VISOKA ŠKOLA HRVATSKO ZAGORJE

STUDIJ: INFORMATIKA

SEMINARSKI RAD

ORGANIZACIJSKA STRUKTURA PODUZEĆA

Kolegij: EKONOMIKA I ORGANIZACIJA PODUZEĆA

Mentor: Kandidat:

Mr. Sc. Miroslav Flego Zlatko Erdelja

KRAPINA, siječanj, 2009.

2

S A D R Ž A J

UVOD....................................................................................................................................................4

RAZRADA TEME...............................................................................................................................6

TEORIJA ORGANIZACIJSKE STRUKTURE PODUZEĆA.......................................................................................................6Definiranje organizacijske strukture...............................................................................................................................6Elementi organizacijske strukture...................................................................................................................................7Osnovni koraci u izgradnji organizacijske strukture.......................................................................................................9Formalna organizacija.................................................................................................................................................11Neformalna organizacija..............................................................................................................................................12Složenost, formalizacija i centralizacija u organizaciji.................................................................................................13Vrste organizacijskih struktura.....................................................................................................................................15

VLASTITO ARGUMENTIRANO MIŠLJENJE.............................................................................17

POPIS LITERATURE.......................................................................................................................17

3

UVOD

S obzirom da je organizacija vrlo stara aktivnost samosvjesnog čovjeka možemo bez

uveličavanja definirati da pojam organizacije započinje sa pojavom čovjeka. Uz pomoć

primitivnih sredstava za rad i samostalnosti u donošenju odluka tadašnji je čovjek počeo

mijenjati oblik svojeg dotadašnjeg alata kako bi uspješnije podmirivao svoje životne

potrebe. Postupnim usvajanjem stečenih iskustava te daljnjim usavršavanjem, čovjek, osim

što je usavršavao svoj alat pronalazio je i efikasnije radne metode čime je stvorio veće

mogućnosti za podmirenje svoji potreba koje su se protekom vremena znatno povećavale.

Tako je čovjek povećavajući kvalitetu alata i kontinuirano poboljšavajući organizaciju rada

postizao mnogo veće rezultate i brže postizao ciljeve u svim segmentima svojih aktivnosti.

Iz ovog kratkog pregleda mnogi teoretičari su došli do zaključka da pojam

organizacije nije jednoznačan pa stoga najčešće navode dvostruki smisao pojma organizacije.

Tako se najčešće susrećemo sa pojmom procesa organiziranja nekih aktivnosti s jedne strane

te označavanju rezultata tog istog procesa s kojima se oblikuju organizacijske jedinice

različitih vrsta i struktura.

Ipak, značenje organizacije mnogo je šire a sagledivo je upravo iz činjenice kolike

koristi ima čovjek njezinom primjenom u privrednom i u svim ostalim područjima društvenog

života u kojima je uposleno sve više radnika i u kojima se troše sve veća sredstva. Zato,

značenje organizacije nije ograničeno samo na čovjekovu privrednu, već i na cjelokupnu

radnu i životnu djelatnost.

U ovom kratkom uvodu ipak treba spomenuti i drugu, negativnu stranu organizacije

koja nezanemarivo nepovoljno utječe na čovjeka tj. njegovo ponašanje osobito ako mu je

nametnuto bez njegove volje. Organizacija čovjeka u tom pogledu u ne maloj mjeri sputava,

dovodi u podređeni položaj te mu nameće zadatke koji nisu uvijek u skladu sa njegovim

fizičkim sposobnostima i osobnim potencijalom.

4

Organizacija, kao institucija i aktivnost u današnjem svijetu toliko je prisutna i važna

da je nezamislivo a praktički i nemoguće rješavati bilo koji društveni problem bez

odgovarajućih znanstvenih istraživanja. Stoga se organizacija afirmirala i kao znanstvena

disciplina koja se zbog te činjenice uvodi u nastavne planove gotovo svih visokoškolskih a

posebno društvenih i tehničkih ustanova.

Bez obzira na to što organizacija ima važne tehničke komponente i što je u

privrednom području u velikoj mjeri određuje tehnologija, ona je u suštini ipak društvena

djelatnost zbog toga što ljudi, primjenjujući organizaciju nastoje uspostaviti i odgovarajuće

društveno – ekonomske odnose.

5

RAZRADA TEME

Teorija organizacijske strukture poduzeća

Definiranje organizacijske strukture

Riječ 'struktura' (lat. Strucrura od struere – slagati, sklapati, zidati) usko je povezana sa

riječima npr. građa, sastav, raspored, način izgradnje, organizam i sl. Iz navedenih značenja

jasno je vidljivo kolika je važnost strukture u svijetu u kojem živimo a posebno u

organizacijama kao što su poduzeća.

Struktura prema navodima stručnjaka koji se bave temom organizacije je sastavni dio

svake organizacije te je ujedno i najvažniji njezin dio. Stoga je i razumljiva tako široka

upotreba pojma struktura u svakodnevnom životu i na svim životnim područjima. Važnost

strukture poduzeća jednaka je važnosti anatomije za ljudski organizam pa otuda proizlazi i

vrlo često upotrebljavan naziv 'anatomija organizacije'.

Prava organizacijska struktura predstavlja neizostavni temelj bez kojeg bi i najbolji

učinak u svim ostalim područjima rukovođenja ostao neefikasan. Upravo zbog tih razloga

osnovna je zadaća svakog novonastalog poduzeća odabir adekvatne organizacijske strukture

kako bi se postigli osnovni preduvjeti za čvrste temelje poduzeća. Ipak treba reći da je

organizacija širi pojam od organizacijske strukture koja je samo jedan ali najvažniji njezin

element. Vrlo često se organizacijska struktura izjednačava sa organizacijom managmenta tj.

organizacijska struktura poduzeća sa organizacijskom strukturom managmenta.

Organizacijska struktura poduzeća ne predstavlja statičan nego dinamičan element

organizacije. U poduzećima se dešavaju promjene pa se i organizacijska struktura poduzeća

mijenja prema novonastalim potrebama koje zapravo izazivaju potrebu za promjenama u

organizacijskoj strukturi poduzeća. Kao što se i elementi organizacijske strukture neprekidno

mijenjanju, pod utjecajem unutarnjih i vanjskih čimbenika organizacije, tako se isto mijenja i

organizacijska struktura poduzeća.

6

Utjecaj činitelja organizacije i unutarnjih i vanjskih vrlo je važan za oblikovanje

strukture poduzeća . Ako poduzeće djeluje u turbulentnoj i nestabilnoj okolini, što je današnja

sveprisutna svakodnevnica, ono će znatno češće biti prisiljeno mijenjati svoju organizacijsku

strukturu nego u slučaju da je okolina stabilna.

Organizacijska struktura kao elementarna tema u izučavanju organizacije u velikom je

interesu nemalom broju istraživača na ovom području. Mnogi od njih su na temelju svojih

istraživanja pokušali definirati organizacijsku strukturu. Tako prema uvaženom istraživaču

Peteru Druckeru definicija organizacijske kaže 'da bi svi organizacijski dijelovi poduzeća

mogli usklađeno i homogeno djelovati moraju biti međusobno povezani i integrirani'. Nadalje,

Velimir Srića, naš uvaženi znanstvenik kaže da 'pod organizacijskom strukturom poduzeća

podrazumijeva stupanj formalnih veza i hijerarhijskih aranžmana'. Ipak, najtemeljitiju i

najprihvatljiviju definiciju organizacijske strukture daje naš uvaženi znanstvenik Prof. dr.

Mijo Novak koji na tu temu kaže da: 'pod organizacijskom strukturom podrazumijeva

sveukupnost veza i odnosa između svih činilaca proizvodnje, kao i sveukupnost veza i odnosa

unutar svakog pojedinog činioca proizvodnje odnosno poslovanja'. U toj definicijskoj

strukturi uočavamo onaj elementarni karakter strukture koji mora osigurati optimalni sastav

unutar svakog činioca zasebno.

Elementi organizacijske strukture

Iz različitog shvaćanja, odnosno definiranja organizacijske strukture poduzeća jasno

su vidljivi i različiti elementi koji čine tu strukturu. Općeprihvaćena organizacijska struktura

poduzeća prema istaknutom američkom autoru Henry Mintzbergu ima slijedeće elemente:

a) Operativni dio - koji sačinjavaju svi izvršni radnici

b) Strateški - dio koji čini vrhovno rukovodstvo tj. Top Managment

c) Srednji dio – koji je sastavljen od managera srednje razine tj. Middle Managment

d) Tehnostruktura – koju čine stručnjaci s velikim stvarnim autoritetom koji su stekli

zbog njihove visoke profesionalne razine znanja na određenom poslovnom

području

e) Štabni dio – kojemu je svrha pomagati linijskom managmentu

7

Iz navedenih naziva i opisa jasno je uočljivo da je struktura prema ovom modelu

shvaćena kao organizacija managmenta pa su i navedeni elementi zapravo elementi strukture

managmenta koji je samo jedan od elemenata organizacijske strukture. Korisnost i značenje

ove klasifikacije elemenata organizacijske strukture vidljiva je i po činjenici što su u njoj

implementirani poslovi, odnosno funkcije koje obavljaju zaposleni. Tako, dva elementa

obuhvačaju managerske funkcije, treći element odnosi se na operativu, četvrti obuhvaća

poslove podrške managmentu dok peti ima zadaću obuhvatiti sve ekspertne poslove

stručnjaka koji nisu linijski a ni štabni managera.

Da bi činitelji proizvodnje odnosno poslovanja u poduzeću funkcionirali u skladu

potrebno ih je na neki način grupirati na realizaciji zadatka poduzeća. Zadatak poduzeća može

biti interpretiran u užem i širem smislu, odnosno kao ukupan zadatak koji je, da bi se uspješno

obavio potrebno raščlaniti na posebne i pojedinačne zadatke.

Nakon što su se stekli uvjeti te se postiglo spajanje osnovnih činitelja, npr. u

proizvodnji (predmeti rada, sredstva za rad te sam rad), delegirajući konkretne zadatke

izvršiteljima na svim radnim mjestima po cijeloj dubini organizacije, da bi ista mogla

funkcionirati nužno je osigurati čvrstu poslovnu suradnju na svim razinama organizacije te na

taj način ostvariti funkciju upravljanja. Tim problemom obuhvačeni su elementi

organizacijske strukture koji bi se zajednički mogli nazvati 'organizacija unutar odnosa'.

Stoga, na temelju izrečenog o elementima organizacijske strukture poduzeća

zaključujemo da organizacijsku strukturu poduzeća s ponešto prilagođenim nazivima, ovisno

o specifičnosti poduzeća, čine slijedeći elementi:

a) Organizacija materijalnih čimbenika – kao element organizacijske strukture

obuhvaća organizaciju materijalnih ulaznih elemenata, sirovina i materijala te

organizaciju opreme tj. kapitalnih dobara

b) Organizacija ljudskog čimbenika – obuhvaća sve probleme vezane za organizaciju

ljudi, temeljit odabir i adekvatno popunjavanje radnih mjesta te prilagodbu i

kontinuiranu edukaciju ljudi za potrebe radne sredine

c) Raščlanjivanje zadataka – podrazumijeva podjelu ukupnog zadatka na posebne i

pojedinačne zadatke što iziskuje veliko iskustvo u analizi i planiranju

8

d) Organizacija upravljanja i managmenta ima zadatak upravljati problematikom

organizacije upravljanja i organizacije managmenta kao i ostalih međusobnih

odnosa

e) Organizacija vremenskog redoslijeda poslova – obuhvaća istraživanje vremenske

povezanosti te usklađivanje svih činitelja proizvodnje te čitavog tijeka proizvodnje

i poslovanja u cilju postizanja što je moguće veće vremenske usklađenosti.

Osnovni koraci u izgradnji organizacijske strukture

Oblikovanje organizacije poduzeća odnosno odabir najprikladnije vrste organizacijske

strukture poduzeća predstavlja jednu od najvažnijih odluka u poduzeću. U suprotnom će

struktura koja ne odgovara situaciji u kojoj se nalazi organizacija usporiti ili zakočiti

sposobnost upravljačkog sustava. Sva istraživanja dovode do istog zaključka a to je da nema

jednog načina koji bi se mogao definirati kao najbolji za strukturiranje organizacije. Svi

logični sustavi strukture imaju dobrih i loših strana. Tako naprimjer, širok raspon kontrole,

visoki stupanj decentralizacije i demokratski stilovi vođenja mogu pokazati dobre rezultate u

poduzeću orijentiranom na znanstvena istraživanja ali sa druge strane mogu biti pogubni u

nekoj tvornici.

Mogući su veoma različiti pristupi u strukturiranju odnosno u izgradnji organizacije

poduzeća, ne samo zato što se poduzeća međusobno razlikuju već i zato što pojedini

čimbenici organizacije različito utječu na pojedina poduzeća te na posjetu i zato što se novom

organizacijom u konkretnom poduzeću želi postići i neka nova, dodatna kvaliteta. Stoga

projektant u izgradnji organizacije poduzeća uvijek ima na raspolaganju neku od teorijski

mogućih pristupa ili u kombinaciji dvaju ili više modela.

U klasičnoj teoriji poduzeće bi trebalo biti organizirano po modelu 'odozgo prema

dolje'. Iz tog modela proizlazi činjenica da bi managment trebao najprije izabrati globalne

organizacijske tj. sektore, službe ili odjele a tek potom dizajnirati specifične zadatke. Taj put

dizajniranja organizacije ne samo da je logičan nego je i jedini mogući budući da je

makroorganizacija osnova za projektiranje mikroorganizacije poduzeća.

9

Teorija poznaje i druge načine strukturiranja organizacije koje ćemo samo nabrojati ali

ih nećemo posebno detaljnije razmatrati. Tako su nam još poznati modeli: 'odozdo prema

gore', zatim 'kombinirani model' navedenih modela, 'strategija klina' koji podrazumijeva da

promjene u organizaciji započinju sa srednjih razina managmenta te naposljetku model

'strategije većeg broja nukleusa' koji podrazumijeva da se organizacijske promjene u

poduzeću započnu istovremeno na različitim razinama i dijelovima poduzeća.

Navedenih modeli oblikovanja poduzeća vrlo često se koriste u različitim

međusobnim kombinacijama. Kod većih organizacijskih promjena najčešće će se koristiti

model 'odozgo prema dolje' gdje je taj model gotovo jedina opcija. No, ako se radi o

reorganizaciji već postojećeg poduzeća ili pojedine organizacijske jedinice tada u obzir mogu

doći i ostali modeli. Neovisno o tome koju ćemo strategiju primijeniti prilikom reorganizacije,

prije nego je reorganiziramo moramo biti sigurni što želimo poboljšati i koji je cilj koji će

opravdati pokretanje reorganizacije jer reorganizacija radi reorganizacije nema nikakve svrhe.

Jedan od najčešćih problema s kojim se susreće svaki projektant u izgradnji

organizacije poduzeća je postizanje ravnoteže između stabilnosti i fleksibilnosti organizacije

odnosno njezine strukture. Tako stabilnost strukture omogućava specijalizaciju i

racionalizaciju poslovanja te snižavanje troškova dok fleksibilnost omogućuje brže

prilagođavanje organizacije u promjenama na tržištu te okolini u kojoj rade. Veliko je umijeće

pronaći pravu sredinu između te dvije krajnosti što je vrlo teško postići.

Izbor organizacijske strukture poduzeća obično je zadatak najvišeg managmenta u

poduzeću kojemu bi nit vodilja trebala biti izbor najprimjerenije strukture za njezino

poduzeće koja mora biti temeljena na strategiji i ciljevima poduzeća.

Organizacijska struktura poduzeća u velikoj mjeri je određena ciljevima i strategijom

kod izgradnje te se nikako ne bi smjelo izgubiti iz vida da je organizacijska struktura rezultat

djelovanja mnogobrojnih čimbenika organizacije. Čimbenici koji u konkretnoj situaciji u

najvećoj mjeri utječu na poduzeće određuju i njegovu organizacijsku strukturu. U izgradnji

organizacijske strukture poduzeća prema organizacijskoj teoriji na jednoj organizacijskoj

razini može se primjenjivati samo jedan pristup raščlanjivanja zadataka. Ipak, kad je riječ o

velikim poduzećima mogu se i tolerirati nedosljednosti u navedenom pogledu.

10

Organizacijska struktura poduzeća ne može se uspostaviti jednom za sva vremena pa

čak i ne za neko kraće vrijeme. Dužina trajanja organizacijske strukture ovisi o dinamičnosti

organizacije. Prema istraživanjima, većina poduzeća ili njezinih dijelova moraju poduzeti

umjerene mjere organizacijskih promjena najmanje jednom godišnje te brojem promjene 4 do

5 godina. Dinamika promjena organizacijske strukture uvjetovana je i rastom tj. razvojem

poduzeća.

Tako možemo prepoznati najčešće tri faze u razvoju poduzeća: a) faza kada je

poduzeće malo, b) faza kada je poduzeće srednje te faza c) kada poduzeće poprima oblik

velike kompanije. Svakoj od tih faza razvoja poduzeća odgovarat će određena vrsta

organizacijske strukture a od brzine njezinog razvoja zavisit će i učestalost za potrebom

provedbi reorganizacija poduzeća. Stoga, kao zaključak možemo navesti činjenicu da ni jedno

poduzeće ne može imati istu strukturu kao neko drugo poduzeće niti je može imati isto

poduzeće u različitim fazama svojeg razvoja.

Najvažnije kod izgradnje organizacijske strukture poduzeća je da se izgradi kvalitetna

organizacijska struktura koja mora osiguravati ostvarivanje ciljeva organizacije optimalnu

podjelu rada a posebno onih zadataka koji se dodjeljuju managerima. Nadalje, struktura mora

osigurati punu pažnju ključnim funkcijama u organizaciji, efikasnu upotrebu svih raspoloživih

resursa, fleksibilnost na promjene, racionalnu upotrebu kvalifikacija iskustva i znanja

specijalista. Zaposleni moraju raditi u motiviranim i efikasnim timovima i moraju se temeljiti

na prikladnom sustavu informacija i komunikacija.

Formalna organizacija

Cilj procesa izgradnje organizacijske strukture je donošenje formalne organizacijske

strukture i ona predstavlja kralježnicu tj. kostur svakog poduzeća. Formalna organizacijska

struktura je unaprijed utvrđen raspored poslova i sustav međusobnih veza u određenom

poduzeću. Stoga, formalna organizacijska struktura je ona koja je predložena i službenim

aktima potvrđena od strane visokog managmenta.

11

Formalnom organizacijskom strukturom utvrđuju se sva bitna pitanja u funkcioniranju

organizacije. Tako se formalnom organizacijskom strukturom utvrđuju, opisuju i povezuju

poslovi koje treba obaviti u poduzeću, spajaju činitelji rada u uže i šire skupine, određuju

statusi ljudi u organizaciji, određuju izvršna i rukovodeća radna mjesta te propisuju pravila i

norme ponašanja u poduzeću. Formalna organizacijska struktura se najčešće prikazuje

grafovima s pozicijama opisa poslova i ciljevima.

Za razliku od formalne organizacijske strukture u svakom poduzeću djeluje i stvarna

tj. objektivno postojeća organizacijska struktura koja nastaje spontano u procesu

funkcioniranja formalne organizacijske strukture. Na početku formalna struktura odgovara

stvarnoj no s vremenom dolazi do raskoraka između formalne i stvarne strukture. Taj raskorak

se kontinuirano i neodgodivo povećava sa vremenom od uspostavljanja formalne

organizacijske strukture do sadašnjeg trenutka. Stoga se nikako ne bi smjelo čekati na stanje

kad će se stvarna struktura bitno razlikovati od formalne te bi se kao protulijek tome trebao

provoditi postupak prilagođavanje stvarne strukture formalnoj tj. reorganizaciji poduzeća ili

njezinih dijelova. Ako je raskorak između stvarne i formalne organizacijske strukture manji

prilagođavanje se odvija 'u hodu' ali ako je raskorak veći a pogotovo velik tada je potrebno

pristupiti temeljitoj reorganizaciji.

Neformalna organizacija

Do raskoraka između formalne i stvarne organizacijske strukture dolazi zbog

promjene pojedinog elementa organizacijske strukture koje je lako prepoznati i uskladiti sa

novonastalim stanjem. S druge strane, vrlo je teško prepoznati neformalnu organizaciju koja

se vezuje za ljude i njihovo djelovanje u organizaciji.

Neformalna organizacijska struktura je skup najčešće trajnih odnosa između ljudi u

organizaciji koji su se uspostavili tijekom njihovog zajedničkog rada prisustvovanju nekim

projektima u kojima su bile uključene različite organizacijske jedinice. Neformalna

organizacija je formalna organizacija prilagođena stvarnim okolnostima i osobitostima

članova organizacije. Pojam neformalne organizacije često se vezuje za djelovanje

neformalnih skupina u poduzeću pa se vrlo često neformalna organizacija shvaća negativno

što ne mora biti točno.

12

Naprotiv, neformalna organizacija vrlo često je usmjerena na ostvarivanje ciljeva

organizacije pa čak i užih interesa određenih neformalnih skupina u poduzeću. Ipak valja

naglasiti i činjenicu ako su ciljevi neformalne organizacije u suprotnosti sa interesom

poduzeća tada je riječ o negativnom djelovanju neformalne organizacije.

Neformalne organizacije s obzirom na motive formiranja najčešće raspoznajemo i

svrstavamo u dvije skupine a to su: interesne skupine tj. skupine koje nastale kao rezultat

prirode posla te prijateljske skupine koje su najčešće rezultat zajedničkog druženja

organizacije izvan poduzeća.

Neformalna organizacija može biti veoma utjecajna pa čak i do te mjere da dominira

formalnom organizacijom. Neformalna organizacija upravo kao i formalna ima svoje vođe,

hijerarhiju i ciljeve. Za razliku od formalne organizacije koja je namjerna, promišljena i

svjesna kreacija, neformalna organizacija je spontana. Njezine kritične aktivnosti su:

ponašanje managmenta, odnosi u skupini, odnosi između skupina, neformalni raspored rada te

komunikacija i utjecaj uzora.

Složenost, formalizacija i centralizacija u organizaciji

Kad je riječ o dimenziji organizacije tada teorija nudi tri ključne dimenzije kojima je

ona mjerljiva a to su: složenost, formalizacija i centralizacija poduzeća. Razina te tri mjerljive

dimenzije nudi mogućnost izbora odgovarajuće organizacijske strukture a time i načina

funkcioniranja organizacije. Iz toga proizlazi da će izbor odgovarajuće strategije utjecaj na

npr. koncepciju organizacije radnih mjesta a preko njih i na ukupnu organizaciju radnih

mjesta. Navedene dimenzije će karakterizirati i organizaciju velikih poduzeća kojima će biti

primjerenija jednostavnija struktura i u manjoj mjeri formalizirana organizacija. Nadalje,

velika će poduzeća primijeniti i određeni stupanj decentralizacije u organizaciji za razliku od

manjih poduzeća koja će češće zadržati centralizirani oblik.

Složenost organizacije podrazumijeva razinu horizontalne i vertikalne diferencijacije u

organizaciji. Horizontalna diferencijacija predstavlja podjelu zadataka u organizaciji na

različite podzadatke na istoj organizacijskoj razini te što je horizontalna diferencijacija veća to

je i organizacija složenija. Vertikalna diferencijacija pak predstavlja podjelu organizacije po

dubini odnosno po razinama managmenta u organizaciji.

13

Dublja organizacija se prepoznaje po većem broju razina managera od 'top

managmenta' do najniže razine managmenta. Naravno da je zbog više spomenutih razina

dublja organizacija i složenija za razliku od pliće koju je puno lakše i jednostavnije

organizirati. Dimenziju složenosti poduzeća određuje bilo horizontalno bilo vertikalno

naglašena dimenzija. Što je veći stupanj navedenih dimenzija to je veća potreba za dubljom i

detaljnijom podjelom rada u poduzeću.

Formalizacija organizacije je svakako jedna od ključnih dimenzija organizacije. Ona

podrazumijeva stupanj propisivanja odnosno razine standarda pravila i procedura kojima je

određeno funkcioniranje i ponašanje članova u organizaciji. Što je taj stupanj veći to je manje

prisutno usmeno komuniciranje za razliku od poduzeća sa niskim stupnjem formalizacije gdje

dominira usmeno komuniciranje i dodjeljivanje zadataka.

Treća bitna dimenzija organizacije je njezina centralizacija. Pod tim pojmom

podrazumijevamo mjesta i razine odlučivanja u organizaciji. Što je mjesto i razina odlučivanja

uža to je centralizacija prisutnija i obrnuto. U svakom konkretnom slučaju potrebno je pronaći

pravu mjeru između centralizacije i decentralizacije kao dviju krajnosti. Kad je riječ o

centralizaciji odlučivanja u nekom poduzeću tada mislimo na činjenicu da glavna uprava

donosi sve najvažnije odluke. Za spoznaju koliko je neko poduzeće centralizirano potrebno je

spoznati slijedeće: koliki je broj odluka koje se donose na nižim razinama, kolika je važnost i

utjecaj tih odluka te koliko se često provjeravaju i kontroliraju niže razine od strane uprave.

Idealna situacija bi bila da pojedine organizacijske jedinice budu samostalne u odlučivanju

koje će dovesti do ostvarivanja zadanog cilja a uprava da donosi odluke o postavljanju

glavnih ciljeva, planiranju i strategiji poduzeća, utvrđivanje poslovne politike kontrolom nad

kapitalnim izdacima i sl.

Centralizirani način obavljanja poslova više će odgovarati funkcijskom nego

teritorijalnom ustroju poduzeća. Centralizacija će nadalje, više odgovarati poduzećima koja

rade u stabilnijim uvjetima poslovanja dok će decentralizirani način upravljanja odgovarati

poduzećima koja rade u turbulentnoj i stalno promjenjivoj okolini uvjetovanoj promjenama na

tržištu.

14

Vrste organizacijskih struktura

Način provođenja unutarnje podjele rada te formiranje nižih organizacijskih jedinica

po svim razinama poduzeća definira se sa vrstama organizacijske strukture koje ćemo samo

teoretski i načelno obraditi. Upravo je to jedno od temeljnih pitanja kad se postavlja pitanje

koja je struktura najprimjerenija za konkretno poduzeće što predstavlja veliki problem budući

je svako poduzeće po veličini, lokaciji, ciljevima i primjeni tehnologije individualnog

karaktera.

Departmantalizacija je pojam koji se susrećemo od najranijih vremena pa sve do

danas. Njezine začetke možemo naći u plemenima, klanovima te u bilo kojem vremenu u

vojnoj strukturi gdje se je od samog početka organiziranja vojna organizacija dijelila po

principu jednostavnih brojeva tj. na desetinu, vod, satniju, pukovniju diviziju i sl. U takvom

načinu organizacije jedan čovjek je upravljao jednom grupom koja je osim po broju grupirana

i po vrstama zadatka koje obavljaju. U današnjom uvjetima ovaj koncept u organizacijskoj

strukturi nekog poduzeća primjenjiv je samo na najnižoj razini organizacijske strukture.

Departmantalizacija na bazi vremena također je vrlo stari način organizacije. Tim

načinom organizacije grupiraju se ljudi prema vrsti posla kojeg obavljaju ali organiziranog u

vremenske segmente tj. u smjenski rad. Ovaj način rada je posebno primjenjiv u načinu

organizacije rada gdje je nužno postići kontinuitet proizvodnje zbog tehnološke i ekonomske

dimenzije.

U modeliranju organizacijske strukture poduzeća polazi se od temeljnih načela

raščlanjivanja zadataka koji se vrši na temelju kriterija izvršenja i kriterija objekta. To znači

da se temeljne organizacijske jedinice formiraju za obavljanje pojedinih poslova ili

proizvodnju određenih proizvoda te obavljanje usluga.

S obzirom na način raščlanjivanja ukupnog zadatka te formiranja užih organizacijskih

jedinica najčešće govorimo o dvije osnovne vrste: funkcijska ili divizijska organizacijska

struktura. Funkcijska organizacijska struktura može imati oblik čiste ili procesno orijentirane

organizacijske strukture.

15

Divizijska organizacijska struktura javlja se u različitim oblicima kao: predmetna,

teritorijalna ali također kao i rezultat podjele zadataka i rada prema potrošačima odnosno

korisnicima. U svakoj od navedenih struktura potrebno poduzeti slijedeće korake:

horizontalno podijeliti organizaciju na što je više moguće podjedinica, utvrditi odnose

autoriteta te jasno dizajnirati poslovne zadatke i uspješno ih delegirati.

Sve su spomenute strukture izvedenice birokratske strukture koja je još uvijek

prevladavajući oblik organizacijske strukture. Ona se često predstavlja i kao klasična odnosno

tradicionalna organizacijska struktura koju je još davne 1900 predstavio glasoviti njemački

sociolog Max Weber. U tadašnjem predstavljanju kao i danas zadržala je osnovne značajke

kao što su: specijalizirana podjela rada, jasna hijerarhija rukovođenja s lancem zapovijedanja

te formalno planiranje i zapošljavanje za temelju kompetencija.

Za razliku od klasične odnosno tradicionalne organizacijske strukture početkom

šezdesetih godina prošlog stoljeća počele su se razvijati strukture koje su se bolje

prilagođavale brzim promjenama i prisutnosti u primjeni visoke tehnologije koja je doživjela

veliku ekspanziju. Upravo zbog tih značajki tj. prilagodljivosti promjenama te su strukture

nazvane adaptivne ili organske strukture. Najvažnije vrste organskih struktura su projektna te

matrična organizacijska struktura. Osim navedenih teorija praksa poznaje i jednostavnu

strukturu, strojnu birokraciju, profesionalnu birokraciju divizijsku te adhokkracijsku

organizacijsku strukturu.

U svjetskoj literaturi pronalazimo i nove vrste organizacijskih struktura kao što su: T

oblik organizacije, mrežna organizacija, virtualna organizacija, timska organizacija,

organizacija paukove mreže, ameba, klaster ili fraktalna organizacija izvrnuta organizacija te

heterarhija. U zadnje vrijeme vezano za promjene u organizaciji susrećemo se i sa pojmom

inovativna organizacija koja predstavlja posebnu kombinaciju organske strukture, procesa, i

motivacija ljudi a dizajnirane su s eksperimentalnim ciljem tj. da se sa takvim načinom

organizacije postigne nešto novo.

16

VLASTITO ARGUMENTIRANO MIŠLJENJE

Za bilo koji posao koji svjesno želimo obaviti nužno je uzeti u obzir način na koji

ćemo ga što kvalitetnije, brže i ekonomičnije provesti. U današnjem tržišno orjentiranom

društvu gdje je imperativ uz zadanu kvalitetu postići što je moguće manju cijenu, oblikovanje

organizacijske strukture ima jednu od najključnijih uloga. Pravilnim odabirom formalno smo

modelirali na koji način će poduzeće u budućnosti ostvarivati zadatke a samim time i odrediti

uspješnost poduzeća. Nadalje, vrlo je nužno zbog turbulencije i velikih promjena u

ekonomskom, političkom i društvenom okruženju osigurati veliku fleksibilnost i spremnost na

promjene u organizaciji poduzeća. Bez kvalitetnog, školovanog i motiviranog ljudskog kadra

nemoguće je zamisliti ostvarivanje dobrih poslovnih rezultata. Stoga je nužno osigurati

kvalitetnu organizacijsku sredinu u koju će takav kadar poželjeti doći raditi, kontinuirano se

educirati, napredovati, biti svjestan vrijednosti organizacije u kojoj obavlja radne zadatke te

samim time ostvarivati i ciljeve poduzeća u kojem radi. Iz navedenog zaključujem da je

kvalitetno oblikovana organizacijska struktura neizostavni preduvjet u uspostavi budućeg

uspješnog poduzeća.

POPIS LITERATURE

Poslovna organizacija – Prof. dr. sc. Pere Sikavica, Prof. dr. sc. Mijo NovakZagreb, Informator 1999.

17