sigmund freud - buducnost jedne iluzije

5/28/2018 Sigmund Freud - Buducnost Jedne Iluzije

1/50

Budunost jedne iluzije

(1927)


2/50

I

Ako je ovjek dugo vremena ivio unutar odreene kul-ture i esto nije alio truda da istrai njene izvore i putnjenog razvoja, dospjet e bar jednom u iskuenje daokrene pogled u drugom smjeru i postavi pitanje o dalj-njoj sudbini te kulture i promjenama kroz koje ona mo-

ra proi. Meutim, uskoro e primijetiti da vie momena-ta od poetka obezvreuju takvo istraivanje. Na prvommjestu tu je injenica da postoji tek mali broj osoba ko-

je su u stanju pogledom obuhvatiti ustrojstvo ljudskogivota u svoj njegovoj irini. Veini je postalo nunimogranienje na jedno jedino podruje ili samo na neka;to manje meutim netko o prolom i sadanjem zna,tim nepouzdaniji mora biti njegov sud o buduem. Od-mah zatim problem stvara i injenica da subjektivnaoekivanja pojedinca u donoenju ovog suda igraju ulo-gu koju je teko procjeniti; ta se oekivanja meutim

pokazuju ovisnima o isto osobnim momentima ovje-kova vlastitog iskustva, o njegovom, s manje ili vie na-de potkrijepljenom stavu prema ivotu, onako kako mu

je taj stav predodreen temperamentom, uspjehom ilineuspjehom. Napokon, ovdje je na djelu i udna inje-nica da ljudi svoju sadanjost openito doivljavaju na-

ivno i da nisu u stanju vrednovati njene sadraje; oni pre-ma njoj najprije moraju doi na distancu, tj. sadanjostmora postati prolost hoe li se u njoj zadobiti uporiteza prosudbu o buduem.

315


3/50

Tko dakle popusti iskuenju da kae neto o vjerojat-noj budunosti nae kulture dobro e uiniti ako ne is-

pusti iz vida navedena upozorenja i prisjeti se nesigur-nosti koja sasvim openito prati svako prorokovanje. to

se mene tie, iz ovoga slijedi da u se u urnom bijegu odprevelikog zadatka smjesta uputiti na ono podruje ko-jem sam i do sada posveivao svoju panju, naravno, na-kon to odredim njegov poloaj u velikoj cjelini.

Ljudska kultura mislim na sve ono u emu se ljud-ski ivot podigao iznad svojih animalnih uvjeta i u e-mu se razlikuje od ivota ivotinja a ja izbjegavamrazdvajati kulturu i civilizaciju promatrau, kao to

je poznato, pokazuje dvije strane. Ona s jedne straneobuhvaa sva znanja i sposobnosti koja su ljudi steklikako bi ovladali silama prirode i doli do njenih do-bara u svrhu zadovoljenja svojih ljudskih potreba, a sdruge sve ustanove nune da bi se uredili meusobni od-nosi ljudi, a naroito raspodjela dostupnih dobara. Oba

pravca kulture nisu neovisna jedan o drugome zato to,kao prvo, na meuljudske odnose dubokoseno utjeemjera nagonskog zadovoljenja koju omoguuju posto-

jea dobra, kao drugo, jer pojedini ovjek stupajui uodnos s drugim ovjekom i sam moe postati neko do-

bro, ako ovaj na primjer koristi njegovu radnu snagu iliga uzima za seksualni objekt, i napokon tree, jer je sva-ki pojedinac virtuelni neprijatelj kulture koja bi ipaktrebala predstavljat i opeljudski interes. Zauuje daljudi, ma kako malo mogli egzistirati kao pojedinci, ipakkao teak pritisak osjeaju rtvu koju od njih zahtijeva

kultura kako bi im omoguila zajedniki ivot. Kulturase dakle mora braniti od pojedinca i njene se uredbe,institucije i zapovijedi stavljaju u slubu toga zadatka;njihova svrha nije samo u tome da stvore odreenu ras-podjelu dobara ve da ovu takoer ouvaju i ak morajusve ono to slui svladavanju prirode i stvaranju doba-ra zatititi od neprijateljskih pobuda ljudi. Ljudske tvo-revine lako se mogu razoriti a znanost i tehnika koji su

ih podigli mogu se upotrijebiti i za njihovo unitenje.

316


4/50

Tako se stjee dojam da je kultura neto to je vei-ni protiv njihove volje nametnuto od strane manjine ko-ja se znala doepati sredstava moi i prisile. Nameese naravno pretpostavka da te potekoe ne pripadaju bi-

ti same kulture ve da ih uzrokuju nesavrenosti kultur-nih oblika koji su do sada razvijeni. U stvari, te nedo-statke nije teko pokazati. Premda je ovjeanstvo stal-no napredovalo u ovladavanju prirodom te se u tom po-gledu moe nadati jo veim uspjesima, nemogue je sasigurnou utvrditi slian napredak u sreivanju ljud-skih odnosa i vjerojatno su vi svakom vremenu, kao to

je danas iznova sluaj, mnogi ljudi postavljali pitanje dali je onda taj dio kulturne tekovine uope vrijedno bra-niti. ovjek bi mislio da je ljudske odnose mogue ure-diti na nov nain koji bi uklonio izvore nezadovoljstvas kulturom. Potrebno je samo da se ona odrekne prisilei suzbijanja nagona kako bi se ljudi, neometani unutra-njim razdorom, mogli prepustiti stjecanju dobara i ui-vanju u njima. Bilo bi to zlatno doba no pitanje je da lise takvo stanje moe ozbiljiti. Izgleda nam vjerojatnijeda se svaka kultura mora izgraivati na prisili i na od-

ricanju od nagona; ne ini se ba sigurnim da e prestan-kom prisile veina ljudskih individua biti spremna dana sebe preuzme vrenje rada koji je potreban za zado-bivanje novih ivotnih dobara. Mislim da ovjek moraraunati sa injenicom da u svim ljudima postoje de-struktivne, dakle antisocijalne i antikulturne tendencijei da su one u velikog broja osoba dovoljno jake da odre-de njihovo ponaanje u ljudskom drutvu.

Ovoj psiholokoj injenici pripada odluujue znae-nje za prosudbu o ljudskoj kulturi. Ako smo ispoetkamogli pomisliti da se njena bit sastoji u ovladavanju pri-rodom u svrhu zadobivanja ivotnih dobara a da se opa-snosti koje joj prijete dadu odstraniti svrhovitom ras-podjelom tih dobara meu ljudima onda je sada, kakoizgleda, teite pomjereno s materijalnog na duevno.Ono odluujue bit e da li, i u kojoj mjeri ljudima uspi-

jeva smanjiti nametnut teret rtvovanja nagona, pomi-

317


5/50

riti ih s nunom koliinom rtvovanja i za to im ponu-diti obeteenje. Kao to je kulturni rad nemogu bez

prisile, tako se ne moe izbjei ni vladanje manjine nadmasom jer mase su trome i slijepe, one se ne vole odri-

cati nagona i ne dadu se argumentima uvjeriti u nunosttoga odricanja, a individue od kojih su sastavljene me-usobno se potiu u putanju na volju svojoj neobuzda-nosti. Samo utjecajem uzoritih individua koje priznajukao voe mogu se mase pokrenuti na rad i odricanja okojima ovisi opstanak kulture. I sve je dobro dok su tevoe osobe premonoga uvida u nunost ivota koje suse uzdigle do ovladavanja svojim vlastitim nagonskim e-ljama. Za njih je meutim opasno ako masi, kako ne biizgubili svoj utjecaj, poputaju vie nego ona njima i sto-ga se ini nunim da svoju neovisnost o masi osigurajuraspolaganjem nad sredstvima moi. Ukratko reeno,

postoje dva nadaleko proirena svojstva ljudi koja su kri-va za injenicu da se kulturni poredak moe odrati samoizvjesnom mjerom prisile; radi se naime o tome da seljudi spontano ne oduevljavaju za rad i da argumenti nemogu nita protiv njihovih strasti.

Znam to se moe prigovoriti ovim izvodima. Rei ese da je ovdje ocrtani karakter ljudskih masa koji bi tre-bao dokazati neophodnost prisiljavanja na kulturni radsam tek posljedica pogrenog kulturnog poretka u kojemsu ljudi postali ogoreni, osvetoljubivi i nepristupani.Nove bi generacije, s mnogo ljubavi odgojene da viso-ko tuju miljenje, generacije koje su jo zarana iskusilesva dobroinstva kulture, imale i drugi odnos prema njoj,

osjeale bi je kao svoj najvlastitiji posjed i bile bi spre-mne da podnesu rtvu odricanja u radu i zadovoljenjunagona, potrebnu za njeno odranje. Prisila im nee biti

potrebna i malo e se razlikovati od svojih voa. inje-nica da ljudskih masa takve kvalitete do sada nije biloni u jednoj kulturi dolazi otuda to jo ni jedna kultu-ra nije pogodila ono pravo ureenje kojim bi na takavnain mogla utjecati na ljude i to jo od njihova djetinj-

stva.

318


6/50

Twoe se naravno dvojiti o mogunosti da se uope ilive sada, na dananjem stupnju ovladavanja prirodom,stvori takav kulturni poredak; moe se postaviti pitanjeotkuda bi se trebali pojaviti svi ti nadmoni, nepogreivi

i nekoristoljubivi voe koji bi morali djelovati kao od-gajatelji buduih generacija; ovjek se moe uplaiti og-romnog utroka prisile koja bi bila neizbjena u provo-enju tih namjera. Ali velianstvenost toga plana, nje-gova vanost za budunost ljudske kulture nee se moiosporiti. On zasigurno poiva na psiholokom uvidu pre-ma kojem ovjek u sebi nosi naj raznoliki ja nagonskasvojstva kojima rani doivljaji djetinjstva odreuju ko-

naan smjer. Ograde koje stoje pred mogunou da seovjek odgoji postavljaju ujedno i granice djelotvornostijedne takve promjene kulture. Moglo bi se dvojiti o to-me da li, i u kojoj mjeri, neka druga kulturna sredinamoe izbrisati oba svojstva ljudskih masa koja toliko ote-avaju voenje ljudskih poslova. Eksperiment jo nijeuinjen. Vjerojatno e izvjesni postotak ovjeanstva uslijed priroenih bolesnih svojstava ili prevelike snagenagona uvijek ostati asocijalan, no ako se dogodi sa-mo to da dananja veina, neprijateljska kulturi, spadnena jednu manjinu, postiglo se veoma mnogo, vjerojatnosve to se uope dade postii.

Ne bih htio probuditi ut isak da sam daleko odlutao sprije naznaenog puta moga istraivanja. Stoga elim iz-riito potvrditi da sam daleko od toga da prosuujemveliki kulturni eksperiment koji se danas poduzima u ve-likoj zemlji izmeu Evrope i Azije. Niti se razumijem ustvar, niti sam sposoban suditi o izvodljivosti toga eks-

perimenta, ispitati svrsishodnost primijenjenih metodaili izmjeriti irinu jaza izmeu namjere i provedbe. Onoto se tamo pripravlja, zbog svoje nedovrenosti ne mo-e postati predmetom naeg razmatranja kojemu graunudi naa odavno konsolidirana kultura.

319


7/50

II

Neoekivano smo skliznuli s ekonomskog u psiholo-ko. Na poetku smo pokuali kulturni posjed traiti u

postojeim dobrima i ustanovama koje slue njihovojraspodjeli. Spoznavi da svaka kultura poiva na prisilirada i odricanju od nagona, zbog ega neizbjeno izazivaprotivljenje onih koji su tim zahtjevima pogoeni, po-stalo nam je jasno da sama dobra, sredstva za njihovostjecanje i uredbe o njihovoj raspodjeli ne mogu biti onobi tno a niti ono jedino kulture. Jer oni su ugroeni otpo-rom i razaralakom strau sudionika te kulture. Poreddobara sada se javljaju i sredstva koja mogu sluiti ob-rani kulture, sredstva prisile, kao i ona druga kojima

je zadatak da ljude izmire s njom i obetete ih za nj ihovertve. Ta se pak sredstva mogu opisati kao duevni po-sjed kulture.

Za volju jednoobraznog naina izraavanja nazvat e-mo injenicu da jedan nagon ne moe biti zadovoljenuskratom, mjeru koja utvruje tu uskratu zabranom astanje koje ta zabrana uzrokuje oskudicom. Zatim e-mo u naem sljedeem koraku meu oskudicama razliko-vati one koje pogaaju sve i takve koje ne pogaaju sveve samo grupe, klase ili same pojedince. One prve sunajstarije: sa zabranama koje ih prate kultura je zapoe-la prije tko zna koliko tisua godina smjenjivati iskon-sko animalno stanje. Na nae iznenaenje otkrili smoda su te zabrane jo uvijek djelatne i da jo uvijek tvo-re sr neprijateljstva prema kulturi. Nagonske elje koje

pod njima stradavaju iznova se raaju sa svakim djete-tom; postoji klasa ljudi, neurotiari, koji ve na te us-krate reagiraju asocijalnim ponaanjem. Takve su nagon-ske elje, incest, kanibalizam i ubilaki poriv. Doima seneobino kada ovjek te elje, u odbacivanju kojih izgle-da da su svi ljudi jedinstveni, dovede u vezu s onim dru-gima oko ijeg se ispunjenja ili uskrate vodi tako iva

borba u naoj kulturi, no psiholoki je to posve oprav-

dano. Ni kultura se prema tim najstarijim nagonskim

320


8/50

eljama nipoto ne odnosi na jednak nain; izgleda daje samo kanibalizam u potpunosti zabranjen i da je, osimu analitikom razmatranju, posve prevladan; snagu in-cestne elje jo moemo osjetiti u zabrani a ubojstvo na-

a kultura pod odreenim uvjetima jo uvijek vri, paak i zapovijeda. Moda nam predstoji takav razvoj kul-ture u kojemu e se i druge elje ije zadovoljenje jedanas jo sasvim mogue pokazati jednako neprihvatlji-vima kao to je sada kanibalizam.

Ve u tim najstarijim odricanjima od nagona javlja sejedan psiholoki inilac koji svoje znaenje zadrava i usvim kasnijim odricanjima. Nije tono da ljudska dua od

najdavnijih vremena nije doivjela nikakav razvoj i da jeza razliku od napredaka u znanosti i tehnici danas joista kao na poetku povijesti. Jedan vid tog napretka du-e moemo ovdje dokazati. On lei u onom pravcu naegrazvoja u kojem se izvanjska prisila postepeno pounutru-je tako to posebna duevna instancija, ovjekov Nad-Ja,tu prisilu preuzima meu svoje unutranje zapovijedi. Usvakog djeteta moemo vidjeti kako se odvija proces je-dne takve preobrazbe posredstvom koje ono tek postajemoralno i socijalizira se. To uvrenje Nad-Ja predsta-vlja visoko vrijedan psiholoki posjed kulture. Osobe ukojih je taj proces izvren od neprijatelja kulture posta-

ju njeni promicatelji. to je vei njihov broj u nekomkulturnom krugu tim je sigurnija ta kultura, tim prije seona moe odrei izvanjskih sredstava prisile. Mjera togpounutrenja veoma je razliita kada se radi o zabranamapojedinih nagona. Za spomenute najstarije zahtjeve kul-

ture izgleda da je pounutrenje, ukoliko ostavimo po stra-ni neeljeni izuzetak neurotiara, u moguoj mjeri posti-gnuto. No taj se odnos mijenja okrenemo li se drugim na-gonskim zahtjevima. ovjek tada s iznenaenjem i zabri-nutou otkriva da se najvei broj ljudi pokorava doti-nim kulturnim zabranama samo pod pritiskom izvanjskeprisile, dakle samo tamo gdje se ta prisila moe ostvaritii tek tako dugo dok u njima izaziva strah. To vrijedi i

za takozvane moralne zahtjeve kulture koji su za sve od-

321


9/50

reeni na jednak nain. Ovamo pripada i najvei dioonoga to smo saznali o moralnoj nepouzdanosti ljudi.Beskonano mnogo kulturnih ljudi koji bi se uasavaliubojstva i incesta ne uskrauju si zadovoljenje svoje

gramzljivosti, svojih agresivnih strasti, svoje seksualnepohote ne proputajui da laju, pr ijevarom i klevetomnakode drugim ljudima ako pritom mogu ostati neka-njeni i to je zacijelo od davnina, tokom mnogih kulturnihvijekova, uvijek bilo isto.

U ogranienjima koja se odnose samo na odreene dru-tvene klase nailazimo na grube i nikada osporene od-nose. Moe se oekivati da te zapostavljene klase zavide

povlatenima na njihovim povlasticama i da e sve ui-niti kako bi se oslobodile tog, samo njima nametnutogvika u oskudijevanju. Tamo gdje to nije mogue uvr-stit e se trajna mjera nezadovoljstva unutar te kulturekoja bi mogla voditi opasnim pobunama. Ako se meutimjedna kultura nije uzdigla iznad toga da zadovoljenjejednog broja njenih pripadnika ima za pretpostavku tla-enje drugih, moda veine, to je sluaj u svim suvreme-nim kulturama, onda je shvatljivo da ti potlaeni razvija-

ju intenzivno neprijateljstvo prema kultur i koju svojimradom omoguuju ali u ijim dobrima imaju isuvie maliudio. U tom sluaju ne moe se od potlaenih oekivatineko pounutrenje kulturnih zabrana, oni, tovie, nisuspremni priznati te zabrane i ak tee razaranju same tekulture i po mogunosti ukidanju njenih pretpostavki.Neprija teljstvo prema kulturi u ovih je klasa toliko oi-gledno da se kraj njega previdjelo ono, prije latentno ne-

go stvarno, neprijateljstvo povlatenih drutvenih sloje-va. Nije potrebno rei da jedna kultura koja tako velikbroj svojih pripadnika ostavlja nezadovoljenima i prisi-ljava ih na pobunu niti ima izgleda da se trajno odri,niti to zasluuje.

Mjera pounutrenja kulturnih propisa popularno i ne-psiholoki reeno: moralni nivo pripadnika nije jedinoduevno dobro koje uzimamo u obzir pri ocjenjivanju je-dne kulture. Pored toga tu je i njen posjed u idealima i

322


10/50

umjetnikim djelima, tj. zadovoljenjima zadobivenim nanjima.

ovjek e tek odve lako biti sklon da u psihiki po-sjed jedne kulture ubroji njene ideale, tj. ocjene o tome

koja su postignua najvrednija i kojima od njih se po-najvie tei. Isprva izgleda kao da su ti ideali ono toodreuje djela kulturnog kruga; no stvarni je tok doga-aja bio drukiji; ideali su se izgraivali na prvim dje-lima, omoguenim zajednikim djelovanjem unutranjenadarenosti i vanjskih odnosa jedne kulture i ta prvadjela ideal je zatim zadrao kako bi osigurao njihovonastavljanje. Zadovoljenje koje ideal poklanja sudionici-ma kulture narcistike je dakle prirode i poiva na pono-su zbog ve uspjelog postignua. Da bi se to zadovolje-nje upotpunilo, potrebna mu je usporedba s drugim kul-turama koje su se posvetile drugim djelima i razvile dru-ge ideale. Zahvaljujui tim razlikama svaka kultura pri-svaja si pravo da omalovaava druge. Na taj nain kul-turni ideali postaju povod razdvajanjima i neprijateljstvi-ma izmeu razliitih kultura, to se najjasnije oitujemeu nacijama.

Narcistiko zadovoljenje na kulturnom idealu takoerpripada onim moima koje se uspjeno suprotstavljajuneprijateljstvu prema kulturi koje se javlja unutar je-dnog kulturnog kruga. Ne uivaju samo povlatene kla-se u dobrobitima te kulture. Potlaeni takoer mogu ima-ti udjela u njima jer im pravo da preziru one koji nepripadaju toj kulturi prua obeteenje za ponienje unjihovom vlastitom krugu. ovjek je dodue bijedan, du-

govima i ratnom slubom izmuen plebejac, ali zato jeon Rimljanin i moe sudjelovati u zadai da se ovladadrugim nacijama i da im se propiu zakoni. Ali to poisto-vjeenje potlaenih s klasom koja njima vlada i koja ihiskoritava samo je dio jednog veeg sklopa. S drugestrane, oni mogu s nj ima biti afektivno povezani i uspr-kos neprijateljstvu u svojim gospodarima mogu vidjetisvoje ideale. Da nisu postojali takvi u osnovi zadovolja-

vajui odnosi ostalo bi neshvatljivo kako su se tolike

323


11/50

kulture uspjele tako dugo odrati usprkos opravdanomneprijateljstvu velikih masa ljudi.

Druge je vrste zadovoljenje koje sudionicima jednogkulturnog kruga prua umjetnost, premda ona u pravilu

ostaje nepristupana masama koje su zauzete iscrpljuju-im radom i nisu uivale nikakav osobni odgoj. Umjet-nost nudi, kao to smo odavno nauili, zamjenska zado-voljenja za najstarija kulturna odricanja koja jo vijeknajdublje osjeamo i stoga bolje od ieg drugog djelujena pomirenje sa rtvama prinijetim za nju. S druge stra-ne, njene tvorevine uzdiu osjeaje poistovjeenja tolikopotrebne svakom kulturnom krugu dajui povoda zaje-dnikom doivljavanju visoko vrednovnih osjeta; alione slue i narcistikom zadovoljenju jer predstavljaju-i dostignua posebne kulture, na upeatljiv nain opo-minju na njene ideale.

Ali moda najvaniji dio psihikog inventara jedne kul-ture jo nismo spomenuli. To se njene, u najirem smi-slu religijske predodbe koje emo kasnije opravdati, dru-gim rijeima njene iluzije.

III

U emu lei posebna vrijednost religijskih predodbi?Govorili smo o neprijateljstvu prema kulturi stvorenom

pritiskom koji ona vri i odricanjima od nagona kojezahtijeva. Zamislimo da su njene zabrane ukinute: o-vjek sada moe izabrati kao seksualni objekt svaku e-

nu koja mu se svia; svoga rivala prema eni ili bilokoga tko mu inae stoji na putu moe bez dvoumljenjaubiti; drugom ovjeku takoer moe oduzeti bilo kojeod njegovih dobara ne pitajui ga za dozvolu; kako bito bilo krasno, kakav bi neprekidan niz zadovoljstva i-vot tada bio! Dodue, uskoro nailazimo na prvu pote-kou. Svaki drugi ovjek ima upravo istu elju kao i

ja i nee sa mnom postupati ljepe nego ja s njim. U

osnovi takvo ukidanje kulturnih ogranienja moe dakle

324


12/50

uiniti sretnim samo jednog jedinog ovjeka, tiranina,diktatora, koji se doepao svih sredstava moi ali kojiisto tako ima sve razloge eljeti da se drugi ljudi dre

barem jedne od kulturnih naredbi i to one: Ne ubij!

Ali kako je nezahvalno i uope kratkovidno teiti uki-danju kulture! Ono to bi tada preostalo bilo bi priro-dno stanje a njega je daleko tee podnijeti. Istina, pri-roda nije zahtijevala od nas nikakva ogranienja nago-na, putala nam je na volju ali je imala i ima jedan na-roito djelotvoran nain da nas ogranii ona nas us-mruje, hladno, okrutno, bezobzirno i, kako nam izgleda,po mogunosti upravo u trenutku naeg zadovoljenja.Ba zbog tih opasnosti kojima nas priroda ugroava mismo se ipak sjedinili i stvorili kulturu koja izmeu osta-log treba da omogui i na zajedniki ivot. A to je akglavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja

da nas brani od prirode.Poznato je da ona to ve sada u mnogim elementima

prilino dobro ini a oigledno je da e jednom kasnije toiniti jo mnogo bolje. Ipak, nema ovjeka koji bi sedao zavarati vjerovanjem da je priroda ve sada svlada-na; malo njih se usuuje nadati da e ona jednom u pot-punosti biti potinjena ljudima. Tu se elementi koji iz-gleda da se podruguju ljudskoj sili, tu je zemlja kojadrhti, rastvara se i pokapa sve ljudsko i svako ljudskodjelo, tu je voda koja se podie i sve preplavljuje i pota-

pa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti koje smotek odnedavno spoznali kao napade drugih ivih bia inapokon, tu je bolna zagonetka smrti protiv koje jo ni-

smo pronali nikakvo ljekovito sredstvo i vjerojatno ni-kakvo neemo niti nai. Svojim silama priroda se podi-e protiv nas, velianstvena, okrutna, neumoljiva, guranam pred oi nae slabosti i nau bespomonost kojesmo kulturnim radom mislili otkloniti. Jedan od maloutjenih i uzvienih dojmova koji se o ovjeanstvu mo-gu stei je onaj kada ljudi suoeni s elementarnom kata-strofom zaboravljaju svoju kulturnu rastrojenost, svoje

unutranje potekoe i svoja neprijateljstva i prisjeaju

325


13/50

se svog zajednikog zadatka, svog odranja naspram pre-moi prirode.

ivot je, kako za ovjeanstvo u cjelini tako i za poje-dinca, teko podnoljiv. Dio odricanja namee mu kultu-

ra ko joj pripada, izvjesnu mjeru patnje prir euju mu dru-gi ljudi, ili usprkos kulturnim propisima ili uslijed ne-savrenosti te kulture. Tome pridolazi ona teta koju munanosi jo nesvladana priroda on to naziva sudbinom.Stalno tjeskobno stanje iekivanja i teko naruen pri-rodni narcizam trebali bi biti posljedica toga stanja. Na-in na koji pojedinac reagira na tete koje mu nanosekultura i drugi ljudi ve nam je poznat; on razvija odgo-varajuu mjeru otpora protiv danog kulturnog poretka,mjeru neprijateljstva prema kulturi. Ali kako se on bra-ni od nadmonosti prirode, od sudbine koja mu, kao isvima drugima, prijeti?

Tu djelatnost kultura preuzima na sebe i vri je zasve na jednak nain, a vrijedno je takoer spomenuti dagotovo sve kulture ine u tome isto. Ona se ne zaustavljasamo na tome da ljude brani od prirode ve izvrenjesvoje zadae nastavlja drugim sredstvima. Zadaa je ov-dje viestruka; Teko ugroen ovjekov osjeaj sebstvaprieljkuje utjehu; iz svijeta i ivota treba da nestanusvi njihovi uasi a pored toga bi i ljudska znatielja, po-nukana dakako najsnanijim praktinim interesima, htje-la imati svoj odgovor.

Ve je prvim korakom dobiveno veoma mnogo. A tajje prirodu oovjeiti. Do nadosobnih sila i sudbineovjek ne moe, oni vjeno ostaju tui. Ali ako u ele-

mentima bjesne strasti kao u vlastitoj dui, ako samasmrt nije nita spontano ve nasilni in jedne zlokobnevolje, ako je ovjek posvuda u prirodi okruen biimakoja su mu znana iz vlastitog drutva, onda on moeodahnuti, u njemu stranom svijetu osjea se kao kodsvoje kue i svoj je besmislen strah u stanju psihiki

preraditi . ovjek se moda jo ne moe obraniti ali sadaon vie nije bespomono uzet, bar moe reagirati, moda

ak i nije goloruk, i protiv tih nasilnikih nadljudi u pri-

326


14/50

rodi moe primijeniti ista sredstva kojima se slui usvome drutvu, moe pokuati da ih zaklinje, umiruje,

potkupljuje, otimajui im takvim utjecajima jedan dionjihove moi. Jedna takva zamjena prirodne znanosti

psihologijom ne donosi samo trenutno olakanje ve ta-koer ukazuje na put daljnjeg ovladavanja situacijom.Jer ta situacija nije nita novo, ona ima jedan infan-

tilni uzor i zapravo je samo nastavak ranije bespomono-sti u kojoj se ovjek ve jednom nalazio, kao malo dijetenaspram roditeljskog para kojeg se s razlogom bojao,pogotovo oca, ali ijoj je zatiti zahvaljujui takoer biosiguran od opasnosti koje je tada poznavao. Nije daklebilo teko obje situacije usporediti. Pri tome, kao i u i-votu snova, elja je dola na svoj raun. Slutnja smrtispopada usnulog i hoe ga premjestiti u grob ali rad snaumije izabrati uvjet pod kojim e i taj zastraujui do-ivljaj postati ispunjenje elje; sanja vidi sebe u jednomstarom etrurskom grobu kamo je spokojno siao da bizadovoljio svoje arheoloke interese. Slino ovome, o-vjek ni prirodne sile ne pretvara jednostavno u ljude pre-ma kojima se moe odnositi kao prema sebi ravnima jer

to takoer ne bi odgovaralo nadmonom dojmu koji onima o tim silama ve im daje karakter oca, ini ih bo-govima i pritom ne slijedi samo jedan infantilni nego ta-koer, kao to sam pokuao pokazati, jedan filogenetskiuzor.

S vremenom prva promatranja uoavaju pravilnost izakonomjernost u prirodnim pojavama i tako prirodne si-le gube svoja ljudska svojstva. Ali ljudi i dalje ostaju bes-

pomoni a time ostaje i nj ihova enja za ocem. Ostajunaravno i bogovi koji zadravaju svoj trostruki zadatak:da odagnaju strahove prirode, da pomire ovjeka s okrut-nou sudbine, osobito onom koja se pokazuje u smrti,i da prue naknadu za patnje i odricanja koja su ljudimanametnuta zajednikim kulturnim ivotom.

Ali postepeno se u izvrenju tih zadataka pomie na-glasak. ovjek zamjeuje da se prirodne pojave odvijaju

same od sebe, u skladu sa svojim unutranjim nunosti-

327


15/50

ma; zacijelo su bogovi gospodari prirode, oni su je tak-vom uredili i sada se mogu prepustiti sebi. Samo povre-meno upleu se oni takozvanim udima u njen tok, tekda bi potvrdili da nisu napustili nita od svoje izvorne

sfere moi. to se tie udjelj ivanja sudbine, i dalje osta-je nelagodna slutnja da se zbunjenosti i bespomonostiljudskoga roda ne moe doskoiti. Ovdje bogovi najprijezakazuju; ako oni sami stvaraju sudbinu, njihova e od-luka ostati neshvatljiva; najdarovitiji narod staroga vi-jeka doao je do spoznaje da Moira stoji iznad bogova ida sami bogovi imaju svoju sudbinu. I to se vie priro-da osamostaljivala a bogovi povlaili iz nje, tim su ozbilj-nije sva oekivanja silila na izvrenje treeg zadatka kojiim je dodijeljen, tim je vie ono moralno postajalo nji-hovom pravom domenom. Boji je zadatak sada bio daizravna nedostatke i tete kulture, da obrati panju na

patnje koje ljudi jedan drugome nanose u zajednikomivotu i nadgleda provoenje kulturnih propisa koje ljuditako loe slijede. Samim kulturnim propisima dodijelje-no je boansko podrijetlo, izdignuti su iznad ljudskogdrutva i proireni na prirodu i zbivanja u svijetu.

Stvoreno je tako obilje predodbi roenih iz potrebeda se ljudska bespomonost uini podnoljivom, predo-dbi sastavljenih iz grae sjeanja na bespomonost vlas-titog djetinjstva i djetinjstva ljudskog roda. Jasno se mo-e spoznati da taj posjed ljude zatiuje u dva pravca:protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv teta kojetrpe u samom ljudskom drutvu. U cjelini to izgleda ova-ko: ivot na ovom svijetu slui jednoj vioj svrsi koju

dodue nije lako odgonetnuti ali koja zacijelo znai nekousavrenje ljudskog bia. Vjerojatno ono duhovno ovje-ka, dua, koja se tokom vremena tako sporo i nevoljkoodvajala od tijela, treba da bude objekt tog uzdizanja iuzvisivanja. Sve to se u ovom svijetu dogaa predstavljaizvoenje namjere jedne nama nadmone inteligencijekoja, iako putovima i obilaznicama koje je teko slije-diti, konano sve okree na dobro, tj. povoljno po nas.

Nad svakim od nas bdije jedna dobrostiva, tek prividno

328


16/50

stroga providnost koja ne doputa da postanemo igrakau rukama nadmonih i bezobzirnih prirodnih sila; samasmrt nije nikakvo unitenje, ona nije nikakav povratakanorganskoj beivotnosti, nego poetak jedne nove vrste

egzistencije koja lei na putu vieg razvoja. I s drugestrane, isti zakoni udorea koje su nae kulture posta-vile vladaju i svim zbivanjima u svijetu ali za njih sebrine jedna via sudaka instancija neusporedivo veemoi i dosljednosti. Svako dobro nalazi na koncu svojunagradu a svako zlo svoju kaznu, ako ve ne u ovomobliku ivota, onda u kasnijoj egzistenciji koja poinjenakon smrti. Time je svim uasima, patnjama, i gorina-ma ivota sueno da nestanu; ivot nakon smrti kojimse nastavlja na zemaljski ivot, kao to se nevidljivi diospektra nadovezuje na vidljivi, donosi sve savrenstvo ko-

je smo ovdje moda izgubili. A nadmona mudrost kojaupravlja ovim tokom, sveope dobro koje se u njemu is-poljava, pravednost koja ga proima, to su svojstva bo-anskih bia koja su stvorila i nas i svijet u cjelini. Ilibolje, jednog boanskog bia u kojem su se u naoj kul-tur i sabrali svi bogovi prapovijesti. Narod kojemu je

prvom uspjela takva koncentracija boanskih svojstavabio je i te kako ponosan na ta j napredak. Bijae oslobo-ena oinska sr koja je odvajkada bila skrivena iza sva-kog bojeg lika; u osnovi bio je to povratak historijskim

poecima ideje boga. Sada kada je bog bio jedan jediniveze s njim mogle su iznova zadobiti prisnost i intenziv-nost djejeg odnosa prema ocu. Kad smo tako mnogouinili za oca htjeli bismo biti i nagraeni, ako niim dru-

gim onda bar time da budemo jedino dijete, izabrani na-rod. Mnogo, mnogo kasnije istakla je pobona Amerikazahtjev da bude god's own country i za jedan od obli-ka u kojima ljudi slave boga to se i obistinilo.

Nakon to su jednom pribrane, religijske su predodbeprole naravno dug razvojni put i razliite su ih kulturezadrale u razliitim fazama njihova razvoja. Ja sam na-veo jednu jedinu takvu razvojnu fazu koja otprilike od-

govara naoj dananjoj kranskoj kulturi bjelaca. Lako

329


17/50

je primijetiti da se svi dijelovi te cjeline ne slau meusobom jednako dobro, da nije odgovoreno na sva vanapitanja, da se proturjeje sa svakodnevnim iskustvom sa-mo s trudom moe odbiti. Ali takve kakve jesu, te se

predodbe u najirem smislu religijske ocjenjujukao najskupocjeniji posjed kulture, kao najvrednije toona svojim pripadnicima moe ponuditi i daleko vie ihse potuje od svih umijea pomou kojih se iskoritava-

ju zemaljska blaga, ovjeanstvo opskrbljuje hranom ilispreavaju ljudske bolesti, itd. Ljudi misle da nee moi

podnijeti ivot ako tim predodbama ne priznaju vrijed-nost na koju one polau pravo. I sada se postavlja pita-

nje to te predodbe znae u svjetlu psihologije, na teme-lju ega ih se tako visoko tuje i, da stidljivo nastavimo:u emu je njihova zbiljska vrijednost?

IV

Istraivanje koje neometano napreduje, poput nekogmonologa, nije posve bezopasno. ovjek odve lako po-

puta iskuenju da na stranu odgurne misli koje bi gahtjele prekinuti dobijajui zauzvrat osjeaj nesigurnostikoji bi na kraju htio nadjaati prevelikom odlunou.Zamislit u dakle jednog protivnika koji s nepovjerenjemslijedi moje izlaganje i pruit u mu mogunost da svremena na vrijeme doe do rijei.

Sluam ga kako govori: Vie puta ste upotrijebili iz-raze: 'kultura stvara te religijske predodbe', 'kultura ihsvojim pripadnicima stavlja na raspolaganje', ima neegudnog u tome, premda sam nisam u stanju rei to jeto, ali mi ne izgleda ba tako samorazumljivo kada ka-ete da je kultura stvorila odredbe o raspodjeli prihodarada ili o pravima na enu i dijete.

Ali ja ipak mislim da je opravdano tako se izraziti. Po-kuao sam pokazati da su religijske predodbe proizaleiz iste potrebe kao i sve druge tekovine kulture, naime

iz nunosti da se ovjek obrani od premoi prirode. To-

330


18/50

me je pridoao i drugi motiv, tenja da se isprave nesa-vrenosti kulture koje ovjek tako bolno osjea. Takoer

bi osobito zgodno bilo rei da kultura pojedincu poklanjate predodbe jer on ih zatjee, one su iznijete pred njega

kao gotove i ne bi ih mogao sam pronai. Jer to u to onstupa i to preuzima nasljee je mnogih generacija, kaojedanputjedan, geometrija i dr. U tome dakako postojirazlika, ali ona lei drugdje i sada se jo ne moe raz-

jasniti. to se tie osjeaja zaudnosti koji spominjete,na njega moe utjecati injenica da nam se te predodbeobino prikazuju u vidu boje objave. No to je i samove jedan dio religijskog sistema i u potpunosti zanema-ruje nama poznat historijski razvoj tih ideja i njihoverazlike u razliitim vremenima i kulturama.

Jedna druga stvar izgleda mi vanija. Za Vas oovje-enje prirode proizlazi iz potrebe da se okona ljudskazbunjenost i bespomonost pred njenim zastraujuim si-lama, da ovjek stupi u odnos s njima i da na koncuutjee na njih. No ini se da je jedan takav motiv suvi-an. Primitivni ovjek nema ba nikakvog izbora, nikakavdrugi nain miljenja. Njemu je prirodno, uroeno, mogli

bismo rei, da svoju bit projicira u svijet, da u svim pro-cesima koje opaa vidi manifestacije bi& u osnovi sli-nih njemu samome. To je jedina metoda njegovog poi-manja. Uspije li zatim tom ovjeku da preputajui sesvojim prirodnim sklonostima zadovolji jednu od svojihvelikih potreba, onda to nipoto nije samorazumljivo vepredstavlja jedan udnovat stjecaj okolnosti.

Nisam siguran da je to tako udno. Mislite li onda damiljenje ljudi ne poznaje praktike motive, da je pukiizraz jedne nekoristoljubive znatielje? Ipak je to malovjerojatno. Prije mislim da ovjek i kada personificiraprirodne sile slijedi jedan infantilni uzor. On je na oso-bama iz svoje prve okoline nauio da je najbolji nainda na njih utjee taj da stvori neku relaciju prema nji-ma i stoga on kasnije u istoj namjeri, sa svim drugim nato nailazi, postupa onako kao to je postupao s onim

prvim osobama. Ja dakle ne proturjeim Vaoj deskrip-

331


19/50

tivnoj primjedbi i slaem se da je ovjeku odista prirod-no da personificira sve to eli pojmiti kako bi timekasnije ovladao psihiko ovladavanje kao priprema zafiziko ali ja tome dodajem motiv i genezu te osobi-

tosti ljudskog miljenja.A sada jo i trea stvar: Vi ste podrijetlo religije ipakve jednom ranije razmatrali, u Vaoj knjizi Totem i tabu.Tamo to meutim izgleda drukije. Sve je sin-otac-odnos,

bog je uzvieni otac, enja za ocem je korijen religijskepotrebe. Otada ste, kako izgleda, otkrili moment ljudskeslabosti i bespomonosti kojem je ak openito pripisananajvea uloga u tvorbi religije i sada sve to je ranije

bio kompleks oca prenosite na bespomonost. Smijemli Vas zamoliti za objanjenje o toj promjeni?

Rado, jedva sam doekao taj poziv. No pitanje je dali se tu radi o nekoj promjeni. Cilj Totema i tabua nije

bio da se razjasni nastanak religije nego samo totemizma.Moete li s bilo kojeg Vama poznatog gledita objasnitiinjenicu da je prvi oblik u kojem se zatitniko boan-stvo objavilo ovjeku bio ivotinjski, da je postojala za-

brana da se ta ivotinja ubije i pojede, ali istodobno i

slavljeniki obiaj da se ona jednom u godini zajednikiubije i pojede? Upravo se to dogaa u totemizmu. I jedvada ima svrhe sporiti se oko toga da li bi totemizam tre-

balo nazvati religijom. On je u prisnom odnosu s kasni-jim deistikim religijama a totemske ivotinje postale susvete ivotinje bogova. I prva, ali najdubokosenija obi-ajna ogranienja zabrana ubojstva i incesta nasta-

ju na tlu totemizma. Bez obzira da li sada prihvaate za-

kljuke iz Totema i tabua ili ne, nadam se da ete pri-znati kako je u toj knjizi mnotvo vrlo neobinih, rasutihinjenica saeto u jednu konzistentnu cjelinu.

Zato se ivotinjski bog tokom vremena pokazao nedo-statnim i bio zamijenjen ljudskim, to jedva da je u To-temu i tabuu dodirnuto dok drugi problemi nastankareligije tamo uope nisu spomenuti. Smatrate li da sutakva ogranienja isto to i poricanje? Moj rad je dobar

primjer stroge izolacije onog doprinosa koji psihoana-

332


20/50

litiko razmatranje moe pruiti u cilju rjeenja proble-ma religije. Pokuam li sada dodati ono to nije takoduboko skriveno, ne biste me trebali okriviti za protu-rjeje kao ranije za jednostranost. Naravno, moj je zada-

tak da pokaem veze izmeu onog to je reeno ranijei onoga to je iznijeto sada, izmeu dublje i manifestnemotivacije, izmeu kompleksa oca i ljudske bespomono-sti kao i potrebe za zatitom.

Te veze nije teko pronai. To su odnosi izmeu bes-pomonosti djeteta i bespomonosti odraslih kojom seona nastavlja tako da se, kao to se moglo oekivati, mo-tivacija za stvaranje religije u psihoanalizi razmatra sobzirom na ulogu koju infantilni ivot ovjeka ima u nje-noj manifestnoj motivaciji. Okrenimo se duevnom ivotumalog djeteta. Sjeate li se izbora objekta prema tipunaslanjanja o kojem govori analiza? Libido slijedi putnarcistikih potreba i prianja uz objekte koji osiguravajunjegovo zadovoljenje. Tako majka koja zadovoljava gladpostaje prvi ljubavni objekt a zacijelo i prva zatita odsvih neodreenih opasnosti koje prijete u vanjskome svi-

jetu, prva zatita od straha, mogli bismo rei.

U toj funkciji majku uskoro smjenjuje snaniji otac iostaje u njoj tokom cijelog djetinjstva. Ali odnos premaocu obiljeen je osobitom ambivalentnou. On je sam

predstavljao jednu opasnost, moda jo u ranijem odno-su djeteta prema majci. Stoga se oca ne bojimo manjenego to za njim eznemo i divimo mu se. Znaci te ambi-valentnosti u odnosu prema ocu duboko su utisnuti u svereligije, kao to je pokazano u Totemu i tabuu. Opaa li

sada odrastao ovjek da mu je sueno da uvijek ostanedijete, da ne moe bez zatite od njemu stranih, nadmo-nih sila, on im daje crte oevog lika, stvara si bogove ko-jih se boji, koje pokuava pridobiti a od kojih ipak oe-kuje zatitu. Tako je motiv enje za ocem istovjetan po-trebi zatite od posljedica ljudske slabosti; obrana djejebespomonosti daje svoje karakteristine crte onoj reak-ciji na bespomonost koju odrastao ovjek mora priznati,

dakle upravo tvorbi religije. Ali nije nam namjera da da-

333


21/50

Ije istraujemo ideju boga; ovdje smo imali posla s go-tovim blagom religijskih predodbi, u onom obliku ukojem ga kultura prua pojedincu.

V

No vratimo se glavnom toku naeg istraivanja: Koje jedakle psiholoko znaenje religijskih predodbi, kako ihmoemo klasificirati? Na pitanje isprva nipoto nije lakoodgovoriti. Nakon odbacivanja razliitih formulacija,ostat emo kod jedne: To su pouci, iskazi o injenicamai odnosima vanjske (ili unutranje) stvarnosti koji saop-uju neto to ovjek nije sam otkrio i koje zahtijevajuda se u njih vjeruje. Kako one pruaju obavjetenje oonome to je za nas najvanije i najzanimljivije, naroitoih cijenimo. Tko o njima nita ne zna, velika je neznalica;tko ih je u svoje znanje preuzeo, moe sebe smatrati veo-ma obogaenim.

Postoje naravno mnogi takvi pouci o najraznolikijimstvarima ovoga svijeta. Pun ih je svaki kolski sat. Oda-berimo na primjer zemljopisne. Ovdje ujemo: Konstancalei na Bodenskom jezeru. Jedna studentska pjesmica do-daje: Tko ne vjeruje nek' poe i pogleda. Sluajno sambio tamo i mogu potvrditi da lijepi grad odista lei naobali jednog velikog jezera koje svi okolni stanovnici na-zivaju Bodenskim. Sada sam ja savreno uvjeren u isprav-nost ove zemljopisne tvrdnje. No prisjeam se pritomjednog drugog, veoma udnovatog doivljaja. Ve sam

bio zreo ovjek kada sam prvi puta stupio na breuljakatenske Akropole, meu ruevine hrama, s pogledom naplavo more. U moju sreu umijeao se tada osjeaj za-prepatenja izazvan milju: Dakle to je odista tako kakosmo uili u koli! Kakvu plitku i nemonu vjeru u stvar-nu istinu onoga to sam uo mora da sam tada stekaokad sam se danas mogao toliko zaprepastiti! Ipak, zna-enje tog doivljaja neu odve naglasiti; mogue je jo

i drugo objanjenje mog uenja koje mi tad nije palo na

334


22/50

pamet, koje je posve subjektivne prirode i u vezi je sosobitou mjesta na kojem sam se nalazio.

Svi takvi pouci trae dakle da se vjeruje u njihovsadraj ali taj zahtjev ne ostavljaju bez obrazloenja. Oni

se pokazuju kao skraeni rezultat jednog duljeg procesamiljenja utemeljenog na promatranju, a zacijelo i nazakljuivanju; onome tko ima namjeru da sam proekroz taj proces, umjesto da prihvati njegov rezultat, uka-zuju na put. Tamo gdje takav pouak nije samorazum-ljiv, kao u zemljopisnim tvrdnjama, uvijek se jo napo-minje otkuda se dolo do znanja koje on prenosi. Uzmi-mo na primjer pouak da Zemlja ima oblik lopte; kaodokazi za tu tvrdnju navode se Foucaultov pokus s nji-halom, izgled horizonta, mogunost da se zemlja oplovi.Kako je, kao to svi zainteresirani uviaju, neizvedivosvu kolsku djecu poslati da oplove svijet, zadovoljavamose time da kolske pouke uzimamo zdravo za gotovo,ali ovjek zna da put osobnom osvjedoenju ostaje otvo-ren.

Pokuajmo isto mjerilo primijeniti na religijske pou-ke. Postavimo li pitanje na emu se temelji njihov za-htjev da se u njih vjeruje, dobit emo tri odgovora kojise zauujue loe slau. Prvo, oni zasluuju da se u njihvjeruje zato to su ve nai pradjedovi vjerovali u njih;drugo, posjedujemo dokaze koji nam predajom dolazeupravo iz tih davnina i tree, openito je zabranjeno po-kretati pitanje o postojanju takvih dokaza. Taj pothvatranije se kanjavao najotrijim kaznama i jo danas dru-tvo nerado gleda na pokuaje da se oni obnove.

Ta trea toka mora pobuditi u nama najsnaniju sum-nju. Jedna takva zabrana ipak moe imati samo jednumotivaciju, naime tu da drutvo veoma dobro zna za ne-sigurnost zahtjeva koji podie za svoje religijske pouke.Da je drukije, ono bi zacijelo svakome tko se sam hoeosvjedoiti u njihovu istinitost spremno stavilo na raspo-laganje grau potrebnu za to. Stoga emo se, praeni ne-povjerenjem koje se teko dade umirit i, prihvatit i provje-

re ostalih dvaju argumenata. Trebali bismo dakle vjero-

335


23/50

vati zato to su i nai pradjedovi vjerovali. Ali ti naipreci bili su daleko vee neznalice nego mi i vjerovali suu stvari koje mi danas nikako ne moemo prihvatiti. Po-stoji mogunost da su i religijska uenja bila takve vrste.

Dokazi koji su nam ostavljeni nalaze se u spisima kojisami nose sva obiljeja nepouzdanosti. Puni su protuslov-lja, preraivani, patvoreni; tamo gdje govore o injeni-nim dokazima sami ostaju bez potvrde. Ne pomae mno-go ni tvrdnja da njihov tekst ili ak sam njihov sadraj

potjeu od boje objave jer je ve sama ta tvrdnja dioonih uenja iju bi vjerodostojnost trebalo na njima istra-iti, a ipak nema takvog stava koji sam sebe moe doka-zati.

Dolazimo tako do neobinog rezultata da upravo oneobjave naeg kulturnog posjeda koje bi mogle imati naj-vee znaenje za nas, kojima je dodijeljen zadatak da namrazjasne zagonetke svijeta i izmire nas s patnjama i-vota, da su dakle upravo one najslabije potvrene. Jednuza nas tako ravnodunu injenicu da kitovi primjericeraaju svoje mlade umjesto da polau jaja teko da bismomogli prihvatiti kada se ona ne bi bolje dala dokazati.

To stanje stvari po sebi je jedan veoma udan psiho-loki problem. Nitko takoer ne bi mogao vjerovati danapomenute primjedbe o nedokazivosti religijskih ue-nja sadre neto novo. Taj nedostatak dokaza osjea seu svakom vremenu, a zacijelo i u naih prapredaka kojisu nam ostavili takvo nasljee. Vjerojatno su mnogi odnjih pothranjivali istu dvojbu no leao je na njima pre-teak pritisak da bi se odvaili izraziti je. Otada su ne-

brojeno mnogo ljudi muile iste sumnje koje su oni svoje-voljno potiskivali jer su vjeru osjeali kao svoju dunost,mnogi blistavi umovi doivjeli su u tom sukobu neuspjeha mnogi su karakteri pretrpjeli tetu kompromisima ukojima su traili izlaza.

Ako svi dokazi koji se navode za vjerodostojnost reli-gijskih pouaka potjeu iz prolosti, onda je razumljivoda se okrenemo sadanjosti koja se bolje dade prosuditi

i pogledamo ne prua li nam ona takve dokaze. Ako bi

336


24/50

uspjelo da se samo s jednog jedinog dijela religijskog si-stema takve vrste skine sumnja, cjelina bi time izvan-redno zadobila na vjerojatnosti. Ovdje nastupa djelatnostspiritista koji su uvjereni u besmrtnost individualne due

i ele nam taj stav religijskog uenja nedvojbeno demon-strirati. Na alost, ne uspijeva im porei da su pojave ioitovanja njihovih duhova samo proizvodi njihove vla-stite duevne djelatnosti. Oni su razgovarali s duhovimanajveih ljudi, najistaknutijih mislilaca ali sve izjave i

poruke koje su od njih dobili bile su tako budalaste, takoneutjeno nitavne da se tu nita drugo vjerodostojno nemoe nai osim sposobnosti duhova da se prilagode kruguljudi koji ih zazivlje.

Moramo se sada prisjetiti dvaju pokuaja koji ostavlja-ju dojam grevitog truda da se izbjegne problem. Jedan,nasilne prirode, star je, dok je drugi suptilan i moderan.Prvi je Credo quia absurdum crkvenoga oca. Ta tvrdnja

bi nam htjela kazati da su religijska uenja izmakla za-htjevima uma, da ona stoje iznad uma. Njihova istinamora se osjetiti iznutra i nije potrebno da se pOjmi.Ali tajCredo zanimljiv je samo kao vlastito uvjerenje dokkao zapovijed ne obavezuje. Moram li vjerovati u svakuapsurdnost? Ako ne, zato ba u tu? Nema nikakve in-stancije iznad uma. Ako istina religijskog uenja ovisi o

jednom unutranjem doivljaju koji posvjedouje tuistinu, to emo s tolikim ljudima koji jedan takav rije-dak doivljaj nemaju? Od svih se ljudi moe zahtijevatida primijene dar uma koji posjeduju, ali se obaveza kojaza sve treba da vai ne moe podizati na motivu koji po-

stoji u malo njih. Ako je netko iz jednog ekstatinog sta-nja, pa bio i najdublje obuzet njime, zadobio nepoko-lebljivo uvjerenje u stvarnu istinu religijskih uenja, toto ima da znai nekom drugom?

Drugi pokuaj je onaj filozofije kao da. On tumaida u naoj misaonoj djelatnosti postoji obilje pretpostav-ki iju neosnovanost, pa ak i apsurdnost u potpunostiuviamo. One su nazvane fikcijama, ali na temelju razno-vrsnih praktikih motiva morali bismo se ponaati tako

337


25/50

kao da u te fikcije vjerujemo. To bi vailo i za religij-ska uenja zbog njihove neusporedive vanosti za odranjeljudskog drutva.1 Ova argumentacija nije daleko od oneCredo quia absurdum. Jedan takav zahtjev kao to je

kao da moe, meutim, postaviti samo jedan filozof.ovjek na ije miljenje nisu utjecala umijea filozofijenikada ga nee moi prihvatiti, za njega je s priznanjemapsurdnosti, onoga to se protivi umu, sve rijeeno. Nje-ga se ne moe privoljeti na to da se u pitanju svojih naj-vanijih interesa odrekne onih sigurnosti koje inae za-htijeva u svim svojim obinim djelatnostima. Prisjeamse jednog svog djeteta koje se jo zarana isticalo naroi-

tim smislom za stvarnost. Jednom kada se djeci prialabajka koju su pobono sluala, on je priao i upitao: Dali je to istinita pria? Nakon odrenog odgovora povukaose s potcjenjivakim izrazom na licu. Moe se oekivatida e se ljudi prema religijskim bajkama poeti uskoro

ponaati slino, usprkos zagovaranju filozofije kao da.Ali oni se za sada ponaaju posve drukije i u prolim

vremenima religijske su predodbe, usprkos neporecivomnedostatku dokaza, vrile najsnaniji utjecaj na ovje-anstvo. To je jedan novi psiholoki problem. Moramose zapitati u emu se sastoji unutranja snaga tih uenja,kojoj okolnosti zahvaljuju svoju djelotvornost, neovisnuo umskom priznanju.

VI

Mislim da smo odgovor na oba pitanja dostatno pri-

premili. On nam se prua bacimo li pogled na psihikugenezu religijskih predodbi. Te predodbe koje se izdaju

1 Nadam se da neu poiniti nepravdu ako filozofu kao dapripiem nazor koji nije stran ni drugim misliocima. Usp. H. Vai-hinger (1922, str. 68): U krug fikcija ne ubrajamo samo nepri-strane teorijske operacije ve i pojmovne tvorbe koje su otkrilinajplemenitiji ljudi, kojih se dri srce plemenitijeg dijela ovje-anstva i kojih se ono ne eli odrei. Ni mi im to nipoto neemooteti kao praktike fikcije nek' postoje i dalje, ali gdje je upitanju teorijska istina, nema im ivota.

338


26/50

za pouke nisu taloi iskustva ili konani rezultati milje-nja, one su iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnanijih,najpreih elja ovjeanstva; tajna njihove snage je snagate elje. Ve znamo da je zastraujui dojam djeje bes-

pomonosti probudio potrebu za zatitom zatitomkroz ljubav koju je zadovoljio otac, a spoznaja da tabespomonost ostaje tokom cijelog ivota prouzroila jeda se ovjek vrsto uhvatio egzistencije jednog ali sa-da monijeg oca. Dobrostivim ravnanjem boje provid-nosti umiren je strah od opasnosti ivota, uspostavljanjeudorednog svjetskog poretka osigurava ispunjenje za-htjeva za pravednou koji je unutar ljudske kulture tako

esto ostao neispunjen a produenje zemaljske egzisten-cije jednim buduim ivotom stvara prostorni i vremen-ski okvir u kojem se te elje mogu ispuniti. Odgovori nazagonetna pitanja ljudske znatielje, o nastanku svijeta,0 odnosu izmeu tjelesnog i duevnog, izgraeni su napretpostavkama tog sistema; ogromno je olakanje za psi-hu pojedinca kada se s nje skine teret nikada posve pre-vladanih sukoba djetinjstva proizalih iz kompleksa oca

1 kada se za njih nae svima prihvatljivo rjeenje.Ako kaem da su sve to iluzije, moram razgraniiti zna-enje rijei. Jedna iluzija nije isto to i zabluda; ona i nijenuno zabluda. Aristotelovo miljenje da se gamad razvijaiz neisti, ega se prost narod jo danas dri, bila je za-

bluda jednako kao i zabluda ranije generacije lijenikada je Tabes dorsalis posljedica seksualnog razvrata. Bilobi pogreno ako bismo te zablude zvali iluzijama. Napro-

tiv, uvjerenje Kolumba da je otkrio novi morski put zaIndiju bilo je iluzija. Udio njegove elje u toj zabludi veo-ma je jasan. Kao iluziju moemo oznaiti tvrdnju izvjes-nih nacionalista da su Indogermani jedina ljudska rasasposobna za kulturu ili vjerovanje, koje je sruila tek

psihoanaliza, da je dijete bie bez seksualnosti. Za iluzijuostaje karakteristino da je izvedena iz ljudske elje i ona

je u tom pogledu bliska psihijatrijskoj sumanutoj ideji

ali se po strani od komplicirane strukture sumanute

339


27/50

ideje od nje takoer razlikuje. Kao ono bitno u suma-nutoj ideji istiemo njeno proturjeje spram zbiljnosti;iluzija ne. mora nuno biti lana, tj. neostvariva ili u pro-turjeju sa stvarnou. Neka graanska djevojka moe

sebi stvoriti iluziju da e doi princ i povesti je sa sobom.To je mogue, neki takvi sluajevi su se dogodili. Dalekoje manje vjerojatno da e doi mesija i zasnovati zlatnodoba; ve prema osobnom stavu onoga koji sudi, on eto vjerovanje klasificirati ili kao iluziju, ili kao analogijusumanutoj ideji. Primjere iluzija koje su se obistinileinae nije lako pronai. Ali iluzija alkemiara, da e svemetale moi pretvoriti u zlato, mogla bi biti jedna odtih. elja da se ima veoma mnogo zlata, onoliko zlata ko-liko je god mogue, podosta je priguena naim dananjimuvidom u uvjete koji omoguuju bogatstvo no kemijaipak ne dri vie nemoguom preobrazbu metala u zlato.Jedno vjerovanje zovemo dakle iluzijom ako u njenoj mo-tivaciji u prvi plan izbija ispunjenje elje i ne obaziremose pritom na njen odnos prema zbiljnosti, jednako kaoto se sama iluzija odrie svoje potvrde.

Okrenemo li se iznova, u skladu s tom orijentacijom,religijskim uenjima, moi emo jo jednom rei: svata uenja su iluzije, nedokazive, i nikoga se ne smije pri-siljavati da ih dri istinama, da u njih vjeruje. Neke odnjih su tako nevjerojatne, toliko u proturjeju sa svimeto smo na tako tegoban nain saznali o stvarnosti svi-je ta da ih se s odgovarajuim obzirom na psiholokerazlike moe usporediti sa sumanutim idejama. O stvar-nosnoj vrijednosti veine njih ne moe se suditi. Onoliko

koliko su nedokazive toliko su i neporecive. Jo uvijekpremalo znamo da bismo im se kritiki pribliili. Zago-netka svijeta razotkriva se naem istraivanju samo po-lagano i znanost jo danas ne moe odgovoriti na mnogapitanja. Ali znanstveni je rad za nas jedini put koji moevoditi znanju o izvanjskoj stvarnosti. Isto je tako samoiluzija ako se neto oekuje od intuicije i poniranja usebe; to nam ne moe pruiti nita osim teko objanji-

vih spoznaja o naem vlastitom duevnom ivotu, ali

340


28/50

nikada ne daje odgovore na pitanja koja je religijsko ue-nje tako lako rijeilo. Bilo bi drsko pustiti vlastitu samo-volju da stupi u tu prazninu i da prema osobnom suduovaj ili onaj dio religijskog sistema proglaava za vie

ili manje prihvatljiv. Za tako neto ova su pitanja odvevana, moglo bi se rei: presveta.Na ovom mjestu moe se oekivati prigovor: Dakle,

ako zagrieni skeptici sami priznaju da se tvrdnje religijene mogu osporiti razumom, zato da onda ja u njih nevjerujem jer tako je mnogo na njihovoj strani, tradicija,suglasnost ljudi i sva utjenost njihovog sadraja? Da,zato ne? Kao to se nikoga ne moe prisiliti da vjeruje,

tako nitko ne moe biti prisiljen ni da ne vjeruje. Ali o-vjek se ne bi trebao zavaravati da takvim obrazloenjimaide putovima ispravnog miljenja. Ako je osuda isprazniizgovor ikada bila na mjestu, onda je to ovdje. Neznanjeje neznanje; nikakvo pravo da se vjeruje ne izvodi se iznjega. Nijedan umni ovjek nee se u drugim stvarimatako lakomisleno ponaati i zadovoljiti se tako jadnimobrazloenjima svojih sudova i svoga opredjeljenja ali si,eto, u najviim i najsvetijim stvarima to ipak doputa.U stvari, to su samo pokuaji zavaravanja sebe ili drugihda se ovjek jo vrsto dri religije dok se nje zapravove odavno oslobodio. Kada se radi o pitanjima religijeljudi svaljuju na sebe krivicu za sve mogue neiskrenostii svu intelektualnu nedolinost. Filozofi proiruju znae-nje rijei kojima jedva da ostaje neto od njihovog iz-vornog smisla, oni bilo koju mutnu apstrakciju koju susebi stvorili nazivaju bogom i sada su i oni deisti, vje-

ruju u boga vie od cijelog svijeta i mogu se hvastati dasu spoznali jedan vii, istiji pojam boga, premda je nji-hov bog tek prije jedna nepostojea sjena nego monalinost religijskog uenja. Kritiari ustrajavaju na tomeda ovjeka koji ne taji osjeaj ljudske malenkosti i sla-bosti pred cjelinom svijeta proglaavaju za duboko re-ligioznog, iako taj osjeaj ne sainjava bit religioznostive tu bit otkriva tek sljedei korak, reakcija na to, od-

nosno pokuaj da ovjek sebi pred tim osjeajem po-

341


29/50

mogne. Tko ne ide dalje, tko se ponizno miri sa sitnomulogom ovjeka u velikom svijetu, taj je daleko prijeireligiozan u najpravijem smislu rijei.

Nije u planu naeg is traivanja da zauzmemo stav oistinosnoj vrijednosti religijskih uenja. Dostaje nam tosmo ih u njihovoj psihikoj prirodi spoznali kao iluzije.Ali nije nam potrebno tajiti da to otkrie silno utjee nana stav u pitanju koje mnogima mora izgledati naj-vanije. Znamo otprilike u kojim su vremenima stvorenareligijska uenja i kakvi ljudi su ih stvorili. Saznamo li

jo iz kojih se motiva to dogodilo, nae e stajalite pre-ma religijskom problemu pretrpjeti zamjetni pomak. Ka-imo i to da bi bilo ak veoma lijepo kada bi postojao

bog kao stvoritelj svijeta i dobrohotna providnost, udo-redni svjetski poredak i onostrani ivot, ali je ipak vrloneobino da je sve upravo kako si moramo eljeti. I bilobi jo udnije da je naim bijednim praoevima, neslo-bodnim i bez ikakvog znanja, uspjelo rijeiti sve oveteke zagonetke svijeta.

VII

Ako smo u religijskim uenjima spoznali iluzije ondase odmah postavlja daljnje pitanje, nije li sline prirodei drugi kulturni posjed koji visoko tujemo i koji pu-tamo da vlada naim ivotom. Ne moramo li i pretpo-stavke koje upravljaju naim dravnim ureenjima ta-koer nazvati iluzijama, nisu li i odnosi meu spolovima

u naoj kulturi pomueni jednom ili ak nizom erotskihiluzija? Ako je nae nepovjerenje jednom oivjelo, ondase neemo uplaiti ni pitanja postoji li neko bolje obraz-loenje za nae uvjerenje da emo primjenom promatra-nja i miljenja saznati neto o vanjskoj stvarnosti. Nitanas ne smije zadrati da odobrimo okretanje promatranjanaem vlastitom biu i sluenje miljenja njegovom vlas-titom kritikom. Ovdje se otvara mogunost nizu istra-ivanja iji bi uspjeh morao biti odluujui za izgrad-

342


30/50

nju jednog svjetonazora. Slutimo takoer da takavtrud nee biti uludo utroen i da e nau sumnju bardjelomice opravdati. No moi autora nisu dostatne zajedan obuhvatan zadatak i on, tjeran nudom, ograniava

svoj rad na ispitivanje jedne jedine od tih iluzija, onereligijske.Strogi glas naeg protivnika zapovijeda nam da ovdje

stanemo pozivajui nas pritom na odgovornost zbog na-eg neumjesnog vladanja. On nam kae: Arheoloki in-teresi svakako su hvale vrijedni no ne zapoinje seotkapanjima ako e se njima obitavalita ivih toliko

potkopati da e se ona sruiti i svojim razvalinama za-

suti ljude. Religijska uenja nisu predmet o kojem semoe mudrovati kao o bilo kojem drugom. Na njima jesagraena naa kultura i pretpostavka je odranja ljud-skog drutva da veina ljudi vjeruje u istinu tih uenja.Ako ih se poui da ne postoji nikakav svemoni i sve-pravedni bog, nikakav boji poredak u svijetu i nikakavbudui ivot, osjeat e se oni slobodni od obaveze dapotuju kulturne propise. Svatko e nesputan i bez stra-ha slijediti svoje asocijalne, egoistine nagone, htjetipotvrditi svoju mo i iznova e zapoeti kaos koji smoodagnali naim kulturnim radom kroz vie tisua godina.ak kad bi ovjek znao i mogao dokazati da religija nijeu posjedu istine, morao bi to preutjeti i ponaati se ta-ko kako zahtijeva filozofija kao da. U interesu odr-anja svih! Ako i zanemarimo potekoe samog pothvataipak se tu radi o okrutnosti bez svake svrhe. Nebrojeniljudi nalaze u uenjima religije svoju jedinu utjehu i

samo njihovom pomoi mogu podnijeti ivot. Sada imse hoe oduzeti taj njihov oslonac a da im se u zamjenune moe dati nita bolje. Ve je priznato da znanost zasada ne prua mnogo pa ak i kada bi jo mnogo vienapredovala ipak ne bi ljudima bila dostatna. ovjekima i drugih imperativnih potreba koje proraunata zna-nost nikada nee moi zadovoljiti i veoma je udno,upravo je vrhunac nedosljednosti, kada se jedan psiholog

koji je uvijek naglaavao koliko mnogo se inteligencija

343


31/50

u ivotu ovjeka povlai pred nagonskim ivotom sadatrudi da ljudima otme jedno skupocjeno zadovoljenjeelje hotei ih za to obetetiti intelektualnom hranom.

Odve je tu optubi najednom! No ja sam spreman da

im svima proturjeim' i zastupat u osim toga tvrdnju daje opasnost za kulturu daleko vea ako se njen dananjiodnos prema religiji zadri nego ako ga se ona oslobodi.Ali jedva da znam ime bih moj odgovor trebao zapoeti.

Moda uvjerenjem da moj pothvat sam drim potpunobezazlenim i neopasnim. Procjenjivanje intelekta ovajputa ne pada meni na teret. Ako su ljudi takvi kakvimaih protivnici opisuju a ja tomu ne elim proturjeiti

onda ne postoji nikakva opasnost da e jedan poniznivjernik, prisiljen mojim izvodima, napustiti svoju vjeru.Osim toga, nisam rekao nita to prije mene ne bi daleko

potpunije, izraajni je i upeatlj ivije rekli bolji ljudi. Ime-na tih ljudi su poznata; neu ih navoditi jer ne bih htioostaviti dojam da elim njima stati uz bok. Ja sam samo

to je jedino novo u mom prikazu kritici mojih ve-likih prethodnika dodao neto psiholokog obrazloenja.

Teko se moe oekivati da upravo taj dodatak izazivauinak koji ranijim pokuajima nije uspio. Dakako, mo-glo bi me se upitati emu piem takve stvari ako samsiguran u njihovu nedjelotvornost. Ali tome emo se kas-nije vratiti.

Jedini kome objavljivanje ovoga moe nanijeti tetusam ja sam. Morat u sluati najneprijatnije prigovorezbog plitkosti, ogranienosti, nedostatka idealizma i ra-

zumijevanja za vie interese ovjeanstva. Ali s jedne stra-ne ta predbacivanja nisu za mene nita novo, i s druge,ako je netko jo u svojoj mladosti morao prijei prekonegodovanja svojih suvremenika, to da mu to u stara-koj dobi naudi kada je siguran da e uskoro utei svakojmilosti i nemilosti. U preanjim vremenima to je bilodrukije i takvim bi izjavama ovjek zasluio sigurnoskraenje svoje zemaljske egzistencije te tako pospjeiomogunost da doe do vlastitih iskustava o onostranomivotu. Ali ponavljam, ona vremena su prola i danas je

344


32/50

takvo piskaranje i za autora bezopasno. Najgore to semoe dogoditi je da se njegova knjiga u ovoj ili onoj zem-lji nee smjeti prevesti ili pustiti u promet. Naravno,upravo u onoj zemlji koja se osjea sigurnom u visok

stupanj svoje kulture. No ako ovjek openito zagovaraodricanje od elje i predavanje sudbini, morat e biti ustanju da i tu tetu podnese.

Pojavilo se zatim kod mene pitanje ne bi li objavljivanjeovog spisa ipak moglo nekome nanijeti zla. Ne dodueosobi, ali zato stvari, stvari psihoanalize. Ne moe se da-kako porei da je ona moja tvorevina a prema njoj seiskazalo podosta nepovjerenja i pakosti; kako sada istu-pam s tako nemilim izjavama, ljudi e biti odve spremnida stvar prebace s moje osobe na psihoanalizu. Sada sevidi, tako e rei, kuda ta psihoanaliza vodi. Krinkaje spala; poricanju boga i udorednog ideala kao to smooduvijek nagaali. Kako bi nas se sprijeilo da otkrijemotu istinu, obmanjivalo nas se izjavama da psihoanalizanema nikakav svjetonazor i da nikakav ne moe stvoriti.

Ta e mi buka odista biti neprijatna, prije svega zbogmnogih mojih suradnika od kojih mnogi ne dijele mojstav o religijskim problemima. Ali psihoanaliza se veothrvala mnogim olujama i valja je i toj novoj izloiti.U stvari, psihoanaliza je metoda istraivanja, jedan ne-

pristrani instrument, otprilike kao infinitezimalni raun.Ako bi jedan fiziar pomou njega otkrio da e Zemljanakon odreenog vremena propasti, onda e ovjek ipakoklijevati da samom raunu pripie destruktivne tenden-cije i da ga zbog toga proskribira. Sve to sam ovdje re-

kao protiv istinosne vrijednosti religija nije trebalo psiho-analizi i davno prije nje su rekli drugi. Ako se primjenompsihoanalitike metode moglo doi do nekog novog argu-menta protiv istinosnog sadraja religije tant pis za re-ligiju, ali branioci religije moi se se s istim pravom po-sluiti psihoanalizom kako bi u potpunosti ocijenili afek-tivno znaenje religijskog uenja.

Recimo sada neto u obranu: religija je ljudskoj kulturi

oigledno dobro posluila i mnogo je doprinijela obuzda-

345


33/50

vanju asocijalnih nagona, ali u tome nije uinila dovolj-no. Mnogim je tisuljeima ona vladala ljudskim dru-tvom; imala je vremena pokazati to moe pruiti. Da

joj je uspjelo veinu ljudi usreiti, utjeiti, izmiriti ih sa

ivotom, uiniti od njih promicatelje kulture, onda ni-kome ne bi padalo na pamet da tei promjeni postojeihodnosa. to vidimo umjesto toga? Da je jedan zastrau-

jue velik broj ljudi nezadovoljan kulturom i nesretan unjoj, da je osjea kao jaram koji se mora zbaciti, da tiljudi ili sve snage ulau u promjenu te kulture ili u svomneprijateljstvu prema kulturi idu tako daleko da o kul-turi i ogranienju nagona uope nita ne ele znati. Ovdjee nam se prigovoriti da to stanje dolazi ba od injeniceto je religija jedan dio svog utjecaja na ljudske maseizgubila upravo uslijed aljenja vrijednog djelovanja na-pretka u znanosti. To emo priznanje i njegovo obrazlo-enje zabiljeiti i kasnije upotrijebiti u skladu s naimnamjerama, no sam prigovor je nemoan.

Pitanje je da li su ljudi u vrijeme neograniene vlada-vine religijskih uenja u cjelini bili sretniji nego danas;udoredniji zacijelo nisu bili. Oni su uvijek znali religij-ske propise uiniti povrnima i time osujetiti njihove na-mjere. Izali su im ususret sveenici ija je dunost bilada bdiju nad pokornou religiji. Boja dobrota morala jesprijeiti ostvarenje njegove pravinosti: ovjek je gri-

jeio a zatim je prinio rtvu ili se pokajao i bio je slobo-dan za nove grijehe. Ruska duevnost uzdigla se do za-kljuka da je grijeh neophodan kako bi se okusilo bla-enstvo boje milosti, dakle u osnovi boguugodno djelo.

Oigledno je da su sveenici poniznost masa prema reli-giji mogli odrati samo priznanjem tako velikih ustu-paka nagonskoj prirodi ovjeka. Pri tome je ostalo: bogje jedini jak i dobar a ovjek je slab i grean. Neudored-nost u svim vremenima u religiji nije nala manji oslo-nac nego udorednost. Ako postignua religije u vezi susreenjem ljudi, njihovom sposobnou za kulturu, nji-hovim udorednim ograniavanjem nisu bolja, tad se

ipak postavlja pitanje ne precjenjujemo li njenu nunost

346


34/50

za ovjeanstvo i inimo li odista mudro kada na njojtemeljimo nae kulturne zahtjeve.

Razmislimo o danas oiglednoj situaciji. uli srno pri-znanje da religija nema vie isti utjecaj na ljude kao

ranije. (Ovdje se radi o evropsko-kranskoj kulturi.) Nezbog toga to su se njena obeanja umanjila ve zato toona ljudima izgledaju manje uvjerljiva. Dodajmo da jerazlog te promjene uvrenje znanstvenog duha u gor-njim slojevima ljudskog drutva. (To moda nije jedinirazlog.) Kritika je izglodala dokaznu snagu religijskihdokumenata, prirodna je znanost pokazala zablude sadr-ane u njima, komparativno istraivanje uoilo je fatalnu

slinost religijskih predodbi koje toliko tujemo s du-hovnim proizvodima primitivnih naroda i vremena.

Znanstveni duh stvara jedan odreeni nain na koji seovjek postavlja prema stvarima ovoga svijeta; pred stva-rima religije on se na neko vrijeme zaustavlja dok napo-kon i tu ne prekorai prag. U tom procesu nema zaustav-ljanja; to je ljudima pristupanije blago naeg znanja,tim se vie iri odmetnitvo od religijskog vjerovanja, is-

prva samo od njegovih zastarjelih, dvosmislenih izdanjaa zatim i od njegovih fundamentalnih pretpostavki. Je-dini su Amerikanci, procesom u Daytonu,* dokazali svo-

ju dosl jednost. Neizbjeni prijelaz inae se vri polovi-no i neiskreno.

Kultura se malo mora bojati obrazovanih ljudi i du-hovnih radnika. Zamjena religijskih motiva za kulturnoponaanje drugim, svjetovnim motivima u njih bi se od-

vijala neujno a oni su osim toga velikim dijelom i sa-mi promicatelji kulture. Stvar stoji drukije kada seradi o velikoj masi neobrazovanih i potlaenih koji ima-

ju sve razloge da budu neprijatelji kulture. Sve dok nesaznaju da se vie ne vjeruje u boga, dobro je. Ali onie to zasigurno saznati ak i ako ovaj moj spis ne bude

* U gradiu Daytonu, Tennesee, godine 1925. jedan je uitelj bio-logije optuen zbog toga to je poduavao svoje uenike da ov-

jek potjee od ivotinje, (prim, prev.)

347


35/50

objavljen. Meutim, oni su spremni prihvatiti razultateznanstvenog miljenja a da u njima ne doe do promje-na koje znanstveno miljenje u ovjeku izaziva. Ne po-stoji li tu opasnost da e se neprijateljstvo prema kul-

turi tih masa svaliti na slabu toku koju su osjetili nasvojoj tiranskoj vladarici? Ako ovjek svoga blinjega nesmije ubiti samo zato to je to zabranio dragi bog izato to e mu se to u ovom ili onom ivotu teko osve-titi, a zatim saznaje da nema nikakvog dragog boga, dase ne treba bojati njegove kazne, onda e svog blinjegzacijelo bez razmiljanja ubiti, i u tome ga moe spri-jeiti samo zemaljska sila. Dakle, ili najstroe tlaenjetih opasnih masa, brina izolacija od svih mogunostiza duhovno buenje, ili temeljita revizija odnosa izme-u kulture i religije.

VIII

Moglo bi se pomisliti da ostvarenju ovo posljednjegprijedloga ne stoje na putu nikakve posebne potekoe.

Istina, ovjek se u tom sluaju neega odrie ali timemoda dobija vie i izbjegava jednu veliku opasnost, Onse meutim toga uasava kao da bi time kulturu izloio

jo veoj opasnosti. Kada je Sveti Bonifacije posjekaodrvo koje su Sasi tovali kao sveto, svi prisutni su oeki-vali da e se kao posljedica svetogra neto strano do-goditi. Nita se nije dogodilo i Sasi se pokrstie.

Ako je kultura postavila zabranu da se ne ubije susjed

kojega se mrzi, koji stoji na putu ili za ijom se imovi-nom udi, onda je to oigledno bilo u interesu zajedni-koga ivota ljudi koji se u suprotnome ne bi mogao os-tvariti. Jer ubojica bi navukao na sebe osvetu rodbineubijenoga i potmulu zavist drugih koji osjeaju istu unu-tranju sklonost takvom nasilju. On se ne bi dugo veseliosvojoj osveti ili plijenu ve bi imao sve izglede da us-koro i sam bude ubijen. ak i kada bi se izuzetnom silom

i opreznou zatitio od svakog pojedinog protivnika,

348


36/50

morao bi podlei mnotvu slabijih koji su se ujedinili.Da nije dolo do takvog ujedinjenja, ubojstva bi se na-stavila bez kraja i ljudi bi se na koncu meusobno istri-

jebili. Tada bi meu pojedincima nastalo ono isto stanjekoje na Korzici jo uvijek postoji meu porodicama, akoje inae vlada samo meu nacijama. Opasnost ivotnenesigurnosti, jednaka za sve, sjedinjuje sada ljude u dru-tvo koje pojedincu zabranjuje ubojstvo i zadrava sebipravo zajednikog ubojstva onog koji kri tu zabranu.To je onda pravda i kazna.

Ali ovo racionalno obrazloenje zabrane ubojstva neobznanjujemo ve tvrdimo da je tu kaznu odredio bog.Usuujemo se dakle odgonetati njegove namjere i otkri-vamo da on takoer nc eli da se ljudi meusobno istri-jebe. Postupajui tako, zaogremo kulturu jednom posvenaroitom dostojanstvenou ali pritom riskiramo da e-mo potovanje te zabrane uiniti ovisnim o vjeri u boga.Ako opozovemo taj korak i nau volju vie ne svaljujemona boga te se zadovoljimo socijalnim obrazloenjem, od-rekli smo se dodue onog uzdizanja kulturne zabrane,ali smo takoer izbjegli njeno ugroavanje. Posredstvom

neke vrste difuzije ili infekcije obiljeje svetosti, nepo-vredivosti, onostranosti moglo bi se rei, proirilo se smalo velikih zabrana na sve daljnje kulturne odredbe,zakone i propise. Njima, meutim, aureola esto loe sto-ji; ne samo da se oni sami meusobno obezvreuju do-nosei ve prema mjestu i vremenu oprene presude, veiznose na vidjelo i sva obiljeja ljudske nesavrenosti. La-ko je meu njima prepoznati ono to moe biti samo

proizvod kratkovidne bojaljivosti, manifestacija usko-grudnih interesa ili pak zakljuak na temelju nedostat-nih pretpostavki. Kritika kojoj se moraju podvri u ne-eljenoj mjeri umanjuje respekt pred drugim zahtjevi-ma kulture koji su bolje opravdani. Budui da je razliko-vati ono to je bog sam zahtijevao od onoga to potjeeod autoriteta jedne svemone skuptine ili jednog viso-kog poglavarstva neugodan zadatak, bila bi nedvojbena

prednost da se bog openito ispusti iz igre i da se pote-

349


37/50

no prizna isto ljudsko podrijetlo svih kulturnih uredbii propisa. Zajedno s pretencioznom svetou pala bi ikrutost i nepromjenljivost tih zabrana i zakona. Ljudi bimogli shvatiti da sve te uredbe nisu stvorene toliko danjima vladaju ve, naprotiv, da slue njihovim interesima,i stekli bi blagonaklon odnos prema njima te umjesto daza cilj postave njihovo ruenje, teili bi njihovom usavr-avaju. Bio bi to vaan napredak na putu koji vodi po-mirenju s pritiskom kulture.

Na pledoaje za isto racionalno obrazloenje kultur-nih propisa, dakle za njihovo svoenje na socijalnu nu-nost, ovdje e meutim biti nenadano prekinut jednomsumnjom. Kao primjer smo uzeli nastanak zabrane uboj-

stva. Odgovara li na prikaz tog nastavka historijskoj is-tini? Bojimo se da ne, on nam izgleda kao jedna racio-nalistika konstrukcija. Mi smo meutim upravo taj dioljudske kulture povijesti prouavali uz pomo psihoana-lize i oslonjeni na taj trud moramo rei da se to zapra-vo dogodilo drukije. isto umski motivi jo u dananjegovjeka ne postiu mnogo protiv strastvenih poriva; ko-liko slabiji mora da su bili u one ovjekolike ivotinje

prapovijesti! Moda bi njegovi potomci jo i danas jedandrugoga bez svake zapreke ubili da meu onim ubojstvi-ma nije bilo jednog umorstva primitivnog oca ko-je je izazvalo neodoljivu, kobnu osjeajnu reakciju. Odnje potjee zabrana: ne ubij, koja je u totemizmu bilaograniena na oevu zamjenu, kasnije je proirena nadruge zamjene i jo danas se, premda ne bez iznimke,

provodi.

Ali onaj je praotac prema izvodima koje ovdje ne tre-bam ponavljati bio praslika boga, model prema kojemsu kasnije generacije stvorile lik boga. Utoliko religij-ski prikaz ima pravo, bog je odista imao udjela u nastan-ku one zabrane, nju je stvorio njegov utjecaj a ne socijal-na nunost. I pomicanje ljudske volje na boga u potpu-nosti je opravdano; ljudi su svakako znali da su nasilnoodstranili oca i u reakciji na svoje zlodjelo odluili su

da njegovu volju otada respektiraju. Religijsko nam ue-

350


38/50

nje dakle govori historijsku istinu, dakako, na izvjestannain preoblikovanu i u drugom ruhu, dok je na racio-nalni prikaz porie.

Sada zamjeujemo da blago religijskih predodbi ne

sadri samo ispunjenja elja ve i vane historijske re-miniscencije. Kakvo neusporedivo obilje moi mora pru-iti religiji to zajedniko djelovanje prolosti i budu-nosti! Ipak, moda ve uz pomo jedne analogije doemoi do druge spoznaje. Nije dobro pojmove odvlaiti preda-leko od tla na kojem su izrasli ali ovom podudaranju mo-ramo nai izraz. O ljudskom djetetu znamo da se onone moe u potpunosti razviti do kulturnog ovjeka ukoli-ko ne proe kroz jednu, vie ili manje jasnu fazu neuro-ze. Ova injenica dolazi otuda to dijete tako mnoge, ka-snije neupotrebljive nagonske zahtjeve nije u stanju suz-

biti racionalnim duhovnim radom ve ih mora obuzdatiaktima potiskivanja iza kojih u pravilu stoji motiv stra-ha. Veina tih djejih neuroza biva za vrijeme odrasta-nja spontano prevladana, to je naroito sluaj s prisil-nim neurozama djetinjstva. Ono to preostane kasnije semora ukloniti psihoanalitikim postupkom. Na posve

slian nain moglo bi se pretpostaviti da je ovjeanstvokao cjelina u svom sekularnom razvoju dospjelo u sta-nja koja su analogna neurozama, i to iz istih razloga, jer

je u vremenima svog neznanja i intelektualne slabostisvoja odricanja od nagona, neophodna za zajedniki i-vot ljudi, ostvarilo iskljuivo istim afektivnim silama.Taloi tih procesa, slinih potiskivanju, koji su se dogo-dili u prapovijesti, jo su se dugo zadrali u kulturi. Re-

ligija bi dakle bila jedna opeljudska prisilna neurozai kao ona u djece potjecala bi iz Edipovog kompleksa, tj.odnosa prema ocu. U skladu s tim shvaanjem mogue jepredvidjeti da se odvraanje od religije mora izvriti sasudbinskom neumoljivou jednog procesa rasta i da semi upravo sada nalazimo usred te razvojne faze.

Nae bi se ponaanje u tom sluaju trebalo ravnatiprema uzoru jednog razboritog odgajatelja koji se ne

opire nadolazeoj, novoj fazi razvoja ve je pokuava po-

351


39/50

spjeiti i ublaiti silovitost njenog proboja. Bit religijetom analogijom svakako nije iscrpljena. Ako ona s jednestrane donosi prisilna ogranienja ba kao i jedna in-dividualna prisilna neuroza, onda ona s druge strane sa-

dri i jedan sistem iluzija praenih poricanjem zbiljnostiupravo onako kako smo to pronali izolirano samo kodamencije, blaene halucinatorne smuenosti. Ipak, to susamo usporedbe kojima pokuavamo razumjeti socijal-ne fenomene dok nam individualna patologija u tu svrhune prua nikakav punovrijedan pandan.

Vie je puta upozoreno na to (s moje strane i naroitood strane Th. Reika) do kojih sve pojedinosti moe iianalogija religije s prisilnom neurozom i kako se mnogoosobitosti i sudbina koje doivljava tvorba religije da-de razumjeti na taj nain. Ovome takoer dobro odgova-ra injenica da je ponizni vjernik u visokom stupnju za-tien od opasnosti odreenih neurotikih oboljenja; pri-hvaanje ope neuroze oslobaa ga zadae obrazovanjaosobne neuroze.

Spoznaja historijske vrijednosti izvjesnih religijskihuenja podie na respekt pred njima ali ipak ne obez-vreuje na prijedlog da se odreknemo njihove uloge umotivaciji kulturnih propisa. Naprotiv! Uz pomo tihhistorijskih ostataka uspjeli smo religijske pouke shva-titi kao u neku ruku neurotike relikte i sada smijemorei da je vjerojatno vrijeme da se, kao u analitikompostupku s neurotiarima, posljedice potiskivanja zami-jene rezultatima racionalnog duhovnog rada. Da se utoj preradi nee stati ve na odricanju od sveanog uz-

visivanja kulturnih propisa, da e kao posljedica jedneope revizije tih propisa mnogi od njih biti ukinuti, mo-e se predvidjeti, ali jedva da je za aljenje. Zadatak kojinam je postavljen, zadatak izmirenja ljudi s kulturom bite na taj nain u velikoj mjeri rijeen. Ne smije nam bitinaao ni to to se moramo odrei historijske istine u ra-cionalnoj motivaciji kulturnih propisa. Istine koje re-ligijska uenja sadre ipak su tako iskrivljene i toliko

sistematski zakrinkane da ih masa ljudi ne moe spo-

352


40/50

znati kao istine. Slian je sluaj kada djetetu ispriamoda novoroenad donosi roda. Time takoer govorimoistinu iako simboliki prikrivenu jer mi znamo to znaivelika ptica. Ali dijete to ne zna, ono je ulo samo onaj

iskrivljeni dio, osjea se prevarenim i poznato je kakoesto njegovo nepovjerenje prema odraslima i njegovanepokornost nalaze poticaj upravo u tom utisku. Dolismo do uvjerenja da je bolje ne govoriti djetetu takvesimboliki prikrivene istine i ne uskratiti mu znanje ostvarnim odnosima, naravno u skladu s njegovim intelek-tualnim stupnjem.

IXDoputate sebi proturjeja koja se teko mogu meu-

sobno pomiriti. Isprva tvrdite da je spis kao to je Vaposve bezopasan. Nikoga takve rasprave nee prisiliti dase odrekne svojih religijskih vjerovanja. Ali kako je ipakVaa namjera da tu vjeru osporite, kao to se kasnijeispostavlja, moemo se zapitati: Zato ga zapravo obja-vljujete? Na jednom drugom mjestu Vi meutim ipak

priznajete da moe bit i opasno, pa ak i veoma opasnokada netko sazna da se u boga vie ne vjeruje. Sve do ta-da bio je taj ovjek posluan, a sada odbacuje pokornostspram kulturnih propisa. Cijeli Va argument, da religi-ozna motivacija kulturnih zabrana znai opasnost za kul-turu, poiva dakako na pretpostavci da se od vjernikamoe napraviti nevjernika, a to je ipak posve proturje-no.

Drugo je proturjeje kada Vi s jedne strane priznajeteda ovjekom ne moe upravljati inteligencija ve da nji-me vladaju strasti i zahtjevi nagona, dok s druge stra-ne predlaete da se afektivni temelji njegove posluno-sti prema kulturi zamijene racionalnima. Nek razumijetko moe. Meni se ini da je u pitanju ili jedno ili dru-go.

Uostalom, zar nita niste nauili iz povijesti? Takav

pokuaj da se religija zamijeni umom ak je jednom ve

353


41/50

uinjen, oficijelno i u velikom stilu. Sjeate li se ipak fran-cuske revolucije i Robespierrea? Ali i kratkotrajnosti itune neuspjenosti eksperimenta. Sada se to u Rusiji

ponavlja, i ne trebamo biti odve znatieljni u pogledu

ishoda tog novog pokuaja. Ne mislite li da bismo mo-gli prihvatiti kao injenicu da ovjek ne moe bez reli-gije?

Sami ste rekli da je religija vie od prisilne neuroze.Ali tom njenom drugom stranom niste se bavili. Veomaje dovoljno da izvedete analogiju s neurozom. Ljudi se usvakom sluaju moraju osloboditi jedne neuroze, ali tose pritom gubi, Vas ne brine.

Privid proturjeja vjerojatno je nastao zbog toga tosam odve urio s kompliciranim stvarima. Neto ipakmoemo naknadno dodati. Jo uvijek tvrdim da je mojspis u jednom pogledu posve bezopasan. Nema tog vjer-nika koji e se tim ili slinim argumentima dati zbunitiu svojoj vjeri. Jedan vjernik je na odreeni nain nje-no vezan uz sadraje religije. Postoji zacijelo nebroje-no mnogo drugih koji nisu vjernici u istom smislu. Onise pokoravaju kulturnim propisima jer su se dali za-straiti prijetnjama religije i nje se boje sve dok je mo-raju drati jednim dijelom stvarnosti koja ih ogrania-va. Upravo su oni ti koji e planuti im osjete da smijunapustiti vjeru u stvarnu vrijednost religije, ali ni u nji-hovom sluaju argumenti nemaju nikakvog utjecaja. Onigube strah pred religijom ako primijete da se nje ni dru-gi ne boje i o njima sam tvrdio da bi saznali za propa-danje religijskog utjecaja i onda kada moj spis ne bih

publicirao.Vjerujem meutim da sami drite vanijim drugo pro-

turjeje koje mi predbacujete. Na ljude tako malo utje-u umski razlozi i njima gotovo u potpunosti vladajunjihove nagonske elje. Zato da im se dakle oduzme za-dovoljenje nagona i da se ono zamijeni umskim razlo-zima? Dakako, ljudi su takvi, ali jeste li se zapitali dali oni takvima moraju biti, da li ih na to sili njihova unu-

tranja priroda? Moe li antropolog navesti tone mjere

354


42/50

lubanje jednog naroda koji gaji obiaj da glavice svojedjece odmalena deformira zavojima? Pomislite na alo-stan kontrast izmeu blistave inteligencije jednog zdra-nog djeteta i misaone ogranienosti prosjenog odraslog

ovjeka. Je li ba posve nemogue da upravo religiozniodgoj velikim dijelom snosi krivnju za ovo krljanje? Mi-slim da bi veoma dugo trajalo prije nego bi dijete oslo-

boeno religijskog utjecaja zapoelo razmiljati o bogu istvarima s onu stranu ovoga svijeta. Moda bi te njego-ve misli zatim krenule istim putem kojim su ile i u nje-govih predaka, ali se ne eka na taj razvoj ve mu se reli-gijska uenja pruaju u vrijeme kada ono nema ni inte-resa za njih, ni sposobnosti da shvati njihov domaaj.Zavlaenje seksualnog razvoja i uranjeno otpoinjanjereligijskog utjecaja, to su ipak dvije glavne toke u pro-gramu dananje pedagogije, nije li tako? Kada se zatimdjetetovo miljenje probudi, religijska su uenja ve po-stala neoboriva. Mislite li meutim da je u svrhu ojaa-nj a funkcije miljenja vrlo probitano ako se tom mi-ljenju pod prijetnjom pakla zabrani pristup jednom ta-ko vanom podruju? Ako se netko jednom doveo do

toga da sve apsurdnosti koje mu donose religijska ue-nja preuzima bez kritike i da ak previa proturjenostimeu njima, onda nas njegova misaona ogranienost netreba odve zauditi. Ali mi osim nae inteligencije zasada nemamo nikakvog drugog sredstva kojim bi svla-dali nau vezanost za nagon. Kako se od osoba koje su

pod vladavinom zabrane miljenja moe oekivati da po-stignu psiholoki ideal, primat inteligencije? Poznato Vam

je takoer da se ene openito ogovara zbog takozvanepsiholoke slaboumnosti, tj. tvrdi se da je u njih in-teligencija manja nego u mukarca. Sama je injenicasporna, njeno tumaenje je dvojbeno, ali jedan argumentu prilog sekundarne prirode te intelektualne zakrljalo-sti glasi: ene su bile izloene strogosti rane zabrane dasvoje miljenje primijene na ono to ih je najvie zani-malo, naime, na probleme spolnog ivota. Sve dok po-

red seksualne zapreke miljenja na ovjeka u njegovim

355


43/50

ranim godinama djeluje i ona religijska te iz nje izve-dena zapreka lojalnosti, ne moemo odista rei kakav jezapravo taj ovjek.

No elim obuzdati svoju revnost i dopustiti mogunost

da ja takoer jurim za jednom iluzijom. Moda uinakreligijske zabrane miljenja nije tako straan kako japretpostavljam, moda e se ispostaviti da ljudska pri-roda ostaje ista ak i ako se odgoj ne zloupotrebi za pot-injavanje religiji. Ja to ne znam, a Vi to takoer nemoete znati. Ne samo da veliki problemi ovog ivota iz-gledaju zasad nerjeivi nego je i na mnoga manja pitanjateko odgovoriti. Ali priznajte mi da ovdje postoji os-nova za jednu nadu u budunost, da pred nama modalei jedno blago koje bi valjalo iskopati i kojim bi semogla obogatiti kultura, a da se trud oko pokuaja je-dnog nereligioznog odgoja isplati. Pokae li se taj poku-aj nezadovoljavajuim, bit u spreman napustiti refor-mu i vratiti se ranijem isto deskriptivnom sudu: o-vjek je bie slabe inteligencije kojim vladaju njegovenagonske elje.

U jednoj drugoj toki s Vama se bez rezerve slaem.Oito je besmislen pothvat htjeti religiju na silu i jednimudarcem ukinuti. Prije svega zato jer je to bezizgledno.Vjernik se ne da otrgnuti od svoje vjere, ni argumenti-ma, ni zabranama. I kada bi to u nekih uspjelo, pokaza-lo bi se kao odve okrutno. Tko je decenij ama uzimaosredstva za spavanje naravno da nee moi spavati odu-zmu li mu se ta sredstva. Da se uinak religijske utje-he smije usporediti s uinkom narkotika na zgodan je

nain pokazao jedan postupak u Americi. Tamo se ljudi-ma sada hoe oigledno pod utjecajem ena odu-zeti sva podraajna i opojna sredstva i sva sredstva ui-vanja te ih se u svrhu obeteenja prezasiuje strahom od

boga. U pogledu ishoda tog eksperimenta takoer ne tre-ba biti znatieljan.

Proturjeit u Vam dakle ako budete ustrajali na za-kljuku da ovjek uope ne moe bez utjehe religijske

iluzije, da bez nje ne bi podnio teinu ivota i okrutnu

356


44/50

zbilju. Naravno, taj ovjek svakako ne, taj koga ste oddjetinjstva napajali slatkim ili gorko slatkim otro-vom. Ali onaj drugi, koji bi bio trezveno odgojen? Modaonome koji ne pati od neuroze i nije potrebna intoksika-

cija da bi je priguio. ovjek e se u tom sluaju zacije-lo nai u tekoj situaciji, morat e priznati svu svoju be-spomonost, svoju beznaajnost u vrtlogu svijeta, inje-nicu da vie nije sredite stvaranja niti objekt njeneskrbi jedne dobrostive providnosti. Bit e u istom poloa-

ju kao i dijete koje je napustilo oinski dom u kojem seosjealo tako toplo i prijatno. No nije li infantilizmu su-eno da bude prevladan? ovjek ne moe vjeno ostatidijete, on napokon mora van u neprijateljski ivot. Mo-gli bismo to nazvati odgojem za stvarnost a to se Vastie, ne znam trebam li Vam jo otkriti da je jedina na-mjera moga spisa da upozori na nunost tog napretka?

Vjerojatno se bojite da ovjek ovu teku kunju neeizdrati. Ipak, pustite nas da se bar nadamo. Ve je toneto kada ovjek zna da je upuen na svoju vlastitu sna-gu. Tad on ui da je ispravno upotrebljava. ovjek ipaknije posve bez pomonih sredstava, njegova ga je znanost

od vremena diluvijala mnogo nauila i njegovu e mojo i dalje uveavati. A to se tie velike nunosti sudbi-ne, tu pomoi nema, nju e nauiti podnijeti samo preda-vanjem. to mu treba varka jednog veleposjeda na mje-secu od ijeg prinosa ipak jo nikada nitko nita nijevidio? Kao asni sitnoposjednik na svojoj Zemlji znat eon svoju grudu obraditi toliko da ga ona hrani. Odvra-anjem svojih oekivanja od onostranog, i usmjerava-

njem svih osloboenih snaga na zemaljski ivot, vjeroja-tno e moi postii to da ivot svima postane podnoljivi da kultura vie nikoga ne tlai. Tad e on bez razmilja-nja moi, s jednim naim drugom u nevjeri, rei:

Den Himmel iiberlassen wirDen Engeln und den Spatzen.

(Nebo preputamo

Anelima i vrapcima.)

357


45/50

To ve zvui velianstveno, ovjeanstvo koje se od-reklo svih iluzija i time postalo sposobno da svoj ivotna Zemlji uini podnoljivim. Ja meutim ne dijelimVaa oekivanja. Ne stoga to bih bio tvrdoglavi reakci-onar kakvim me moda drite. Ne, iz opreza. Mislim, na-ime, da smo sada zamijenili uloge; Vi se pokazujete kaozanesenjak koji doputa da ga zavedu iluzije a ja zastu-pam zahtjev uma i pravo skepse. To to ste ovdje prika-zali izgleda mi da je izgraeno na zabludama koje u skla-du s Vaim postupkom mogu nazvati iluzijama zato todovoljno jasno odaju utjecaj Vaih elja. Vau nadu za-

sigmund freud - buducnost jedne iluzije

Documents