Marko Vešović Poljska konjica i Danteov Pakao

Seminarski rad iz predmeta Interkulturalno izučavanje književnosti

naroda BiH

1. Uvod

U ovom radu obradit ću zbirku pjesama Marka Vešovića Poljska konjica. Ta knjiga aludira

na Danteov Pakao pa ću koristeći se dekonstrukcijom pokušati otkriti na koji način ona

aludira na Danteov Pakao. Pakao je dio Božanstvene komedije u kojem je u devet krugova

opisan pakao kroz koji sam Dante prolazi u pratnji Vergilija a Poljska konjica je jedna od

najboljih zbirki pjesama sa ratnom tematikom u bosanskohercegovačkoj književnosti. U tim

pjemama svoje patnje ispovjedaju žrtve opkoljenog i granatiranog Sarajeva.

2

2. Marko Vešović Poljska konjica i Danteov Pakao

 

Na jednoj strani imamo postmodernističku poeziju Marka Vešovića, poeziju koja se smatra

jednom od najboljih poezija sa ratnom tematikom u bosanskohercegovačkoj književnosti. Na

drugoj strani imamo Pakao, dio velikog djela Božanstvene komedije, Dantea Aligerija. U

Danteovom Paklu imamo prikaz pakla kroz devet krugova kroz koje Dantea vodi Vergilije i u

tim krugovima sreće razne grešnike koji su raspoređeni prema težinama svojih grijeha. U

djelu Poljska konjica Marka Vešovoća imamo prikaz ''pakla'' u opkoljenom Sarajevu. Dakle

na jednoj strani imamo srednjovjekovno djelo a na drugoj posmodernističko. Počet ćemo od

onog sto je u središtu srednjovjekovne književnosti a to je Bog. Marko Vešovoć u jednoj

svojoj pjesmi kroz riječi jedne Sarajke kaže: "Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici

ustrijelio dijete u naramku, prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože, rekla sam,

prekrižen si za sva vremena." Po ovim stihovima ne možemo naći nikakvu vezu između

Dantea i Vešovića, ipak u Poljskoj konjici imamo poetski hor u kojem žrtve ispovijedaju

svoju tragediju i taj hor u osnovi aludira na Danteov Pakao. Vešović često citira Dantea u

svojim pjesmama, a njegovi stihovi često su i moto za pjesme u kojem veliki pjesnik bilježi

ispovijesti patnika.

MAČKA

Kao što jedra naglo klonu

Pošto se slomi katarka

Dante

Čučnuh na stepenište da mačku ničiju

Nahranim i pomilujem. Oči starije od svijeta –

Gledaju u me, davnoprošlog. Kroz glavu sunu

primisao: da si imao i kap sreće, rat ne bi preživio

Al ne da đavo il ne da Bog. Još te nijesam

3

izmrcvario koliko je gore, u mom uredu,

planirano. Još te nijesam do sita iznasprdao

sa tvojim zanosima. Mada je svako zlo

i za poneko dobro: sad se u ravnodušju

tuđeg naroda odmaram od preveć zamorne

ljubavi koju je moj narod, odvajkada,

gajio prema meni

UPoljskoj konjici danteovska projekcija pakla dignuta je na zemlju, sa metafizičke ravni

spuštena u pakao povijesti, a pouzdanog Danteovog vodiča, velikog Vergilija, ovdje

zamjenjuje etika, humanizam, identifikacija sa žrtvama.

Prvi dio knjige Poljska konjica "ustupljen" glasovima jadnih ljudi. Vešović svoj glas

posuđuje građanima Sarajeva, stanovnicima tog planeta užasa, kroz njega govore hiljade

obespravljenih i zatočenih. Pjesme su ustvari monolozi majke kojoj je ubijen jedinac sin,

vojnika na straži, Bošnjaka kojeg je zbog novih okolnosti ostavila djevojka Srpkinja, gladnog

djeteta koje u komadiću pržene piletine otkriva Ujevića ("umrijet ću od ljepote"), stare

djevojke kojoj su u nekoliko dana pobijene sve prijateljice, grobara sarajevskoga groblja

("koji rake kopa svojski, kao temelj kumovske kuće"), izbjeglice, hodže koji licemjerno

veliča ljepote onoga svijeta, dok grabi blagodati ovoga. Ti monolozi građana Sarajeva

zarobljenih u svom gradu, napisani su najčešće svakodnevnim razgovornim jezikom,

artikulirani bez uljepšavanja i naknadnih poetizacija. Pa ipak, te "priče" u svojoj jezičnoj

lapidarnosti dodiruju irealno i onostrano, jer ljudska je mašta ponekad tako blijeda u odnosu

na paklenu fantaziju života. Ovdje smrt piše pjesme, stoga su one tako vjerodostojne. "Znali

smo da će se ovo dogoditi, a mislili - neće valjda", kaže jedan Vešovićev pjesnički subjekt, i

zaključuje: "To valjda, koje je toliko ljudsko, bilo je jače od svega što oči vide."

Jedan dio knjige vodi "polemiku" sa protagonistima suvremene srpske književnosti, koji su

početkom devedesetih stali na čelo paklene vojne što je htjela zauvijek "posrbiti", što znači

uništiti Sarajevo. "Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju srpski bardi", kaže

ironično u pjesmi pod nazivom Kafanska. U ovim stihovima prepoznajemo "portrete"

autorovih kolega po peru i nekadašnjih prijatelja, Rajka Petrova Noge ("Zakleo sam se

devedeset i treće: kad jednom uhvatim onog Noga, onog ustašu s kokardom - Kosovo ću od

4

njega načiniti ... danas mu ne želim ništa više od onoga što ga ionako čeka" str,

95), Miroslava Toholja ("Koju godinu pred ovaj rat Toholj me odvede u svoje selo i pokaza

mi kao lokalnu znamenitost - Ćetka jednoga koji je šesnest kuka odležao, jer je u prošlom ratu

ljubinjske muslimane smicao

Završno poglavlje ove knjige čine pjesme koje opisuju život poslije rata. U pjesmi pod

nazivom Iz tri ugla Vešović kaže: "Od one prijašnje Bosne nije ostalo ništa. Ko kad je

skočilo i vražje i božje da je razvali zauvijek. Gledam im tri televizije, slušam tri radija, listam

troje novine i vazda isti dojam: natpjevavaju se tri krletke, narodi što ovdje žive, tek što su

izašli iz jednoga kaveza, prepali su se slobode, pa potrčali u drugi".

Poljska konjica spada u red onih, vrijednih djela, koja mijenjaju poredak vrijednosti u

tradiciji, redefiniraju tradiciju, osvjetljavaju je iz novog ugla koji nosi pjesnikov individualni

talenat. U čemu je sadržana ta netipičnost i inovativnost Vešovićeve knjige? U prvoj ravni

odgovor je sasvim jednostvan - u konstituciji lirskog subjekta. Lirski subjekt u njoj, nemoguće

je identificirati jedino sa glasom autora. Poljska konjica podrazumijeva uvlačanje tuđeg glasa

u pjesmu, preuzimanje tuđe ispovijesti kao osnovu pjesme. To je zbirka mnoštva glasova koji

se ispovijedaju u poeziji kao svjedočanstvu o ratnom užasu u kojem upravo žive ili su ga

proživjeli. Pjesma tu nije svodiva na pjesnikovo lično iskustvo, već se bazira na iskustvu

drugih, iskustvu mnoštva što govori iz samog središta pakla. U tom smislu Poljska konjica je

neka vrsta poetske pozornice na kojoj stradalnici i žrtve ratne strave ispovijedaju svoja

svjedočanstva o užasu.

Vešović izvanredno realizira Brauningove postavke o tzv. dokumentarnom lirskom subjektu.

Taj dokumentarni lirski subjekt, kao glas drugog u vlastitoj pjesmi, Vešović nadopunjuje

vanrednom poetikom svjedočenja o užasu rata, pa se Brauningova neutralnost u

konstituiranju ovakvog lirskog subjekta nadopunjuje angažiranim etičkim i humanističkim

stavom. Time Vešović dokida ideologiju estetskog utopizma karakterističnu za

južnoslavenske modernističke književne prakse, a poezija se sa modernistički projektiranog

estetskog neba spušta u pakao povijesti, užas rata, stravu sarajevske opsade, gutajući pritom

sve postojeće kontekste.

Jednostvano rečeno, Vešović je u ovoj knjizi pokazao kako pjesma može biti sugestivna

estetska činjenica u koju je stao i etički, i politički, i ideološki, i povijesni, i moralni, i

religijski, i čitav niz drugih konteksta.

5

Glas drugog i poetika svjedočenja, kao osnove na kojima se realizira ova poezija, rezultiraju

pjesmom kao polikontekstualnom estetskom činjenicom. Pritom, Vešović toj

polikontekstualnosti pridodaje poetsko višeglasje, jer se Poljska konjica organizira u formi

dramskog zbira ispovijesti žrtava bosanske ratne klanice, postajući nekom vrstom emotivne,

psihološke, intelektualne, etički i humanistički angažirane hronike opsade Sarajeva. Tu je

sadržana i druga ravan odgovora na pitanje o inovativnosti i netipičnosti ove zbirke u

postojećem književnom kanonu.

Treća ravan odgovora na ovo pitanje sadržana je u pretvaranju pjesnikovog Ja u medij kroz

koji se ostvaruju ispovijesti drugih. To omogućuje Vešoviću da u zbirci maksimalno pređe

granicu između poetskog i proznog, poetskog i dramskog diskursa, pa je Poljska konjica u

najvećoj mogućoj mjeri dramatizirana poezija, osoben roman i drama sarajevskog i bosanskog

ratnog pakla. Taj roman/drama/pjesnička zbirka zasniva se na glasovima običnih ljudi,

unesrećenih ratom ali uprkos tome, Poljska konjica prepuna je izvanrednih poetskih slika,

poređenja, metafora, čitavih rojeva pjesničkih figura, koje na gotovo svršen način estetiziraju

ratni užas. Kroz cijelu knjigu provlači se ironija, ironija kao utočište pred navalom zla, kao

zadnje odbrambeno sredstvo od užasa. Ponajbolje se vidi u vanserijskim pjesmama kakve

su Dželat ima kijavicu i Đeneral Gvero. Međutim, ironijskoj optici nije izložen samo

zločinac, nego i licemjerni bosanski vlastodršci, licemjerni hodžica koji hvali blagodati onog

svijeta, kako bi motivisao borce na liniji odbrane, a u ovom hedonistički uživa i sklanja se od

opasnosti a vojnike nagovara da hrabro idu ginuti u ime Allaha i blagodati onoga svijeta

"A je li neko hodža (opet će Crni) iz tvoje familije/ u ovom ratu poginuo? Nije šućur Allahu."

Dakle, Dante nam govori o paklu kroz koji ga vodi Vergilije i koji se sastoji od devet

krugova. U tim krugovima Dante sreće razne grešnike, neki od njih su, Horacije, Ovidije

Frančeska, Uliks (Odisej). Dante vidi njihove patnje i sluša njihove priče.

Ja pružih ruku i otkinuh lasno

Grančicu jednu na veliku trnu.

''Zašto me lomiš''? viknu stablo glasno

i odmah zatim proli krvcu crnu.

''Zasto me kidaš''? nastavi da plače

6

''zar ti u duši samilost utrnu?

Ljudi smo bili, a sad smo drače,

Al sve kad bismo zmijske duše bili,

Morao bi nas požaliti jače.''

( Dante, Pakao, str. 72.)

Vešović nas vodi kroz pakao u opkoljenom i granatiranom Sarajevu. Taj pakao nije nebeski,

nego zemaljski, i u njemu stradaju, pate i ginu nevini. I u tom paklu imamo razne glasove koji

pričaju svoju priču, od glasova majki čija su djeca izginula, supruga čiji su muževi izginuli,

do glasova onih koji su izgubili najbliže prijatelje, i komšije. Danteov Pakao je smješten u

nekoj gustoj šumi i on nije stvaran, nego pretpostavljen, a Vešovićev pakao je stvaran i

nažalost doživljen. Danteov pakao je mjesto gdje se vrši pravda, gdje je Bog odredio tu

patnju, u Vešovićevom paklu nema Boga, nego Boga glume neki tamo što sprovode neku

ideologiju koja znači da treba ''izbrisati'' svakog ko je drugačiji od njih i tu ideologiju

sprovode pomoću snajperista i šaljuči granate na nevine ljude.

FILDŽAN

Kad je Azru s porodicom granata za ručkom raznijela,

Isprva – meni ništa! Zar sam se toliko zdrvenila,

zar mi je oko srca led od sto kora, zar više ništa

ne može da me potrese? Ko da su granate ubile

u meni dušu? Tijelo još čitavo ali gdje mi je duša?

Jednom u Miskinovoj, upoznam čovjeka što je

Vadio Azru iz ruševina, iskopavao iz onog krša

nju i njezinu familiju. Ne prestaje, veli mi, plakati

otkad je to vidio. Ovaj svijet, gospođo, veli,

Bogu ne služi na čast.

Oni, gospođo, nisu 'pijane bradate spodobe',

7

Negovrsni strušnjaci. Koji su zanat pekli

Cijelog života. Danas na nama pokazuju –

dokle su naučili. Na svakom topuje, gospođo,

školovan oficir, zna dobro da granate

ne ubijaju već kolju. Jedino ne zna - koga.

(...)Biješe se našlo i kahve u kući.

Napravim veliku čontru: šta ima da je štedim,

mogu je ne dopiti, može mi, dok je pijem,

granata u džezvu uletjeti. Ispijam kahvu, a suze

u fildzan padaju.

(Marko Vešović, Poljska konjica, str 26.)

8

3. Zaključak

Poljska konjica je zbirka pjesama u kojoj mnoštvo glasova ispovijedaju ratni užas u kojem

upravo žive ili su ga preživjeli. Pjesme ne govore o pjesnikovom ličnom iskustvu, nego se

baziraju na iskustvu drugih, iskustvu mnoštva što govore iz samog središta pakla. U tom

smislu Poljska konjica je neka vrsta poetske pozornice na kojoj stradalnici i žrtve ratne strave

ispovijedaju svoja svjedočanstva o užasu. Vešović često citira Dantea u svojim pjesmama, a

njegovi stihovi često su i moto za pjesme u kojem veliki pjesnik bilježi ispovijesti patnika. U

svom Paklu, Dante sluša priče grešnika koje sreće i gleda njihove patnje, Vešovićev pakao je

pakao na zemlji i on se vidi kroz mnoštva glasova kaji pričaju svoju priču i ispovjedaju svoje

patnje.

9

4. Literatura

Grupa autora, Suvremana tumačenja književnosti i književnokritičko nasljeđe XX stoljeća, SP,

Sarajevo, 2006.

Zvonko Kovač, Poredbena i interkulturalna povijest književnosti, Zgreb, 2001.

Marko Vešović, Poljska konjica, Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb 2004.

Dante Aligeri, Božanstvena komedija, Zagreb, 2004.

10

5. Sadržaj

1. Uvod................................................................................................................................2

2. Marko Vešović Poljska konjica i Danteov Pakao..........................................................3

3. Zaključak.........................................................................................................................9

4. Literatura.......................................................................................................................10

5. Sadržaj...........................................................................................................................11

11