izdavač: Naklada Jesenski i Turkza izdavača: Mišo Nejašmić

urednik izdanja: Ognjen Strpić

prevela: Karmela Cindrićgrafički urednik: Boris Kuktisak: Zrinski d.d., Čakovec

rujan 2007.

www.jesenski-turk.hr

uredio: William Irwin

Naklada Jesenski i Turk

Zagreb, rujan 2007.

Copyright © 2000 by Carus Publishing Company

Posvećeno Bobu Sacamanu

�

Sadržaj

Sadržaj ....................................................................................7Predgovor ...............................................................................9Monolog: Seinfeld, “Polje bitka” / William Irwin ..............11

I čin Likovi iliti “njujorška četvorka” ...................................15

1. Jerry i Sokrat: Život s propitivanjem? / William Irwin .................................................................172. Georgeova neuspješna potraga za srećom: aristotelovska analiza / Daniel Barwick .....................313. Elaine Benes: feministička ikona ili samo jedna od momaka? / Sarah E. Worth .....................................454. Kramer i Kierkegaard: stadiji na životnome putu / William Irwin .................................................................59

II čin Seinfeld i filozofi ..............................................................85

5. Načiniti nešto ni iz čega: Seinfeld, sofizam i Tao / Eric Bronson ...................................................................876. Platon ili Nietzsche?: Vrijeme, bit i vječno vraćanje istoga u Seinfeldu / Mark T. Conrad ..........................997. Seinfeld, subjektivnost i Sartre / Jennifer McMahon ........................................................1218. Wittgenstein i Seinfeld o svakodnevnom / Kelly Dean Jolley ...........................................................143

Seinfeld i filozofija

�

III čin Meditiranje uz aparat za voduu nezgodan čas ........155

9. Costanzin manevar: Je li Georgeu razumno “činiti suprotno”? / Jason Holt ....................................15710. Peterman i ideološki um: paradoksi subjektivnosti / Norah Martin .................................................................17911. Tajna Seinfeldova humora: značaj beznačajnog / Jorge J. E. Gracia ............................................................189

IV čin Ima li u tome išta loše? ................................................203

12. Seinfeld i moralan život / Robert A. Epperson ...........20513. Etika kreposti u seriji Seinfeld / Aeon J. Skoble ..........21914. Posljednja epizoda: Je li činiti ništa nešto? / Theodore Schick, ml. ...................................................229Vodič kroz epizode: U čemu je stvar s tim popisima epizoda? ..................241Tko su ti filozofi? Kronologija nekih filozofa iz prve lige ......................................................................247Bilješke o piscima iliti autorima ove knjige: Tko su ovi? .....................................................................255Indeks svega ..........................................................................259

�

Predgovor

Pisanje, uređivanje i druge svakovrsne zadaće što ih je podrazumije­valo sastavljanje zbirke eseja Seinfeld i filozofija: knjiga o svemu i ničemu bilo je sjajno i nenadmašno iskustvo. Svi su se autori pokazali savr­šenim profesionalcima, marljivo radeći, pazeći na pojedinosti i stalno održavajući duhovit ton. Bilo mi je zadovoljstvo surađivati s dobrim ljudima iz izdavačke kuće Open Court, posebno s Davidom Ram­seyjem Steeleeom, i treba im zahvaliti i čestitati što su imali dovoljno moralne čvrstine, vizije i osjećaja za humor da objave ovu knjigu.

Osim autorima i izdavaču želio bih zahvaliti svima onima s koji­ma sam razgovarao o vezama između filozofije i Seinfelda. Mnogi su žrtvovali svoje vrijeme kako bi pročitali nacrte prvih verzija eseja ove knjige te dali vrijedne komentare i kritičke primjedbe koje su nesum­njivo poboljšale konačan proizvod. Takav je popis nužno nepotpun no među onima čiji sam dužnik nalaze se: Gregory Bassham, Derrick Boucher, Alan Clune, Jason Goodman, Robert Guldner, Kathleen Ir­win, Mary Ellen Irwin, William N. Irwin, Megan Lloyd, JR Lombar­do, Jennifer O’Neill, Marc Marchese, Troy Marziotti, Henry Nardone, Joseph Schmidt, Kate Williams, svi članovi izvornog “četverokuta iz Buffala” te moji kolege i studenti na King’s Collegeu.

11

Monolog: Seinfeld, “Polje bitka” William Irwin

Čemu knjiga o filozofiji i Seinfeldu? Kako se može filozofija, disciplina koja je “manje-više opća teorija svega”, baviti serijom koja tvrdi da se bavi “ničime”? Pa, dopustite mi primijetiti kako sve i ništa katkad i nisu međusobno tako jako daleki. Da se točnije izrazim, ono “ništa” kojim se bavi Seinfeld posve je sigurno nešto, nešto što je katkad filozofsko. Najpopularnija humoristična serija 1990-ih uspjela nam je skrenuti pažnju na svakodnevne životne događaje kao malo što prije, ističući ono uobičajeno i svjetovno, ukazujući nam na ono što bi inače prošlo nezamijećeno. Sokrat nam je rekao kako “život bez propitivanja nije vrijedan življenja”. Likovi u Seinfeldu sasvim sigurno propituju svoje živote, premda sumnjam da bi mnogo toga u njihovim životima i propitivanjima naišlo na Sokratovo odobravanje!

Ta “serija o ničemu” uistinu je na svoj način filozofska. Samo ime ‘Seinfeld’ odjekuje filozofskim značenjem, prizivajući u misli (barem nekima od nas) Bitak i vrijeme (njem. Sein und Zeit) Martina Heideggera i znači (otprilike) “polje bitka” na njemačkom. Seinfeld je uistinu predstavljao plodno tlo, “polje bitka” iz kojega proizlaze korisne rasprave i spoznaje o filozofskoj važnosti svjetovnoga. Kao nastavnik smatrao sam Seinfeld pedagoškim oruđem neprocjenjive vrijednosti. Teška filozofska pitanja s lakoćom oživljavaju na pozornici Seinfelda. Tako sam, primjerice, mnogo puta rekao svojim učenicima da se, kad Heidegger govori o “ispraznom brbljanju neautentičnog načina bivstvovanja”, samo prisjete Jerryja, Georgea,

Monolog

12

Elaine i Kramera kako sjede u svom omiljenom separeu u restoranu Monk’s, raspravljajući o nekoj trivijalnoj besmislici. Da se poslužim jednim drugim primjerom, govorim učenicima kako filozofija od nas traži da na život gledamo drukčije no što smo to navikli. Promijeniti način gledanja na svijet i djelovati s obzirom na te promjene iziskuje stanovitu mjeru hrabrosti, no rezultat može biti sjajan. Pomislite samo što se dogodi kad se George upita: “Što je suprotno onome što bih inače činio?” i potom postupa u skladu s odgovorom. Sa svoje su mi strane moji studenti često skretali pažnju na primjere relevantnosti serije. Uistinu, rasprave na predavanjima i primjeri iz seminarskih radova na mom kolegiju iz egzistencijalizma nadahnuli su me da napišem svoj esej u ovom svesku – “Kramer i Kierkegaard: Stadiji na životnom putu”. Za te rasprave i primjere istinski sam zahvalan. No filozofska relevantnost Seinfelda nadilazi granice predavaonice. Primjeri poput onih što ih nudi serija često predstavljaju ključ razumijevanja, kako za početnika, tako i za stručnjaka u filozofiji.

Napomenimo kako je Friedrich Nietzsche svom djelu Tako je govo-rio Zaratustra dao podnaslov “Knjiga za sve i ni za koga”. Podnaslov Seinfelda i filozofije je “Knjiga o svemu i ničemu”. To je, dakako, aluzija na paradoksalan podnaslov Nietzscheova remek-djela, ali nameće i pitanje: kome je knjiga namijenjena? Knjiga Seinfeld i filozofija namije­njena je “informiranom” ljubitelju Seinfelda, bilo da je filozofski ško­lovan ili je ogrezli seinfeldovac. Neki će čitatelji biti znalci i u filozofiji i u Seinfeldu, a neki možda ni u jednome – mada u tome nema ništa loše. Svatko tko se ikad predugo zadržao uz aparat za hlađenje vode,1 raspredajući o popularnim TV-serijama ili tajnama svemira, ovdje će

� Watercooler Show – pojam se u Americi pojavio sredinom 1990-ih, opisujući feno­men okupljanja ljudi na poslu oko aparata za vodu kako bi prepričavali epizodu Seinfelda, a potom i epizode drugih omiljenih serija prikazivanih prethodne večeri. Zapravo, u posljednjoj epizodi Seinfelda George primjećuje da je izraz zastario i da bi se trebalo govoriti o aparatima za kavu. op. prev.

Seinfeld, "Polje bitka"

13

naći mnogo toga zanimljivoga. Eseji su pisani s namjerom da budu razumljivi studentu ili nefilozofu, no istodobno i tako da budu zani­mljivi i onima s filozofskim obrazovanjem. Eseji nisu pisani s nadom da će dokučiti smisao što su ga autori epizoda možda imali na umu. Prije bi se moglo reći da su pisani kako bi naglasili filozofski značaj serije.

Ideja za ovu knjigu sinula mi je nakon godišnjeg Sastanka istočne podružnice Američkog filozofskog udruženja, možda najznačajni­jeg godišnjeg filozofskog skupa u ovoj zemlji. Stanovit broj kolega i ja vodili smo uobičajene rasprave o stanju struke, tržištu poslova, institucijama iz kojih dolazimo, bla, bla, bla. Uz to smo, dakako, ra­spravljali i o Seinfeldu i, ako ćemo pravo, raspravljali smo o Seinfeldu više no o bilo čemu drugom. Upravo se bilo pročulo da će prestati emitirati seriju pa smo bili, da se najblaže izrazim, razočarani. Zašto? Ne samo zato što je serija postala dio inventara naših života, nego i zato što smo osjećali da će nešto prilično bitno i – da, filozofsko – biti izgubljeno.

Autori ove knjige ljubitelji su Seinfelda koji podučavaju filozofiju i pišu na području filozofije; zajedno, oni predstavljaju raznolikost fi­lozofskih stajališta, škola i usmjerenja. Čitatelj će primijetiti da su ese­ji okupljeni u četiri čina. Prvi čin, “Likovi”, sastoji se od četiri eseja, a svaki od njih promatra nekog člana “famozne četvorke” kroz filo­zofske leće. Drugi čin, “Seinfeld i filozofi” sastoji se od četiri eseja koji promatraju nekog povijesnog filozofa ili filozofiju kroz seinfeldovske leće. Treći čin, “Meditiranje uz aparat za hlađenje vode u nezgodan čas”, sastoji se od tri eseja koji istražuju neko filozofsko pitanje što ga je serija nametnula, primjerice, je li razumno za Georgea “raditi su­protno”? A četvrti čin, “Ima li u tome išta loše?” sadrži tri eseja koji se bave etičkim pitanjima i pri tome se služe Seinfeldom kao polazištem.

I čin Likovi iliti

“njujorška četvorka”

1�

1. Jerry i Sokrat: Život s propitivanjem? William Irwin

Potpuno je umjesno započeti ovu knjigu o filozofiji i Seinfeldu osvr­tom na lik Jerryja (1989–1998. po. Kr.) i filozofa Sokrata (470–399. pr. Kr). Serije ne bi bilo bez lika Jerryja Seinfelda, kao ni bez istoimenog muškarca. Isto je tako točno da ne bi bilo filozofije kakvu je danas poznajemo bez filozofa Sokrata i njegova učenika i biografa Platona (428–348. pr. Kr.).

Uvodni kolegiji iz filozofije često započinju istraživanjem Platono­vih sokratskih dijaloga, dramatičnih djela nalik igrokazu u kojima se Sokrat prikazuje kao glavni lik. Na prvi pogled Jerry i Sokrat mogu se doimati međusobno krajnje dalekima, no s pomoću malog istraži­vanja uviđamo da tome zapravo nije tako. U ovom ćemo eseju, dakle, uspoređivati i sučeljavati Jerryja i Sokrata i pri tome malo rasvijetliti obojicu.

Sokratski problem i Jerryjev problemNaša prva točka usporedbe između Jerryja i Sokrata odnos je iz­

među zbilje i fikcije u Seinfeldu i u Platonovim spisima. Kad se NBC obratio Jerryju Seinfeldu s prijedlogom da snimi televizijsku emisiju, on ga je svesrdno prihvatio, no uopće nije bio načisto s tim o čemu bi se u njoj radilo. Nazvao je prijatelja i kolegu Larryja Davida, crnohu­mornog komičara i u struci znanog kao “komičar maestro”. Seinfeld i David sjeli su za stol, možda u separeu nekog restorana pomalo nalik fikcijskom Monk’su. David je predložio da bi se emisija trebala teme­

William Irwin

1�

ljiti na samom Jerryju, komičaru koji živi u New Yorku. Ta je zamisao imala svojih dobrih strana. Nije iziskivala mnogo izmišljanja, ili se barem tako činilo, i nije zahtijevala od Jerryja da glumi neku drugu osobu. Jerry se nakratko pojavio u humorističnoj seriji Benson, no s glumom nije bio sasvim “na ti”. Zamisao da glumi sebe Seinfeldu je bila privlačna, no hoće li to dobro ispasti? Hoće li ikome biti smiješ­no? Tko bi se još pojavio u emisiji? I ostala tri glavna lika imaju kori­jene u stvarnosti. Za Georgea se ponekad tvrdi da, sa svojim brigama, neurozama i spletkama, predstavlja mračnu stranu ili id Larryja Da­vida. Cosmo Kramer temelji se na Kennyju Krameru, dugogodišnjem ekscentričnom susjedu Larryja Davida. A Elaine, koja je tek nakon prve epizode pridodana u seriju, do neke je mjere utemeljena na ko­mičarki Carol Leifer, prijateljici i bivšoj djevojci stvarnog Jerryja.

Brojne veze između fikcijske serije i stvarnosti na kojoj se ona temelji obožavateljima su dobro znane. Kenny Kramer, primjerice, organizirao je na Manhattanu “Kramerovu turneju realnosti” kako bi istaknuo vlastitu važnost. U svojevrsnom ping-pongu fikcije pro­tiv stvarnosti, serija je uzvratila udarac epizodom u kojoj je Cosmo Kramer organizirao vlastitu “Petermanovu turneju realnosti”, pošto je prodao svoje životne priče J. Petermanu. Međutim, pitanje kojim ćemo se nakratko pozabaviti je ovo: Je li fikcijski Jerry Seinfeld stvarni Jerry Seinfeld? Jednostavan odgovor bio bi ne. Jedan je televizijski lik, a drugi je stvarna osoba. To je točno i nema sumnje da su određeni di­jelovi karaktera Jerryja-lika pretjerani radi komičnog efekta – njegova opsesivna urednost i prevrtljivost sa ženama, primjerice. Ipak, njih su dvojica zapanjujuće slični. Čudan obrat u vezi s ovim pitanjem nastao je izdavanjem veoma uspješne knjige Seinjezik. Tu je knjigu napisao i izdao stvarni Jerry Seinfeld, no gotovo čitav njezin sadržaj publici je prvobitno postao poznat kroz riječi Jerryja Seinfelda-lika. Drugim riječima, Seinjezik se velikim dijelom sastoji od skečeva prepisanih iz

Jerry i Sokrat

1�

stand-up komedije koje će čitatelji prepoznati kao one što ih je izvodio fikcijski Jerry Seinfeld za svojih scenskih nastupa u seriji. Pa čije su to onda riječi? One pravog Jerryja ili fikcijskog Jerryja? Jasno je da je stvarni Jerry bio (uglavnom) odgovoran za njihov nastanak, premda su one najprije postale poznate publici kao rečenice iz komičarske točke fikcijskog lika. Ipak, stvarna osoba Jerry Seinfeld kasnije je obje­lodanila te rečenice u tisku, a taj ih se put vjerojatno trebalo doživjeti kao njegove vlastite riječi izrečene njegovim vlastitim glasom.

Ja se ne nadam niti namjeravam riješiti ovaj problem nego samo želim ukazati na njegovu neobičnu i zamršenu narav. Uglavnom mo­žemo pretpostaviti da fikcijski Jerry nije potpuno isto što i stvarni Jerry, premda se na njemu do znatne mjere temelji. Katkad će njih dvojica biti veoma daleki, a katkad će zapravo biti gotovo jedna te ista osoba.

Ta rasprava o fikciji i stvarnosti s Jerryjem dovodi nas do odnosa između fikcije i stvarnosti u Platonovim djelima. Sokrat je bio, u ne­konvencionalnom smislu riječi, Platonov učitelj. Sokrat, međutim, nije ništa napisao, pa o njegovu životu i filozofiji znamo gotovo isključivo kroz Platonove spise. Platona su nadahnule riječi i djela njegova uči­telja i to u tolikoj mjeri da je odustao od svojih drugih interesa – onih za politiku i poeziju – kako bi postao filozof. Nakon Sokratove smrti Platon se potrudio održati njegovo nasljeđe živim uvodeći Sokrata kao lik u svoje spise. Kao što ćemo ukratko prikazati, Platon je pisao dijaloge koji bi se mogli smatrati, u širokom smislu riječi, filozofskim igrokazima u kojima se likovi izmjenjuju u govoru. U Platonovim di­jalozima Sokrat je gotovo uvijek glavni lik i pobjednik rasprave. Ta situacija, u velikoj mjeri kao i situacija “Jerry protiv Jerryja”, nameće pitanje. Kako znamo što je rekao i mislio Sokrat a što je rekao i mislio Platon? Ili, gdje prestaju Sokratove ideje, a počinju Platonove? To je

William Irwin

20

zamršeno učenjačko pitanje, pitanje koje nije pouzdano razriješeno.1 Poznato je kao “sokratski problem”. Srećom, nema potrebe da mi ov­dje rješavamo tu teškoću. Mi samo moramo biti svjesni toga da kad raspravljamo o Sokratovim riječima, one zapravo možda izražavaju Platonove misli.

Sokratov život i smrtSokrat je bio po mnogo čemu izuzetan pojedinac. Može se svr­

stati među druge ključne mislioce poput Isusa, Bude i Gandhija čiji su životi bili praktički neodvojivi od njihovih filozofija. Ne možemo pouzdano tvrditi kako su svi važni događaji u Sokratovom životu i njegova filozofija preneseni kroz Platonove spise, no možemo biti poprilično sigurni da je Platonova Obrana točan prikaz Sokratovih riječi i djela na suđenju na kojemu je bio lažno okrivljen, optužen za bezbožnost i kvarenje mladeži i, konačno, osuđen na smrt. Da bismo stekli bolji uvid u to kakav je bio Sokrat proučimo neke riječi koje je izrekao za vrijeme tog suđenja. Obratite pažnju na njegovu nespre­mnost da pristane na kompromise, njegovu odanost svojim načelima i njegov spokoj u suočavanju sa smrti.

Nisam ozlojeđen, Atenjani, ovim što se upravo zbilo – da ste me glasovanjem osudili… (Obrana 35e)2

Ja sam pokušao nagovoriti svakoga pojedinog od vas da se ne bavi svojim poslovima prije nego što se pobrinuo za

� Znanstvenici obično dijele platonske dijaloge u tri skupine. Vjeruje se da je prva skupina, rani dijalozi, utemeljena uglavnom na Sokratovim riječima i djelima. Dru­ga skupina, prijelazni dijalozi, sadrži mješavinu misli kako Sokratovih, tako i Pla­tonovih. Treća skupina, kasni dijalozi, sadrži zrelu Platonovu misao. Ipak, nije sve tako jasno kao što bi ova jednostavna kategorizacija mogla nagovijestiti.

� Riječi u kurzivu upućuju na naslove Platonovih dijaloga. Brojevi i slova odnose se na stručne oznake paragrafa koje se nalaze u svim dostupnim izdanjima i prijevo­dima Platonovih dijaloga.

Jerry i Sokrat

21

sebe samog kako bi postao što je moguće bolji i razboritiji; da se ne brine više oko državnih poslova prije nego što se pobrinuo za državu samu; a isto tako o svim ostalim stvari­ma. Što sam, dakle, zavrijedio budući da sam takav? Neka­kvu nagradu, Atenjani, ako uistinu trebam predložiti ono što sam zavrijedio. (Obrana 36d). Ako me, dakle, treba pra­vedno kazniti kako sam zavrijedio, onda tražim da budem kažnjen tako da dobivam hranu na državni račun. (Obra-na 36e).

Osuđen sam doista zbog manjka, ali ne dokaza, nego be­zobraštine i besramnosti, jer nisam želio govoriti ono što bi vama bilo najugodnije slušati. (Obrana 38c)

Potrebno je međutim da i vi, suci, gajite dobru nadu pred licem smrti i smatrate da je jedna stvar osobito istinita: – nije moguće da dobar čovjek, niti u životu niti poslije smrti, pretrpi ikakvo zlo. (Obrana 41d)

Međutim, sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje ne­poznato svakome osim bogu. (Obrana 42a)

Kao što možete zaključiti, Sokrat je bio čovjek odan svojim nače­lima i tome da poboljšava živote drugih tako što će ih poticati da se zagledaju u sebe. U ovom se trenutku možda neće činiti da je imao mnogo toga zajedničkog s Jerryjem Seinfeldom no, kao što ćemo vid-jeti, ima nekih sličnosti u njihovim pristupima životu.

Jerry i Sokrat – obadi na konjskom podrepkuSokrat nam kaže da je “čovjeku najveće dobro svakoga dana ra­

spravljati o vrlini i drugim stvarima o kojima ste me čuli da razgova­ram, istražujući sama sebe i druge … život bez propitivanja nije vrijedan

William Irwin

22

življenja (Obrana 38a). Uistinu, Sokrat je živio u skladu s tim riječi­ma, provodeći dane na trgu i pokušavajući skrenuti pažnju Atene na neka važna pitanja. No oni često nisu cijenili Sokratov trud, a njemu ta činjenica nije promakla. Ipak, smatrao je da mu je dužnost probu­diti svoje sugrađane koji su, po njegovu mišljenju, kroz život hodali u snu. Bili su uhvaćeni u klopku svakodnevnih problema poslova i po­litike i izgubili su iz vida sebe i svoje mjesto u zajednici. Nisu se bavi­li temeljnim filozofskim pitanjem: Što je dobar život? Grad Atena bio je politički i kulturno visoko razvijen, no ipak su znamenja, barem kako ih je Sokrat iščitavao, predviđala propast. Svaki je građanin morao sebe učiniti boljim ako se željelo da Ateni svanu bolji dani. Sokrat je smatrao svojom božjom zapovjedi potaknuti grad na djelovanje, kao što obad (ili muha) budi pospanog konja za vrućeg ljetnog dana.

Upravo kao da je država, iako može zvučati smiješno, konj – velik i plemenit konj, no koji je zbog svoje veličine postao mlitav i treba mu neki obad da ga podbode. Tako se čini da je bog mene poslao u ovaj grad kao kakva takva obada da vas po cijeli dan, slijećući vam sad ovamo sad onamo, raz­buđujem, nagovaram, podbadam, jednog po jednog, bez prestanka. (Obrana 30e)

Tako postupajući, nije čudo što si je Sokrat priskrbio stanovit broj neprijatelja. (Ni Isus, dakako, nije bio univerzalno omiljen.) Tjerao je ljude na propitivanje vlastitih života, što uopće nije lak zadatak i če­sto ima nemile posljedice.

Jerry možda ne daje takav poticaj razmišljanju kakav je davao Sokrat, no meni se čini kako postoji stanovita sličnost između uloga koje su Sokrat i Jerry igrali u svojim zajednicama. Jerry, poput Sokra­ta, provocira svoje prijatelje i publiku navodeći ih na razmišljanje o temama o kojima inače ne bi mnogo razmišljali. Poput Sokrata, i Jerry okuplja grupu sljedbenika koji oponašaju njegov način ispitivanja i

Jerry i Sokrat

23

interese. George, Elaine i Kramer daju materijal njegovu propitiva­nju i humoru utemeljenom na malim stvarima. Čini se da bi bez toga George i Elaine bili izgubljeni; zapravo, oni bez Jerryjeve nazočnosti čak ne mogu valjano komunicirati. Moramo, dakako, ovdje paziti da ne pretjeramo s naglašavanjem sličnosti. Sokrata zanimaju pitanja valjanog života i vrline, dok se Jerry bavi pitanjima poput: Je li juha večera? Kakva su pravila za prekidanje veze preko telefona? I, ima li Superman super smisao za humor?

Još jedna važna razlika između Jerryja i Sokrata u procjeni je vla­stitog znanja. Za Sokrata su pitanja barem jednako toliko važna ko­liko i odgovori. Ako se netko, primjerice, uopće ne pita što je valjan život, kakvi su izgledi da će takav život ikad otkriti? Sokrat se, osim što sebe opisuje kao obada, prikazuje i kao babicu, onu osobu koja ne rađa, ali pomaže u postupku porođaja. Tvrdi da ništa ne zna, no barem je svjestan te činjenice. Opisuje svoju ulogu kao onoga koji može navesti druge da uvide što znaju, postavljajući im pitanja i iz­mamljujući odgovore. Za razliku od njega, čini se da Jerry ima puno bolje mišljenje o razini svoga znanja. Često u svojoj komičarskoj točki Jerry i pita i odgovora na pitanja. “Imao sam nastup na temu Otomanskog Carstva. Mislim, kakvo je to carstvo? To je čitavo jedno carstvo utemeljeno na izležavanju (“Nemasni jogurt”)?3 Ili, “Zašto bih ja padao na noge? Ne trebaju mi. Imam svoje.” (“Silikoni”) Osim toga, on zna biti prilično ukočen i očito misli da je uspješniji od svo­jih prijatelja.

U svom najpoznatijem djelu, Država, Platon daje Sokratu da ispri­ča priču koja je postala poznata kao prispodoba o špilji (514a–521b). Zbog same priče i rasprave o filozofskoj teoriji koju ona sažima govo­rit ćemo kao da se radi o Sokratovim riječima i idejama, premda se, kao što znamo, Platon možda služi Sokratom tek kao glasnogovor­� Vidi kronološki popis epizoda u “Vodiču kroz epizode” na kraju knjige.

William Irwin

24

nikom vlastitih ideja. Priča govori o skupini zatvorenika kojima su vrat, ruke i noge okovani i koji promatraju sjene na zidu špilje u kojoj su zatočeni. U takvom su stanju od rođenja i nemaju predodžbu ni o kakvom drukčijem načinu života. Sjene nastaju od svjetlosti vatre te životinjskih lutaka koje netko pred njom pokreće, kao u lutkarskoj predstavi. Ti zatvorenici, dakle, gledaju sjene na zidu, premda one nisu zapravo čak ni sjene pravih stvari nego sjene izrađenih likova, a svjetlost koja omogućava nastanak sjena svjetlost je vatre, a ne naj­bolja moguća vrsta svjetlosti – sunčeva svjetlost. Zatvorenici ne znaju da su zatvorenici i ne slute da postoji ikakva stvarnost osim one koju oni poznaju – sjena na zidu. Ne znaju ni za što drugo i prihvaćaju takav život kao jedini moguć. No jednoga dana jednog zatvorenika oslobode iz okova, odvedu van i on na sunčevu svjetlu vidi stvari onakve kakvima one zapravo jesu. Umjesto da postupi sebično i osta­ne u vanjskom svijetu, zatvorenik se vrati kako bi o tome ispričao drugima i poveo ih na tu višu razinu življenja. Drugi se, dakako, tome opiru, držeći kako je zatvorenik-povratnik poludio. (Uostalom, budući da se navikao na danju svjetlost, u špilji više ne vidi dobro.) Unatoč teškoćama na koje zna da će naići i na koje uistinu i nailazi, zatvorenik se osjeća dužnim vratiti se i reći ostalima što je saznao. Ta priča, unekoliko, ocrtava život Sokrata kojega su smatrali ludim i koji je naposljetku umro jer je pokušao skrenuti pažnju na jednu takvu višu razinu misli i stvarnosti.

Platon omogućava Sokratovu liku da izrazi jednu od najvažnijih i najutjecajnijih teorija u povijesti misli – teoriju ideja. Sokrat (ili barem Platon kroz Sokrata) tvrdi kako u našem univerzumu postoje razli­čite razine stvarnosti, baš kao što postoje različite razine stvarnosti u univerzumu zatvorenika u špilji. Ispada onda da se i ne razlikujemo mnogo od zatvorenika, jer često drsko pretpostavljamo i uzimamo zdravo za gotovo da je stvarnost u kojoj živimo najistinskija i najvi­

Jerry i Sokrat

25

ša stvarnost uopće. Tome nije tako, tvrdi Sokrat. Postoji viša razina stvarnosti, razina istinske stvarnosti kakvu posjeduju savršene ideje. Sokrat tvrdi da je sve što poznajemo u ovom svijetu, na ovoj razini realnosti, puka imitacija ideja. Mi možda možemo doživjeti ljepotu, pravdu i dobrotu, no sve su to puke imitacije savršenih ideja, kopije same ljepote, same pravde, bla, bla, bla. Pogledajmo jedan izvadak iz Fedona u kojemu Sokrat raspravlja o idejama s jednim od svojih par­tnera u dijalogu.

Sokrat: Kažemo li da postoji nešto takvo kao pravednost po sebi, ili ne?

Simija: Doista, tako mi Zeusa, kažemo.

Sokrat: I nešto lijepo i dobro?

Simija: Naravno.

Sokrat: A jesi li ikada vidio takvo što svojim očima?

Simija: Nipošto…

Sokrat: Ili, jesi li ih ikad dokučio bilo kojim tjelesnim osjeti­lom? Govorim o svemu kao što je veličina, zdravlje, snaga, jednom riječju, o zbilji svega ostalog, onome što je svako po svojoj biti. Promatra li se ono najistinskije u njima tijelom ili je ovako: Tko se od nas najbolje i najsavjesnije pripremi da dokuči ono što istražuje samo po sebi, on će se najviše pri­bližiti njegovu spoznavanju?

Simija: Svakako.

Sokrat: Onda će to učiniti najbolje onaj koji prilazi predme­tu samo mišlju, ne pozivajući u pomoć vid i ne uvlačeći ni­jedno drugo osjetilno opažanje u svoje razumijevanje, nego

William Irwin

26

onaj koji, služeći se samo čistom misli, pokušava dohvati­ti svaku onu stvar čistu i po sebi, oslobodivši se, koliko je moguće, očiju i ušiju i, riječju, čitava tijela, jer tijelo zbunju­je dušu…4

Kao što se da naslutiti iz spomenute rasprave, Sokrat drži da tijelo stoji na putu “spoznavanju” ideja. Duša je, a ne tijelo, najpogodnija za razumijevanje ideja. Postoji, dakle, savršena ideja ljepote i savr­šena ideja pravde i savršena ideja dobrote i tako dalje. Stoga bismo se, prema Sokratu, trebali baviti prirodom ideja. A to njega navodi da svojim partnerima u dijalogu postavi brojna pitanja tipa: što je X? Što je pravda? Što je ljepota? Što je dobrota? Što je vrlina? Što je po­božnost? Bla, bla, bla. Razmotrite kao primjer takva načina ispitivanja sljedeću raspravu iz Platonova dijaloga Eutifron. Tu Sokrat i Eutifron počinju raspravljati o pitanju “što je pobožnost?”

Sokrat: Reci mi sada to što tvrdiš da dobro poznaješ. Što je sveto, a što svetogrdno s obzirom na ubojstvo i na sve drugo? Zar nije pobožno samo po sebi istovjetno u svakom činu, a bezbožno ono što je svem pobožnom posve protiv­no, a sebi samo jednako i zar nema, kao bezbožnost, uvijek isto obilježje, koje se nalazi u svemu što je bezbožno?

Eutifron: Svakako, Sokrate.

Sokrat: Reci mi onda što je po tvome mišljenju pobožno, a što bezbožno. (Eutifron 5d)

Primijetit ćemo paralelu s Jerryjevim duhovitim analizama koje često poprimaju oblik pitanja. I on traga za naravi ili biti stvari. Obra­tite pažnju na ove Jerryjeve mrvice mudrosti o naravi davanja, Boži­ća, crno-bijelog kolačića i o pravu na uriniranje:

� Platon, Fedon, 65d. Usp. prijevod Kolomana Raca, Fedon (Zagreb: Naklada Jurčić, 1996).

Jerry i Sokrat

2�

Jerry: Je li tebi uopće poznata ideja darivanja? Nema po­čeka.

George: Ali, on je više puta poklonio spravu za naljepnice.

Jerry: Moguće.

George: E, pa ako on može prepoklanjati, zašto ti ne bi mo­gao odpoklanjati? (“Sprava za naljepnice”)

To ja zovem pravim duhom Božića – kad svi jedni drugima priskačemo u pomoć, a ja ne. (“Čeprkanje”)

Osnovno kad jedeš crno-bijeli kolačić, Elaine, je to da u sva­kom ugrizu želiš dobiti i malo crnoga i malo bijeloga. Ni­šta se ne slaže bolje od vanilije i čokolade. A ipak, izgleda da ne uspijevamo postići sklad među rasama. Kad bi ljudi samo htjeli obratiti pozornost na kolačić, riješili bismo sve probleme. (“Večera”)

U ovom društvu postoji prevelika urinarna sloboda. Ja sam ponosan što se mogu strpjeti do zahoda. To jača karakter. (“Javna garaža”)

I Sokrat i Seinfeld uspijevaju izreći nešto značajno na temelju nao­ko običnih pitanja i trivijalnih tema.

Uz to, i Sokrat i Seinfeld rado se služe ironijom. Što je ironija? U filmu Reality Bites5 iznimno bistra mlada djevojka koja je upravo završila fakultet, a glumi je Wynona Ryder, zabrlja kod posljednjeg pitanja na razgovoru za posao jer ne zna definirati ironiju. Požali se svom prijatelju zabušantu, kojega glumi Ethan Hawke, pitajući ga može li si on to uopće zamisliti – tražili su od nje da definira ironiju! On odgovara: “To je ono kad je pravo značenje potpuno suprotno

� U hrvatskim kinima film je prikazivan pod naslovom Zagrizi život, op. prev.

William Irwin

2�

doslovnom značenju.” I pri tome uistinu daje točnu, premda ne i pot­punu, definiciju ironije.

Za Sokrata se donekle može reći da je ironičan kad tvrdi kako ništa ne zna, premda se čini da ima veliko znanje. Da uzmemo jedan drugi primjer, prisjetite se kako on bocka svoje tužitelje tražeći da ga kazne za optužbe za koje ga terete tako što će mu poslužiti večeru na držav­ni račun. (Premda on tu do neke mjere misli i prilično doslovno.) U Državi Sokrat postavlja pitanje: Što je pravda? Njegov je stil, dakako, takav da drugima postavlja pitanja za koja tvrdi da sam na njih ne zna odgovoriti. No neki njegovi partneri u dijalogu ipak primjećuju ironiju. Obratite pažnju na ovaj izvadak iz Države u kome je Trasi­mahu dosta Sokratove ironije: “To je ono tvoje poznato pretvaranje, Sokrate. To sam ja znao i drugima unaprijed govorio da ti nećeš htjeti odgovarati, nego ćeš hiniti da ne znaš i sve prije činiti nego odgovara­ti” (Država 337a). Jerry, poput Sokrata, često govori ironično, zapravo katkad i sarkastično. I svjestan je toga. “Ne mogu sam u kinu gledati loš film. Zar bih trebao sarkastično komentirati pred nepoznatim lju­dima” (“Kineski restoran”)? Neke od najčešćih Jerryjevih poštapalica su ironične, ako ne i sarkastične. Kad Kramer predloži neki svoj novi smušeni plan, Jerry često odgovori samo: “Ma da, to će upaliti”, ili “Baš dobro”. Sjetite se, primjerice, kad on sasvim ozbiljna izraza lica kaže Elaine kako Tolstoj svoje veliko djelo u početku nije namjeravao nazvati Rat i mir nego Rat: čemu to služi?6 (“Biolog podmorja“). Opa­sno je kad čovjek ne prepozna ironiju, jer često može ispasti budala. Budući da ne opažaju Sokratovu ironiju, njegovi partneri u dijalogu često se doimaju glupavima, pa nema sumnje da je zbog toga stekao mnogo neprijatelja. Pošto je u ranije navedenom primjeru Elaine do­slovno shvatila Jerryja, na kraju je ispričala i svom šefu u izdavačkoj kući Pendant Publishing i nekom važnom ruskom spisatelju kako je Tolstoj svom remek-djelu zapravo želio dati naziv Rat, čemu to služi?

Jerry i Sokrat

2�

Pouka koja iz toga proizlazi je sljedeća: kad čitate Platona ili gleda­te Seinfelda nemojte ni na trenutak gasiti radare za detekciju ironije. Isto tako, treba držati na umu kako i Sokratov i Seinfeldov primjer pokazuju da razlika između ironije, sarkazma, laganja i izigravanja pametnjakovića nije uvijek kristalno jasna!

Sokratova i Seinfeldova sudbinaKao što smo vidjeli, Sokrat umire nakon sumnjive presude, a ipak

do samoga kraja ostaje vjeran svojim načelima i vjerovanjima. U Fe-donu Platon govori o Sokratovom posljednjem ovozemaljskom danu, nedugo nakon suđenja, danu u kojem se suočava sa smrću s istim spokojem s kojim se suočio s osudom i izricanjem kazne. Zapravo, provodi posljednje sate tješeći svoje sljedbenike, uvjeravajući ih da je duša besmrtna i da će on i dalje živjeti, da odlazi na neko mnogo bolje mjesto. Naravno, ja nisam i ne mogu dovoljno dobro prikazati koliko je sjajno i predivno Sokrat živio svoj život i prihvatio smrt, no svatko tko je ikada doživio preobražavajuće iskustvo čitanja pla­tonskih dijaloga ne može ni najmanje sumnjati da su riječi njegova sljedbenika bile točne: “To… je bio svršetak prijatelja. Čovjeka, kako bismo mi kazali, najboljega od suvremenika s kojima smo se upozna­li, i inače najumnijeg i najpravednijeg” (Fedon 118a). Uistinu, Sokrat bi se trebao svrstati među Isusa, Budu i Gandhija kao arhetipove do­bra života i života provedenog u propitivanju. Njegov utjecaj i njegov značaj su, opravdano, trajni.

Lik Jerryja Seinfelda, s druge strane, živi život u propitivanju, ali ni u kojem slučaju ne i primjeran život. U početku serije Jerry se doima prilično “normalnim” u skupini. U najmanju ruku George i Kramer izgledaju posebno ćaknuti u usporedbi s njim. No kako se serija razvija, tako rastu i Jerryjeve mane. On je neurotičan, hirovit i opsesivno uredan. Možda ima neki sirovi moralni kodeks ili barem

William Irwin

30

osjećaj za lijepo ponašanje, no potpuno je obuzet samim sobom. On nije, poput Sokrata, zaokupljen više drugima nego sobom. Daleko od toga. U posljednjoj je epizodi, zajedno s ostalima, Jerry osuđen za kr­šenje Zakona dobrog Samaritanca, jer nije priskočio u pomoć žrtvi krađe automobila.7 Sebičan je do samog kraja i s užitkom promatra krađu kao da je riječ o nekakvom spektaklu. Poput Sokrata i on ostaje vjeran sebi do kraja, no u njegovom slučaju to nije nešto dobro. Serija se završava tako što Jerry pokušava predstaviti svoju “obadovsku” komičarsku točku kolegama zatvorenicima. Za Jerryjem se, naposljet­ku, premda možda nije podao, ne treba povoditi niti mu se diviti.

Pošto smo se pozabavili središnjim likom Seinfelda i ključnim fi­lozofom zapadne tradicije, sad smo spremni osvrnuti se i na druge likove, razmotriti druge filozofe i početi promatrati svjetove pop-kul­ture i akademske filozofije novim očima.8

31

2. Georgeova neuspješna potraga za srećom: aristotelovska analiza Daniel Barwick

Od četvero glavnih likova Seinfelda, George je očiti gubitnik. Ipak, njegove nedaće nisu posljedica loše sreće. Nisu ni rezultat njegovih brojnih propalih ljubavnih veza ili njegova lošeg tjelesnog stanja. Pri­je bi se moglo reći da su one neposredna i trajna posljedica njegova jadnog karaktera. Njegovo temeljno stanje neprestane sjete i ciniz­ma prekidaju napadaji bijesa (obično su usmjereni protiv onih koje doživljava kao nekakve progonitelje i najčešće su nelogični), opsjed­nutosti (možda tjelesnom težinom, ćelavošću, nekom ženom ili pak najnovijom zanimacijom poput posla parkiranja automobila), požu­de (koju obično zadovoljava preko posrednika, zahvaljujući Jerryju ili Krameru) i duboke depresije (zbog koje obično osjeća potrebu da ode na plažu i ondje se prepusti najočajnijim razmišljanjima). Njego­vo bijedno postojanje samo rijetko olakša neka veoma kratkotrajna sreća; čak i u tim slučajevima vidimo da je Georgeovo veselje (koje se obično vrti oko neke pobjede nad zamišljenim neprijateljem) usiljeno i isprazno. U ovome ću eseju pretpostaviti da je čitatelj upoznat s tim stranama Georgeova karaktera. Ako ste kojim slučajem seinfeldovski početnik, vjerujte mi na riječ: George je niškoristi, beznadan slučaj, propalitet, paradigma neučinkovitosti, lijenosti i nediscipliniranosti.

Aristotel je držao da duša svake osobe ima razumski aspekt (po­dručje onoga što on naziva intelektualnom vrlinom). Taj razumski aspekt duše ima dva dijela; jedan posvećen teoretskoj, a drugi prak­

Daniel Barwick

32

tičnoj mudrosti. Čini se da George nema ništa od toga. Premda mož­da mislimo da negdje duboko u svakom čovjeku postoji sposobnost za moralno, razumsko promišljanje, George se čini jedinstvenim po tome što njegova djela ne potječu od kreposti ili razuma, nego od iznimno hirovitih sklonosti jednoga šašavog tipa izbezumljenog de­setljećima ćelavosti, pretilosti, lošeg (ili barem rijetkog) seksa i neu­moljive galame njegovih roditelja koji stalno nešto viču.

George je jedan od onih koje Aristotel zove “svjetinom”, a taj se izraz odnosi na stajalište obične osobe. (Aristotel suprotstavlja “svje­tinu” “mudracima”, pa se čini da možemo slobodno reći kako Ari­stotel Georgea ne bi svrstao u mudrace, no u tom stavu vjerojatno ionako ne bi imao neistomišljenika). Aristotel bi bio sretan da zna za Georgea, jer George je neka vrsta paradigmatskog slučaja “svjetine”, sa svim nedostacima mnoštva ljudi okupljenih u jednom čovjeku i time predstavlja izvrstan primjer toga kako ne treba živjeti život.

Povremeno (najčešće poslije odlaska na plažu ili nakon što ga od­bije neka pripadnica ljepšeg spola), George razmišlja o svojoj životnoj sudbini. Dobar primjer toga nalazimo u epizodi “Suprotno”.

George: (uzdiše) Ne ide to.

Jerry: Što to ne ide?

George: Zašto je moj život ispao ovakav? Imao sam toli­ko potencijala. Bio sam privlačan, pametan… ma, ne mi­slim školski pametan, ali izvrsno sam zapažao. Uvijek pri­mijetim kad se netko neugodno osjeća na tulumu. Sve mi se danas razbistrilo dok sam sjedio ondje… sve odluke u či­tavom mom životu bile su krive. Moj je život potpuno su­protan svemu onome što želim da bude. Svaka odluka koju instinktivno donesem u bilo kojem dijelu života, od odjeće do hrane… sve je pogrešno. Sve.

Georgeova neuspješna potraga za srećom

33

Konobarica: (pokazujući na Georgea) Salata od tunjevine na prepečencu, kupus-salata s majonezom, kava.

George: Da. Ne, ne, čekajte malo! Uvijek jedem salatu od tunjevine na prepečencu. Nikad nikakve koristi od salate od tunjevine na prepečencu. Želim potpuno suprotno od salate od tunjevine na prepečencu. (Postaje uzbuđen) Daj­te mi pileću salatu. S raženim kruhom. Neprepečenim. Za prilog krumpir-salatu i čaj… ha, ha!

Elaine: Hm, tko zna kako će se ovo završiti.

Jerry: Da… pileća salata nije suprotna tuni. Losos je suprotan tuni jer losos pliva suprotno struji, a tuna pliva uz struju.

George: (Sarkastično) Blago tuni.

Elaine: George, ona te žena upravo pogledala.

George: Pa? Što bih ja sad trebao?

Elaine: Popričaj s njom.

George: Elaine, ćelavi, nezaposleni i dekintirani muškarci koji žive s roditeljima ne prilaze nepoznatim ženama.

Jerry: Pa, sad imaš priliku probati suprotno. Umjesto sala­te od tunjevine i straha od žena uzmeš pileću salatu i pri­đeš joj.

George: Daa… trebao bih učiniti suprotno! Baš bih!

Jerry: Ako sve instinktivno krivo radiš, onda bi suprotno trebalo biti ispravno

George: (pobjednički) Da, učinit ću suprotno! Cijelo vrije­

Daniel Barwick

34

me samo sjedim ovdje i ništa ne poduzimam i onda se gri­zem u sebi. Zato ću sad učiniti suprotno – učinit ću nešto! (Ustaje i prilazi ženi) Oprostite, hm, slučajno sam primije­tio da ste me gledali.

Žena: Pa, da. Jesam. Upravo ste naručili potpuno isti ru­čak kao i ja.

George: (Šuti, a onda kaže prkosno) Ja sam George. Neza­poslen sam i živim s roditeljima.

Žena: (Smiješi se, očito zainteresirana) Ja sam Victoria. Zdravo!

Kasnije u toj epizodi, kako mu se zahvaljujući toj novoj metodi donošenja odluka sreća sve više smiješi, George kaže Jerryju:

O ovome sanjam još od malih nogu. A sve se to zahvalju­jući tome što potpuno zanemarujem svaki osjećaj za zdrav razum i razboritost! Ovo nije više neka luda ideja. Elaine, Jerry: ovo je moja religija!

Tu vidimo samo jedan primjer (a ostatak epizode daje ih još deset­ke) jedne od Aristotelovih glavnih tvrdnji: da jednostavno ne smijete vjerovati propalitetu poput Georgea kad je riječ o vrijednostima, a kamoli o postupcima. Aristotel piše:

Ali oko toga što je sreća svjetina se razilazi i u tome se ne slaže s mudracima. Prvima je to nešto jasno i bjelodano, kao užitak, bogatstvo ili čast, samo što se razlikuju jedni od drugih, a često su to i jednome različite stvari: zdrav­lje u bolesti, bogatstvo u oskudici. A svjesni svojega nezna­nja, dive se onima koji govore nešto iznad njihova poima­nja. (1095a25)

To je praktički temelj Georgeova života, a dijalog iz epizode “Su­

Georgeova neuspješna potraga za srećom

35

protno” dobro ilustrira dvije glavne mane Georgeova karaktera. Kao prvo, njegove vještine zaključivanja veoma su loše (premda je, bu­dući da ga je Jerry izazivao, a on se dao navući, možda bolje reći da je George jednostavno glup) i drugo, kao što bi čovjek i očekivao od osobe kod koje razum igra drugorazrednu ulogu, Georgeove emocije umnogome utječu na njegov život baš onako kako to Aristotel pred­viđa, kao što ćemo i vidjeti.

Aristotel i George polarne su suprotnosti, jer razmišljaju na pot­puno različite načine o onome za čim čovjek u životu traga. Aristotel odbacuje uvriježeno mišljenje da su vrijednosni sudovi neki posebni sudovi. Suvremeni filozofi obično misle da vrijednosni sudovi ili (1) nisu sudovi o činjenicama, ili su (2) sudovi o vrsti činjenica koje se ve­oma razlikuju od činjenica sadržanih u sudovima o fizičkom svijetu. Dobro je za Aristotela ono za čim čovjek teži po naravi. Za čim čovjek teži? Nažalost, ne postoji nijedna engleska riječ koja izražava znače­nje Aristotelovog pojma eudaimonia. No za naše potrebe bit će dovolj­no uzeti najuobičajenije objašnjenje, a to je da čovjekovo dobro leži u ispunjenju njegove zadaće. No koja je njegova zadaća? (Sam Aristotel to izražava kao “djelatnost duše prema njezinoj zadaći“ [1098a16].) Aristotel piše:

A što bi onda ona [zadaća] bila? Samo življenje je, čini se, zajedničko i biljkama, dok mi tražimo ono svojstveno samo čovjeku; stoga moramo odstraniti život prehrane i rasta. Slijedio bi zatim osjetilni život, ali i on se čini zajedničkim i konju i volu i svakoj životinji. Preostaje djelatni život ra­zumskog dijela. (1098a)

I kratko:

Zadaća je vrsnu mužu da [djeluje prema razumu] valjano i prikladno… Onda je ljudsko dobro djelatnost duše prema kreposti. (1098a15)

Daniel Barwick

36

Racionalno obuzdavanje želja područje je moralne vrline, krepo­sti. Moralna vrlina pospješuje se stalnom vježbom (koja stvara navi­ku). Aristotel piše:

Stanje karaktera proizlazi iz ponavljanja sličnih djelatnosti. Stoga djelatnosti moraju imati stanovitu kakvoću; jer njiho­ve razlike podrazumijevaju odgovarajuće različitosti u sta­njima. Naime, nije mala razlika da li je netko od mladosti naviknuo na ovakve ili onakve običaje, nego je ona velika pa i cjelokupna razlika. (1103b25)

No samu moralnu vrlinu čini ono djelovanje koje leži na sredini između dviju krajnosti. Aristotel piše:

Dakle, krepost je (a) stanje s izborom, (b) zapravo sredina (c) u odnosu prema nama, (d) a određena načelom razu­ma,… Ona je sredina između dva poroka, onoga suviška i onoga manjka. (1107a)

Ali – a to je veliko “ali” za Georgea – djelovanje nije moralno zato što predstavlja sredinu između dviju krajnosti (od kojih su oboje poroci); nego je moralno jer je izvedeno u skladu s razumom i kao posljedica toga predstavlja neku sredinu. Aristotel piše: “Ponajpri­je, dakle, djelatnosti trebaju odražavati ispravno razumsko načelo” (1103b30).

Živjeti dobro na način koji je upravo opisan krajnji je čovjekov (uključujući i Georgea, ma koliko nam u to bilo teško povjerovati) cilj. No taj cilj za čovjeka nije stvar izbora; u njegovoj je prirodi da živi ra­zumnim životom da bi uopće mogao živjeti dobrim životom. George je, dakako, toliko daleko od toga da živi dobrim životom da mu se razuman život može činiti bizarnim. (Više ću reći o tome u sljedećem odjeljku.) U ovom eseju iznosim pretpostavku da George nikad neće biti sretan; da nemamo razloga vjerovati kako će početi živjeti razu­mno, a time i umjereno.

Georgeova neuspješna potraga za srećom

3�

Zašto George nije krepostan čovjek? (Jezikom dvadesetog stoljeća: Zašto je George jadni prasac?)

Na prvi se pogled može učiniti da je sama Georgeova ličnost do­voljna za pobijanje Aristotelove tvrdnje kako je čovjek najuzvišeniji stvor, biće koji na neki način sudjeluje u onome što je božansko u sve­miru. Premda je čovjek prirodno biće, stvorenje koje sadrži materiju, istodobno je i božansko. Čovjek nije nužno izgubljen u potpourriju materijalnog univerzuma i u stanju je približiti se božanskom, jer je iste prirode kao i božansko. U tu je tvrdnju teško povjerovati kad se Georgea uzima za mjerilo.

Razlikovno obilježje čovjeka njegov je razum i Aristotel je vjero­vao da čovjekovo najveće dobro leži u potpunom ostvarenju njegova razuma. To, vjerovao je Aristotel, donosi sreću. No i Aristotel i Platon se slažu da je razum samo jedan čovjekov dio. Čovjek ima i osjećaje, želje i žudnje. To znači da je dobar život onaj u kojemu sve čovjekove strane postižu stanovitu skladnost, u kojemu vlada razum, a osjećaji i želje igraju podređenu ulogu. To razumsko načelo koje razum uz­diže, ali ne zanemaruje osjećaje, tvrdi Aristotel, sastoji se od “zlatne sredine”. Tako je, primjerice, hrabrost sredina između kukavičluka i drske odvažnosti. Dobar čovjek je onaj čija se djela svrstavaju negdje između krajnosti. Za Aristotela je definicija sreće ili dobroga života djelovanje u skladu s krepošću i time skladno ispunjenje čovjekovih prirodnih sklonosti.

George se ne može nadati ni da će se primaknuti tom idealu. Za­što? Ponajprije, George mrzi sama sebe. U epizodi “Priznanje” George sažima svoj stav prema sebi, objašnjavajući djevojci:

Ti možeš naći boljeg od mene. Da baciš pikado strelicu kroz prozor, pogodila bi nekoga boljeg od mene. Ja nisam dobar!

Daniel Barwick

3�

Mrzi svoje tijelo:

Kad god me pogleda neka lezbijka uvijek imam osjećaj da pomisli: “Eto zašto nisam heteroseksualna.” (“Podzemna željeznica”)

Mrzi svoju ličnost:

Toliko na sve psihosomatski reagiram da mi je od toga muka!

Poremećen sam! Depresivan sam! Gubitnik sam! Imam sve! (“Viza”)

Mrzi svoju nesposobnost da uspostavi odnos sa ženama:

Kad se one meni sviđaju, ja se ne sviđam njima, a kad se ja njima sviđam, one se ne sviđaju meni. Zašto se ne mogu s onima koje mi se sviđaju ponašati jednako kao s onima koje mi se ne sviđaju? (“Starac”)

Da bih ja pozvao neku ženu van moram se dovesti u men­talno stanje karatiste prije nego razbije ciglu. (“Poruka na telefonskoj sekretarici”)

Mrzi to što ima slabu volju:

Da, odličan sam u odustajanju. To mi je jača strana. Potje­čem iz dugačke loze takvih. Otac mi je odustajao, djed mi je odustajao… odgojen sam da odustajem. (“Starac”)

Ja sam opsesivni konformist. (“Pita”)

Mrzi to što mu je život dosadan:

Jer ako gledam (video) u svom stanu osjećam se kao da ni­šta ne radim. A ako ga gledam ovdje, nisam kod kuće, zna­či nešto radim. (“Dječji pepermint”)

Georgeova neuspješna potraga za srećom

3�

Što je najgore, mrzi što su njegove mane očite, osobito suprotnom spolu:

Kad mi se žene nasmiješe, ne znam što to znači. Ponekad to protumačim time da su psihotične ili slično. (“Poruka na telefonskoj sekretarici”)

Ona misli da sam ja drag dečko. Žene uvijek misle da sam drag. Ali žene ne žele drage. (“Bistro”)

Ja nemam nikakav autoritet. Zašto bi ona imala glavnu ri­ječ? Jednom u životu volio bih imati glavnu riječ. Ja nemam riječ. Nikakvu riječ. Ona ima riječ. Ja nemam riječ. (“Kutiji­ca Pez-bombona”)

Što je zajedničko tim citatima osim što pokazuju Georgeovu mr­žnju prema samom sebi? Oni ukazuju na način na koji George sagle­dava svoje nedostatke. George vjeruje da je njegova životna sudbina stvar slučaja. Rijetko preuzima odgovornost za ono što mu se doga­đa i očekuje od drugih da mu poprave životnu situaciju. To vidimo u primjeru kad George tvrdi: “Svijet je sasvim drukčiji kad si s ne­kim cool tipom” (“WC-kabina”) (misleći pri tome kako njegov život ne može poboljšati on sam, nego nazočnost nekoga tko je cool) i u negativnoj manifestaciji tog istog fenomena kad se George preplaši Jerryjeve nazočnosti u ključnom trenutku: “Bi li te ubilo da ne budeš tako duhovit cijelo vrijeme? Samo to tražim. Ova žena misli da sam veoma duhovit, a sad ćeš ti biti duhovit, pa kakav ću ja onda biti? Ja ću biti nizak ćelavac s naočalama koji odjednom više nije tako duho­vit” (“Viza”). I tu opet vidimo kako je u sukobu s Aristotelom koji piše: “Već je rečeno kako je [sreća] nekakva djelatnost duše u skladu s krepošću (i stoga nije stvar slučaja)” (1099b25).

Daniel Barwick

40

Georgeovi kratki susreti sa srećomGeorge u osnovi nailazi na dvije vrste iskustava koje bi on oka­

rakterizirao kao sreću. Kao prvo, doživljava trenutačan zanos, obično kad ostvari neku pobjedu nad drugima. Često on tu pobjedu opisuje kao nešto što je oduvijek želio, no poželjnost postignutoga gotovo uvijek ovisi o Georgeovom uvjerenju da drugi imaju to što je njemu do sad bilo uskraćeno. Primjerice, u epizodi “Parkirno mjesto”, Ge­orge tvrdi: “Moj otac nije plaćao parking, ni majka, ni brat, nitko. Ga­raža? To je kao da ideš kod prostitutke. Zašto bih platio za to? Ako se potrudim, možda dobijem besplatno.” Da se George uistinu uspio besplatno parkirati, nema sumnje da bi doživio svojevrstan napadaj sreće i objavio Jerryju kakvu je veličanstvenu pobjedu postigao. To je Georgeov stil: sagledavati sebe u kontekstu drugih; njegovati ne­kakav “mentalitet prikraćenosti” gdje nikad nema dovoljno za sve i uvijek mora postojati neki gubitnik (obično on). Pretvarajući druge u gubitnike on pogrešno vjeruje kako time sebe pretvara u pobjednika; vjeruje da je on to što jest samo u usporedbi s drugima. Bilo da to zo­vemo težnjom da nas pohvale, usmjerenošću na druge ili reaktivnim ponašanjem, takvo postupanje nije neuobičajeno. No George je kari­katura čovjeka koji sebe ocjenjuje u usporedbi s drugima.

No u takvim slučajevima nije nužno pročitati Aristotela da bismo znali kako George nije sretan. Premda je istina da George može osje­ćati stanovit trenutačni ushit, svaki ljubitelj Seinfelda zna da George­ov ushit nikad ne nadilazi granice trenutnoga. Zašto? Zato što se na kraju uvijek umiješa Georgeova ličnost. Kao što smo vidjeli ranije u ovom eseju, za Aristotela je definicija sreće ili dobroga života djelat­nost u skladu s krepošću i time skladno ispunjenje čovjekovih pri­rodnih težnji. Kako se umiješa Georgeova ličnost? Primjerice, kada George objašnjava: “Ne mogu ti opisati koliko se dobro osjećam kad savršeno pokupim nekoga na aerodromu“ (“Zračna luka”). Mi

Georgeova neuspješna potraga za srećom

41

znamo, dakako, da će, ma kakvo zadovoljstvo našao u nečemu tako jednostavnom i prolaznom, u Georgea taj osjećaj odmah nadvlada­ti nešto drugo (jednako beznačajno) što će njegovu sreću pomutiti i zamijeniti je nečim (odaberite neki odgovor: bijes, razjarenost, neza­dovoljstvo, nesigurnost ili što drugo). No poput svih drugih i George zna da je njegov život manjkav; uviđa da je na milosti svojih koleblji­vih strasti. Ipak, budući da mu nedostaju vještine s pomoću kojih bi izišao na kraj s tim problemom, njegovi pokušaji njegova rješavanja puki su primjeri predaje: George pita: “Zašto ne bih mogao jedno­stavno samo postojati?” ili “Ja se ne želim nadati. Nada me ubija. Moj je san da nemam nade. Kad nemaš nade, nije ti stalo. A kad ti nije stalo, postaješ privlačan” (“Namješten spoj”).

Nema, dakako, sumnje da je Georgeu jasno kakav je jadnik. Sam George spoznaje da je najbolje čemu se može nadati to da će drugi, uvidjevši nedostatke njegove ličnosti, osjećati blagonaklonost; kao što kaže u epizodi “Restoranski pomoćnik”: “Samilost je jako pod­cijenjena. Ja volim samilost. Samilost je dobra.” George uviđa da je samilost jedini osjećaj koji može izazvati u drugih i od kojega može imati koristi. No ako George zna da mu je život manjkav, zašto ga ne poboljša? Ostavljajući po strani pitanje bi li se producentima serije to financijski isplatilo, možemo teoretski zamisliti Georgea u nekom drugom scenariju. Pretpostavimo za naše potrebe da je George stvar­na osoba (možda svi mi znamo nekog Georgea) i upitajmo se: Može li George postati kreposnom osobom?

George i krepost – kao ulje i vodaGeorge je osuđen na propast. Ne kažem to samo zato što je jadni

propalica s “mentalitetom prikraćenosti”, koji mrzi žene, a samopo­štovanje mu je ravno nuli. Pravi razlog zašto je George osuđen na propast je taj što smo ga gledali osam godina i na kraju George nije

Daniel Barwick

42

bio nimalo bliži sreći nego što je bio na početku. Prije bi se moglo reći da on nastavlja pokazivati isti nedostatak kreposti koji ga čini omiljenim likom (omiljenim vjerojatno zato što je toliko bijedan da se zbog njega sami sebi više sviđamo). No možemo li biti sigurni da se George neće promijeniti?

Teško je predvidjeti budućnost neke osobe; ipak, čini se da je lakše predvidjeti Georgeovu budućnost nego budućnost drugih ljudi. Hoće li on postati kreposnom osobom? Jedan od načina na koji možemo utvrditi hoće li on postati skloniji aristotelovskom stajalištu jest taj da razmislimo o Aristotelovim prijedlozima za postizanje kreposne sredine u svojim djelatnostima. U 1109a20–1109b10, Aristotel opisuje tri načina na koja se može potaknuti kreposno djelovanje. Jesu li to metode koje bi George mogao usvojiti? Promotrimo ih:

1. Izbjegnite oprečnije krajnosti. Aristotel piše: zbog toga onaj tko cilja na sredinu prvo se mora odmaknuti od onoga što je oprečnije” (1109a30–31). Jedan od ciljeva dijaloga koji smo prvi naveli i u kojemu je George odlučio prihvatiti neodgovoran stav “kog-me-vraga-briga” prema svim aspektima svoga života, jest da se pokaže kako je George itekako voljan prihvatiti oprečniju od dvije krajnosti u ponašanju. K tome, znamo iz drugih epizoda da je George sklon sadizmu (vidi po­sljednju epizodu), škrtosti (vidi “Parkirno mjesto”) i bijesu (vidi bilo koju epizodu).

2. Izbjegavajte onu krajnost kojoj se lakše prepuštate. Aristotel piše:

A treba vidjeti i čemu smo sami skloniji; jer po naravi jedni težimo jednima a drugi drugim stvarima, što će se razazna­ti po užitku i bolu koji osjetimo. Sami se moramo otrgnuti u suprotnom smjeru. (1109b1–4)

Osim u odlomku navedenom na početku, George se ne bori pro­tiv svojih sklonosti, niti imamo osjećaj da on ima snage za to. Primje­

Georgeova neuspješna potraga za srećom

43

rice, ako je išta zaštitni znak Georgeova ponašanja, onda je to njegova lijenost. George je u cijeloj seriji ili nezaposlen, ili zapravo ne radi ništa i kad dobije posao. Možemo li uistinu vjerovati da će se on pro­mijeniti?

3. Budite oprezni s užicima. Aristotel piše:

I u svemu moramo biti svjesni iznad svega užitka i njego­vih izvora; jer već smo na njegovoj strani kad ga počnemo procjenjivati. (1109b8–9)

George nije jedini koji traži užitak; zajedničko je obilježje likova u seriji potraga za užitkom, čak i ako je to na štetu drugih. S obzirom na to, za posljednje se pravilo možda najmanje može očekivati da će ga se slijediti: nije samo George sklon traganju za užitkom, nego i oni oko njega to čine, a u prirodi nam je, dakako, da to činimo pretjerano.

Ako se složimo s tim da George nije nemoralan, a da je malo vje­rojatno da će postati krepostan, možda bismo si trebali postaviti pita­nje: Može li George postati krepostan? Je li za Georgea krepost uopće moguća? Aristotel raspravlja o tom problemu. On kaže:

No, mogao bi postaviti ovu zagonetku: Što misliš kad kažeš da najprije moramo činiti pravedna djela da bismo postali pravedni, a umjerena da bismo postali umjereni? Naime, ako stvaramo glazbena i gramatička djela, već moramo biti gramatičari ili glazbenici. Onda isto tako, ako činimo pra­vedna i umjerena djela, već moramo biti pravedni i umje­reni. (1105a20)

Aristotel misli da je to loša analogija. Ističe kako možemo stvoriti nešto gramatičko slučajno ili pak na osnovi nečijih uputa. No dalje kaže:

Djela se nazivaju pravednim i umjerenim kad su takva ka­kva bi počinila pravedna ili umjerena osoba. No praved­na i umjerena osoba nije netko tko samo počinja ta djela,

Daniel Barwick

44

nego tko ih također počinja tako kako ih čine pravedni ili umjereni ljudi. Pravo se stoga kaže kako se pravedan čo­vjek postaje čineći pravedna djela, a umjeren čineći umje­rena. (1105b5–10)

Dakle, čini se da možda ipak ima nade za Georgea. Ja, doduše, ne mislim da je ima mnogo. Ako je istina da se George može početi ponašati kreposno (Bog zna zašto bi to činio) i nastaviti se ponašati kreposno toliko često da mu kreposno ponašanje postane navikom (u ovom slučaju ne možemo se čak ni u Boga uzdati da nam to učini shvatljivim), utoliko, i samo utoliko bi se Georgeov život mogao po­boljšati. No budući da su izgledi da se George iz navike ponaša kre­posno otprilike jednaki onima da se Jerry privikne na život s ušima u kosi, možemo slobodno reći da će se Georgeovo jadno postojanje nastaviti (srećom za nas).

255

Bilješke o piscima iliti autorima ove knjige:Tko su sad ovi?

Daniel Barwick je docent na Odsjeku za filozofiju i koordinator Pro­grama za akademsku izvrsnost na Tehnološkom fakultetu Alfred pri Državnom sveučilištu New York. Objavljivao je djela iz područja filo­zofije uma, metafizike i bioetike. Dan nadopunjuje prihode iznajmljujući svoju vilu u Toscani.

Eric Bronson asistent je na Odsjeku filozofije Fakulteta Berkeley u New Yorku i snimio je cjelovečernji dokumentarni film pod nazivom Moji lijeni bijeli prijatelji. Erik se voli pohvaliti: “Živim ono što propovije-dam i ne radim ništa.”

Mark T. Conard je književnik, filozof i stepski vuk nastanjen u Phila­delphiji. Njegovi radovi o Kantu i Nietzscheu objavljeni su u časopi­sima Philosophy Today i Southern Journal of Philosophy. Njegov članak “Simbolizam, značenje i nihilizam u filmu Pulp Fiction Quentina Ta­rantina” objavljen je u Philosophy Now. Nažalost, o Marku se ne može reći ništa osobno. Čini se da je prodao svoju biografiju J. Petermanu koji nije želio ustupiti prava na ponovno objavljivanje nijednog njezinog dijela.

Robert A. Epperson predaje filozofiju na Sveučilištu Auburn. Pr­venstveno se bavi etikom, epistemologijom i logikom, ali kad ga pitaju što radi, kaže: “Ja sam arhitekt.”

Tko su ovi?

256

Jorge J. E. Gracia je predstojnik katedre Samuel P. Capen i počasni profesor na Odsjeku za filozofiju Državnog sveučilišta New York u Buffalou. Njegova objavljena djela, među mnogim drugima, uključu­ju radove Filozofija i njezina povijest (1992), Teorija tekstualnosti (1995) i Tekstovi (1996). Njegova knjiga Hispano/latinski identitet nalazi se u tisku, a trenutno piše knjigu o tumačenju tekstova božanske objave. Jorge je Kramerov omiljeni autor u ovoj knjizi jer je ljudina, pravi Kuba-nac!

Jason Holt je asistent na Odsjeku filozofije Sveučilišta Mantiboae. Njegova objavljena djela uključuju: „A Comprehensivist Theory of Art“ u časopisu British Journal of Aesthetics, „Super-assertability and Asymptotic Truth“ u časopisu Dialoge i knjigu poezije nazvanu Fee-ling Fine in Kafka’s Burrow (Dobro je u Kafkinoj jazbini), AB Collector, 1994. Nikad nije glumio u nekom filmu Woodyja Allena.

William Irwin je asistent na Odsjeku za filozofiju King’s Collegea. Autor je djela Intencionalističko tumačenje: Filozofsko objašnjenje i obra-na. Objavio je članke i osvrte iz područja hermeneutike, Sartrea, Pla­tona, filozofije prava i filozofske pedagogije. Voli provoditi vrijeme s nećakom Jeffreyem, jesti čokoladne babke, pušiti kubanske cigare, uređivati vikendicu i kovati metafore.

Kelly Dean Jolley je izvanredni profesor na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta Auburn. Objavljivao je članke u Philosophical Quarterly, Philosophical Investigations i James Joyce Quarterly. Upozorenje: Kellyjevi članci izgledaju bolje ili lošije, ovisno o rasvjeti.

Norah Martin je asistentica na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Portlandu. Nedavno je uredila (s Peterom Ludlowom) zbirku eseja o

Bilješke o autorima

25�

eksternalizmu i samospoznaji, a objavljivala je radove u Journal of Me-dicine and Philosophy. Norah trenutno istražuje postojanje mutantske rase ljudi-svinja i etiku jedenja Dječjeg peperminta u operacijskoj sali.

Jennifer McMahon je asistentica na Odsjeku za filozofiju Fakulteta Centre. Objavljivala je radove o Sartreu i estetici. Egzistencijalistica i jahačica, Jennifer provodi većinu vremena razmišljajući “ni o čemu” i često osjeća mučninu jer uporno hrani svoje konje hranom Beefarino.

Theodore Schick, ml. je profesor na Odsjeku za filozofiju Fakulteta Muhlenberg. Autor je (s Lewisom Vaughnom) rada Kako misliti o čud-nim stvarima; kritičko promišljanje za new age i filozofiju činjenja: Uvod kroz misaone eksperimente. Ted uvijek jede M&M bonbone žlicom.

Aeon J. Skoble je asistent na Odsjeku za filozofiju na West Pointu. Objavljivao je članke o političkoj filozofiji, moralnoj filozofiji i subver­zivnom utjecaju Forrest Gumpa. Aeon voli čitati časopis Glamour.

Sarah E. Worth je asistentica na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta Furman. Specijalizirala se u antičkoj filozofiji i estetici i objavljivala radove u British Journal of Aestethics. Sarah bi željela ponoviti Elainei-ne riječi: “Ja nisam lezbijka. Mrzim muškarce ali nisam lezbijka… Mada u tome nema ništa loše.”

25�

Indeks svega

AAbraham (Stari zavjet) 59–60, 80–81akrasija 173Alexander, Jason 82b.Allen, Woody 104, 217američki zakoni 237anarhizam 232b.Aniston, Jennifer 56Anscombe, G. E. M. 143b.aparat za hlađenje vode 12, 13, 88Aristotel 31–44, 213, 219–227

o prijateljstvu 227o užitku 43postajanje kreposnim 42–44što je krepost 36–39, 40

Atena 22, 88, 89Augustin, sv. 189, 209b.

BBabu 206b.Beauvoir, Simone de 45Beckett, Samuel 161Beethoven, Ludwig van 116, 151Benes, Alton 49–50Benes, Elaine

anti-djevojka 47brak 50–51etika izlazaka 51–54feminizam 45–58momci 49, 51–52, 108obitelj 49–50

prijatelji 49, 56spominje se 23, 28, 60, 68, 71,

91, 108, 117, 119, 120, 121, 122, 124, 131, 132, 133, 134, 137, 139, 140, 141, 145, 159, 171, 174, 179, 180, 182, 183, 185, 187, 192, 193, 197, 209, 211, 212, 213, 214, 215–216, 225–227, 229, 230, 239

Benes, Gail 50Benson 18Biblija (v. također Abraham; dobri

Samaritanac; Isus; Izak; Jakov; Sara) 211

bit 115–120, 128, 186bla, bla, bla 13, 25, 26, 79, 81, 125, 210Bog 59, 60, 61, 80–82, 174, 219

Kant o B. 103bonton 213–214, 219, 221, 225božja zapovijed 212Brandt Leland 79, 82Braun, Lloyd 52Brežnjev, Leonid 193briga, brižnost (etika) 47–50Buck Naked 196Buda (budizam) 20, 29, 93, 96buksa 138

Ccamera obscura 181, 186Chiles, Jackie 47, 108, 230, 232, 237,

239

Indeks svega

260

cigare 66, 106, 108cinizam 31, 124, 179–180, 182–183Cochran, Johnnie 230Cole, Eve Browning 46b.Copleston, Frederick 112b.Costanza, Estelle 107, 198–199Costanza, Frank 71, 107, 196

muški grudnjak 133Costanza, George (v. također supro­

tno)homoseksualnost 50, 199, 201krepost/vrlina 222–225neovisni George 56ništa 87–94spominje se 23, 29, 46, 48, 50, 51,

54, 55, 56, 60, 62, 68, 97, 106, 107, 117, 119, 120, 121, 124, 131, 132, 133, 134, 136–137, 139, 141, 144, 145, 185, 186, 192, 193, 194, 195, 196, 197, 199, 200, 209, 211, 212, 214, 215, 216, 221, 226, 227, 229, 230, 239

sreća 31–44suprotno 157–179

Costanze (roditelji) 49, 107, 195

ČČarobnjak iz Oza 185čast 208–209, 217

DDalrymple, Russell 52David, Larry 17–18da Vinci, Leonardo 108Davola, Ludi Joe 108, 124, 222de Bergerac, Cyrano 75De Gaulle, Charles 193Del Boca Vista 71

Delfsko proročište 224Descartes, René 185Diana, princeza 231Dinkins, David 52Djed Mraz 69djevica (Marla) 53dobri Samaritanac 30, 139

istoimena epizoda 230b.minimalno pristojan Samaritanac

235–239parabola 233–235posljednja epizoda 229–240

Dockers 107dovršavanje tuđe rečenice 124Drake 174drama 205duša

Aristotel o 31–32Platon o 29, 227

EEast River 63egzistencijalizam (v. također Sartre,

Jean-Paul) 59, 101, 122Engleski pacijent 55estetski stadij 59, 61, 63–76

brak 67–68Dnevnik zavodnika 72–75Ili-ili, prvi dio 64–75plodored 63, 65–72, 75, 79posao 68–69

etički stadij 59, 76–80Ili-ili, sv. 2 76–80

etika (v. također moral; Aristotel) 11, 30

bonton 30, 219briga 47–50feministička 47–51izlasci 51–55vrlina/krepost 36–44, 160, 219–227

Indeks svega

261

eudaimonia (v. također sreća) 35, 40–44

eutanazija 238b.

FFawlty, Basil 157F.D.R. (Franklin Delano Ro­

manowski) 119, 226Feinberg, Joel 232b.feminizam 45–58

feministička etika 47–51liberalni feminizam 45–47

fenomenologija 125, 127fikcija

Platon o 123učiti iz f. 123, 125, 189

filozofija 11egzistencijalizam 59, 101europska 59fenomenologija 125, 127istočnjačka 93–97metafizika 103, 106, 111, 112ontologija 125

Fonda, Henry 235–236Fraiser 53, 57Freud, Sigmund 185b.

GGattuso, Greg 55b.Gauguin, Paul 82Gandhi, Mohandas K. 20, 29Gilligan, Carol 47–48glazba 99, 116–117, 150–151Guys and Dolls 200

HHannah i njezine sestre (Woody Al­

len) 104

Hawke, Ethan 27Hegel, G. W. F. 185Heidegger, Martin 11Hemingway, Ernest 49Hernandez, Keith 52Hollywood 71, 162Holmes, Sherlock 165homoseksualnost (v. također stereotipi)

epizode koje se bave h. 199b.Georgeova latentna h. 199muškarci 50, 192–201“prelazak u drugi tim” 108žene (lezbijke) 38, 58, 75

homunkulus 215Huxley, Aldous 150–151

Iideologija 69, 179–180, 181–182, 186ironija 179–180, 182, 188, 226

definicija 27–28situacijska 158, 170–171, 187sokratska 28, 77

istočnjačka filozofija 88, 93–97Isus 20, 22, 29, 209b., 233–234Izak (Stari zavjet) 59, 80–81

JJakov (Stari zavjet) 81Jarmel, Jake 52jastvo (osobni identitet i subjek­

tivnost)bez koherentnog j. 186–188moderni (kartezijanski/kantovski)

pojam 185prijateljstvo i 131–142Sartre o 125–131, 138–142, 226Seinfeld o 131–142

Jerry 55, 87–88, 91, 93, 144–145, 152, 194, 229

Indeks svega

262

epizode koje se bave J. 87b.JFK 185Johnson, Lyndon B. 193Jušni nacist 71, 124

KKafić uzdravlje 57Kant, Immanuel 101–103, 185,

219–220, 223, 227kategorički imperativ 220

kapitalizam 69, 181kavorka 75Kenny Rogers Roasters 64, 77, 108Kierkegaard, Søren (v. također

estetički stadij; etički stadij; religijski stadij) 12, 59–83, 187

istina i subjektivnost 81odnos s ocem 61

kineski restoran 93–94King, Martin Luther, ml. 96Knight, Wayne 134Kohlberg, Lawrence 48komedija

humor i pedagogija 124priroda k. 189, 189–192Seinfeld i 192–202šale i humor 99–100, 117televizija i 205, 219vrijeme i 99–100

komunitarizam 234komunizam 69, 239konačnost 100Kramer, Babs 62Kramer, Cosmo

brak 67–68Cosmo 61–62Čovjek K 60, 65, 67, 70, 72Kierkegaard i 59–83klauni 62

majka i otac 62problem s kockanjem 62prošlost 61–62spominje se 12, 18, 28, 29, 46, 48,

51, 56, 91, 106, 108, 117, 120, 121, 124, 131, 132, 133, 134, 136, 139, 141, 163, 183, 184, 185, 186, 187, 196, 197, 199, 209, 212, 215, 216, 217, 226, 229, 239

Kramer, Kenny 18

LLacan, Jacques 180–181, 185Lane, Lois 200Lao-ce 93–97Laughlin, Lori 54Leeves, Jane 53Leifer, Carol 18Letonska pravoslavna crkva 75libertinstvo 232–233, 237Lomez 71Louis-Dreyfus, Julia 49, 55

M“Ma daj!” 56, 58, 122majčinstvo 50marihuana 219Marx, Karl 180–181, 187masturbacija

natjecanje 53, 75, 107“svoga tijela gospodar” 239

Meir, Golda 193metafizika (v. također ontologija)

103, 106, 111, 112Mickey 69, 71, 72Midler, Bette 197Milli Vanilli 116Mishki, Sue Ellen 56, 119, 183

Indeks svega

263

Monk’s (kafić) 12, 17, 56, 87, 106, 192–193

moral (v. također Aristotel; etika; krepost/vrlina)

aristotelovski 213bonton i 213–214božja zapovjed 212čast i 208–209, 217imanje sreće i 216–217kantovski 212m. nihilizam 209, 219m. relativizam 209, 219moralni život 205–218sreća i 206, 217–218utilitaristički 212

NNBC 52, 55, 87, 90, 97, 131, 191, 194,

219, 229“nema grljenja, nema učenja” 210,

219, 229“mada u tome nema ništa loše” 83,

196, 197, 198Newman 61, 71, 72, 75, 77, 106, 118,

120, 124, 134, 216, 226–227skupljanje ambalaže 108veseo kao N. 226

Newton, Isaac 102New York (Manhattan) 82, 139, 160,

217Njujorčani 206, 213

New York Post 198New York Times 184b.New York Yankees 107, 160, 167, 171, 225Nietzsche, Friedrich (v. također

vječno ponavljanje istoga) 12, 99–107, 116–120

Ljudsko, isuviše ljudsko 99Radosna znanost (najveći uteg)

103–104

Tako je govorio Zaratustra 105–106Volja za moć 109–110

ništa (v. također sve)budizam o 93epizode o 94b.jastvo 127–129, 187Parmenid i Platon o 88–93Sartre o 126–129taoizam o 93–97TV-serija o 55, 70, 87–97, 111, 121,

144–145, 149–150, 152, 191, 229

znam da ništa ne znam 28, 224život 124

Noddings, Nel 48

Oobičajno pravo 232Olsen, Regine 77, 81ontologija 126Otok iz mašte 184b.

PPam (uistinu dražesna) 75Parmenid 88–92, 111–113pedagogija 11, 17, 124–125Pendant Publishing 28, 46Pennypacker, H. E. 65, 66People Magazine 49Peterman, J. 18, 46, 108, 132,

179–188Peterman, John 179b.turneja realnosti 18, 108

phronemos (ideal) 221, 222, 223–225, 226

Pintar 119Pitt, gospodin 46, 132Platon 17–30, 37, 111–120

alegorija o špilji 23–24

Indeks svega

264

Država 23–24, 26, 28, 115duša 29, 227Eutifron 26Fedon 29, 114FICTION, ON 123ideje, teorija 24–26, 113–116mišljenje, ispravno 215Obrana Sokratova 20–21o ničemu 88–93o razumu 113pisac dijaloga 19–20, 29, 113Sofist 88–92

Playboy 82b.podzemna željeznica 107Poppie 132popularne TV serije 12, 56, 123posljednja epizoda (“Finale”)

30, 46–47, 66, 79, 88, 121, 139–142, 206b., 214–215, 227, 229–240

Pottery Barn 108praktična mudrost (phronesis)

31–32, 223–224prava 232–234pravdednost 214Prijatelji 56–57prijateljstvo

Aristotel o 227Elaine o 49Jerry o 22, 240Kramer o 70–72 Seinfeld i oblikovanje jastva 121,

122, 131–137, 140–143Puddy, David 52, 108, 120, 132

QQueens College 46

Rrabin Kirschbaum 50Rachels, James 238Rat i mir 28razum

Aristotel o 221–222, 227Parmenid o 112Platon o 113racionalizam 165razumno ponašanje 161–169umna priroda 31–32, 36

Reality Bites (Zagrizi život) 27religijski stadij 59, 80–82

Strah i drhtanje 80–81Rifkin, Joel 52, 108Ryder, Wynona 27

SSacamano, Bob 71samuraji 96Sara (Stari zavjet) 80Sartre, Jean-Paul

Bez izlaza 125, 138–142, 230b.Bitak i ništa 126–129, 131egzistencijalist 122kao ništa 126–129o biti 128o jastvu 121–142, 226zurenje 139Transcendencija jastva 128

Seinfeld (v. također posljednja epizo­da; Jerry) 139–140, 179–180, 201–202, 205–218, 219–227

spominje se 29, 31, 40, 47, 60, 61, 68, 70, 83, 87, 89, 91, 97, 106, 111, 117, 118, 119, 120, 121, 122, 124, 131, 132, 133, 134, 136, 137, 140, 141–142, 143, 144, 145, 149–150, 151, 152,

Indeks svega

265

157, 160, 163, 169, 173, 180, 182, 183, 184, 189, 191, 229, 230

začetak 17–18Seinfeld, Jerry

“Jerryjev problem” 17–20o prijateljstvu 22, 240spominje se 35, 40, 44, 46, 48, 51,

54, 55, 56, 60, 61, 65, 68, 71, 79, 87, 88, 93, 94, 97, 106, 107, 117, 119, 120, 121, 124, 131, 132, 133, 134, 136–137, 139, 141, 144, 145, 152, 157, 159, 174, 175, 185, 186, 193, 194, 195, 196, 197, 199, 200, 201–202, 209, 211, 212, 214, 215, 216, 217, 221, 222–225, 226, 227, 229, 230, 239, 240

u usporedbi sa Sokratom 17–30Seinfeld, Morty 63, 71, 108Seinfeldovi (roditelji) 49Seinfeldovi ljetopisi 54, 55Seinjezik 18–19Shakespeare, William 87skok (vjerski) 60, 80–81smrtna kazna 207sofisti 89–92

Trasimah 28Sokrat

babica 23Jerry u usporedbi sa 17–30obad 22–23, 30sokratski problem 17–20, 112–113spominje se 89, 165, 224, 226, 227

Spock 165spužva (biti spužve vrijedan) 53,

225, 239sreća 31–44, 206, 211, 217–218, 223,

227sreća (sudbina) 31, 39, 215St. Louis 50

Steinbrenner, George 160, 176, 177, 225, 239

stereotipi 139o muškim homoseksualcima 50,

194–200o ženama 45, 55, 56–58

supererogatorna djela 235–236Superman 23, 224suprotno 32–35, 157–178, 211,

224–225Susan 50, 75Suzuki, Daisetz 96b.sve (v. također ništa) 9–240Sveučilište New York 193, 198Sveučilište Tufts 46reprize 109

Ttao (taoizam) 93–97Teetet 89–90televizija 45, 189, 219

analogija s umom 102komedije situacije 122–123, 205,

218revolucija t. 87, 89

teorija pravednog rata 209b.Tertulijan 81, 187Thomson, Judith Jarvis 235–236Titanic 185Today Show 91Tolstoj, Lav 28Tora 211tragedija 189, 191–192, 218Trasimah 28

Uujak Leo 106US Open 69Ustav SAD-a 232

Indeks svega

266

utilitarizam 219–220, 223, 226, 227konzekvencionalizam 220

užitak 43, 59, 64, 223

VVandelay, Art 88, 89, 92, 106, 231Van Nostrand, dr. 65, 66vei vu vei 95, 97Veronica’s Closet 57vitez vjere 81vječno ponavljanje istoga 103–106,

109–111hipotetičko 104–105kvaziznanstveno objašnjenje

109–111teorija u metafizici 105–106

vrijednosti 192, 221vrijednosni sudovi 35, 79

vrijemeapsolutno vrijeme 102–103Augustin o 189glazba i 99ideje kao bezvremenske 115i komedija 99–100Kant o 101–103Newton o 102–103Nietzsche i v. (vječno ponavljanje

istoga) 103–106, 109–111prošlost, sadašnjost i budućnost

101–102, 119vrlina/krepost (v. također Aristotel;

etika)oponašanje kreposti 176postajanje kreposnim 42–44,

212–213, 222–225što je krepost/vrlina? 36, 40, 240

vu vei 94–97

WWashington Senators 164Westphal, Merold 60b., 64b.Whatley, Tim 52Windsor, vojvoda i vojvotkinja 185Wittgenstein, Ludwig (Filozofska

istraživanja) 143–153

Zzakon isključenja trećeg 224Zla vještica Zapada 184, 187Zona sumraka 186

Žžitne pahuljice 106, 221, 230Žižek, Slavoj 180, 181, 185

Indivisible Reminder 185b.Sublimni objekt ideologije 179, 181b.