SREDNJOEUROPSKI BONTON

 

Sastavio: Mato Špekuljak

Korišteni izvori:1. dr Gertrud Oheim BONTON, Zagreb 1966. 2. Silvio Ružić LEKSIKON SVAKODNEVNOG ŽIVOTA, Zagreb 1967.3. Tkalčević-Koščević BON-TON, Zagreb 1953.

Koliko god suvremeni ljudi, između ostalog i zbog sve složenijih uvjeta i sve veće dinamike modernog života, težili što jednostavnijim oblicima međusobnog ponašanja, neke norme uljuđenog ponašanja ostaju i dalje obvezatnima za svakog civiliziranog čovjeka. Najelementarnije norme uljuđenog ponašanja izdvojene su u ovom bontonu boldiranim tekstom. Iza najelementarnijih normi uljuđenog ponašanja slijedi niz potankosti koje su još prije nekoliko desetljeća bile obvezujuće za svakog uljuđenijeg čovjeka, a koje sve više i više nestaju iz svakodnevnog života ljudi kako u Srednjoj Europi tako i u cjelokupnom zapadnom civilizacijskom i kulturnom krugu. Premda je očigledno posvudašnje snižavanje kvalitete međuljudskih odnosa, stvar je svakog suvremenika koji želi biti uljuđen da nađe optimalnu mjeru između sve agresivnijeg primitivizma, grubosti, bezobzirnosti u međuljudskim odnosima i još donedavno obvezujućih brojnih normi lijepoga, pristojnoga, obzirnoga ponašanja. Jednako je pogrešno pretjerivati u bilo koju stranu. 

SVE POČINJE OD BRIGE O SEBI

Početak uljuđenosti je briga o sebi samome: redovito održavanje čistoće tijela (tj. redovita osobna higijena), nastojanje oko što boljeg vlastitog zdravlja (izbjegavanjem svega što čovjekovu zdravlju šteti, a prakticiranjem onoga što mu pogoduje), ukusno odijevanje, ali u

2

skladu s načinom odijevanja većine drugih ljudi (tj. bez agresivnog nametanja u središte pozornosti).

Čovjekovo držanje treba biti mirno, jednostavno i prirodno, u skladu s osobnom naravi. Čovjek koji drži do sebe ne naslanja se na stol, naslon od stolca, zid i slično, stoji uvijek ravno, čvrsto i sigurno, premda ne i ukočeno, a tako drži i glavu. 

I sjediti treba ravno, ne s glavom nagnutom naprijed, tjeskobno uzdignutim ramenima i uvučenim vratom. Sjesti treba sigurno na stolac, a ne plašljivo na njegov rub, pri čemu treba voditi računa i o tome da se čovjek ne raspusti na stolcu, posebno u fotelji, kao omlohavljena beživotna masa. Prebacivanje noge preko noge prilikom sjedenja ne pruža baš neki estetski dojam, a nije dobro niti za cirkulaciju krvi u nogama. Prilikom sjedenja noge ne treba pružati daleko ispred sebe. Na stolcu se ne njiše. Na stolac se ne sjeda natraške. Ružno je strugati stolcem po podu, bilo da čovjek sjeda ili ustaje. Prilikom sjedenja ruke treba mirno držati pred sobom jednu u drugoj ili ih položiti na koljeno, a ne njima mahati po zraku. Sjedeći ne treba bez potrebe obje ruke stavljati na stol, naročito ne laktovima daleko od sebe. Nije lijepo nasloniti glavu na ruku, podbočivši se laktom o stol. 

Prilikom hodanja ne treba mahati rukama, ali niti držati ruke ukočeno uz tijelo kao da su drvene. 

Premda nije jednostavno držati ruke mirno, ničime zaposlene, treba se na to privikavati. Ne treba ruke, bez razloga, držati sklopljene, a još manje pri tome vrtjeti palcem, povlačiti gumbe na odjeći, bubnjati po stolu, pomicati neki predmet na njemu, gužvati papirić.. Nije lijepo vidjeti kako netko neprestano nešto radi rukama po licu, ili po noktima, ili zavlači prste u kosu, ili povlači ruku po ovratniku, a o kopanju prstom po nosu da se i ne govori.

Ima ljudi koji ne mogu niti nakratko biti na jednom mjestu, nego se neprestano dižu, mijenjaju mjesto, hodaju po sobi amo tamo, mašu ili tresu nogama, njišu kakav predmet i slično.

Rukavice ljudi koriste kako da bi zaštitili ruke od hladnoće tako i da bi ih zaštitili od prljavštine Prljave poslove bi svakako trebalo obavljati s rukavicama na rukama. Danas većina ljudi rukavice nosi samo zimi, zbog hladnoće, ali ljudi koji žele da im ruke budu uvijek čiste nosit će lagane rukavice i ljeti, svaki puta kada izađu iz kuće. Naravno rukavice ne smiju biti prljave niti poderane na vrhovima prstiju. 

Kada nekome dođemo u posjet rukavice svakako treba skinuti. Rukavicu na desnoj ruci muškarac načelno skida i prilikom rukovanja, premda uz ispriku, iz praktičnih razloga to nije dužan činiti baš pri svakom rukovanju, pogotovo ne na ulici. Žene u pravilu ne skidaju rukavice s ruku.

POZDRAVI

Svaki kontakt s drugim čovjekom, uključujući i svaki susret s čovjekom otprije poznatim, priliči započeti odgovarajućim izrazom dobrohotnosti, tj. pozdravom: "dobro jutro!", "dobar

3

dan!" ili "dobra večer" (u novije vrijeme češće "dobro veče!", a samo među vrlo bliskim ljudima, naročito mlađima - "bok!")!

Uobičajeno je sve ljude s kojima nismo vrlo bliski oslovljavati s "gospodine" (ako je riječ o muškarcu), odnosno s "gospođo" (ako je riječ o ženi). Riječ "gospodine" i "gospođo" treba upotrijebiti kad god je to uputno, dakako pazeći da se pri tome ne pretjeruje. Dakle, nije dovoljno reći tek "da", "ne", "doista" i sl. nego "da, gospodine", "ne gospodine", "doista, gospodine" i slično, naročito bi tako trebala postupati djeca prema starijima. Naravno, ljudi koji su međusobno vrlo bliski, međusobno se oslovljavaju osobnim imenima.

TRI NAJVAŽNIJE RIJEČI

4

Kad nešto od nekoga molimo ne zaboravimo upotrijebiti riječ "molim!", kad od nekoga nešto primamo ne zaboravimo upotrijebiti riječ "hvala!", kad nekoga na bilo koji način uznemirujemo (makar ga posve nehotice gurnuli u prepunom tramvaju) svakako upotrijebimo riječ "oprostite!" (među bliskim osobama - "oprosti!").

Tko nam god kaže "izvolite!", trebamo mu uzvratiti s "hvala!", na što je onaj prvi dužan nadodati "molim!" (u značenju "Molim, ne zahvaljujte mi, učinio sam samo svoju dužnost."). I iza svakog "oprostite!" treba neizostavno uslijediti "molim!". To jednako obvezuje djecu kao i odrasle ljude.

RANGIRANJE U OPHOĐENJU

5

Kao izraz dužnog poštovanja prema starijoj osobi, ali i prema osobi koja obnaša odgovorniju dužnost, mlađa osoba i osoba koja obnaša manje odgovornu dužnost pozdravlja prva (oslovljavajući u možebitnom daljem razgovoru sugovornika s "Vi"), a starija osoba i osoba koja obnaša odgovorniju dužnost na pozdrav otpozdravlja riječima istoga značenja i (najčešće, ali više ne i obvezatno) pružanjem ruke.

Različito se pozdravlja u zatvorenom prostoru, a različito na otvorenom. 

U zatvorenom prostoru pozdravlja se otkrivene glave, laganim naklonom. Prilikom naklona glave ne treba savijati leđa, nego tijelo treba držati uspravno, a pete trebaju biti skupa. Razumije se da takav pozdrav treba biti neusiljen i prirodan. Kada se s nekim pozdravlja treba ga gledati u lice, a ne usmjeriti pogled u stranu. 

Na otvorenom treba činiti isto, ali uz prethodno skidanje šešira (ukoliko ga muškarac nosi). Šešir se skida dva-tri koraka ispred osobe koju se pozdravlja, i to tako da ga se lijevom rukom (kada je to nespretno - može i desnom rukom) prihvati za obod ili za vrh, digne ga se malo uvis i drži nad glavom, dok se pogledom prati osobu koju se pozdravlja, da bi se potom pokrilo glavu. Prilikom pozdravljanja, dakako, nije lijepo napadno zuriti u onoga koga se pozdravlja, a nakon pozdrava treba pogled usmjeriti na nešto drugo. 

Kad smo se nekim u društvu pa naš pratilac pozdravi nekoga, isto trebamo učiniti i mi. No ako naš pratilac nekoga pri tome zaustavi, ili netko zaustavi njega, bez namjere da se i mi s dotičnom osobom upoznamo, trebamo stati nekoliko koraka podalje. Ako je razgovor našeg pratioca s njegovim znancem duži, možemo se lagano nakloniti, skinuti šešir (ako ga imamo na glavi), oprostiti se i otići. 

Prilikom ulaska u trgovinu ili bilo koju javnu prostoriju dovoljno je pozdraviti samo nakratko podignutim šeširom.

Što se tiče rukovanja prilikom pozdravljanja, to je jedan od najstarijih oblika pozdravljanja, premda ga ne prakticiraju svagdje. Rukuje se, načelno, uvijek desnom rukom, i to srdačnim (ne prejakim) stiskom ruke, međusobnim obuhvaćenjem dlanova. Ruku pruženu u znak pozdrava treba neizostavno prihvatiti. Ničiju ruku, međutim, ne drži se dugo u vlastitoj ruci, a još manje tako se se njome dugotrajno trese i drma, kao da je se hoće istrgnuti. Prvi pruža ruku na pozdrav onaj tko je stariji po godinama, viši po društvenom položaju, odnosno prva pruža ruku žena muškarcu (stariji muškarac može si dozvoliti da prvi pruži ruku djevojci). Pruženu ruku prihvaća se uz obvezatan pozdrav i laganim naklonom glave. 

Pozdravljanje žena poljupcem u ruku, običaj iz Njemačke i Austrije koji je dugo bio uobičajen i u drugim zemljama Srednje Europe, danas je već zamro, osim u slučaju starijih gospođa iz građanskih obitelji, koje neće imati ništa protiv takvog pozdrava. Pristupajući ženi koja mu pruža ruku, muškarac uz lagani naklon pridiže ruku na svoja zatvorena usta te ruku isto tako ispušta. Sam poljubac ruke ne smije se čuti. Ako je žena ukrutila ruku, očigledno je da ne želi poljubac u ruku, te muškarac više ne smije na njemu insistirati.

Čovjek na ulici nije dužan pozdravljati nekoga tko je na prozoru.

NEUZVRAĆANJE POZDRAVA

6

Ne odgovoriti na pozdrav, kao i ne prihvatiti ruku pruženu na rukovanje, izraz je drske nedobrohotnosti te predstavlja uvredu.

Muškarac treba pozdravljati ženu svaki puta, i kada je sretne nekoliko puta na dan, dok je pri pozdravljanju muškarca od strane muškarca dovoljno jedno pozdravljanje u danu, bez obzira koliko se puta dnevno muškarci sretali. I rukuje se samo jedanput u danu.

  

RASTANAK

Ne rastati se od drugog čovjeka riječju "do viđenja!" (među vrlo bliskim ljudima - riječju

7

"bok!"), odnosno ako se radi o trajnom rastanku - riječju "zbogom!", znači, možda i nehotice, dotičnoj osobi poručiti da je ne želimo nikada više vidjeti.

PREDSTAVLJANJE

Samo po sebi se razumije da se nova osoba u nekoj sredini treba predstaviti - sama ili od

8

nekoga tko je pozna - izgovaranjem osobnog imena i prezimena, a ako je potrebno i srodstva, zanimanja, dužnosti koju obnaša i sl.

Dvije nepoznate osobe međusobno upoznaje treća osoba, koja pozna obje osobe. U pravilu to se čini riječima: "Dopustite da vas upoznam: gospodin Ivan Horvat, profesor" (diskretno se pokaže rukom prema Ivanu Horvatu), a onda se pokaze rukom na drugu osobu (svakako tim redoslijedom ako je druga osoba žena) i kaže kratko. "Gospođa Marija Janković". Razgovor, u pravilu, prva započinje žena. 

Ako druga osoba nije žena, nego se radi o međusobnom upoznavanju muškaraca, dovoljno je samo navođenje prezimena: "Gospodin Horvat", "Gospodin Janković", pri čemu si gospodin Horvat i gospodin Janković međusobno pruže ruke. Razgovor u tom slučaju, u pravilu, započinje stariji muškarac, odnosno muškarac koji je višeg društvenog položaja.

Tko ima goste, svakako će nastojati međusobno ih upoznati, spomenuvši profesiju svakoga od gostiju, kako bi se olakšao kasniji razgovor. Ako to, zbog velikog broja gostiju, nije moguće, u mnogim zemljama to se ne čini, nego naprosto svi gosti imaju jednaki status. Upoznavanje je u tim zemljama moguće samo preko treće osobe. Francuzi lako stupaju u razgovor i s ime im nije priopćeno, što je danas općenito sve češći slučaj.

Prilikom upoznavanja većeg broja ljudi u različitim ustanovama i institucijama, nakon izrečenog imena nerijetko se ne prakticira rukovanje, nego se samo napravi lagani naklon glavom. No, u takvim se slučajevima prakticira razmjena posjetnica.

9

RAZGOVOR

Obzir prema drugim ljudima ne dopušta nam govoriti preglasno (kao da na druge ljude vičemo, s kojim pravom?), zahtjeva od nas da sebe što manje stavljamo u prvi plan (tj. da što manje u govoru spominjemo riječ "ja"), te da ne upotrebljavamo vulgarne riječi i izraze (koje vrijeđaju sugovornike više govorne kulture).

Prilikom razgovora s drugim čovjekom treba zadržati međusobnu udaljenost od otprilike jednog malog koraka. Treba svakako izbjeći prskanje slinom i kašljanje sugovorniku u lice. Sugovornika ne treba prilikom razgovora držati za kaput ili za ruku kako bi ga se primoralo slušati što govorimo.

Ne razgovara se s rukama u džepovima. Nije nedopustivo gestikulirati, ali ne neprestano i bez potrebe. Prirodno je da čovjekov govor prate pokreti ruke, ramena ili glave, naročito ako je govor veseliji i živahniji, ali sigurno nije lijepo za vrijeme razgovora lamatati rukama, njihati nogama i klimati stalno glavom.

Ukoliko čovjek nije u stanju potpune izgubljenosti ne bi trebao za vrijeme razgovora pretjerano uzdizati pogled prema nebu, sklapati ruke, dizati ih u zrak ili pred lice. Osjećaje treba izražavati diskretno, pogledom, pa i suzom ovlaženim okom, pokretom ruke, glave ili tijela u skladu sa ozračjem. Nedopustivo biti među ljudima s izrazom izrazite ljutnje i nezadovoljstva na licu te kvariti raspoloženje onima koji su vedri.

Sva uglađenost, ukoliko nije čvrsto utemeljena u iskrenoj dobroti i plemenitosti, brzo će čovjeka iznevjeriti, te će se kad-tad uočiti da je njegova uglađenost hinjena te da se zapravo radi o grubom, sirovom, sebičnom i neugodnom čovjeku.

10

SUGOVORNICI

Nije nikome poželjan sugovornik koji drži duge monologe, koji u razgovoru omalovažava druge ljude i uvredljivo govori o njima, te koji prekida sugovornika upadajući mu u riječ (umjesto da ga mirno i strpljivo sasluša do kraja).

Dobro odgojen čovjek neće nikada reći nešto zlo ili ružno o drugoj osobi, neće se nikome rugati, a kada se šali, šala mu nije nikada, gruba, oštra ili zajedljiva. Uljudan čovjek neće nikada vrijeđati tuđe osjećaje. Nije lijepo previše govoriti o sebi i osobnim stvarima.

Najjednostavnije je započeti u društvu razgovor o vremenu, ali to je znak siromaštva duha. U društvu se ne govori se o stvarima koje prisutni na poznaju ili ne razumiju te u razgovoru ne mogu sudjelovati. Kada netko govori o nečemu u što nije dovoljno upućen te ga se mora opovrgnuti, treba to učiniti tako da se ne povrijedi njegovo samoljublje. Ako netko uporno ustrajava u svom mišljenju, premda je to mišljenje nedvojbeno pogrešno, te ne prihvaća razložne argumente, razmjenu mišljenja treba prekinuti riječima. "Dopustite da ovo pitanje ostavimo, budući da se za sada ne možemo sporazumjeti."

Uljuđen čovjek u stanju je mirno saslušati drugačije mišljenje. Ono što u razgovoru naročito vrijeđa - to je superiorni i dogmatski ton, pomanjkanje razumijevanja za drugačije mišljenje, prezir izražen riječima ili prizvukom glasa. Istina se lakše prihvaća ako se izgovara umjerenim, mirnim glasom, s osjećajem poštovanja prema sugovorniku te ako je prati skromnost i plemenitost onoga koji je iznosi.

Čovjek koji u razgovoru nadvikuje sugovornike kao da je sam najpametniji, te prisiljava druge ljude da šute i slušaju ga, vrlo je neuljudan.

Uljudan čovjek ne pokazuje sugovorniku da je opazio njegovo neznanje o nečemu ili pogrešno izgovorenu riječ, a sam izbjegava upotrebljavati nepotrebne riječi, poput: "je li", "ovaj", "Boga mi" i slično. Ne treba u razgovoru upotrebljavati nit presnažne riječi, poput "strašno", "savršeno", "sjajno" i slično. Strane riječi, posebno latinske izreke, treba upotrebljavati samo ako smo sigurni u njihov izgovor i značenje. 

Razgovarati treba vedro, duhovito (no bez namjerno traženih efekata), bez hinjenih osjećaja, slobodno (ali ne nepristojno), bez sitničavosti, bez da se išta izmišlja ili dodaje kako bi se izlaganje učinilo zanimljivijim. Iz želje da se sugovorniku ugodi, ne bi trebalo pretjerivati s čuđenjem (izraženim riječima "tko bi to rekao!", "to je pravo čudo!" i slično). Žene bi se trebale čuvati razgovora o skandalima, ali ne bi trebale razgovarati niti samo o kućanstvu, modi, cijenama i slično.

Vrlo je ružno kada čovjek koji nešto nije razumio izgovara otegnuto upitno "Aaaaaaaaaaaa?". U takvim prilikama uljuđeni čovjek uvijek govori isključivo "molim".

Čim se opazi da je netko mislima skrenuo na drugu temu, treba ili promijeniti temu razgovora ili razgovor završiti, a ne sugovorniku dosađivati. Uljudan čovjek nikada neće pokazivati nestrpljivost dok drugi govori, pri čemu zijevanje u društvu predstavlja naročitu nepristojnost (tko je umoran neka ne izlazi u društvo).

Kada se o bilo kome govori, treba izgovarati njegovo ime, a ne "on" ili "ona". Zaboravljati imena znanaca vrlo je netaktično jer se može protumačiti kao pomanjkanje pažnje prema novom poznanstvu.

U prisutnosti osoba s tjelesnim manama ne govori se o ljepoti drugih. Dužni smo, načelno, poštovati svakog čovjeka, bez obzira na njegov društveni položaj.

U DRUŠTVU DRUGIH LJUDI

11

Bilo gdje među drugim ljudima (na ulici, u javnom prometu, na javnim priredbama itd.) uljuđen čovjek se kreće ili boravi tako da nikoga ne smeta, da nikoga ne gura (a ako nehotice nešto takvo učini neizostavno zamoli za oproštenje), osobne emocije iskazuje što diskretnije te ničime ne onečišćuje okolinu.

Pločnikom se treba kretati ravno za svojim ciljem, niti prebrzo niti presporo, jednomjerno, ne mijenjajući smjer čas nalijevo čas nadesno. Nije pristojno hodati ulicom tako da koraci odjekuju, ali niti vući noge. Krećući se pločnikom ne gleda se po okolnim kućama ili prozorima, ne ogleda se na sve strane, ali ne gleda se niti u zemlju, nego pravo pred sebe. Ozbiljno, ali ne mrko, držanje na ulici stvar je osobnog dostojanstva i samopoštovanja, kao i poštovanja drugih ljudi. Pristojan muškarac ne zuri djevojkama i ženama u lice, ne obraća se nepoznatoj ženi bez nekog važnog razloga. A ako je to neki muškarac učinio, pristojna žena pravit će se kao da ga ne čuje i ne vidi te će mirno nastaviti ići svojim putem. 

Ako smo nekoga koga otprije znamo u prolazu pozdravili, zaustavit ćemo se da bismo s njim razmijenili koju riječ samo ako je očita i njegova želja za razgovorom.

Načelno se nikada ne silazi s pločnika na kolnik. Prilikom prelaženja ulice svakako treba pogledati lijevo pa desno niz ulicu da li je prelazak moguć i siguran. Inače, ulice treba prelaziti na za to označenim mjestima, odnosno na križanjima. Starim ljudima, djeci, slijepima i slabima treba pomoći prilikom prelaska ulice. 

Nekulturno je glasno govoriti i vikati na javnim mjestima, mahati rukama, praviti grimase, pjevuckati ili zviždati, glasno se smijati, jesti, razgovarati o osobnim stvarima, a još manje govoriti o drugim ljudima i njihovim situacijama.

Uljuđeni čovjek ne urezuje imena po klupama i drveću u parkovima, ne piše po zidovima i ogradama, ne baca papire i otpatke po pločnicima, travnjacima i cvjetnjacima. Kada se kreće pločnikom s kišobranom drži ga tako da nikoga ne može ozlijediti, a ako mu je kišobran zatvoren i dugačak ne nosi ga vodoravno, ne okreće ga u ruci niti njime maše po zraku. Prilikom prolaska uskim prostorom pristojan čovjek podiže svoj otvoreni kišobran u vis ili ga naginje u stranu kako bi prolaznici mogli mirno proći. Ženi koju otprije pozna, starijem muškarcu i majci s djetetom uljuđeni će čovjek  ponuditi pratnju pod svojim kišobranom, pazeći pri tome na dotičnu osobu više nego na sebe. 

Nema čovjeka koji katkad ne mora zakašljati, kihnuti ili pljunuti, koliko to god drugim ljudima bilo neugodno. A da bi bilo što manje neugodno, civilizirani ljudi koriste rupčić. No rupčić je nešto što se prilikom uporabe diskretno prinosi ustima, a ne razvija se pred drugim osobama poput zastora niti slaže po bugovima. Pri tome, brisanje nosa nipošto ne smije biti poput trubljenja trublje. Ako se čovjek ispravno služi rupčićem nije potrebno napadno okretanje glave u stranu. Kada netko kihne, uljuđen čovjek to ne zamjećuje i nipošto ne govori "na zdravlje!"

Ponašanje u sredstvima javnog prometa iz dana u dan je neuljuđenije. Ljudi posve pogrešno drže da će prije ući u autobus, tramvaj, vlak ako se bezobzirno guraju, a nakon što uđu u sredstvo javnog prometa daju se u potragu za slobodnim mjestom kao zvijer za plijenom bez obzira na to da li pri tome zapinju o druge ljude, guraju ih, prljaju im odjeću i slično. Uljudan čovjek to nikada ne čini. Svaki pristojan čovjek ustupat će mjesto u sredstvima javnog prometa starijim osobama, slabim, bolesnim ili umornim ljudima, ženama s djecom. Bezobzirno je zauzimati svojim torbama, paketima, novinama i sl. više mjesta u sredstvu javnog prometa nego što nam pripada. Iz sredstva javnog prometa izlazi se isključivo licem u smjeru vožnje, drugačije izlaženje može biti pogibeljno, baš kao i uskakanje i iskakanje iz sredstva javnog prometa u pokretu.

Uljuđen čovjek ne stupa s nepoznatim čovjekom u razgovor bez povoda, osim za duže vožnje npr. u autobusu, vlaku, avionu i slično - i to sam ukoliko je spremnost na razgovor obostrana.

Pri uspinjanju uskim stubama muškarac ide prvi, a pri silaženju - žena. Ako je stubama teško proći zbog preuskog prostora, uljuđeni muškarac će stati uza zid i propustiti ženu. Muškarac prvi propušta ženu u lift. 

12

Preko malih nepristojnosti drugih ljudi istinski uljuđeni čovjek taktično prelazi "ne zamjećujući" ih.

Svaka pretjerana nježnost na ulici neukusna je. Od znakova nježnosti donedavno su bili dopušteni najviše poljubac na lice ili u čelo. Dopušteno je hodanje "pod ruku" muškarca i žene, ali šetalištem ili ulicom koja nije jako prometna. Muškarac pri tome redovito prepušta ženi svoju desnu ruku, te oboje nastoje hodati istim korakom, kako bi izbjegli smiješno ljuljanje jednoga prema drugome, te se trude da im koraci budu podjednake veličine.

Ulično poštenje je nešto što odaje uljuđenost određene sredine. Ima krajeva gdje kovčeg ostavljen na pločniku uz željezničku stanicu neće biti ukraden, gdje nitko ne vadi tuđe novine iz poštanskih sandučića, gdje posude za mlijeko na ulaznim vratima koriste samo domaćin i mljekar, gdje novine građani uzimaju sami, ostavljajući novac u za to predviđenoj kutiji... Nažalost, takvih je krajeva u svijetu sve manje i manje, čak i u sjevernim zemljama.

PRAVILO DESNE STRANE

13

Kako za sva vozila na kolniku, tako i za pješake na pločniku vrijedi pravilo da se kreće desnom stranom, a pretječe lijevom (koliko bi uvažavanje tog pravila olakšalo kretanje ljudi na prometnim mjestima!)

Uljuđeni ljudi se jedan drugome na pločniku, kada je to nužno, sklanjaju, naročito mlađi starijemu, muškarac ženi, zdravi i jaki bolesnomu i slabijemu. Prilikom kakve nezgode uljuđeni ljudi spremno priskaču jedan drugome u pomoć. U pravilu se sklanja na desnu stranu, osim kada se radi o rubu pločnika i kada se treba sklanjati još više prema njegovom rubu. Nasred pločnika se ne zastajkuje kako bi se za nekim okrenulo ili s nekim razgovaralo (u takvom slučaju treba stati u stranu, uza zid kuće i slično). Nije pristojno okretati se za drugim ljudima. Još je manje pristojno izricati o njima glasne primjedbe. Izloge treba promatrati izbliza, ne ostajući dugo u promatranju, čime smetamo druge ljude.

DISKRECIJA

14

Obzir prema drugim ljudima nalaže da se prakticira i poštuje svačija diskrecija u čisto osobnim (ne samo financijskim pred šalterom u banci ili na pošti, nego i u svim drugim) stvarima i radnjama (sve do nespominjanja imena trećih osoba na javnim mjestima, a o ogovaranju da se i ne govori).

Prisluškivati tuđi razgovor, zavirivati u tuđa pisma, otvorene novine, knjige i sl. vrlo je nepristojno i uljuđeni ljudi to nikada ne rade.

TOČNOST I UREDNOST

15

Točnost i urednost u ispunjavanju svih osobnih obveza (kako u privatnom tako i u profesionalnom životu) pridonosi ugodnijem suživotu i uspješnijem zajedničkom radu ljudi, na dobrobit svih.

Uljuđen čovjek neće dopustiti da ga itko, naročito ne dugo, čeka.

SUSJEDI

Dobrosusjedski odnosi temelje se na svakodnevnom pozdravljanju pri susretima, razmjenjivanju po koje dodatne ljubazne riječi ako za to ima vremena, te, svakako, što rjeđem zalaženju u stan ili kuću susjeda (ako baš nismo izričito pozvani), nemiješanjem u privatnih život susjeda, izbjegavanjem komentiranja života jednih susjeda s drugima, odnosno s trećim osobama.

16

U VLASTITOM STANU

Obziran čovjek u stanu ne galami, ne sluša radio, televiziju, glazbenu liniju i sl. na glasnoći koja prelazi prostor stana, a ako planira neku proslavu i sl. prethodno će zamoliti susjede za oproštenje što će u njegovom stanu u vrijeme proslave možda biti malo bučnije (premda prebučno ne bi smjeli biti nikada, ma kako proslava bila značajna).

U obitelji trebaju vladati harmonični odnosi. Ništa u braku ne raduje tako kao mali znaci pažnje. Nije lijepo kada se supružnici tuže pred drugima na međusobne pogreške. 

Djeca su dužna roditeljima iskazivati ljubav i poštovanje, i to što su roditelji stariji - u većoj mjeri. Pozdravljanje roditelja ujutro s "dobro jutro!" i uvečer, prije odlaska na spavanje, s "laku noć" nešto je što se u uljuđenoj obitelji samo po sebi podrazumijeva. Vrlo je ružno protusloviti roditeljima, a

17

ako je to baš neizbježno - onda to treba učiniti obzirno i mirno, nikada ne očitujući zlovolju ili nestrpljivost. Majka je samo jedna i majčinu ljubav nije moguće ničime zamijeniti. 

Vrlo je ružno zanemarivati majku ako je, radeći grube poslove i ne stekavši obrazovanje, ostala priprosta, neškolovana. Treba u tom slučaju nastojati postupno, i po mogućnosti, podizati njenu kulturnu razinu. Kad je god prikladno treba majku obradovati malim znakovima pažnje. 

Od roditelja se ništa ne zahtjeva, pogotovo ne grubim tonom, nego ih se lijepo moli za ono što se želi.

Roditelji su dužni voditi računa o odgoju djeteta, i to kako o njegovom intelektualnom odgoju tako i o njegovom moralnom odgoju i lijepom ponašanju. Tko ne stekne navike lijepog ponašanja u djetinjstvu teško to kasnije nadoknađuje u životu. Prve riječi koje treba djecu naučiti moraju biti riječi pozdravljanja i zahvaljivanja. Djecu treba odmalena učiti čisto i pravilno govoriti, svladavati nezadovoljstvo, za stolom se pristojno ponašati, biti pažljivim domaćinima svojih vršnjaka. Prilikom posjeta djeca ne smiju biti u središtu pažnje, ali ih ne treba pred drugima niti kuditi, pogotovo ne kažnjavati.

Braća i sestre ne bi trebali prepuštati jedno drugo nevoljama niti kada su zavađeni, što bi, dakako,  trebalo izbjegavati. Mlađa braća i sestre ne smiju jedno drugo izazivati i ljutiti, odavati trećim osobama svoje male tajne, rugati se jedno drugome, govoriti ružne riječi...  

Nepristojno je pokazivati se na prozoru svoga stana u noćnoj košulji, pidžami i slično. Nije pristojno pušiti na ulici. 

POSJET

Stvar je takta ne dolaziti nikome u posjet nepozvan, odnosno bez barem prethodnog dogovora, ali uvijek kada se nekoga posjećuje znak je samopodrazumjevajuće zahvalnosti za gostoprimstvo predati domaćinima prikladan dar (u skladu s osobnim mogućnostima i darovatelja i primatelja, jedna ruža za domaćicu nikada nije pogreška).

Posjećuje se ljude koje se otprije zna ili s kojima se želi započeti bliže poznanstvo, obzirom na uzajamne simpatije. Međusobnim posjećivanjem poznanstvo se razvija i njeguje, produbljuje i učvršćuje. Dobre znance (prijatelje) posjećuje se prilikom sretnih i radosnih događaja, što predstavlja znak pažnje prema njima.

Načelno svaki posjet treba biti uzvraćen, osim u slučaju mladih ljudi koji nemaju vlastiti dom. Uobičajeno je uzvratiti posjet u roku 14 dana. Ako se zbog važnih razloga ta obveza ne može izvršiti, svakako je potrebno ispričati se, pismeno ili telefonski. 

18

Posjet bračnog para uzvraća bračni par. Posjet neoženjenog muškarca i posjet cijele obitelji uzvraća muškarac.

U posjete se ide ovisno o životu ljudi koje se posjećuje i mjesnim običajima (ukoliko takvi postoje), a najčešće kasnije popodne, iza 17 sati. U posjet se ne ide na blagdane, a još manje dan uoči blagdana, kada u kući ima puno posla. Nadalje, upadne li čovjek svojim posjetom u kakav vrlo radosni ili žalosni događaj u obitelji, treba nastojati čim prije otići. Ne ide se u posjet ljudima koji imaju goste ili se spremaju na put, niti se ide nepozvan na rođendane. Ipak, uobičajeno je posjetiti prijatelje i znance da bi im se čestitala Nova godina te im pri tome pokloniti darove (što o Novoj godini međusobno čine svi, dakle i članovi obitelji).

Posjet u pravilu treba najaviti, a ako se dođe nenajavljen te osobe koju se želi posjetiti nema, treba ostaviti posjetnicu koja vrijedi kao izvršeni posjet. Ako je domaćin kod kuće, prije ulaska u prostoriju za goste treba neizostavno skinuti gornji kaput, šešir, rukavice, štap i slično, premda - ženama je dopušteno ući u kaputu. 

Po dolasku gostiju domaćica prva sjeda, a potom sjedaju gosti. Muškarac sjeda nasuprot domaćice, a žena desno od domaćice.

Kada nekom već okupljenom društvu prilazi muškarac, žene ostaju sjediti te muškarca pozdravlja naklonom glave i pružanjem ruke. Muškarac je dužan uvijek ustati kako bi se upoznao s posjetiteljem.

U manjem društvu sve posjetitelje međusobno upoznaje domaćica, a ako je društvo veće, ona međusobno upoznaje 2 - 3 osobe, te se dalje posjetitelji sami međusobno upoznaju. 

Prvi posjet ne bi trebao trajati dulje od 15 minuta (bez obzira na moguće riječi žaljenja zbog tako kratkog posjeta). Pri posjetu nekoj starijoj osobi ili osobi višeg društvenog položaja svakako treba uočiti trenutak kada je poželjno otići (što domaćin nerijetko indirektno pokazuje).

Ako je posjet kratak, posjetitelja nije potrebno ničime posluživati, kod dužih posjeta uobičajeno je posjetitelje ponuditi kavom, čajem, keksima, pićem. 

U posjet se dolazi lijepo odjeven, vedra i srdačna izraza lica. Ako i kada je netko neraspoložen ili zlovoljan, a nema snage negativne osjećaje u sebi svladati, neka ne ide nikome u posjet. Vrlo je neuljudna napadna hladnoća prema nekome od posjetitelja. Opravdano je, međutim, biti suzdržan prema indiskretnim ljudima.

U posjet se ne ide sa znancima ili prijateljima bez prethodno dobivene suglasnosti domaćina da se sa sobom povedu dotična osoba ili više njih. 

Ide li se u posjet s djecom, naročito manjom, ne ostaje se u posjetu dulje od četvrt sata, kako djeca, kojoj ubrzo posjet postaje dosadan, ne bi počela "prevrtati stan" domaćina, praviti nered ili čak štetu. Dakako, da se u društvu ne šapće, da se ne njiše na stolcu i slično.

Nalaze li se u posjetu muž i žena zajedno, žena ustajanjem daje prva znak za odlazak. 

Pri odlasku s domaćinom i domaćicom se rukuje, a ostale se pozdravlja naklonom. Stolac treba ostaviti na mjestu na kojem se sjedilo, a ne vraćati ga pod stol ili na mjesto gdje je prije bio (kao u restoranu). Od posjetitelja se oprašta domaćica, s tim da, ako se radi o ženi, domaćica ispraća posjetiteljicu do vanjskih vrata, a ako se radi o muškarcu - oprašta se od posjetitelja u sobi, pošavši s njim tek nekoliko koraka prema izlazu iz sobe. Ako ima i drugih posjetitelja, koji ostaju, domaćica osobno ne izlazi iz sobe, nego pratnju preuzima kćer, sin ili tko drugi, pomažući gostu kod oblačenja. 

Ako posjetitelja nije moguće primiti, osoba koja mu otvara vrata treba to odmah reći, a ne nakon prethodnog savjetovanja s navodno "bolesnim" domaćinom i slično.

19

U nekim zemljama uobičajeno je da domaćini unaprijed određuju dan kada primaju posjete.

Ako čovjek posjeduje i samo jednu sobu, to ne bi trebao biti razlog da ne vodi društveni život i ne prima posjetitelje. U takvom slučaju spasonosno rješenje su kauči, koji mogu služiti i za sjedenje (preko dana) i za spavanje (noću). 

Ukoliko je čovjek primoran prekinuti društvene odnose s nekim, to se može uljudno učiniti prorjeđivanjem međusobnih posjeta, no nipošto ne na grub način, uz uvrede i slično. 

Intimni posjeti su u potpunosti stvar međusobnog dogovora.

Posjet u povodu nečije smrti može se izvršiti njegovim najbližima u roku od 6 tjedana, samo intimni prijatelji dolaze odmah.

Ako se čovjek nastani u nekom novom mjestu, ili je onamo premješten po službi, uobičajeno je da posjeti ljude s kojima bi želio stupiti u društvene odnose, a za koje drži da bi i oni možda željeli stupiti u društvene odnose s njim. Ako takav posjet bude uzvraćen, to je pouzdan znak da postoji spremnost druge strane za nastavak kontakta.

Posjetnice su vrlo praktična stvar koju svakako treba imati. Posjetnicu se šalje prijateljima i znancima prilikom čestitanja blagdana, rođendana i slično, prilikom izražavanja sućuti u slučaju kakve nesreće ili smrtnog slučaja, zajedno s darom, posuđenom knjigom i slično. Ako se za nekoga traži preporuka ili kakva pomoć, uobičajeno je dotičnu osobu uputiti sa svojom posjetnicom (uz točnu naznaku datuma i onoga što se želi posjetnicom postići, kako bi se izbjegle zlouporabe). Na posjetnicama se ne piše puno, nego tek po koja riječ. Muž i žena, kada idu nekom u posjet, nose sa sobom zajedničku posjetnicu. Posjetnicama se zahvaljuje za usluge za koje se nije moglo usmeno zahvaliti. U tom smislu u mnogim zemljama pišu se na posjetnicama odgovarajuće kratice. Na izražene dobre želje treba svakako zahvaliti, ali se ne zahvaljuje na zahvalu.

Prilikom pozivanja na ručak ili večeru treba svakako navesti točan sat ručka ili večere, a poziv treba uputiti telefonom ili pismeno tako da ga gost primi na vrijeme. Na pozivu na ručak ili večeru koji nismo u mogućnosti prihvatiti svakako treba zahvaliti, odnosno javiti nemogućnost dolaska uz ispriku.

Prije samog ručka ili večere uobičajeno je da se gosti okupe na vermut, šljivovicu, male sendviče, odnosno da im se nakon ručka ili večere ponude crna kava, likeri, konjak, vino. Čašice za liker ili rakiju ne stavljaju se na postavljeni stol. U blagovaonicu prva ulazi domaćica, u pratnji najstarijeg ili najodličnijeg gosta, a domaćin ulazi posljednji, sjedajući za stol nasuprot domaćici. Mjesta pored domaćice smatraju se počasnim mjestima, s tim da s desne strane domaćice sjeda najpoštovaniji muškarac, a s desne strane domaćina - najpoštovanija žena. U nekim zemljama počasna je lijeva strana. Ako nije na svakom mjestu označeno karticom - položenom na gornji dio tanjura ili pored čaše - tko gdje sjedi, domaćica pokaže rukom sa svoga mjesta gdje će gosti sjesti. Bračni par ne sjeda za stol u gostima zajedno, vjerenici uvijek sjedaju zajedno.

20

DARIVANJE

Dar se uručuje ukusno i lijepo upakiran (samo se cvijeće prije uručivanja razmota iz papira, tj. celofana), a od primatelja dara darovatelj s pravom očekuje da ovaj pred darovateljem zapakirani dar raspakira te mu zahvali.

Izuzetno je važno dobro odabrati dar, vodeći računa o ukusu onoga koga se daruje. Cvijeće i slatkiši (za domaćicu) odnosno piće (za domaćina) najčešći su darovi. Donedavno se često darivalo i knjige. Na daru ne smije biti vidljiva njegova cijena.

Nije lijepo na dar odmah uzvratiti darom "kako se nikome ne bi ostalo dužnim". Recipročno darivanje može se učiniti i kasnije, naprimjer o Novoj godini.

Uobičajeni novogodišnji darovi su cvijeće, knjige, bomboni, za djecu igračke i manji odjevni predmeti (rukavice, šal, čarape i slično).  

21

POSTAVLJANJE STOLA

Pri postavljanju stola uobičajeno se stavlja desno od tanjurâ (duboki tanjur, za juhu, stavlja se na plitki) žlica (šupljom stranom okrenutom prema gore) te nož (okrenut oštricom prema tanjuru), dok se vilica (također udubljenjem prema gore) stavlja s lijeve strane, a eventualni pribor za desert stavlja se s gornje strane (držak žličice prema desnoj strani a držak viličice prema lijevoj - ako se stavljaju i žličica i viličica).

Obiteljski stol u pravilu se pokriva čistim, po mogućnosti bijelim stolnjakom. U novije vrijeme koriste se "setovi" (mali prostirači kvadratne forme), obzirom da su praktičniji. Ako se stavlja i cvijeće, treba voditi računa o skladu boja cvijeća i stolnjaka. Uz bijeli stolnjak pristaju sve boje cvijeća. U jesen na sredinu svečanog stola može se staviti zdjela s probranim i dobro očišćenim voćem, ukrašenim jesenskim lišćem. Ovo voće služi za ukras ali se i jede.

Duboki tanjuri za juhu mogu se staviti na mali pomoćni stolić pored stola, ako domaćica servira juhu u tanjurima. Tanjur za juhu, u svečanim prigodama, treba biti ugrijan. 

Ako je potrebno više pribora od osnovnoga, on se dodaje dalje redom, kako slijede jela. Ako će se prije pečenja servirati riba ili kakvo predjelo - pribor za ribu ili predjelo stavlja se prije pribora za pečenje (s tim da se ribu može jesti i samo vilicom i komadićem kruha).

Tanjurić za kompot, zajedno sa žlicom, stavlja se desno od tanjura, a lijevo od tanjura stavlja se tanjurić za salatu. 

Narezane komadiće kruha stavlja se na stol u košarici. Na stol se stavljaju i ocat, ulje, muštarda, soljenka, a sve češće i čačkalice.

Pribora za jelo mora biti toliko koliko je potrebno da gost nikada ne mora vlastitim priborom uzimati jelo iz zajedničkog posuđa.

U obiteljskom krugu obično se ne nudi jelo oko stola, nego se postavi na sredinu stola ili na stolić pored stola (vrlo je praktično ako je takav stolić pomičan), pa svatko sam, počevši od domaćice, uzima i stavlja na svoj tanjur. Veliki pribor za vađenje jela (velika žlica za juhu, žlica za varivo, pribor za vađenje mesa, salate i ostalog) stavlja se na stol desno od domaćice ili na stolić pored nje.

22

UBRUSI I ČAŠE

Ubrusi se uobičajeno stavljaju desno od tanjura (pod pribor za jelo), a ako su postavljeni duboki tanjuri - onda se ubrusi obično stavljaju u duboke tanjure; desno gore od tanjura postavljaju se čaše.

Platneni ubrus stavlja se preko koljena, otvoren na tri četvrtine (nipošto se ne zatiče za ovratnik). Nepristojno je ubrusom brisati stol, ruke, lice (za brisanje ruku i lica služi osobni džepni rupčić).

23

PRI JELU

Ružno je pri jelu srkati, kruh već narezan na kriške ne priliči rezati nožem nego lomiti rukama kako se jede (osim ako je riječ o većem komadu nečime obloženog ili namazanog kruha), nož se drži u desnoj ruci i u pravilu upotrebljava samo za rezanje mesa (ali ne unaprijed, nego kako se jede, s tim da se u obiteljskom krugu komadi peradi mogu jesti i rukama), a ribe se jede vilicom (pri čemu se pomaže kriškom kruha).

Jela se nude s lijeve strane (pladanj se, pri tome, spušta do visine stola, a jelo se uzima desnom rukom pomoću žlice ili vilice, pomoću kojih se jelo podiže i stavlja na vlastiti tanjur), odnosno s desne strane (ako se donose na stol pa uzimaju sa stola).

Svaki se zalogaj mesa posebno odreže pomoću noža uz pridržavanje vilicom, te se lijevom rukom prinese ustima. Umak se dodaje na meso nožem. Samo kod kuće ili u prijateljskom krugu može se kruhom pokupiti ostatak umaka. Nedopustivo je nožem prinositi hranu ustima, oblizivati nož (ili žlicu). Ako su vilica i nož potrebni za drugo jelo treba ih obrisati komadićem kruha koji se potom stavi na rub tanjura. Nedopustivo je rezati meso uz cviljenje noža zbog trenja o tanjur. Nož i vilicu ne treba neprestano premještati iz ruke u ruku. 

Nije pristojno razrezivati veći komad mesa u zdjeli u kojoj je poslužen da bi se uzelo polovicu komada, a još manje se to smije činiti u vlastitom tanjuru pa drugu polovicu, nakon rezanja komada na dva dijela, vratiti natrag u zdjelu.

Mnogima nije lako jesti piletinu vilicom i nožem, ipak u društvu, naročito izvan doma, dopušteno je jesti samo malenih pilića uzimanjem komada mesa u ruke.

Ribe se jede posebnim priborom ili samo vilicom, a nikada nožem. Ribu treba pridržavati u tanjuru komadićem kruha u lijevoj ruci, dok se u desnoj drži vilica, kojom se skida meso s kostiju i prinosi ustima. Ribu treba jesti prednjim zubima, kako bi se lakše osjetilo sitne kosti. Iz istoga razloga bolje je kruh ne uzimati u usta zajedno s ribom.

Treba biti vrlo oprezan s ribama, oštrigama i rakovima jer su to jela koja se lako kvare i mogu lako prouzročiti otrovanje želuca. U trenutku otvaranja školjka oštriga mora biti posve zatvorena, jer je to znak da je svježa, inače je ne treba jesti. Kod otvorene školjke gornji se dio baca, a donji dio s oštrigom i sokom stavi se na pladanj s rasjeckanim ledom, na koji se oštrige naslaže. Oštrige se jede posebnom vilicom, čiji je jedan krak malo širi te služi kao nožić. Tim se nožićem istrgne oštrigu od ruba školjke, za koju je prirasla, istisne se u nju nekoliko kapi limuna te je se prinese ustima tako da je se nagne kako bi se mogli zajedno posrknuti sok i oštriga. Srkanje se ne smije čuti. Može se oštrigu jesti i vilicom. U tom se slučaju, nakon što se istisne nekoliko kapi limuna, vilicom izvadi oštrigu iz školjke i prinese je se ustima, a sok se nakon toga ispije.

Rakove se jede služeći se prstima. Od kuhanog raka otrgnu se škare, isiše se sok, otvori se oklop pa ako je mekan - prstima, a ako nije mekan - posebnim malim kliještima - izvuče se meso. Iza toga otrgne se rep, isiše se sok, opet se otvori čvrsta kora te se izvadi mesnati dio. Meso se raspolovi, izvade se crijeva i pojede se. Na kraju iz oklopa se, pomoću nožića, izvuče trup, ispije se sok iz oklopa i isiše iz izvađenog tijela. Tako se isišu i nožice. Nakon što se rakove pojede, ruke se obriše u šarene ili papirnate ubruse, jer se mrlje od raka vrlo teško peru. Koru raka treba odložiti na jednu polovinu tanjura (ako u tu svrhu nema posebne zdjelice).

24

Prstima se uzima i šparogu te artičoku. Onaj dio šparoge koji se ne jede, podigne se s dva prsta. Šparoga se prinosi ustima pomoću vilice. Artičoke se otkidaju listić po listić, listiće se umače u umak i isiše se donji dio; gornji dio se odloži pored tanjura. Kada dođemo do jezgre ne treba je rezati nožem, nego prinijeti ustima uz pomoć vilice i komadića kruha. Na svečani stol nosi se samo jezgra artičoke.

Jela koja ne treba rezati (variva, ribe, tjesteninu i slično) jede se samo vilicom u desnoj ruci i komadićem kruha u lijevoj, odnosno - samo vilicom (krumpire, valjuške, okruglice, palačinke, jaja i slično) Krumpir se nikada ne reže.

Voće se stavlja na stol samo dobro oprano. Koru voća treba skidati desertnim nožićem. Jabuke se jede tako da ih se razdijeli na četiri dijela, pa se svakom dijelu guli kora posebno, pridržavajući kriške (jednu po jednu) u tanjuru vilicom u lijevoj ruci ili rukom. Očišćeni dio kriške stavlja se vilicom ili rukom na tanjur, te se nožićem odstrane koštice ili odrežu jezgre. U novije vrijeme jede se jabuke i neoguljene, ali ipak razrezane. Naranče se uzme u lijevu ruku pa se pomoću desertnog nožića desnom rukom (nipošto samo rukom) skida kora. Koštice od voća treba ispuštati iz ustiju najprije na žličicu ili na viličicu ili u ruku, pa ih tek potom stavljati na tanjur. 

Kompot se jede žličicom, a ako se servira kompot od višanja treba ispred zdjelice biti postavljen tanjurić za odlaganje koštica.

Uz sir daje se od pribora samo mali nožić, pomoću kojega se sir stavlja na krišku kruha ili maže na nju te se potom prinosi ustima. Sir s vrhnjem jede se pomoću žličice.

Torte se jede pomoću žličice, savijače i druge kolače jede se pomoću viličice, a samo suhe kolačiće dopušteno je uzimati prstima. U tanjur se kolači uzimaju s pladnja pomoću posebne plosnate žlice.

Nepristojno je igrati se za stolom s bilo kojim komadom pribora za jelo, s čačkalicama, kruhom (npr. praveći od njega kuglice). Kruh uz tanjur na lijevoj strani ne reže se, nego otkida komadić po komadić, koliko je potrebno da se može odjednom staviti u usta. Nikada se komadić kruha ne reže nožem, ali niti se odgrizuje zubima.

Kruh obložen maslacem ili nečime drugim treba držati rukom, a ako je komad prevelik ili nespretan za jesti, treba ga staviti na tanjur i razrezati po duljini vilicom ili nožem.

25

PIĆA

S aperitivom se obično ne kuca, a prvi gutljaj vina u pravilu ispija domaćin, prethodno pozdravivši okupljene podizanjem čaše, u nekim zemljama uz kraći (i po mogućnosti duhoviti) prigodni govor, (nakon čega se može kako domaćin tako i svatko od okupljenih kucnuti čašama s najbližim susjedima za stolom.

Čašu treba držati desnom rukom na donjem dijelu blizu dna (izuzetak je čaša za pivo koju treba držati u sredini). Vino se toči u čaše s desne strane gosta, nikada do vrha čaše. Ne govori se s čašom prinesenom ustima. Čašu se ne ostavlja preblizu tanjuru, kako je se ne bi nehotice prevrnulo. Kada se pije za vrijeme jela, treba svaki puta prije prinošenja pića rubom ubrusa obrisati usne, a vilicu i nož ostaviti prekriženima na tanjuru. Piti ne treba odviše naglo. Tko više ne želi piti, neka to stavi na znanje diskretnom kretnjom ruke ili tako da čašu povuče sebi, nipošto tako da ruku stavi na čašu ili slično. Ako se čaša nehotice prevrnula, ne treba oko toga dizati buku, jedino treba, ako se radi o crnom vinu, posuti zamrljano mjesto na stolnjaku solju kako bi se umanjila šteta. Domaćici se ispriča pogledom ili odgovarajućom tihom riječi.

Uz predjelo poslužuje se isključivo bijelo vino dok se uz meso može poslužiti i crno vino, ali nipošto slatki pjenušac ili šampanjac. Bijelo vino se poslužuje hladno, a crno - lagano temperirano. Boca šampanjca drži se u ledu (za što postoje posebne duboke metalne posude iz kojih viri samo grlo boce). Kada se boca šampanjca izvadi iz leda umota se u čisti bijeli ubrus.

26

ZA STOLOM

Obziran čovjek ne sjeda za stol niti počinje jesti prije domaćice i susjede pored njega, uzima od svega što se za jelo nudi, ne govori punim ustima, pažljiv je prema susjedima za stolom te po potrebi dodaje drugima zdjele, kruh i sl., ne naslanja se laktima na stol, jedući ne mljacka, govoreći ne pokazuje priborom za jelo, viljušku i nož drži što je moguće više pri kraju, čašu prinosi ustima tek nakon što ih je obrisao, pijući drži čašu u ruci obuhvaćenu svim prstima (ne pružajući uvis mali prst, ta što bi to trebalo značiti?), čačkalicu upotrebljava diskretno (ne držeći je dugo niti u ruci niti u zubima), zadovoljstvo dobrim jelom nipošto ne izražava podrigivanjem, a nakon što od stola ustane - vraća (što tiše) stolac na njegovo mjesto.

Žlicu treba držati tako da palac bude na gornjoj strani drške, a kažiprst i srednji prst na donjoj strani. Ne unosi se u usta cijelo udubljenje žlice, nego se juha samo srkne s dulje strane žlice, dakako - bez zvuka srkanja. Ne treba uzimati prepunjene žlice pa da juha pada iz žlice u tanjur. Dopušteno je juhu hladiti miješanjem pomoću žlice (nipošto puhanjem u juhu), ali je najbolje uzimati je lagano s kraja tanjura. Ako se u juhi nalaze rezanci ili valjušci koji ne stanu u žlicu, treba ih prije uzimanja oprezno razrezati rubom žlice. Žlica se prinosi ustima, a ne saginje se glavu nad žlicu. Nešto juhe neminovno ostaje u tanjuru i ne treba nagibati tanjur ili ostatak juhe prelijevati u žlicu kako bi se ispila i posljednja kap. Nakon što se pojede juhu, žlicu treba ostaviti u tanjuru.

Nedopustivo je uzimati izravno zdjele i boce ispred drugog čovjeka za stolom, a naročito preko njegovog tanjura: ljude koji sjede pored nas treba u takvim slučajevima ljubazno zamoliti da nam dodaju što trebamo. Dodavati zdjele i boce ne treba doslovno ispred nečijeg nosa, nego, ako nije moguće prikladnije dodavanje, onda dodavanje treba napraviti iza osobe koja je između.

Kosti od mesa ne uzimaju se u ruku, osim, kako je već bilo rečeno, kada se jede vrlo male pečene piliće. Meso s kostiju treba skidati nožem i vilicom, koliko je to moguće. Odrezani komadići mesa ne smiju biti niti preveliki niti premaleni. Oko komadića mesa prikupi se na vilicu malo umaka (umak treba uzimati umjereno) te se vilica lijevom rukom prinese ustima, s tim da se nož, koji se drži u desnoj ruci, ne ispušta iz ruku jer će uskoro ponovno zatrebati. Neprestano odlaganje noža na tanjur ili njegovo premještanje iz ruke u ruku znak je nespretnosti u rukovanju priborom za jelo. Dakako povremeno se nož i vilica moraju odložiti na tanjur kako bi se otkinulo i uzelo komadić kruha. Nož i vilica se privremeno odlažu na tanjur tako da ih se prekriži i to na način kako su korišteni. Po završetku jela pomoću noža i vilice, pribor treba staviti jedan uz drugi, koso položene, s desne strane, tako da dršci vire malo izvan tanjura

Stavljati nož u usta nedopustivo je.

Salatu se ne uzima u tanjur prevlačenjem preko ruba zdjele, nego pomoću posebnog pribora za salatu (vilice i žlice). Salatu u tanjuru ne treba rezati.

Kome slučajno ispadnu žlica, vilica ili nož, taj treba dopustiti da onaj tko poslužuje podigne pribor koji je pao te da na tanjuriću donese drugi pribor, a ako nitko ne poslužuje - onaj kome je pribor ispao sam će ga podići i obrisati komadićem kruha.

Niti zdjele niti tanjure ne treba pretrpavati. Jesti ne treba ni prebrzo ni presporo, nego kao i drugi ljudi za stolom. Jesti i gristi hranu treba zatvorenim ustima. Punim ustima ne treba nipošto govoriti. Hranu na tanjuru nije pristojno ostavljati, nego treba u tanjur stavljati hrane onoliko koliko se može pojesti.

Žličice iz visokih čaša iz kojih se jelo kakvu kremu ili nešto slično, kao i šalice za čaj i kavu treba stavljati na tanjuriće. Nedopustivo je piti iz tanjurića koji služi kao podloga za šalicu ili čašu.

Umakati kruh ili pecivo u kavu ili juhu nepristojno je.

Tanjure se mijenja tako da se desnom rukom podiže korišteni tanjur, a lijevom rukom, iza leđa gosta, , postavlja se čisti tanjur.

27

Prilikom razgovora za stolom, prema sugovorniku treba okretati glavu, a ne cijelo tijelo, možda čak nekome drugome okrećući leđa. Žalosni događaji, bolesti, razne svađe i prepirke ne smiju biti predmetom razgovora za stolom. Treba izbjegavati sve teme koju mogu sugovornike uznemiriti i uzrujati.

Zdravice trebaju biti jednostavne i kratke. Prva zdravica redovito se izriče u zdravlje najpoštovanijeg gosta, a izriče je domaćin nakon što je posluženo meso. Gost može držati zdravicu samo ako se društvo okupilo kako bi proslavilo kakvu godišnjicu domaćina ili domaćice, odnosno kakav radostan događaj u obitelji. Tko želi izreći zdravicu ustaje i može reći na primjer: "Dižem čašu u zdravlje domaćina!", na što ustaju i drugi za stolom, pružaju čaše i kucaju se s onim kome se nazdravlja, govoreći "U vaše zdravlje!" Prilikom zdravica nipošto se ne smije zaboraviti nazdraviti domaćici, na što ona treba zahvaliti (u nekim zemljama to u njeno ima čine suprug, sin ili brat). Domaćin zahvaljuje sam. Zdravica ne bi trebalo biti više od nekoliko tijekom svečanog obroka.

Od stola se ustaje tek na znak domaćice.

Od gostoprimca se oprašta ne zahvaljivanjem za jelo, nego za ugodnu večer i slično!

U Hrvatskoj se zajutrak uzima na brzinu, glavni obrok se poslužuje između 13 i 15 sati, a večeri se, do prije pomicanja radnog vremena, nije pridavala veća važnost u svakodnevnom životu. Sada večera, radnim danom, sve više postaje glavni obrok kao i u većini drugih zapadnih zemalja.

Prilikom zajutraka redovito se postavlja stolnjak u boji. Zajutrak je intimni obiteljski obrok. U košaricu se stave kruh i pecivo, šalica stoji desno, pladanj lijevo od košarice, nož desno a vilica lijevo pred osobom koja zajutrakuje. Med ili marmelada stavljaju se na pladanj zajedno sa žlicom. Ubrus se postavlja lijepo složen pored jedaćeg pladnja ili na njega. Maslac se obično drži u staklenoj posudici. Posuda za slador mora imati poklopac, a štipalica se ne stavlja u posudu nego se objesi na postranu kukicu. Posude s kavom ili čajem, šalice, med i slično nalaze se ispred domaćice, domaćica puni šalice i predaje ih drugima. Na posebnim pladnjevima mogu se servirati sardine i naresci. Kruh i pecivo lome se prstima. Ako je kruh namazan (pecivo se prije mazanja raspolavlja) jede se rukom. Med i marmelada uzimaju se za to namijenjenom posebnom žličicom, koju, neposredno nakon uzimanja meda ili marmelade, treba časak držati nad posudom, kako prilikom prenošenja sadržaja na kruh ili u tanjur ne bi koja kap sa žličice pala na stolnjak i zaprljala ga.

Domjenci se priređuju u pravilu oko 17 sati. Na domjencima se nude čaj ili kava, sendviči, kolačići, alkoholna pića (rakija i vermut).

Posuđe koje se koristi za priređivanje čaja, uključujući i posudu u kojoj se kuha voda za čaj, ne smije se upotrebljavati ni za što drugo osim za čaj (jedino tako moguće je postići maksimalnu aromatičnost čaja). Nakon uporabe posuđe za čaj ne pere s ostalim posuđem, nego se samo ispere vodom i posuši. Čaj se ne smije stavljati u kipuću vodu, a još manje pustiti da se u njoj kuha, njega se smije samo preliti kipućom vodom, i to postupno, u toplom čajniku. Pri tome se u čajnik najprije ulije manja količina vrele vode, pa se tek nakon 5 - 6 minuta ulije   se ostatak vode. Tako priređeni čajni ekstrakt razrjeđuje se prilikom posluživanja ulijevanjem u šalice vruće vode iz druge posude. Šećer treba staviti u šalicu prije nego se u nju ulije čajni ekstrakt. Ako se pije čaj s mlijekom, mlijeko se također ulijeva prije ekstrakta. 

PUŠENJE

28

Obziran pušač ne pozdravlja druge ljude, niti razgovara s njima, s cigaretom (odnosno lulom) u ustima te ne primorava nepušače protiv njihove volje udisati dim njegove cigarete (odnosno lule), pepelom od cigarete (odnosno lule) ne onečišćuje ništa oko sebe i ne ostavlja opušak da dogorijeva u pepeljari, nego ga, pri odlaganju, ugasi.

Nepristojno je ulaziti u bilo koji zatvoreni prostor s cigaretom u ustima.

Prije nego se zapali cigaretu u društvu, treba najprije zamoliti prisutne za dopuštenje. Nalazi li se u prostoriji i jedan čovjek koji ne podnosi dim od duhana, uljudan čovjek neće u njoj pušiti. U javnim prostorima smije se pušiti samo tamo gdje je to izričito dozvoljeno. Ne puši se gdje jedu nepušaći. Ni u kojem slučaju se ne puši u krevetu jer je to vrlo opasno, a niti u blizini lako zapaljivih predmeta i tvari. Ne puši se u sobi gdje spavaju djeca. Puhati dim od cigarete ili lule nekome u lice vrlo je neuljudno.

Cigarete se nude tako da se cijela kutijica stavi pred onoga kome se nude, s tim da čovjek kome su cigarete ponuđene ne smije probirati po kutiji (koja je cigareta mekša), nego mora uzeti prvu cigaretu koju je dodirnuo prstima. I kada je netko ponuđen cigaretama, i kada mu netko pripaljuje cigaretu, dakako da treba zahvaliti. Cigarete se ne nude starijoj osobi ili osobi koja je istaknutija u društvu.

Pripaljivanje cigarete na cigaretu nije lijepo. Nije pristojno niti moliti prolaznike za upaljač ili šibice.

ŽVAKAĆE GUME

Ružno je razgovarati s bombonom ili žvakaćom gumom u ustima, još je ružnije pucketati balonima od žvakaće gume, a o lijepljenju žvakaće gume za namještaj da se i ne govori.

29

TELEFON

Od svakoga tko je nekoga nazvao telefonom očekuje se da se najprije neizostavno predstavi, kao što i pisma obziran čovjek ne piše a da na kraju ne navede svoje ime i prezime (među bliskim ljudima dovoljno je navesti samo ime), a sam telefonski razgovor (naročito mobilnim telefonom na javnom mjestu) treba voditi koliko to tehničke mogućnosti dopuštaju tiše, tj. uz što je moguće manje uznemirivanje drugih ljudi, i što kraće.

Kada se nekoga nazove privatno, obavezno je najprije se predstaviti imenom i prezimenom (ili samo prezimenom), a ako se zove službeno navodi se najprije naziv tvrtke, ustanove i slično pa tek onda vlastito ime i prezime. Naziv tvrtke, ustanove i slično nipošto se ne navodi kada se telefonira privatno. Nakon toga dopušteno je upitati "tko je tamo?". Dogodi li se krivi spoj, dovoljno je mirno reći "oprostite!". Na kraju razgovora uobičajeno je reći "do viđenja!" ili "hvala, doviđenja!".

Čestitati ili izricati sućut, uputiti poziv za zabavu, večeru i slično preko telefona dopušteno je samo u slučaju kolega, bliskih znanaca i prijatelja, u svim ostalim slučajevima treba to činiti pismenim putem. Bilo što nekome otkazati u posljednji čas predstavlja vrlo veliku nepristojnost, samo izuzetne okolnosti mogu opravdati tako nešto.

30

PISMA

Na svako pismo i elektroničku poruku, ako se ne radi o reklamnim ponudama i neželjenim porukama, ljubazan čovjek neizostavno odgovara, i to u razumnom roku.

Kako napisana riječ ostaje prije no što se išta ikome napiše treba vrlo dobro promisliti što će se napisati.

Ako je pisano rukom, pismo treba biti napisano čitljivim rukopisom. Nije u redu pisati službena pisma u šaljivom ili prijateljskom tonu, kao niti privatna u službenom.

Na lijevoj strani pisaćeg papira uobičajeno je ostaviti dva prsta slobodnog prostora. U zaglavlju pisma uobičajeno je napisati mjesto i datum. Pismo nikada ne treba započeti s "ja". Iza uskličnika u obraćanju (npr. "Dragi Ivane!") slijedi veliko početno slovo novo rečenice. Iza zareza - ako se nastavlja pisati u istom redu - slijedi malo slovo, a iza zareza - ako se nastavlja pisati u novom redu - slijedi veliko slovo. 

U pismu se treba čuvati svakog pretjerivanja, poput "voli te neizmjerno" i slično, izuzetak su samo ljubavna pisma gdje se mašti može slobodno dati maha.

Koliko god pismo bilo kratko, listovni papir se ne reže na manju veličinu.

Na uvredljivo pismo razborit čovjek ne odgovara.

Nedopustivo je otvarati tuđa pisma.

Službena pisma imaju svoj uobičajeni oblik kojega se treba pridržavati.

31

KUĆNI LJUBIMCI

Ljudi koji drže kućne ljubimce (psa, mačku itd.) dužni su se brinuti o životinjama koje uzdržavaju, ali ne manje i o susjedima i sugrađanima kako ih tuđi ljubimci ne bi ničime uznemirivali.

S kućnim ljubimcima (što se posebno odnosi na pse) ne odlazi se u posjet, barem ukoliko nije prethodno dogovoren takav dolazak.

32

S a d r ž a j

SVE POČINJE OD BRIGE O SEBI 03

POZDRAVI 04

TRI NAJVAŽNIJE RIJEČI 05

RANGIRANJE U OPHOĐENJU 06

NEUZVRAĆANJE POZDRAVA 07

RASTANAK 08

PREDSTAVLJANJE 09

RAZGOVOR 10

SUGOVORNICI 11

U DRUŠTVU DRUGIH LJUDI 12

PRAVILO DESNE STRANE 14

DISKRECIJA 15

TOČNOST I UREDNOST 16

SUSJEDI 17

U VLASTITOM STANU 18

POSJET 19

33

DARIVANJE 22

POSTAVLJANJE STOLA 23

UBRUSI I ČAŠE 24

PRI JELU 25

PIĆA 27

ZA STOLOM 28

PUŠENJE 30

ŽVAKAĆE GUME 31

TELEFON 32

PISMA 33

KUĆNI LJUBIMCI 34

34

35