sevdalinka, prezentacija(1)

7/15/2019 sevdalinka, prezentacija(1)

http://slidepdf.com/reader/full/sevdalinka-prezentacija1 1/62

SEVDALINKA KAO IZVORIŠTE USTVARALAŠTVU

BOSANSKOHERCEGOVAĈKIHKNJIŢEVNIH PJESNIKA



- SEVDALINKA -

BOSANSKA LJUBAVNA PJESMA



"Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna

pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski

određuje autohtonost sevdalinke, riječ

"gradska" urbanost, a riječ "ljubavna"sadržajnu tematiku. "

Omer Pobrić



Sevdalinka predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u

Bosni i Hercegovini, koji se moţe pohvaliti dugom ibogatom tradicijom.

U bosanskom jeziku pojam "sevdah" dobio je značenje

čeţnje, ljubavnog ţara, ljubavnih jada.

Autori sevdalinki su nepoznati, tj. sevdalinka je nastajala

u narodu, te se generacijama prenosila i uobličavala, da

bi do nas došla kao savršeno izbrušen i formiran oblik.



LIRSKE NARODNE PJESME



One pjevaju o ličnom, porodičnom i društvenom ţivotu.

Lirska narodna pjesma pratila je čovjekov ţivot odrođenja do smrti, od uspavanke do tuţbalice.

Lirska pjesma je namijenjena pjevanju, često u ritmumuzičke pratnje i igre, čudesan je spoj nekoliko oblika

narodnog duhovnog ţivota. Slika svijeta u narodnoj lirici izgleda koliko fantastično

toliko prisno, koliko naivno toliko oštroumno, kolikoproizvoljno toliko pronicljivo, koliko realno toliko

patetično.



S obzirom na ritam i duţinu stiha, naša narodna lirika jeznatno raznovrsnija od epske poezije. U njoj je moguće

susresti stihove od četiri do četrnaest slogova.

Ako pjesma nema pripjeva najčešće je cijela pjesma odpočetka do kraja ispjevana stihom jednake duţine.



Najraširenija i najprihvaćenija podjela lirskih narodnihpjesama:

obredne i običajne pjesme,

vjerske,

rodoljubive,

posleničke, ljubavne pjesme.

Daleko je najviše ljubavnih i one su ispred svih ostalih

vrsta, ne samo brojem nego i raznovrsnošću lirskih temai raspoloţenja.



Ove se pjesme odlikuju bogatstvom preliva i blagih

nagovještaja ljubavnih osjećanja, te ljepotom i svjeţinom

pjesničkih slika i izraza. Osjećanje ljubavi kao intenzivnog bola i patnje naročito

je iskristalisano u sevdalinkama, muslimanskim

narodnim pjesmama.

Naša narodna lirika predstavlja formu duhovnog ţivotanaroda, koja u sebi čuva naslijeđenu motivsku ipjesničku građu.

Za razliku od ostalih rodova i vrsta usmene knjiţevnosti ,

lirska pjesma se i danas stvara i njeguje. Ona je poezija za sva vremena i za sve ljude, i u tome je

njen općeljudski smisao i značaj.



PRVI ZAPISI O SEVDALINCI



Bosanskohercegovačka sevdalinka imala je svojkontinuitet od svog nastanka (kraj XV st.), tokom cijelog

osmanskog razdoblja bosanskohercegovačke historije(kraj XIX st.).

Dolaskom Austro - Ugarske, narušava se osnovniambijent u kojem je sevdalinka nastala, ali se sevdalinka

ne gasi ni u stvaralačkom ni u interpretativnom smislu.



Munib Maglajlić je saznao da je prva sevdalinka nastala

u XVI st. Radi se o nesretnoj ljubavi Bošnjaka Adila iSplićanke Marije (Mare) Vornić.

Ovo je prva sevdalinka spašena zaborava zahvaljujućizapisu savremenika zbivanja, splitskog kneza koji jesačuvao uspomenu i na čudesnu i tragičnu ljubav, a i nasplitskog pjesnika Franju Baktulija.

Franjo je spjevao epitaf o sudbini nesretne djevojke.

„Bidne Mare“. Ona svjedoči o davnašnjem pjesničkomokušavanju u duhu pjesme koja je u novije dobaoznačena terminom sevdalinka.



Opisujući situaciju u kojoj se zaljubljeni pjesmom javio

dragoj na splitskom pazaru, knez je primijetio da jemladić zapjevao „slavjanski staru jednu slavjanskupjesmu“, što bi se moglo protumačiti kao da se on ovomneobičnom komunikacijom sa svojom voljenom, posluzio

gotovom pjesmom. On je sigurno posegnuo za starim, baštinjenim

napjevom, sto je svjedoka ovog događaja moglo navesti

da pjesmu označi starom i slavjanskom.



Bošnjak Adil je prvi poznati pjevač, a s obzirom na sve

okolnosti, on je vjerovatno i prvi poznati pjesniksevdalinke i muslimanske usmene knjiţevnosti.

Međutim, prof. Maglajlić, u svojoj knjizi „Od zbilje do

pjesme“, piše da se najranije zabiljeţena sevdalinkanalazi u Erlangenskom rukopisu, te da ju je napisao

nepoznati strani putnik, vjerovatno Nijemac 1720. god.

Ta pjesma je ostala pod nazivom „Kiša pada, travaraste“ i moţe se označiti kao prva prava zabiljeţenasevdalinka.



VRIJEME I SREDINA NASTANKA

SEVDALINKE



Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih ţanrova naše

usmene knjiţevnosti i naše narodne umjetnosti općenito,mogla je nastati kada su istočnjački oblici ţivljenja bilipotpunije shvaćeni u onom dijelu stanovništva Bosnekoje je primilo Islam, kada su se oblikovale specifičnegradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada

su se potpuno izgradile gradske četvrti-mahale, u kojimasu kuće, prema mogućnostima domaćina, imaleposebne prostore: ograđenu avliju sa kapidţikom, baščusa čardakom, ašik-pendţer i drugo, dakle kada se ţivotpočeo odvijati u onom ambijentu koji čini dobro poznatazbivanja u sevdalinci.

To se moglo zbiti početkom XVI stoljeća.



U načinu ţivota nije se ništa mijenjalo sve do okupacije

Bosne i Hercegovine 1878., moţe se smatrati da zlatnodoba ţivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada još uvijek ne gasi, ali se narušava

cjelovitost ţivotne podloge iz koje se ova pjesma rađala. U dugom višestoljetnom ţivotu, u različitim slojevima

gradskog stanovništva, stvarana je i pjevana sevdalinkana djevojačkim i momačkim sastancima, u kolu, nasijelima, svadbama i drugim porodičnim skupovima, uavliji, u bašči, u kuli, na čardaku, u kućnim odajama, nateferiču, na putu, na akšamlucima, u hanu, idući krozmahalu, jašući na konju, na meraji, u lovu, na gradskimtvrđavama, u zatočeništvu, na vojnim pohodima, podtuđim nebom.



Umjerenija izdvojenost djevojaka, provodena u većemdijelu gradskog stanovništva, vodila je posebnom oblikuljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnogupoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilimaljubavnog očitovanja prema kojima su se priličnoodređeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su

se slobodno smjeli sastajati mladići i djevojke: najčešćepetkom, poslije podne, ali i drugim danima i u drugo

doba dana, na kapiji ili ašik-pendţeru, gustim drvenimrešetkama, mušepcima, prekrivenom prozoru isturenom

na sokak.



U dane određene za ašikovanje momci su u grupicamašetali sokakom, a djevojke su se nalazile na ašik-

pendţeru ili su virile kroz otškrinuta avlinska vrata. Jedanod oblika sporazumijevanja u ovom načinu ljubavnog

upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se saunutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog iliavlijskog zida i taraba (ţenski glas) odgovaralo na izazovpjesmom sa druge strane (muški glas).



Ljubavne veze koje su bivale prekinute neočekivanimrastancima, udajama i ţenidbama koje su izazivaleiznenađenja okoline i doţivljavale komentar u pjesmi, tj.bivale su pjesmom zabiljeţene. Zgode nastale na

sokacima i česmama, kapidţicima i ašik-pendţerima, iliiznenađujući zapleti i raspleti postajali su predmetompjesama, koje su ujedno bile i dio usmene lokalnehronike i često doţivljavale razne promjene tokomusmenog prenošenja.



Sevdalinka je zapamtila ţivopisnostbosanskohercegovačkih gradova i opjevala njihoveznamenite dijelove. Njeno ţarište je prije svegaSarajevo, potom druge veće i manje kasabe širomBosne. Sevdalinka je prvobitno nastala među valdajućimmuslimanskim krugovima (begama i agama) po većim

gradovima, te se poslije širila i u ostalim slojevimamuslimanskog i nemuslimanskog stanovništva.

Svaka sevdalinka je imala svog prvog pjesnika, ali je on

vremenom zaboravljen. Pjesma je prenošena od usta do

usta, sa sijela na sijelo, od hana do hana, od grada dograda. Time je pjesma prolazila „narodno brušenje“ isvakim danom dobivala na ljepoti.



Sevdalinka se rodila u bosanskohercegovačkojkasabalijskoj sredini, u feudalno doba i stvarala se tokom

nekoliko vijekova njegovog postojanja. Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o

sevdahu. U tome je sadrţana njena specifičnost isuština. Ona je pjesma slavensko - orijentalnogemocionalnog oplođenja i spoja: orijentalnog – pointenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti unjoj, slavenskog – po snatrivoj, neutješnoj, bolnojosjećajnosti, po širini njene duševnosti. Sevdalinka je, ustvari, lirski monolog ţene, koja na emocionalno –

subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje unjegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolognjena vlastitog osjećanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i ţivota.



LIRSKA STRUKTURA SEVDALINKE



Sevdah je aura koja okruţuje čovjeka, nepojavnog jeoblika i ne moţe se vidjeti, ali svaki pojedinac, kojiartikulira estetiku kao sastavni dio ţivljenja, moţe i unajmanjem obliku i u najmanjem prostoru očutiti sevdah.

Naš sevdah je, koliko strasna i bolna toliko sjetna islatka ljubavna čeţnja, kada više ne moţe da se trpi bolzbog ljubavi pa se izgubi u ekstazi ljubavnog pijanstvakoje graniči sa umiranjem.

Bol zbog toga što ljubav u tom trenutku nemamogućnosti zadovoljenja i ispunjenja, jer pred njom stoji,

jedanput prostor i vrijeme, kao zid i neprohodnost, drugiput prepreka individualne, društvene, porodične,tradicionalne ili prosto emocionalno – psihološke prirode.



Sevdalinke imaju u sebi ponešto od bitnosti balade,

njenu zamraćenu tragiku bolnog osjećaja koje je ostavioneki povod ili događaj. Razlika je u tome što sevdalinkanema radnje u njenom izrazitom razvoju i dinamičnomtoku, nego samo u podsvijesti događaj, u njegovoj punojsaţetosti.

Sama neposrednost pojma „bolovanja“ i „ašikovanja“koja se javlja u ovoj pjesmi više motivski, u suštinipredstavlja jednu inerciju emocionalno-poetske strukture

sevdalinke. Jer je u njoj ašikovanje uvijek povezano s

bolom i bolovanjem i jedini lijek od bolesti je ponovoviđenje i oţivljavanje ljubavi.



Jesam li ti govorila, dragi:

„Ne ašikuj, ne veţi sevdaha! Od sevdaha goreg jada nema,

ni ţalosti od ašikovanja. Na ţalost će i komšija doći, al' za jade niko i ne znade,

osim Boga i sevdaha moga!“



Bitnije obiljeţje sevdalinke je što njena erotika nijesvijetla i bezbriţna, što je u njoj malo vedrine ljubavnogispunjenja.

Najveća tuga sevdalinke je u čekanju, nostalgiji za

prisustvom i blizinom dragog koji luta, beskonačnojčeţnji da joj se vrati, da dođe pod pendţer i bude s njom.



Sevdalinka temetizira i ostale segmente ţivotne stvarnostibiljeţeći sve ono sto raduje ili boli čovjeka u njegovoj borbisa prirodom, drugim ljudima i samim sobom. Ona je bolno i

teško biljeţenje svega što se zbivalo na ovom tlu i ovimljudima. Nikada nije bjeţala u maštu, samo je iz ţivotaizvlačila ono što je svojom nepojmljivošću nadmašivalo inajsmjeliju imaginaciju, a i sam jezik kojim se ona koristi činisve nestvarnim.

Sevdalinka maštovito priča, ali oslonac toj priči ona nalazi ustvarnosti. Sevdalinka obično u svojoj osnovi nosi konkretnolokalno-vremensko obiljeţje u imenima i likovima stvarnihdjevojaka i momaka čuvenih po svojoj ljepoti i popularnosti,

u nazivima mjesta, pa čak i ulica u kojima su oni obitavali. S obzirom na duţinu i kompozicionu shemu, sevdalinka sa

lokalnim obiljeţjima ne prelazi granice kratke ljubavnepjesme.



Otkako je Banja Luka postala,

nije lipša udovica ostala,

neg' što ona Derviš-bega nevista.

Zaprosi je sarajevski kadija;

ona neće sarajevskog kadiju,

ona hoće banjalučkog bekriju!



JEZIK I STIL SEVDALINKE



U jeziku ove ljubavne pjesme najprije prepoznajemo

ambijent u kojem snaţno zrači orijentalna kultura. Tu

prepoznajemo umjetički transformisan govor bosanskihšehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritamtoga govora.

Jezik sav sazdan od metafore i simbola, čija slikovita

višeznačnost jedino moţe da se pribliţi olovnoj tjeskobizaljubljene duše i neprozirnim ponorima njene tajnovitosti,karakterističan je samo za sevdalinku. Sevdalinka kaţe iono što bi u svakoj drugoj poeziji bilo samo snaţna

metafora puna unutarnjeg naboja i smjele pjesničkeimaginacije, za nju je to puki izraz ţivota i njegovedijalektičnosti.



Ako jezik sevdalinke posmatramo kao cjelinu, u odnosu

na njegovu dijalekatsku osnovicu, uočićemo visok stepen

jezičkog ujednačavanja. Dijalekatski izraz u svojojumjetničkoj funkciji uvijek podrazumijeva tendencijuujednačavanja, teţnji ka interdijalekatskoj ilinaddijalekatskoj funkcionalnosti.

U govorima bh. čaršija javljaju se i neke jezičke crte, kaosto su: velika frekvencija turcizama, ili dosljedna upotreba

konsonanta h, osobine po kojima su ti govori jedinstveni

koje čine specifičnu govornu fizionomiju formiranu u

okolnostima međujezičkih kontakata. Na jezičkuujednačenost sevdalinke utiče i način biljeţenja tihpjesama.



U našim najnovijim objavljenim zbirkama sevdalinki, ipored osnovne karakteristike njihovog vidnog jezičkogujednačavanja i velike bliskosti sa vukovskomnovoštokavštinom, daju se uočiti konture triju jezičkihtipova sevdalinke s obzirom na njenu dijalekatsku bazu:1. zapadni (zapadnobosanski), 2. središnji(srednjebosanski) i 3. jugoistočni tip (hercegovački).



U metričkom pogledu vrlo raznovrsna- sevdalinka se

pojavljuje čak u šest metričkih varijanti. Pojavljuju serijetki oblici stiha:

trinaesterac – Uzeh đumum i maštrafu, pođoh na vodu, jedanaesterac – Ja kakva je Đulbegova kaduna, simetrični, lirski deseterac – Djevojka viče s visokabrda,nesimetrični, „rjeđi“ osmerac – Ja svu noć leţah, nezaspah.Najučestaliji stihovi naše narodne pjesme susreću senajčešće i u sevdalinci, a to su: simetrični osmerac – Put putuje Latif-aga, i

nesimetrični, epski deseterac – Pošetala HanaPehlivana.



SEVDALINKA KAO IZVORIŠTE USTVARALAŠTVU

BOSANSKOHERCEGOVAĈKIH KNJIŢEVNIHPJESNIKA



SAFVET-BEG BAŠAGIĆ



Safvet-beg Bašagić je bošnjački pjesnik, prevodilac i

historičar i političar. Rođen je 6. maja 1870. god. uNevesinju.

Pisao je pod pseudonimom Mirza Safvet.

Pokrenuo je prvi bošnjački knjiţevni časopis „Behar “, u

kojem se počela stvarati moderna bošnjačka knjiţevnost.1903. osniva društvo „Gajret“, a potom i društva „El-

Kamer “ i „Muslimanski klub“. 1907. pokreće list„Ogledalo“.

Umro je 09. aprila 1934. god. u Sarajevu i sahranjenu haremu Begove dţamije.



„Ja te zovem, slatko ime ,

A ti mi se ne odazivaš, Već se kao divlja srna

Od pogleda moga skrivaš.

Ne plaši se, ne skrivaj se ,

Ja ne lovim mlado lane Nego čekam da mi samo U ljubavne zamke pane.”

Iz ciklusa Sevdalije



Poetika Safvet-bega Bašagića

Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevskegimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvuzbirku pjesama ( Trofanda iz hercegovačke dubrave ).

U njegovoj poetici dominiraju epski duh i narodni izraz. U

ljubavnoj lirici, oslanja se na narodnu lirsku pjesmu,naročito na bosansku muslimansku sevdalinku.

Lirski i epski muslimanski narodni melos, duh, shvatanje

etike i tradicije i opće suštine ljudskog ţvljenja Safvet –

beg nalazi u seoskom i prigradskom ambijentu.



U njegovim najboljim pjesmama mnogo je istočnjačkeerotike, hedonizmai mistične ezoterične filozofije. Izvor inspiracija za Safveta su orijentalni pisci: Omer Hajjam,

Hafiz Širazi, Mensur Firdusi, Kemal i Teufik Fikret.

Cjelokupnu Safvet-begovu poeziju moţemo podijeliti nanjegovu rodoljubivo-patriotsku liriku, na intimnu, ljubavno-

ispovjednu liriku i na refleksivno-mističnu liriku, koju jepisao pod uticajem stranih orijentalnih i evropskih pjesnika

i na intimnu, ljubavno-ispovjednu liriku, koja je dobrim

dijelom postala svojina narodnog vokalnog melosa.



Bašagićeva ljubavna lirika

Ljubavnu liriku ispjevao je u nekoliko ciklusa: Sevdalije, Ašiklije, Baharije, Ljubav i cvijeće, Istočno cvijeće,Ljubavne orgije i Ljubavna pastorčad.

Tu se prepoznaju faze: romantičarsko-platonska, erotikazrele dobi i erotika iskušenja i razočarenja.

Zajedničko u svim Bašagićevim pjesmama sadrţano je upristupu erotsko-poetskoj temi, koja je sličnog ili različitogemocionalnog obojenja, ali uvijek iznenađujeneposrednošću obraćanja ţeni kao ljubavnom objektu,

neposrednošću koja nije ništa drugo nego govor bezprostorne i vremenske distance, koji pjesmi daje zamah izanos, a emocijama svjeţinu i obiljeţje istovremenostinjihovog rođenja i eksplikacije.



Bašagićeva ljubavna lirika pokazuje bogatstvo izraţajnihoblika, od kojih mnogi rezoniraju poetskim senzibilitetom i

izrazom bošnjačke narodne lirike, ali i osjećajnošću,atmosferom i iskazima perzijske erotsko-hedonističkepoezije.

Cijeli nizovi Safvet-begovih erotskih i drugih pjesama

počinju ili završavaju se oblicima imperativa ili sadrţepitanje u prezentskom obliku, što i formalno doprinosineposrednosti.



Pjevaj, Azra! Već pucaju grudi, Stari sevdah u Mirzi se budi.

Pjevaj, pjevaj – a ne oklijevaj!

Već je vila raširila krila, Da nas nosi u kraljevstvo sreće,

Gdje se golub s golubicomšeće,

Gdje se ljube – daleko odsvijeta,-

Gdje ih niko u sreći ne smeta.

Pjevaj, Azra! Već pucaju časi,

Stara ljubav u Mirzi se glasi.

Pjevaj, pjevaj! – poljubim ti grlo,

Slatke pjesme „Vrelo neumrlo“, -

Pjevaj ono, što Hafiza diže,Da stihove u gazele niže,

Koje kiti po bijelu vratu

Svojoj Selmi k'o biser po zlatu.

Pjevaj, Azra! Raspali mi strasti,Da te dignem do Selmine časti, -

Niz stihova k'o bisera čista

Nek' i na tvom gr'ocu zablista!



MUSA ĆAZIM ĆATIĆ



Musa Ćazim Ćatić je bosanskohercegovački pjesnik izperioda moderne. Rođen je 12. marta 1878. god. uOdţaku.

1903. god. upisuje Šerijatsku sudačku školu uređuječasopis „Behar“, poslije toga odlazi na studije u Zagrebgdje se kreće u boemskom krugu pjesnika Antuna G.

Matoša.

1913. odlazi u Mostar i uređuje časopis „Biser“, pišepjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige.

U vojsci se razbolio od tuberkuloze te je otpušten i vraćenu Tešanj, gdje umire 1915. god.



Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige:

Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, podnazivom Sabrana djela.

U svom razvoju od prvih do zrelih stihova, Ćatić jepjevao o nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, sebe iprirode, čovjeka i svijeta. U prvoj pjesničkoj fazi (do1907.) taj se panteistički misticizam ostvarajusimbolikom i metaforikom, doţivljenošću i atmosferom

bosansko-muslimanske usmene i umjetničke pjesničketradicije, s vidljivim zračenjem orijentalnih pjesničkihuzora.



Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ţeni, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je ţivot. A on je za njega značioljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze iiznesenja, kao boţansku ljubav i sl. Ona je u prvom

planu, ona je praktično dominantan motiv. Sva druga,tako brojna i različita raspoloţenja pjesnikova, samo suposljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te

riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik.



Sa Musom Ć. Ćatićem došao je novi stih u bogatubošnjačku liriku. Po svim svojim odlikama i motivima,

ugođaju, atmosferi, raspoloţenju i odnosu prema ţivotu isvijetu, njegova lirika vibrira novim tonovima. Veliki uticaj

na Ćatića imala je orijentalna kultura, preko koje jenaslijedio mistički zanos. Također, na njegovo pjesničkodjelo ogroman uticaj imala je bošnjačka ljubavna pjesma,sevdalinka.

Po strani od čistog doţivljavanja ţene kao ţenske i ţenekao spiritualno-eteričnoga bića, koje egzistira vanvremena, prostora i sredine, vezujući se jedino uz motiv

ţene koji se dodiruje sa etičko-religioznimpotiskivanjima, stoji u Ćatićevoj poeziji pjesma „Jednoj

bogatašici“.



JEDNOJ BOGATAŠICI

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!

Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.

Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta

Mom sevdahu zagrađeni puti...

Ti si kćerka bogatstva i sreće,

Odrasla si u zlatu i svili,

Tvojom dušom nikad se nijesu

Oblakovi teške tuge vili.



U uvodna dva stiha :“Ne gledaj me ljepote ti tvoje/jer

tvoj pogled mir mi samo muti“ sadrţana je sva silina jedne čeţnje, koja se, neodoljivo pokrenuta, popela dobola i prigušenog vapaja, u bosanskoj sevdalinci tipičnogza ţenu koju sputavaju konvencije, moral i nemogućnostaktivnog erotskog djelovanja. Vapaj te čeţnje prikriven je

u sadrţaju stihova radoznalošću, argumentacijom,vlastitim jadanjem, ali se na završetku još jednomponavlja transformisa i sublimiran u konačnomuzmicanju ispred iskušenja da se vlastita patnja prenesei na drugog. Provala melanholije daje završni akord ovoj

romansi kao konačno i bespovratno prapuštanjesudbinski ukletog i otuđenog pojedinca.



ALEKSA ŠANTIĆ



Aleksa Šantić, bosanskohercegovački pjesnik srpskogporijekla i jedan od najpoznatijih predstavnika novijelirike u BiH. Rođen je 27. maja 1868. god. u Mostaru.

Svoje prve stihove objavio je u somborsko-omladinskomčasopisu „Golub“. Pisao je ljubavne, vrlo slične

sevdalinkama, i rodoljubive pjesme. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiţe između

1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepšepjesme.

U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čeţnja. Šantićeva poezija je bazirana na vjerodostojnom

iskusutvu u stvarnom ţivotu.



Šantićeva poezija razvila se pod jakim uticajemmuslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Njegova

poezija je puna snaţnih emocija, ljubavne tuge. Ambijentnjegovih ljubavnih pjesama je smješten u bosanskebašte pune behara, hamama, šadrvana. Ţenski likovi kojise pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni suđerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva

je i pjesma „Emina“, koja je ušla u narod i pjeva sekao sevdalinka. Ono što je lično šantićevsko u njoj jenjegova toplina kojom saopćava svoj osobni doţivljaj imjestimično, ona duhovita lična nota kojom ga uzgredpoprati (hodţin zapis, bururet u glavi, alčak).

Pjesma „Emina“ je saopćena u dva plana: jedan jenarativni, epski, a drugi je lirski, emocionalan. Narativno je saopćen, a lirski je opjevan doţivljaj koji je onproizveo, oba plana teku uporedo.

EMINA



EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga

imama;Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,Stid je ne bi bilo da je kod sultana!Pa još kada šeće i plećima kreće...

- Ni hodžin mi zapis više pomoćneće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dinaNe šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vodePa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

1903

POD JORGOVANOM



POD JORGOVANOM

"Ko ti šćeri, pokida đerdane?

Ko ti prosu biser i merdžane?" "Jutros rano ja u baštu, mati,

Odoh prve jorgovane brati,

Za đerdan mi zape rosna grana,

Pa se prosu ispod jorgovana..."

"A što su ti mutne oči tako? Kô da nisi spavala nikako?"

"Negdje slavuj pjevaše sa grane,

Pa ga slušah sve do zore rane."

"Moja šćeri, moja tugo, jao, A ko ti je njedra raskopčao?"

"Ne karaj me, ne ljuti se na me,

Puce, majko, popucale same..."

ZAKLJUĈAK



ZAKLJUĈAK

Sevdalinka je narodna pjesma u kojoj je jezgrovito

iskazano jedno autentično narodno biće, prepoznatljiveambijentalnosti, naglašene senzualnosti i ţivotne iopćeljudske tragičnosti. Kroz nju je na jedan neponovljiv,umjetnički uvjerljiv način opjevana ljepota ţivljenja imladosti, kao i ljubavna i ţivotna bol, ali je tu, kao rijetko

gdje, postignuta i ljepota autentičnosti riječi i izraza.Sevdalinka tematski obrađuje ljubav. Ljubav se čestoiskazuje u pjesmama i prema omiljenim mjestima,

gradovima, rijekama, trenucima. Objektu ljubavi, a on ne

mora biti usmjeren i isključivo, jedino i samo voljenoj osobi.Ona nema autora u uobičajenom modernom značenju teriječi, ali to ne znači da ona nema svog stvaraoca. Taj

stvaralac je narod. Otuda i naziv “narodna pjesma”.



Nastala je u muslimanskom narodu Bosne iHercegovine, ali je prihvaćena i od ostalih autohtonih

naroda ovog prostora.

“Ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može nipuki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to suumotvorine koje mi zovemo literaturom. U tomecarstvu ni sila, ni slučaj, ni zub vremena ne možepomračiti umne stečevine naroda koje je privrijediokad je pobijedio varvarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućimnaraštajima i vremenima.”

Safvet – beg Bašagić, 1912. god.

Rj ĉ ik j tih ij ĉi



Rjeĉnik manje poznatih rijeĉi akšamluk – večernje sijelo

alčak – vragolan, mangup

ašikovanje – vođenje ljubavnih razgovora

avlija – bašta

bururet - vrtoglavica

čardak – visoka zgrada

čaršija – trgovački dio grada

han – konačište

haremluk – ženski dio kuće kapidžik – mala, sporedna vrata

kasaba – varoš, manji provincijski grad

maštrafa - čaša

meraja – ugodno mjesto na polju

merak – uživanje, ugodno osjećanje

mušebak – drvena rešetkana prozorima pendžer – prozor

selamluk –muški dio kuće

sokak – ulica

šeher – veliki grad

taraba – visoka ograda

sevdalinka, prezentacija(1)

Documents