Marta Radman

Marta Radman Umjetnost 19. stoljea II.Charles Baudelaire Slikar Modernog ivota

Pote maudit, modernist, umjetnik, sotonist, proleter - okarakterizirati Baudelairea jednako je teak zadatak kao i reinterpretacija njegova djela. U konstantnoj potrazi za ljepotom, istoom i idealom, biva suoen s jadom, vlastitim nagonima i smru. Kao umjetnik i ovjek ostaje tijekom itavog ivota razapet izmeu dviju krajnosti ideala za kojim tei i zla kojemu se odaje. Iako stilski i dalje vezan uz tradiciju 19. stoljea, Baudelaireova poezija i kritika kroz teme tjeskobe modernog ovjeka i njegove koegzistencije s modernim gradom, pretea su svih modernih literarnih strujanja do dananjeg dana.[footnoteRef:2] [2: Kouti Brozovi N., 1978., str., 306.]

Polovicom 19. stoljea Pariz je veliko gradilite, a metar projekta Barun Haussmann, zamilja grad kao simetrian i geometrijski pravilan niz bulevara, parkova i trgova. Njegov projekt ne bi bio mogu bez ruenja srednjovjekovnih etvrti, to nailazi na neodobravanje graana.[footnoteRef:3] Baudelaire se u Cvjetovima zla kritiki odnosi prema novom velegradu, koji za njega postaje mravinjak repetirajuih buroazijskih struktura. Ipak neprestane promjene i kulturna obnova ga ujedno i inspiriraju. U svakom trenutku, svakoga dana grad je ivio i disao novim modernim zrakom koji kako se kako na graevine, poeo iriti, i na svijest graana. Paralelno s urbanizacijom grada raste i broj bogatih buruja koji naseljavaju centar grada donedavno mjesto okupljanja otpadnika, umjetnika, prostitutki koji si vie ne mogu priutit ivot u gradu kojeg su do juer nazivali domom. Ova ubrzana modernizacija sredita dovodi do osjeaja otuenja, usamljenosti i tjeskobe kod navedenih pojedinaca. Grad je istodobno zloest i zamaman, bijedan i blistav, te postaje glavna tema inspiracije modernog umjetnika. Esej Slikar modernog ivota objavljen notorne 1863. godine u satirinom tjedniku Le Figaro; podudara se s osnutkom zloglasnog Salon des Refuss kada su javnosti po prvi puta predstavljena djela Edouarda Maneta, Camillea Pissarroa i Jamesa Abbotta McNeilla Whistlera. [3: Jordan D. P., 1992., str., 99. -101.]

Kontemplirajui o minulim vremenima, Baudelaire dolazi do zakljuka kako je prolost romantina i idilina upravo zato jer je prolost, te na jednak nain definira i sadanjost. Ipak njegova glavna preokupacija je sadanjost, te ljepota danog trenutka koja se reflektira na sve sfere tipinog buroazijskog ivota modu, arhitekturu ali i misli koje sadre moralni i estetski osjeaj svog vremena. Ipak ljepotu teoretizira kao dvije komponente ne objanjavajui nam u potpunosti nain na koje su one ujedinjene.[footnoteRef:4] Baudelaire tvrdi kako ljepota zahtjeva jedinstvo dvaju elemenata, onog vjenog elementa koji pronalazimo u slikama starih majstora, velikana kunsthistorije i ljepote prizora suvremenog, svakodnevnog ivota. Ljepota je neto to se sastoji od prolaznog, transformativnog elementa, i beskonanog, nepromjenjivog elementa. Objanjavajui nam tek kako je dua ljepote upravo ta njezina kvaliteta vjenosti, a tijelo transformativni element koji se mijenja u skladu s modom vremena. Citirajui Stendhala pojednostavljuje svoju teoriju Ljepota nije nita drugo doli obeanje sree, odnosno da ljepota kao takva nosi obeanje sree i blagostanja, ne objanjavajui nam dalje na to bi se to srea moglo odnositi. Srea u mislima pjesnika 19. stoljea moda znai besplatni dan u bordelu, moda znai besplatna stanarina u nekoj od modernih novih zgrada parikog centra, ili moda srea kakvom je i danas rijetki pojedinci zamiljaju (po uzoru na klasinu filozofiju) jednostavno ivjeti ivot s kojim smo zadovoljni neovisno o financijskoj, ljubavnoj i sveopoj situaciji u kojoj se nalazimo. [4: Carrier D., 1995., str. 382.]

Baudelaire je opinjen idejom ljepote i njezine prolaznosti, to pojanjava njegovu fascinaciju flaneurom. Svjetskim ovjekom koji ga interesira, vie no sam umjetnik. Odnosno umjetnik bi trebao biti flaneur te strastveno, predano, oima djeteta promatrati i upijati ivot koji ga okruuje. Flaneur se najbolje osjea u gomili, urbanoj dungli, mnotvu svite, ljudi i svjetla gdje njegov arm zrai i hrani se istovremeno. eljno i nonalantno istodobno pronalazi uitak u prolaznosti trenutka i beskonanosti vremena, upijajui svijet oko sebe. Sposoban je brzo privui panju gomile, no isto tako svjestan je kako mora biti na oprezu kako ne bi doivio psiholoku dezintegraciju i gubitak koherentnosti. Slikar modernog ivota ekstrahira iz svojih promatranja mode i dogaaja sve elemente koji bi mu mogli biti korisni, te kasnije pretvoreni u poeziju ili povijest. Odnosno razluuje estice vjenosti iz prolaznih dogaaja. Modernizam i moderna umjetnost temelje se na prolaznom kontingentnom pristupu, a visoka umjetnost na vjenom i nepromjenjivom.[footnoteRef:5] Umjetnik flaneur, stanoviti Monsieur G. posjeduje sve ove kvalitete, no ne voli da ga se naziva umjetnikom. On je svjetski ovjek, a umjetnik moe biti svatko. Umjetnici ne razmatraju politiku, moral, njihovi razgovori limitirani na uski krug ljudi njemu su nepodnoljivi, moderni umjetnici za njega nisu nita vie no seoski intelektualci. Tuno je to i u dananjem svijetu, gotovo 2. stoljea nakon, i dalje se mogu primijeniti isti obrasci ponaanja na ljude koji dominiraju artistikom kruoku razliitih domjenaka i priredbi. Uz pridjev/rije (ovisno o tome kako elimo protumaiti) flaneur, Monsieura G. moemo opisati i kao dandyja, ali samo djelomino. On shvaa moralni mehanizam po kojem svijet funkcionira, no nije nonalantan i ne moe se praviti takvim; majstor iskrenosti bez apsurda. Paradoksalnost kao lajtmotiv moderne, karakterizira hrabre junake koji iako ive u skladu sa suvremenim poimanjem svijeta i dalje se bore protiv vjetrenjaa. Pjesnik, flaneur, dandy, kolekcionar, kockar, radnik, prostitutka svi oni ive i preivljavaju usprkos apsurdnosti i nestvarnosti svijeta u kojem ive, trudei se najbolje to mogu da dosegnu najblie to mogu vlastitom poimanju uzvienog, bezvremenskog, htjeli to priznati ili dendijevski ignorirat. Iz danog opisa i Baudelaireove fascinacije njegovim likom, dalo bi se zakljuiti kako je Monsieur G. majstor zanata, genij vlastitog talenta, no njegove sirove i repetirajue kabare plesaice na mene ne ostavljaju pretjeran dojam.. [5: http://impressionist1877.tripod.com/baudelaire.htm , 29.03.2015. ]

Zadravajui kroz itav osvrt tenju za onim prolaznim, trenutnim, postavlja tezu Sve lijepo i plemenito rezultat je razuma i kalkulacije, pojanjavajui pritom kako priroda nije nita vie no na unutarnji glas koji ovisno o psihofizikom stanju pojedinca uvjetuje nain i obrasce ponaanja po kojem e se isti ophoditi. Elaborirajui zapravo misao koja i nije netona, strogo uzevi (no uobiajeno malo pretjerano). Priroda naravno ne djeluje sama; pa tako uz pomo filozofije i zdravog razuma mnotvo se ne pretvara u krvolone kanibale bez milosti i suosjeanja, kakvo bi zasigurno bilo da nas gone samo primarni nagoni. Baudelaire otro osuuje prethodnike ali i suvremenike koji u prirodi pronalaze okosnicu vlastitih moralnih vrijednosti i ljepote. Preferirajui artificijelno spram prirodnog, svojevrsno hvali kozmetiku, te definira modu kao blagu deformaciju prirode, ili konstantno repetirajui pokuaj njezine reformacije. Razgovor o ljepoti i modi zavrava paragrafom o enama koji dananjem itaocu (itateljici) djeluje seksistiki. ena je u pravu onda kad izvri svoju dunost, kada se posveti tome da izgleda magino i nadnaravno iako i u dananjem drutvu postoje (ak velika veina) ene koje dane posveuju iskljuivo rapanju noktiju i upanjem obrva, kako danas tako i onda postojale su iznimke, a ene s kojima je Baudelaiere prijateljevao zasigurno nisu spadale u tu kategoriju. Poznate su nam prie njegova burnoga ljubavnog ivota koje se ne slau s ovim , njenim, naminkanim maginim biem koje nam opisuje. Baudelaire ide toliko daleko da nam opisuje kako se minka na eni ne smije koristiti u svrhe imitiranja prirode i pomlaivanja moemo pretpostaviti da kad bi ugledao itijednu reklamu za dananje kozmetike proizvode, lagiralo bi ga gore nego prvi put. eer na kraju ene i prostitutke, prisutne u svim drutvima od pamtivjeka. Kritizira ene koje postaju rvama mode, i hvali prostitutke koje postaju lovci koji vrebaju na muke rtve. Prostitutke karakterizira kao savrene, idiline, prototipove divljatva koje vreba unutar civilizacije. One su mistine, orijentalne, magine - puno vie no ene koje oenimo i s kojima popodne etamo po parku. Prostitutke koje poput Olimpije otvoreno iskazuju svoju seksualnost zgraavaju drutvo koje tek rukama brie krmelje s oiju. Moderno drutvo koje se tek budi iz sna krvavim revolucijama, grandioznim strukturama i prekrasnim prostitutkama vriti i plae eli da ga vidimo. Ono nas kao Olimpija mami, poziva, gleda u oi i eli da mu jedemo iz ruke. BibliografijaDavid Carrier, Baudelaire 's philosophical Theory of Beauty , University of Nebraska PressJ. A. Hiddleston, Baudelaire, Manet, and Modernity, Exter College Oxford, 1992.David P. Jordan, Baron Haussmann and Modern Paris, The American ScholarN. Kouti Brozovi, itanka iz stranih knjievnosti II., ZagrebInternetski izvorihttp://impressionist1877.tripod.com/baudelaire.htm , 29.03.2015. 4