,4 UKUPNO

719.800

156.016,9

875.816,9

Izvor: Ministarstvo finansija RS i tehnička pomoć US Treasury Elementi izračuna: iznos 719.800.000,00 KM, vrijeme 13 godina, kamatna stopa 2,5%). Napomena: Drugi dio duga od 55.100.000,00 KM se isplaćuje u novcu. 3) Treći dio javnog duga čine opšta potraživanja i obaveze za isplatu ratnih šteta u iznosu od 1.381,05 miliona KM, sa pripadajućom kamatom, što čini 28,1% ukupnog javnog duga RS. U ovom segmentu javnog duga najznačajniji dio su obaveze za neisplaćene penzije i obaveze prema Fondu javnog zdravstva RS.

5.4. Projekcija BDP Bosne i Hercegovine i opterećenja javnim dugom Budući da su kapaciteti jedne ekonomije za serivisiranje javnog duga odreñeni razvojnom strategijom i politikom, odnosno potencijalima ekonomskog rasta i razvoja, u narednoj tabeli prikazujemo tri scenarija ekonomskog rasta BiH za period 2006. do 2025. godina. U prvom scenariju, koji je nazvan pesimističkim, pretpostavlja se stopa rasta BDP za prvi petogodisnji period 2006. do 2010. od 6%. Ova stopa rasta se može tumačiti i kao umjerena procjena rasta BDP, posebno u kontekstu analiza u prvoj verziji Razvojne strategije BiH. Meñutim, polazeći od stanovišta da BiH mora povećati stope rasta aktiviranjem barem jednog dijela razvojnih projekata (npr. dionica autoputa i investicijama u gradsku saobraćajnu infrastrukturu), kako bi smanjivala zaostajanje u razvoju koje se više ne ogleda samo u zaostajanju za Hrvatskom, već u posljednje tri godine BiH relativno zaostaje i za istočnim susjedom SCG, stopa rasta bi i u ovoj varijanti trebala biti iznad prosječne stope rasta BiH ostvarene u prethodne tri godine. Time bi BiH tek zadržala sadašnju, u posljednje tri godine pogoršanu poziciju u odnosu na istočnog susjeda. Za sljedeći petogodišnji period 2011. do 2015. godine proicirana prosječna stopa rasta bi bila 4,5%, za period 2016. do 2020. godine 3,5% i, konačno, za posljednji period 2021. do 2025. godine 3% godišnje. Tabela 10. Projekcije BDP (bazna godina 2005. GDP = 14.500 mil KM) (milioni KM)

Bruto domaći proizvod (tekuće cijene)

Period predviñanja

Period 2006.-2010.

Pesimistička varijanta – prosječna stopa rasta 6%

Umjerena varijanta – prosječna stopa rasta 7,5%

Optimistička varijanta – prosječna stopa rasta 9%

2006. 15.370 15.590 15.800 2007. 16.290 16.750 17.230 2008. 17.270 18.000 18.780 2009. 18.300 19.360 20.470 2010. 19.400 20.820 22.310 Period 2011.-2015.

Pesimistička varijanta – prosječna stopa rasta 4,5%

Umjerena varijanta – prosječna stopa rasta 6%

Optimistička varijanta – prosječna stopa rasta 8%

2011. 20.270 22.070 24.095 2012. 21.190 23.395 26.020 2013. 22.140 24.800 28.100 2014. 23.135 28.285 30.350 2015. 24.175 27.860 32.780

Period 2016.-2020.

Pesimistička varijanta – prosječna stopa rasta 3,5%

Umjerena varijanta – prosječna stopa rasta 5,5%

Optimistička varijanta – prosječna stopa rasta 7,5%

2016. 25.020 29.390 35.240 2017. 25.900 31.000 37.880 2018. 26.800 32.715 40.720 2019. 27.740 34.515 43.780 2020. 28.710 36.410 47.060 Period 2021.-2025.

Pesimistička varijanta – prosječna stopa rasta 3%

Umjerena varijanta – prosječna stopa rasta 4,5%

Optimistička varijanta – prosječna stopa rasta 6%

2021. 29.570 38.050 49.880 2022. 30.460 39.760 52.880 2023. 31.370 41.550 56.050 2024. 32.315 43.420 59.410 2025. 33.280 45.370 62.980 Izvor: Proračuni autora U umjerenom scenariju pretpostavljene prosječne stope rasta BDP su 7,5%, 6%, 5,5% i 5% respektivno za navedene petogodišnje periode, a u optimističkoj varijanti 9%, 8%, 7,5% i 6%. Razlike izmeñu proiciranih vrijednosti BDP bi u tri navedene varijante zakonito rasle (u skladu sa razlikama u primijenjenim stopama) u svakom petogodišnjem periodu. Krajem 2010. godine BDP po umjerenoj varijanti bi bio veći od BDP po pesimističkoj varijanti za 7,3%, a razlika izmedju BDP po optimističkoj i pesimističkoj varijanti bi bila 15%. Krajem 2015. razlika BDP po umjerenoj i pesimističkoj varijanti bi bila 15,2%, a razlika izmedju optimističke i pesimističke varijante iznosila bi 35,6%. Na kraju perioda projekcije, 2025. godine razlika proiciranog BDP po umjerenoj i pesimističkoj varijanti bi bila 36,3%, a izmeñu optimističke i pesimističke varijante 89,2%. Prema projekcijama otplata javnog duga alociranog na bosanskohercegovačke entitete, zbirna tabela javnog duga i njegovih otplata pokazuje da bi u periodu do 2015. godine bilo otplaćeno 42,2% ukupnih obaveza po javnom dugu (uključujući i kamate na javni dug, odnosno na oba njegova segmenta vanjski i unutrašnji ), a za narednih pet godina bilo bi otplaćeno dodatnih 23,1% duga Tabela 11. Planirane otplate javnog duga u periodu 2006.-2025. godina Godina

FBiH

RS

BiH

Ukupan dug sa kamatama 31.12.2006.

7.383,01

4.921,36

12.304,37

Ukupna otplata do 31.12.2010.

1.538,45

901,87

2.440,32

Ostatak duga 31.12.2010.

5.844,56

4.019,49

9.864,05

Ukupna otplata od 01.01.2011.-31.12.2015.

1.685,36

1.069,42

2.754,78

Ostatak duga

31.12.2015. 4.159,20 2.950,07 7.109,27 Ukupna otplata od 01.01.2016.-31.12.2020

1.681,64

1.160,21

2.841,85

Ostatak duga 31.12.2020.

2.477,56

1.789,86

4.267,42

Ukupna otplata od 01.01.2021.-31.12.2025.

1.010,58

879,46

1.890,04

Ostatak duga 31.12.2025.

1.466,98

910,40

2.377,38

Izvor: Proračuni autora na osnovu podataka Ministarstva finansija FBiH i RS, i na osnovu projekcija autora F.C. Ukupan iznos javnog duga BiH analiziran u odnosu prema BDP u početnoj godini bi prema prezentiranim veličinama iznosio u prosjeku 78% BDP (prosjek tri navedene varijante projekcije). Od navedenih 78% javnog duga u odnosu na BDP 47,5% se odnosi na iznos vanjskog duga sa kamatama, a preostalih 30,5% na dugovanja po osnovu stare devizne štednje uključujući i kamate na emitovane 13-godišnje obveznice, opšta potraživanja i ratne odštete. Krajem 2010. godine odnos javnog duga prema BDP bi bio smanjen na 50,8% prema pesimističkom scenariju rasta BDP, na 47,4% prema umjernom scenariju, dok bi prema optimističkom scenariju iznosio 44,2% BDP. Već 2015. godine ukupna opterećenost po osnovu javnog duga bila bi reducirana na nizak nivo u odnosu prema BDP u sve tri varijante projekcija BDP: u pesimističkoj na 29,4%, u umjerenoj varijanti na 25,5% i u optimističkoj varijanti na 21,7%. Tabela 12. Otplata javnog duga i bruto domaći proizvod BiH

BDP i javni dug (pesimistička varijanta BDP)

BDP i javni dug (umjerena varijanta BDP)

BDP i javni dug (optimistička varijanta)

Godina

Ukupan dug sa kamatom u milionima KM

BDP u mil KM

Dug u BDP (%)

BDP u mil KM

Dug u BDP (%)

BDP u mil KM

Odnos duga prema BDP ( %)

2006. 12.304 15.370 80,05 15.590

78,92 15.800

77,87

2010. 9.864 19.400 50,85 20.820

47,38 22.310

44,21

2015. 7.109 24.175 29,41 27.860

25,52 32.780

21,69

2020. 4.267 28.710 14,86 36.410

11,72 47.060

9,07

2025. 2.377 33.280 7,14 45.370

5,24 62.980

3,77

Izvor: Proračuni autora na osnovu podataka Ministarstva finansija FBiH i RS i projekcije autora

Meñutim, sve prethodne analize bazirane su na pretpostavci da država odnosno njeni entiteti nisu emitovali novi javni dug, odnosno javni dug koji je zakonski postalo moguće emitovati sa državnog nivoa, od usvajanja Zakona o javnom dugu i garancijama BiH (29.06.2005.). Prema ovom zakonu, koji bi u sličnoj formi trebao biti donesen i na entiteskom nivou, država (odnosno njeni entieti) može emitovati novi javni dug, kako za finansiranje dugoročnih rashoda (emisija državnih obveznica), tako i za finansiraje tekućih rashoda (emisija instrumenata tržista novca). Granice maksimalne emisije drzavnih vrijednosnih papira su postavljene za državne obveznice (dugoročni novi javni dug) na 18% od izvornih prihoda Budžeta BiH ostvarenih u prethodnoj fiskalnoj godini, te na 10% za emisiju instrumenata tržišta novca. Slično rješenje je predviñeno i za entitete. Drugim riječima, Ministarstvo finansija i trezora BiH bi prema planskom budžetu za 2006. godinu moglo emitovati 120 miliona KM državnih obveznica (novi javni dug) i 66 miliona KM instrumenata tržišta novca (obaveze po ovim instrumentima moraju biti izmirene do kraja tekuće fiskalne godine, odnosno do kraja fiskalne godine kada su emitovani). 5. 5. Implikacije za finansijsku kompenzaciju u procesu restitucije Prethodna analiza pokazuje da bi buduće obaveze koje proisteknu iz procesa restitucije, koje ne bude bilo moguće riješiti naturalnom restitucijom i zbog toga će biti rješavane finansijskom kompenzacijom bilo neophodno planirati za period 2015. do 2025. odnosno 2015. do 2035. godine. Naime, analizama opterećenja javnim dugom očito je da bi prema navedenim pretpostavkama opterećenje otplatama ranije stvorenog javnog duga bilo znatno veće u periodu do 2015. odnosno 2020. godine, dok bi taj teret bio značajno manji u periodu koji slijedi nakon toga. Važna napomena za cijelu prethodnu analizu je da je emisijom obveznica predviñena otplata duga po osnovu stare devizne štednje u FBiH manja od ukupnog duga po ovom osnovu u FBiH (konačni podaci jos uvijek nisu dostupni). Naime, prema procjenama ukupan dug po osnovu stare devizne štednje u FBiH bi mogao iznositi preko 3 milijarde KM, što bi podrazumijevalo rast ukupnog javnog duga u BiH na 14,4 milijarde KM (2006. godine), odnosno njegov rast u odnosu na BDP sa 78% na 92% 2006., 61% prema BDP 2010., odnosno 39% 2015. godine (sva tri procenta navedena su u odnosu na umjereni scenarij rasta BDP, kao prosjek tri varijante). Drugim riječima, dvije trećine budućih finansijskih obaveza države i entieta koji proisteknu iz obaveza po osnovu restitucije trebalo bi rasporediti na period poslije 2020. godine, kako bi ukupno opterećenje države po osnovu javnog duga bilo prihvatljivo (relativno nisko), te kako bi stvorilo bolju pregovaračku osnovu BiH u pregovorima sa meñunarodnim institucijama u smislu daljeg poboljšanja rejtinga naše zemlje, te po toj osnovi povećanja vrijednosti i interesa kako domaćih tako i stranih investitora za kupovine državnih i entitetskih obveznica, prema planu novog javnog zaduživanja u cilju efikasnijeg usklañivanja priliva i odliva novca u, i, iz Budžeta BiH i budžeta entiteta. 5.6. Procjena potencijala javnog zaduživanja kao okvir za financijsku restituciju Procjenu potencijala za javno zaduživanje BiH iz budžetskih sredstava u periodu 2013. do 2028. godine izvodimo na osnovu proračuna, odnosno procjene vrijednosti BDP BiH bazirane na umjerenoj varijanti stopa rasta i na osnovu procjene budžetskih prihoda svih nivoa vlasti BiH u tri varijante:

Prva varijanta pretpostavlja učešće ukupnih budžetskih prihoda svih nivoa vlasti u BDP od 28%. Druga varijant pretpostavlja učešće ukupnih budžetskih prihoda od 29% u BDP. Treća varijanta bazirana je na učešću budžetskih prihoda u BDP od 30%. Tabela 13. BDP i budžetski prihodi BiH u periodu 2013.-2028. Godina

BDP (milioni KM)

Budžetski prihodi 28% BDP

Budžetski prihodi 29% BDP

Budžetski prihodi 30% BDP

2013. 24.800 6.944 7.190 7.440 2014. 26.285 7.360 7.625 7.885 2015. 27.860 7.800 8.080 8.360 2016. 29.390 8.230 8.520 8.820 2017. 31.000 8.680 8.990 9.300 2018. 32.715 9.160 9.490 9.815 2019. 34.515 9.665 10.010 10.355 2020. 36.410 10.195 10.560 10.925 2021. 38.050 10.655 11.035 11.415 2022. 39.760 11.130 11.530 11.930 2023. 41.550 11.635 12.050 12.465 2024. 43.420 12.160 12.590 13.030 2025. 45.370 12.700 13.160 13.600 2026. 47.410 13.275 13.750 14.220 2027. 49.540 13.870 14.370 14.860 2028. 51.770 14.495 15.015 15.530 Izvor: Proračuni autora Osnova za procjenu učešća budžetskih prihoda u BDP u navedene tri varijante je učešće budžetskih prihoda u BDP BiH u periodu 2003-2005. godine. Naime, u navedenom periodu prosječno učešće budžetskih prihoda svih nivoa vlasti u BDP iznosilo je 31,8%. Budući da smo u prethodnom razmatranju mogućih varijanti rasta BDP u umjernoj varijanti pretpostavili objektivne stope rasta koje bi očekivano podrazumijevale postepeno snižavanje, a potom stabilizaciju učešća budžetskih prihoda svih nivoa vlasti u BiH na navedenim nivoima, procjena koju ovdje izvodimo korespondira prosječnim učešćima budžetskih prihoda u BDP zemalja centralne Evrope. Dakle, iz ove procjene su, naravno, isključeni fiskalni prihodi po osnovu doprinosa za socijalno osiguranje, odnosno doprinosi za penziono-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezposlenosti i dječiju zaštitu. U navedene tri tabele prikazane su tri moguće varijante javnog zaduživanja izdavajanja iz budžeta sa varijantama budžetskih prihoda u odnosu na BDP od 28%, 29% i 30%. U svakoj varijanti navedeni su tri mogućnosti javnog zaduživanja u budžetskim rashodima za te namjene u periodu 2013. do 2028. godine: dakle izdavajanja iz budžetskih prihoda od 5%, 7,5% i 10%.

Tabela 14. BDP i budzetski prihodi BiH u periodu 2013.-2028. (PRVA VARIJANTA) ( u milionima KM) Godina

Budžetski prihodi 28% BDP

Izdvajanja iz budžeta za javni dug (5% )

Izdvajanja iz budžeta za javni dug (7,5% )

Izdvajanja iz budžeta za javnog duga (10%)

2013. 6.944 347 521 694 2014. 7.360 368 552 736 2015. 7.800 390 585 780 2016. 8.230 412 617 823 2017. 8.680 434 651 868 2018. 9.160 458 687 916 2019. 9.665 483 725 967 2020. 10.195 510 765 1.020 2021. 10.655 533 799 1.066 2022. 11.130 557 835 1.113 2023. 11.635 582 873 1.164 2024. 12.160 608 912 1.216 2025. 12.700 635 953 1.270 2026. 13.275 664 996 1.328 2027. 13.870 694 1.040 1.387 2028. 14.495 725 1.087 1.450 UKUPNO --- 8.400 12.598 16.798 Izvor: Proračuni autora Tabela 15. BDP i budzetski prihodi BiH u periodu 2013.-2028. (DRUGA VARIJANTA) ( u milionima KM) Godina

Budžetski prihodi 29% BDP

Izdvajanja iz budžeta za javni dug (5% )

Izdvajanja iz budžeta za javni dug (7,5% )

Izdvajanja iz budžeta za javni dug (10% )

2013. 7.190 360 539 719 2014. 7.625 381 572 763 2015. 8.080 404 606 808 2016. 8.520 426 639 852 2017. 8.990 450 674 899 2018. 9.490 475 712 949 2019. 10.010 500 750 1.001 2020. 10.560 528 792 1.056 2021. 11.035 552 828 1.103 2022. 11.530 577 865 1.153 2023. 12.050 603 904 1.205 2024. 12.590 630 944 1.259 2025. 13.160 658 987 1.316 2026. 13.750 687 1.031 1.375 2027. 14.370 718 1.077 1.437

2028. 15.015 750 1.126 1.502 UKUPNO --- 8.699 13.046 17.397 Izvor: Proračuni autora Sve navedene projekcije u tabelama 2-5 izražene su u stalnim KM, odnosno u KM vrijednosti iz 2006. godine. Sve stope rasta, prema tome, podrazumijevaju realne stope rasta, a aposlutni procijenjeni iznosi su iznosi u KM iz 2006. godine. Tabela 16. BDP i budzetski prihodi BiH u periodu 2013.-2028. (TREĆA VARIJANTA) ( u milionima KM) Godina

Budžetski prihodi 30% BDP

Izdvajanja iz budžeta za javni dug (5% )

Izdvajanja iz budžeta za javnoi dug (7,5% )

Izdvajanja iz budžeta za javni dug (10% )

2013. 7.440 372 558 744 2014. 7.885 395 591 789 2015. 8.360 418 627 836 2016. 8.820 441 662 882 2017. 9.300 465 698 930 2018. 9.815 491 736 982 2019. 10.355 518 777 1.036 2020. 10.925 546 820 1.093 2021. 11.415 571 856 1.141 2022. 11.930 597 895 1.193 2023. 12.465 623 935 1.247 2024. 13.030 652 977 1.303 2025. 13.600 680 1.020 1.360 2026. 14.220 711 1.067 1.422 2027. 14.860 743 1.114 1.486 2028. 15.530 777 1.165 1.553 UKUPNO --- 9.000 13.498 17.997 Izvor: Proračuni autora Izdvajanja od preko 10% od ukupnih budžetskih prihoda svih nivoa vlasti u BiH za javno zaduživanje ne bi makroekonomski bilo prihvatljivo, budući da bi reduciralo prostor za finansiranje razvojnih stavki budžeta, sa jedne strane, i voñenje konzistentne politike socijalne zaštite, uz predviñenu finansijsku podršku države u reformi penzionog sistema (pogledat narednu tabelu). Učešće pojedinih nivoa vlasti u finansiranju obaveza po osnovu restitucije iz datog plana prethodno navedenih varijanti, korespondiralo bi učešćima nivoa vlasti u ukupnim budžetskim prihodima. Budući da je objektivno očekivati da će u narednom periodu učešće Budžeta BiH porasti u skladu sa prenošenjem ovlasti na državni nivo, procenat učešća u ostvarenim budžetskim prihodima Budžeta BiH bi trebao rasti, što bi podrazumijevalo i porast učešća ovog nivoa vlasti u javnom zaduživanju.

Tabela 17. Učešće finansijske restitucije u ukupnim potraživanjima po osnovu restitucije u BiH (86 mld KM) u periodu 2013.-2028. ( u milionima KM) Varijante

Sredstva budžeta za javno zaduživanje (5% )

Sredstva budžeta za javno zaduživanje (7,5%)

Sredstva budžeta za javno zaduživanje (10%)

Prva varijanta (budžetski prihodi 28% BDP)

Ukupna vrijednost u periodu 2013-2028.

8.400

12.598

16.798

U procentima od ukupnih potraživanja po osnovu restitucije

9,77

14,61

19,48

Druga varijanta (budžetski prihodi 29% BDP)

Ukupna vrijednost u periodu 2013-2028

8.699

13.046

17.397

U procentima od ukupnih potraživanja po osnovu restitucije

10,09

15,13

20,18

Treća varijanta (budžetski prihodi 30% BDP)

Ukupna vrijednost u periodu 2013-2028.

9.000

13.498

17.997

U procentima od ukupnih potraživanja po osnovu restitucije

10,44

15,65

20,87

Izvor: Proračuni autora Dodatni izvori za finansiranje obaveza po osnovu javnog duga, uključujući i obaveze po osnovu restitucije, biti će sredstva ostvarena u privatizaciji. Premda je veoma teško procijeniti krajnji finansijski efekat privatizacije, ipak možemo orijentaciono navesti da bi u narednih četiri godine ukupni prihodi po ovom osnovu mogli dostići iznos od 2,5 do 3 milijarde KM. Takoñe, treba spomenuti da se obaveze po osnovu restitucije mogu “pokriti” i udjelima i

dionicama firmi u procesu privatizacije. Naime, zakoni i prateći propisi iz područja privatizacije nalažu iskazivanje u početnoj bilansi za privatizaciju firmi dijela kapitala

koji predstavlja buduću restituciju. Akva mogućnost je i institucionalno predviñena u RS.

Javni dug- koliko je moguće izdvojiti za financijsku restituciju Budući da smatramo drugu varijantu iz prethoden table optimalnim okvirom javnog duga u kumulativnoj veličini za period 2013-2028. godina, dajemo kratki pregled moguće alokacije iznosa od 13.046 miliona KM I to kako slijedi (u mil. KM):

a) dodatni obim vanjskog duga u visini od 28% GDP, kao prosjek GDP u periodu 2013-2028………………………………………………………KM 10.380

b) alikvotni dio od 50% duga po osnovi stare devizne štednje……KM 1.395 c) alikvotni dug od 50% po osnovi ispostavljenih a nereguliranih zahtjeva nominalne vrijednosti 1,5 mld. KM KM 750 d) za potrebe financijske restitucije KM 521 Ukupno KM 13.046

____________________________________________________________________ Imajući u vidu nepouzdanost podataka o potraživanjima, kao i neizvjesnost u pogledu regulatornih rješenja za postojeća potraživanja, može se govoriti o prostoru za financijsku restituciju sa odstupanjima plus i minus od 20% tj. u intervalu od 417 do 625 miliona KM. 5. 7. Tržišne implikacije restitucije (tržište nekretnina, novca i roba) Jedan od ključnih ciljeva studije izvodljivosti restitucije u Bosni i Hercegovini se odnosi na analizu potrebnih finansijskih sredstava za finansiranje i provoñenje ovog procesa, kao i sagledanje njegovog vremenskog horizonta. Pri tome, treba imati na umu da problematika denacionalizacije, restitucije, predstavlja prevashodno pravno-političko pitanje, ona ima itekako ekonomske, a posebno tržišne implikacije. Nije potrebno detaljno eksplicirati značaj restitucije kao dijela nužnih ekonomskih reformi, posebno za zemlje u tranziciji, sa aspekta dokazivanja zrelosti jednog društva i njegove spremnosti da se uključi u globalne svjetske političke tokove. Na kraju, restitucija predstavlja i na odreñen način meñunarodnu obavezu, iako njeno rješenje je stvar unutrašnjeg političkog koncenzusa i bogatstva jedne zemlje. U Bosni i Hercegovini ne postoje u potpunosti ove dvije pretpostavke, što posebno usložnjava ovaj inače društveno visoko osjetljiv problem. Pored izrazito monetarnog efekta, restitucija se, naročito u manje bogatim zemljama reflektuje i na naturalnom planu (zgrade, zemljište, šume i sl.), tj. na tržištu nekretnina i roba. Konsekvence restitucije se naročito ispoljavaju na jedno od najprofitabilnijih tržišta, koje se popularno zove tržište nekretnina, koga čine poljoprivredno zemljište, objekti, šume, grañevinsko zemljište i ostale nepokretne stvari. Pri tome, iskustva zemalja koja su okončala ovaj projekat, ukazuju na realnu mogućnost tzv. «udara na tržište i tražnju», što može imati negativne reperkusije na makroekonomsku stabilnost zemlje u cjelini. Meñutim, ureñenje vlasništva, te vraćanje oduzete imovine ranijim vlasnicima ili njihovim nasljednicima, je proces koji se treba efikasno završiti. Kapitalizacija nekretnina i provoñenje na djelu postulata tržišnog poslovanja je cilj kome se teži.

Veoma je teško prognozirati obim, finansijske dimenzije kao i vremenske periode u kojima se mogu očekivati snažniji talasi ponude nekretnina, obzirom da će postupak prijave i rješavanja zahtjeva po osnovu restitucije trajati relativno dugo. Prema Radnoj verziji Zakona o vraćanju oduzete imovine, prava i obeštećenja (restituciji) iz marta 2006. godine, objektivno se cjelokupni projekat ne može završiti za 15 godina. Ključni problem je svakako sagledanje ukupnog obima, stukture i vrijednosti oduzete imovine, obzirom da je iz ove perspektive praktično nemoguće odrediti egzaktnu vrijednost. Naime, u ovom trenutku se raspolaže sa podacima koji su sakupljeni od strane Komisije za restituciju, a na osnovu provedene ankete na području svih opština u Bosni i Hercegovini. Zbirni pregled oduzetih nekretnina po provedenoj anketi je sačinjen početkom 2006. godine, a temelji se na 13.593 podnesene prijave od strane vlasnika nekretnina. U nastavku se prezentira ovaj pregled:

Tabela 18. Zbirni pregled oduzetih nekretnina po provedenoj anketi Obradivo zemljište 1.377.466,5881 ha Neobradivo zemljište 256.888,56807 ha Šumsko zemljište 763.580,72918 ha Objekti poslovni 984152,4646 m2

Objekti poslovni 308 broj objekata Objekti stambeni 1.154.166,1697 m2 Objekti stambeni 906 broj objekata Stanovi 221.617,936 m2 Stanovi 300 broj objekata Poslovni prostori 400.387,376 m2 Poslovni prostori 145 broj objekata Objekti ostali 779.663,5549 m2 Objekti ostali 109 broj objekata Autorska prava 156 broj prava Licence 10 broj prava Umjetnine 22 broj prava Grañ. zemlj. neizgrañeno 52.156,795514 ha Grañ. zemlj. izgrañeno-objekti 64.220,18254 ha Grañ. zemlj. izgrañeno-infrastruktura 24.666,821847 ha Ukupan broj podnesenih prijava 13.593

Izvor: Komisija za restituciju. Dakle, velika ponuda nekretnina će na tržištu dovesti do snižavanja cijena i pojačane tražnje od strane domaćih, ali i inostranih investitora, a dobijeni novac od prodaje će vršiti pritisak na agregatnu tražnju kako za nekretninama, tako i za ostalim robama. Takoñe je objektivno očekivati i povećanje štednje. Naravno da je sa aspekta makroekonomskih kretanja najefikasnije ulagati novčana sredstva u nove poslove i time uticati na razvoj ekonomije u cjelini, ali takav projekat zahtjeva prvenstveno razradu fiskalnih instrumenata (oporezivanja prihoda dobijenih po osnovu prodaje imovine koja je predmet restitucije, oporezivanje objekata, zgrada, ili čak i grañevinskog zemljišta – renta i sl.).

Za siromašnu državu, u kakve nesumljivo spada i Bosna i Hercegovina, vraćanje u naturi, «naturalna restitucija» ima prednost nad ostalim instrumentima – obeštećenje u drugom objektu (zamjena ili obeštećenje u novcu). Zadate koordinate (Mastrihtski sporazum iz 1991., te ogroman unutrašnji dug države) ne daju puno argumenata za novčani oblik restitucije i obeštećenje u novcu. Ovo takoñe potvrñuju i opredjeljenja pozitivna iskustva zemalja u tranziciji koje su već prošle proces denacionalizacije, kao što su Češka, Rumunija, Estonija, Mañarska, Slovenija, Bugarska i druge. Tako, naprimjer, u Češkoj je oko 80% imovine vraćeno u naturi, a od 1,5 miliona zahtjeva za restituciju, samo 28.000 je završilo na sudu. Isto tako, u ovoj zemlji je izvršen ogroman priliv stranih direktnih investicija, što se pozitivno odražava na ukupan ekonomski rast . Ovaj kao i ostali primjeri naturalne restitucije, preferiraju primjenu istog modela u našim uslovima. Cilj je sačuvati budžet države jer je naturalna restitucija neutralna fiskalna kategorija. Meñutim, realno je očekivati da će biti problema oko naturalne, odnosno zamjenske restitucije, zbog promjenjene namjene ili čak privatizacije, što će imati negativne reperkusije na ukupnu makro ekonomsku stabilnost zemlje. O ovome je bilo detaljno govora u prethodnim tačkama studije, a u nastavku će se izvršiti aproksimativni proračun obima, strukture i vrijednosti imovine, zasnovan na već prezentiranim zbirnim podacima iz ankete, te na osnovu zvaničnih statističkih podataka o cijenama nekretnina Na osnovu podataka zemljišne i posjedovne statistike preuzetih iz Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove F BiH, struktura zemljišta u Bosni i Hercegovini u 1991. godini je izgledala kako slijedi: Tabela 19. Brojčano stanje domaćinstava i parcela, kao i rasprostranjenost ukupne površine Bosne i Hercegovine po katastarskim kulturama izraženo u ha

Privatni sektor Državni sektor Ukupno Domaćinstava 965.055 17.490 982.545 Parcela 8,082.965 30.478 9,006.783

Struktura zemljišta u BiH u 1991. godini u ha

Njive 994.883 103.035 1.097.919 Vrtovi 1.135 130 1.265 Voćnjaci 89.056 9.319 98.375 Vinogradi 3.093 1.405 4.498 Livade 389.183 67.624 456.807 Pašnjaci 299.188 574.735 873.923 Šume 555.685 1.806.628 2.313 Trstice i močvare 343 350 693 Svega (plodno): 2.332.570 2.563.229 4.885.799 Neplodno 45.575 176.858 222.433 Ukupno 2.378.145 2.740.087 5.118.232

* Podaci preuzeti iz Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove. U obradive površine, prema zvaničnoj statistici, spadaju: njive i vrtovi (oranice i bašte), voćnjaci, vinogradi i livade, dok ostale čine neobradivo zemljište. Posmatrano po kategorijama zemljišta, može se konstatovati da se sve njive u državnom sektoru (103.035 ha) predmet restitucije, dok se kod ostalih kategorija mora primjenjivati

procijenjena veličina. Praktično je nemoguće iz ove perspektive egzaktno ustanoviti koji dio zemljišta i šuma je predmet restitucije, pa će se u nastavku poći od već prezentiranih podataka u anketi. Kada je zemljište u pitanju, cijeni se da su prezentirani podaci (obradiva i neobradiva) previsoki, a argumenti za to se nalaze u činjenici da se u iskazanom broju nalaze i zahtjevi nastali po . Prvoj agrarnoj reformi 1918. do 1936. godine, koja neće biti predmet restitucije. Ovo će se moći konstatovati i konkretizovati tek nakon rješavanja pojedinačnih zahtjeva, ali iz objavljenih radova, te relevantnih i ekspertnih mišljenja, procjenjuje se da je predmet restitucije oko 600.000 (700.000) ha zemljišta svih kategorija. Povrat ovolikog kvantuma poljoprivrednog zemljišta, bez obzira na sukcesivna rješavanja, će sigurno destabilizirati tržište zemljišta u BiH u pravcu smanjenja cijena u prvih 5 godina. Takoñe je vjerojatno da će se, obzirom na deformisanu demografsku strukturu stanovništva, vršiti i odgovarajuće zamjene zemljišta stanovnika sa područja Federacije i Republike Srpske, a što su pokazala i dosadašnja iskustva. Iako se i u ovom slučaju preferira vraćanje u naturalnom obliku, oduzete parcele poljoprivrednog zemljišta, se neće moći zbog objektivnih razloga, vratiti ranijim vlasnicima. O kojem obimu i vrijednosti poljoprivrednog zemljišta koje se neće moći vratiti u naturi je riječ, je nemoguće procijeniti u ovom trenutku. U pitanju je stručan i analitičan postupak sačinjavanja popisa nadležnog organa uprave za geodetske poslove. Meñutim, za očekivati je da će se novčana naknada isplaćivati u slučajevima kada je praktično nemoguće vratiti prvobitno stanje, odnosno kada je nemoguće obezbijediti drugo odgovarajuće zemljište. Finansijska restitucija, bez obzira kakva bila (novčana ili nenovčana) znači dodatno opterećenje za ionako slabu likvidnost ekonomije BiH. Kada je riječ o šumama i šumskom zemljištu, najveći dio šumskog fonda (preko ¾) se nalazi u državnom sektoru. Samo 1952. godine je oduzeto oko 900.000 ha šuma od privatnih lica i od njih su nastala 53 poljoprivredno-planinska dobra. Prema prikazanim podacima iz ankete taj broj iznosi 763.580,729 ha šumskog zemljišta. Istovjetno kao i kod oduzetog poljoprivrednog zemljišta, novčana naknada i samim tim pritisak na budžet, će se vršiti samo u odreñenim slučajevima. Predmet restitucije takoñe predstavljaju i objekti (poslovni objekti, stambeni objekti, stanovi, poslovni prostori, stambeno-poslovni, magacini, hoteli, privredni, garaže i dr.). Ukupno je prijavljeno 308 poslovnih objekata površine 984.152 m2, 906 stambenih objekata površine 1.154.166 m2, te oko 300 objekata stanova površine 221.617 m2. Posebno značajnu stavku čine poslovni prostori (145 objekata) ukupne površine 400.387 m2, te ostali objekti (109 objekata) površine 779.663 m2. Upravo unutar ovog segmenta i predmeta restitucije je došlo do značajne promjene namjene, čime se otežava vraćanje imovine u naturalnom obliku odnosno zamjena za alternativnu imovinu. Prema nekim procjenama u Bosni i Hercegovini ukupno je nacionalizovano oko 5.000 stanova, od čega samo na Sarajevo otpada 2.880 ili 57,6%. Od ukupnog broja stanova u Sarajevu, procjene pokazuju da je samo u dvije opštine (Stari Grad i Centar) koncentrisano preko ¾ stanova. Grañevinsko zemljište, a posebno gradsko grañevinsko zemljište, je takoñe predmet restitucije. Prema prikazanoj strukturi najveći dio zemljišta (45,5%) se odnosi na grañevinsko zemljište na kojima su izgrañeni objekti, zatim slijedi neizgrañeno grañevinsko zemljište

(37%) i grañevinsko zemljište na kome je izgrañena infrastruktura (17,5%). Konstatacija o otežanoj mogućnosti vraćanja i zamjene, naravno da se odnose i na grañevinsko zemljište. Pokretne stvari i prava (patenti i licence) takoñe se trebaju vratiti starim vlasnicima u izvornom obliku u posjed i svojinu ili ukoliko je to nemoguće isplatiti novčana protivvrijednost. U nastavku se prezentira obračun vrijednosti imovine restitucije na osnovu procjene i podataka uzetih iz zbirnog pregleda podnesenih prijava Komisiji za restituciju. Što se tiče cijena koje se odnose na jedinicu mjere (m2), u proračun se ušlo sa cijenama koje trenutno vladaju na tržištu, s tim da su naravno uzete prosječne veličine. Naime, na cijene pojedinačnih stavki utiču različiti faktori (vrsta prinosa, klimatski uslovi, lokacija, veličina, namjena i sl.). Cijena zemljišta se temelji na metodologiji prinosa, odnosno katastarskog prihoda koji se u prosjeku može ostvariti od uobičajenog načina privreñivanja, u privatnom sektoru, u oblasti biljne i stočarske proizvodnje, umanjen za prosječne materijalne troškove te proizvodnje. U konkretnom slučaju procijenjeno je 8 KM/ m2. Cijena šumskog zemljišta takoñe zavisi od čitavog niza faktora, ali se u proračun ušlo sa 1 KM/ m2. Meñutim, ilustracije radi se navode podaci da je za šumsko i poljoprivredno zemljište Opština Ilidža za eksproprijaciju vlasnicima za zemlju koja se nalazi na pravcu autoputa Vc isplaćivala 34 KM/ m2. Ista cijena je plaćena vlasnicima i za zemlju na kojoj se nalazi put Stolac – Neum, dok je za pravac Sarajevo – Ilijaš, prije dvije godine plaćano 15 KM/ m2. Ovdje je riječ o optinskim odlukama, iako je korektnije prihvatiti cijenu sudskog vještaka (odluku Suda) koja je u principu više od opštinske. Cijena grañevinskog zemljišta u zavisnosti od ureñenosti i lokaliteta se kreće od 20 KM/ m2 za neizgrañeno, do 400 KM/ m2 za zemljište na tržišno atraktivnoj lokaciji sa svom infrastrukturom i objektima na njoj. Meñutim, u proračun se ušlo sa prosječnom cijenom za neizgrañeno zemljište od 20 KM/ m2, za izgrañeno sa infrastrukturom od 30 KM/ m2 i za grañevinsko izgrañeno – objekti sa 35 KM/ m2. Što se tiče poslovnih prostora prosječna cijena iznosi 1.500 KM/ m2, a za stanove 1.000 KM/ m2. Na osnovu podataka o oduzetoj imovini i stvarima i datih cijena dobili smo novčani iskaz vrijednosti restitucije. Tabela 20: Procjena vrijednosti restitucije

I II III IV

Struktura potraživanja imovine

Prosječna cijena iz uzorka (u KM) po jedinici mjere

Količina (za prvih 8 stavki metri kvadratni, za poslednje 3 stavke broj prava)

Vrijednost

Obradivo zemljište 4,83 6.000.000.000,00 28.980.000.000,00 Neobradivo zemljište 1,83 2.568.885.680,70 4.709.623.747,95 Šumsko zemljište 1,00 7.635.807.291,80 7.635.807.291,80 Grañevinsko zemljište, neizgrañeno

20,00 521.567.955,14 10.431.359.102,28

Grañevinsko zemljište izgrañeno,

30,00 246.668.218,47 7.400.046.554,10

infrastruktura

Grañevinsko zemljište izgrañeno, objekti

35,00 642.201.825,40 22.477.063.889,00

Poslovni prostori (poslovni prostori i objekti poslovni i objekti ostali)

1.500,00 2.164.203,40 3.246.305.093,25

Stanovi (objekti stambeni i stanovi)

1000,00 1.375.784,11 1.375.784.110,00

Autorska prava 147 Licence 10 Umjetnine 22 UKUPNO 86.225.989.788,38

Prezentirana procjena ukupne vrijednosti imovine za restituciju od 86,2 mld. predstavlja respektabilnu veličinu, ali istovremeno i prijetnju koja čak i u značajno reduciranom kapacitetu može maksimalno ugroziti ukupnu makroekonomsku stabilnost zemlje. Ključno pitanje koje se nameće se odnosi na procjene naturalnog, zamjenskog ili finansijskog oblika vraćanja oduzete imovine, kako se ne bi ugrozila razvojna politika zemlje u narednom periodu. U tom kontekstu se u nastavku prezentira odreñena argumentacija, naravno u sferi grubih ocjena i samo za odreñene kategorije imovine, koja može uticati na realniju sliku o distribuciji rješenja unutar predviñena tri oblika vraćanja imovine, prava i obeštećenja vlasnika. Kada je riječ o zemljištu (obradivo, neobradivo i šumsko), objektivno je očekivati da se veliki dio alimentira naturalnom restitucijom. Posmatrano po stavkama, kao što je već naprijed navedeno, u državnom (društvenom) vlasništvu na nivou Bosne i Hercegovine se nalazi svega 181.513 ha, odnosno ukupno 1.658.993 ha obradivog zemljišta (popis iz 1991. godine)74, dok potraživanja po osnovu restitucije su oko 600.000 hektara. Obzirom da se u ovom trenutku ne raspolaže sa vlasničkom strukturom zemljišta na nivou opština, što bi bilo itekako interesantno i potrebno, nemoguće je komparirati veličinu zahtijeva potražilaca za obradivom zemljom sa raspoloživim fondom za restituciju. Meñutim, i na nivou BiH i na nivou mnogih opština ta razlika je eveidentna, što značajno usložnjava problem restitucije. Naime, iz ove perspektive je evidentno da će u ovom segmentu biti nužno intervenisati sa novcem u cilju ostvarenja pravedenog obeštećenja. Dakle, može biti ostvarena djelimična naturalna restitucija. Kada je riječ o neobradivom zemljštu situacija je znatno povoljnija obzirom da država raspolaže sa 575.085 hekatara, a prispjeli zahtjevi iznose 256.888,6 hektara. Dakle, ovdje je moguće izvršiti potpunu naturalnu restituciju. Identična je situacija i sa šumskim zemljištem jer se na nivou BiH u 1991. godini u državnom sektoru nalazilo 1.806.628 hektara, dok podnesene prijave iznose 763.580,7 hektara. Naravno da su na nivou odreñenih opština moguće razlike, a što će se rješavati u

74 U obradivo zemljište prema Metodološkim objašnjenjima iz Statističkog godišnjaka Republike BiH iz 1992. godine spadaju: njive i oranice, bašte i vrtovi, voćnjaci, vinogradi i livade.

svakom konkretnom slučaju. Dakle, i u segmentu šuma treba očekivati i projektovati naturalnu restituciju. Problematika vraćanja objekata, a naročito poslovnih prostora i stanova nesumnjivo će imati značajne reperkucije za državu u cjelini, a posebno za velike gradove u kojima je koncentirana većina objekata koji su predmet restitucije. Nedostatak strukture vlasništva poslovnih prostora i objekata po opštinama onemogućava procjenu odnosa naturalne i finansijske nadoknade, ali je vjerojatno da se i u ovom segmentu neće moći izvršiti potpuna naturalna restitucija. Kada je riječ o stambenom fondu, prema popisu iz 1991. godine u društvenom – državnom sektoru na nivou BiH je bilo 250.033 jedinica ukupne površine 14.223.000 m2, dok je u individualnom sektoru bilo 1.065.723 stambene jedinice, ukupne površine 58.779.000 m2. Obzirom da dosadašnji zahtjevi za povratom stanova iznose 1.375.784 m2, što u prosjeku od 60 m2 po jednom stanu daje ukupan broj od 230.000 stambenih jedinica, objektivno se postavlja problem naturalne restitucije. Naime, do sada izvršena privatizacija društvenih stanova ne ostavlja mnogo manevarskog prostora za intervenciju vlastitim stambenim fondom u cilju pravedne kompenzacije (zamjene) prema sadašnjim vlasnicima. Ovakva situacija podrazumijeva novčano obeštećenje vlasnika stanova što će se negativno odraziti na budžete. Na ovom, ilustracije radi se ističe situacija u gradu Sarajevu, koji prema nekim procjenama predstavlja i ključni problem u restituciji stanova. Meñutim, kao rješenje se ističe mogućnost zamjene, odnosno ponude neotkupljenih društvenih stanova kojih prema nekim procjenama u Sarajevu ima 8000 hiljada. Riječ je o stanovima koji nisu privatizirani po raznim osnovama i koji se nalaze u stambenom fondu opština. Na kraju, povrat grañevinskog zemljšta, a naročito izgrañenog (objekti i infrastruktura) od 88.887 hektara i neizgrañenog od 51.156,8 hektara, će predstavljati najteži dio provoñenja restitucioje. Naime, prostorno planiranje (urbano i ruralno) predstavlja instrument državne intervencije kojim najčešće lokalna samouprava obezbjeñuje prostore za koridore, tehničke i komunalne infrastrutkure i vrše namjenu ostalog prostora. Grañevinsko zemljšte, kao vrlo ograničen resurs se proglašava dobrom od opšteg, odnosno zajedničkog interesa, bez obzira o kom obliku svojine se radi, te na njemu nema apsolutne neograničene svojine. Ovdje se misli na rentu koja je uvijek prisutna, bez obzira da li se konkretno priznaje i provodi u praksi. Povrat grañevinskog zemljišta će u najvećem dijelu zahtjevati kombinaciju zamjenske i finansijske (novčane i nenovčane) restitucije. 5.8. Razvojni ili potrošni karakter restitucije u BiH Jedno od važnih pitanja u kontekstu studije izvodljivosti restitucije u BiH je pitanje da li će restitucija doprinijeti razvoju, ili će imati destabilizirajući karakter putem povećanja potrošnje i ugrožavanja održivosti vanjskotrgovinskog deficita, odnosno prijetnji inflaciji. Doprinos restitucije razvoju mogao bi se odraziti u slijedećim relacijama:

• 1. alternativa: prelazak zemlje u ruke izvornih vlasnika stvara povećane mogućnosti da se ona s njihove strane koristi u produktivne svrhe (bilo kroz intenzivnije obrañivanje, bilo kroz investiranje u poslovne projekte), povećavajući tražnju za radnom snagom i stvarajući novi dohodak.

• 2.alternativa: ponuda zemlje od strane izvornih vlasnika na tržište obara njenu cijenu i to privlači domaće i strane investitore da ulažu u nove poslovne projekte, povećavajući tražnju za radnom snagom, dohodak i robe za izvoz. Poseban efekat ovoga je rast greenfield stranih direktnih investicija u BiH.

• Pojava novog vlasništva nad vraćenom imovinom povećava kreditnu sposobnost grañana (jačanje kolaterala za zaduživanje i stimulira pojavu i rast SME kompanija.

• Ponuda jeftine zemlje može stimulirati public-private partnership u grañenju industrijskih zona, objedinjavanju zemljišta i infrastrukture u njihovom okviru sa ciljem promocije novih biznisa

• Ponuda državnih obveznica na tržištu kapitala može povećati promet na berzama i tako generirati novi dohodak

Uticaj restitucije na rast potrošnje može ići u slijedećem smjeru:

• Povrat imovine služi za ponudu na prodaju, a dobiveni novac služi za ulaganja u gradnju neproizvodnih objekata, automobile, kuće, vikendice, namještaj i drugo, povećavajući tako pritiske na uvoznu tražnju i doprinoseći rastu vanjskotrgovinskog deficita.

• Povrat imovine (objekti i stanovi) omogućiće izvornim vlasnicima da te objekte rentaju i tako ostavruju dodatne dohotke koji će se pretežno usmjeravati u potrošnju. S druge strane, dosadašnji korisnici, najvećim dijelom općine, imaće smanjenje prihode, tako da će javna potrošnja biti reducirana75.

• Financijska restitucija predstavljaće rast javne potrošnje kroz narasli iznos unutarnjeg javnog duga. Ona će istovremeno kroz isplate na polugodišnjoj osnovi kreirati novčanu tražnju za ekspanziju potrošnje sa poslijedicama na rast uvozne tražnje i povećanje vanjskotrgovinskog deficita.

Treba istaći da u širem smislu i investiciona potrošnja predstavlja dio potrošnje. Meñutim, ona je preduvjet širenja proizvodnih potencijala i ostvarivanja tehnološkog napretka putem investiranja u nove tehnologije i opremu i, kao takva ne može biti izvor prijetnji nestabilnosti, kao što to može stvarati osobna i opća potrošnja. Poseban efekat na razvoj može proizaći iz dvije poslijedice restitucije:

• Efektuiranja one oduzete imovine koja ne bude predmet potraživanja zbog toga što nema slijednika koji po zakonu mogu potraživati tu imovinu. Ta imovina formiraće naturalne fondove na razini države za razne projekte u kojime se država može pojavljivati kao poduzetnik

• Ostvarivanje prihoda općina po osnovu sanacije bespravno podignutih objekata, čiji se broj procjenjuje na nekoliko desetina hiljada u čitavoj zemlji.

Jedno važno pitanje je povezano sa razmatranim uticajima na potrošnju i razvoj. Ono se odnosi na strukturu izvornih vlasnika nosilaca potraživanja po osnovu restitucije. 5.8.1. Struktura izvornih vlasnika Sklonosti pojedinih izvornih vlasnika u raspolaganju vraćenom imovinom su različite. Prepostavlja se da će individualni vlasnici imati veću sklonost ka prodaji, nego što su to pravna lica (udruženja grañana, vakufi i vjerske zajednice). Naime ti kolektivni potražioci

75 Samo u sarajevskoj općini Centar očekuje se smanjenje prihoda od iznajmljivanja objekata pod restitucijom u iznosu od oko 3 mil. KM godišnje (intervju sa načelnikom Općine).

nastavljaju upravljanje dodijeljenom imovinom. Iz tabele 21 je vidljivo da je udio kolektivnih izvornih vlasnika relativno malen i u vrijednosnom izrazu čini svega 7,1% imovine pod restitucijom. Njihov udio je najmanji kod šumskog zemljišta (1,3%), a najveći kod stanova (24,0 %) i grañevinskog izgrañenog zemljišta (15,6%). Ovi udjeli su izvedeni iz prosječnih cijena imovine pod restitucijom, mada je poznata okolnost da imovina kolektivnih vlasnika ima veću vrijednost, jer se nalazi na povoljnijim lokacijama i ubuhvata kvalitetnije objekte. Meñutim, realno je pretpostaviti da će veliki dio imovine pod restitucijom kolektivnih izvornih vlasnika biti izuzet od naturalne restitucije zbog toga što više ne postoji, što ima ulogu javnog karaktera ili se radi o drugim izuzećima predviñenim zakonom. Zbog toga se mogu očekivati relativno niski stabilizirajući efekti naturalne restitucije za kolektivne izvorne vlasnike. Tabela 21 Struktura izvornih vlasnika restitucije po vrstama naturalne restitucije

Struktura potraživanja imovine

Prosječna cijena (u KM)

Količina (metri kvadratni)

Vrijednost u mil. KM

Zahtjevi pravnih lica

Udio kolektivnih vlasnika (u %)

Obradivo zemljište 4,83 6.000.000.000,00 28.980,0 2.114 7,3 Neobradivo zemljište

1,83 2.568.885.680,70 4.709.6 304 6,5

Šumsko zemljište 1,00 7.635.807.291,80 7.635.8 95 1,3 Grañevinsko zemljište, neizgrañeno

20,00 521.567.955,14 10.431.3 330 3,2

Grañevinsko zemljište izgrañeno, infrastruktura

30,00 246.668.218,47 7.400.0 1.157

15,6

Grañevinsko zemljište izgrañeno, objekti

35,00 642.201.825,40 22.477.0 1.568 7,0

Poslovni prostori (poslovni prostori i objekti poslovni i objekti ostali)

1.500,00 2.164.203,40 3.246.3 210

6,0

Stanovi (objekti stambeni i stanovi)

1000,00 1.375.784,11 1.375.7 333 24,0

Ukupno 86.225,9 6.111 7,1 U cjelini posmatrano, može se očekivati značajan udar na potrošnju po osnovu prometnog reaktiviranja imovine pod restitucijom. Meñutim, dužina perioda u kome će se vršiti restitucija, koji će se u praksi protezati i na više od 10 godina, ublažiće moguće destabilizirajuće udare na potrošnju, uvoz i deficit. S druge strane, ne treba zanemariti i pozitivne efekte ovog procesa, koji posebno mogu pokrenuti poduzetnički val i generiranje SME i poljoprivredne proizvodnje. Konačni efekti će u velikoj mjeri ovisiti o politikama koje će biti okvir za restituzciju i za usmjeravanje njenih rezultata u prilog ekonomskog i socijalnog razvoja u BiH.

6. INSTITUCIONALNI OKVIR ZA SPROVO ðENJE RESTITUCIJE 6. 1. Pravni izvori (vrela) za denacionalizaciju 6. 1.1. Ustav Bosne i Hercegovine Jemčeći pravo vlasništva i nasljeñivanja i uzdižući nepovredivost prava vlasništva u red najvećih vrijednosti ustavnog poretka, a proglašavajući preduzetničku i tržišnu slobodu temeljima privrednog ustrojstva, negirajući tako ustanovu društvenog vlasništva iz dotadašnjeg ustavnog poretka, kao i sve osnove prisilnog prenosa privatne imovine u društveno vlasništvo, Ustav BiH je postavio temelj za reintegraciju ustanove privatnog vlasništva u naš pravni poredak. Zakonodavac se obavezao indirektno da pravno uredi pretpostavke i postupak za denacionalizaciju-restitucije prava vlasništva (privatnog vlasništva), odnosno pitanje naknade za oduzetu imovinu kada denacionalizacija (restitucija) nije izvodljiva. Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma člana 2. tačka 1. predviña se da će Bosna i Hercegovina i Entiteti osigurati najviši stepen meñunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u tu svrhu postojaće Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu kako to predviña Aneks 6 Opšteg mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Ujedno je tačkom 3, ovog člana, predviñeno da će se u Bosni i Hercegovini primjenjivati prava i slobode izložene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u njenim protokolima. Izričito je predviñeno da će Konvencija i protokoli imati prioritet primjene u odnosu nad svim drugim zakonima. I ranije je spomenuto da su ova Konvencija i Protokoli adoptirani u pravni sistem Bosne i Hercegovine čime imaju i prioritet u pogledu primjene u odnosu na nacionalno zakonodavstvo. Ovo, ujedno, predstavlja valjan osnov stava da se pitanje denacionalizacije (restitucije) treba rješavati na državnom nivou. Zakon o denacionalizaciji (restituciji) treba da bude državni zakon Bosne i Hercegovine. O još nekim razlozima za ovakav stav biće posebno riječi. Pravo na imovinu je predviñeno kao jedno od osnovnih prava tačkom 3. citiranog člana Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istovjetna odredba nalazi se i u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovina; Opšte odredbe; član 2. stav 1. Ustavom Republike Srpske; član 10. predviñena je ravnopravnost svih grañana bez obzira na imovinu; članom 54. propisano je da svi oblici imovine uživaju pravnu zaštitu, a članom 60. je predviñeno da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nekretninama prema njihovoj prirodi i namjeni a u skladu sa zakonom. Bivše istočnoevropske komunističke zemlje su u toku procesa tranzicije donijele i sprovele zakone o denacionalizaciji i obeštećenju (bivša Istočna Nemačka, Poljska, Češka, Slovačka, Mañarska, Rumunija), kao i države nastale disolucijom SFRJ (Slovenija, Hrvatska,

Makedonija), i to prije nego što su pristupile procesu privatizacije ili paralelno sa sprovoñenjem procesa privatizacije. Republika Crna Gora je, tako, donijela Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja bivšom društvenom imovinom koja je kao društvena postala oduzimanjem zakonom, drugim propisima i protivpravnim radnjama ("Službeni list R CG", br. 55/2000.) koji ostaje na snazi do donošenja zakona o regulisanju svojinskih i drugih pravnih odnosa na imovini oduzetoj od privatnih vlasnika na osnovu propisa o konfiskaciji, nacionalizaciji, sekvestru i eksproprijaciji bez naknade. 6. 1. 2. Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda76 Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (član 14. Zabrana diskriminacije) uživanje prava i sloboda predviñenih ovom Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su: spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, roñenje i drugi status. Ovim članom, čiji je osnovni tekst, primjeren rječniku jedne konvencije nesumnjivo je, za ovakvu vrstu pravnog akta, ureñeno pitanje i obaveza zaštite osnovnih prava čovjeka. Bez obzira na dijelom programski karakter same Konvencije za članice potpisnice proizilazi nesumnjiva obaveza primjene njenih odredbi direktno ili kroz nacionalno zakonodavstvo njegovim usaglašavanjem sa odredbama citirane Konvencije. U vezi sa predmetom ove studije nesumnjivo je da se ne smije vršiti dikriminacija grañana (fizičkih lica) s obzirom na imovinsko stanje ili neki drugi status što odmah nameće stav i zaključak da domaće zakonodavstvo ne smije diskriminisati nekog po osnovu njegovog imovinskog stanja bez obzira da li je isto stečeno originerno ili derivativno npr. činom nasljeñivanja. Naravno, da se radi o oblicima imovinskog sticanja koji su legalni, odnosno mora da se radi o imovini koja je stečena po nekom zakonskom osnovu te koja je bila predmet oporezivanja u domicilnoj zemlji, odnosno zemlji iz koje vodi svoje originerno porijeklo. Primjenom pravila analogia legis ne može se vršiti diskriminacija ni naspram pravnih lica ako ista vode porijeklo iz druge zemlje a posebno ako su zagarantovana prava iz režima stranih ulaganja po principu nacionalnog tretmana. Ovdje bi se radilo o nekoj eventualno budućoj situaciji a što se tiče tretmana stranih pravnih lica u vrijeme nacionalizacije, odnosno denacionalizacije, taj tretman treba da bude isti kao i tretman koji će imati strana fizička lica, odnosno taj tretman treba podvrgavati istim uslovima i pretpostavkama. Odredbe Konvencije nadograñene su Protokolom uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda - Prvi protokol. Članom 1. (zaštita imovine) normirano je da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima utvrñenim zakonom i opštima načelima meñunarodnog prava. Dakle, predviñeno je da prethodne odredbe, meñutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatraju potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Iz oba citirana pravna akta, koja su adoptirana u naš pravni sistem, proizilazi nesdvosmislena i nesumnjiva obaveza da je Bosna i Hercegovina preuzela obavezu da svojim

76 Uredba o ratifikaciji Konvencije objavljena u sl. listu R BiH br. 5/96; posebno izdanje Meñunarodni ugovori.

pozitivnim zakonodavstvom riješi pitanje nacionalizacije, odnosno denacionalizacije, a time i restitucije. Ovo pravo spada u domen osnovnih ljudskih prava, ono je tekovina savremenog čovječanstva, ono je ugrañeno u temelje svakog društva tako da ne postoji alternativa oko eventualne dileme da li je ili ne potrebno izvoditi denacionalizaciju (restituciju). Ovaj proces je posebno imanentan za zemlje u tranziciji čija ekonomija ispoljava stremljena da postane ekonomija sa obilježjima tržišne ekonomije u svakom njenom pojavnom obliku. Odredbe Ustava BiH, citirana Konvencija i Protokol predstavljaju validan pravni osnov za donošenje pravnih akata (zakonskih i podzakonskih akata) na osnovu kojih bi se izvršila denacionalizacija. Kojom brzinom, na koji način, u kojim pojavnim ekonomskim oblicima će biti izvoñena denacionalizacija (restitucija) posebno je pitanje. Samo donošenje zakonskih i podzakonskih akata iz ove oblasti moraće da prati ekonomska procjena vezana za primjenu tih pravnih akata. Sadašnja ekonomska situacija sigurno neće moći da dozvoli brze i radikalne korake. 6.1.3. Pravna osnova i zakonske pretpostavke denacionalizacije

O pojmu, pravnoj prirodi i pravnoj osnovi denacionalizacije postoje različita mišljenja. Posebno su različita mišljenja o pravnoj osnovi denacionalizacije. Denacionalizacija u pravnom smislu označava postupak ukidanja svih pravnih dejstava nacionalizacije nepokretne i pokretne imovine. Pojmom denacionalizacija obuhvaćeno je ukidanje učinaka prisilnog prenosa privatne imovine u društveno vlasništvo i to ne samo po osnovi nacionalizacije, nego i po drugim pravnim osnovama kao što je konfiskacija, propisi o agrarnoj reformi, propisi o prekoračenju zakonskog maksimuma, pojedinačne odluke nadležnih državnih organa i dr. Denacionalizacijom se ne mogu ukinuti svi pravni efekti prisilnog prenosa imovine u društveno vlasništvo iz više razloga. Jedan od osnovnih razloga je je zaštita prava trećih lica (tako npr. prava fizičkih lica koja su stekla stanarsko pravo na nacionalizovanim stanovima), potom nepostojanje pojedinih nekretnina koje su propale na različite načine, a posebno pokretnih stvari koje su isto tako propale na različite načine koji se, u većini slučajeva, mogu pripisati nekome u krivicu ili je ta krivica, zbog proteka vremena teško dokaziva. U obzir se mogu uzeti i zaštita prava pojedinih oblika organizovanja koji obavljaju djelatnost od opšteg interesa npr. obrazovanje, kultura, zdravstvo, socijalna skrb, zaštite kulturne baštine, nauka, energetski sektor, vodoprivrede i druge javne djelatnosti. Pravo vlasništva na stvarima u imovini pravnih lica koja obavljaju javnu djelatnost ne može ovisiti od privatne volje, pa ni od volje prijašnjeg vlasnika pošto bi se time mogla ugroziti sposobnost tih ustanova da obavljaju svoju djelatnost u javnom interesu. U sukobu privatnog i javnog interesa u ovom slučaju prednost ima javni interes. Prijašnji vlasnik koji je i ovlaštenik prava na denacionalizaciju, umjesto restitucije prava vlasništva na oduzetoj imovini (nekretninama), stiče obligaciono pravo na naknadu za oduzetu imovinu u obliku koji treba propisati zakonskim aktom. Radi se o pojedinim oblicima rješenja koja odstupaju od osnovnog principa denacionalizacije u naturalnom smislu,

ali se radi i o rješenjima koja su kao takva preuzeta iz uporednog zakonodavstva posebno koja su prisutna u najužem okruženju.77 Vidimo da denacionalizacija, znači, ne dovodi, uvijek i po pravilu, do restitucije oduzete postojeće imovine, jer je to nemoguće iz pobrojanih razloga uključivo i razlog zaštite javnog interesa. Zato je učinak denacionalizacije, u zakonom odreñenim slučajevima, i obaveza davanja naknade u obliku koji će propisivati pravni akt o denacionalizaciji. Pravo denacionalizacije treba posmatrati u užem i širem značenju. Šire značenje podrazumijeva pravo koje pripada ovlašteniku da traži ukidanje svi učinaka prisilnog prenosa njegove imovine, ili imovine lica čiji je on pravni sljednik, u društveno vlasništvo. Ovdje bi se radilo o restituciji u njenom punom značenju. U užem značenju denacionalizacija podrazumijeva davanje nekih drugih oblika nadoknade; prije svega davanje novčane nadoknade ili druge imovine, kao i druga rješenja. Denacionalizacija u Bosni i Hercegovini treba da predstavlja skup pravnih propisa koji ureñuju pretpostavke i postupak ukidanja učinaka prisilnog prenosa privatne imovine u društveno (državno) vlasništvo. Radi se o simbiozi zakonskih i podzakonskih akata koji se donose na državnom nivou. 6.1.4. Pravna osnova denacionalizacije Pravni osnov denacionalizacije su Ustav, zakoni, i ratifikovane meñunarodne konvencije. Zakonodavac je autonoman u odreñivanju predmeta denacionalizacije kao i kruga ovlaštenika prava na denacionalizaciju, vodeći računa o pobrojanim posebnim interesima (prava trećih lica i drugo pobrojano) zaštiti javnog interesa i posebno ekonomskim mogućnostima države. Ustav BiH i ratifikovane meñunarodne konvencije su direktno indirektno obvezale zakonodavca da propiše pretpostavke i postupak denacionalizacije bez ograničenja ovlaštenika prava na denacionalizaciju i bez ograničenja predmeta denacionalizacije–imovine, prisilno prenijete u društveno, odnosno državno vlasništvo. Naš pravni sistem slijedi koncepciju prava vlasništva kao uslova za zadovoljavanja materijalnih potreba čovjeka, kao uslova njegove egzistencije i kao sredstva za ostvarivanje njegovih stremljenja i vlasničkih sloboda. S obzirom da je čovjek društvena jedinka, a svojina društvena kategorija, neminovna su i pravna ograničenja vlasništva koja se izražavaju u ograničavanju njegovog unutarnjeg sadržaja i načina upotrebe, a taj momenat je važan za isključenje denacionalizacije (restitucije) u zakonom utvrñenim slučajevima u javnom interesu78. Ustav jemči i povrat prava vlasništva, tj. imovine prisilno prenijete u društveno vlasništvo. Naravno, da je ovo pravo izvedeno. U pogledu razloga koji isključuju

77 Vidjeti Zakon o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslovnenske komunističke vladavine (Narodne novine Republike Hrvatske br. 92/96) 78 Petar Simoneti, op. cit. str. 217-219; tako se prema Zakonu o naknadi...ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (stvari) pravnih osoba koje obavljaju djelatnosti iz oblasti: zdravstva; socijalne skrbi; odgoja i obrazovanja; kulture; zaštite kulturne baštine; znanosti; energetike; sporta i vodoprivrede; drugih javnh djelatnosti pod pretpostavkom da je ta imovina bila u posjedu ovih pravnih osoba na dan 11. listopada 1996. godine te da joj služi za obavljanje njene djelatnosti.

denacionalizaciju i restituciju imovine mogu se javiti stečena prava i postojanje javnog interesa utvrñenog zakonom na već opisani način. U oba slučaju ranijem vlasniku pripada pravo na pravičnu nadoknadu za oduzetu imovinu. Pored pomenuta dva osnova govora je bilo i o zaštiti stečenih prava trećih lica. Zaštita stečenih prava je univerzalna vrijednost, izražena u pravnoj zapovijedi: tuñe ne dirati (alterum non laedere). Zaštita stečenih prava je pretpostavka pravne sigurnosti, a pravna sigurnost je bitan sastojak prava. Ovo predstavlja argument za sužavanje prava na denacionalizaciju (restituciju) imovine u naturalnom obliku, to jest pravo na povrat prava vlasništva u izvornom naturalnom obliku. Ne mogu se ni zakonom propisati pretpostavke za vraćanje prava vlasništva na odreñenu stvar, na kojoj je drugo lice na zakonit način, po tada važećem pravu, stekla pravo vlasništva, jer bi takav zakon zadirao u stečeno pravo i stoga bi bio protivustavan. Osnovne pretpostavke za sprovoñenje denacionalizacije su:

1) prisilni prenos privatne imovine u društveno vlasništvo (državno vlasništvo) sa ili bez pravne osnove,

2) da je oduzeta imovina na području Bosne i Hercegovine i 3) da je oduzeta imovina postojala u naravi na dan donošenja zakona koji treba da pravno

uredi pitanje denacionalizacije (restitucije). Pobrojane osnovne pretpostavke za denacionalizaciju imovine treba da budu i zakonske pretpostavke. Prisilni prenos imovine u društveno (državno) vlasništvo bio je pravno ureñen, i praktikovan, u skladu s političkim načelima «eksproprijacije eksprorijatora» i «zemlja pripada onima koji je obrañuju»79. 6. 2. Pravni akti i institucije za sprovoñenje denacionalizacije Sasvim je izlišna dilema da li će zakon o denacionalizaciji biti entitetski ili državni, odnosno zajednički za nivo Bosne i Hercegovine. Radi se o ispunjavanju već spomenutih obaveza preuzetih po osnovu meñunarodnih konvencija kao i obaveza koje su imanentne savremenim stremljenima meñunarodne zajednice a koja su ugrañena u pravni poredak i politički sistem BiH. Pravo na imovinu, odnosno pravo svojine je neodvojivo od osnovnih ljudskih prava koja su univerzalne prirode tako da ne trpe granice u pogledu njihovog pravnog ureñivanja. Pored ovog imovina subjekata koji će ostvarivati pravo na denacionalizaciju (restituciju) se može nalaziti i nalaziće se, u odreñenom broju slučajeva, na teritoriji oba entiteta. U tim situacijama postojanje entitetskih zakona, sa njihovim potencijalno različitim rješenjima, dovelo bi do diskriminacije različitih pravnih subjekata a po istom pravnom osnovu. Ujedno, principi, pravila, procedure, način vraćanja imovine, odnosno visina nadoknade moraju, iz pobrojanih razloga, biti ureñeni na jedinstven način. Ako se postavlja pitanje jedan ili više zakona, racionalnije je rješenje da se pitanje denacionalizacije (restitucije) uredi jednim zakonom koji bi sadržavao sva osnovna pravila vezana za vraćanje imovine i obeštećenje bivših vlasnika. Ovakvo legislativno rješenje obezbeñuje veću pravnu sigurnost i pojednostavljuje primjenu zakonskih i podzakonskih akata. Uz ovaj zakon treba donijeti i podzakonske propise sprovedbenog karaktera. U većini zemalja primenjen je ovakav pristup.

79 Petar Simoneti,op. cit str. 314

Zakon o denacionalizaciji treba da obuhvati povrat imovine oduzete po svim osnovama. Radi se o pravnim osnovama koja su posebno pobrojana u okviru ove studije. Predmet vraćanja je imovina koja je već opisana u odjeljku II ove studije. Zakon o denacionlizaciji treba da uredi: a) predmet denacionalizacije, b) subjekti denacionalizacije (fizička i pravna lica i njihovi pravni sljednici), c) uslovi za ostvarivanje prava na povrat imovine ili na novčanu nadoknadu, d) oblici denacionalizacije (restitucija i/ili novčana nadokanda), e) organi sprovoñenja denacionalizacije, f) postupak sprovoñenja denacionalizacije, g) upravna i sudska revizija donešenih pravnih akata, h) način utvrñivanja nadoknada i njihova visina, i) rokovi sprovoñenja denacionalizacije. Što se tiče prava stranih pravnih i fizičkih lica, u načelu, ne bi kod denacionalizacije trebala imati nepovoljniji položaj od domaćih pravnih i fizičkih lica. O ovome je, takoñer, već bilo govora. U odnosu na lica cija je imovina konfiskovana kao učiniocima tzv. političkih krivičnih djela, treba zakonom ustanoviti mogućnost da, oni neposredno ili njihovi pravni sljednici, kroz reviziju sudskog postupka, traže preispitivanje opravdanosti izrečene mjere konfiskacije imovine. Subjekti restitucije i obeštećenja treba da budu i vjerske institucije i zajednice, kao i vjerske zadužbine, pri čemu treba obezbijediti potpuno jednak tretman svim vjerskim institucijama i zajednicama, naravno na teritoriji cijele BiH, a što je jedan od dodatnih razloga da zakonodavstvo iz ove oblasti treba da ima državni karakter. Grañani u čijem privatnom vlasništvu se sada nalazi nekad podržavljena imovina, ne trebaju biti obveznici denacionalizacije. Privatnom vlasniku treba garantovati pravnu sigurnost, njega ne treba obavezivati a obveznik treba da bude država po čijem nalogu je i vršeno oduzimanje privatne imovine. Ovim se obezbeñuje pravna sigurnost i štiti princip neprikosnovenosti privatnog vlasništva. Potrebno je napomenuti da je ovo pitanje, u vrijeme rada na ovoj studiji, u F BiH već u završnoj fazi zakonske procedure kada je u pitanju otkup nacionalizovanih stanova od strane nosilaca stanarskog prava. Rješenje još nije podložno komentaru pošto će isto sigurno biti predmet preispitivanja od strane ustavno sudskih institucija. Ovo se navodi iz razloga što buduće rješenje denacionalizacije mora da uvaži sva legalna rješenje koja budu usvojena i primjenjena na entitetskim niovima, a samo rješenje otkupa nacionalizovanih stanova govori u prilog tvrdnje da je, u procesu denacionalizacije, potrebno uvažavati stečena prava trećih lica. Postavlja se pitanje koji organi treba da postupaju, odnosno da budu nadležni, u predmetima denacionalizacije. Ovo pitanje treba da bude u djelokrugu postojećih opštinskih organa uprave koji se bave poslovima rješavanja imovinsko pravnih odnosa kako je već rečeno u poglavlju IV ove studije. Ovo rješenje se predlaže iz više razloga. Kao razlozi se mogu pobrojati: „tradicionlana“ nadležnost, u ovim predmetima organa uprave, a ne sudskih organa; ekonomičnost postupka; poznavanja stanja na terenu; koncentarcija činjenica i dokaza na jednom mjestu; iskustvo u radu sa predmetima imovinske prirode; odgovarajuća stručnost i drugo. Ako bi, primjera radi, uzeli alternativu nadležnosti kantonalnih organa ovo rješenje bi bili neprimjenljivo pošto ovaj nivo organizovanja ne postoji u RS-u. Neprimjenljivo je i iz

razloga zagovaranja jedinstvenog zakonodavstva za rješavanje pitanja denacionalizacije pošto ovakav koncept uvodi potrebu uniformnog rješavanja pojedinih predmeta prema pravilima upravnog postupka. Ujedno, iskustvo u vezi sa ovom vrstom službi u F BiH govori da se koncentracija stručnosti i rješavanja pitanja imovinsko pravne prirode u F BiH ipak nalazi na opštinskom, a ne kantonalnom nivou. Kao drugostepeni organ treba da se pojavi zasebno tijelo upravnog karaktera koje će biti osnovano prema budućem Zakonu o denacionalizaciji i koje će djelovati po svim žalbama na rješenja opštinskih organa uprave bez obzira u kojem se entitetu ti organi nalaze. Rješenja, kao upravni akti, ovog državnog tijela upravno pravnog karaktera i prirode, bila bi konačna. S obzirom da oba entiteta, prilikom voñenja upravnih postupaka, daju mogućnost podizanja tužbe protiv konačnog upravnog akta, kao vanrednog pravnog lijeka u obzir bi trebalo uzeti mogućnost da o istim odlučuje Sud Bosne i Hercegovine. Opravdanost ovog zahtjeva se nalazi u činjenici da Sud Bosne i Herecgovine ostvaruje ovaj vid nadležnosti u sporovima protiv pravnih akata koje donose institucije Bosne i Hercegovine. U pogledu potrebe zapošljavanja novih kadrova sigurno je da će za tim postojati potreba za odreñeni vremenski period. Radi se o periodu koji je potreban da bi se riješili svi zahtjevi za denacionalizacijom (restitucijom) koji budu pristigli nadležnim službama. U pogledu oblika denacionalizacije prednost treba, na već predloženi način, dati naturalnoj restituciji a tek ako ona nije moguća, bivši vlasnik, odnosno njegov pravni sljednik imao bi pravo na novčano obeštećenje. Uporedna rješenja poznaju slijedeće oblike vraćanja imovine: a) naturalna restitucija, b) kompenzacija; izdavanje hartija od vrijednosti (dionica, udjela ili obveznica) i isplata novčane nadoknade (u gotovini, odjednom ili na rate) i c) naturalna restitucija i kompenzacija kumulativno i(ili) alternativno. U pogledu restitucije, visine nadoknade kao i brzine njene isplate “bilo bi od strane države nepromišljeno obećavati, a od strane bivših vlasnika naivno očekivati, potpunu, cjelovitu i brzu restituciju, a pogotovo novčano obeštećenje”. Potpuno obeštećenje bivših vlasnika nemoguće je postići.80 Brzina rješavanja predmeta denacionalizacije neće zavisiti samo od složenosti predmeta, brzine prikupljanja dokaza, stručnosti nadležnih službi već i od

80 Citat prema: Savinšek Jovanka; Pravni informator, 2006. g. Denacionalizacija i obeštećenje kao prvi uslov privatizacije; Čak ni Njemačka, koja je za obeštećenje bivših vlasnika formirala fond u iznosu od 18 milijardi maraka nije sprovela puno obeštećenje tih lica. Tako, kad se umjesto vraćanja nekretnine bivši vlasnik opredjeli za obeštećenje, može mu se, po njemačkom zakonu, isplatiti naknada u novcu u visini od najviše 10% odgovarajuće današnje prometne vrijednosti te nekretnine, i to u beskamatnim obveznicama koje mogu da se unovče po nominalnoj vrijednosti tek počev od 2004. godine. Gospodin Rodenbah u svom referatu navodi da su samo štete do 10.000 DEM pokrivene stoprocentno, dok sa povećanjem vrijednosti štete opada njena naknada, tako da se šteta od 3 miliona maraka smatra štetom od danasnjih 402.000 maraka, znači tek nešto preko 10%. Hrvatska je u svom zakonu o reprivatizaciji limitirala naknadu tako da njen ukupan iznos ne može prelaziti jedan milion njemačkih maraka (tačnije 3.700.000,00 kuna), sa rokom isplate u narednih 20 godina. Po slovenačkom Zakonu o denacionalizaciji, novčana vrijednost obveznica izdatih bivšim vlasnicima na ime nadoknade, isplaćuje se u polugodišnjim ratama u roku od 20 godina, sa kamatnom stopom od 6%. Obveznice koje u postupku denacionalizacije izdaje makedonska dršava naplative su u jednakim godišnjim ratama u narednih 30 godina počev od 1. jula 2000. godine.

organizacije rada, materijalne motivisanosti odgovornih lica, ekonomskih mogućnosti države i drugog.81 6.4. Organizaciono-institucionalna struktura za provoñenje restitucije Institucionalni aspekt restitucije odnosi se na institucije za provoñenje restitucije i njihov djelokrug rada. Organizacioni aspekt restitucije odnosi se na poziciju institucija restitucije u okruženju i na internu upravljačko-operativnu organizaciju. Institucionalni aspekt restitucije mora se posmatrati u kontekstu ustavnih nadležnosti pojedinih oblika vlasti u BiH. Restitucija, izmeñu ostalog, predstavlja akt kojim se finaliziraju vlasnički odnosi u BiH, odnosno obavlja denacionalizacija ranije oduzete imovine od privatnih vlasnika. U tom se smislu ona može promatrati na isti način, kao i projekat privatizacije koji se u BiH provodi od 1990. godine pa sve do danas. Ustavni osnov za definiranje nadležnosti pojedinih oblika vlasti u BiH u provoñenju restitucije može se naći u članu IV , tačka 5.a. u kome se navodi da Bosna i Hercgovina može preuzeti nadležnosti i u onim stvarima o kojima se postigne saglasnost entiteta. U institucionalnom smislu mogu se institucije za provoñenje restitucije formirati na razini države ili na razini entiteta, uz moguće kombinacije u pogledu njihovih nadležnosti na navedena dva nivoa82. Kriteriji za izbor mogućih institucionalnih rješenja su sadržani u slijedećem:

1. jedinstveni pravni osnov oduzimanja imovine koja je predmet restitucije, jer je u većini to oduzimanje utemeljeno na propisima bivše države FNRJ, odnosno SFRJ i manjim dijelom na propisima SR BiH,

2. potreba da se usvoji jedinstveni regulatorni okvir za provoñenje restitucije, odnosno vraćanju oduzete imovine, prava i obeštećanja na razini BiH,

3. potreba provoñenje jedinstvenog postupka restitucije imovine u BiH kroz procedure donošenja provedbenih akata i operativne postupke u procesu restitucije,

4. potreba ostvarivanja načela efikasnosti i ekonomičnosti u provoñenju procesa restitucije,

5. potreba vremenske sinhronizacije u odvijanju procesa restitucije, 6. potreba osiguranja maksimalne pravne sigurnosti aktera u restituciji, 7. optimizacija načela decentralizacije u provoñenju postupka restitucije i načela

integralnog pristupa procesu restitucije u Bosni i Hercgovini.

81 Citat kao pod 5). Navodimo opet primjer Njemačke, dakako kao pozitivan primjer, koja je osnovala cijelu lepezu ureda za regulisanje otvorenih imovinskih pitanja koji su hijerarhijski bili poredani od gradova i okruga, kojima su nadredjeni bili pokrajinski uredi, a na nivou federacije osnovan je Savezni ured koji je koordinirao cjelokupan rad. U svim tim organima bilo je zaposleno preko 5000 ljudi, od kojih 500 pravnika Uz sve ovo kad se uzme u obzir da obveznice koje država izdaje bivšim vlasnicima dospjevaju za naplatu u naredne dvije pa i tri decenije, očigledno je da proces denacionalizacije u pravilu traje desetak godina sa tendencijom produženja i razvlačenja u zemljama čiji su ekonomski potencijali manji a finansijska konsolidacija slabija. 82 U RS već je prilikom razrade institucionalne strukture za provoñenje privatizacije uspostavljen fond za restituciju u čiju korist je trebalo da se izdvaja 5% ostavrenih prihoda od prodaje državnog kapitala. Tamo gdje je privatizacija vršena vaučerima taj je fond vlasnik 5% kapitala privatiziranih poduzeća.

Optimizacija institucionalnog rješenja prema ovim kriterijima ukazuje na to da bi institucije na razini BiH za provoñenje restitucije mogle pokazati najveće efekte u efikasnosti procesa. Moguće institucije u tom smislu su:

1. Direkcija za restituciju (aletrnativno Agencija za restituciju, Ured za restituciju) čija nadležnost treba da bude provoñenje svih procedura koje se odnose na postupke vraćanja oduzete imovine, prava i obeštećenja, sukladno Zakonu o restituciji u BiH. Ona bi donosila akte potrebne za provedbu Zakona o restituciji i djelovala bi kao drugostepeni organ po zahtjevima za vraćanje oduzete imovine, prava i obeštećenja,

2. Komisije za restituciju na razini općina čije bi direktore na prijedlog direktora Direkcije za restituciju imenovalo Općinsko vijeće, odnosno Skupština općine. Komisije bi imale odgovornost u prikupljanju i obradi zahtjeva za restitucijom i donošenjem rješenja u prvostepenom postupku,

3. Ministarstvo financija i trezora BiH u provoñenju, 4. Fond za restituciju u BiH u kome bi se stjecala novčana i nenovčana sredstva za

izmirenje obaveza po osnovu financijske naknade za zahtjeve za restituciju (gotovina i vaučeri za izmirenje obaveza po restituciji u sluačajevima kada nije moguća naturalna restitucija, pri čemu vaučeri treba da omoguće učestvovanje u privatizaciji strateških kompanija: telekomunikacione, elektroprivredne, vodoprivredne, kompanije za upravljanje šumama, prirodni gas i slično).

S obzirom na složenost institucionalne strukture, bilo bi opravdano isključiti Fond za restituciju kao instituciju koja se utvrñuje Zakonom o restituciji, a njene funkcije prenijeti na Ministarstvo financija i trezora koje bi realiziralo financijske aspekte restitucije u slučajevima gotovinskih isplata na sličan način kao što je to slučaj u Zakonu o izmirenju obaveza po računu stare devizne štednje. Istovremeno, nenovčanu financijsku naknadu putem vaučera mogle bi preuzeti enteitetske agencije za pribatizaciju, ako bi do takvih rješenja u restituciji uopće došlo.

Slika 1. Institucionalna-organizaciona struktura za provoñenje restitucije u BiH

Direkcija za restituciju BiH

Komisija za restituciju

općine

Komisija za restituciju

općine

Komisija za restituciju

općine

Agencija za privatizaciju F

BiH Ministarstvo

financija i trezora

Ministarstvo financija F

BiH

Ministarstvo financija RS

Brčko Distrikt

BiH

Agencija za privatizaciju RS

Brčko Distrikt BiH

Pitanje zadržavanja Agencija za privatizaciju u institucionalno-organizacionoj strukturi za provoñenje restitucije je ovisno o tome u kojoj će mjeri biti zastupljena financijska restitucija i u kojoj će mjeri ona uključivati rješenja nenovčanog, odnosno vaučerskog plaćanja, kojim bi se omogućavala kupovina dionica strateških poduzeća, kao što je to bio slučaj u Mañarskoj.83 Na taj način bi se institucionalna struktura zadržala na Direkciji za restituciju i komisijama za restituciju u općinama, a oslanjala bi se na strukturu Ministarstva financija i trezora i strukturu entitetskih agencija za privatizaciju i BD. Institucionalno-organizaciona struktura za provoñenje restitucije, prikazana na slici 1., pokazuje da se linijom procedura rješavanja zahtjeva za restituciju uspostavlja veza komisija za restituciju u općinama i Direkcije za restituciju. Ta se linija nastavlja primjenjivati i u slučajevima naturalne ili zamjenske naturalne restitucije. U slučajevima financijske restitucije u gotovini koja će temeljiti na izdavanju obveznica države BiH uspostavlja se linija odnosa Direkcije sa Ministarstvom financija i trezora. Ta linija podrazumjeva i strukturu u kojoj sudjeluju entitetska ministarstva financija Brčko Distrikt, jer će BiH biti emitent obveznica u ime entiteta i BD. Treća linija odnosa mogla bi se uspostaviti na relaciji Direkcija za restituciju i agencije za privatizaciju na razini entiteta i BD u slučajevima kada bi se restitucija vršila financijski nenovčanim instrumentima. Izneseni način uspostavljanja institucionalno-organizacione strukture za provoñenje restitucije u BiH omogućio bi da se osigura istovjetan postupak restitucije koji je utvrñen Zakonom o restituciji, poželjan obim decentralizacije koji bi omogućio da se odluke u prvostepenom postupku donose u općinama, kao razini koja je najbliža grañanima, i napokon, time bi se omogućilo fleksibilno postupanje u slučajevima različitih načina ostvarivanja prava na restituciju i obeštećenje (naturalna, zamjenska, novčana financijska i nenovčana financijska restitucija). Drugo rješenje institucionalne strukture za provoñenje restitucije je isključivanje komisija za restituciju na bilo kojoj razini državne vlasti. Naime, treba izbjegavati komisije u izvedbi procesa restitucije. Operativne poslove trebaju obavljati postojeće mjerodavne službe i uprave kao stručna državna tijela. Treba razmišljati o utemeljenju Agencije za restituciju Bosne i Hercegovine i formiranje sektora za restituciju u postojećim agencijama za privatizaciju. Takva organizacija podrške izvedbi procesa restitucije će biti djelotvornija, s manjim troškovima i neovisna od političkih uticaja, a što je vrlo bitno za efikasnost izvedbe restitucije. 6.5. Procjena vremena i troškova provoñenja restitucije Efikasnost procesa restitucije u direktnoj je vezi sa vremenom u kome će ona biti provedena i troškovima koji se moraju podnijeti na društvenoj razini za njeno provoñenje.

83 U Mañarskoj je bio uspostavljen Ured za kompenzacije koji je rješavao zahtjeve za restituciju i za njih izdavao vaučere za privatizaciju, a zatim i organizirao i aukcije za plasman tih vaučera u kupovine dionica odgovarajućih kompanija. Vaučeri su pokrivali samo manji dio u odnosu na sadašnju vrijednost oduzete imovine. Zahtjevi do 2.300 $ su prihvatani u cjelosti, narednih 1.150$ sa 50%, narednih 2.300 sa 30%, a iznosi preko tog ukupnog iznsa sa svega 10%, s tim da je ukupna vrijednost vaučera bila limitirana na 57.000 $. (Tucker-Mohl, J. (2005): Property Rights and Transitional Justice: Restitution in Hungary and East Germany, p. 12)

6.5.1. Procjena vremena za provoñenje restitucije u BiH Proces restitucije sastoji se iz sedam faza, čiji su sadržaj i vremenski okviri prikazani na slici 2. Prva od njih je faza razmatranja koncepcije restitucije, koja se odreñuje studijom izvodljivosti restitucije. Ta faza mogla bi trajati do septembra 2006. godine, odnosno dva mjeseca nakon što se okonča izrada studije. Druga faza je faza pripreme Zakona o restituciji, koja uključuju izradu radnog teksta, diskusiju i usvajanje zakona. Ona bi mogla trajati do proljeća 2007. godine, jer se radi o izuzetno važnom društvenom aktu koji bi trebalo da usvoji novi saziv Parlamanetarne skupštine BiH. Treća faza se odnosi na formiranje institucija potrebnih za otpočinjanje procesa restitucije, tj formiranje Direkcije za restituciju BiH i komisija za restituciju u općinama i uključuje i donošenje potrebnih uputsatava i drugih podzakonskih akata za provoñenje restitucije. Ona bi mogla biti okončana do jula 2007. godine.

Slika 2. Grafički prikaz faza aktivnosti procesa restitucije u BiH

Faza 1- do septemebra 2006. Priprema koncepcije restitucije

Faza 2 – mart 2007. Priprema, rasprava i usvajanje

Zakona o restituciji

Faza 3 – juli 2007. Formiranje institucija za provoñenje restitucije

Faza 4 – juli 2007-juni 2008. Podnošenje zahtjeva za

restituciju

Faza 5 – januar 2008- juni 2012 Rješavanje zahtjeva za

restituciju

Faza 6 – januar 2012 – juli 2012 Priprema, rasprava i usvajanje Zakona o financiskoj restituciji

Faza 7 – juli 2013- juni 2028 Sprovoñenje Zakona o financijskoj restituciji

Četvrta faza se odnosi na poziv za podnošenje prijava za restituciju i na podnošenje prijava. Ova faza u različitim zemljama je trajala različito vrijeme, najčešće od 3 mjeseca, kao u slučaju Mañarske, do 6 mjeseci, kao u slučaju Hrvatske. U BiH bi bilo razumno taj rok utvrditi na 12 mjeseci, s obzirom na velika pomjeranja stanovništva u toku rata i slučajeve gubljenja dokumentacije. To znači da bi sve prijave trebalo podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja zakona o restituciji na snagu, znači do jula 2008. godine. Iako bi postupci rješavanja po podnesenim prijavama mogli teći sinhronizirano, još u vremenu kada teče rok za prijavu zahtjeva, ukupan rok za rješavanje zahtjeva, kao peta faza aktivnosti na restituciji, trebalo da traje pet godina, što znači do jula 2012. godine. Tada starta šesta faza aktivnosti u kojoj se definiraju uvjeti financijske naknade potraživanja po osnovi restitucije, prvenstveno gotovinskih isplata koje će se regulirati Zakonom o izdavanju obveznica za restituciju imovine. Koncept tog zakona bio bi utemeljen na obavezi naknade u odreñenom procentu na rok od 15 godina, pri čemu bi emitent bila Bosna i Hercegovina, a nosioci obaveza isplata naknada entiteti i Distrikt Brčko. Peta faza obuhvata core aktivnosti koje se odnose se na rješavanje zahtjeva za restituciju. U ovoj fazi se rješava naturalna restitucija, putem koje će se riješiti najveći dio zahtjeva za restituciju. Za ovu aktivnost procjenjuje se da je potrebno vrijeme od 4,5 godine, odnosno da bi se ova faza okončala u roku od 5 godina i 3 mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o restituciji. Posebna specifičnost ove faze je da bi ona počela šest mjeseci nakon početka roka za podnošenje zahtjeva za restituciju koji, inače traje godinu dana. To podrazumjeva izvanrednu organizaciju pripremljenost i sinhronizaciju aktivnosti iz 4. i 5. faze procesa restitucije. Šesta faza odnosi se na aktivnosti pripreme, rasprave i usvajanja Zakona o financijskoj restituciji. Taj zakon se može pripremati tek onda kada se naturalnom naknadom riješi kritična masa zahtjeva za restituciju i sagleda realna slika stanja neizmirenih zahtjeva za koje će se morati osigurati financijska naknada. Procjenjuje se da će period od 4 godine od početka provoñenja aktivnosti na rješavanju zahtjeva za restitucijom biti dovoljan za sagledavanje stvarnih potreba za financijskom restitucijom. Sedma faza odnosi se na petnaestogodišnji period izvršavanja obaveza po Zakonu o financijskoj restituciji. Prema usvojenom zakonu isplata obveznica koje bi izdala država BiH u ime entiteta i BD vršila bi se šestomjesečno preko Jedinstvenog računa Trezora Bosne i Hercegovine. U pogledu rokova izmirenja financijske restitucije mogu postojati odreñeni konflikti navedenog petnaestogodišnjeg perioda sa rokom od 10 godina utvrñenim u protokolu zaključenom izmeñu Svete Stolice i BiH o povratu oduzete imovine Svete Stolice. Taj konflikt će biti tim oštriji, ako se veći dio imovine bude naknañivao putem financijske restitucije. Ukupan period provoñenja procesa restitucije prema iznesenoj procjeni bio bi 22 godine u odnosu na 2006. godinu. To je period koji je prihvatljiv za projekte tako velikog društvenog i ekonomskog značaja i ne zaostaje puno iza onoga što se provodilo i u drugim zemljama. 6.5.2. Troškovi provoñenja restitucije Pod ovim troškovima podrazumjevaju se troškovi administriranja procesa restitucije i oni ne uključuju vrijednost naknada po osnovu restitucije. Troškovi su ovisni o slijedećim faktorima:

1. način na koji se vrši restitucija – naturalna direktna, naturalna zamjenska, financijska naknada u gotovini, financijska naknada u pravima (vaučerima). Veći su troškovi financijske restitucije, jer oni zahtjevaju angažiranje institucija koje rade na restituciji i u fazi pokušaja naturalne restitucije,

2. organizacija državne institucije i općinskih komisija. Ukoliko se komisije organiziraju na efikasan način, udovoljavajući standardima efikasnosti, može se očekivati niži nivo troškova restitucije, odnosno veća produktivnost u tom procesu. Prijedlog da se organiziraju komisije za više općina ima smisla zbog velikih razlika u broju podnesenih zahtjeva za restituciju po općinama. Iz tabele 22 vidljivo je da se oko 37% zahtjeva odnosi na RS, 4,5% na BD i ostatak od 68,5% na F BiH. Pri tome razlike meñu općinama su izuzetno velike i kreću se u rasponu od 100 ( Banja Luka, Kalesija, Centar, Jablanica): 1( Dobretići 1, Teočak 4, Neum 3 i slično),

3. brzine provoñenja restitucije. Proračuni troškova temelje na planu aktivnosti i vremenskom rasporedu datom u prethodnoj točki.

Tabela 22. Mogući pristup organiziranju komisija za restituciju na novou općina, odnosno grupa općina Općina / Grupe općina Broj prijava 1. Banja Luka (Čelinac, Kotor Varoš, Kneževo) 792 2. Mrkonjić Grad (Šipovo, Jezero, Ribnik) 57 3. Bosanska Dubica (Bosanska Gradiška, B. Novi , B. Kostajnica) 444 4. Laktaši (Srbac, Prnjavor, Teslić) 761 5. Derventa (B. Brod, Vukosavlje) 135 6. Doboj (,Petrovo) 456 6. Bosanski Šamac (Donji Žabar, Modriča, Pelagićevo) 279 7. Bijeljina (Lopare, Ugljevik) 371 8. Zvornik (Osmaci, Šekovići, Vlasenica, Bratunac) 146 9. Milići (Han Pijesak, Srebrenica) 422 10. Sokolac (Pale, Trnovo, Kasindol, Ist. Sarajevo)) 195 11. Višegrad (Rogatica, Rudo, Čajniče, Ustiprača) 218 12. Foča (Gacko, Kalinovik, Nevesinje) 265 13. Trebinje (Bileća, Berkovići, Ljubinje) 380 14. Čapljina (Ravno, Neum, Stolac) 267 15. Mostar 551 16.Široki Brijeg (Čitluk, Ljubuški, Grude, Posušje, Tomislavgrad) 137 17. Konjic, Jablanica, Rama/Prozor) 563 18. Kiseljak (Kreševo, Fojnica) 127 19. Bugojno (Kupres, G. i D. Vakuf) 246 20. Vitez (Busovača, N. Travnik) 190 21. Travnik (Jajce, Dobretići) 223 22. Visoko (Kakanj, Vareš, Breza) 167 23. Zenica (Zavidovići) 243 24. Maglaj ( Žepče, Tešanj) 154 25. Živinice 305 26.Kladanj ( Olovo) 267 27. Banovići 103 28. Lukavac 234 29. Gradačac (Srebrnik, Gračanica, Čelić) 219 30. Orašje (Odžak, Domaljevac) 177

31. Sarajevo Centar 571 32. Sarajevo Stari Grad 465 33. Sarajevo Novi Grad 211 34.Sarajevo N. Sarajevo 181 35.Sarajevo (Vogošća, Hadžići, Ilijaš) 237 36. Livno (Glamoč, Bosansko Grahovo, Drvar) 211 37.Bihać (Ključ, B. Petrovac, Cazin, B. Krupa, V. Kladuša, Bužim) 244 Ukupno F BiH 6.293 Ukupno RS 4.033 Ukupno DB 456 Ukupno BiH 13.593 Nerasporeñeno u F BiH (procjena) 1.811 Nerasporeñeno u RS (procjena) 1.000 Sa podnesenih 13.593 prijava Komisiji Vijeća ministara za restituciju pokriveno je oko 350.000 zahtjeva za restitucijom, odnono na jednu prijavu otpada oko 25 zahtjeva. Pod uvjetom postizanja izvanredne produktivnosti u rješavanju 10 zahtjeva mjesečno, potrebno je u toku 54 mjeseca angažirati oko 660 državnih službenika u tim komisijama i to samo za prvostepeni postupak. Pod uvjetom da se za 20% predmeta osvaruje drugostepeni postupak, to znači još oko 130 državnih službenika za te poslove. Pored njih, potrebno je angažirati odreñeni broj stručnjaka procjenitelja i drugih, što takoñewr uvećava troškove procesa. Pod uvjetom osiguranja plaća za ove službenike u iznosu od 1.500 KM bruto mjesečno, njihov mjesečni fond plaća bio bio bi 1.185.700 KM mjesečno, odnosno godišnje14.220.000 KM ili za svo vrijeme trajanja restiotucije od 54 mjeseca 64.077.000 KM. Uz to, na materijalne troškove treba osigurati dodatnih 10%, što čini ukupno oko 70.437.000 KM. Sa dodatnim vanjskim uslugama od oko 20% i troškovima edukacije i administriranjem u vezi sa financijskom restitucijom, ukupni troškovi restitucije bi iznosili minimalno 91,5 mil. KM. To i nisu toliko veliki troškovi u odnosu na posao, jer čine svega oko 0,1% vrijednosti restitucije. Njihov godišnji trošak od oko 20 mil. KM, čini oko 0,87 % postojećih troškova administracije u BiH84. Te troškove trebalo bi da pokriju proračuni općina (za komisije za restituciju), odnosno proračun institucija BiH za Direkciju za restituciju.

84 Ukupni troškovi administracije na svim nivoima u BiH iznose 12% GDP, što za 2005. godinu čini oko 1.740.000 KM (IMF Country Report, June 2005).

7. ZAKLJUČAK

1) Vlasništvo, a posebice ureñeno u svim njegovim sastavnicama, je temeljem svake ljudske zajednice i na njemu počivaju svi ostali sadržaji društva. Od načina utvrñenja i ureñenja vlasništva ovisi stabilnost i vremensko trajanje društvene zajednice i državne tvorevine. Zato je osnovni zahtjev i preduvjet za političku i društvenu stabilnost i gospodarski oporavak i stvaranje temelja za budući rast i razvitak država slijednica socijalističke Jugoslavije ureñenje vlasništva. Time će se osigurati preduvjeti za funkcioniranje gospodarstva na ekonomskim načelima i instrumentima ekonomske prisile. To je osnova i za ostvarenje najbitnije političke odrednice što je definirana u sadašnjem trenutku promjena i ureñenja nutrine naše društvene zajednice. Zato je pravi ekonomski izazov utvrñivanje optimalne kombinacije elemenata procesa i iznalaženje vremenske dimenzije, "duljine prelaznog razdoblja", za okončanje procesa.. Nije ništa manji niti politički izazov izvršavanja ovog procesa. Bosna i Hercegovin je obvezna stvoriti pravne i ekonomske uvjete ispravke učinjene nepravde izvornim vlasnicima, njihovim nasljednicima, pravnim osobama i njihovim pravnim sljednicima i obešteti ih naturalno (i/ili) novčano. Nakon proteka mnogo vremena od 1945. godine, mnoga oduzeta privatna imovina kao općtenarodna (državna) a kasnije društvena se nalazila i nalazi u vlasništvu, posjedu ili korištenju raznih društveno-pravnih subjekata, a mnoga je i uništena (naročito objekti, kuće, stanovi i poslovni prostori), pa je veoma složen proces uspostavljanja ranijeg vlasničkog stanja ili pravilne naknade, kako pravno tako i motrišta ekonomskih mogućnosti države. 2) Smatramo da mjerodavna zakonodavna tijelo Bosne i Hercegovine treba donijeti zakon o denacionalizaciji sa kojim će regulirati: predmet, obim, postupak i nadležna tijela za denacionalizaciju kao i oblike denacionalizacije. Tu treba obuhvatiti ovlaštenike prava na denacionalizaciju, subjekte koji su obavezni povratiti oduzetu imovinu, ili u slučaju nemogućnosti povrata isplatiti naknadu kao i predvidjeti moguće financijske izvore za provoñenje postupka denacionalizacije. Zakon o denacionalizaciji (restituciji) treba prihvatiti načelo restitucije u naravi prinudno oduzete imovine, a samo izuzetno, kada nije moguća restitucija u naravi, treba osigurati druge oblike naknade. Dakle, restitucijom se u pravnom smislu uspostavljaju (vraćaju) oduzeta stvarna prava “bivšim” vlasnicima odnosno njihovim pravnim sljednicima i nasljednicima, a to su upravo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na postojećoj imovini kojom se uspostavlja prijašnje stanje, to jest pravo vlasništva na oduzetoj imovini. Denacionalizacijom, dakle, treba dokinuti pravne posljedice prinudnog oduzimanja imovine, i uspostaviti prijašnja prava, što znači vraćanje prava vlasništva i posjeda na postojećoj imovini fizičkim i pravnim osobama stvari i prava koja su im oduzeta bez naknade ili odgovarajuće naknade temeljem prinudnih propisa i akata državnih tijela donesenih na temelju tih propisa i uspostavljanje suvlasničkog dijela kao i davanje druge odgovarajuće stvari ili novčane naknade za oduzete stvari i prava, ako njihovo vraćanje u vlasništvu nije moguće. Oduzete stvari ranijim vlasnicima i prenijete u društveno vlasništvo, a koje postoje na dan donošenja propisa o denacionalizaciji (restituciji), mogu biti predmet restitucije, a to su: 1) neizgrañeno grañevinsko zemljište, 2) poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, 3) stambene i poslovne zgrade i idealni dijelovi tih zgrada,

4) stanovi i poslovne prostorije kao posebno dijelovi zgrade, odnosno idealni dijelovi tih posebnih dijelova zajedno sa pripadajućim zemljištem,85

5) privatna preduzeća, banke i drugi privredni subjekti, 6) pokretne stvari samo koje imaju kulturnu, umjetničku ili istorijsku vrijednost, i 7) brodovi.

3) Pravo na denacionalizaciju (restituciju) oduzete imovine, pod zakonom propisanim uvjetima su pravne i fizičke osobe i to:

1) izvorni vlasnici oduzete imovine i njihovi nasljednici; 2) pravne osobe; 3) dioničari ili vlasnici uloga trgovačkih društava ranijih vlasnika; 4) strane pravne i fizičke osobe pod uvjetima reciprociteta; 5) vjerske zajednice i njihove organizacije i nacionalna kulturna udruženja. U postupku denacionalizacije (restitucije) obvezno se utvrñuje vlasnik u vrijeme prinudnog oduzimanja i prenosa privatne imovne u društvenu. U načelu ovlaštenik na denacionalizaciju (restituciju) su osobe koje u odluci o oduzimanju imovine su označene kao vlasnici. To su vlasnici nekretnina koji su voñeni u zemljišnim knjigama, zemljišno-knjižni vlasnici ili suvlasnici, osim ako se suprotno ne dokaže (pretpostavljeni vlasnik). To znači da u trenutku oduzimanja nekretnina nije druga osoba bila vlasnik po pravilima važećeg prava u vrijeme oduzimanja imovine (npr. vlasništvo stečeno dosjelošću od strane druge osobe ili otuñenjem bez prenosa u zemljišnim knjigama, prije akta o oduzimanju). Naime, po saveznim propisima Jugoslavije i Zakona o odreñivanju grañevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera bio je moguć prijenos i nasljeñivanje privremenog prava korišćenja i prvenstvenog prava grañenja na neizgrañenom grañevinskom zemljištu na odreñeni krug osoba, što znači da se te osobe, takoñe mogu pojaviti kao ovlaštenici ili korisnici prava na denacionalizaciju (restituciju), ako je prenos izvršen do 15. 02. 1968. godine. U konačnici, smatramo da pravo na restituciju (denacionalizaciju) ima svaki prijašnji vlasnik, njegov nasljednik i treća osoba koja se na temelju pravno valjanih osnova mogu pozivati na prinudno oduzimanje imovine, na kojoj su bili vlasnici ili imali pravo na tu imovinu u trenutku oduzimanja. Državljanstvo u vrijeme oduzimanja imovine nije bitno, osim za one strane osobe čije pravo na naknadu za oduzetu imovinu je regulirano bilateralnim meñudržavnim ugovorima. Nosioci prava na denacionalizaciju (restituciju) pored prijašnjih vlasnika su i njihovi zakonski nasljednici. Zakonom o denacionalizaciji (restituciji) treba biti odreñen stupanj nasljednog reda ovlaštenog nasljednika. U najvećem broju zemalja rješenje je do trećeg uspravnog koljena. Ukoliko nema ovlaštenika ne postoji prava na denacionalizaciju, niti obaveze restitucije. 4) Pravni subjekt ili njegov sljednik stječe prava na denacionalizaciju (restituciju) ako ispunjava uvjete: 1) imao je sjedište u BiH, 2) održavao je pravno sljedništvo tako da i danas postoji kao pravni subjekt, 3) neprekidno je obavljana osnovna djelatnost bivše pravne osobe (poduzeća). Strana fizička ili pravna osoba, kojoj je prinudno oduzeta (nacionalizovana ili konfiskovana) imovina i prenešena u državno vlasništvo, ima ista prava kao i domaće pravne i fizičke osobe, pod uvjetima uzajamnosti (reciprociteta). Meñutim, stranoj osobi neće se vratiti pravo vlasništva na nepokretnostima koje po zakonu BiH ne mogu biti u vlasništvu stranih subjekata

(npr. na odreñenim područjima ili odreñenim kategorijama zemljišta, šumama, poljoprivrednom zemljištu), bez obzira što su takve nepokretnosti predmet restitucije. Strana osoba, u ovom slučaju, može dobiti novčanu naknadu. Neustavne bi bile odredbe zakona o denacionalizaciji (restituciji) ako bi se isključili stranci iz denacionalizacije, jer bi se time vršila diskriminacija. 5) U postupku denacionalizacije (restitucije) treba osigurati povrat oduzete imovine, ili pravičnu naknadu vjerskim zajednicama, kulturnim, nacionalnim i sportskim udruženjima, odnosno zakladama i fondacijama, ako postoje vlasnici ili njihovi sljednici u vrijeme denacionalizacije (restitucije). Imovina bez nasljednika postaje konačno državno vlasništvo, što je praksa u svim evropskim zemljama u postupku restitucije, pa i u redovitim postupcima nasljeñivanja. 6) Proces povrata prinudno oduzete imovine odvija se u svim tranzicijskim zemljama bivšeg socijalističkog državnog i društvenog sustava. Za stvaranje tržišnih uvjeta gospodarskog poslovanja u Bosni i Hercegovini, nužno je promijeniti zatečenu državnu vlasničku strukturu. Denacionalizacijom (restitucijom) oduzeta imovina se treba vratiti ili nadoknaditi izuzimajući: a) imovinu na kojoj su zakonito stečena prava trećih subjekata (stečena prava), b) imovinu koja je nestala zbog više sile, i c) imovinu za koju je, u općtem interesu nužno, da ostane u državnom vlasništvu. Priznavanjem mnogih meñunarodnih akata članice UN navedeno pravilo o privatnoj svojini kao ljudskom pravu postalo je meñunarodno običajno pravo kao univerzalni standard o pravu na imovinu i pravu na njenu zaštitu. Pravo privatnog vlasništva na stvarima je najveća vlast na stvarima (pokretnim i nepokretnim) kao objektima prava, koje imaju svoju upotrebnu i tržišnu vrijednost u okviru Ustavom ili zakonom utvrñenih javnopravnih i privatnopravnih ograničenja, «Uopće izvršavanju prava vlasništva ima samo utoliko mjesta, ukoliko se time ne vrijeñaju prava trećega, niti se prestupaju granice propisane u zakonima, da se uzdrži i unaprijedi opće dobro.» 7) Zakonski i prateći propisi o restituciji trebaju počivati na sljedećim načelima: 1) Načelo jednakog pravnog tretmana: svi raniji vlasnici trebaju biti dovedeni u jednak

položaj, što podrazumijeva i adekvatnost njihovog obeštećenja; nije prihvatljiva bilo kakva diskriminacija i favorizacija bilo kojih pojedinaca ili skupina, zabranjena je diskriminacija domaćih fizičkih i pravnih osoba kao i stranih uz poštivanje načela reciprociteta;

2) Načelo poštivanja stečenih prava trećih osoba: postojeća privatna imovina i imovinska prava fizičkih osoba stečenih na zakonit način ne smiju se dovoditi u pitanje; one nisu obveznici vraćanja; obveznik vraćanja je država;

3) Načelo ograničenog obeštećenja: denacionalizacija (restitucije) treba osigurati stavljanje ranijih vlasnika u pravni i ekonomski položaj u kome je približno bio u momentu oduzimanja imovine;

4) Načelo efikasnosti: restitucija treba biti sprovedena brzo i efikasno uz minimalne troškove za državu.

8) Sa stanovišta osnovnih zahtjeva ekonomije zakonodavstvo treba da uvaži sljedeća načela:

1) Naturalna restitucija treba imati prioritet u odnosu na novčano obeštećenje; 2) Procjena vrijednosti imovine treba da se vrši prema stanju imovine u vrijeme njenog

oduzimanja, a po cijenama u momentu vraćanja imovine i plaćanja novčane nadoknade; 3) Obeštećenje treba da obuhvati tržišnu nadoknadu koja se daje u vidu obveznica i drugih

hartija od vrijednosti za koje garantira država, a rijetko izvršeno u efektnom novcu;

4) Obveznik vraćanja i (ili) novčanog obeštećenja treba biti država;

9) Postupak denacionalizacije (restitucije) treba biti pojednostavljen i ubrzan, uz osiguranje revizione kontrole donesenih upravnih akata. Predug postupak, a posebice što je restitucija podobro zakasnila, bi produžio pravnu neizvjesnost i stvarao dodatno socijalno nezadovoljstvo.

Ekonomsko stanje i osnova za proces restitucije iskazani u pokazateljima su: 1) ekonomski rast je sukladan očekivanom i planiranom, a u nekim oblastima čak kvalitetniji

od očekivanog, 2) siromaštvo je široko rasprostranjeno, a uključuje pored nezaposlenih i zaposlene osobe,

posebno u neformalnom sektoru, 3) privatne investicije bilježe porast, ali zabrinjavajuće je potrošačko kreditiranje, 4) liberalizacija trgovine ima negativan utjecaj na trgovinski deficit, a nepokrivenost uvoza

izvozom jedan je od najznačajnijih problema Bosne i Hercegovine, 5) postoji odreñeni napredak u razvidnosti (javnih financija), ali postoje značajni problemi

kod vanbudžetskih računa, 6) prikupljanje prihoda se poboljšava, i treba zadržati nastavljanje tog trenda u budućnosti, 7) troškovi javne administracije su relativno visoki, uglavnom zbog nemogućnosti

sprovoñenja reforme obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite, a čime bi se mogle njihovim sprovoñenjem osigurati uštede,

8) postoji odreñen napredak u uspostavi državnih institucija, 9) centralizacijom prikupljanja poreza poboljšana efikasnost u osiguravanju budžetskih

sredstava.

10) Za stabilan ekonomski razvoji restutucija će imati pozitivan utjecaj u sljedećem: 1) jačanje pravne sigurnosti u vlasničkim odnosima; preciznije ostvarenje i priznavanje

privatnog vlasništva imat će snažan pozitivan poticaj za izvorne investicije, a što su iskustva drugih tranzicijskih zemalja to iskazala,

2) restitucija će jačati povjerenje domaćim investitorima, a posebice za ulaganja u mala i srednja poduzeća,

3) naturalna restitucija može ekonomski aktivirati imovinu koja je već godinama „pasivna“, jer je sada neureñeno vlasništvo nad njom i korisnik se ne odlučuje za investiranje,

4) financijska restitucija dobrim dijelom može postati novi, privatni, investicioni potencijal, a ne isključivo javni, državni, trošak.

Stoga je važno shvatanje restitucije kao troška, što u biti jeste, dopuniti i njezinom razvojnom osobinom, što takoñer jeste. Treba, dakle, u proces restitucije razviti i ugraditi mjere jačanja njezinog razvojnog karaktera. Proračuni i ukupni javni rashodi odreñuju okvir i obujam novčane restitucije. Sadašnje stanje ovih rashoda iskazuje sljedeće osobine: 1) prosječni (godišnji) budžetski rashodi svih razina vlasti izraženi u postotcima BDP u

razdoblju 2003. do 2005. godine iznosili su 31,9% , a 2005. u odnosu na 2003. vrijednost ovog pokazatelja je smanjena,

2) prosječni (godišnji) rashodi vanbudžetskih fondova izraženi u postotcima BDP u promatranom razdoblju iznosili su 15,3% i smanjeni su za 2,58% toga pokazatelja,

3) ukupni javni rashodi, koji uključuju budžetske rashode svih razina vlasti i rashode svih fondova socijalnog osiguranja (penzioni fondova, fondovi zdravstvenog osiguranja, zavodi za zapošljavanje, Fond dječije zastite u RS, fondovi za ceste) iznosili su 47,2% BDP (prosječno godišnje) i smanjeni su u 2005. godini za 5,34% u odnosu na 2003. godinu.

11) Za utvrñivanje mogućnosti financijskog obeštećenja u postupku denacionalizacije

uzeli smo u narednom razdoblju (2006. do 2025.), u okvirnom planu rashoda, prosječnu stopu nominalnog rasta BDP od 7%, što je umjereno predviñanje u poreñenju sa ostvarenim stopama iz razdoblja od 2000. do 2005. godine. Karakteristike planiranih budžetskih i javnih rashoda što proistječu iz tako planirane stope BDP bi bile sljedeće: 1) prosječni (godišnji) budžetski rashodi svih razina vlasti bi iznosili 31,4% BDP, i 2008. bi

bili niži za 6,15% u usporedbi s 2006. godinom, 2) prosječni rashodi vanbudžetskih fondova u narednom trogodišnjem razdoblju iznosili bi

14,5% BDP, a 2008. godine bili bi niži za 4,7%, 3) javni rashodi BDP bi bili niži za 5,7%. i time bi se izjednačili u ovom pokazatelju s

prosjekom zemalja centralne Evrope.

Javni dug iskazan u postotku BDP u početnoj 2006. godini bi iznosio 78% (prosjek tri varijante projekcije). Javni dug sadrži 47,5% vanjskog duga sa kamatama, a preostalih 30,5% na dugovanja po osnovu stare devizne štednje s kamatama obračunatih na emitirane obveznice (13 godina), opća potraživanja i ratne odštete. Vrijednost ovog pokazatelja krajem 2010. godine bi bio smanjen na 47,4% (umjerni scenarij). Već 2015. godine opterećenost javnih dugovanja bila bi smanjena na nisku razinu u odnosu prema BDP 25,5% (umjerena varijanta).

Otplata javnog duga i bruto domaći proizvod BiH Pesimistička varijanta rasta BDP

Umjerena varijanta rasta BDP

Optimistička varijanta rasta BDP

Godina

Ukupan dug sa kamatom u milionima KM

BDP u mil KM

Dug u BDP (%)

BDP u mil KM

Dug u BDP (%)

BDP u mil KM

Dug u BDP ( %)

2006. 12.304 15.370 80,05 15.590 78,92 15.800 77,87 2010. 9.864 19.400 50,85 20.820 47,38 22.310 44,21 2015. 7.109 24.175 29,41 27.860 25,52 32.780 21,69 2020. 4.267 28.710 14,86 36.410 11,72 47.060 9,07 2025. 2.377 33.280 7,14 45.370 5,24 62.980 3,77

Projekcija veli da buduće nove obveze koje će nastati u procesu restitucije, a koje neće moći biti riješene restitucijom u naravi i time moraju imati “pokriće” u novcu, bilo moguće planirati za razdoblje od 2015. do 2025. i vjerojatno sve do 2035. godine. Naime, sagledavanjem opterećenja javnim dugom očito je (uz date pretpostavke) da opterećenje otplatom postojećeg javnog duga ne dopušta do 2015. godine novo opterećenje. Novi teret ima značajno veći prostor u razdoblju nakon te godine. Pobliže, dvije trećine budućih financijskih obveza države koje proisteknu iz obveza iz restitucije trebalo bi rasporediti na razdoblje poslije 2020. godine. U tom slučaju opterećenje države javnim dugom bilo bi prihvatljivo (relativno je nisko). Time bi bili stvoreni uvjetu za emitiranje državnih obveznica za novo javno zaduživanje, što bi omogućilo efikasnije usklañivanje tokova budžetskih sredstava. I pored relativno niske vanjske javne zaduženosti sa NPV od oko 25% GDP, prostor za financijsko izmirenje obaveza po restituciji u BiH je dodatno sužen zbog visokog obima reguliranog i nereguliranog unutarnjeg duga, kao i potreba javnog zaduživanja za financiranje razvoja (autoput na koridoru Vc, modernizacija željeznica, financiranje elektroprivrede i drugih razvojnih projekata). Ukupan kapacitet javnog zaduživanja za potrebe restitucije je dodatno smanjen progresivnim otplatama već reguliranog javnog duga za isplatu stare devizne štednje.

Ukupne mogućnosti finansijske restitucije procijenjene su izmeñu 417 i 625 miliona KM. Dodatni izvori za finansiranje obaveza po osnovu javnog duga, uključujući i obaveze po osnovu restitucije, biti će sredstva ostvarena u privatizaciji. Meñutim, treba spomenuti da se obveze po osnovu restitucije mogu “pokriti” i udjelima i dionicama tvrtki u procesu privatizacije. Naime, zakoni i prateći propisi iz područja privatizacije nalažu iskazivanje u početnoj bilanci za privatizaciju tvrtki dijela kapitala koji predstavlja buduću restituciju i istodobno daju mogućnost pretvaranja potraživanja iz restitucije u dionice. 12) Jedan od ključnih ciljeva studije izvodljivosti restitucije u Bosni i Hercegovini se odnosi na analizu potrebnih sredstava za finansiranje i provoñenje ovog procesa, kao i sagledanje njegovog vremenskog horizonta. Problematika denacionalizacije, restitucije, je pravno-političko pitanje, ali istodobno ima itekako ekonomske, a posebno tržišne implikacije. Meñutim, restitucija je sastavnica nužnih ekonomskih reformi, ali čini pokazatelj dokazivanja zrelosti jednog društva i njegove spremnosti za uključivanje u globalne svjetske političke tokove. Restitucija predstavlja i meñunarodnu obavezu, iako njeno rješenje je stvar unutarnjeg političkog koncenzusa i bogatstva jedne zemlje. Restitucija ima monetarne efekte i na tržište nekretnina i roba. Konsekvence restitucije se naročito ispoljavaju na tržište nekretnina: poljoprivredno zemljište, objekti, šume, grañevinsko zemljište i ostale nepokretne stvari. Iskustva zemalja koje su okončale restituciju ukazuju na mogućnost «udara na tržište i tražnju», i utjecaj na makroekonomsku stabilnost zemlje. Meñutim, ureñenje vlasništva, te vraćanje oduzete imovine ranijim vlasnicima ili njihovim nasljednicima, je proces koji se treba i može efikasno završiti, jer provoñenje i ostvarenje tržišnog poslovanja je nužnost opstanka i uključenja u globalne svjetske tokove. Velika ponuda nekretnina će dovesti do snižavanja cijena i pojačane potražnje domaćih i inozemnih investitora. Ostvarena novčana sredstva će vršiti pritisak na agregatnu potražnju za nekretninama i ostalim robama. Objektivno je očekivati i povećanje štednje. Naravno da je najefikasnije ulagati novčana sredstva u nove poslove i time uticati na razvoj ekonomije u cjelini. Takav projekat zahtjeva razradu fiskalnih instrumenata; oporezivanje prodaje imovine koja je predmet restitucije. Za siromašnu državu, restitucija u naravi «naturalna restitucija» ima prednost nad ostalim načinima obeštećenja. Dato gospodarsko stanje i meñunarodna ograničenja ne daju velike mogućnosti za novčanu restituciju. Ovo potvrñuju i pozitivna iskustva manje siromašnih zemalja u tranziciji koje su izvršile denacionalizaciju: Češka, Rumunija, Estonija, Mañarska, Slovenija, Bugarska i druge. Tako, naprimjer, u Češkoj je oko 80% imovine vraćeno u naturi od 1,5 miliona zahtjeva za restituciju. Isto tako, u ovoj zemlji je izvršen ogroman priliv stranih direktnih investicija i ekonomija je sve stabilnija. Ova iskustva i naši uvjeti, ekonomsko i političko stanje, upućuje na opredjeljenje za primjenu istog modela restitucije. Naturalna restitucija je fiskalno neutralna. 13) Temeljem istraživanja objavljenih u radovima i ekspertnih mišljenja, procjena je da će biti predmet restitucije oko 600.000 ha zemljišta svih kategorija. To će u velikoj mjeri destabilizirati tržište zemljišta i dovesti do smanjenja cijena u srednjoročnom razdoblju. Najveći dio šumskog fonda (preko ¾) se nalazi u državnom sektoru. Prema raspoloživim podacima očekuje se 763.580,729 ha šumskog zemljišta koje može biti u postupku restitucije. Veličine objekata (poslovni, stambeni, stanovi, poslovni prostori, stambeno-poslovni, magacini, hoteli, privredni, garaže i dr.). za restituciju je 984.152 m2, stambeni 1.154.166 m2 , stanovi 221.617 m2 , poslovni prostori 400.387 m2, te ostali 779.663 m2. Unutar ovog dijela predmeta restitucije došlo je do značajne promjene namjene, čime se otežava restitucija u naravi. Najveći dio zemljišta za restituciju (45,5%) je zemljište na kojiem su izgrañeni objekti, neizgrañenog je 37% i s izgrañenom infrastrukturm 17,5%. Otežana je mogućnost vraćanja i zamjene grañevinskog zemljišta.

Procjena vrijednosti restitucije po vrsti imovine I II III IV

Struktura potraživanja imovine

Prosječna cijena (KM)

Količina (metri kvadratni) Vrijednost (KM)

Obradivo zemljište 4,83 6.000.000.000,00 28.980.000.000,00 Neobradivo zemljište 1,83 2.568.885.680,70 4.709.623.747,95 Šumsko zemljište 1,00 7.635.807.291,80 7.635.807.291,80 Grañevinsko, neizgrañeno

20,00 521.567.955,14 10.431.359.102,28

Grañevinsko, izgrañeno infrastruktura

30,00 246.668.218,47 7.400.046.554,10

Grañevinsko, izgrañeno objekti

35,00 642.201.825,40 22.477.063.889,00

Poslovni prostori (ostali objekti)

1.500,00 2.164.203,40 3.246.305.093,25

Stanovi (objekti i stanovi)

1000,00 1.375.784,11 1.375.784.110,00

UKUPNO 86.225.989.788,38 Zemljište (obradivo, neobradivo i šumsko), objektivno je očekivati da treba riješiti načinom naturalne restitucije. U državnom (društvenom) vlasništvu se nalazi 1.658.993 ha obradivog zemljišta (popis iz 1991. godine), a potraživanja u restitucije se cijene na oko 600.000 hektara. Neobradivim zemljštem država raspolaže sa 575.085 hekatara, a očekivanja za restituciju su 256.888,6 hektara. U državnom sektoru nalazilo se 1.806.628 hektara šumskog zemljišta a procjenjena je sa 763.580,7 hektara za povrat. Povrat grañevinskog zemljšta, a naročito izgrañenog (objekti i infrastruktura) i neizgrañenog će predstavljati najteži dio provoñenja restitucioje. Naime, prostorno planiranje (urbano i ruralno) predstavlja instrument državne intervencije kojim najčešće lokalna samouprava osigurava prostore za tehničku i komunalnu infrastrutkuru i vrše namjenu ostalog prostora. Grañevinsko zemljšte se proglašava dobrom zajedničkog interesa, bez obzira o kom obliku vlasništva se radi, i time na njemu nema neograničenog vlasništva. Povrat grañevinskog zemljišta će u najvećem dijelu zahtjevati kombinaciju zamjenske i finansijske (novčane i nenovčane) restitucije. 14) Jamčeći pravo vlasništva i nasljeñivanja i uzdižući nepovredivost prava vlasništva u red najvećih vrijednosti ustavnog poretka, a proglašavajući preduzetničku i tržišnu slobodu temeljima privrednog ustrojstva, negirajući tako ustanovu društvenog vlasništva iz dotadašnjeg ustavnog poretka, kao i sve osnove prisilnog prenosa privatne imovine u društveno vlasništvo, Ustav BiH je postavio temelj za reintegraciju ustanove privatnog vlasništva u naš pravni poredak. Zakonodavac se obavezao indirektno da pravno uredi pretpostavke i postupak za denacionalizaciju (restitucije) prava vlasništva (privatnog vlasništva), odnosno pitanje naknade za oduzetu imovinu kada restitucija u naravi nije izvodljiva. Pravni osnov denacionalizacije su Ustav, zakoni, i ratifikovane meñunarodne konvencije. Zakonodavac je autonoman u odreñivanju predmeta denacionalizacije kao i kruga ovlaštenika prava na denacionalizaciju, vodeći računa o pobrojanim posebnim interesima (prava trećih lica i drugo pobrojano) zaštiti javnog interesa i ekonomskim mogućnostima države. Ustav BiH i ratifikovane meñunarodne konvencije su obvezale zakonodavca da propiše pretpostavke i postupak denacionalizacije bez ograničenja ovlaštenika

prava na denacionalizaciju i bez ograničenja predmeta denacionalizacije, prisilno prenijete u društveno, odnosno državno vlasništvo. U pogledu razloga koji isključuju denacionalizaciju i restituciju imovine mogu se javiti stečena prava i postojanje javnog interesa utvrñenog zakonom na već opisani način. U oba slučaju ranijem vlasniku pripada pravo na pravičnu nadoknadu za oduzetu imovinu. Zaštita stečenih prava je univerzalna vrijednost, izražena u pravnoj zapovijedi: tuñe ne dirati (alterum non laedere). Stoga Zakon o denacionalizaciji treba obuhvatiti povrat imovine oduzete po svim osnovama i k tom cilju treba sadržavati: 1) predmet denacionalizacije, 2) subjekti denacionalizacije (fizičke i pravne osobe i njihovi pravni sljednici), 3) uvjeti za ostvarivanje prava na povrat imovine ili novčanu nadoknadu, 4) oblici denacionalizacije, 5) organi sprovoñenja denacionalizacije, 6) postupak sprovoñenja denacionalizacije, 7) upravna i sudska revizija donešenih pravnih akata, 8) način utvrñivanja nadoknada i visina naknade, 9) rokovi sprovoñenja denacionalizacije.

15) Zapošljavanje novih kadrova za pripremu i izvedbu restitucije će biti nužno za odreñeno vremensko razdoblje. Težišnica je na razdoblju koje je potrebno za rješavanje zahtjeva za denacionalizaciju (restituciju). Prosudba je o potrebi angažiranja do 660 državnih službenika u razdoblju od tri godine i odreñeni broj specijaliziranih stručnjaka procjenitelja i drugih stručnjaka što treba uračunati u troškove procesa restitucije. Institucije za provoñenje restitucije se mogu utemeljiti na razini države ili na razini entiteta, uz strogo definiranje njihove nadležnosti. Kriteriji za izbor mogućih institucionalnih rješenja trebaju biti:

1) jedinstveni pravni osnov oduzimanja imovine koja je predmet restitucije, jer je oduzimanje utemeljeno na propisima bivše države FNRJ, odnosno SFRJ i propisima SR BiH,

2) istovjetan regulatorni okvir za provoñenje restitucije, 3) istovjetan postupak provoñenja restitucije s utvrñenom procedurom provedbenih akata i

operativnih postupaka, 4) ostvarenje načela efikasnosti i ekonomičnosti u provoñenju procesa restitucije, 5) vremenska sinhronizacija u odvijanju procesa restitucije, 6) osiguranje pravne sigurnosti aktera u restituciji.

16) U rješenju institucionalne strukture za provoñenje restitucije treba isključiti komisije za restituciju na bilo kojoj razini državne vlasti; treba izbjegavati komisije u izvedbi procesa restitucije. Operativne poslove trebaju obavljati postojeće mjerodavne službe i uprave svih razina vlasti kao stručna državna tijela. Treba razmišljati o utemeljenju Agencije za restituciju Bosne i Hercegovine i formiranje sektora za restituciju u postojećim agencijama za privatizaciju. Takva organizacija podrške izvedbi procesa restitucije će biti djelotvornija, s manjim troškovima i neovisna od političkih uticaja, a što je vrlo bitno za efikasnost izvedbe restitucije.

17) Materijalni troškovi su procijenjeni na oko 70,5 miliuna KM. Sa dodatnim vanjskim uslugama i troškovima edukacije i administriranja za potrebe financijske restitucije, ukupni troškovi restitucije bi iznosili najmanje 91,5 mil. KM. Smatramo da nisu ovo veliki troškovi u srazmjeri s poslom koji treba obaviti; čine oko 0,1% vrijednosti restitucije. Iskazano u

godišnjem trošku to bi bilo oko 20 mil. KM godišnje, a što je približno 1,5% postoječih troškova administracije u Bosni i Hercegovini. 17) Restitucija u BiH je najveći projekat vlasničkog restrukturiranja ikada zabilježen. Po svom ukupnom obimu potrebne realokacije od oko 86,2 mld. KM, ona čini 5,94 godišnja bruto proizvoda zemlje i u odnosu na 23,1 mld. KM privatizacije državnog kapitala čini 3,73 puta veću vrijednost. U odnosu na sve druge zemlje u tranziciji, BiH ima relativno najkompleksniji projekat restitucije, jer je u drugim zemljama vrijednost restitucije po pravilu bila ispod razine jednogodišnjeg GDP. Da li će restitucija imati naglašeniji razvojni ili potrošni karakter zavisiće, ne samo od načina izvedbe restitucije, nego još i više od pratećih razvojnih politika, posebno zemljišnih politika. Njima treba stimulirati okrupnjavanja zemljišta, posebno poljoprivrednog, koje će i dalje biti rasparčivano, jer parcele pod restitucijom često imaju vlasnički udio 1/30. S druge strane potrebno je osigurati oporezivanje neiskorištenog zemljišta, naravno u kontekstu moderne poljiprivredne politike. Uz to treba razviti i zakonsku regulativu za formiranje industrijskih zona, kako bi se preko njih osiguralo racionalnije upravljanje zemljištem kao faktorom industrijskog razvoja. LITERATURA

S. Andrijić i dr., Economic Delelopment Strategy for Bosnia and Herzegovina, UNDP, Vienne, 1998. S. Andrijić, Ekonomski razvoj SR Bosne i Hercegovine, Kvantitativni model, Analiza, Projekcija, koautor, redaktor, “Svjetlost”, Sarajevo, 1984. S. Andrijić, Koncepcija dugoročnog privrednog razvoja BiH do 2000. godine, Kvantitativni model razvoja SR BiH i elementi projekcije do 2000. godine, Posebno izdanje, Knjiga LXXII, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1985. S. Andrijić, Model vlasničke transformacije društvene imovine, Kvantitativni model, Financijski efekti, pravni pogledi, Knjiga 1-3., voditelj, koautor, redaktor, Ekonomski fakultet, Institut, Sarajevo, 1991. S. Andrijić, Osobitosti strategije vlasničkog utemeljenja društvene imovine Federacije Bosne i Hercegovine, Hrvatska gospodarska revija, br. 5. 1996. Prevod na engl., Pecculiarties of Strategy of Proprietary Establishment of Social Property of the B&H Federation S. Andrijić, Politika, koncept i model privatizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine, Utjecaj transformacije vlasništva na nezaposlenost i zapošljavanje, Knjiga 7., Biblioteka: Bosna i Hercegovina mogućnosti i perspektive razvoja, Sarajevo, 2000. S. Andrijić, Posebnosti koncepta i modela tranzicije vlasništva u netržišnom gospodarstvu, Tranzicija u Bosni i Hercegovini, Znanstveni skup, Posebno izdanje, Knjiga CXIII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 33., Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2000. S. Andrijić, Privatizion of Property in Bosnia and Herzegovina, Bosnia and Herzegovina Specifies, Reconstruction, Reform and Economic Menagement in Bosnia and Herzegovina, UNDP, Vienna, 1996. S. Andrijić, Restitucija neodvojiva sastavnica vlasničkog utemeljenja društvene imovine, &-VUDI modela, U službi crkve i društvene zajednice, Komisija Justitia et Pax Biskupske konferencije BiH, Sarajevo, 2004. S. Andrijić, Tranzicija samoupravnog socijalizma u parlamentarnu diktaturu i gospodarski protektora (Transition of Self-management Socialism into Parliamentary Dictatorship and Economical Protectorate), Biblioteka ekonomika, Knjiga 2., Urednik biblioteke S. Andrijić, SYNOPSIS, Sarajevo, 2000 S. Andrijić, Vlasnička prava za sve grañane, Business Magazine, br. 5., 1995. S. Andrijić, Vlasnička pretvorba društvene imovine brana stvaranju totalitarnog društva, Ekonomski pregled, br. 10-11-12., 1992. S. Andrijić i dr., Vlasničko utemeljenje društvene imovine, Privatizacija, HKD “Napredak”, Sarajevo, Podružnica, Split, Agencija za restrukturiranje i razvoj, Mostar, 1996. S. Andrijić, Vlasničko utemeljenje društvene imovine uvjet za tranziciju i izgradnju tržišnoga gospodarstvenog sustava, Gospodarski sustav složene države, Zbornik radova

meñunarodnoga znanstvenog skupa, Glavni urednik S. Andriji ć, Društvo ekonomista “Benko Kotruljić”, Mostar, 2000. S. Andrijić, Vlasništvo u tranziciji netržišnog gospodarstva, Ekonomski pregled, br. 1-2., Zagreb, 1999. S. Andrijić, Vlast vlasništva, Spoznaje i ocitovanja, ZIRAL, Mostar, ZORO, Zagreb-Sarajevo, MM. S. Andrijić, Zaštita vlasništva temeljna brana ratnim sukobima, Hrvatski narodni kalendar, HKD “Napredak”, 1995. S. Andrijić, “&-VUDI” model and Macroekonomic Conditions for its Implementation, The Privatisation for the Federation of Bosnia and Herzegovina, Third International Conference Enterprise in Transition, Book of Extended Abstract + CD ROM with full papers, Faculty of Economics, Split, 1999. I. Babić, D. Bago, K. Begić, M. Mučibabić, Analiza o prinudnom oduzimanju imovine i mogući pravci njene reprivatizacije, SR BiH - Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, april 1991.

M. Begić, Obespravljeni-osiromašeni zemljovlasnici Bosne – Knjiga 2, Polygraph d.o.o. Sarajevo, 1998. R.A. Bueno, Restitucija i tržište u reformi zemljišta Bugarske, časopis Eaces, br. 5, oktobar 2005. Š. Čović, Ljudska prava u BiH i pravo imovinu, Ljudska prava, br. 1., Sarajevo, 2000. R. Grover, M.Flores-Borquez, Restitution and Land Markets, Impact of New Land and Land Reform Law on Good Land Administration, FIG Working Week 2004., Athens, Greece, May 22-27, 2004. B. Kljajić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983. E. Kurtović i grupa autora, Instrumenti i institucije zemljišne politike, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo, 2006. M. Kuzmić (urednik), Povrat oduzete imovine u tranzicijskim zemljama i Republici Hrvatskoj, Fond za naknadu oduzete imovine i Inžinjerski biro d.d, Zagreb, Plitvička jezera, 2000. D. Latinović, Dugovi restitucije, Ekonomist online, broj 195, 3 jul, 2006. A. Ossko, A. Hopfer, Lekcije istočne Evrope iz prošlosti i stremljenja ka budućnosti: Sustizanje Evrope ili utiranje novog puta“UN-FIG Konferencija o pitanjima zemljišta i infrastrukture katastra za održiv razvoj, Melburn, oktobar 1999. H.Pašić i B.Vesković, Zbirka propisa o nekretninama, sa stručnim objašnjenjima, Sarajevo,1988.

J.Savinšek, Denacionalizacija i obeštećenje kao prvi uslov privatizacije, Pravni informator, 2006. P.Simonetti, Uspostavljanje prava vlasništva na grañevinskom zemljištu u Republici Hrvatskoj, Edition Temmen, Bremen, 2003. P.Simonetti, Denacionalizacija, Pravni fakultet Rijeka, 2004.

D.Tarschys, Kratki Vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, Council of Europe, 1998. J.Tucker-Mahl, Imovinska prava u tranziciji, ed. A. Kim, 13 maj, 2005. J. Tucker-Mohl, Property Rights and Transitional Justice: Restitution in Hungary and East Germany, p. 12, 2005. B. Vizner, Grañansko pravo, drugo prerañeno i dopunjeno izdanje – knjiga treća, Rijeka, 1969. Korišteni propisi. Deklaracije o pravu čovjeka i grañanina iz 1978. godine., Evropska konvencija o ljudskim pravima Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1 st. 1. Protokola uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Pariz, 20.03.1952. godine /»EUROPEAN TREATY SERIES», br. 9. Krivi čni zakonik ("Službeni list FNRJ", br. 14/53) izuzev Glave XII. Odluka AVNOJ-a o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom prisutnih lica sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuñile ("Službeni list DFJ", br. 26/45) Osnovni zakon o eksproprijaciji («Sl. list FNRJ», br. 28/47) Osnovni zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Sl.list SFRJ“,br.25/65,12/67 i 19/70) Osnovni zakon o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima («Sl. list FNRJ», br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51) Presuda Vrhovnog suda BiH, br. Uvl. 7/79, od 19.03.1979. (Bilten Vrhovnog suda BiH, br. 2/79) Presuda Vrhovnog suda Hrvatske, Rev. 1458/92 od 06.10.1992., Dr. Petar Simoneti 8Zakon o grañevinskom zemljištu SR H.) Prvi protokol Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama iz 1950. godine.

Uredba o arondaciji poljprivrednih dobara opštedržavnog značaja («Sl. list FNRJ», br. 99/46) Uredba o imovinskim odnosima i reorganizaciji seljačkih radnih zadruga («Sl. list FNRJ», br. 14/53) Uredba o ratifikaciji Konvencije objavljena u sl. listu R BiH br. 5/96 (posebno izdanje Meñunarodni ugovori) Ustav BiH iz 1995. godine. Ustav SFRJ iz 1974. godine. Ustav SR BiH iz 1974. godine. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji («Sl. list DFJ», br. 64/45, «Sl. list FNRJ», br. 24746, 24746, 99/46, 105/48, 4/51, 19/51, 21/56 i 55/57 i «Sl. list SFRJ», br. 10/65) Zakon o agrarnoj reformi i kolonizavciji u NR BiH («Sl. list NR BiH», br. 2/46, 18/46, 29/47, 37/49, 14/51 i «Sl. list SR BiH», br. 41/67) Zakon o arondaciji («Sl. list SR BIH», br. 6/78) Zakon o državljanstvu («Sl. list DFJ», br. 64/45 i 105/48) Zakon o eksproprijaciji („Sl. list SR BiH“, br. 12/87, 19/87 i 18/86) Zakon o eksproprijaciji R Hrvatske (Narodne novine, br. 10/80 i 46/82) Zakon o eksproprijaciji savezni – prečišćeni tekst („Sl. list SFRJ“, br. 11/68 i 30/68) Zakon o grañevinskom zemljištu («Sl. list SR BiH», br. 34/86, 1/90 i 29/90) Zakon o grañevinskom zemljištu SRBiH („Sl. list SRBiH, br. 34/86) Zakon o grañevinskom zemljištu u društvenoj svojini («Sl. list SR BiH», br. 13/74) Zakon o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta («Sl. list FNRJ», br. 43/59, 53/62, 10/65 i «Sl. list SFRJ», br. 25/65, 12/67 i 14/70) Zakon o izmjeni i dopuni saveznog Zakona o eksproprijaciji („Sl. list SFRJ“, br. 57/68) Zakon o izvršenju kazni, mjera bezbjednosti i odgojno popravnih mjera («Sl. list FNRJ», br. 47/51) Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Sl. list DFJ“, br. 40/45 i 70/45) Zakon o krivičnim delima protiv naroda i države ("Službeni list DFJ", br. 66/45, "Službeni list FNRJ br. 86/46)

Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i grañevinskog zemljišta («Sl. List FNRJ», br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1763) Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća («Sl. list FNRJ», br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53) Zakon o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslovnenske komunističke vladavine (Narodne novine Republike Hrvatske br. 92/96) Zakon o odreñivanju gradskog grañevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera («Sl. list SFRJ», br. 5/68) Zakon o odreñivanju gradskog grañevinskog zemljišta u odreñenim naseljima gradskog karaktera («Sl. list SR BiH», br. 24/68) Zakon o oduzimanju državljanstva oficirima i podoficirima bivše jugoslovenske vojske koji neće da se vrate u otadžbinu i pripadnicima formacija koje su služile okupatoru i odbegle u inostranstvo ("Službeni list DFJ", br. 66/45, "Službeni list FNRJ", br. 86/46) Zakon o oduzimanju ratne dobiti, stečene za vrijeme neprijateljske okupacije („Sl. list DFJ“, br. 36/45) Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 6/80) Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvenog vlasnika i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama («Sl. list FNRJ», br. 22/53, 27/53, 4/57, 46/62 i «Sl. list SFRJ», br. 10/65) Zakon o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Sl list DFJ“, br. 36/45, 52/45 i „Sl. list FNRJ“, br. 64/46 i 10/65) Zakon o postupanju sa imovinom, koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Sl. list DFJ“, br. 36/45) Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Sl. list FNJ“, br. 61/46) Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o oduzimanju ratne dobiti, stečene za vrijeme neprijateljske okupacije («Sl. list FNRJ», br. 52/46) Zakon o potvrdi i izmjenama Zakona o postupanju sa imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača („Sl. list FNJ“, br. 64/46, 105/46, 88/47 i 99/48) Zakon o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama («Sl. list SRBiH», br. 23/79, 28/86 i «Sl. list RBiH», br. 37/93)

Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba («Sl. list FNRJ», br. 63/46 i 105/46) Zakon o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list RBiH“, br. 2/92 i „Sl. List SFRJ“, br. 29/78 Zakon o prometu nepokretnosti SR BiH, („Sl. list br. 38/78) Zakon o prometu zemljišta i zgrada («Sl. list SFRJ», br. 43/65, 67/65 i 17/69) Zakon o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. godine („Sl. list SFRJ“, br. 43/65, 57/65, 17/65) Zakon o prostornom ureñenju („Sl. list SRBiH“, br. 9/87) Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže („Sl. list FNRJ“, br. 56/46) Zakon o svojini na dijelovima zgrada („Sl. list SFRJ“, br. 43/65) Zakon o šumama („Sl. list SRBiH, br. 38/71) Zakon o šumama („Sl. list SR BiH“, br. 11/78) i Pravilnik o obilježavanju granica šuma u društvenoj svojini i postavljanju graničnih znakova („Sl. list SR BiH“, br. 25/78) Zakon o udruženom radu («Sl. list SFRJ», br. 53/76, 57/83, 85/87, 6/88 i 38/88) Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini „Sl. list SRBiH“, br. 28/77) Zakon o uknjiženju nepokretnosti u društvenoj svojini („Sl. list SFRJ“, br. 12/65) Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Sl. novine FBiH“, br. 6/98) Zakon o vlasništvu na posebnim dijelovima zgrada („Sl. list SFRJ“, br. 16/59 od 14.04.1959.) Zakon o zabrani izazivanja nedopuštene nacionalne, vjerske, rasne, plemenske mržnje i razdora ("Službeni list DFJ", br. 36/45) Zakon o zaštiti i upravljanju narodnom imovinom ("Službeni list DFJ", br. 39/45) Zakon o zaštiti poljoprivrednog zemljišta („Sl. list SR BiH“, br. 16/85) Zakoni Bosne i Hercegovine, NORSTEDS JURIDIC STOCKHOLM, 1999. Časopisi i objavljeni izvještaji a) Godišnjaci

Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine, Državni zavod za statistiku, Sarajevo, maj/svibanj, 1994. Statistički godišnjak Republike BiH, 1992. Statistika republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove b) Službeni listovi Službeni list FNRJ, broj: 51/46., 98/46., 29/47., 35/48. Službeni list SFRJ, broj: 86/46.,52/58., 6/80. Službeni list SRBiH, broj: 35/77. Službeni list R BiH, broj: 2/92., 5/93. c) Ankete i izvještaji Anketa o Mjerenjima životnog standarda, AS BiH, ZSFBIH, RZSRS, (uz podršku UNDP, SB, DFID), Sarajevo 2003. Izvještaj o humanom razvoju 2002., Bosna i Hercegovina, UNDP/EI, Sarajevo, 2002. Izvještaj o humanom razvoju-Bosna i Hercegovina, UNDP/IBHI, Sarajevo, 1998. Izvještaj o restituciji imovine u centralnoj i istočnoj Evropi, US State Department, 12.04. 2006. Izvještaj o socijalnoj uključenosti (u 10 novih zemalja članica), Evropska Komisija - Generalni direktorij za zapošljavanje, socijalne poslove i jednake mogućnosti, 2005. Izvještaj Udruženja mikrokreditnih organizacija u BiH za period 2001-2004. i trendove u 2005. godini. Izvjestaj The Global Competitiveness Report 2005.,World Economic Forum, 2005. Srednjoročna razvojna strategija BiH 2004-2007. (PRSP) Revidirani dokument, EPPU-PIMO, Sarajevo, maj, 2006. Strategija integrisanja Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju, BiH Vijeće Ministara, Direkcija za evropske integracije, Sarajevo april/maj, 2006. Godišnji izvještaj 2005 - Bosna i Hercegovina, Ekonomski trendovi , EPPU-Jedinice za ekonomsko istraživanje, mart 2006. Preliminarni Izvještaj o siromaštvu u BiH za period 2001-2004 (sa AS BiH, ISRS, FOS BiH, WB,DFID,BSAL,IBHI), EPPU, Sarajevo, April 2005.

Nezaposlenost i stanje na tržištu: Potencijal za razvoj akcionih politika BiH, BSAL/IBHI, Kvalitativna studija 1, DFID Projekta „Razvoj radnih i socijalnih politika“ Izvještaj, Sarajevo, Oktobar 2002. (verzija na lokalnom jeziku IBHI web stranica www.ibhibih.org, engleska verzija BSAL web stranica www.birks-sinclair.com Reduciranje siromaštva uzimajući u obzir socijalnu isključenost-DFID dokument politike, DFID, Septembar 2005. BiH: Od zavisnosti od pomoći do fiskalnog samoodržanja, Svjetska Banka, oktobar 2005. Baze podataka. Sumarni pregled podnesenih prijava, BiH Vijeće Ministara, Komisija za restituciju, Sarajevo, 10.05.2006.