spomenica sela bačevac, župa lukač i gradina

1

Pop Alojzije Kukec

U OBRANI VJERE Spomenica sela Baćevac,

župa Lukač i Gradina

2

Inicijativa za zaštitu baštineKastav, 2014.

UrednikGoran Moravček

LektoricaŽeljka Valenčić

Likovno-grafičko oblikovanjeStudio G

ISBN 978-953-56683-4-3CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Sveučilišne

knjižnice Rijeka pod brojem 130401016

Svećenik zastupa Krista. Isus je sebe usporedio s dobrim pastirom.

A dobar pastir, kad vidi vuka gdje dolazi, ne ostavlja svoje ovce nego ih brani, pa makar i uz cijenu vlastitoga života.

(Bl. Alojzije Stepinac)

3

Pop Alojzije Kukec

U OBRANI VJERE Spomenica sela Baćevac,

župa Lukač i Gradina

2014.

4

“Baćevac, a ne Bačevac! Meni su rekli naši stari da ime sela potječe od braće koja su bila nastanjena na obali

Drave, koja je u davno doba sezala do našeg sela, a kasnije se povukla prema Mađarskoj. Prije turskih osva-janja postojale su crkve u Virovitici, Lukaču i Brezovici.

Nakon završetka Prvoga svj. rata, jedno jedino zvono od Zagreba do Osijeka bilo je sačuvano u našem selu.

Ostala zvona bila su poskidana s crkava i kapela te su pretopljena u ratne svrhe. To zvono, “Martin”, postoji i

danas, a ja sam ga dao elektrificirati.” (Sjećanje vlč. Alojzija Kukeca, 27. siječnja 2014.)

5

Baćevac na Dan sv. Ane 1939. godine. Kapelica, možda 2 x 2 m. Zvono zvano “Martin” na drvenom stupu. I danas je to zvono od 28 kg u uporabi... To je zvono popularno nazvano “Martin” prema ljevaču Martinu Feltlu Gossmichu iz Graza, a potječe iz 1757. godine.

6

Liber memorabiliumfilialae s. Annor – Baćevac

parochia Lukačab anno 1960.

AMDG

Trojedinom Bogu u čast, mladom hrvatskom pokoljenju sela Baćevca za primjer i poticaj te vječni spomen na herojske očeve

i majke i na njihovo djelo.

7

Osjećam se dužan pribilježiti značajne događaje i okol-nosti, odnosno sve što se odvijalo prigodom uspostav-ljanja kapele sv. Ane u Baćevcu 1960. godine. Jer, još

mi uvijek lebde pred očima prizori posve svježi, a osobe koje is-tinitost mogu posvjedočiti još su na okupu.

Značajno bi bilo pribilježiti daljnju prošlost Baćevca, ali za to mi nedostaju vjerodostojni podatci. Svakako, selo Baćevac sada broji par stotina godina. Gradinski župnik, vlč. g. Ljudevit Šustek, jednom zgodom mi reče da je u župnom arhivu (In libro memora-bilia) naišao da se spominje Baćevac još iz vremena Turaka, kada mnogim današnjim selima u okolici nije bilo ni traga. Baćevac je ostao razmjerno malen u odnosu na okolna sela u novije doba.

Naš kraj opisao je Ferdo Šišić u djelu “Županija Virovitička u prošlosti” (Osijek 1896). Vinko Sabljar 1866. g. objavljuje “Miesto-pisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hèrvatske i Slavonije” (str. 4.) te navodi sljedeće podatke: Baćevac, s. u. ž. Virovit., k. Voćin., pšt. Terezovac, rkž. i bilj: Lukač, 50 kuć., 378 st. (46 nem).

Kapela sv. Ane

9

Baćevac šezdesetih godina prošlog stoljeća

10

VELIKI POŽAR U BAĆEVCU 26. SRPNJA 1923. GODINE

Spomenutog dana (prijepodne) zadesila je mještane strašna nesreća, kakva se ne pamti do tada u svoj okolici. Nemilosrd-ni požar učinio je, takoreći u tren oka, četrdesetak obitelji be-skućnicima. Velim, takve nesreće, žalosti i poslije toga bijede, sta-novnici Baćevca uopće ne pamte. Evo ukratko što mi je ispričala osoba koja se živo sjeća te nesreće:

Zadnja tri desetljeća ljudi nisu imali takve strojeve za vršidbu kao danas. Služili su se vršalicama, tzv. “vatrenkama”. Takve vršalice je pokretao motor, koji je za gorivo upotrebljavao drvo i ugljen, što je bilo vrlo nepraktično i lako zapaljivo. Toga dana spremalo se nevrijeme. Puhao je snažan vjetar sa zapada pre-ma istoku, što je pogodovalo nesreći. Vjetar je bacio žar iz peći vršalice na slamu, te upaljene smotke bacao od susjeda do susje-da s jedne na drugu stranu sela. Požar je izbio kod Stankovih, prezimenom Vargović (kbr. 77), a na drugoj strani kod obitelji Abalić kbr. 50. Vatra je stala na kraju sela, s lijeve strane idući od istoka, kod obitelji Švarlić, kbr. 37, a s desne strane kod obitelji Strasser (kbr. 16). Obadvije obitelji odselile su u Njemačku.

Gotovo trećinu sela (oko 35 kuća) progutala je vatra. Unesre-ćenim obiteljima su pritekla u pomoć svojim novčanim i materi-jalnim doprinosima sva sela virovitičkog kotara preko svojih mjesnih knezova.

Selo se počelo obnavljati zahvaljujući primljenoj pomoći i požrtvovnim radom mještana. Godine su prolazile, posljedice požara su otklonjene, te su se seljani ponovno vratili svojim vese-lim običajima i s velikom vjerom i pouzdanjem u zagovor sv. Ane za sretniju budućnost. Da su bili uvijek odani Bogu i vjeri, neka osvijetli fotografija, gdje ih vidimo okupljene u velikom broju pred kapelicom za vrijeme službe Božje (str. 4-5). Tom zgo-dom ujedno se obavio blagoslov vatrogasne motorne šprice. Ce-lebrirao je i blagoslov obavio Stjepan Janković, župnik.

11

DRUGI SVJETSKI RAT I NASILNO PORAĆE

Godine 1941. sručio se Drugi svjetski rat i na našu Domo-vinu. Nakon četverogodišnjih strahota bile su vidljive užasne posljedice diljem naše drage hrvatske domovine, koja je podnije-la i velike ljudske žrtve. Rat je zahvatio i naše selo. Izgubili smo 43 sina, brata, oca... Neki od njih poginuli su u vojsci Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Za vrijeme tog režima teško su stradali Romi i Židovi, koji su odvedeni u koncentracijske logore, a Srbi su bili protjerani iz Hrvatske u Srbiju, te su pritom također mnogi izgubili živote. Takvi postupci države NDH, kojom je upravljao poglavnik, dr. Ante Pavelić, izazvali su opoziciju pod vodstvom Komunističke partije na čelu s Josipom Brozom Titom iz Kumrovca, Hrvatskog zagorja. Mnogi su u ratu izgubili živote boreći se pod parolom: “Zemlja seljacima, tvornice radnicima, a sigurna i potpuna slo-boda svima!”

Nakon četvorogodišnje borbe pobijedila je Narodnooslobo-dilačka vojska Jugoslavije te su tako, donošenjem Ustava koji je mnogo obećavao, bili udareni temelji novoj državi. Za predsjed-nika jugoslavenske države bio je određen Josip Broz Tito.

Ali, već u prvim danima njegove vladavine uočili smo da su nam ugroženi vjera, kojoj smo vijekovima bili odani, te naša draga privatna seoska ognjišta. Počelo se, naime, javno istupati protiv Boga i vjere, te navješćivati osnutak zadruga. Na mitingu održanom u školi početkom 1946. godine, na pozornici je Tomo Ivanac uzviknuo: “Dole popovi i religija”. Takvih i sličnih ispada bilo je puno.

Godine 1948. masovno su rušeni križevi po ulicama, selima, raskršćima... U školama su uklanjana raspela i zabranjen je vjero-nauk, isto kao i bogoslužje u kapelicama. Te godine, 26. srpnja, na spomendan sv. Ane, narodna milicija je spriječila gosp. župnika Stjepana Jankovića da održi misu u našem selu.

12

Vlč. Stjepan Janković

Mučenik i pravednik, lukački župnik vlč. Stjepan Janković, rođen je 26. prosinca u Sigetcu kraj Koprivnice. Klasičnu gimnaziju i Bogoslovni fa-

kultet završio je u Zagrebu, a zaredio ga je za svećenika nadbiskup Antun Bauer 30. lipnja 1929. godine.

Bio je kapelan u Donjoj Stubici (1929.-1931.), Kutini (1931.-1934.) i Lukaču (1934.-1935.). Službu lukačkog župni-ka obnašao je do smrti, 13. veljače 1954. godine. Podlegao je od posljedica torture koju je podnosio u komunističkim zatvorima. Sahranjen je na župnom groblju u Lukaču.

Komunističke vlasti dale su ga uhititi 1945. godine. Za njegovo puštanje iz zatvora zalagao se nadbiskup Alojzije Stepinac. Ime vlč. Stjepana Jankovića nalazilo se na duga-čkom popisu svećenika, načinjenom 21. srpnja 1945. go-dine, koji je nadbiskup Stepinac priložio uz protestno pis-mo upućeno dr. Vladimiru Bakariću, tadašnjem hrvatskom komunističkom čelniku.

Vlč. Stjepanu Jankoviću posmrtno je dodijeljena meda-lja Pravednika među narodima, koja je na svečanosti u Židovskoj općini Zagreb 28. travnja 1998. godine podsjetila na lukačkog župnika i njegovo zalaganje da po cijenu vlas-titog života spasi židovsku obitelj Adolfa Weissa iz Lukača. Medalja se čuva u Župi Lukač, a u ime pokojnika uručena je nekadašnjem lukačkom župniku, mons. Ivanu Vragoviću, zagrebačkom kanoniku.

13

OSNIVANJE ZADRUGE

Sljedeće godine vlasti su namjeravale osnovati zadrugu kako bi sva zemlja i poljoprivredno oruđe postali zajedničko dobro. Međutim, nitko se od seljana nije htio dobrovoljno učlaniti u zadrugu pa je bila upotrijebljena fizička sila kako bi se mještani na to prisilili.

Sjećam se dobro kako su jedne noći predstavnici tzv. “narodne vlasti” došli u selo, te krenuli po kućama hvatali muževe i odvo-diti ih na “dobrovoljni rad”. Oni koji su se usudili suprotstaviti, bili su izubijani na mrtvo ime. Tko nije odmah htio potpisati pri-stupnicu, a takvih je bio veliki broj, popustio bi pod pritiskom batina, a mnogi su zbog neposluha dobili i po nekoliko mjeseci zatvora. Nije mi moguće nabrojiti sve stradale, ali evo barem ne-kih koji su završili u zatvoru: Stjepan Mandić, Jula Prebeg, An-drija Saner, Kata Jurišić, Kata Abalić, Marko Podravac, Leopold Pšihistal, Marko Ribić... U zatvoru je glavom platio i otac dvoje sićušne djece, Luka Magdić.

Takvim su postupkom seljani bili natjerani tijekom samo jednoga tjedna u zadrugu. Vlasti su uspjele natjerati seljane da potpišu pristupnice, ali na rad u zadruzi nisu! Takav kaos tra-jao je pune dvije godine, sve dok se zadruga nije raspustila zbog pronevjere predsjednika zadruge i knjigovotkinje (...)

Nakon toga je osnovana Opća poljoprivredna zadruga čiji su članovi bili samo rukovodioci zadruge, a seljaci su im za nadnicu obrađivali njive. Za 10-satni rad nadničar je primao 500 dinara, što je u hrani iznosilo 17 kg žita. Ta Zadruga traje i danas, jer sve njihove deficite narod podmiruje sve nesnošljivijim porezom. Valjda ni za vrijeme Turaka ubiranje danka nije bilo strašnije, jer nam odnose sve što nađu u kući. Godine 1956. posegnuli su čak i u gradinsku crkvu, gdje su zbog neplaćenog poreza zaplijenili pokaznicu i ciborij.

14

Andrija Hebrang

Komunistički prvak i hrvatski političar Andrija He-brang, stariji, rođen je u Lukaču 22. listopada 1899. Bio je član Komunističke partije od 1919. godine i

jedan od bližih suradnika Josipa Broza Tita. Među ostalim, obnašao je dužnost ministra industrije u vladi Tito-Šubašić.

Nije se slagao sa smjernicama gospodarskog razvoja ko-je su provodile tadašnje komunističke vlasti. Smjenjen je sa svih dužnosti 1948. godine u montiranom slučaju pod optu-žbom da je surađivao s ustašama i sabotirao gospodarsku politiku. Ubijen je u beogradskom zatvoru 11. lipnja 1949. godine. Hrvatski sabor ga je politički rehabilitirao 1992. go-dine i proglasio žrtvom komunističkog sustava.

“Andrija Hebrang bio je susjed moje bake, bili su kumo-vi, a moja mama je bila povezana sa susjedom i kumom Eržikom, Elizabetom Hebrang, Andrijinom sestrom. Kad im je otac umro njihova majka se preudala za Đulu Tereka. Iz Andrijine obitelji, i familije njegovog očuha, svi su išli re-dovito u crkvu. Andrija je bio komunist, ali ne i bezbožnik.

Nakon što su komunističke vlasti osnovale Zadrugu i htjele preorati naš zajednički seoski pašnjak - Berek - seljani su zatražili pomoć Andrije, koji je i došao u selo. I on je bio protiv preoravanja Bereka. Pred mnoštvom svijeta stupio je na pozornicu u školskom dvorištu. Bio sam prisutan kao desetogodišnji dječak i zapamtio sam da je najstarijeg selja-na Đuru Mandića, odjevenog u narodnu nošnju, pozdravio riječima: “Hvaljen Bog, Đura baći!”

Uskoro je Andrija pao u nemilost, zatvoren je i ubijen. Sjećam se da sam išavši u školu zapazio u izlogu dvije knji-ge. Jedna je na naslovnici prikazivala svećenika krvavog jezika kako liže krv s noža, a druga se zvala “Smrtni slučaj Andrije Hebranga”. Knjige su bile optužnica protiv nadbi-skupa Stepinca i Hebranga. Andriju je oplakalo cijelo naše selo koje je tada imalo oko 1.500 stanovnika.” (Sjećanje vlč. Alojzija Kukeca, zabilježeno 27. siječnja 2014. godine)

15

Baćevac, 12. rujna 1960. godine. U staroj narodnoj nošnji lukačke i gradin-ske župe odjeveni su snaša Jana Salopek, Alojzije Kukec i Dragica Ivanac.

16

Ugovor o kupnji kuće koja je preuređena u kapelu sv. Ane

17

GODINA 1960.

Kako sam već spomenuo, selo je na Dan sv. Ane, 26. srpnja 1923. godine, zadesio veliki požar. Od toga je dana mjesto izabra-lo za svoju zagovornicu svetu Anu. Njezin moćni zagovor prati nas do dana današnjega.

Dvadesetak godina prije velike nesreće izazvane požarom, bila je podignuta mala kapela, posvećena Presvetom Srcu Isu-sovu. Nalazila se otprilike u sredini sela, te je zapremala svega oko četiri četvorna metra.

Zbog bogoslužja i katehizacije djece, ukazala potreba za većom kapelom. Stoga je naš marni župnik, vlč. gosp. Ivan Vragović, de-kan, nastojao naći neko prikladno rješenje.

Neposredno iza kapelice Presvetog Srca Isusova bila se pro-davala kuća netom stavljena pod krov. Mještani su bili suglasni sa župnikovim prijedlogom da se ta kuća kupi i preuredi u kape-lu. Župnik je ugovorio s vlasnikom Ivanom Ivancem kupoproda-ju, te je u travnju položena kapara u iznosu od 50.000 dinara.

U svibnju iste godine počeli su radovi na preuređenju kuće. Kući smo nastojali dati oblik kapele. Stoga smo podigli drvenu konstrukciju i nadogradili zidove s pet redova cigle. Do dvorišta smo stavili tri prozora, a ulaz otvorili prema ulici, i to na način da se u kapelicu ulazi kroz zvonik. Njega smo započeli zidati unu-tar same kapele, ali ostao je nedovršen, jer su od strane narodne vlasti pristigle razne tužbe i zabrane bilo kakvih daljnjih radova oko kapelice. Zabrana je stigla 20. srpnja 1960. godine.

Bili smo stoga prisiljeni dočekati naše seosko proštenje, Dan sv. Ane, s misijskom kapelicom. Unatoč zabrani radova, a kako bi kapela bila barem iznutra ožbukana, mještani su vrijedno pri-onuli poslu u subotu popodne, dana 23. srpnja i u nedelju, 24. srpnja. Ugrubo su ožbukani zidovi i postavljen je strop. Žene su krečile preko mokre žbuke, jer se nije moglo čekati da se zidovi osuše.

Dan uoči, isto kao i na sam blagdan sv. Ane, vrijeme je bilo vrlo kišovito. Ali, naše je veselje bilo neizmjerno, tako da nevri-jeme nije činilo nikakvu zapreku dolasku na bogoslužje u našu novu i željno očekivanu kapelu.

Toga dana (26. VII.) odslužene su dvije mise. Na ranoj misi

18

u 8.00 sati, kapelu je posvetio vlč. gospodin Ivan Vragović, naš župnik. Misu je slavilo dvjestotinjak vjernika, mještana, a pri-čestilo ih se oko devedesetak. Poldanja sv. misa bila je vrhunac našega slavlja.

Pjesmom i molitvom zahvalno smo klicali Trojedinom Bogu za primljena dobročinstva pod zagovorom naše odvjetnice, svete Ane. Poslijepodne smo imali blagoslov, a poslije blagoslova se nastavilo narodno veselje. Dakle, toga je dana službu Božju slavilo između 600 i 700 vjernika, premda gosti nisu stigli zbog nevremena.

Župnik nam je dao na znanje (za vrijeme propovijedi) da se od sada uvodi kao naše drugo proštenje - Dan Male Gospe - 8. rujna. I evo, uskoro smo prvi puta u selu Baćevcu svečano proslavili službom Božjom blagdan Male Gospe kao svoje drugo proštenje. Bilo je puno više naroda nego na Dan sv. Ane, jer su došli gosti iz obližnjih sela. Tom zgodom smo kapelu ukrasili vijencima, koji su svraćali pozornost došljaka više negoli nedostatak prozora i vrata na kapeli.

Nedovršena kapela sv. Ane na Malu Gospu 1960. godine

20

Mons. Ivan Vragović

Kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkoga, mons. Ivan Vragović, rođen je 25. prosinca 1922. godine u Ljubeščici kod Novog Marofa, a za svećenika ga je

zaredio današnji hrvatski blaženik, kardinal Alojzije Stepi-nac, na Petrovo 1947. godine.

Kao kapelan službovao je u Donjoj Voći, Hrašćini i Petrinji, odakle je pozvan na odsluženje vojnog roka. U vo-jsci je uhićen 1950. godine te u montiranom sudskom pro-cesu osuđen na sedam godina robije. Bio je zatočen u No-voj Gradiški, na Golom otoku i Ugljanu, te u Bileći u BiH.

Kratko je vrijeme djelovao kao kapelan u Bjelovaru, a nakon dosluženja vojnog roka 1955. godine preuzima župu u Lukaču.

Godine 1962. imenovan je župnikom u Virju, gdje je bio i dekan Virovskog dekanata do 1980. godine, kada je imeno-van kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.

Obnašao je dužnosti sudca istražitelja i voditelja kance-larije ženidbenoga suda, te arhiđakona bekšinskog i va-raždinskog. Godine 1989. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je monsinjorom.

Preminuo je 6. srpnja 2011. u 89. godini života i 65. godi-ni svećeništva u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu. Sahranjen je 9. srpnja u Ljubeščici na mjesnome groblju.

21

Od prve zabrane rada pa sve do konca rujna nije se podu-zimala nikakva radna akcija. Kroz to vrijeme, svake subote i nedjelje navečer, sakupili bi se vjernici u svojoj novoj kapeli na zajedničkoj molitvi; molili su krunicu, lauretanske litanije, a na-kon toga bi otpjevali nekoliko pjesama u čast Blaženoj Djevici Mariji, i slično. Prije i poslije molitve vjernici bi iznosili svoje pri-jedloge i mišljenja. Na zajedničkim molitvama znalo se okupiti od 100 do 170 vjernika.

Početkom listopada iznova se pristupilo radovima na uređenju kapele. Budući da su zidari bili kažnjeni već nakon prve zabrane, nismo mogli dobiti nikoga od majstora prije negoli ishodimo dozvolu za rad.

“Narodna vlast” je osporavala uređenje kapele. Nakon prve zabrane bili su kažnjeni zidari – braća Kološi iz Detkovca, rkt. Župa Gradina, novčanom kaznom od 8.000 dinara, zemljoradnik

Vlč. Ivan Vragović

22

Miško Brodanić jer je pomagao stavljati plafon, i to novčanom kaznom od 4.000 dinara, a Miško Rajnović je morao platiti kaznu od 2.000 dinara.

Mještani su se dogovorili da će sami nastaviti zidarske poslove, onako kako budu mogli i znali. Srećom, dobili smo stručnjaka zidara u osobi Mate Abalića, bivšeg mještanina, koji sada živi u Zemunu. On je već bio u poodmaklim godinama te se nije plašio raditi na uređenju kapele iz nekoliko razloga: prvo, bio je već blizu sedamdesetak godina; drugo, bio je član Komunističke par-tije još od 1920. g. On je radio nekih četiri-pet dana. U to vrijeme zazidao je zvonik do stropa kapele i nad ulazom načinio boltu, a zatim u nedelju, 9. listopada, uz pomoć Josipa Pšihistala, sazidao je čelo do bašće.

Budući da je ponestalo novaca za daljnje troškove, a mještani već bili iscrpljeni raznim troškovima, jer niotkud nije bilo nikakve pomoći, odlučili su jedne večeri, čini mi se, 11. listopada, upo-trijebiti i iskoristiti i posljednju mogućnost. Tako su se dogovorili da će sakupiti kukuruz i zajednički ga prodati za potrebe radova izgradnje kapele. Isplatilo se. Za sakupljeni kukuruz primili smo oko 40.000 dinara, ali je zadruga zaplijenila nekih desetak tisuća od toga. Evo što je tomu bio razlog:

Da, mi smo se zbiljski zauzimali za rad, ali vrlo malo smo mis-lili o tomu da i naš neprijatelj, đavao, ne spava. I on je poduzeo sve mjere da nam omete i spriječi rad, jer nije mogao podnijeti tako svojsko i masovno zauzimanje vjernika za slavu Božju. Pre-ko nekih naših mještana, članova KP koji su tomu kumovali, o ovome su radu i uspjehu bile obaviještene narodne vlasti: Općina i Uprava državne bezbednosti (Udba).

Narodne su vlasti željele uhvatiti u prekršaju i kazniti orga-nizatore, jer bi se na taj način morali odgoditi radovi na više od mjesec dana. Mi smo se u međuvremenu kroz cijeli listopad sva-ke večeri okupljali u našoj kapeli na uobičajenim molitvama. Svo-je večernje molitve završili smo na Dušni dan. Tada je nastupio naš Križni put. Evo što je sve uslijedilo i kako se stvar odvijala kroz mjesec studeni:

Dana 7. studenoga došao neki činovnik iz komunalnog odsje-ka i ponovno donio zabranu rada, a u njegovoj prisutnosti spo-menuti zidar, Mato Abalić, napustio je posao. Da stvar izvide i

23

sve ispitaju, sutradan su u selo došli razni organi narodne vlasti (Udba, milicija i općinari). Kad su oni došli, puno se žena sakupi-lo kod kapele. Saslušanje se obavljalo kod kapele zato što su u susjedstvu na privremeno korištenje dobili zadružnu kancelari-ju. Istraga je trajala od jutra pa sve do 19.30 sati navečer.

Milicija je dovodila pojedine muškarce i žene na saslušavanje, a to su činili i neki članovi Komunističke partije iz sela. Na pri-mjer, Luka Pšihistal je nekoliko puta došao po mene, ali me nije našao, jer sam toga dana bio otišao u Viroviticu po električare kako bi uveli struju u kapelu prije negoli se stvar zaoštri. Ali i s tim sam zakasnio, jer su već bili pozvali na saslušanje i župnika iz Lukača.

Čekajući na saslušanje, sakupljeni je svijet, stojeći između kapele i kancelarije, bez iznimke i s porugom govorio o našim domaćim izdajicama, onima koji su nas tužili. Prisutnim organi-ma vlasti su govorili da nama ne dopuštaju graditi kapelu jer smo katolici, dok su adventistima (subotarima) dopustili kupiti kuću za njihove vjerske potrebe u gradu Virovitici.

Mara Blažičević je kazala: “Svijete, nisu ovi krivi, jer ne bi došli da ih nisu naši ušljivci pozvali”.

Potom iziđe iz kancelarije općinski sudac za prekršaje, pre-zimenom Jozić, i s njima jedan od naših izdajnika, J. R., te će on sudcu pokazujući na moju mamu Jagu Kukec:

“Ovo mu je mama”. Sudac je upita: “Čujte, gdje je vaš Alojz? “Tamo di je! ““A kako se vi zovete?” “Kako sam se i prije zvala”. Sudac je ove dvije (Maru Blažičević i Jagu Kukec) uzeo u

postupak navodeći da su grdile narodne organe vlasti i da su ometale saslušanja. Uskoro je stiglo rješenje kojim se kažnjava Mara Blažičević na 10 dana zatvora, a Jaga Kukec na 15 dana zatvora.

Uvidjevši što se sve zbiva i kakva je panika nastala, pošao sam k stolaru u Turanovac da hitno završi posao, što je on i učinio. U Lukaču sam našao jednog našeg seljanina (Janka Mandića), koji je shvatio stvar i odmah bio spreman na uslugu. Tako je on dove-zao prozore i vrata iz Turanovca.

24

Kada smo stigli u selo vladao je potpuni mrak i tada su “dru-govi” već bili otišli. Na brzinu se selom pronio glas da su doveze-na vrata i prozori, a što je valjalo odmah ugraditi. Skupili su se ljudi koji pomalo znaju zidarski posao, ali i brojna publika koja je držala lampaše (fenjere) i posluživala “majstore”.

Te večeri smo ugradili prozore, vrata, dovršili strop, a žene su odmah krečile i složile oltar (koji je već bio postavljen pred sv. Anu) i na zid su stavile svete slike. Radili smo ne mareći za posljedice. Naš noćni posao trajao je do jedan sati poslije pola noći. Cijelo to vrijeme nadzirali su nas (špijunirali), kradomice dolazeći do nas da čuju razgovor: J. R., legao je nedaleko kapele, a podalje učiteljica Đ. K. i njezin muž vodnik, te podvorkinja škole N. J.

Evo imena samo nekih osoba koje su sudjelovale u radu: Luka Ribić, Jozo Jurišić, Janko Prebeg, Janko Košćak, Miško Rajnović, Luka Đapić, Luka Boban i mnogi drugi, a osobito puno bilo je žena. Kada su se “drugovi” 9. studenoga ujutro ponovno vratili u selo s namjerom da nastave daljnje saslušavanje, ovaj naš us-pjeh i smionost izazvali su njihov bijes. Masovno su saslušavali ljude i tražili od mještana da kažu tko ih je poticao na rad i koliko su dali novca ili kukuruza za dovršenje kapele. Odgovori su bili gotovo kod svih podjednaki, kao npr. “to su moje stvari” ili “što ne pitate koliko sam platio poreza” i sl.

Jaga Kukec i Jana Sabolić

25

Budući da se ni toga dana nisam odazvao njihovu pozivu koji su uputili preko pojedinih osoba (što nisam smatrao službenim), po kazni sam morao ići na saslušanje u Viroviticu u odjel Udbe, a sa mnom i Jana Jurišić, kao moja pomagačica u radu. Bili smo pozvani 11. studenoga.

Moje saslušavanje je započelo u 8.45 sati prijepodne i trajalo je do 12.30, a Janu Jurišić su ispitivali od 12.30 do 17.45 navečer. Tema ispitivanja uglavnom je bila ista: tko je glavni organiza-tor, tko je sakupljao kukuruz i slično. Ali, time stvar još nije bila riješena. Čekalo nas još saslušanje i idući tjedan.

U utorak, 15. studenoga - tko s pozivom, tko bez poziva, netko je došao po poruku saslušanih, a neke je pak dopratio milica-jac - skupilo nas se u Općini u Gradini kod sudca za prekršaje između 30 i 40, što muških, što ženskih osoba. Posljedica svih ovih saslušavanja, (a koju smo odmah i osjetili), bila je da su nam zabranili svaki pristup u kapelu. Htjeli su zapečatiti kapelu, ali na župnikovu svećeničku riječ to nisu uradili, jer je obećao da ne će obavljati bogoslužje dok se stvar konačno ne riješi.

Rješenja stižu 7. prosinca. Da bih bar donekle dočarao sud-ski postupak, optužbu i obrazloženje optužbe, donosim jedno rješenje koje mi je upravo pri ruci, s tim što ću umetnuti sve kažnjene osobe pod naslov: “Krivi su“.

Sva su rješenja podjednaka (otprilike istoga sadržaja), izuzev župnikovog.

Narodna Republika HrvatskaNarodni odbor kotara ViroviticaSudac za prekršajeBroj: 659-660/60. g.Virovitica, 7. XII. 1960. g.Sudac za prekršaje Narodnog odbora kotara Virovitica,

nadležan u smislu propisa člana 54. i 73. Osnovnog zakona o prekršajima, rješavajući u administrativno-kaznenom postupku protiv Jurišić Jane, kćeri Jankove i Podravac Kate, kćeri Lukine, obje iz Baćevca, zbog prekršaja iz člana 12. stav 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, donio je na osnovu člana 129. Osnovnog zakona o prekršajima ovo

26

Rješenje o prekršajuOkrivljena Jurišić Jana, kći Jankova, kućanica, rođena 1937. go-

dine, nastanjena u Baćevcu kbr. 97, udana, bez djece, drž. FNRJ, pismena, posjeduje kuću, 5 k.j. zemlje, navodno nekažnjavana.

Okrivljena Podravac Kata, kći Luke, kućanica, rođena 1907. godine, nastanjena u Baćevcu kbr. 75, udana, drž. FNRJ, pisme-na, posjeduje kuću, 6 k.j. zemlje, navodno nekažnjavana.

Jana Jurišić i Alojzije Kukec pred kapelom sv. Ane

27

Krive sušto su u posljednjih (šest) 6 mjeseci prikupljale dobrovoljne pri-loge u vjerske svrhe, a da zato nisu imale dozvolu od nadležnog organa. Okrivljene su time počinile prekršaj iz člana 12. stav 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, pa su na temelju članka 21. spomenutog zakona, a u vezi člana 22. OZP-a za Jurišić Janu kažnjavaju:

1) Jurišić Jana kao pomagač prigodom bespravnog sakuplja-nja dobrovoljnih priloga novčanom kaznom od 3.000 dinara.

2) Podravec Kata za bespravno prikupljanje dobrovoljnih pri-loga novčanom kaznom od 5.000 dinara.

3) Rajnović Miško kažnjen novčanom kazom u iznosu od 2.000 dinara (ili 4 dana zatvora), što je pomagao zidare za vrijeme “be-spravnog“ rada oko kapelice. Kaznu je platio.

4) Brodarić Miško, jer je sudjelovao kao samouki zidar, pre-ma tomu - bez obrtne dozvole, kažnjen je novčanom kaznom od 4.000 dinara (ili 8 dana zatvora). Kaznu platio u novcu.

5) Blažičević Mara, izdržala 10 dana zatvora i6) Kukec Jaga, izdržala 15 dana zatvora.7) Ivanac Ruža, rođena 1902. godine, kažnjena radi tobožnjeg

sakupljanja kukuruza novčanom kaznom od 8.000 dinara ili 15 dana zatvora. Odsjedila kaznu u “kući bez broja” - zatvoru.

8) Jurišić Minka, kažnjena novčanom kaznom od 4.000 dinara (ili 8 dana zatvora). U izvodu iz Rješenja navodi se da okrivlje-na Jurišić Minka ne priznaje navode prijave, već samo iskazuje da je dala 500 dinara kao dobrovoljni prilog. Međutim, svjedok Brdarić Mato tvrdi da je Jurišić Minka oko 7. studenoga 1960. godine hodala po selu i prikupljala dobrovoljne priloge u naravi i kukuruzu za izgradnju kapele. I svjedokova supruga je dotičnoj dala jednu vreću kukuruza. – Izdržala zatvor!

9) Pšihistal Marta, jer je prodala sakupljeni kukuruz u Zadru-gu na svoje ime, kažnjena je s 5.000 dinara ili 10 dana zatvora. Premda poodmakle dobi, hrabro je podnijela zatvor, gdje je bila neustrašiva.

10) Jurišić Jana, rođena 1907. godine, nastanjena u Baćevcu kbr. 97; i

11) Kukec Alojz, Rudolfov, rođen 1937. godine, Baćevac kbr. 9.a) Za oboje slijedi izvadak iz rješenja, doslovce: “Krivi su:

28

Jurišić Jana i Kukec Alojz, što su sakupljali dobrovoljne priloge, odnosno Jurišić Jana pomagala Kukecu kod sakupljanja, u vjer-ske svrhe, a da za to nisu imali dozvolu... Svjedok Bogdanić Miško iskazuje da dobro poznaje okrivljenog Kukec Alojza i da je odnosnome dao, tj. njegova žena, 500 dinara kada je dolazio po selu sakupljati dobrovoljni prilog.

Svjedoci Boban Miško, Đapić Janko i Ivanac Jana iskazuju da im nije poznato tko je sakupljao ni da su to okrivljeni činili.“

Ja sam kažnjen kao “glavni agitator i investitor”, kako me oni nazivaju, novčanom kaznom od 9.000 dinara (ili 15 dana zatvo-ra). Jana Jurišić, kao moja glavna suradnica, kod koje su bili pri-kupljeni novci, kažnjena je novčanom kaznom od 5.000 dinara (ili 10 dana zatvora). Ona je, iako srčana bolesnica, ipak hrabro i postojano, zajedno sa mnom, izdržala kaznu.

Okrivljene su trebale novčanu kaznu uplatiti u roku od tri dana po pravnomoćnosti ovog rješenja putem priloženog čeka na pošti ili banci. Ukoliko okrivljene ne bi uplatile u zadanome roku novčane kazne, iste će im se zamijeniti u kaznu zatvora, i to za Jurišić Janu u trajanju od 6 dana zatvora, dok za Podra-vac Katu u trajanju od 10 dana zatvora, a koju kaznu okrivljene imaju nastupiti u roku od 3 dana po pravomoćnosti rješenja kod organa OUP-a (Odsjek unutrašnjih poslova) Virovitica – gdje se okrivljene imaju same javiti, jer će u protivnom biti privedene po organima NM-e (narodne milicije) na vlastiti trošak.

Okrivljene su također dužne po izvršenoj uplati dio uplatnice koji se odnosi na sudca za prekršaje odmah dostaviti ovom or-ganu, neposredno ili putem pošte. Ukoliko pravovremeno ne dostave odnosni dio uplatnice kao dokaz o plaćenoj kazni, izvr-gavaju se opasnosti da protiv njih bude naređeno izvršenje ka-zne zatvora kao da novčana kazna nije ni plaćena i u vezi toga snosit će troškove “predvođenja”.

Obje novčane kazne teku u korist Fonda za socijalne ustanove Narodne Republike Hrvatske, Zagreb.

ObrazloženjeOdjel unutrašnjih poslova – Odsjek državne bezbednosti Vi-

rovitica br. 1883/60 od 14. XI. 1960. godine, a na prijavu stanice narodne milicije Detkovac br. 1090 od 16. XI. 1960. godine stavio

29

je zahtjev za pokretanje administrativno-kaznenog postupka protiv okrivljenih zbog prekršaja navedenih u dispozitivu.

Okrivljena Jurišić Jana priznaje da je u zajednici s Ivanac Ru-žom obavljala prikupljanje kukuruza u OPZ-e Baćevac i tamo ga prodala na svoje ime i za to dobila 10.800 din, a zarađeni je novac ostavila u kapeli u Baćevcu. Također priznaje da je ponovno 2 vreće kukuruza odvezla u OPZ (Opća poljoprivredna zadruga) Baćevac i za to dobila 1.400 dinara, te opet novac ostavila u kapeli. Ovim svojim postupkom okrivljena je pomagala u bespravnom sakupljanju priloga, iako ga osobno nije sakupljala.

Okrivljena Podravac Kata iskazala je da je u studenom mjesecu 1960. godine bila u kapeli u Baćevcu, gdje je bilo više osoba i gdje su se dogovarali o sakupljanju dobrovoljnih priloga. Priznaje da je sudjelovala u prikupljanju dobrovoljnih priloga i da je saku-pljen kukuruz donesen u njenu kuću, pa je zbog toga okrivljena otišla k svome zetu Tomi Brdariću i nagovorila ga da on odveze kukuruz u OPZ, što je dotični i učinio i predao ga na ime okriv-ljene.

Ne priznaje da je išla od kuće do kuće agitirati za sakupljanje kukuruza.

Svjedok Blažević Mara iskazuje da je na sastanku u kapelici u Baćevcu odlučeno da se vrši sakupljanje priloga u kukuruzu i da se taj odnese u kuću okrivljne Podravac Kate, što je i učinjeno, a to je učinila i svjedokinja Blažević Mara.

Svjedok Juršić Jana, Grgina, kbr. 113, iskazuje da je povezla 2 vreće kukuruza u OPZ-u, koje joj je okrivljena Jurišić Jana (mlađa – kbr. 97) dovezla na tačkama.

Svjedok Šokac Andrija iskazuje da su ga dvije osobe, a između njih i okrivljena Jurišić Jana, zamolile da prebaci sakupljeni kuku-ruz svojim kolima do OPZ-e, što je svjedok i učinio. Svjedoku je poznato da je taj kukuruz sakupljen od dobrovoljnih priloga za vjerske svrhe.

Svjedok Boban Ruža iskazuje da joj ništa nije poznato o saku-pljanju dobrovoljnih priloga.

Na temelju izjava okrivljenih i navedenih svjedoka, sudac za prekršaje smatra djelo dokazanim i postupak okončanim, te u djelu okrivljenih nalazi obilježja prekršaja navedenih u dispozi-tivu, pa nakon uzimanja u obzir svih odlučujućih okolnosti, od-

30

mjerio im je i izrekao kaznu kao u dispozitivu i to Jurišić Jani kao pomagaču, a Podravac Kati kao sakupljaču dobrovoljnih priloga bez dozvole.

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na Vijeće za prekršaje pri DSUP-u Zagreb putem ovog suca u roku od 8 dana po prijemu ovog rješenja. Žalba ne podleže taksi.

O tom obavijest:1) Jurišić Jana,2) Podravac Kata, obje iz Baćevca, radi znanja i uplate novč.

kazne. (Odsjedile u zatvoru.)3) Referentu za izvršenje kazna OUP-a Virovitica, radi znanja

i izvršenja kazne zatvora.4) Odjelu za unut. poslove – Odsjeku drž. bezbednosti Viro-

vitica, radi znanja.Sudac za prekršaje

Ante Puković

N.B.! Do sada sam iznio samo imena kažnjenih osoba, dok ispuštam veliki broj onih koji su išli na saslušavanja, isto kao i raznih svjedoka – a nisu bili kažnjeni. Njih je bilo oko 30 (jer skoro svaka kažnjena osoba imala je kojeg sukrivca i nekoliko svjedoka).

Neke osobe: Marta Pšihistal, Jana Jurišić (mlađa) i Kata Podra-vac uložile su žalbu, koja im je ubrzo bila odbijena. Osobe pod red. br. 5., 6., 10. i 11. su po primitku rješenja odmah nastupile na izvršenje kazne; tako da su posljednje dvije osobe završile ka-zneni rok na sam Badnjak 1960. g., a ostale osobe su svoje kazne odslužile poslije božićnih praznika i poslije završetka misija u župi, 10. siječnja 1961.godine.

Doista je sramotna kazna zatvora, ali mi smo se ipak osjećali veselima i ponosnima, što možemo nešto pretrpjeti Bogu za ljubav i za naša kršćanska načela svete rimokatoličke Crkve.

31

Izvješće vlč. Ivana Vragovića o zbivanjima u Baćevcu

33

PROSINAC 1960.

Još tijekom prošlog mjeseca vlč. gosp. Ivan Vragović, dekan, obavijestio je Duhovni Stol u Zagrebu o ovim događajima. Du-hovni Stol je posredovao kod sudca za prekršaje pri DSVP - Za-greb. Tim posredovanjem isposlovano je da je naš župnik primio rješenje početkom prosinca, kojim mu je snižena kazna od 150.000 dinara (ili dva mjeseca zatvora) na 80.000 dinara ili dva mjeseca zatvora. Duhovni Stol u Zagrebu naložio je da se odmah nastavi s bogoslužjem, jer su neopravdani razlozi zabrane. Tako je vele-časni iskoristio prvu priliku na blagdan Bezgrješnog Začeća i odslužio poldanju sv. misu u Baćevcu: Bogu u čast i hvalu za ustrajnost u iskušenjima; a našim neprijateljima na sramotu.

Nemam takvih riječi kojima bih mogao izraziti duhovno vese-lje koje smo osjetili toga dana u našoj skromnoj kapelici. Toplo smo zahvaljivali Gospodinu Bogu na milosti, što se je udostojao na ovaj način poniziti naše neprijatelje koji su već bili puni vese-lja, jer su mislili da više nikada ne ćemo imati kapelu.

Na Badnjak navečer sastali smo se u velikom broju u kapeli. Prije početka molitve, pričali smo međusobno o svojim utiscima iz zatvora, tješeći one koji će ubrzo otići na odsluženje kazne. Te večeri izmolili smo sve tri krunice, a zatim smo održali dječju akademiju pod naslovom: “Djeca kod jaslica“.

Uspjeh je bio izvanredan! Roditelji su plakali od radosti gle-dajući svoju dječicu kod lijepo okićenog oltara i borova, gdje na-stupaju tako smjelo i pobožno. Mnogi su se sjetili svojih školskih dana, kada su i u školi takvo što izvodili, ali eto, odavna njihove oči toga ne vidješe. To smo ponavljali tri puta, dokle god su to ljudi tražili (jer publika je bila brojna, kapelica primi svega oko 200-250 ljudi).

Na Staru godinu poslijepodne, kod večernje mise u 16.00 sati, započele su u našoj župnoj crkvi u Lukaču misije koje su vodili oci isusovci: p. Jović, p. Miler i p. Bulat. Uspjeh misija bio je pre-ko svakog očekivanja. Upravo iznenađenje za našu župu! Broj posjetitelja, unatoč nevremenu – izvanredan! Baćevljani, premda udaljeni od crkve oko četiri kilometra, dva puta na dan mjerili su kilometražu i dubinu blata do Lukača. I to izvanredan broj djece, mladića, djevojaka, muževa, žena i nešto staraca.

35

Završetak misija u lukačkoj župi 1961. godine. Vlč. Ivan Vragović služio je sv. misu ispred crkve,

pred kipom Gospe Fatimske, u prisustvu brojnih vjernika.

36

GODINA 1961.

8. siječnja - Nedjelja. Završetak misija u župi. Poslije mise poldanje, koju je pred

crkvom odslužio naš župnik “sub divo”, oglašena je večernja sv. misa u Baćevcu. I toga popodneva pošao je u Baćevac misionar p. Pero Bulat, a sa sobom je ponio kip Gospe Fatimske, koji je za vrijeme misija bio izložen u crkvi na oltaru. Te se večeri sakupilo vrlo mnogo svijeta, mnogi su došli iz gradinske župe. Za vrijeme mise održana je i propovijed. Poslije mise bila je ispovijed za one koji nisu mogli doći u Lukač (starci i starice). Sutradan, poslije jutarnje mise, pater je ispovijedao po selu bolesnike. A navečer, opet poslije (svete mise) blagoslova (sa Presvetim) i propovijedi, pater je nastavio ispovijedati. Te večeri ispovijedali su se i oni koji na to nisu ni pomišljali za vrijeme misija, a takvih je bilo tro-jica - četvorica. Evo, ovaj put ih ganula milost Božja zagovorom Gospe Fatimske. Tako je u našem selu posve neznatan broj onih koji su se mogli ispovijedati a da nisu htjeli (svega oko 10)...

Eto, tako je dragi Bog milostiv bio te nam je utjehu slao u vri-jeme iskušenja, i velikim milostima nas obasuo pohodom misio-nara u naše selo, koji je neumorno dijelio blago svoje svećeničke časti i vlasti, a sve po zagovoru i pod zaštitom naše drage nebeske majke Bl. D. Marije.

Nedjelja, 19. veljače Toga smo dana u našoj kapeli imali lijepu svečanost - po-

svetu Križnog puta. Posvetu je obavio prije sv. poldanje mise o. Tomislav Tomša, fratar iz virovitičkog samostana. Poslijepodne je održao nagovor trećoredcima...

Dobro je da kažem nekoliko riječi o nabavci Križnog puta, a ujedno i o nabavci drugih stvari. - Križni put - slike - nabavila je naša seljanka Marija (r. Bajer) Mioković u Rijeci kod salezijanaca, uz najmanju cijenu za 5.000 dinara. Međutim, u selu su se našle dobre osobe koje su željele uspostaviti po jednu postaju. Tako su dotične osobe darovale u novcu iznos oko 10.000 dinara, što je bilo potrebno za staklo, okvire i sl., a Jozo Mijota, stolar, be-splatno je napravio okvire. Evo nekih darovatelja: Margita Sauer, Ruža Mandić, Kata Beucek...

37

Tako smo te godine kroz korizmu srijedom i petkom privatno molili Križni put. Ovo djelo neka bude na spomen požrtvovnog i darežljivog osoblja, a svim mještanima zajedno na korist za vječno spasenje!

Svibanj Kroz cijeli cvatući svibanj kitili smo našu dragu nebesku Ma-

jku zajedničkim moljenjem sv. Krunice. Molitve su uglavom bile po nakani sv. Oca, pape Ivana XXIII., za uspjeh crkvenog sveopćeg sabora, Drugog vatikanskog koncila.

26. srpnja Na Dan sv. Ane opet za nas iznenađenje i veselje. Po prvi puta

u povijesti naše župe bila je dijeljena Prva sv. Pričest po filijala-ma. Eto, kod nas se to dogodilo! Kod prve sv. mise toga dana, u 8.00 sati, vidjeli smo 25 anđelčića u bjelini pred našim oltarom sv. Ane. Kolika radost za roditelje, a i za sve nas ljubitelje vjerskog napretka u našem selu!

Mogu mirne duše reći da se vjerski život u selu Baćevcu uve-like poboljšao u ovih proteklih nekoliko godina, a sve to postig-nuto je po zagovoru naše Odvjetnice - sv. Ane i neumornim ra-dom našeg župnika. Uzmimo samo u obzir da je do g. 1955. u Baćevcu bilo više od 20 članova Komunističke partije, a danas pet-šest (i to dvojica doseljenika).

RujanPočetkom rujna primili smo lijepi poklon od časne sestre Mi-

leve - Anke Šoh (sestra sv. Križa). Za drugu proslavu našeg dru-gog proštenja, časna je poslala sljedeće: misnicu bijele boje (još dobro očuvanu), dvije rokete, 2 štole, albu i 3 antipendija. Sestri od naše strane hvala, a dragi Bog neka joj bude nagrada!

Ostale stvari koje imamo u kapeli nabavili su sami mještani svojim novčanim doprinosima, koje su, takoreći, često puta ot-kidali od svojih usta; jer sve je tražilo velike novčane izdatke, a niotkud nije bilo pomoći. Pokušat ću, bar otprilike, pri kraju izni-jeti novčani iznos. Čini mi se da je svako domaćinstvo prosječno žrtvovalo oko 2.000 dinara. U popisu domaćinstava bit će točnije izneseni detalji. (Vidi str. 39-48)

38

Listopad Koncem listopada se vlč. gosp. Ivan Vragović, naš župnik, su-

glasio s prijedlogom mještana da se u kapelu uvede električna rasvjeta. To je bilo učinjeno velikim zalaganjem Miška Rajnovića koji je u tu svrhu posudio veću svotu novca ne bi li na taj način dobili priključak - i da svjetlo služi svrsi na blagdan Svih svetih. I bi tako!

Kad je već riječ o gore spomenutom Mišku Rajnoviću, moram reći da je njegovim osobnim radom i zalaganjem mnogo posti-gnuto. Puno puta ostavio je svoj posao te došao raditi oko kapele. Ali ne samo to, on je uz lijepi primjer svoga rada i druge poticao na rad. U svemu ga je bilo vidjeti kao čovjeka koji se rado žrtvuje za slavu Božju i za svoje nepokolebljivo vjersko uvjerenje. Mogu zaista reći da je vjeran Bogu i časnoj hrvatskoj tradiciji...

Dakle, za struju je isplaćeno 45.000 dinara.

Spomen na misije i posjet Gospe Fatimske našem selu.Na slici su: Alojzije Kukec, Kata Jurišić, Barica Ivanac, Dragica Ivanac,

Minka Mandić, Ruža Jurišić i Mara Šokac.

39

POPIS DOMAĆINSTAVA U BAĆEVCU KONCEM 1961. GODINE

49

U god. 1961. Baćevac je imao:domaćinstava ......................... 159stanovnika .............................. 688

Od toga:nevjenčanih .............................. 10nekrštenih ................................. 10pravoslavaca .............................. 4adventista ................................. 14članova KP ................................ 11u ratu poginulih iz sela........... 36

Osim toga, izvan Baćevca živi (odseljenih) osoba oko 80-100.

N.B.! Do rata je u selu živjelo nekoliko njemačkih obitelji, po-put porodica Bayer i Pichler. Mnogi su u ratu i poslije rata izgi-nuli po zatvorima. Preživjeli su odselili u Njemačku i Austriju.

U selu su ostale ove obitelji: Šoštarić, Veseljak, jedna obitelj Bayer i tri obitelji Brozović. Njihove su kuće bile označene zna-kom: Š = Švabe; ukupno 30 kuća.

Vršidba žita 1954. godine u dvorištu Mate i Kate Jurišić, kbr. 70

50

Gradinski župnik, vlč. Ljudevit Šustek, s prvopričesnicima 20. srpnja 1959.

Župnik vlč. Ljudevit Šustek došao je u Gradinu iz žu-pe Gaj negdje 1947. ili ‘48. godine. Nije mi poznato je li bio podrijetlom Čeh ili Slovak, ali je volio nas Hr-

vate, pogotovo siromašne župljane koje je pomagao. U dva navrata je dao oslikati gradinsku crkvu sv. Ilije proroka s našim slavonskim motivima.

Tadašnje komunističke vlasti dale su zatvoriti vlč. Šuste-ka, jer je rekao: ‘Braćo, ne dajte se odbiti od Rima, jer bez Rima nema ni naše katoličke vjere ni Crkve!’ Govorio je i da Hrvati nisu manje sposobni od Srba, te da i oni imaju pravo na državne službe.

Župnika su zbog toga zatvorili, a komunistički aktivi-sti su mu srušili štagalj i čardak, te na javnu dražbu dali pokućstvo i rublje. Jedna obitelji iz našeg sela, ne znajući čija je imovina, kupila je za 13 tisuća dinara pokućstvo na dražbi. Župnik je vrativši se iz zatvora našao na prazan farof te je u župnoj spomenici napisao da nije imao za Božić ni kukuruznoga kruha. Otklonio je mogućnost da obitelj koja je otkupila njegov namještaj na dražbi njemu namiri štetu. Ljudevit Šustek bio je gradinski župnik do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. (Sjećanje vlč. Alojzija Kukeca, zabilježeno 27. siječnja 2014.)

Vlč. Ljudevit Šustek

51

LJETA GOSPODNJEGA 1962.

SiječanjU siječnju je dobio gradinski župnik, velečasni gospodin

Ljudevit Šustek, dekret, kojim je imenovan upraviteljem župe u Đelekovcu pokraj Koprivnice. Njega je naslijedio, kao upravitelj župe u Gradini, kapelan iz Kutine - vlč. gosp. Ivan Novosel. Pri-mopredaja je izvršena 25. veljače.

VeljačaO kipu sv. Ane. Odobrenjem vlč. gosp. Ivana Vragovića, upra-

vitelja naše Lukačke župe, i njegovim nastojanjem, mještani su Baćevca, uz pogođenu cijenu od 50.000 dinara, naručili kip sv. Ane kod samoukog kipara Antona Horvata u Zagrebu; kip je u stojećem stavu visok 85 cm.

Na blagdan Presvetog Srca Isusova u župi Lukač 1962. godine

52

Lipanj Na blagdan sv. Petra i Pavla (29. VI.) su Jana Jurišić i Alojzije

Kukec, bogoslov, isplatili i dopremili kip sv. Ane u Baćevac.

Srpanj Na blagdan svete Ane (26. VII.) imali smo i opet lijepu pri-

godnu svečanost - posvetu kipa sv. Ane. U prisustvu velikog broja vjernika, kip je blagoslovio (dozvolom biskupa) naš gosp. župnik, vlč. Ivan Vragović, dekan i odslužio je sv. misu u 8.00 sati. Zatim je uslijedila pjevana sveta misa u 11.00 sati i poslije-podnevni blagoslov. Tom su prigodom marni mještani bogato i veoma ukusno dekorirali kapelicu, koja još uvijek ima oblik mi-sijske postaje.

Kolovoz Dana 2. kolovoza naš je lukački župnik dobio dekret kojim mu

je naloženo da pođe za upravitelja župe u Virju. Njega je, pak, trebao naslijediti vlč. Jurak, ali je odustao radi, navodno, slabog zdravlja.

Naš je župnik odslužio oproštajnu sv. misu na blagdan Pre-čistog Srca Marijina (22. VIII.), tj. na dan našeg župnog pro-štenja, koje se uspostavilo za vrijeme njegovog upravljanja žu-pom. Tom je prigodom održao lijepu i ganutljivu propovijed fra Tomislav Tomiša, upravitelj župe u Virovitici. Nemoguće je izraziti osjećaje vjernika, jer se nisu dali utješiti na pomisao, kada je za to došao čas, da se moraju rastati sa svojim revnim, požrtvovnim i omiljenim župnikom. On odlazi, a mjesto župnika ostaje upražnjeno...

Rujan Privremeno bijaše imenovan upraviteljem naše župe gradinski

župnik, vlč. Ivan Novosel. No, njemu je to bilo naporno; i poradi lošeg vremena bio je često spriječen održati sveto Bogoslužje u Lukaču. Na to je narod postao ogorčen te su mnogi, premda neo-pravdano, počeli prigovarati župniku zašto nas je ostavio, a uz to su slijedili i drugi, neumjesni prigovori, koji još uvijek pomalo kolaju. Mogu reći da je gubitak župnika dobrim vjernicima bio prava žalost, a onoj nekolicini protivnika naše svete vjere velika

53

radost; tim više što im je došlo pogodno vrijeme da siju kukolj: “Sad, kad se kod vas obogatio, sad vas je ostavio...“ i slično.

Naš je Baćevac prvi osjetio gubitak župnika. Na blagdan Male Gospe, na dan našeg seoskog proštenja, bili smo bez sv. mise, jer je gradinski župnik bio zauzet u svojoj župi. Zatim su prekinuli u cijeloj našoj župi služiti na prvi petak i prvu subotu.

A tada su u Virje učestala pisma raznih sadržaja. Evo samo nešto, što sam kod župnika u Virju i sâm pročitao: “Ostavili ste nas kao majka koja ne voli svoju djecu.” Ili: “Uvijek ste nam govorili o redovitom pohađanju službe Božje i obavljanju prvih petaka, a tko će sada biti kriv što nas je tako veliki broj prestao obavljati?” Naš bivši župnik poduzimao je sve mjere na Duhovnom Stolu u Zagrebu, samo da bi maknuo prigovore, da mu pošalju u Lukač zamjenika, a nama župnika, ne bi li tako smirili narod koji je želio imati što prije svećenika u svojoj sredini. Ali se stvar otegla sve do konca studenoga, kada je dekretom imenovan upraviteljem župe u Lukaču velečasni gospodin Matija Burja, rodom iz Krašića, a koji je doselio iz župe Svetice. (Više o vlč. Matiji Burja na str. 54)

U Lukač je doselio 7. prosinca o. g., a s njime i dvije časne sestre - Služavke Malog Isusa - kao kućne pomoćnice. Vjernici su lijepo primili novog župnika i časne sestre. Novodošlom su župniku dobri vjernici pritekli u pomoć svojim dobrovoljnim prilozima u naravi. Župnik je nastavio djelo u pastoralnom radu u pogledu bogoslužja i vjeronauka po filijalama po već ustaljenom običaju.

Prosinac Naš bivši župnik, vlč. Ivan Vragović, dao je na poklon pozlatu

kaleža. Tako bijaše i učinjeno. Kalež smo dali pozlatiti u Zagre-bu kod pojasara Rudolfa Rukljača, što je stajalo 35.000 dinara, a što su mještani pravovremeno isplatili. Kalež je bio prvi put u upotrebi na četvrtu nedjelju adventa, kada je vlč. Matija Burja, naš novi župnik, prinosio prvi put u našoj kapeli Nekrvnu žrtvu Trojedinom Bogu u čast po zagovoru sv. Ane, a za ustrajnost u vjeri naših Baćevljana.

Našem je bivšem župniku za njegov požrtvovni rad u našoj župi, kao i za dar – Bog bio plaća i vječna nagrada, a od naše strane dragom i nezaboravnom župniku, Ivanu Vragoviću, srdačna hvala!!!

54

Prečasni Matija Burja

Prečasni Matija Burja rođen je 15. srpnja 1930. godine u Brezariću, u župi Krašić, kao drugo od osmero djece Josipa i Barbare, rođene Stepinac.

Nakon završene osnovne škole u Krašiću, odlazi u Međubiskupijsko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Na Bo-goslovnom fakultetu u Zagrebu završava teološke studije i svećeničku formaciju.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1957. godine. Iste godine prima službu kapelana u Koprivnici. Od 1958. do 1962. godine obnaša župničku službu u Sveticama, a nakon toga imenovan je župnikom u Lukaču, gdje ostaje do 1974. godine.

Iste godine u jesen imenovan je župnikom u župi sv. Nikole u Krapini i tu dužnost obnaša do 1999. godine, kada je imenovan supsidijarom u župi Uznesenja Blažene Dje-vice Marije u Mariji Bistrici i duhovnikom u Karmelu Maj-ke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici.

Preminuo je u 80. godini života i 53. godini svećeništva 31. listopada 2010. u župnom dvoru u Mariji Bistrici. Sa-hranjen je 3. studenoga u Krašiću.

55

Danas u kapeli posjedujemo ove predmete: oltar – u dobrom stanju, i na njemu:- kalež – u dobrom stanju- 4 svjećnjaka od drva i 2 mala od mesinga- kip sv. Ane, visok 85 cm, u stojećem stavu - ukusno izrađen- staklene vaze raznih veličina- misno odijelo bijele boje u dobrom stanju; alba, roketa i

ljubičasta štola- vrčići i pribor za vino i vodu- zvonce- antipendij - 2 svilom vezena i 6 drugačijih – sve bijele boje

i 1 ljubičast- oltarni stolnjaci - 3 komada- antipendij za tabernakul: 1 bijeli i 1 ljubičasti- 14 postaja križnog puta- 1 velika slika sv. Male Terezije (150 cm x 50 cm) – nova- 1 slika Lurdske Gospe- 1 manja slika kardinala Stepinca- 1 manja slika sv. Antuna- 1 manja slika Gospe Trsatske- 1 poveća slika “Pietà “- 1 slika (80 cm x 30) Prečistog Srca Marijina- 1 slika (80 cm x 30) Presv. Srca Isusova- 1 kip Srca Isusova, visok 82 cm – dobro očuvan- 1 poveći (procesionalni) križ – u nešto lošijem stanju- 1 zvono (za sada još dobro nesmješteno) teško oko 25 kg, a

saliveno u 18. stoljeću.Sve je nabavljeno marom našeg župnika i darežljivošću mje-

štana sela Baćevca - Gospodinu Bogu neka služi u čast, a nama za vječno spasenje. - Bogu hvala!

Mileva Šoh - Anka, časna Družbe sestara milosrdnica sv. Križa iz Trnave, darovala je kapeli sv. Ane u rodnom Baćevcu, među ostalim, misna ruha, nekoliko antependija i zastora za tabernakul

56

Tijekom II. svj. rata i poraća stradale su mnoge crkve i crkvene zgrade. Bogoslov Alojzije Kukec 1962. godine u Senju na izgradnji Kurije.

57

GOSPODNJE GODINE 1963.

Svibanj Koncem svibnja teško se razbolio papa Sveopćeg crvenog sa-

bora (Drugog vatikanskog koncila), Sveti Otac, papa Ivan XXIII.

Lipanj 3. VI. umro je čovjek mira i crkvenog jedinstva, veliki papa

Ivan XXIII. (Angelo Giuseppe Roncalli). - Posljednjih je dana go-vorio: “Spremam se na putovanje i svoj život dajem za mir u svi-jetu i crkveno jedinstvo.“ - Blaga mu uspomena!

Imamo papu! 27. lipnja bi izabran za papu kardinal Giovanni Battista Montini, koji je uzeo ime Pavao VI. Krunjenje je obav-ljeno 30. lipnja u 18.00 sati pred Bazilikom sv. Petra.

Rujan Od narodnih vlasti stiglo je 7. rujna rješenje prema kojem nam

je slobodno pristupiti radu oko kapele, što smo svi radosno pri-mili na znanje. Eto, poslije toliko tmurnih dana (radi uspostav-ljanja kapele) sinulo je sunce! – Uz Božju će se pomoć pristupiti radu...

Papa Ivan XXIII. proglašen je svecem

60

GOSPODNJEG LJETA 1964.

LipanjBudući smo prošle godine dobili dozvolu od narodne vlas-

ti za izvođenje daljnjih radova na kapeli, tek smo sada, nakon što smo pribavili potrebni materijal, pristupili poslu. Trebalo je, naime, provesti izolaciju na cijeloj kapeli i sazidati zvonik. Za taj je posao pogođen majstor-zidar Vendel Szabo iz Gradine, i to za 50.000 din.

Dotični je posao izveo vrlo zadovoljavajuće; tek s malom greškom pri završetku zvonika. Isti majstor je ožbukao kapelu s pročelja, kako je i glasio ugovor. Ono ostalo što je još trebalo ožbukati, učinio je naš mještanin Luka Ribić, uz neznatnu pomoć (za 3.000 din) Joze Pšihistala.

Drvenu konstrukciju na zvonik postavio je sin Franjo (Mate) Pšihistal, uz pomoć Franje Jurišića, sve besplatno. Krečenje ka-pele iznutra i izvana izvele su vrlo uredno same žene.

Nastavak radova na uređenju kapele 1964. godine: Jaga Božičević, Jana Miota, Mara Markulin, Marko Jurišić i Luka Ribić

61

Nemoguće mi je pribilježiti sva imena onih, koji su na razne načine pridonijeli i potpomogli radu oko kapele. Ali vjerujem da će kod Gospodina biti upisani u Knjigu života, kod Onoga koji naplaćuje i ono što je našem oku bilo nezapaženo.

Tijekom ovog mjeseca rad je tekao bez ikakvih poteškoća.

SrpanjUz najbolju volju i želju, rad nismo uspjeli završiti do blagdana

sv. Ane. Nigdje, naime, nismo mogli dobiti lim za pokrivanje zvonika i postavljanje žljebova. No, taj nedostatak nije nimalo umanjio naše blagdansko raspoloženje, nego dapače!

Dana 26. VII., na blagdan sv. Ane (nedjelja), prvu sv. misu u 6.00 sati odslužio je gradinski župnik, vlč. Ivan Novosel; bilo je podijeljeno oko stotinu pričesti. A poldanju sv. misu služio je u prisustvu velikog broja vjernika naš župnik, vlč. gosp. Matija Burja.

Studeni Napokon se pružila prilika da smo mogli pokriti zvonik

pocinčanim limom. Budući da još uvijek vlada oskudica za lim, to je dobro iskoristio limar Ivan Županić iz Virovitice, te nam zaračunao za sedam tabli utrošenog lima i svoj posao 54.600 din. Premda preskupo - pristali smo - jer nije bilo drugog izlaza.

Još preostaje postaviti žljebove i pod u kapeli, te ogradu oko kapele.

Prosinac Nabavili smo tri misna odijela: crveno, ljubičasto i zeleno; još

su u dosta dobrom stanju. Ljubičastu misnicu poklonio nam je zagrebački kanonik gosp. Nikola Borić, župnik. sv. Marije, a za druga dva odijela platili smo iz crkvene blagajne 10.000 dinara.

Pred sam Božić je naša kapela dobila na dar od č. s. Mileve – Anke Šoh, iz Đakova, a naše mještanke, vrlo lijepo i liturgijski izrađena 4 zastora za tabernakul.

62


SiječanjEvo, pri kraju smo petogodišnjice smrti nezaboravljenog dr.

Alojzija kard. Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa (preminuo 10. veljače 1960.g. u Krašiću). Na njegovom se grobu do danas nije ugasilo svjetlo svijeća, niti nestalo svježeg cvijeća u zagrebačkoj Katedrali... I upravo su danas oglasila zvona u Zagrebu rados-nu vijest da smo mi, Hrvati, ponovno dobili kardinala u osobi zagrebačkog nadbiskupa, dr. Franje Šepera.

Ustoličenje kardinala Šepera svečano je obavljeno u Katedra-li 7. III. ‘65., uz veliki broj biskupa, svećenika, redovnika i re-dovnica i vrlo veliki broj vjernika. Pozdravni govor na ulazu u katedralu održao je pomoćni biskup zagrebački, mons. Franjo Kuharić. U Katedrali su kardinala pozdravili skopski biskup, dr. Smiljan Čekada, ljubljanski nadbiskup, dr. Jože Pogačnik i sveuč. prof. Radovan Grgec.

Portret bl. Alojzija Stepinca izvezao je na velikom goblenu vlč. Kukec, koji se nadahnjuje djelom blagopokojnog kardinala čije ime nosi.

63


SiječanjMještani su sakupili nešto novaca i kupili lijepi tepih, koji je

sada postavljen pred oltar u kapeli. To je ujedno mala priprava za veliku svečanost Prve mise domaćega sina - Alojza Kukeca. Mještani su također preko Jane Jurišić, kbr. 97, izrazili želju da se mladomisniku kao poklon od strane sela kupi misnica. To je i bilo naručeno, bez mog znanja, kod naše časne sestre Mileve (Anke) Šoh u Đakovu.

Ožujak 19. III. ove god. primio sam subđakonat u zagrebačkoj Kate-

drali; isti pripada Senjskoj biskupiji. Sv. obredu prisustvovali su i pojedini lukački župljani.

Sveti red đakonata primio sam 26. ovog mjeseca. Prisutni su bili: moja mama, mamina tetka Mara Brođanac iz Brezovice, Jana Jurišić, moja dobročiniteljica, Malčika, kućna pomoćnica župnika iz Virja i s njom još nekoliko Virovki: Jaga Đapić, Jaga Jurišić, Kata Kolar, Tomo Moslavac, Slavko Patrle, Mijo Sabo... Svi smo bili radosni i Bogu zahvalni!

Alojzije Kukec primio je 26. lipnja 1966. sveti svećenički red u zagrebačkoj Katedrali preko kardinala dr. Franje Šepera

64

Prvu sv. misa imao sam u Lukaču 10. srpnja 1966. Evo neko-liko skromnih riječi o samoj svečanosti Prve mise, jer je teško sâm o sebi pisati.

Zovem se Alojzije Kukec, sin Rudolfa i Jage, rođ. Jurišić, rođen u Dugom Selu Lukačkom dana 26. siječnja, a kršten 27. siječnja 1937. godine u Lukaču. Krstio me je vlč. Stjepan Janković, tada lukački kapelan, a kasnije i naš župnik.

Potječem iz siromašne obrtničke obitelji. Rano djetinjstvo sve do polaska u sjemenište proveo sam u selu Baćevcu, gdje su se za stalno nastanili moji roditelji. Uz to selo vežu me mnoge us-pomene iz djetinjstva pa sve do moje Prve sv. mise, tako da mi je to selo postalo posebno drago, isto kao i susjedna crkva u Gradi-ni, kamo sam išao redovito k sv. misi, gdje sam zapravo upoznao i započeo svoj vjerski život preko katehiziranja i propovjedanja gradinskog župnika, velečasnog gospodina Ljudevita Šusteka, rodom iz Dubrave kraj Bjelovara.

Vlč. Alojzije Kukec (u sredini) na svojoj Prvoj misi

65

Dotični župnik otpremio me u sjemenište. Budući da smo za-kasnili s molbom, nisam bio primljen u zagrebačko sjemenište. Stoga me je župnik Ljudevit Šustek preporučio u riječko sje-menište, za Senjsku biskupiju, o kojoj tada nisam puno znao. Školovao sam se u Rijeci i Pazinu.

Krajem sedmog razreda gimnazije upućen sam na dvogodišnje odsluženje vojnog roka u Trebinje i Doboj. Nakon toga nastavio sam osmi razred gimnazije u Pazinu, ali sam pri kraju iste godi-ne imao slučajni konflikt s “narodnom vlašću”, zbog čega sam prekinuo školovanje na godinu dana.

Tek u lipnju god. 1961. maturirao sam u Sjemenišnoj gimnaziji u Zagrebu. U jesen sam započeo pohađati Bogosloviju, što sam, hvala Bogu, sretno završio - bez smetnji.

Kruna svega bila je moja Prva sveta misa, koju sam prikazao u čast Presv. Trojstva za primljena dobročinstva - za sve moje dobročinitelje i moj dragi hrvatski narod.

Mladomisnik blagoslivlja roditelje

66

Svetu sam misu služio “sub divo” pred crkvom u prisustvu oko 2.000 vjernika. Prigodnu propovijed održao je vlč. gospodin, naš bivši župnik, Ivan Vragović, upravitelj župe Virje i uz asis-tenciju prezbitera Ivice Bišćana, dekana u Suhopolju. Đakon mise bio je Ivan Bošnjak, mladomisnik iz Prozora, suđakon Stjepan Kr-klec, mladomisnik iz Taborskog, te Vinko Viljevac i Ivan Peranić.

Poslije mise bio je “banket” u župnom dvoru. Cijela proslava odvijala se zalaganjem mog susretljivog župnika Matije Burja, rodom iz Krašića. Njemu dugujem veliku zahvalnost što se sve tako lijepo završilo. Moji rođaci (a njih je malo), mještani i neki župljani svojim su doprinosima podmirili potrebe kuhinje. Bilo je oko 140 uzvanika.

Nadam se da će ova svečanost Prve mise ostati dugo u sjećanju naših župljana na opću duhovnu dobrobit, kao i na dobrobit vjernika.

Mladomisnik s roditeljima, Jagom i Rudolfom Kukec, te bratom Miškom i njegovom obitelji

67

Mileva Šoh - Anka, rodom iz Baćevca, časna sestra Družbe se-stara sv. Križa u Đakovu, preminula je u Trnavi 20. kolovoza 1967. godine, u 62 g. života i 42. g. sv. Zavjeta. Sestro, hvala Ti na svemu čime si pridonijela za naše selo Baćevac: molitvom i doprinosima za kapelu. Gospodin Ti bio vječna nagrada!

Alojzije Kukec, svećenik Senjske biskupije, služio je 14. rujna 1967. godine misu zadušnicu u kapeli sv. Ane u Baćevcu.

68

Svetište kapele sv. Ane u Baćevcu. Kip svetice, rad samoukog kipara Antona Horvata iz Zagreba, blagoslovio je vlč. Ivan Vragović 26. srpnja 1962.

Vlč. Alojzije Kukec služi sv. misu u kapeli sv. Ane na blagdan svetice 2010.

69

GODINA VJERE - PETROVO 1967. - 29. VI. 1968.

Tisuću i devetstota godišnjica mučeničke smrti sv. Petra i Pavla. Hrvatsko narodno hodočašće u Rim 23. rujna 1967. Toga se dana u 9.00 sati okupilo u Bazilici sv. Petra apostola na kon-celebriranoj misi s kardinalom dr. Franjom Šeper, zagrebačkim nadbiskupom, oko 5.000 Hrvata katolika. Mi smo Hrvati mali narod, ali taj dan smo pokazali svoju složnost i odanost Bogu i svojoj Crkvi, što je iznenadilo cijeli svijet, jer je naše hodočašće bilo do tada najveće, i k tomu, još zanimljivije - hodočašće iz komunističke zemlje!

Poslije svete mise, služene na hrvatskom jeziku na papinskom oltaru pod kupolom, čekali smo audijenciju kod pape Pavla VI. Unatoč bolesti, Papa nas je primio na Trgu sv. Damasa. Dugi je bio uzvik i pljeskanje: Papa – Hrvati!!! Pjevali smo crkvene pjesme: Zdravo Djevo, Hoćemo Boga, Do nebesa, Djevice nevi-na... i Lijepa naša domovino. Naš kardinal predao je Papi na dar kalež, a Papa je obećao da će odslužiti sv. misu za hrvatski narod. Svakom hodočasniku dao je spomen - medalju.

1968.

Siječanj Prema pisanju “Glasa koncila”, god. VII., br. 2:Naš kardinal postavljen na čelo najvažnijeg ureda Svete Sto-

lice. Nadbiskupa zagrebačkog Franju kard. Šepera imenovao je Papa prefektom Kongregacije za nauk vjere, nekoć Svetog oficija.

Hrvat, prvi stranac na tako visokom položaju u Crkvi, a koji su dotad od postanka zauzimali samo Talijani.

Kardinalu je na srcu (kao i pokojnom kardinalu Alojziju) da hrvatski narod ostane vjeran Bogu u svojoj pradjedovskoj vjeri u odanosti Apostolskoj Stolici.

Zbog prevelike udaljenosti od mjesta moga službovanja u župi Lički Osik, a premale povezanosti sa selom Baćevcem, prestao sam pisati kroniku.

Lički pop Alojzije Kukec

70

Župna crkva sv. Luke ev. u Lukaču

71

Lukač, 10. srpnja 2000. godineDanašnji dan je obljetnica moje Prve sv. mise, te sam po obi-

čaju pohodio groblje mojih predaka, gdje želim i sam čekati dan uskrsnuća. Tu počivaju i naši župnici, kojima je naš današnji župnik, vlč. Ivan Sakač, podigao primjeran spomenik i grobnicu!

Ispred groblja, idući od crkve, ugrađena je veoma lijepa i su-vremena mrtvačnica. Na tome je mjestu bilo groblje za nekrštene i samoubojice. Ulazeći tu u groblje, na desnoj strani i nešto na lijevoj, bilo je groblje naših “Švaba”, koji su imali gotovo trećinu groblja do Drugog svjetskog rata. Danas je slika posve drugačija. Malo je postojećih spomenika, a još manje njihovih grobova koji se uređuju. Većinom su njihovi spomenici srušeni, razlupani ili od-loženi uz ogradu groblja.

Evo natpisa koji sam uspio pročitati i zapisati, te tako barem nešto ostaviti na spomen tih ljudi koji su živjeli s nama Hrva-tima, uvijek bogatiji od nas?! Meni je postalo zanimljivo: kako to da su neka hrvatska prezimena postala švapska? Ovako mi to protumači starica Eva Marin s kbr. 93 – njezina mama je iz obitelji Santner: “Hrvati su oženili Švabice koje su u kući zadržale njemački jezik i običaje. Npr. obitelji: Veseljak, Dudović, Šostarić, Brozović...”

SPOMENICI NA ŽUPNOM GROBLJU U LUKAČU

72

Križ pred župnom crkvom u Lukaču dala je podići Terezija Piroš 1909. godine povodom 50. obljetnice misništva pape Pia X.

75

Sv. Marko Križevčanin, vitražni prozor darovao je vlč. Alojzije Kukec

76

Zajednička uspomena svećeniuka i župljana nakon blagoslova četiri nova vitražna prozora u župnoj

crkvi sv. Luke ev. u Lukaču 18. listopada 2002.

78 Župna crkva sv. Ilije proroka u Gradini. Župa je osnovana 1762. godine.

79

Lukač, 18. listopada 2002. godineRadosno sam prihvatio poziv našeg vrijednog župnika

Ivana Sakača da predvodim sv. misu i blagoslovim četiri nova vitražna prozora... Prozor sv. Marka Križevčana ja sam osobno darovao...

Inače, ovaj župnik detaljno je obnovio crkvu, vrlo uku-sno, iznutra, izvana, okoliš crkve i župni stan! Vjerujem da su mu župljani radosni i zahvalni; posebice selo Turanovac, Dugo Selo gdje su sagrađene nove, predivne kapele, a u drugim selima obnovljene...

Od svoga djetinjstva pa do sada nisam bio u župnoj crk-vi na blagdan svetog Luke. Kolika je za mene radost nakon tolikih godina, kolike uspomene, sjećanje na sve s kojima sam se tu susretao...

Crkva lijepo obnovljena, puna vjernika, jedna grupa muškaraca i žena u našoj šokačkoj nošnji, koja je već gotovo ponestala iz svakodnevnog života po selima...

Sjećam se krečenja crkve motivima naše nošnje; tako smo imali i kipiće jaslica u narodnoj nošnji, što je svojevremeno izradio, navodno, lukački učitelj koji je bio i orguljaš...

Sa mnom je suslužilo još sedam svećenika, a jedan od fratara je održao prigodnu propovjed; ja sam imao kratko, zahvalno slovo i blagoslov prozora nakon svete mise...

Dobrotom našeg župnika bio sam na proslavi sv. Terezi-je i na Venelinovo u meni vrlo dragoj Gradini...

U Selcu, 25. siječnja 2008. g.pop Alojzije Kukec, plovan

80

NOVA KAPELA SV. ANE I SPOMENIK BRANITELJIMA

Baćevac, 26. srpnja 2007.Poginulim hrvatskim braniteljima - Goranu Magdiću, Dami-

ru Salopeku i Darku Strugaru - otkriveno je spomen-obilježje u Baćevcu. Spomenik je otkrio Drago Špoljarić, dobročinitelj i počasni građanin Gradine.

Istoga dana, 26. srpnja, vlč. Robert Mokri, dekan Virovitičkog dekanata, blagoslovio je obnovljenu kapelu podignutu u čast sve-tice zaštitnice sela. Misno slavlje predvodio je Vicko Obradović, župnik virovitičke Župe sv. Leopolda Mandića.

Vlč. Tomislav Pavlović, lukački župnik (na slici dolje drži mi-krofon) zahvalio je svim donatorima i ljudima dobra srca koji su svojim prilozima omogućili uređenje kapele sv. Ane u Baćevcu.

Otkrivanje spomenika poginulim hrvatskim braniteljima iz Baćevca

81

Blagoslov obnovljene kapela sv. Ane. Novo zvono darovao je vlč. Alojzije Kukec 2007. godine. Na zvonu (96 kg; “fis”) piše ime ljevača: “Josip Tržec u Zagrebu, 2007.” Ispod reljefa Višeslavove krstionice zapisano je: “Na čast sv. Ane i svih svetih iz hrvatskog naroda, Baćevcu na spomen daruje Alojz Kukec, svećenik”. U drugom redu ispod refljefa s prikazom sklopljenih ruku stoji: “Moli za nas sv. Ano, u zaštitu primi nas.”

82

Kapela Presvetog Trojstva u Dugom Selu Lukačkom

83

NAŠI MLADOMISNICI

Mladomisnik vlč. Slavko PatrleSlavko je rođen u Dugom Selu, dana 1. I. 1947. g., sin Ivana i

Jane rođ. Mioković. Osnovnu školu je završio u selu, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu u Zagrebu. U katedrali u Zagrebu, 24. VI. 1973. g. zaređen je za svećenika po nadbiskupu Franji Kuhariću.

Prvu sv. misu slavio je u Lukaču, 15. VII. 1973. Propovjednik je bio naš bivši župnik, preč. Ivan Vragović, sada župnik u Virju. I sam se rado sjećam ovog radosnog mladomisničkog slavlja... Na vlastitu zamolbu premješten je iz Garešnice u virovitički de-kanat; kolovoz 2002. g. (Zapisao 2. IX. 2002., pop Alojzije Kukec).

Mladomisnik vlč. Ivan StubičarIvek je rođen u Turanovcu, 1963. g., sin Stjepana i Dragice.

Njegovi su roditelji kao mladi došli iz Zagorja. Osnovnu školu je završio u selu, u Zagrebu je pohađao Klasičnu gimnaziju. Bo-gosloviju je završio u Rijeci. Mladu sv. misu slavio je u Lukaču, 5. kolovoza 1990. U ratu je bio kapelan u Gospiću; bili smo za-jedno... (2. IX. 2002. g.)

Mladomisnik vlč. Ivica ŠohRođen 1974. u Gradini, sin Joze i Ruže; daljnji rođak naše

časne sestre Mileve - Anke Šoh slavio je Prvu sv. misu u Gradini na Ilinje 1999. g. Njegov otac Joza i ja stari smo znanci još iz škole i posebno iz naše gradinske crkve. Zaista sam radosno bio sudi-onikom ovoga slavlja... Bože, blagoslovi!

84

NAŠE ČASNE SESTRE

Anica - s. Patricija StubičarRođena je 20. veljače 1947. u Bednji, od oca Dragutina i majke

Cvjete. U Družbu sestara Presvetog Srca Isusova stupila je 1. srp-nja 1964. u Crikvenici. Prve zavjete položila je 3. listopada 1966., a doživotne 15. kolovoza 1972. u Rijeci.

Dvadeset godina radila je u Austriji, u Njemačkoj sedam go-dina, u Zagrebu u Domu duhovnih vježbi šest godina, u Kući matici u Rijeci šest godina. Trenutačno živi i radi u Nadbiskup-skom domu u Rijeci. Tijekom života, osim dužnosti kuharice, obavljala je i odgovorne službe kućne poglavarice, a šest godina je bila zamjenica Vrhovne glavarice Družbe.

Nada - s. Hermina HaderRođena je 11. veljače 1949. u Kapeli Dvoru, općina Lukač,

od oca Dragutina i majke Štefice. U Družbu sestara Presvetog Srca Isusova stupila je 18. rujna 1967. u Crikvenici. Prve zavjete

85

položila je 3. listopada 1969., a doživotne 14. kolovoza 1975. u Rijeci. Kao redovnica najviše je djelovala u Njemačkoj, Zagrebu i na župama Riječke metropolije (Ogulin, Oštarije, Ravna Gora, Pećine). Sada živi i radi u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci.

Jelka - s. Nives StubičarRođena je 13. svibnja 1965. u Turanovcu, općina Lukač, od oca

Stjepana i majke Dragice. U Družbu sestara Presvetog Srca Isu-sova stupila je 4. kolovoza 1978. u Rijeci. Prve zavjete položila je 14. kolovoza 1985., a doživotne 13. kolovoza 1992. u Rijeci. Kroz dvadeset godina radila je kao vjeroučiteljica u školi i na župama u Slatini i Rijeci, te šest godina kao Vrhovna tajnica Družbe. Živi u Rijeci i obavlja dužnost Vrhovne glavarice Družbe sestara Pres-vetog Srca Isusova.

Vlč. Alojzije Kukec, vlč. Slavko Patrle, s. Nives i s. Patricija u Baćevcu pred kapelom sv. Ane na blagdan svetice zaštitnice 2010. godine

86

DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO

Prikaz povijesnog razvoja Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Baćevcu sastavio je 1953. godine Josip Ribić, bilježnik. Rukopis je dao na čuvanje vlč. Alojziju Kukecu. Donosimo ga kao prilog, presliku, stoga što je autentično svjedočanstvo o jednom vre-menu i povijesnim (ne)prilikama.

Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 4. rujna 1938. godine, nakon što je vatra poharala selo. Veliki požar izbio je na spomendan sv. Ane, 26. srpnja 1923. godine. Bio je to povod da se u Baćevcu uredi kapela u čast sv. Ane te da se Marijina majka štuje kao nebeska zaštitnica sela.

Josip Ribić i mladomisnik vlč. Alojzije Kukec

95

Kapela sv. Ane u Baćevcu

96

Pop Alojzije Kukec

Pop Alojzije Kukec, rođen 26. siječnja 1937. u Dugom Selu Lukačkom, ostao je kroz cijeli životni vijek prisu-tan u svojem zavičaju, iako je svećeničkim pozivom

bio vezan za Liku i Hrvatsko primorje. Nakon završene Bo-goslovije, službovao je od 1968. do 1994. godine u Gospiću i okolnim župama. U Domovinskom ratu bio je plovan Ličkog Osika, Široke Kule i Ličkog Novog te duhovnik gospićke bolnice. Mirovinu je dočekao u Selcu, gdje je službovao od sredine prosinca 1994. do ljeta 2009. godine. Lički pop Aloj-zije Kukec objavio je 2014. godine svoje dnevničke zapise u knjizi “Ratni vihor u Gospiću i okolici (1991.-1994)”.

I u najtežim danima za njegov osobni život, ali i Domo-vinu, držao se svog mladomisničkog gesla: “Kriste, daj da radosno služim Crkvi u hrvatskom narodu!” Svjedoči o tome i spomenica sela Baćevac, koju je pisao u danima nesklonim vjeri i progonjenoj Crkvi.

Mladi Alojzije, kome su roditelji - majka Jaga i otac Rudolf Kukec - nadjenuli ime prema blaženiku Stepincu, odgajan je u toplini Doma i Crkve. Odrastajući, bio je vezan za gra-dinsku i lukačku župu. Nadahnjujući se primjerima svojih župnika - vlč. Ljudevita Šusteka, vlč. Stjepana Jankovića te mons. Ivana Vragovića - koji su bili nepokolebljivi u obrani vjere i po cijenu vlastitih života, pop Alojzije Kukec ostavlja nam još jedno sjedočastvo o snazi vjere, ljubavi prema hr-vatskome narodu i Domovini.

spomenica sela bačevac, župa lukač i gradina

Documents