1

2

RICHARD A KNAAK - Diablo : Naslijeñe krvi Lubanja im je svima izmamila cerek, kao da je radosno pozivala ovaj trio da joj se pridruži u vječnosti. "Izgleda da nismo prvi", promrmlja Sadun Tryst. Žilavi borac s ožiljkom na licu tapkao je po lubanji rubom svoga noža stoje tjeralo bezmesnog čuvara na nervozno cupkanje. Iza mrtvačkog prizora, mogli su taman nazrijeti šiljak koji je probušio glavu njihovog prethodnika, ostavivši ga visjeti, dok s vremenom sve osim lubanje nije palo na pod u zbrkanu hrpu. "Zar si mislio da ćemo biti?" šaputala je visoka, zakrabuljena prilika. Dok je Sadun bio mršave, umalo akrobatske grañe, Fauztin je gotovo nalikovao lesu. Vizjerei čarobnjak kretao se gotovo poput fantoma dok je i sam prstom u rukavici dodirivao lubanju. "Ovdje nema magije. Samo okrutna i učinkovita mehanika. Nemamo se čega bojati." "Osim da će se tvoja glava naći na sljedećem štapu." Vizjerei čupne svoju usku, sivu kozju bradicu. Njegove lagano nakošene oči zatvoriše se jednom kao da potvrñuju ove izjave nje-govog partnera. Dočim je Sadun nalikovao nepovjerljivoj lasici, a ponekad mu je i osobnost nalikovala na nju, Fauztin je podsjećao na slabašnu mačku. Njegov kvrgavi nos koji se stalno grčio i brčići koji su visjeli ispod njega samo su dodavali sveukupnom dojmu. Nijedan nije imao reputaciju čistunca, no Norrec Vizharan bi obojici povjerio život- nekoliko puta to je i učinio. Kad im se pridružio, starije ratnik zurio naprijed u prostranu tamu koja je nagovještavala da se nalaze u velikoj odaji. Dosad su istražili sedam različitih nivoa i otkrili da su čudnovato lišeni bilo čega osim najprimitivnijih zamki. Takoñer su otkrili da su lišeni i bilo kakvog blaga. Bilo je to veliko razočarenje za malu grupicu. ;"4 "Jesi li siguran da ovdje nema magije, Fauztine? Uopće?" Lukave crte lica napola skrivene kapuljačom naboraše se zbog blage uvrijeñenosti. Široka ramena njegovog prostranog ogrtača da-vala su Fauztinu proricatelj sku, gotovo nadnaravnu pojavu, osobito kad se izdignuo iznad mišićavog Norreca, koji ni sam nije bio malen čovjek. "Trebaš li to pitati, prijatelju?" "To jednostavno nema smisla! Osim nekoliko malenih i prili čno jadnih zamki, nismo sreli ništa što bi nas spriječilo da doñemo u glavnu odaju! Čemu se mučiti s ovolikim kopanjem i ostaviti sve jedva branjeno!" "Ne bih baš nazvao pauka velikog poput moje glave ničim", Sadun se ubaci kiselim glasom, odsutno češući svoju dugu, ali prori-jeñenu crnu kosu. "Osobito dok se nalazi na mojoj glavi..." Norrec gaje ignorirao. "Je li ono što mislim da jest? Jesmo li . zakasnili? Je li ovo ponovno Tristram?" Nekoć, izmeñu najamnikovanja, tražili su blago u malenom problematičnom selu koje se zvalo Tristram. Legenda je govorila da se u brlogu koji su čuvali zlodusi moglo naći blaga toliko izvanredne vrijednosti da bi od onih koji bi bili dovoljno sretni da ga pronañu načinilo kraljeve. Norrec i njegovi prijatelji su otputovali tamo, ušli u nepoznate mračne labirinte bez znanja koje je imalo mjesno pučanstvo ... I nakon svih njihovih napora, nakon borbi s čudnovatim zvijerima i jedva izbjegavši smrtonosne zamke... otkrili su daje netko drugi iz podzemnog labirinta opelješio gotovo sve stoje vrijedilo. Tek po povratku u selo otkrili su tužnu istinu da se veliki vitez spustio u labirint nekoliko tjedana prije njih i navodno priklao strašnog demona - Diabla. On sam nije uzeo ni zlata ni dragulja, no ostali avanturisti koji su došli ubrzo poslije njega dobro su se okoristili njegovim ručnim radom, noseći se s manjim opasnostima i odnoseći sve što su mogli naći. Razlika od nekoliko dana ostavila je trio bez ičeg što bi nagradilo njihov trud ... Norrec takoñer nije našao utjehu u riječima jednog seljana, u čiji je zdravi razum sumnjao, koji ih je dok su se pripremali otići upo zorio da vitez, takozvani Wanderer, nije porazio Diabla nego prije oslobodio nečastive zlo. Na upitan Norrecov pogled prema Fauztinu, isprva je bilo odgovoreno ravnodušnim slijeganjem ramenima Vizje- rei čarobnjaka. "Uvijek su postojale priče o odbjeglim demonima i strašnim prokletstvima", dodao je Fauztin tada, glasom u kojem nije bilo upozo-renja. "Diablo je uglavnom u većini najpopularnijih priča koje šapće običan svijet." "Misliš li da tu nema ničeg?" Kao dijete, Norrec je rastao uz strašne priče odraslih o Diablu, Baalu i ostalim čudovištima noći, smišljenima zato da on bude dobar. Sadun Tryst frknu. "Jesi li ikada vidio demona? Znaš li ikoga tko gaje vidio?" Norrec ga nije vidio. "Jesi li ga ti vidio, Fauztine? Kažu da Viz-jereiji mogu pozivati demone da odgovaraju na njihove zapovijedi." "Da to mogu činiti, zar misliš da bih tumarao praznim labirintima i grobnicama?" Taj je komentar, više od bilo čega drugog, uvjerio Norreca da seljaninove riječi provari zajedno s ostalim pretjeranim pričama. To

3

uistinu nije bilo teško učiniti. Napokon, jedina stvar koja je ikada bila važna ovoj trojici bila im je važna i sada - bogatstvo. Na žalost, sve se više činilo da im ta bogatstva izmiču. Dok je zurio niz prolaz, Fauztinova se druga ruka u rukavici stegnula oko magičnog štapa koji je nosio. Dragulj na vrhu štapa -njihov izvor svjetlosti - kratko je zaplamsao. "Nadao sam se da sam pogriješio, no bojim se daje ipak tako. Daleko smo od početka da prekapamo ovako duboko po ovom mjestu." Borac tiho opsuje. Služio je pod mnogim zapovjednicima u svojemu životu, uglavnom za vrijeme pohoda iz Westmarcha i, preživ-ljavajući te razne bitke, često za dlaku, došao je do jednog zaključka. Nitko se ne može nadati usponu u svijetu bez novca. Bio je dogurao do čina kapetana, triput je izgubio čin, a nakon zadnjeg neuspjeha, napokon je s gañenjem odustao. Rat je bio u Norrecovom životu od onog trenutka kada je bio dovoljno star da podigne mač. Nekoć je takoñer imao nešto poput obitelji, no oni su sad bili mrtvi poput njegovih ideala. Još se uvijek smatrao pristojnim čovjekom, no čovjek se ne može prehraniti pristoj-nošću. Zaključio je - mora postojati drugi način ... I tako, zajedno sa svoja dva suputnika, pošao je u potragu za blagom. Poput Saduna, i on je imao svoje ožiljke, no inače, njegov je lik nalikovao običnom farmeru. Velike smeñe oči i široko, prijazno lice jake čeljusti, ne bi izgledao neskladno s motikom u ruci. Iako se ta slika povremeno javljala krupnom veteranu, znao je da mu treba zlato kojim bi platio tu zemlju. Ova bi ih potraga trebala dovesti do blaga daleko većega od njegovih potreba, daleko većega od njegovih snova... Sad se činilo daje sve bilo gubljenje vremena i truda... ponovno. . Stojeći kraj njega, Sadun Tryst baci nož u zrak, a zatim ga, dok je padao, stručno uhvati za dršku. Učinio je to još dva puta, zamišljen. Norrec je mogao zamisliti o čemu je razmišljao. Na ovome su putu proveli mjesece, ploveći preko mora do sjevernog Kehjistana, spavajući na hladnoći i kiši, slijedeći lažne tragove i prazne spilje, jedući svakakve kukce koje su pronalazili kad bi im se drugi ulov izjalovio, i sve to zbog Norreca, koji je potaknuo cijeli ovaj fijasko. Još gore, ova je potraga započela zbog sna, sna koji se ticao vragoljastog planinskog vrha koji je u grubim crtama nalikovao zma-jevoj glavi. Daje o tome sanjao samo jednom ili dvaput, Norrec bi možda i zaboravio ovaj prizor, no tijekom godina, on se prečesto ponavljao. Kad god bi se borio, Norrec je tražio vrh, ali uzalud. Tada mu je suputnik iz ovih hladnih sjevernih zemalja, koji je kasnije umro, u prolazu spomenuo takvo mjesto. Govorilo se da ga progone duhovi i da ljudi koji putuju blizu planine često nestaju ili budu otkriveni godinama kasnije, mesa zguljenog s njihovih rasutih kostura ... Tamo i tada, Norrec Vizharan postao je siguran da gaje sudbina pokušala dovući ovamo. No, ako je tako, zastoje onda grobnica već bila opustošena? Ulaz je bio dobro skriven u stijeni, no jasno otvoren prema van. To mu je trebao biti prvi trag prema istini, ali Norrec je odbijao čak i uočiti protuslovlje. Sve njegove nade, sva njegova obećanja suputnicima... "K vragu!" šutne najbliži zid. Samo gaje njegova čvrsta čizma spasila od loma pokojeg nožnog prsta. Norrec baci mač na zemlju, nastavljajući proklinjati svoju naivnost. "Neki novi general iz Westmarcha unajmljuje najamnike", uslužno napomene Sadun. "Kažu da je prilično ambiciozan ..." "Dostaje ratova", promrmlja Norrec pokušavajući skriti bol koja mu je prolazila kroz nogu. "Dostaje pokušaja umiranja za slavu drugih ljudi." "Samo sam mislio -" Vitki čarobnjak udari jedanput po zemlji svojim štapom, tražeći pažnju obojice svojih partnera. "Bilo bi glupo sada ne otići u sre-dišnju odaju. Možda su oni koji su ovdje bili prije nas ostavili koju tricu ili novčić. Pronašli smo pokoji zlatni novčić u Tristramu. Sigurno nam neće štetiti ako još malo procunjamo, zar ne, Norrec?" Znao je daje Vizjerei jedino htio ublažiti gorčinu svoga prijatelja, no ova ideja ipak je uspjela zainteresirati starog borca. Sve što je trebao bilo je nekoliko zlatnih novčića! Još uvijek je bio dovoljno mlad da se oženi, započne novi život i možda čak osnuje obitelj... Norrec uzme svoj mač odmjeravajući ovo oružje koje gaje godinama tako dobro služilo. Držao gaje čistim i naoštrenim, ponosan na jedan od rijetkih predmeta za koje se moglo reći da su njegovi vlastiti. Odlučan izraz prostre se njegovim licem. "Idemo." "Prilično si rječit za čovjeka koji govori toliko malo", dobaci Sadun čarobnjaku kad su kretali. "A ti koristiš toliko mnogo riječi za čovjeka koji ima tako malo vrijednoga reći." Prijateljska prepirka meñu njegovim suputnicima pomogla je Norrecu da se smiri. Podsjetila gaje na draga vremena kada su njih trojica odolijevali mnogo gorim teškoćama. Ipak, razgovor je zamro dok su se približavali odaji koja je zasigurno bila posljednja i najvažnija. Fauztin ih zaustavi, nakratko po-gledavši dragulj na vrhu svojega štapa. "Bolje da vas dvojica upalite baklje prije nego uñemo unutra." Baklje su čuvali za hitne slučajeve. Čarobnjakov štap im je dosad dobro služio. Fauztin nije ništa rekao, no dok je Norrec uz pomoć

4

kresiva palio svoju baklju, pitao seje li Vizjerei napokon opazio neku značajniju magiju. Ako je tako, možda je ipak ostalo nekog blaga... Norrec zapali Sadunovu baklju svojom vlastitom. Okružen sigurnijim svjetlom, trio se uputi dalje. "Kunem se", progunña dični Sadun nekoliko trenutaka kasnije. "Kunem se da mi se ježi kosa na tjemenu!" Norrec je osjećao isto. Nijedan borac nije prosvjedovao kada je Vizjerei preuzeo vodstvo. Klanovi Dalekog istoka dugo su proučavali čarobnjačke vještine, a Fauztinov ih je narod proučavao najduže. Ako se ukaže situacija u kojoj je potrebna magija, sigurno je imalo smisla prepustiti stvar mršavom bacaču čini. Norrec i Sadun bili su tu da ga štite od ostalih napada. Takav je dogovor do sada djelovao. Za razliku od teških čizama ratnika, Fauztinove noge u sandalama nisu pravile nikakav zvuk dok je hodao. "Mag uperi svoj štap prema naprijed, i Norrec zamijeti daje, unatoč svojoj moći, dragulj sjajio slabijim sjajem. Činilo se da se samo baklje ponašaju kako bi trebale. "Ovo je staro i moćno. Naši prethodnici možda nisu imali toliko sreće koliko smo prvo pretpostavljali. Možda ipak nañemo neko blago." A možda i više od toga. Norrecov stisak na dršku mača se pojača do te mjere da mu se zglobovi zabijeliše. Želio je zlato, no takoñer je želio i živjeti da ga može potrošiti. Kada se pokazalo daje štap nepouzdan, dvojica boraca preuze-še vodstvo. To nije značilo da Fauztin više neće biti od pomoći grupi. Čak i sad, veteran je to znao, njegov bi čarobnjački pratilac smislio najbrže i najsigurnije čini ma što god susreli. "Ovdje je tamno kao u grobu", promrmlja Sadun. Norrec ne reče ništa. Nekoliko koraka ispred svojih pratilaca, postao je prvi koji će prići odaji. Unatoč opasnostima koje bi mogle viriti iz nje, osjećao je da ga gotovo vuče, kao da ga je nešto iznutra zvalo ... Zasljepljujuće svjetlo zaspe trio. "Bogovi.'"prasne Sadun. "Ne vidim!" "Sačekaj trenutak", upozori čarobnjak. "Proći će." Tako je i bilo, no dok su mu se oči prilagoñivale, Norrec Vizha-ran vidje nešto toliko prekrasno daje morao nekoliko puta trepnuti kako bi bio siguran da se ne radi o priviñenju prouzrokovanom njegovim željama. Zidovi su bili prekriveni složenim redovima dragulja u kojima je čak i on mogao osjetiti magiju. Svakovrsno drago kamenje obilato bojama svjetlucalo je odajom u zaprepašćujućem prikazu lemljenih i odbijenih boja. K tome, ispod ovih magičnih simbola i ništa manje primamljivo, bilo je blago zbog kojega je trio i došao. Brežuljci zlata, brežuljci srebra, brežuljci dragulja. Oni su doprinosili sveopćem sjaju čineći odaju sjajnijom od dana. Svaki puta kada bi neki od boraca podigao svoju baklju^uslijedila bi munja koja bi promijenila izgled sobe dodajući joj novu dimenziju jednako zapanjujuću poput prethodne. Ipak, koliko god je cijela stvar oduzimala dah, jedan šokantan prizor privuče Norrecovu pažnju. Razvučeni preko poda, prostirući se dokle mu je pogled dopirao, bili su izmrcvareni i raspadajući oblici poput onih koje su on i njegovi prijatelji slijedili do ovog zlokobnog mjesta. Sadun je držao svoju baklju nasuprot najbližeg od njih - trupla gotovo bez ostataka mesa još odjevena u natruli kožni oklop. "Ovdje je moralo biti neke bitke." "Ovi ljudi nisu svi umrli u isto vrijeme." Norrec i niži vojnik gledali su u Fauztina koji se, za razliku od uobičajene ravnodušnosti, doimao zabrinuto. "Na što točno misliš?" "Mislim, Sadune, da su neki od njih očito mrtvi mnogo duže, čak stoljećima. Ovaj u blizini naših stopala je jedan od najnovijih. A neki od onih tamo su ništa doli kosti." Vitki ratnik slegne ramenima. "U svakom slučaju, sudeći po prizoru, svi su pomrli na prilično gadan način." "To da." "I... što ih je ubilo?" ; Sada je Norrec odgovorio. "Pogledaj. Mislim da su se meñusobno poklali." Leševi na koje je pokazao držali su oružje kojim su proboli jedan drugoga. Jedan od njih, koji je još uvijek imao usta otvorena na posljednji užasnuti uzvik, nosio je odjeću nalik onoj na drugom mumificiranom tijelu kraj Sadunovih nogu. Drugi je nosio samo dronjke i tek je nekoliko pramenova dlake prekrivalo njegov inače čist kostur. "Sigurno si pogriješio", odgovori Vizjerei, lagano tresući glavom. "Jedan je ratnik očito mnogo stariji od drugog." Tako bi i Norrec pretpostavio da nije bilo oštrice koja je prolazila kroz tijelo drugog trupla. Ipak, smrt dvojice ljudi koja se dogodila tako davno imala je malo značenja u ovome trenutku. "Fauztine, osjećaš li nešto? Ima li ovdje kakve zamke?" Ispijena prilika dizala je svoj štap nekoliko trenutaka pred odajom, a zatim ga ponovno spustila. Gañenje je bilo očito na njegovom licu. "Ovdje ima tako puno sukobljenih sila, Norrec. Ne znam što točno da tražim. No, još ne osjećam nikakvu izravnu opasnost." Sadun je kraj njih lagano cupkao od nestrpljenja. "I, hoćemo li sve ovo napustiti, sve naše snove, ili ćemo lagano riskirati i skupiti si

5

nekoliko carskih novčića?" Norrec i čarobnjak razmijeniše poglede. Nijedan od njih nije mogao vidjeti razloga da ne nastave, osobito s toliko puno iskušenja pred njima. Stari je ratnik napokon smirio stvar poduzimajući još koji korak dalje u glavnu odaju. Budući da ga nije pogodila nikakva munja niti gaje napalo demonsko stvorenje, Sadun i Vizjerei korak-nuše za njim. "Sigurno ih ima bar nekoliko desetaka." Sadun je preskakao preko dva kostura još uvijek zarobljena u borbenom zagrljaju. "I to ne računajući one isjeckane na male komade ..." "Sadune, zatvori usta ili ću ti ih ja zatvoriti..." Sad kad je stvarno hodao meñu njima, Norrec nije želio daljnje rasprave o mrtvim lovcima na blago. Još gaje uvijek smetalo to što su mnogi očito umrli nasilnom smrću. Sigurno je netko preživio. No ako jest, zašto su novčići i ostalo blago bili gotovo netaknuti? A tada je nešto drugo odvuklo njegove misli s ovih pitanja. Bila je to iznenadna spoznaja da se iza blaga, na samom udaljenom kraju odaje, nalazi povišeno postolje na vrhu prirodno formiranog stubišta. Još važnije, na vrhu tog postolja ležali su posmrtni ostaci čovjeka još odjevenog u oklop. "Fauztine..." kada je mag došao do njega, Norrec je pokazao na postolje i promrmljao, "što ti se čini?" Fauztinov jedini odgovor bilo je nabiranje usana. Oprezno je krenu prema platformi. Norrec gaje pratio u stopu. "To bi toliko toga objasnilo ..." čuo je Vizjereija kako šapće. "To bi objasnilo toliko sukobljenih magičnih znakova i toliko mnogo znakova moći..." "O čemu to govoriš?" Čarobnjak se napokon okrenu prema njemu. "Doñi bliže i sam vidi." Norrec je upravo to i učinio. Osjećaj nelagode koji gaje ranije ispunjao pojačao se sada dok je zurio u mrtvački prizor na platformi. Nekoć je to bio čovjek vojničkih ambicija, toliko je barem Norrec mogao reći, iako je od njegove odjeće ostalo samo nekoliko po-deranih ostataka. Fine kožne čizme ležale su okovane s obiju strana. Dijelovi hlača virili su iz njih. Ono stoje nekada vjerojatno bilo svilena košulja, bilo je teško vidljivo pod kraljevskim prsnikom koji je ležao koso pod rebrima. Pod tim, zacrnjeni komadići nekad kraljevske rubenine prekrivali su većinu gornjeg dijela platforme. Dobro izrañene borbene rukavice i žljebasti oklop podlaktice ostavljali su dojam da su ruke u njemu još žilave i od mesa, a ostatak je oklopa to isto činio i za ramena. Manje je uspješan bio oklop na nogama koji je zajedno s kostima ležao nakrivljen kao da ih je nešto u prošlosti pomaknulo. "Vidiš li?" upita Fauztin. Norrec zaškilji, nesiguran na što se točno odnosi pitanje. Osim činjenice daje oklop bio, činilo se, obojen nelagodnom no poznatom nijansom crvene boje, nije vidio ništa što bi - Nema glave. Tijelo na postolju nije imalo glavu. Norrec pogleda mimo postolja. Nije vidio ni traga na podu. Spomene to čarobnjaku. "Da, upravo je tako opisano." Mršava prilika potrči naprijed gotovo, činilo se veteranu, previše nestrpljivo. Fauztin pruži ruku, no zaustavi je u posljednji tren ne dotakavši ono što je bilo pred njim. "Tijelo položeno gornjim dijelom prema sjeveru. Glava i kaciga koje su već odvojene u bitci, sada odvojene i u vremenu i prostoru kako bi osigurale potpuni kraj slučaja. Znakovi moći postavljeni u zidove da sprječavaju i zadržavaju tamu unutar lesa... no..." Fauztinov glas se otegne dok je on nastavio buljiti. "Ali što?" Mag protrese glavom. "Ništa, pretpostavljam. Možda sam nervozan, i to više nego sam voljan priznati, samo zato što sam u nje-govoj blizini." Dosad pomalo ogorčen Fauztinovim mračnim riječima, Norrec zaškrguće zubima. "Pa ... tko je on? Neki princ?" "Nebesa, ne! Zar ne vidiš?" Prstom u rukavici pokaže u crveni prsnik. "Ovo je izgubljeni grob Bartuca, gospodara demona, majsto-ra najcrnje magije -" "Krvavi knez", riječi pobjegoše Norrecu u hropcu. Dobro je znao priče o Bartucu koji je ustao meñu redovima čarobnjaka da bi se kasnije vratio tami, demonima. Sad se crvenilo oklopa činilo savršeno smislenim. Bila je to boja ljudske krvi. U svojem se ludilu Bartuc, koji je s vremenom uspio zaplašiti čak i demone koji su ga u početku zaveli, kupao prije svake bitke u krvi prethodno palih neprijatelja. Njegov je oklop, nekoć sjajno zlatan, postao zauvijek umrljan njegovim grešnim djelima. Gradove je sravnio sa zemljom, počinio brojna zvjerstva, i nastavio bi tako zauvijek - tako je priča govorila - da nije bilo očajničkih čina njegovog vlastitog brata Horazona i ostalih Vizjerei čarobnjaka koji su koristili sve znanje prikupljeno iz drevnih, prirodnijih magija da poraze zloduha. Bartuc i njegov domaćin bili su zaklani nenadano baš pred pobjedu. Sam Krvavi knez bijaše obezglavljen baš usred bacanja strašne protučini. Još uvijek nepovjerljiv prema bratovoj ogromnoj moći, čak i u smrti, Horazon je naredio da se Bartucovo tijelo zauvijek sakrije od pogleda ljudi. Zašto ga jednostavno nisu spalili, Norrec nije znao, no on bi zasigurno pokušao. Ovako su se ubrzo razvile glasine o mjestu posljednjeg počinka Krvavog kneza. Mnogi su tražili njegov grob, osobito oni koji su se bavili crnim vještinama i bili zainteresirani za mogućnost trajne magije, no nitko nije tvrdio daje uistinu pronašao grobnicu. Vizjerei je vjerojatno znao više detalja od Norreca, no i stari je borac sasvim dobro znao na što su to naišli. Postojala je legenda daje Bartuc neko vrijeme živio s Norrecovim narodom, i da su možda neki od vojnika s kojima je odrastao u stvari potomci sljedbenika

6

monstruoznog despota. Da, Norrec je dobro znao za ostavštinu Krvavog kneza. On zadrhta i, bez razmišljanja, stade uzmicati od postolja. "Fauz-tine... idemo odavde." "Naravno, prijatelju -" "Idemo." Zakrabuljena prilika proučavala je Norrecove oči, a zatim klim-nula. "Možda si u pravu." Zahvalan, Norrec se okrenuo svome drugom suputniku. "Sadu-ne! Zaboravi sve! Odlazimo odavde! Odmah -" Nešto u blizini zasjenjenog ulazau odaju privuče njegovu pažnju. Nešto što se pomaklo, a nije bilo Sadun Tryst. Treći član grupice bio je trenutno zauzet punjenjem vreće svim vrstama dragulja koje je mogao naći. j;* "Sadune!" prasne stariji borac. "Baci vreću! Brzo!" ;-l!* Stvar u blizini ulaza vukla se prema naprijed. "Jesi li lud?" Sadun će, ne trudeći se čak ni pogledati preko ramena. "O ovome smo sanjali!" Zveket kretanja privuče Norrecovu pažnju, zveket koji je dolazio iz više od jednoga pravca. On proguta knedlu kada se ona prva prilika približi i postane bolje vidljiva. Prazne duplje mumificiranog ratnika kojeg su prvog prekoračili .susretoše se s njegovim vlastitim pogledom. "Sadune! Pogledaj iza sebe!" Sad je barem imao pažnju svoga partnera. Žilavi vojnik odmah je ispustio vreću, okrenuvši se oko svoje osi i vadeći svoju oštricu. Ugledavši ono s čim su se i Norrec i Fauztin već bili suočili, lice Saduna Trysta postade blijedo poput kosti. Jedan po jedan počeli su ustajati, od trupala do kostura, oni koji su prethodili triju u ovoj grobnici. Sad je Norrec razumio zašto nitko nikada nije živ napustio ovo mjesto i zašto su on i njegovi prijatelji uskoro mogli biti dodani ovoj strašnoj vrsti. "Kosorag.1" Jedan od kostura, najbliži čarobnjaku, nestade u prasku narančastog plamena. Fauztin uperi prst u drugoga, napola odjevenu avet s nekim dijelovima njezina bivšeg lica još prisutnima. Vizjerei ponovi riječ moći. Ništa se ne dogodi. "Moja vradžbina -" Zaprepašten, Fauztin nije primijetio drugi kostur, njemu s lijeva, kako podiže zahrñali, ali još upotrebljivi mač jasno namjeravajući odrubiti magovu glavu. "Pazi!" Norrec odbije udarac, a zatim napadne. Na žalost, njegov napad ništa ne promijeni. Oštrica je jednostavno prošla kroz rebra. U očaju, on šutne svog stravičnog neprijatelja, bacajući kostur koji se razbije o sljedećeg gegavog neumrlog. Neprijatelja koje se nije moglo zaklati na uobičajen način bilo je nekoliko puta više. Norrec vidje Saduna koji je bio odsječen od njih dvojice kako skače na vrh hrpe zlatnika i pokušava se obraniti od dva ratnika iz noćne more. Jedan je bio mrtvačka ljuska, a drugi djelomični kostur s jednom zdravom rukom. Još ih se nekoliko okupilo iza ove dvojice"Fauztine! Možeš li što učiniti?" "Pokušat ću s drugačijom vradžbinom!" Još jedanput, Vizjerei je izgovorio riječ: ovaj puta se dva stvorenja koja su se borila sa Sadunom zamrznuše na mjestu. Da ne pro-pusti pruženu priliku, Tryst zamahne svom snagom prema dvojcu. Obje se aveti rasuše u bezbrojne komadiće. Njihove se gornje polovice razbiše o kameni pod. "Tvoje su se moći vratile!" Norrecova nada oživje. "Nikad me nisu ni bile napustile. Bojim se da imam samo jednu priliku da iskoristim svaku vradžbinu, a trebam više vremena da bih bacio većinu preostalih!" Norrec nije dobio priliku komentirati ovu užasnu vijest, jer je njegova situacija postala još beznadnijom. Izmijenio je brze udarce s prvim, a zatim s dva reda nadirućih neumrlih. Činilo se da aveti sporo reagiraju, na čemu je bio donekle zahvalan, no brojnost i postojanost će se s vremenom isplatiti ovim sablasnim čuvarima groba Krvavog kneza. Onaj koji je planirao ovu posljednju zamku, dobro ju je isplanirao, jer bi svaka grupa koja je ušla bivala pridodana nizu koji bi napao sljedeću grupu. Norrec js mogao zamisliti otkuda su došli prvi neumrli. Ranije je napomenuo svojim prijateljima da iako su prolazili preko otvorenih zamki i mrtvih stvorenja, nisu naišli na niti jedan les sve do lubanje probijene šiljkom. Prva grupa koja je otkrila Bartucovu grobnicu zasigurno je izgubila neke od svojih članova na putu unutra, ne znajući da će njihovi mrtvi drugovi postati najveća noćna mora preživjelima. I tako, sa svakom je novom grupom broj čuvara rastao, a Norrec, Sadun i Fauztin su im se sada trebali pridružiti. Jedan od mumificiranih leševa posiječe Norrecovu lijevu ruku. Veteran iskoristi baklju u svojoj drugoj ruci da zapali suho meso, pretvarajući zombija u hodajući pakao. Podižući nogu, Norrec šutne gorućeg stvora u njegove pratioce. Unatoč tom uspjehu, horda neživih nastavila je pritisak na trojku. "Norrec!" vikao je Sadun odnekud. "Fauztine! Dolaze prema meni sa svih strana!" Nijedan mu nije mogao pomoći, iako su obojica žurila. Mag je izudarao jednog kostura svojim štapom, no dvojica su brzo stupila na njegovo upražnjeno mjesto. Stvorenja su se počela kretati s više gipkosti. Uskoro više neće biti nikakve prednosti na strani Norreca i

7

njegovih prijatelja. Odvajajući ga od Fauztina, tri nestvarna ratnika pritisnuše Norreca Vizharana o stepenice i napokon o postolje. Kosti Krvavog kneza zazvečaše u oklopu, no, na olakšanje pritisnutog veterana, Bartuc nije ustao da zapovijeda svojom paklenskom vojskom. Pramen dima upozorio ga je da se čarobnjak uspio riješiti još jednog neumrlog, no Norrec je znao da se Fauztin ne može nositi sa svima njima. Zasad, nijedan od boraca nije se uspio maknuti s mrtve točke. Bez mesa kroz kojega bi zabijali svoje oštrice, bez vitalnih organa koji su mogli biti ranjeni, noževi i mačevi nisu ništa značili. Na pomisao da bi se jednoga dana mogao podići kao jedan od ovih da sasiječe sljedeće nesretne uljeze, žmarci proñoše Norrecovom kralježnicom. Pomicao se uz stranu postolja što je bolje mogao, pokušavajući pronaći neki put kojim bi pobjegao. Na svoju sramotu, Norrec je znao da bi lako napustio svoje drugove ako bi se naglo pojavio prolaz k slobodi. Snaga mu je slabjela. Oštrica mu posiječe bedro. Bol ga nije natjerala samo na uzvik, već je ispustio i mač. Oružje se otkotrlja niz stepenice, gubeći se iza nadolazećih aveti. Noga mu se jedva držala. Norrec je jednom rukom mahao bakljom prema nadolazećim napadačima dok je drugom tražio neko upo-rište na platformi. No, umjesto stijene, njegovi prsti obuhvatiše hladni metal koji mu nije pružao nikakvo uporište. Njegova ranjena noga napokon popusti. Norrec pade na jedno koljeno vukući sa sobom metalni predmet koji je slučajno zgrabio. Baklja odleti. More grotesknih lica ispuni vidno polje užasnutog ratnika dok se pokušavao uspraviti. Očajni lovac na blago podigao je ruku kojom se pokušao uhvatiti za nešto, kao da nijemim preklinjanjem neumrlih može odgoditi neizbježno. Napokon shvati daje ruka koju je bio podigao prekrivena metalom - borbenom rukavicom. Istom onom rukavicom koju su ranije vidjeli na Bartucovom kosturu. Dok je njegov um bilježio ovo iznenadno otkriće, riječ koju sam Norrec nije razumio izañe iz njegovih usta, odjekujući odajom. Uzorci dragulja u zidovima bliještali su sve jače, a nestvarni neprijatelji trojke zamrznuše se u mjestu. Još jedna riječ, ova još manje razumljiva, oslobodi se iz zaprepaštenog veterana. Uzorci moći gorjeli su zasljepljujuće - - i eksplodirali. Zastrašujući val čiste energije provali odajom preko neumrlih. Geleri su letjeli svud unaokolo prisiljavajući Norreca da se svine u klupko. Molio je da kraj bude relativno kratak i bezbolan. Magija je proždrla neumrle na mjestu. Kosti i osušeno meso gorjeli su spremno poput nauljene treščice. Njihovo se oružje topilo, stvarajući hrpe šljake i pepela. No, nije dotakla nikoga od njih. "Što se dogaña? Što se dogaña?" čuo je Sadunove uzvike. Pakao se pomakao s britkom preciznošću merući čuvare preko. grobnice, no nikoga drugoga. Dok se njihov broj smanjivao, takoñer se smanjivao intenzitet sile, dok nije nestalo i jednoga i drugoga. Odaja je gotovo uronila u tamu. Jedino osvjetljenje sad su bile dvije baklje i malo svjetla koje se odbijalo od razorene stijene. Norrec je piljio u devastirane ostatke pitajući što je to upravo učinio i je li to na neki način nagovijestilo još goru situaciju. Tada je pogledao u borbenu rukavicu bojeći se ostaviti je na ruci, nejednako se plašeći onoga što bi se moglo dogoditi ako je pokuša svući. "Svi... svi su slišćeni", reče Fauztin, s mukom se podižući na noge. Njegova je odjeća bila posječena na mnogo mjesta. Mršavi si je mag pridržavao jednu ruku na kojoj je bila opaka rana iz koje je curila krv. Sadun skoči s mjesta na kojem se bio borio. Začudo, izgledao je potpuno neozlijeñen. "Ali kako?" Kako uistinu? Norrec skupi svoju šaku u rukavici. Metal se doimao gotovo poput druge kože, mnogo udobniji nego stoje smatrao mogućim. Nešto straha izblijedjelo je sa spoznajom što bi se moglo dogoditi da se nije dogodilo to što se dogodilo. "Norrec," začuje Fauztinov glas, "kada si to navukao?" Nije obraćao pažnju na ovo. Razmišljao je da bi bilo zanimljivo pokušati navući drugu borbenu rukavicu, ili još bolje - cijeli oklop, i vidjeti kako bi bilo. Kao mladi regrut, razmišljao je o promicanju u čin generala i skupljanju bogatstava kroz pobjede u borbi. Sad se taj odavno izblijedjeli san činio svježim i, po prvi puta, tako mogućim... Sjena se pojavi iznad njegove glave. Pogledao je gore i vidio čarobnjaka kako ga zabrinuto promatra. "Norrec, prijatelju, možda bi trebao svući tu rukavicu." Svući je? Predodžba o skidanju rukavice odjednom mu se činila besmislenom. Rukavica je bila jedina stvar koja im je spasila živote! Zašto daje skine? Daje nije ... daje nije Vizjerei jednostavno želio za sebe? Kad se radi o magiji, Fauztinova vrsta nije znala za lojalnost. Ako mu Norrec ne da rukavicu, postojala je mogućnost daje Fauztin jednostavno sam uzme u trenutku kad ga ne bi mogao spriječiti. Veteran je pokušavao odbaciti ovu mrsku misao. Fauztin mu je više nego jednom spasio život. On i Sadun bili su Norrecovi najbolji i jedini prijatelji. Istočnjački mag ne bi sigurno pokušao nešto tako nisko... ili bi? "Norrec, slušaj me!" Osjetio je natruhu emocije - zavisti ili možda straha u njegovu glasu. "Od životne je važnosti da odmah skineš rukavicu. Vratit ćemo je nazad na platformu -" "Stoje to?" upita Sadun. "Što mu je, Fauztine?" Norrec po prvi put postade siguran daje otpočetka bio u pravu. Čarobnjak je želio njegovu rukavicu. "Sadune. Pripremi svoje sječivo. Možda ćemo morati -" "Sječivo? Želiš da ga upotrijebim na Norrecu?" Nešto u starijem borcu

8

preuzme kontrolu nad njim. Norrec je kao iz daljine gledao kako njegova ruka u rukavici izlijeće i hvata Vizjereija za vrat. "Sa-Sadun! Njegovo zapešće! Presijeci ga -" Krajičkom oka, Norrec spazi kako njegov drugi partner oklijeva, a zatim podiže oružje za napad. Bijes kakav nikada nije osjetio obuzme veterana. Svijet se oboji krvavo crveno ... a tada prijeñe u potpunu tamu. I u toj tami, Norrec Vizharan čuo je krikoveV,_

U zemlji Aranocha, na samom sjevernom rubu prostrane, deprimi-rajuće pustinje koja je činila veći dio zemlje, ostala je utaborena mala, ali odlučna vojska generala Augustusa Malevolvna. Postavili su kamp prije nekoliko tjedana, no većini vojnika nisu bili poznati razlozi podizanja šatora, a nitko od njih nije se usudio dovoditi u pitanje generalove odluke. Većina ovih ljudi pratila je Malevolvna od njegova početka u Westmarchu, a njihov fanatizam za njegovu stvar ostao je neupitan. No, u tišini su se pitali zašto se on čini nevoljan otići dalje. Mnogi su bili sigurni da to ima neke veze sa šarenim šatorom postavljenim nedaleko zapovjednikovog šatora, šatorom koji je pri-padao vještici. Svako jutro Malevolvn bi otišao k njoj, očigledno tražeći njena predviñanja budućnosti i'odlučujući na osnovu tih predviñanja. Sa svoje strane, Galeona je svake večeri odlazila u generalov šator, iz razloga više osobne naravi. Nitko nije mogao reći koliko je ona uistinu imala utjecaja na njegove odluke, no sigurno je njezin utjecaj bio znatan. I dok je jutarnje sunce počelo izvirivati iznad horizonta, vitka, dobro oblikovana prilika Augustusa Malevolvna izañe iz svojih oda-ja. Njegovo blijedo, glatko izbrijano lice, koje je nekoć, sada pokojni, rival opisao kao "lice samog Gospodara Smrti koje ne uključuje dobrotu", bilo je potpuno bezizražajno. Malevolvn je stajao u oklopu boje najtamnije ebanovine urešenom grimizom po rubovima i naročito oko vrata. Takoñer, znak crvene lisice ponad tri srebrna mača ukrašavao je prsnik, jedini podsjetnik na generalovu davno odbačenu prošlost. Dvojica pomoćnika priñoše generalu dok je stavljao borbene rukavice boje ebanovine i grimiza koje su se doimale kao da su upravo iskovane. Cijelo je Malevolvnovo odijelo ostavljalo dojam daje u savršenom stanju. Bio je to rezultat urednih čišćenja koja su poduzimali vojnici uvježbani da shvate što čak i najmanja mrlja hrñe može značiti za njihove živote. Potpuno odjeven, no gologlav, Malevolvn je marširao izravno prema odajama svoje čarobnice i ljubavnice. Nalikujući noćnoj mori svakog izrañivača šatora, Galeonino je prebivalište izgledalo poput popluna, s više od dvadeset raznobojnih vrsta zakrpa šivenih jedna preko druge. Oni koji su poput generala bili iza fasade, mogli su primijetiti da različite boje tvore odreñene uzorke, a samo oni upoznati s najdubljim tajnama magije znali bi kakva se moć krije u ovim uzorcima. Dva pomoćnika pratila su Malevolyna. Jedan je nosio zavežljaj koji je nejasno podsjećao na oblik glave. Časnik koji je nosio ovaj predmet kretao se s nelagodom, kao da ga ono što nosi ispunja nepovjerenjem i s nemalo straha. Zapovjednik se nije potrudio najaviti, no čim se primakao pre-klopnici vještičina šatora, ženski gaje glas, koji je bio istovremeno i dubok i visok, pozvao da uñe. Iako se sunce već poigravalo po taborištu, unutrašnjost Galeoni-nog šatora bila je tako tamna da general i njegovi pomoćnici ne bi mogli vidjeti niti prst pred nosom da nije bilo jedne jedine uljanice koja je visjela sa stropa nasred šatora. Daje tako bilo, propustili bi odista zanimljiv prizor. Tobolci, bočice i razni neimenovani predmeti visjeli su na svim stranama. Iako joj je jedanput ponuñen sanduk da pospremi svoje stvari, čarobnica je to odbila nalazeći sasvim svrhovitim vješati svaki komad na omču na pažljivo odabranim mjestima. General Malevolvn ovu njezinu sklonost nije dovodio u pitanje. Sve dok je od nje dobivao željene odgovore, Galeona bi na svoj strop mogla vješati osušene leševe, a da njemu to ne bi smetalo. Gotovo daje upravo to i učinila. Dok su mnogi njeni pljenovi na sreću ostajali skriveni u posudama, oni koji su slobodno visjeli uključivali su i sasušene oblike nekoliko rijetkih stvorenja i različite dijelove drugih stvorenja. Takoñer, bilo je tu i nekoliko predmeta koji su, činilo se, dolazili iz ljudskih izvora, iako bi za potpuniju identifikaciju trebala podrobnija inspekcija. Njezino je prebivalište izazivalo nelagodu kod svih, osim njezinog zapovjednika i ljubavnika, izmeñu ostalog i zbog toga što je ona jedna svjetiljka nekako stvarala sjenke koje nisu bile u skladu s normalnim rasuñivanjem. Često bi Malevolvnovi ljudi vidjeli kako se plamen savija u jednom smjeru, a sjene pomiču u drugome. Zbog sjena se takoñer činilo daje šator mnogo veći iznutra nego kad ga se gleda izvana, kao daje po ulasku pridošlica došao u mjesto koje nije u potpunosti u skladu sa zakonima ovoga svijeta. I kao šećer na kraju ovome uznemiravajućem mjestu, čarobnica Galeona predstavljala je najprivlačniji prizor koji je istovremeno i ponajviše uznemiravao. Kad je ustala s raznobojnih jastuka koji su prekrivali tepih s uzorkom, vatra se rasplamsala u svakome čovjeku. Bujna crna kosa padala je sa strana i otkrivala oblo, zavodničko lice s punim, crvenim zamamnim usnama, plemeniti, ali

9

privlačni nos, i duboke, vrlo duboke zelene oči koje su se slagale jedino s oštrim smaragdnim očima samog generala. Guste obrve prekrivale su te oči, i činilo se da guta pogledom svakog pridošlicu. "Moj generale ..." zadovoljno zaprede. Svaka riječ bila je obeća-vajuća. Bujne grañe, Galeona je podastirala svoja dobra kao što je to činila sa svakim oružjem kojim je raspolagala. Njezina halja bila je odrezana onoliko visoko koliko je mogla biti, a da ne naudi svojoj osnovnoj funkciji, a sjajni dragulji pratili su obrube oko njezinih grudi. Kad bi se pomaknula, činilo se kao daje vjetar pomiče dok je tanka tkanina lelujala oko nje. Učinak njezinih draži na Malevolvna bio je vidljiv u njegovom laganom dodiru njezinih tamnosmeñih obraza rukom u rukavici, koji je čarobnica prihvatila kao daje miluje najmekšim krznom. Nasmiješila se, otkrivajući savršene bijele zube koji su, zbog svoje lagane zašiljenosti, bili pomalo nalik mačjima. "Galeona ... moja Galeona ... jesi li dobro spavala?" "Kad sam uopće spavala ... moj generale." On zahihoće. "Da, tako i ja. "Njegov lagani osmijeh naglo izbli-jedi. "Sve dok nisam usnuo san." "San?" Brzi udah prije no stoje odgovorila, dao je naslutiti da Galeona nije olako shvatila ovu rečenicu. "Da..." On proñe kraj nje, zureći u njezinu mrtvačku zbirku bez daje zapravo vidi. Poigravao se njome, pomičući jedan od bridova dok je govorio. "Krvavi knez je ustao..." Ona se pruži prema njemu. Tamni anñeo sada mu se naslanjao na rame. Oči su joj se širile u iščekivanju. "Ispričaj mi sve, moj generale. Ispričaj mi sve ..." "Vidio sam oklop bez čovjeka kako se otima iz groba, tada su kosti ispunile oklop, s mišićima i tetivama koje su prekrile kosti. Tada je meso prekrile tijelo, no to, sudeći prema slici koja se pokazala, nije bio Bartuc." Časnik obučen u ebanovinu doimao se razočaranim. "Bila je to više ovozemaljska pojava, no obrtnici nikada nisu bili znani po takvim rezbarijama. Možda je to bilo lice Krvavog kneza, no u snu mi se doimao kao uplašena duša ..." "Je li to sve?" "Ne. Tada sam vidio krv na njegovom licu, a kada se pojavila, otišao je. Vidio sam kako planine uzmiču pred brežuljcima, a brežuljci pred pijeskom, a tada sam ga vidio kako tone u taj pijesak ... i tu je san završio." Jedan od preostalih časnika vidje sjenu u udaljenom uglu šatora. Pomicala se prema generalu. Poučen iskustvom da ne govori u ovakvim situacijama, on proguta knedlu i zadrži jezik za zubima, nadajući se da sjena neće krenuti prema njemu. Galeona se privije uz prsnik generala Malevolvna, gledajući ga ravno u oči. "Jesi li ikada prije već usnuo ovaj san, moj generale?" "Da jesam, znala bi to." "Da, znala bih. Znaš koliko je važno da mi sve kažeš." Ona se odvoji od njega, vraćajući se u hrpu jastuka. Znoj je isticao iz svake pore na otkrivenim dijelovima njezina tijela. "A osobito ovo ... Jer ovo nije obični san. Ne, nije." "I sam sam to pomislio." Nemirno je mahnuo rukom prema pomoćniku koji je nosio predmet omotan tkaninom. Čovjek koraknu naprijed istodobno odmatajući predmet. Kaciga s krestom ljeskala se na slabom svjetlu lampe. Stara, no netaknuta, prekrila bi većinu glave i lica onoga koji bije nosio, ostavljajući dva sužena proreza za oči i jedan za nos te širi, ali takoñer poprilično uzak horizontalni otvor za usta. Zadnji dio kacige spuštao se da štiti vrat, no ostavljajući samo grlo potpuno otvorenim. Čak je i pri slabašnom svjetlu čovjek mogao jasno razaznati da je kaciga bila obojena krvavocrveno. "Mislio sam da će ti možda ustrebati Bartucova kaciga." "Možda si u pravu." Galeona odstupi od Malevolvna posegnuv-ši za predmetom. Njezini prsti očešaše pomoćnikove i čovjek zadrh-ta. Čarobnica iskoristi trenutak u kojem je general gledao na drugu stranu, a drugi časnik nije mogao vidjeti iz svojega ugla, da brzo pomiluje pomoćnikovo zapešće. Probala gaje već jednom ili dvaput kad je njezin apetit zahtijevao promjenu ritma, no znala je da se on nikada ne bi usudio reći svojem zapovjedniku za njihove susrete. Malevolvn bi prije pogubio njega nego svoju vrijednu vješticu. Uzela je kacigu i položila je na tlo blizu mjesta gdje bijaše sjedila. General otpusti svoje ljude, a zatim se pridruži Galeoni na tom mjestu, sjedajući ravno nasuprot nje. "Ne zanemaruj me, draga. U ovome sam prilično čvrst." Po prvi put, djelić Galeoninog samopouzdanja se ospe. Augus-tus je uvijek bio čovjek od riječi, osobito kada se radilo o sudbinama onih koji se nisu ponašali prema njegovim očekivanjima. Skrivajući svoju zabrinutost, tamna Čarobnica položi svoj dlan na vrh kacige. General svuče svoju borbenu rukavicu i učini isto. Plamen u svjetiljki zatrepta. Činilo se da se skoro ugasio. Sjene se rastegnuše i zgusnuše. Činile su se nekako više živima, neovisniji-ma o nježnom svjetlu. Generala Malevolvna nije ni najmanje brinulo što su one za njih imale groteskni, nestvarni smisao. Znao je za neke moći s kojima je Galeona razgovarala i sumnjičila druge. Kao vojnik s carskim ambicijama, u svemu je tome vidio korisno oruñe za vlastitu svrhu. "Isti zove istoga, krv zove krv..." Riječi spremno iscuriše s Gale-oninih punih usana. Izustila je ovu litaniju mnogo puta za svog patrona. "Neka ono stoje njegovo zove ono stoje njegovo! Ono stoje bila Bartucova sjena mora biti ponovno povezano!"

10

Malevolvn osjeti kako mu se bilo ubrzava. Činilo se kao da mu svijet izmiče. Galeonin svijet je odzvanjao i postao mu jedino žariš-te. Isprva nije vidio ništa osim posvemašnjeg sivila. Tada, ispred njegovih očiju, slika sraste u sivilo, slika poznata mu na neki način. Ponovno je vidio Bartucov oklop i činjenicu da ga je netko sada nosio, no ovaj je puta general bio siguran da čovjek pred njim nije nikako mogao biti legendarni gospodar. "Tko?" prosikće. "Tko?" Galeona mu ne odgovori. Sklopi oči i zabaci glavu u koncentraciji. Sjena se pomicala iza nje, ona koja je Malevolvna podsjećala na velikog kukca. Tada, dok je slika pred njime rasla, on ponovno posveti pažnju ovome strancu. "Ratnik", mrmljala je Čarobnica. "Čovjek mnogih bitaka." "Zaboravi to! Gdje je on? Je li blizu?" Gospodar oklopa! Nakon toliko mnogo vremena i toliko lažnih tragova... Ona se zgrči od napora. Malevolvna nije bilo briga. Bio je voljan gurnuti je do samih granica izdržljivosti, pa i dalje ako ustreba... "Planine ... hladni, studeni vrhunci..." To nije bilo od neke posebne pomoći. Cijeli je svijet bio prepun planina, a osobito sjever i dio oko Blizanačkih mora. Bilo ih je čak i u Westmarchu. Galeona dvaput zadrhti. "Krv zove krv ..." On zaškrguće zubima. Zašto se ponavlja? "Krv zove krv.1" Ona se zatrese, gotovo popuštajući svoj pritisak na kacigu. Njezina veza s vradžbinom gotovo puče. Malevolvn se trudio najviše što je mogao održati vlastitu viziju, iako su njegove čarobnjačke vještine bile ništa u usporedbi s Galeoninim. Ipak, na tren se uspio bolje usredotočiti na to lice. Jednostavan. Uopće ne nalik na voñu. Gotovo uspaničen. Nije kukavica, no jasno je da nije u svome elementu ... Slika poče treperiti. General tiho opsuje. Oklop je pronašao neki prokleti pješadinac ili dezerter koji po svoj prilici nije imao pojma niti o njegovoj vrijednosti, niti o njegovim moćima. "Gdje je on?" Prizor izblijedi takvom silinom daje to čak i njega zaprepastilo. Istodobno, tamna vještica ispusti uzdah i pade nazad na mnoge jastuke, potpuno razbijajući vradžbinu. Strašna sila odbi Malevolvnove ruke s kacige. Bujica oštrih riječi provali iz generalovih usta. Uz jauk, Galeona se polako uspravi i sjede. Držalaje glavu jednom rukom dok je gledala u Malevolvna. On je, sa svoje strane, razmišljao da li daje išiba ili ne. Da ga ovako primami činjenicom da je oklop pronañen, i zatim ga ostavi bez saznanja gdje je. Čitala je njegov mračni izraz lica i ono što bi joj mogao donijeti. "Nisam vas iznevjerila, moj generale! Nakon sveg ovog vremena, Bartucova ostavština je vaša daje ispunite!" "Ispunim?" Malevolvn ustade, jedva uspijevajući suzdržati razočarenje i bijes. "Ispunim? Bartuc je zapovijedao demonima! Svoju je vlast proširio na većinu svijeta!" Blijedi zapovjednik mahne prema kacigi. "Ovo sam kupio od putujućeg trgovca kao uspomenu, kao simbol moći koju sam tražio. Mislio sam da se radi o lažnome, ali dobro načinjenom predmetu! Bartucova kaciga!" General se hrapavo nasmije. "Tek kad sam je stavio na glavu, shvatio sam da je to ta kaciga!" "Da, moj generale!" Galeonabrzo ustane i položi svoje dlanove na njegova prsa. Prstima je milovala metal kao da se radi o njegovom vlastitom mesu. "I počeo si sanjati snove, vizije -" "Bartuca ...Vidio sam njegove pobjede, njegovu slavu i snagu! Sve sam ih proživio ..." Malevolvnov glas ispuni se gorčinom, "ali samo u snovima." "Sudbina ti je donijela tu kacigu! Sudbina i Bartucov duh, zar ne vidiš? On želi da budeš njegov nasljednik, vjeruj mi", reče nježno vještica. "Nema druge, jer ti si jedini koji može vidjeti ove vizije bez moje pomoći!" "Istina." Nakon prva dva ovakva dogañaja, od kojih se svaki dogodio za vrijeme dok je Malevolvn nosio kacigu, naredio je neko-licini svojih najpovjerljivijih časnika da i sami iskušaju artefakt. Čak su i oni koji su je nosili nekoliko sati, priznali da nisu imali nikakvih vlastitih snova kao posljedicu nošenja te kacige. To je Augustusu Malevolvnu bio dovoljan dokaz daje duh Krvavog kneza njega izabrao da ga naslijedi. Malevolvn je znao sve što bi jedan smrtnik mogao saznati o Bartucu. Proučio je svaki dokument, svaku legendu. Dok su se mnogi u prošlosti udaljili od proučavanja gospodareve mračne i demonske povijesti, bojeći se da neke mrlje ne prijeñu i na njih, general je gutao svaki djelić informacija. Mogao se mjeriti s Bartucom u strategiji i tjelesnoj snazi, no Malevolvn je rukovao samo najjednostavnijom magijom. Jedva daje mogao upaliti svijeću. Galeona gaje opskrbila s više magije, da se ne spominju drugi užici, no da bi mogao oponašati slavnog gospodara,

11

Malevolvn je trebao vještinu kojom bi mogao pozvati i zapovijedati ne jednim demonom, nego mnogima. Oklop bi mu otvorio put. Bio je toga opsesivno svjestan. U svojim je dugim istraživanjima Malevolvn saznao da je Bartuc svoje odijelo opremio strašnim pojačanjima. Generalove slabašne snage već su bile uvećane kacigom. Sigurno bi mu cijelo začarano odijelo pružilo ono za čim je žudio. Sigurno je sjena Bartuca to željela. Vizije su sigurno bile znak. "Mogu ti reći jednu stvar, moj generale", čarobnica prošapće. "Jednu stvar koja će te ohrabriti u tvojoj potrazi..." On je primi za ruke. "Što? Stoje to?" Njezino lice se iskrivi zbog bola prouzročenog njegovim zahvatom. "On -budala koja sada nosi oklop - približava se!" "Nama?" "Možda, ako kaciga i ostatak trebaju biti jedno s drugim, no čak i ako nije tako, što nam se više približi, ja ću bolje moći odrediti njegov točan položaj!" Galeona oslobodi jednu ruku i dotače Male-volvnovu bradu. "Možeš još malo čekati, ljubavi. Samo još malo ..." Pustivši je, general razmisli, pa reče: "Provjeravat ćeš svako jutro i svaku večer! Nećeš štedjeti snage! Čim saznaš njegovu točnu lokaciju, ja to moram znati! Odmah potom ćemo izmarširati! Ništa ne smije stajati izmeñu mene i moje sudbine!" On uze kacigu i, ne izgovorivši više niti jednu riječ, iziñe iz šatora. Njegovi pomoćnici hitro, u špaliru, izañoše s njim. Malevolvnov um divljao je dok se zamišljao u čarobnom odijelu. Demonske legije ustat će na njegovu zapovijed. Gradovi će padati. Izrast će car-stvo, carstvo preko ... preko cijelog svijeta. Augustus Malevolvn je gotovo zaštitnički prigrlio kacigu dok se vraćao u vlastite odaje. Galeona je imala pravo. Morao je biti samo još malo strpljiv. Oklop će doći k njemu. "Učinit ću ono o čemu si jednom sanjao", šaputao je odsutnoj sjenci Bartuca. "Tvoja ostavština bit će moja sudbina!" Generalove oči zasjaše. "I to uskoro ..." Vještica zadrhta dok je Malevolvn nestajao kroz preklopnicu šatora. U zadnje je vrijeme bio dosta labilan, osobito kad bi nosio L drevni šljem. Jednom gaje čak uhvatila kako govori kao daje on sam Krvavi knez. Galeona je znala daje kaciga, a najvjerojatnije i oklop, sadržavala neku tajnovitu čarobnu silu, no sve dosad ona je nije bila u stanju niti identificirati niti kontrolirati. Da ju je mogla kontrolirati... ne bi više trebala svojeg ljubavnika. Bilo je to pomalo žalosno, no uvijek je bilo drugih muškaraca. Muškaraca koji su bili lakše prilagodljivi. Hrapavi, duboki glas prekine tamu, glas koji je čak i vještici nalikovao na zvuk zujanja stotina umirućih buba. "Strpljenje je vrlina ... to bi trebala znati! Stotinu dvadeset i tri godine u ovome smrtnome svijetu u potrazi za gospodarom! Toliko dugo... i sada se napokon ostvaruje ..." Galeona je pogledavala okolo po sjenama, tražeći jednu odreñenu. Napokon je primijeti u udaljenom kutu šatora, treperavu sjenu nalik insektu, koju je mogao zamijetiti samo onaj koji je stvarno dobro gledao. "Budi tiho! Netko bi mogao čuti!" "Nitko ne čuje kad ovo izabere", zastrugao je glas. "To tako dobro znaš, čovječe -" "Tada se utišaj radi mene, Xazax." Čarobnica tamne kože zurila je u sjenu, no nije joj se približavala. Čak ni nakon sveg ovog vremena, nije u potpunosti vjerovala svojem stalnom suputniku. "Tako su nježne uši ljudske." Sjena je poprimila više oblika, sada sličeći na odreñenog kukca, bogomoljku. Ipak, takva bi bogo-moljka bila visoka dva metra, a možda i više. "Tako su meka i slaba njihova tijela -" "Bilo bi dobro kad ne bi govorio o slabostima." Niski, drhturavi glas proširi se šatorom. Galeona se ukoči. Znala je da njezin pratilac ne voli da ga ispravljaju. Xazax joj se približi. "Reci ovome o viziji koju si dijelila." "Vidio si i sam." "No ovo bi čulo od tebe ... Molim te ... udovolji ovome." "Dobro." Duboko uzdahnuvši, ona do u tančine opiše čovjeka u oklopu. Xazax je sigurno sve vidio, no iz nekog je razloga budala uvijek željela da ona ponovno prolazi kroz svoje vizije. Galeona je pokušala ubrzati stvar uglavnom zanemarujući čovjeka, a više opisujući sam oklop, te predjele koje je nejasno vidjela u pozadini. Xazax je iznenada prekine. "Ovo zna da je oklop autentičan! Ovo zna da on luta ovim smrtnim svijetom! Čovjek! Reci mi o čovje-ku!" "Potpuno običan. Nema ništa posebnog u njemu." "Ništa nije obično! Opisuj!" "Vojnik. Obična lica. Jednostavni borac, vjerojatno seljački sin sudeći po izgledu. Ništa posebno. Neka jadrta budala koja se spotak-la i upala u oklop i, kao što general smatra, nema pojma o čemu se radi." Ponovno trešnja. Sjena se lagano povuče. Kad je Xazax progovorio, zvučao je izuzetno razočaran. "Sigurna si da taj smrtnik prilazi sve bliže?" "Tako se čini."

12

Mračni oblik se smiri. Xazax je sigurno nešto smišljao. Galeona je čekala... i čekala još malo. Xazax nije imao predodžbu o vremenu kad bi se ticalo drugih, jedino kad bi njegove vlastite potrebe i želje došle u pitanje. Na mjestu na kojem se činilo da se nalazi glava sjenke, pojaviše se dva duboka žuta bljeska. Ono što su mogli biti krajevi priljepaka kojima su završavala tri kukasta prsta brzo se pojaviše, a zatim ponovno hitro nestadoše. "Neka onda doñe. Ovo je odlučilo je li jedna lutka bolja od druge ..." Xazax postade neraspoznatljiv. Svaka sličnost s bogomoljkom, ili bilo kojim drugim stvorenjem, izblijedi. "Neka doñe ..." Sjena se stopi s tamnim kutovima. Galeona prokune za sebe. Toliko je naučila od nečasnog stvora, toliko pojačala svoje moći zbog njegovog vodstva u prošlosti. Ipak, toliko više nego Augusrusu, odgovaralo bi joj uklanjanje Xazaxa, njegovog odvratnog bića. Generalom je do odreñene točke mogla manipulirati, ali ne i svojim tajnim pratiocem. S Xazaxom je Čarobnica igrala stalnu igru mačke i miša, i toliko se često osjećala kao onaj potonji. U svakom slučaju, pakt s bićem Xazaxove vrste ne može se tako lako prekinuti. Ako bi to neoprezno učinila, Galeona bi se mogla naći bez svojih udova i glave prije nego što bi stvorenje odlučilo da ona umre. To ju je natjeralo da uzme u obzir nešto drugo.

13

Onaj koji je nosio Bartucov oklop, sličio je uistinu na ratnika, borca i, kako gaje takoñer već opisala, sasvim jednostavnog čovjeka. Drugim riječima, budala. Galeonaje dobro znala kako manipulirati takvima. Kao muškarac, neće se moći obraniti od njezinih čari; kao budala, nikada neće ni spoznati tu činjenicu. Morat će još vidjeti kako su se stvari odigravale s generalom i Xazaxom. Ako se bude činilo da jedan ili drugi još rade u njenu ko-rist, Galeona će učiniti sve što bude u njenoj moći da održi ravnotežu. S oklopom pod svojom kontrolom, Malevolvn bi se sigurno obračunao s njezinim sjenovitim partnerom. No, ako Xazax prvi zadobije začarani predmet, on će biti onaj kojeg treba pratiti. Ipak, i stranac je bio prilika. Njega bi se sigurno moglo vrtjeti oko maloga prsta, i govoriti mu što da čini. On je bio potencijal, dok su druga dvojica bila rizik. Da, Galeonaje namjeravala držati ovu budalu na oku zbog svog vlastitog dobra. On bi bio mnogo popustljiviji pred njezinim željama od ambicioznog i pomalo ludog vojnog zapovjednika, i sigurno mnogo bezopasniji od demona.

14

"Norrec? Što si to učinio? " i_t "Norrec. Prijatelju. Možda bi trebao svući rukavicu. " :•, < Krv. "Proklet bio!Proklet bio!" ->) "Sa-Sadune! Njegov zglob! Odsijeci -" "Norrec! Zaboga! Moja ruka!" ;m, "Norrec!" ••>» "Norrec!" Krv onoga najbližeg mu... "Neee!" Norrec podiže glavu, vrišteći prije no stoje uopće bio svjestan da se probudio. Mrzli vjetar potpuno ga razbudi, i po prvi puta zami-jeti jaku bol u desnom obrazu. Bez razmišljanja, on položi ruku na lice. Hladni metal očeše mu kožu. Norrec brzo pogleda u ruku, ruku odjevenu u grimiznu borbenu rukavicu. Crvenkasta tekućina sada se sjajila na prstima. Krv. Silno uznemiren, on vrati ruku na obraz, ovaj put dodirujući meso samo jednim prstom. Na ovaj je način Norrec otkrio da krvari na tri mjesta. Tri kratera bila su iskopana u njegovome obrazu, kao da gaje ogrebla neka životinja s kandžama. "Norrec!" Bljesak prisjećanja natjera veterana da zadrhti. Sadunovo lice, prestrašeno na način koji Norrec nikada nije vidio izvan strašnog bojnog polja. Oči su mu bile molećive, a usta otvorena, no riječi nisu više izlazile. Sadunova ruka očajnički je grebla lice svoga prijatelja. "Ne ..." Nije moglo biti onako kako se Norrec sjećao. Druga slika. Fauztin na podu grobnice. Krv teče po stijenju u blizini. Izvor krvi je zjapeća rupa na mjestu gdje je nekad bio vizjereijev vrat. Čarobnjak je barem umro relativno brzo. "Ne ... ne ... ne ..." Svakim trenutkom sve užasnutiji, napola pomahnitao, vojnik skoči na noge. Oko sebe je opazio visoke brežuljke, planine zapravo, i prve zrake sunca. No, ništa od toga nije mu se činilo poznatim. Ništa od toga nije nalikovalo na brijeg u kojem su on i njegovi prijatelji otkrili Bartucov grob. Norrec koraknu naprijed, nastojeći uspostaviti ravnotežu. Nelagodna škripa pratila je svaki njegov pokret. Norrec pogleda dolje i otkri da nisu samo njegove ruke odjevene u metal. Oklop. Kamo god bi pogledao, Norrec je vidio na sebi krvavo obojene metalne ploče. Mislio je da ne može doživjeti veći šok i užas, no jednostavan pogled na ostatak njegova tijela baci nekad mirnog vojnika u potpunu paniku. Njegove ruke, torzo, noge ... isti grimizni oklop sad je sve pokrivao. Kao dodatak cijelome ruglu, Norrec opazi da su mu na nogama stare, ali upotrebljive Bartucove kožne čizme. Bartuc ... Gospodar krvi. Bartuc, čija je crna magija očigledno spasila bespomoćnog vojnika po cijenu Sadunovog i čarobnjakovog života. "Proklet bio!" Ponovno gledajući u svoje ruke, Norrec navali na rukavice. Što je jače mogao, prvo povuče lijevu, a potom desnu. No, bez obzira koju bi htio svući, metalne se rukavice ne bi pomakle više od par centimetara prije no što bi zastale. Zurio je u rukavice, i ne vidjevši zapreke, ponovno pokuša, no rukavice jednostavno nisu htjele dolje. Još gore, dok se sunce uzdi-zalo, prvi je put Norrec mogao vidjeti da krv koja je dolazila s nje-; govog ranjenog obraza, nije jedina činila mrlje na metalu. Svaki prst < i većina dlana su se doimali kao da su okupani u bogatoj crvenoj boji. No, to što ih je prekrivalo nije bilo boja. "Fauztine", mrmljao je. "Sadune ..." Uz bijesan urlik, Norrec zamahne jednom rukom k najbližem stijenju želeći slomiti svaku kost u šaci samo ako bi to značilo njezino oslobañanje. Umjesto toga, rascijepao je stijenu, a jedina šteta koju je nanio sebi, bilo je divlje pulsiranje koje je osjećao u cijeloj ruci. Pade na koljena. "Neee ..." Vjetar je zavijao. Činilo se da ga izaziva. Norrec ostade na mjestu, glave sagnute, visećih ruku. Djelići onoga što se dogodilo u grobu bljeskali su mu kroz glavu. Svaki od njih risao je dijaboličnu scenu. Sadun i Fauztin, obojica mrtvi... obojica umrli od njegove ruke. Norrec strese glavom. Ne baš od njegove ruke. Proklete rukavice. Ona koja gaje spasila od sablasnih stražara, to je učinila. Još se uvijek okrivljavao za te smrti, jer bi se stvari možda drugačije odvijale daje odmah skinuo prvu rukavicu, no on sam nikada ne bi preklao svoje prijatelje.

15

Mora postojati način da ukloni rukavice, pa makar ako ih bude morao guliti dio po dio zajedno s komadima svoje kože. Odlučan učiniti nešto, stari borac ponovo ustade, pokušavajući otkriti gdje se to nalazi. Na žalost, nije vidio ništa više od onoga što je vidio na prvi pogled. Planine i bregovi. Šuma koja se proteže na sjever. Bez naznaka naseljenosti. Nije vidio čak ni udaljene pramenove dima. I opet, ništa nije nalikovalo na brdo u kojem se nalazila Bar-tucova grobnica. "Gdje, u Paklu -" Brzo zašuti. Osjećao se nelagodno i pri samom spomenu tog mračnog i vjerojatno mitskog područja. Čak niti kao dijete, a kamoli kao vojnik, Norrec nije previše vjerovao niti u demone niti u anñele, no užas u kojem je sudjelovao promijenio je neke njegove poglede. Postojali demoni i anñeli uistinu ili ne, Krvavi knez je zasigurno ostavio monstruoznu ostavštinu, ostavštinu koje se Norrec želio čim prije riješiti. Nadajući se daje možda jednostavno bio previše nervozan kada je prvi puta pokušao skinuti rukavice, Norrec ih odluči još pomnije ispitati. I dok je gledao dolje, otkrio je još nešto užasno. Ne samo da je krv prekrivala rukavice, već i prsnik. Još gore, podrobnijim pregledom Norrec je ustanovio da krv nije samo slučajno poprskala oklop, nego je namjerno i temeljito bila premazana preko njega. Ponovno zadrhta. Vrati pogled na rukavice. Tražio je neku bra-vicu, kuku ili neko uleknuće koje bi moglo prouzročiti zaglavljenje rukavica. Ništa. Ništa nije držalo rukavice. Prema prirodnim zakonima, one bi trebale skliznuti s njegovih šaka jednostavnom trešnjom prema zemlji. Oklop. Ako ne može skinuti rukavice, sigurno će moći razvezati druge dijelove. Neki imaju kuke za skidanje, i ne bi trebao imati pro-: blema sa skidanjem čak niti u rukavicama. Drugi dijelovi nisu imali kuke. Bili su dizajnirani za jednostavno kliženje. Saginjući se, Norrec pokuša s jednom nogom. S početka je petljao oko kuka, a onda pronašao zgodan oslonac. Pažljivo, vojnik po-vuče kuku. Istovremeno, kuka se vrati nazad. Ponovno učini isto, s istim rezultatom. Norrec opsuje, pripremajući se povući i treći put. Ovaj put se nije čak niti otvorilo. Nekoliko drugih pokušaja završilo je istim frustrirajućim rezultatom. Još gore, kad je, unatoč hladnoći, pokušao svući čizme, one su malo popustile, poput rukavice, i nisu se više ni makle. "Ovo je nemoguće..." Norrec povuče još jače, no bez vidljivog uspjeha. Ludilo! Ovo je samo odjeća — komadići metala i par starih, pa makar i čvrstih, čizama! Trebale bi se moći svući! Norrecov očaj poraste. On je bio običan čovjek, čovjek koji je vjerovao da sunce izlazi ujutro, a mjesec navečer. Ptice lete, a ribe plivaju. Ljudi nose odjeću, no odjeća nikad ne nosi ljude! Pogledao je u krvave dlanove. "Što želite od mene? Što želiteT Nije se začuo nikakav zagrobni glas koji bi mu rekao o njegovoj mračnoj sudbini. Rukavice nisu iznenada počele risati na zemlji ri-ječi ili simbole. Oklop jednostavno nije puštao svoga novog nosioca. Raspršene slike stravičnog kraja njegovih pratilaca ponovno se pojaviše u njegovim mislima, otežavajući Norrecu koncentraciju. Norrec je molio, zahtijevao da odu, no, pretpostavljao je da će ga zauvijek mučiti. No, ako se već nikada neće moći riješiti slika, ipak će moći učiniti nešto s prokletim odijelom koje je nosio. Fauztin je bio čarob-njak s nekakvom reputacijom, no čak i Vizjerei je priznavao da postoje praktičari koji su vještiji i koji znaju više od njega. Norrec će jednostavno morati pronaći nekog od njih. Pogledao je k istoku, a zatim prema zapadu. Na istoku nije vidio ništa do visokih prijetećih planina, dok se zapad činio nešto nježnijim krajolikom. Uistinu, Norrec je znao da možda radi pod lažnim pretpostavkama, no odlučio je da će najviše šansi imati krene li u potonjem smjeru. Hladan vjetar i vlaga već su mu prodirali do kosti. Umorni veteran započe svoje strašno putovanje. Možda će čak umrijeti od izloženosti hladnoći i prije no izañe iz područja planina, no dijelom je sumnjao da će biti tako. Bartucov oklop nije ga obuhvatio zato da ga jednostavno prepusti umiranju usred divljine. Ne, oklop zasigurno ima nešto drugo na umu, nešto što će se otkriti s vremenom. Norrec se nije previše veselio tom otkriću. Sunce tada nestade na oblačnome nebu, a vrijeme postade još hladnije. Vlaga je takoñer visjela u zraku. Teško dišući, Norrec je nastavljao unatoč svemu. Još nije imao ništa osim pretpostavke da ide u pravom smjeru. Jer po svemu što je umorni veteran znao, krenuo je u upravo suprotnom smjeru od onoga kamo je trebao krenuti. Neko planinsko kraljevstvo planina bi se moglo naći odmah iza sljedećeg vrha na istoku. Ovakve misli, iako su ga frustrirale, Norreca su čuvale da u potpunosti ne poludi. Svaki puta kada bi dopustio mislima da odlutaju, one bi ga odvukle u grobnicu i užas u kojem je sudjelovao. Fauzti-novo i Sadunovo lice su ga progonili. Svako malo, Norrec bi iz ove ili one sjene vidio njihova lica kako ga proklinju.

16

No, oni su bili mrtvi i, za razliku od krvavog gospodara, takvima će i ostati. Norreca je proganjala jedino njegova krivnja. Oko podneva, počeo se spoticati. Konačno mu je palo na pamet da nije niti jeo niti pio od buñenja, a jučer je jeo vrlo rano. Ako baš nije planirao uskoro pasti i umrijeti, Norrec će morati pronaći nešto hranjivo. Ali kako? Nije imao niti oružja niti zamki. Vodu je mogao pronaći jednostavnim bušenjem snijega koji je prekrivao okolno stijenj e, no činilo se teškim da će se prava hrana uskoro pojaviti. Odlučivši barem utažiti žeñ, Norrec ode do malog zaklona u kojem je hladnoća sjena držala neotopljenim mali komad snijega i leda. Zagrabio je malo snijega i pohlepno počeo sisati, ne brinući previše za komadiće zemlje i trave koje su bile na grumenu. -i. Na trenutke, činilo mu se da mu se u glavi razbistrava. Pljujućil nekoliko komada zemlje, Norrec se pitao što dalje. Dosad nije vidio | niti jednu divlju životinju ili pticu. Bez luka ili praćke nije imao šanse da ubije neku životinju. Ipak, trebao je hranu - Njegova lijeva ruka naglo se pomače bez ikakve veze s njegovom , voljom. Prsti se raširiše i saviše unutra, kao daje prihvatio nevidljivu J kuglu. Rukavica se zatim okrenula dok mu dlan nije bio okrenut prema predjelu netom ispred zaprepaštenog borca. Kroz njegove usne provali se jedna jedina riječ: "Jezrat!" Tlo nekoliko koraka pred njim se udubi. Norrec je isprva mislio daje potres pogodio područje, no oblikovala se samo malena pukotina, možda tri na jedan metar. Ostatak tla nije niti najmanje zadrhtao. Nos mu se nabra kada neugodne pare uskoro prokuljaše iz očito duboke napukline. Zrak je gorio na mjestima gdje su se širile žute vijuge dima. "Iskari! Woyut!" Nove riječi srdito izañoše iz njegovih usta. Iz napukline se začu užasan klepetav zvuk. Norrec se htjede povući, no njegove noge se nisu micale. Klepetanje se pretvorilo u brbljanje kreštavog životinjskog glasa. Norrec je gotovo izgubio dah dok je groteskno veproliko lice pomalo nevoljko izranjalo u oblačni dan. Par nazupčenih zakrivljenih rogova bio je na vrhu krljušaste glave. Žute kugle s blještavim crvenim zjenicama spuštale su se s neba, napokon se usredotočivši na čovjeka s očitom gorčinom. Skvrčeni svinjski nos bića zgrčio se kao da njuši nešto užasno. Borac je pretpostavljao da se to odnosi na njega. Dupli par troprstih kandži pridržavao je strane napukline dok se užasna zvijer odgurnula prema površini. Skvrčeno ogromno stopalo sa savijenim noktima koji su se zabijali u zemlju. Norrec je zurio u stvorenje koje je zasigurno dolazilo iz podsvijeta. Neodreñenog hu-manoidnog oblika, sa zgrbljenim leñima, stanovnik dubina koji je jedva mogao dosegnuti vlastiti struk, otkrivao je iznenañujuće razvijene mišiće pod kožom koja je bila prekrivena i krljušti i krznom. A tada se i drugo biće pridruži prvome... Njega je odmah pratilo treće, pa četvrto, pa peto ... Broj zastrašujućeg čopora prestao je rasti dosegavši šest. Bilo je to poudano šest više no stoje Norrec želio. Demonski ñavolci klepe-tali su svojim nerazumljivim jezikom, očito uznemireni činjenicom da su uopće ovamo dospjeli i jasno pokazujući koga okrivljuju za cijelu situaciju. Nekoliko ih je otvorilo zubate guše i šištalo naNor-reca, dok su se ostali jednostavno mrgodili. "Gester! Iskari!" Čudnovate riječi još jednom ga iznenadiše, no njihov je učinak na monstruozni čopor bio još više iznenañujuć. Svi znakovi prkosa naglo su izblijedjeli, a ñavolci su puzali pred njim. Neki su se malne ukopavali u zemlju da dokažu Norrecu kako su se ponizili. "Dovru Šesti! Dovru Šesti!" Što god daje izraz značio, poslao je rogate beštije u paničan trk. Vrišteći i klepećući, otrčali su u raznim smjerovima kao da im život o tome ovisi. Norrec izdahne. Svaki put kad su nepoznate riječi izletjele kroz njegove usne, osjećao je kao da će mu srce eksplodirati. Jezikje nalikovao onome koji su koristili Fauztin i drugi Vizjeref s kojima se veteran susretao tijekom godina, no ovaj je zvučao oštrije i mračnije od bilo čega što je Norrecov umoreni prijatelj ikada izustio, pa čak i u najgorim bitkama. Nije više imao vremena razmišljati o ovome jer se iznenada u daljini začulo klepetanje. Norrec se zagledao prema jugu, i ugledao kako dvije nakaze kaskaju nazad vukući krvave rastrgane ostatke koze. Bio je gladan, a odijelo gaje sad opskrbilo onime što je smatralo hranjivim. Norrec problijedi pri pogledu na truplo. I sam je, naravno, često klao životinje za hranu, no ñavolci su uživali u hvatanju i klanju jadne koze. Glava je bila gotovo odrubljena s tijela, a noge su se vukle kao da su slomljene. Dio kozinih slabina bio je otrgnut. Krv je istjecala iz krupne rane stvarajući potok grimizne boje. Groteskna bića odbaciše životinju predNorreca, a zatim se povu-koše. Kad su to učinili, i treći član čopora se vrati. Ovaj je nosio malo krvavo tijelo nalik na zeca. Zagledajući ove strašne ponude, oprezni veteran potraži nešto što bi još mogao smatrati jestivim. Možda su veprolike zvijeri i bile izuzetni lovci, ali njihovo postupanje s lovinom moglo je biti i bolje.Ostala tri davolka vratiše se kroz nekoliko trenutaka. Svaki je nosio vlastiti plijen. Jedan je nosio razderanog guštera kojeg je Nor-rec odmah odbacio. Druga dvojica nosila su par zečeva koje

17

Norrec napokon izabra kao najpoželjnije od onoga što mu je bilo ponuñeno. Kada je posegnuo za njima, njegova lijeva ruka ponovno se pobuni. Rukavica se postavi ponad zečeva, i istog trena nevjerojatna vrelina oprlji Norrecove prste. "Prokletstvo!" On se spotače unazad. Vreline brzo nestade, no njegova je ruka još uvijek pulsirala. ðavolci su klepetali s mjesta na kojem su se bili okupili. Ovaj su se put činili posve zabavljeni njegovom nelagodom. No, brzi i bijesni pogled ih smiri. Kad mu se ruka smirila, Norrec ponovno posveti pažnju zečevi-ma, i vidje da su potpuno skuhani. Čak su i mirisali na neke jako primamljive začine. "Pa ... nemojte misliti da ću vam se zahvaljivati zbog ovoga", promrmljao je nikome posebno. Razbora prevladanog glañu, ratnik navali na iznenañujuće dobro pripremljeno meso. Proždro je s lakoćom ne samo jednog, nego oba zeca. Budući da su bili pozamašni, napokon su mu utažili glad, ostavljajući ga da odvagne što će učiniti s ostatkom. Čekao je, očekujući da će odijelo odlučiti za njega, no ništa se nije dogodilo. Čopor ga je još uvijek gledao, no njihov je pogled sve češće klizio na meso stoje Norrecu dalo odgovor na njegovo pitanje. On podiže ruku pokazujući na kozu i preostale zaklane stvorove, pa mahne prema ñavolcima. Nije ih trebalo dva puta pozivati. S maničnom radošću, što je iskusnog veterana natjeralo na uzmak, mala se horda obruši na meso. Razdirali su meso dok su komadi i krv letjeli posvuda. Norrec osjeti kako njegov vlastiti obrok radi u želucu dok je gledao kako demoni trgaju s kostiju sve što su mogli prožderati. Zamišljao je iste te kandže i zube na sebi... "Verash!" Potresen prizorom pred sobom, Norrec jedva daje reagirao na oštru riječ koja je izbila iz njegovih usta. ðavolci odskočiše kao podbodeni. Preplašeni, zgrabiše što je preostalo od koze i odvukoše to prema napuklini. Uz malo napora, groteskni stvorovi odložiše ostatke u pukotinu, a zatim, jedan po jedan, spustiše se i sami. Posljednji je još brzo i znatiželjno pogledao u čovjeka, a zatim nestao u utrobi zemlje. i, Pred Norrecovim začuñenim očima, procjep se zapečati ne ostav- \ ljajući nikakvog traga o svom prethodnom postojanju. Hodajući mrtvaci. Začarani oklop. Demoni iz podsvijeta. Nor- - rec je svjedočio magiji u svojoj prošlosti, čuo je čak i priče o mrač nim stvorenjima, no ništa ga nije moglo pripremiti za ono što se do godilo otkako je prvi puta ušao u onu špilju. Poželio je da se može vratiti natrag i promijeniti dogañaje, odlučiti napustiti grobnicu prije no što su stražari ustali da pokolju njegovu grupu. No, Norrec je znao da to ne može učiniti kao što ne može ni oguliti prokleto odijelo sa svoga tijela. \ Trebao mu je odmor. Staza je bila naporna, a s punim želucem, želja da ide dalje je opala, barem zasad. Bolje da spava, a zatim, osvježen, nastavi. Možda će mu se i misli razbistriti, i omogućiti mu da smisli kako da se izvuče iz ove strašne situacije. , - "" Norrec se nalakti, protežući se. Nakon toliko mnogo godina na bojnome polju, svako je mjesto moglo poslužiti za spavanje. Zbog oklopa će biti neudobno, no umornije vojnik prošao i kroz teže muke. "Što do-?" Njegove ruke i noge ga vratiše u stajaći položaj. Norrec pokuša sjesti, no niti jedan dio tijela ispod vrata nije ga slušao. Ruke mu padoše, njišući se iz ramena, kao da mu je svaki mišić bio prerezan. Norrecova lijeva noga stupi naprijed. Desna ju je pra-tila. "Ne mogu dalje, proklet bio! Moram se odmoriti!" Odijelo nije bilo nimalo briga. Nastavljalo je koračati. Lijeva. Desna. Lijeva. Desna. "Sat! Najviše dva! Samo toliko mi treba!" Njegove su beskorisne riječi odjekivale kroz brda i brežuljke. Lijeva. Desna. Sviñalo se to nesretnome veteranu ili ne, nastavit će svoje mukotrpno putovanje. Ali kamo? t. Ovo se nikada nj/e trebalo dogoditi, nervozno pomisli Kara. Tako ni Hathmine volje, ovo se nikada nije trebalo dogoditiSmaragdna kugla koju je ranije usrdno molila da vidi, davala je cijeloj slici još nespokojniji izgled. Njezino blijedo lice postajalo je još bljeñim. Kara se omota svojim dugačkim, crnim ogrtačem, uživajući malo u njegovoj toplini. Pod gustim trepavicama, srebrne oči u obliku badema razgledavale su prizor koji njezin gospodar sigurno nikada nije vidio. Grobnica je zauvijek sigurna, uvijek su mislili. Gdjezakaže osnovna Vizjerei magija, naše će pouzdane vještine uskočiti. No, i materijalistički Vizjerei i pragmatički sljedbenici Rath-me su očigledno pogriješili zbog svog povjerenja. Ono što su željeli da vječno bude zakopano daleko od očiju ljudi, ne samo daje bilo otkriveno, nego je bilo i ukradeno. Ili tu ima još nečeg? Koliko moćni uljezi moraju biti da ne samo uklone neumrle stražare, već i da razbiju neslomljivu obranu? Ne toliko moćni da dvojica od njih nasilno ne umru. Krećući se tako graciozno, da se gotovo činilo da klizi, u crno odjevena žena ode do najbližeg lesa. Kara se nagne i, nakon što je uklonila kovrča-vu, poput vrane crnu kosu, ispita ostatke. Žilavi muškarac, ratni veteran s ožiljcima od borbi. Iz neke od dalekih zapadnih zemalja. Nije bio zgodan muškarac čak ni prije

18

nego mu je netko potpuno iskrenuo glavu i gotovo mu iščupao ruku. Bodež u njegovim prsima, zasigurno vježba u pravljenju ukrasa, po svoj je prilici bio njegov. Što gaje točno ubilo, ni nekromant ne bi mogao reći. Ne još. Zjapeća rana je dobro krvarila, no ne onoliko koliko bi normalno trebalo. I, zašto otvarati žrtvu nakon što joj je slomljen vrat? Tiha poput smrti, vitka, ali stasita mlada žena ode do drugog tijela. Ovoga je odmah prepoznala kao Vizjereija, i to je nije niti naj-manje iznenadilo. Vječito zabadajući nos u tuñe stvari, uvijek tražeći metode kako da preteknu jedan drugoga, Vizjereiji su, najblaže rečeno, bili najnepovjerljiviji saveznici. Da nije bilo njih, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Bartuc i njegov brat slijedili su rana učenja Vizjereija, osobito njihovu bezobzirnu upotrebu demona za jače vradžbine ili magiju. Bartuc je osobito uznapredovao u tom smjeru, no njegovo stalno pletenje s mračnima iskrenulo je njegovo vlastito mišljenje i natjeralo ga da vjeruje kako su demoni njegovi saveznici. Oni su zauzvrat pothranjivali rastuće zlo u njemu, srodni duhovi i iz smrtnog i iz paklenog svijeta. I iako su Horazon i njegovi kolege magi zaklali Bartuca i porazili njegova demonskog domaćina, nisu uspjeli uništiti knežev les. Oklop, za koji se znalo da je podnio nekoliko zlokobnih magičnih poboljšanja, nastavio je pokušavati služiti svojoj svrsi, štiteći svoga gospodara čak i mrtvoga. Jedino je činjenica da ta hulja Bartuc nije dobro pokrio svoje grlo dopustila njegovim neprijateljima da ga uopće obezglave. Ostavljeni s glavom i truplom koje nisu mogli jednostavno spaliti, Vizjereiji su došli Karinom narodu, pretražujući guste džungle u potrazi za praktikantima magije koja je uravnoteživala život i smrt, magije kojaje svojim rukovateljima donijela oznaku nekromant. Ova su dva različita reda zajedno naporno radila da se osiguraju da će Bartuc zauvijek biti izvan lica zemlje, nadajući se da će kneževa magijska poboljšanja nestajali s vremenom. Kara dotače grimizom natopljeno grlo mrtvog čarobnjaka, primjećujući daje većina vrata bila otrgnuta na način koji po divljaštvu nadilazi divljaštvo većine životinja. Za razliku od borca, čarobnjak je umro vrlo brzo, no na jednako brutalan način. Njegove oči buljile su u nju. Užasnutost onime što mu se dogañalo još je uvijek bila jasno vidljiva. Izraz njegovog lica pokazivao je šok i nevjericu, gotovo ... gotovo kao da nije mogao vjerovati tko je njegov ubojica. Ipak, kako neka sila može zaklati Vizjereija i onda zatajiti u zaustavljanju drugih kradljivaca? Jesu li oni nekako jedva izvukli živu glavu? Kara frknu. Kad su neumrli čuvari i štit razbijeni, što je još ostalo što bi moglo proganjati uljeze? Što? Voljela bi da su ostali došli s njom, no to nije bilo moguće. Oni su bili potrebni drugdje - svugdje, kako se činilo. Generalov je teri-torij bio krcat silama koje su bile tako mračne da su bile primijećene ne samo po Kehijstanu, nego i po Scosglenu. Rathmini vjerni bili su raspršeniji nego ikada u svojoj povijesti. Zbog toga je ostala samo ona, jedna od najmlañih i najmanje prokušanih pripadnika njene vjere. Istina, poput većine onih koji su slijedili put Rathme, ona je odgajana da bude neovisna gotovo od roñenja, no Kara je sad osjećala da se nalazi na području za koje ju niti jedno učenje ili iskustvo nisu mogli pripremiti.Možda... možda bije ovaj Vizjerei mogao još naučiti nečemu o onome s čime se upravo suočavala. Kara izvuče naizgled delikatan no vrlo gibak bodež iz svojega pojasa. Njegovaje oštrica bila izrañena serpentinasto. I oštrica i drška bili su izrañeni od najčišće slonovače, no izgled je varao. Kara bi drage volje stavila svoj nož u borbu s bilo kojim drugim, znajući da su ga njegova magična poboljšanja činila jačim i preciznijim od većine uobičajenog oružja. Bez posebne odvratnosti ili gorljivosti, nekromantica dotače točku na jednom od najkrvavijih dijelova razrovanog grla mrtvog Vizjereija. Okretala je oštricu sve dok vršak nije bio u potpunosti prekriven, a tada, držeći držak okrenut prema dolje, Kara izrekne svoju čaroliju. Tamnocrvene mrlje razliše se po vrhu koji jarko zabli-ješti. Ona usredotočeno promrmlja još nekoliko riječi. Mrlje se počeše mijenjati. Počeše rasti u kaplje, pomicati kao da su žive, ili se prisjećaju života. Kara, koju su njezini učitelji nazvali Noćna Sjena, preokrene bodež, a zatim ga zarije u pod. Oštrica prodre dopola. Tvrdi kamen poda nimalo joj ne zasmeta. Brzo koraknuvši unazad, Kara je gledala kako bodež od slonovače proždiru nadimajuće kaplje, koje se izmiješaše, stvarajući nešto nalik ljudskom obličju, veličine tek nešto veće od samog oružja. Rišući uzorke po zraku, nekromantica izusti i drugi i zadnji dio svoje vradžbine. Na mjestu gdje je stajao bodež, u plamenu crvene svjetlosti, materijalizira se oblik u punoj veličini. Bio je u potpunosti crvene boje uključujući i kožu i odjeću. Zurio je u nju praznim pogledom. Nosio je odjeću vizjereijskog čarobnjaka, zapravo istu odjeću koju je na sebi imao les koji je ležao na podu iza njega. Kara žudno zamijeti fantomsku sličnost s mrtvim magom. Učinila je ovo dosad samo jedanput, i to pod mnogo pogodnijim okol-nostima. Ono stoje stajalo pred njom, mnogi bi smrtnici nazvali duhom, sablašću, no bili bi samo djelomično u pravu. Izvučeno iz životne krvi žrtve, ono je uistinu nosilo neke tragove žrtvinog duha, no da bi se skupio cjelokupni spektar, trebalo bi više vremena i truda, a Kari se žurilo. Ovaj fantom će sigurno poslužiti da odgovori na njezina pitanja. "Kako se zoveš?" zahtijevala je. Usta su se pomicala, ali iz njih nije dopirao nikakav zvuk. Unatoč tome, odgovor je stigao u njen um. Fauztin...

19

"Što se ovdje dogodilo?" Fantom je zurio, ali nije odgovarao. Kara se prokune stoje bila tako glupa, shvaćajući da ono može odgovoriti na sasvim jednostav-na pitanja. Uzimajući dah, ona upita, "Jesi li ti uništio neumrle?" Neke... "Tko je uništio ostale?" Oklijevanje, zatim... Norrec. Norrec? Ime joj nije ništa značilo. "Vizjerei? Čarobnjak?" Na njeno iznenañenje, sablasna prilika lagano zatrese svojom grimiznom glavom. Norrec... Vizharan ... Ime. Njegov zadnji dio, Vizharan, na starom je jeziku značilo Sluga Vizjereija, no to je malo značilo Kari. Ovaj je put nije nikamo vodio. Okrene se drugoj, mnogo važnijoj temi. "Je li taj Norrec uzeo oklop s prijestolja?" Još jednom fantom lagano zatrese glavom. Kara frknu. Nije se sjećala ničega sa svojega učenja što bi se ticalo ovakve situacije. Možda su Vizjereiju trebali malo neobičniji zahtjevi. Ona brižno razmisli o svojem sljedećem pitanju. S ograničenjem fantoma, nekromantica je shvatila da će moći cijeli dan i noć ispitivati, a ipak ne doći do spoznaja važnih za njenu misiju. Kara će trebati - Zvuk doñe iz prolaza iza nje. Mlada čarobnica se okrene. U jednom kratkom trenutku pomislila je da vidi slabašno plavo svjetlo u dubini, no toliko je brzo nestalo da se Kara morala upitati nije li ga izmislila. Mogla je to jednostavno biti krijesnica ili neki drugi kukac, no ... Pažljivo se približivši tunelu, Kara je oprezno gledala u tamu. Je li se previše žurila idući ravno u glavnu odaju? Zar se nije taj Norrec mogao skrivati vani, čekajući da se netko pojavi? Ovo bi bilo apsurdno, no Kara je čula zvuk. U to je bila sigurna.Ponovno gaje čula. Ovaj put zvuk se čuo mnogo dalje u prola- zu. Izričući vradžbinu, Kara oblikuje drugu smaragdnu kuglu, koju je odmah poslala lebdjeti kroz kameniti hodnik. Tamnokosa žena pratila je kuglu na razmaku od nekoliko koraka, pokušavajući razaznati što je mogla. Još uvijek nije bilo znaka uljeza, no Kara nije mogla riskirati. Svatko tko bi mogao ovako spremno zaklati Vizjereija sigurno je predstavljao smrtonosnu prijetnju. Jednostavno nije mogla ignorirati tu mogućnost. Duboko uzdahnuvši, nekromantica krene niz kameniti prolaz - - i trenutak kasnije se sledi, proklinjući se zbog svoje neopreznosti. Kara je ostavila svoj skupocjeni bodež za sobom, a nije se usu-ñivala suočiti s potencijalnim neprijateljem bez njega. Ne samo daju je štitio u svjetovnom i magičnom smislu, nego je ostavivši ga riskirala mogućnost da ga prepusti onome tko se prikradao grobnici. Brzo se vrati u komoru, već pripremajući vradžbinu da otpusti fantoma. No, otkrila je daje grimizna prilika već bila nestala, Karakorakne još jedan korak prije nego što je još jedna spoznaja snažno pogodi. Zajedno s fantomom, nestao je i njezin skupocjeni bodež, no niti to je nije ostavilo razrogačenih očiju i nesposobnu da uopće progovori. Tijela čarobnjaka Fauztina i njegovog vitkog prijatelja takoñer su nestala. Četiri Pješčana zmija motala se hitro po pokretnoj pustinji. Valovitim je gibanjem držala vrelinu tla podalje od svoga tijela. Današnji je ulov bio slab, no s podizanjem sunca došlo je vrijeme, sviñalo joj se to ili ne, da pronañe privremeno sklonište. Kada se sunce malo spusti, moći će ponovno izaći, u nadi da će ovoga puta uhvatiti miša ili bubu. Ne može se dugo biti bez hrane u pustinji, gdje je lov uvijek bio težak posao. Snažno se odgurujući, zmija je prevaljivala posljednju dinu. Bila je svjesna daje samo trenuci dijele od sjene. Kad prijeñe preko ove zapreke, bit će na sigurnom. Pijesak pod zmijom iznenada eruptira. Čeljusti od gotovo pola metra čvrsto se skupiše oko središnjeg dijela zmije. Očajnički je mlatarala, pokušavajući odsklizati. Čudo-višna glava izbila je kroz pijesak. Pratio ju je prvi par nogu nalik iglama. Još uvijek se otimajući, zmija pogodi svog napadača, šišteći i pokušavajući iskoristiti svoj otrov. No, njeni zubi nisu mogli probiti hitinski egzoskelet velikog artropoda. Jedna je noga pribola zadnji kraj zmije. Bubolika glava golemog predatora oštro se izvi, istovremeno čvrsto stežući čeljusti. Mlatarajući, krvava prednja polovica zmije pade na zemlju. Glava je još uvijek šištala. Crno-crveni artropod izašao je potpuno iz svoga skrovišta i počeo vući svoj obrok na mjesto gdje će ga moći pojesti na miru. Svojim prednjim dijelom, predator dulji od dva metra stade razgrtati zadnju polovicu zmije. Iznenada, sjena prekri nakaradno stvorenje. U trenu, ono okrene svoju glomaznu glavu i pljune na pridošlicu. Jetki otrov se rasprši po čupavoj svilenkastoj odjeći bradatoga starijeg čovjeka s divljim pogledom u očima. S vrha dugog, gotovokljunastog nosa, pogleda kratko dolje u cvrčeće mjesto, a zatim mahne kvrgavom rukom preko njega. Čim je to učinio, kiselinasti otrov i šteta koju je učinio potpuno nestanu.

20

Oči plave poput vode usredotočiše se na divljeg kukca. Pramenovi dima izdigoše se s egzoskeleta. Buboliki stvor ispusti visoki cijuk. Njegove iglaste noge počeše se tresti. Pokušao je odletjeti, no činilo se da ga tijelo ne sluša. Noge su mu se svijale, a tijelo grčilo. Dijelovi monstruoznog stvorenja počeše otpadati kao da stvorenje više nije bilo načinjeno od oklopa i mesa, već prije od tekućeg voska koji se sada topio na vrelom suncu. Skičeći artropod kolabira u rastaljenu hrpu. Čeljusti, koje su za zmiju bile smrtonosne, otopiše se u lokvi crne tekućine koja spremno potone u pijesak. Krici umirućeg stvora napokon utihnuše i, dok je bijesna prilika gledala, ono što je ostalo od nekad divljeg predatora potpuno iščezne i osuši se poput ono nekoliko kapi kiše koje godišnje padnu da utaže žeñ ovoj spaljenoj zemlji. "Pješčana larva. Previše ih je sada. Svugdje toliko puno zla." bjelokosi patrijarh mrmljao sije u bradu. "Toliko puno zla, čak i ovdje. Moram biti oprezan. Moram biti vrlo oprezan." Prošao je pokraj ubijene zmije i njezina jednako nesretnog progonitelja, krećući k drugoj dini u blizini. Kako se bradati pustinjak približavao, dina iznenada nabrekne, rastući sve više, napokon formirajući prolaz koji je, činilo se, vodio izravno u sam podsvijet. Oči plave poput vode okrenuše se da promotre omami krajolik. Brzi drhtaj pretrese starca. "Toliko puno zla ... definitivno moram biti oprezan." Sišao je u dinu. Pijesak se stade osipati odmah čim je prošao kroz ulaz, puneći brzo prolaz iza njega, sve dok nije nestalo i zadnjega znaka bilo kakvog otvora. Kad se dina vratila u normalu, pustinjski su vjetrovi nastavili svoje mijenjanje krajolika. Zmija i pješčana larva već su se pridružile bezbrojnim drugim nesretnim pustinjskim žiteljima u njihovu prašnjavom, zaboravljenom grobu. Planine su ležale iza njega, premda se Norrec samo napola sjećao koliko je daleko odmakao. Jednog je trenutka pao u nesvijest od iznemoglosti, no odijelo je očito nastavilo napredovanje. Unatoč činjenici da napor nije bio njegov, svaki je mišić u njegovu tijelu bio mrtav umoran i činilo mu se da mu je svaka kost slomljena. Usne su mu bile ispucane od vjetra, a znoj mu je prekrivao većinu tijela. Norrec je žudio da strgne oklop i oslobodi se, no bila mu je jasna beznadnost te ideje. Oklop će činiti s njim što god mu volja.. Sad je stajao na vrhu brijega i zurio u prvi znak civilizacije koji je vidio u mnogo dana. Odvratna gostionica, mjesto koje je mnogo više odgovaralo tatima i drumskim razbojnicima, negoli časnome ratniku poput njega. No, s mrakom koji je padao i preumornim Norre-com, odijelo je, činilo se, konačno registriralo da će se morati nositi sa slabostima svojeg ljudskog domaćina. Marširao je, ne želeći to, prema zgradi. Tri mrzovoljna konja stajala su svezana u blizini, a barem se još jedan glasao iz bijedne staje iza, pokazujući tako svoje nezadovoljstvo. Norrec se uhvati u želji za svojim mačem. Oklop se nije potrudio da ga pokupi kada je odšetao iz grobnice s njim u sebi. Netom prije no što je dosegao vrata, veteranove se noge saviše pod njim. Norrec shvati da mu je Bartucov prokleti oklop darovao šansu da uñe sam. Vrlo vjerojatno da oni unutra ne opaze ništa čudno. Glad i potreba za odmorom bili su Norrecu trenutno važniji od vlastita ponosa, i on otvori vrata. Nečista, sumnjičava lica pogledaše u njega. Promatrači su bili mješanci ne samo istočnjačkih rasa, već i onih s druge strane Blizanačkih mora. Sva su četvorica bila mješanci, i iako im Norrec ništa nije zamjerao, ova grupa nije ni približno nalikovala onima kraj kojih bi rado sjeo. Jedno od onih mjesta gdje moraš čuvati leña čak i zbog konobarice! dobacio bi Sadun Tryst. Tryst bi, naravno, sjeo sa svakime tko bi mu ponudio piće. No, Sadun je bio mrtav. "Zatvori vrata ili izañi van!" zareži onaj koji je sjedio najbliže. Norrec posluša. Nije želio sukobe. Prisiljavajući se da se ponaša kao daje upravo dojahao, posustali borac držao je glavu visoko dok je ponosito hodao kroz prostoriju. Tijelo ga je boljelo dok je hodao, no nitko od prisutnih to neće primijetiti. Pokaži ovim ljudima i najmanji znak slabosti i, Norrec je pretpostavljao, tu bi činjenicu iskoristili na užasan način. Približio se onome za koga je pretpostavio da je gostioničar, grmalju koji je izgledao još više zastrašujuće od svojih mušterija. Čovjek je stajao iza otrcanog, iskrzanog šanka. Grumen prljave smeñe kose pronašao je svoj put pod starom putničkom kapom. Zrnaste oči buljile su s okruglog psećeg lica. Norrec je zamijetio naročit zadah u prostoriji čim je u nju stupio. Sada je znao da dolazi od čovjeka preda nj im. Daje mislio da će ga oklop pustiti da ode, Norrec bi izašao bez l obzira na svoje potrebe. "Što?" napokon promrmlja gostioničar, češući se po svom pretjeranom trbuhu. Košulja mu je bila dekorirana svakovrsnim mrljama i malo poderana pod rukom. "Trebam hranu." To više od svega drugoga. Norrec je morao brzo jesti. "Meni treba dobar gvozdenjak." Gvozdenjak. Očajni vojnik borio se protiv rastuće frustracije. Još jedan predmet koji je ostao za njim s okrvavljenim truplima nje- l govih pratilaca. Njegova lijeva ruka iznenada izleti naprijed udarajući rukavi- J com po šanku toliko snažno daje gostioničar poskočio. Ljudi koji

21

su | sjedili za stolovima skočiše na noge. Neki su posegnuli za oružjem. Rukavica se povuče... ostavljajući za sobom stari, ali očigledno zlatni novčić. Oporavivši se prije ostalih, Norrec reče: "I sobu takoñer." Mogao je osjetiti kako svaki par očiju lakomo promatra novac. Ponovno, Norrec prokune prokleti oklop. Ako može proizvoditi dobra iz zraka, mogao bi bar proizvesti nešto manje sumnjivo od zlata. Još jednom je poželio daje ipak ponio svoj mač ili barem dobar čvrst nož. "Imam nekog gulaša u loncu tamo", reče medvjedoliki div, pokazujući glavom na kuhinju. "Imam sobu na drugom katu. Prva vrata lijevo." "Jest ću tamo." "Kako ti drago." Gostioničar se izgubi na nekoliko trenutaka, a zatim se vrati s umrljanom zdjelom koja je sadržavala nešto stoje smrdjelo još gore od njega. Unatoč tome, Norrec je zahvalno primi. Bio je toliko gladan da bi, da mu se ponudi, pojeo čak i kozu koju su ñavolci unakazili. Sa zdjelom pod rukom, Norrec prema gostioničarevim uputama krene u sobu. Dok se penjao škriputavim drvenim stubištem, začuje tiho gunñanje u donjoj prostoriji. Njegova slobodna šaka se zgrči. Zlatnik se urezao u mozgove ljudi dolje. Soba se pokazala jadnom kako je i očekivao. Mračna, prašnjava izba s prozorom koji je bio tako prljav da se kroz njega ništa nije vidjelo. Krevet je izgledao kao da će se srušiti, a nekoć bijele plahte bile su sive. Jedna uljanica davala je tako malo svjetla da je jedva osvjetljivala svoju neposrednu okolicu, a kamoli ostatak sobe. Budući da u sobi nije bilo ni stola niti stolice, Norrec oprezno sjede na krevet i počne grabiti sadržaj zdjele u svoja usta. Ako ništa drugo, okus je bio još odvratniji nego što je zamišljao, no barem se hrana doimala dovoljno svježom da ga ne usmrti. Potreba za snom postala je sve hitnijom kako mu je hrana punila želudac. Norrec se morao opirati snu da ostane budan kako bi mogao dovršiti obrok, i čim je ispraznio zdjelu, pažljivo ju je odložio na pod i zalegao. Djelićem uma, nastavio se brinuti za one pod sobom, no iscrpljenost je uskoro nadvladala i tu važnu zabrinutost. Dok je tonuo u san, Norrec poče snivati. Vidio se kako izvikuje naredbe paklenskoj vojsci grotesknih užasa kakve njegova mašta sama po sebi nikada nije stvorila. Ljuska-ve usijane odvratnosti iz noćne more žedne krvi, krvi koju im je Norrec, činilo se, bio spreman dati. Bili su to demoni, no pod njegovom potpunom kontrolom. Oni bi za njega brisali gradove, klali njihove stanovnike u njegovo ime. Čak je i Pakao poštivao moć Krvavog kneza, on... Bartuc. Na tu pomisao, vojnik se konačno uspije othrvati snu. On nikako nije mogao biti Bartuc! Nikada on sam nije želio takav užas! Ni-kada! Ipak, takova apsolutna moć imala je i zavodljivu stranu. Norrecova unutrašnja bitka sa samim sobom napokon se naglo prekine kad ga iznenada probudiše zvukovi. Naglo otvarajući oči, osluškivao je. Nije mogao reći stoje točno čuo. Tihi, gotovo nevažni zvuk, no od onih kakvi se registriraju čak i podsvjesno. Ponovno gaje čuo. Bio je jedva čujan kroz zatvorena vrata. Bilo je to škripanje koje se čulo dok se netko sporo i, činilo se, veoma oprezno, uspinjao. Bilo je doduše i drugih soba, no ljudi dolje nisu se činili Norre-cu toliko pristojnima da bi hodali tako oprezno da ga ne uznemiruju. Da su se penjali glasno, bez ikakve brige, on o tome uopće ne bi ni razmišljao. No, ovakav oprez ukazivao je vojniku da ovi možda imaju nešto drugo na pameti. Nešto što se njemu ne bi svidjelo. Ako umorni putnik ima jedan zlatnik, sigurno ih ima još ... . Norrecova ruka sklizne k mjestu gdje bi trebao biti njegov mač. Beznadno. To gaje ostavilo u potpunosti ovisnim o samom oklopu. l; Nije tome baš mogao vjerovati. Možda će odijelo naći nekog od lo- ? pova po svome ukusu, otvarajući tako put za vojnikove lakše ubija- nje... * Škripa presta. Norrec usta što je tiše mogao. Dva čovjeka s isukanim noževima provališe kroz trošna vrata, istovremeno skačući prema čovjeku pred sobom. Iza njih doñe i treća hulja koja je nosila kratki mač vijugave oštrice. Svaki od napadača bio je otprilike Norrecove visine i grañe. Njihova je prednost bila i u tome što su ga ulovili u sobi koj a j e imala prozor premalen da Norrec klisne kroz njega. On podiže šaku, spreman da im pokaže -A u šaci se iznenada pojavi dugačka sablja s nizom zlobnih zuba na rubu. Norrecova ruka sa sječivom se spusti. Kretala se s takvom lakoćom da su on i njegov prvi napadač mogli samu blejati. Sječivo prodre u napadača derući mu meso i tetive bez ikakva napora. Kao nekom magijom, zjapeća rana prostre se preko čitavih razbojnikovih prsa. Krv je istjecala iz rane tolikom silinom daje žrtvi trebao trenutak da shvati daje proburažena. Prvi napadač se napokon sruši na pod, dok su njegovi pratioci počeli shvaćati ovaj iznenadni preokret dogañaja. Onaj s bodežom pokuša uzmaknuti, no njegov kolega krenu naprijed da ukrsti sječi-va. Norrec je mogao upozoriti lopova na glupost toga poteza, no već su bili u borbenom zagrljaju.

22

Jedan, dva udarca bila su sve što je odijelo dopustilo svojim protivnicima. Kad je uljez podigao svoj mač na treći udarac, Norrecova se šaka u rukavici oštro iskrene. Oštrica sablje okrene se u divljem cik-cak okretu. Životne tekućine prosuše se iz užasnog raspora koji se protezao od njegova grla do pojasa. Drugi napadač posrne i ispusti mač dok je očajnički pokušavao spriječiti neizbježno. Kao daje nestrpljiva da sve okonča, Norrecova se ruka podiže još jednom. Glava njegovog neprijatelja pade na pod i otkotrlja se do ugla gdje se smiri. Sve to čak prije nego se torzo počeo rušiti. "Bogovi!" uspije izreći vojnik. On je bio izučen da se bori, a ne da kolje. Jasno svjestan kakvi su mu izgledi, treći se uljez već požurio k izlazu. Norrec gaje želio pustiti. Nije želio više krvoprolića, no odi-jelo je izabralo suprotno, preskačući preko dva tijela. U dnu stubišta, posljednji od trojice žurio je da zaobiñe gostioničara, koji se pojavio da upita zašto su njegovi prijatelji zakazali u svojemu zadatku. Oba čovjeka pogledaše grimiznu priliku nad sobom. Tamno je sječivo bilo podignuto. Gostioničar izvuče golemi mač. Oružje je bilo toliko masivno da se Norrec pobojao daje odijelo precijenilo svoju neranjivost. Drugi je čovjek pokušao nastaviti svoj bijeg, no peti odmetnik, koji se iznenada pojavio iza gostioničara, gurne ga nazad u gužvu. Ako su očekivali da će se s njime sastati na stubištu, grdno su se prevarili. Norrec skoči, nogama naprijed, prema trojki. Njihova lica nisu sigurno bila ništa zaprepaštenija od njegovog. Dvojica od njih uspjela su se na vrijeme povući, no usamljeni je preživjeli iz prošlog debakla stajao, previše užasnut da bi se pomakao. Zlokobno oružje sredi ga na brzinu. Oštrica mu je izvirila na leñima, i odmah se povukla. "Njemu zdesna!" režao je teško opremljeni gostioničar. "Njemu zdesna!" Drugi mačevalac posluša. Norrec je točno znao što voña planira. Napasti s dviju suprotnih strana kako bi mu podijelio pažnju. Je-dan od njih bi tako zasigurno pogodio, pogotovo gostioničar, čije je oružje bilo dvostruko duže od crne sablje. "Sad!" Oba čovjeka udariše odjednom. Jedan je ciljao Norreco-vo grlo, a drugi njegove noge koje nisu bile u potpunosti prekrivene oklopom. Ova su se dvojica očigledno već ranije zajedno borila, kao Norrec sa Sadunom i Fauztinom. Da se ovdje radilo samo o njegovom naporu, Norrec je znao da bi u tom trenu i na tom mjestu poginuo. No, Bartucov se oklop borio s takvom preciznošću i brzinom s kojom se nije mogao nositi nijedan čovjek. Ne samo daje odbio veću, divovsku oštricu, nego je stigao na vrijeme odbiti i napad drugog lopova. Na još veće iznenañenje, sablja je nastavila s divljim potiskom i zarinula se u grlo drugog napadača. I dok je njegov kolega padao, gostioničarevi čelični živci iznenada popustiše. Još uvijek mašući svojim mačem pred sobom, počeo je uzmicati unazad, prema vratima. Odijelo gurne Norreca naprijed, no nije udarilo na posljednjeg od svojih neprijatelja. Bacivši se na vrata, gostioničar pobježe u noć. Norrec je očekivao od Bartucovog oklopa da će ga progoniti, no umjesto toga, odije-lo se okrenulo i promarširalo s njim do mjesta gdje su ležala tijela. Kad je Norrec kleknuo pored trupla, oštrica sablje se rastoči, ostavljajući mu ruke slobodnima. Na njegov užas, njegov prst u rukavicama probi smrtnu ranu. Prst se povukao kad gaje krv prekrila gotovo do pola. Povlačeći pre-ma drvenom podu, prst izvuče uzorak. "Heyat tokaris!" njegova usta iznenada rekoše. "Heyat gren-deir Odijelo odstupi, i dok je ono to činilo, pramen obilnog zelenkastog dima diže se iz krvavog uzorka. Brzo formira ruke, noge kao i rep i krila. Reptilska prikaza s previše očiju koje su prezrivo treptale. Prezira je nestalo kada je demon vidio što stoji pred njim. "Knežžeee ..." zastruže. Gomoljaste su se oči doimale bližima. "Knežžeee?" "Heskar, grende! Heskar!" Demon kimne. Bez riječi, monstruozno stvorenje krene k otvorenim vratima. U daljini, Norrec je čuo frenetičan topot nekolicine konja u bijegu. "Heskar!" ponovno zapovjediše njegova usta. Reptilski užas ubrza korak i napusti gostionicu. Čim je stupio van, raširio je krila i uzletio, nestavši u noć. Norrec nije morao pogañati koja je njegova svrha. Na Bartucovu zapovijed, otišao je u lov. "Nemoj to činiti", šaptao je, sada siguran da gaje mogao čuti, koji god duh daje vrebao iz oklopa. < ; Odijelo se vrati prema prvom lesu. : "Prokletstvo! Ostavi ga! Nije vrijedan toga!" Činilo se da je odijelo bilo potpuno ravnodušno prema njegovim molbama. Ponovno gaje prisililo da se sagne kraj tijela. Ruka kojaje ranije dotakla ranu samo jednim prstom, sada ih je sve uvukla u ranu, dopuštajući da krv zamrlja cijeli dlan. Izvana se začu frenetičan ljudski krik, a zatim se naglo prekine. U Norrecovoj drugoj ruci pojavi se novo oružje. Ovo je bio grimizni bodež s dvostrukim šiljkom na vrhu. Lamatanje krila upozori ga na demonov povratak, no Norrec nije mogao dovoljno iskrenuti vrat da bi vidio. Čuo je teško disanje

23

stvorenja pa čak i preklapanje njegovih kožnatih krila kada se biće smirilo u gostionici. "Nestu veraki..." Bodež je krenuo prema grlu lesa. "Nestu vera-kuu..." Stari vojnik zatvori oči. Molio je za sebe samoga. Vratiše mu se sjećanja na smrt njegovih prijatelja i natuknuše mu što će se dogoditi. Norrec se nije želio s time suočiti. Najradije bi pobjegao da može. "Nestu haniti..." No, nije mogao ništa osim pokušati sačuvati i svoj zdrav razum i svoju dušu. "Nestu hantiri..." j Bodež zaroni u grlo lopova. General Augustus Malevolvn ustade iz mora jastuka, ostavljajući Galeonu njezinim snovima, kakve god daje snove njezina vrsta uopće sanjala. U tišini, on odjene nešto odjeće i izañe iz svojega šatora. Dva stražara se postaviše na pozor. Njihove oči gledale su ravno naprijed. Malevolvn ih pozdravi najlakšim kimanjem, a zatim krene. Grad šatora širio se na zapad. Bili su to jedini domovi generalu odanih podreñenih. Unatoč tome stoje bio bezemljaški plemić, uspio je skupiti borbenu silu kakve nije bilo u Zapadnim Kraljevstvima. Za pravu cijenu, služio bi ciljevima bilo kojeg vladara, skupljajući si tako novac koji mu je trebao za ostvarenje njegovih ambicija. No, došao je do točke kada si je prisegnuo da nikada više neće nikome služiti, i da će jednoga dana on, Malevolyn, gospodariti nečim većim od ove beskorisne zakrpe na zemlji. General pogleda prema jugu gdje je ležala prostrana pustinja Aranoch. Već se neko vrijeme osjećao privučenim u tome smjeru. Privučenim nečim većim od činjenice daje ogromni plijen - bogati grad Lut Gholein - ležao nešto dalje u tom smjeru. Usprkos svojoj bliskosti s pustinjom, Lut Gholein je graničio i s Blizanačkim morima. Zbog toga i zbog plodne zemlje na kojoj je stajao, kraljevstvo je dobro napredovalo. Nekoliko su puta samozvani osvajači naumili dodati njegova bogatstva u svoje škrinje, no svaki bi pokušaj završio potpunim neuspjehom. Lut Gholein je ne samo dokazao da se može braniti, nego se činilo daje dijelom začaran. U stvari, u Malevolv-novom umu, ta se začaranost temeljila na izravnoj magiji. Nešto je nadgledalo grad. A to nešto najviše je sada mučilo zapovjednika. Bilo je to na neki način povezano s njegovom žudnjom da zauzme Bartucovu ostavštinu i učini je svojom. Malevolvn je sanjao o tome. Njegove su misli stalno bile okrenute tome. "Uskoro", prošaptao je sam sebi. "Uskoro ..." Isto ćeš učiniti s tom ostavštinom? iznenadna misao pojavi mu se u umu. Oponašati Bartuca? S ponavljanjem njegovih pobjeda, ponavljati i njegove greške? "Ne ..." On to neće učiniti. Uza svu moć i zapovijedanje demonima, Bartuc je učinio jednu grešku koju general neće previdjeti. Bar-tuc nije bio vojnik od karijere. Opjevani Krvavi knez bio je ponajprije čarobnjak. Magi imaju svoje svrhe, osobito Galeona, no oni su nestabilni i previše usredotočeni na svoje vještine. Pravi bi zapovjednik trebao biti u mogućnosti pažnju držati usmjerenom na bojno polje, na logistiku i iznenadne promjene. To su bili dijelom i razlozi što je Augustus Malevolvn bio u nemogućnosti da postigne ijednu pravu vještinu sa svojim čarobnjačkim sposobnostima. Njegova prava strast bila je njegova vojnička karijera. No s oklopom, s Bartucovom magijom, mogao bi biti i više od njega. Savršena mješavina vojnika i čarobnjaka! Mogao bi biti više od Bartuca, čak bi ga mogao zasjeniti... "Daaa ... daaa..." General je zamišljao kako će njegova slika u budućnosti biti zauvijek urezana u mislima i srcima ljudi. General Augustus Malevolvn, vladar svijetal Čak će ti se i demoni klanjati i zvati te gospodarom. Demoni. Da, kad oklop bude njegov, sigurno će uslijediti i mogućnost zazivanja demona. Snovi koje je imao otkako je prvi puta nosio kacigu, ukazivali su na to. Ujedinjenje kacige i oklopa, i magična poboljšanja u njima, dat će mu moć. Odijelo ... Namršti se. Trebao je odijelo! A neka gaje budala nosila. Malevolvn će ga pronaći, pronaći će budalastog bijednika i oguliti oklop s njega dio po dio. A tada će kretena počastiti time što će biti prvi koji će umrijeti od ruke novog Krvavog kneza. Da, general će se pobrinuti da se glupanova smrt pamti. Augustus Malevolvn nastavio je hodati sanjajući o svojoj slavi, o onome što će učiniti s mračnim moćima nad kojima će uskoro imati kontrolu. Da, dok je hodao i sanjario, ipak je pomno obraćao pažnju na tabor, jer dobar voda uvijek pazi da se nemarnost ne proširi meñu njegovom vojskom. Carstva su osvojena i izgubljena zbog previña-nja takvih, naizgled nevažnih, stvari. I, dok je Malevolvn zapazio pažnju koju su njegovi odani ratnici posvećivali svojim dužnostima, nije zamijetio sjenku koja nije bila uzrokovana plamenom baklji. Takoñer je propustio primijetiti daje ta samostalna sjena stajala iza njega nekoliko trenutaka ranije šapćući mu ono za što je general povjerovao da su njegove vlastite misli, njegova vlastita pitanja. Njegovi vlastiti snovi. . , '*.! , Sjena demona Xazaxa pomače se prema Galeoninom šatoru. Večerašnji se demonov uradak pokazao više nego zadovoljavajućim.

24

U ovom su čovjeku bile neke zanimljive mogućnosti koje će on još istražiti. Još mu je davno palo na pamet da Bartucov oklop nikada ne bi za gospodara primio demona jer, dok je knez povjerovao u putove Pakla, ipak je bio vrlo nepovjerljiv prema bilo komu osim sebe samoga. Ne, ako je Bartucov duh ostao, pa makar i djelomično, u drevnom oklopu, tražit će mnogo manje sumnjivog, ljudskog domaćina, koliko god krhka i privremena njihova tijela bila. General je želio igrati ulogu kneza. To je Xazaxu sasvim dobro l odgovaralo. Vještica je imala svoje razloge, no nasljednik krvavog | Bartuca - Xazaxov gospodar, Belial, nagradit će svoga poniznoga slugu za ovakvo iznašašće. Ne samo daje grañanski rat u Paklu protiv Azmodana prošao loše, nego su čak i tamo dospjele uznemirava-juće glasine daje Vrhunsko Zlo Diablo uspio pobjeći iz svog smrtnog zatvora. Ako je tako, on će pokušati osloboditi svoju braću Baa-la i Mefista, a zatim će pokušati povratiti svoje tronove od Azmodana i Beliala. Ova trojica se neće dobro odnositi prema demonima koji ,1 su tako vjerno služili njihovim pobunjenim zamjenicima. Ako Belial : padne, past će i Xazax ... "Gdje si bio?" Sjena je zastala na samom ulazu u čarobničino prebivalište. "Ovo ima mnogo zadataka i ne može uvijek čekati tvoj mig, ljudska Gale-ono ..." On načini škljocav zvuk nalik onome kakav pješčana larva čini u trenutku prije no što će svojim čeljustima zdrobiti lovinu. "Osim toga, spavala si..." "Nisam spavala tako čvrsto da ne osjetim tvoju magiju u zraku. Obećao si da nećeš bacati nikakve vradžbine uokolo! Augustus ima neke vještine. Mogao bi to primijetiti i pitati se što to znači!" "Nema opasnosti za to, ovo ti obećava." "Ponovno pitam, demone! Gdje si bio i što si radio?" "Malo sam proučavao kacigu", slaže Xazax, prebacujući se na drugi kraj šatora. "Tražeći našu budalu koja ne zna što nosi..." Njezin se bijes preobrazi u zanimanje. "I, jesi li otkrio gdje je? Da mogu Malevolvnu više reći..." Demon zahihoće. Bio je to škriputavi zvuk, poput zujanja bijesnih osa zarobljenih u vrču. "Zašto, kad smo se dogovorili da oklop nikada neće biti njegov?" "Zato, budalo jedna, jer on još uvijek ima kacigu, i zato što ga trebamo zbog njegove veze s kacigom sve dok ne pronañemo oklop!" "Istina", reče demon, zamislivši se. "Njegove veze s kacigom su duboke ... ovo bi čak reklo - krvavo duboke." Podigla je bradu zabacujući kosu. Xazax je odavno naučio da ta gesta znači daje žena ljuta. "I što ti to znači?" Sjenka se nije pokolebala. "To je samo malena doskočica, ča-robnice. Samo doskočica. Mi pričamo o stvarima koje se tiču Bartuca, zar ne?" "Demon sa smislom za humor." Galeona se nije doimala nimalo zabavljenom. "Dobro onda, prepustit ću doskočice tebi, a ti prepusti Augustusa meni." "Ovo neće tražiti da zauzme tvoje mjesto u generalovom krevetu ..." Čarobnica pogleda u sjenku kiselo se osmjehnuvši, a onda napusti šator. Xazax je znao da će ona progoniti Malevolvna, učvršćujući svoju vlast nad njime. Demon je poštivao njene mogućnosti u ovoj stvari makar je bio uvjeren da bi, ako doñe do borbe izmeñu Galeone i njega samoga, vještica sigurno izgubila. Napokon, ona je bila smrtna. Nije bila od nečastivih anñela. Daje bila takva, Xazax bi bio puno više zabrinut. Anñeli su bili lukavi, radili su iza leña, činili raznorazne smicalice umjesto da se izravno suprotstave svome neprijatelju. Sjena demona se povuče, pritajivši se u najmračnijem uglu. Do sada se anñeli nisu upletali, no Xazax je namjeravao ostati oprezan. Ako se koji pokaže, on će ga uzeti svojim kandžama i lagano mu čupati jedan po jedan ud slušajući pri tome slatku pjesmu njegovih krikova. "Doñite mi ako se usudite, anñeli", šaptao je u tami. "Ovo će vas dočekati otvorenih ruku... i otvorenih čeljusti i kandži." Prigušeni plamen jedine uljanice iznenada zasja, nakratko osvjetljujući Galeonin šator daleko više no što je uobičajeno. Na tom iznenadnom svjetlu, sjenke počeše šištati i puziti. Nakratko se pojaviše obrisi masivnog smaragda i grimiznog kukca, a zatim ponovno izbli-jedješe kako se sjaj plamena ponovno prigušivao. Xazax žestoko zadršće. Bio je zahvalan što Galeona nije vidjela njegovu reakciju. Uljanice i inače često zabljesnu. Samo gaje izne-nadila obična prirodna pojava. Ipak, sjenka demona povuče se dublje u umirujuća udubljenja šatora. Tu može kovati planove na sigurnom. Tu može na sigurnom koristiti svoje moći u potrazi za čovjekom koji je nosio Bartucov oklop. Tu može bolje paziti na kukavičke anñele. Pet g Grmljavinski olujni oblaci prekrili su nebo, tako daje dan bio crn poput noći. No, Norrec je to jedva zamijetio. Njegov je um još uvijek želio shvatiti užase prethodne večeri kao i njegovu vlastitu ograničenu ulogu u tome. Više je ljudi brutalno umrlo zbog Norrecove proklete potrage za zlatom. Iako su, za razliku od Saduna i Fauztina, ovi vjerojatno zaslužili smrt zbog prošlih zločina, njihove su smrti bile za Norrecov pojam previše užasne. Osobito je gostioničar pretrpio užasnu smrt. Demon koji se vratio, donio je i previše dokaza o svojem temeljito obavljenom poslu. Norrec je bio zahvalan što se paklenska zvijer ubrzo potom sa svojim plijenom vratila u podzemno kraljevstvo.

25

To, naravno, nije omogućilo Norrecu da pobjegne od potonjih monstruoznih djela koje je počinilo odijelo. Dok je koračao, očajni je borac pokušavao ne gledati u oklop koji je bio uvelike umrljan u noćnoj raboti. Još gore, svake je sekunde Norrec bio svjestan daje i na njegovom licu bilo mrlja, unatoč naporima da ih sve ostruže. Oklop je bio vrlo temeljit u svojem nečasnom poslu. I dok se on borio sa strahom, odijelo gaje stalno guralo na zapad. Grmljavina se stalno iznova čula, a vjetar je zavijao, no oklop je i dalje napredovao. Norrec nije sumnjao da će se oklop nastaviti kretati i kad oluja napokon počne. On je barem nešto iz svega izvukao - stari, prašnjavi putnički ogrtač koji je visio o klinu u gostionici. Svi su izgledi bili daje pripa-dao lopovskom gostioničaru, no Norrec je izbjegavao razmišljati o takvim stvarima. Ogrtač je prekrivao većinu oklopa i nudio mu nekakvu zaštitu u slučaju kiše. Bio je to vrlo maleni blagoslov, no bio je uistinu zahvalan na njemu. Što je više išao na zapad, krajolik se više mijenjao. Planine su ustupile mjesto manjim brdima, pa čak i kotlinama. Budući daje bio na mnogo manjoj nadmorskoj visini, takoñer je bilo i sve toplije. Biljni svijet je bujao podsjećajući sve više na guste džungle za kakve je borac znao na jugu. Po prvi puta, Norrec je mogao namirisati i more. Prema onome čega se sjećao sa zemljovida koje su on i njegovi pratioci nosili, činilo se da se nalazi sjeverno od Blizanačkih mora. Norrec se u početku nadao da ide na jugozapad i da će tamo naći nekog Vizjereija, no pretpostavljao je da ukleto odijelo ima neke druge planove na umu. Nakratko se strese od straha kad mu je palo na pamet da će odijelo možda pokušati hodati po moru, vukući ga bespomoćnog u tamne dubine. No, Bartucov gaje oklop dosad držao na životu, ako ne baš i u potpunom zdravlju. Po svoj prilici, trebao gaje živog da postigne svoje tajnovite ciljeve. A poslije toga? Vjetar se nastavio uzdizati, gotovo srušivši Norreca usprkos odlučnosti ukletog odijela da se održi na svojem kursu. Kiša još nije pala, no zrak je postao gust i vlažan, a počela se dizati i magla. Postalo je nemoguće vidjeti u daljinu i, iako se činilo da to uopće ne smeta odijelu, Norrec se bojao da bi ga moglo bez njegovog znanja odšetati i do ruba litice. U podne, koje bi se takoñer moglo nazvati i ponoć jer sunce nije probijalo oblake, ñavolci se ponovno okupiše na nerazumljive riječi koje je Norrec bez vlastite namjere izgovorio. Usprkos sve jačoj magli, trebalo im je samo nekoliko minuta da mu donesu lovinu. Ovaj put bio je to jelen. Norrec se najeo do sitosti, a zatim drage volje dozvolio malim rogatim demonima da ostatak trupla odvuku u svoje paklensko prebivalište. Nastavio je gaziti. Miris mora postajao je sve jači. Norrec je jedva vidio kuda ide, no znao je da ne može biti daleko od mora, koje god odredište bilo oklopu na pameti. Kao da mu netko čita misli, pred njime se naglo u magli pojavi zgrada... a zatim još jedna. Istovremeno je u daljini čuo glasove. Bili su to očito glasovi ljudi koji su naporno radili. Na trenutak, njegove su ruke ponovno bile njegove. To je omogućilo iscrpljenom putniku da povuče svoj ogrtač. Što manje mješta-ni vide što nosi ispod, to bolje.Dok je lutao kroz grad, Norrec u daljini opazi mutan, ali golem obris. Brod. Pitao seje li tek sad stigao ili se pripremao za iskrcaj. Ako je ovo drugo bio slučaj, onda je brod vjerojatno bio odredište oklopa. Zašto bi inače bio odvučen baš na ovo odreñeno mjesto? Prilika u mornarskoj odori približi se iz suprotnog smjera. Mornar je pod rukom nosio smotuljak. Oči i crte lica donekle su naliko-vale na Fauztinove, no na licu mu je bilo puno više živosti. "Ho, putniče! I nije baš neki dan za dolazak iz unutrašnjosti, "Nije." Norrec bi prošao pored čovjeka bez ijedne riječi zbog straha da bi mornar mogao postati slj edećom žrtvom odij ela. No nj e-gove se noge iznenada zaustaviše. I čovjek se takoñer zaustavi. Još uvijek se cereći, morski mornar upita: "Odakle si ti? Meni se čini da si zapadnjak, iako je teško reći kadsineobrijan!" "Da. Sa zapada sam", uzvrati vojnik. "Bio sam na ... na hodočašću." "U planinama? Nema tamo ničeg osim pokoje koze!" Norrec pokuša pokrenuti noge, no one se nisu micale. Oklop je nešto očekivao od njega, no nije ukazivao što. Razmišljao je brzo i gnjevno. Došao je u lučki grad u koji gaje dovelo odijelo. Norrec je već pretpostavio daje odijelo trebalo prijevoz - možda čak onaj brod u daljini -k Brod... !• Pokazujući prema mračnom obliku, Norrec upita: "Onaj brod. Isplovljuje li uskoro?" | Mornar se okrene da pogleda. "Napolys! Tek je došao. Bit će i tu još dva, možda čak i pet dana. Jedini brod koji uskoro odlazi je i Hawksfire koji se nalazi tamo dolje." Pokazao je prema jugu, a zatim se nagnuo bliže njemu, preblizu prema Norrecovom mišljenju, i dodao: "Oprezno. Hawksfire nije dobar brod. Uskoro će se sigurno naći na dnu mora. Najbolje je čekati Napolys ili moju finu curicu, Odyssey, iako bi to značilo tjedan dana ili više čekanja. Morat ćemo ga malo popraviti." Norrecove noge se još uvijek nisu željele pomaknuti. Što je još oklop želio? Odredište? "Možeš li mi reći kuda plovi koji brod?" "Moj brod ide u Lut Gholein, no proći će, kako sam već rekao, neko vrijeme prije no što budemo mogli krenuti. Napolys ide

26

daleko. U Kingsport. To je daleko putovanje, no ide u tvoja Zapadna Kraljevstva, ha? Brzo će te odvesti kući, mislim! To bi bio brod za tebe, ha?" Norrec nije primijetio nikakvu promjenu. "A što je s Hawksfi-reomT "Odlazi sutra izjutra, mislim. No, upozorio sam te na njega. Jednog od ovih dana brod se neće uspjeti vratiti iz Lut Gholeina, ako uopće i stigne onamo!" Vojnikove noge iznenada se počeše ponovno kretati. Odijelo je napokon saznalo ono što mu je trebalo. Norrec brzo kimne mornaru. "Hvala ti." "Sjeti se mojeg upozorenja!" dovikne mu mornar. "Bolje priče-kaj!" Bartucov je oklop marširao s Norrecom kroz mali grad, idući prema južnom dijelu luke. Mornari i lokalno stanovništvo pogledavali bi ga dok je prolazio jer njegov zapadnjački izgled nije bio uobičajen ovdje, no nitko nije ništa komentirao. Iako malena, luka je očigledno dobro poslovala. Norrec je pretpostavljao da bi izgledala još impresivnija obasjana suncem, no sumnjao je da će je ikada takovu imati prilike vidjeti. Osjećaj nelagode proñe kroz veterana dok je ulazio u najjužniji dio luke. Nasuprot onome što je dosad vidio, područje je izgledalo djelomično zapušteno, a onih nekoliko prilika koje je sreo doimalo se odvratno poput onih nesretnih budala koje su ga pokušale opljačkati. Stoje bilo još gore, jedini brod na vidiku činio se najprikladnijim za putovanje koje je željelo ukleto odijelo. Daje neki mračni duh dovukao davno izgubljeni brod iz tamnih morskih dubina, a zatim zakazao u pokušaju da ga progura pod nešto što dolazi iz svijeta živih, taj bi brod izgledao malko zlokobnije nego Havvksfire u tom trenutku. Tri jarbola stajala su poput visokih skeletnih stražara napola omotanih u jedra koja su nalikovala na mrtvačke pokrove. Glava izrezbarena na pramcu, nekoć vjerojatno jedra sirena, bila je istrošena zubom vremena i sada je više nalikovala na morsku glasnicu smrti zaustavljenu usred vriska. Kao i sam trup, nešto je odavno zamrljalo drvo, a ožiljci su izbrazdali bokove. Norrec se pitao je li, dok je još bio obojan, brod služio u ratu ili, što je bilo još vjerojatnije, kao gusarski brod. Nije vidio posadu, samo jednu suhonjavu priliku u iznošenom kaputu kako stoji pored krme. Unatoč nesigurnosti putovanja na takvome brodu, Norrec nije imao drugih šansi nego učiniti ono na što gaje oklop prisiljavao. Bez oklijevanja, oklop je odveo svog nevoljnog domaćina preko mostića do prilično oronule prilike. "Što želiš?" Kostur preraste u starijeg čovjeka uštavljene kože bez imalo mesa i tetiva pod tankim velom života. Jedno je oko slijepo buljilo u točku lijevo od Norreca, dok je drugo, podliveno krvlju, sumnjičavo zurilo u njega. • "Putovati u Lut Gholein", odgovori Norrec, koji je cijelu stvar pokušavao privesti kraju čim je prije bilo moguće. Ako bude surañi-vao, možda će mu kneževa odjeća dati malo slobode kretanja. "Ima drugih brodova u luci!" prasne kapetan jakim naglaskom. Pod šeširom širokog oboda nosio je, u rep svezanu, kosu bijelu poput slonovače. Izblijedjeli zeleni kaput, koji je očito nekada pripadao nekom mornaričkom časniku iz jednoga od Zapadnih Kraljevstava, zasigurno je promijenio nekoliko vlasnika prije no što gaje ovaj čovjek prisvojio. "Nema vremena za usluge putnicima!" Ignorirajući dah koji je zaudarao, Norrec priñe bliže. "Dobro ću platiti da tamo stignem." Kapetan istog trena promijeni ponašanje. "Da?" Vjerujući da će oklop djelovati ako ustreba kao stoje djelovao i u gostionici, vojnik nastavi: "Sve što trebam je kabina i hrana. Ako me se ostavi na miru za vrijeme trajanja putovanja, još bolje. Samo me odvezite do Lut Gholeina." Mrtvačka gaje prilika promatrala. "Oklop?" Počeše se po bradi. "Časnik?" "Da." Neka misli da je neki odbjegli časnik. Vjerojatno će to povećati cijenu, ali će kapetanu moći više vjerovati. Bilo je očito da Norrec mora otići odavde. Stariji čovjek ponovno protrlja svoju koštunjavu bradu. Norrec zamijeti tetovaže koje su se nizale od njegova tankog članka nesta-jući pod debelim rukavom kaputa. Predodžba da je ovaj brod bio gusarski dobi na težini. "Dvanaest draklina! Spavaš sam. Jedeš podalje od posade i ne pričaš puno! Napuštaš brod čim pristane!" Norrec se slagao sa svime osim s cijenom. U kakvom je bio odnosu draklin s novcem koji se koristio u njegovoj zemlji? Nije se uopće trebao zamarati time. Lijeva se ruka ispruži. Nekoliko novčića bilo mu je na dlanu. Kapetan ih je pohlepno gledao, proučavajući svakoga na ispruženom dlanu. Zagrize jednoga kako bi se uvjerio u njegovu vrijednost, a zatim ih sve istrese u dronjavu vrećicu koja mu je visjela o struku. "Doñi!" prošepao je pokraj Norreca, po prvi puta otkrivajući da mu je lijeva noga s obje strane obložena udlagama koje su se prote-zale sve do čizme. Sudeći po širokome povezu i svojim vlastitim iskustvima iz poljske kirurgije, veteran je pretpostavljao da njegov domaćin ne može niti stajati na nozi bez tih velikih udlaga. Netko bi kapetanu sigurno trebao pogledati tu nogu. I povezi i udlage su se činili kao da su

27

odavno postavljeni i onda zaboravljeni. Koliko god dvanaest draklina vrijedilo u Norrecovoj zemlji, prvi pogled na kabinu uvjerio gaje da se radi o daleko pretjeranoj cijeni. Čak je i soba u gostionici izgledala gostoljubivije nego ono s čime se upravo suočavao. Kabina jedva daje bila nešto veća od izbe. Jedino je klimavi ležaj čija je jedna strana bila prikovana za stražnji zid, bio donekle privlačan. Plahte su bile umrljane i, budući da su bile toliko tamne i proste, izgledale su kao da su grubo narezane od jedara. Smrad nalik onom trule ribe prodirao je u sobu. Tragovi na podu ukazivali su na neko davno nasilje u prostoriji. U gornjim su se kutovima paukove mreže veće od Norrecove glave vijorile na povjetarcu koji je ulazio kroz otvorena vrata i procijep na zidu ponad poda. Neka vrsta lišajeva pojela je prag. Znajući da nema izbora, Norrec proguta gañenje. "Hvala ti, kapetane -" "Casco", promrmlja skeletna prilika. "Unutra! Jede se na zvono! Razumio?" "Da." Uz lagani naklon, kapetan Casco ga ostavi na miru. Poslušavši čovjekov savjet, Norrec zatvori vrata za sobom i sjede na sumnjivi krevet. Na njegovo daljnje žaljenje kabina nije imala čak niti prozor koji bi mogao dati bar malo oduška od smrada. On savine ruke, a zatim provjeri i noge. Pokreti su mu bili odobreni zbog suradnje. No na koliko dugo, Norrec nije mogao reći. Pretpostavio je da na Hawksfireu oklop nije očekivao nevolje. Što bi on mogao učiniti osim prekoračiti preko ograde i potonuti na dno mora? Koliko god teška njegova situacija bila, nije se mogao natjerati na okončanje vlastita života, osobito ne na tako užasan način. Osim toga, Norrec je sumnjao da bi mu to bilo dozvoljeno učiniti sve dok je odijelo trebalo njegovo tijelo živo. Budući da nije vidio što bi još mogao učiniti, Norrec se potrudi zaspati. Unatoč smradu - ili možda baš zbog njega -Norrec je uspio zakunjati. Na žalost, ponovno je počeo sanjati mučne snove. Bilo je to većim dijelom zbog toga što se ti snovi nisu čak niti činili njegovima. Ponovno je živio kao Bartuc i uživao u užasnim djelima koja je činio. Utvrda koja je dugo oklijevala prihvatiti njegovu dominaciju, osjetila je punu snagu njegovog pravednog gnjeva. Gradski starješine i nekoliko ostalih odabranih budala su utopljeni, raščetvoreni, a zatim oderani na dobrobit svih. Vizjereiji koji su uhvaćeni u špijuniranju postali su temelj mrtvačkog ognja koji ne samo daje osvijetlio kneževe odaje, nego je čak natjerao njegove demonske sluge na drhtanje. Zvono se oglasilo... - budeći zahvalnog Norreca iz sna. Zatreptao je, shvativši daje spavao skroz do večernjeg objeda. Dok je sumnjao da će hrana biti baš po njegovom ukusu, glad mu je postala toliko velika da više nije mogao izdržati. Osim toga, nije želio riskirati da odijelo ponovno zazove ñavolke. Nije mogao znati što će mu oni izabrati za obrok ... Oblačeći ogrtač, borac izañe. Vidio je nekoliko izmučenih, ogorčenih ljudi kako se spuštaju u utrobu broda. Pretpostavljajući da su i oni planirali jesti, Norrec krene za njima u prilično otrcanu menzu. U tišini, bivši vojnik stade u red. Uzeo je tvrdi kruh i mesno jelo upitne kvalitete koje ga gotovo natjera da čezne za jelom lopovskog gostioničara. Jedan pogled na osornu grupicu bio je Norrecu dovoljan da se odluči povući u sobu. Noseći hranu gore na palubu, na trenutak je zastao kod ograde kako bi udahnuo malo relativno svježeg morskog zraka prije no što se vrati u sobu. Prilika koja je stajala na maglom omotanoj palubi uhvati njegov pogled. Hrana isklizne iz njegovih ruku, prosipajući se svud uokolo po palubi, no Norrec to nije niti primijetio. Fauztin. Čak i s haljama koje su bile omotane oko njega, to nije mogao biti nitko drugi. Mrtve oči njegova nekadašnjeg prijatelja zurile su takoñer u njega. Čak i s mjesta na kojem je borac stajao, mogao je vidjeti zjapeću rupu na mjestu gdje je nekada bio Vizjereijev vrat. "Budalo!" galamio je Casco iza Norreca. "Koji nered! Ti počisti! Nema pomoći!" Preplašeni veteran pogleda iza, u gnjevnog kapetana, a zatim dolje na rasutu hranu. Nešto jela kapalo je preko prstiju Bartucovih čizama. "Počisti! Nema pomoći! Nema više jela večeras!" Casco odše-pa, mrmljajući nešto na svom materinjem jeziku. Nesumnjivo nešto podcjenjivački o strancima. Unatoč kapetanovom bijesu, Norrec istog trena zaboravi na rasuto jelo. Umjesto toga, brzo vrati pogled na palubu tražeći - Ništa. Nije bilo grobne prilike koja je stajala i zurila u njega. Sablasna sjenka bijaše nestala kao da nikada nije tamo ni bila. Dok su mu se ruke tresle, on se povuče unazad. Nije mislio ni na što drugo osim na užasavajući prizor koji je, kako je mislio, upravo vidio. Fauztin, koji je sigurno bio mrtav, optuživao gaje onim praznim očima... Još uvijek ignorirajući zahtjev kapetana Casca da počisti nered, Norrec požuri u svoju sobu i zalupi vratima. Nije se usuñivao disati dok nije sjeo na ležaj. Izgubio je borbu. Čarobnjakov duh bio je prvi znak. Norrec je izgubio bitku za svoj zdrav razum. Užasi kroz koje gaje proveo ukleti oklop, napokon su otrgli posljednje prepreke koje su štitile vetera-nov um. Sada će se sigurno zarotirati spirala prema potpunom ludilu. Sigurno više nije bilo nade da se spasi. Sigurno Bartucovo naslijeñe više nije polagalo pravo samo na njegovo tijelo, nego i na njegovu dušu. .i Iscrpljena, Kara Noćna Sjena je proučavala jadnu malu luku s šanja. Naviknuta na ljepotu džungle i brižljivo kultiviranemanire

28

svoje vlastite vrste, luka Gea Kul je, činilo joj se, vonjala na previše neopranih tijela i preveliku odanost materijalnim stvarima. Kao nekromantica, Kara je svijet promatrala u ravnoteži izmeñu dijela života i onoga što nastaje nakon smrti, i vjerovala da obama as-pektima valja pristupati s onolikim dostojanstvom koliko duša može skupiti. Ono čemu je svjedočila u zadnjih nekoliko minuta koje je provela ovdje, pokazivalo je vrlo malo dostojanstva. Veliki joj je napor trebao da brzo stigne do ovoga mjesta. Taj ju je napor iscrpio psihički i duhovno, a ponajviše je izmorio njezine magične sposobnosti. Kara je tako željela malo odspavati, no došla je na ovo mjesto i to zbog razloga koje ni sama nije mogla potpuno razumjeti. Trebala je stoga barem pregledati područje, u nadi da će naći neke odgovore. Nakon uznemiravajućeg gubitka ne samo kneževog oklopa nego i svog skupocjenog bodeža i dva trupla, mlada je nekromantica iskoristila svoje mogućnosti da iskopa njihove lokacije. To ju je nepogrešivo dovelo do ovog skromnog mjesta. Kakve je veze luka imala sa svim tim, nije mogla reći, no nije slutilo na dobro. Kara je željela da se može posavjetovati sa svojim učiteljima, no vremena je bilo malo, a ona je bila izučena da se uzda u svoje moći koliko god je moguće. Odgañanje potjere samo bi dovelo do kasnijeg težeg nalaženja tragova. To si nije mogla priuštiti. Ako su kradljivci planirali prevesti oklop preko mora, morala ih je odmah zaustaviti. A što se tiče prikaza... nije imala pojma što da misli o tom uzne-miravajućem paru. Oni su se ponašali sasvim različito od onoga o čemu se govorilo u njezinim učenjima. Ignorirajući neugodne poglede mornara koje je sretala, Kara je krenula prema prvoj gostionici koju je našla. S jedne strane, čarobni-ca s kosom boje ebanovine trebala je hranu, a s druge, nadala se da će skupiti korisne informacije. Sigurno je onaj koji je nosio Bartucovo odijelo trebao jesti i piti nakon tako mukotrpnog puta. Kapetanov stol, kako se krčma zvala, bila je nešto boljeg izgleda nego stoje ona očekivala. Iako se zgrada doimala starom i istroše-nom, impozantni čovjek sijede kose, očito vlasnik, održavao ju je čistom i urednom. Kara je odmah znala da je on nekada bio časnik u mornarici. Prema njegovim crtama lica, vjerojatno je bio časnik u bogatijim Zapadnim Kraljevstvima. Uglavnom dobro raspoložen, glomazan čovjek s ovčjim zaliscima, nije trpio nikakva objašnjenja jednog gosta za kojeg je mislio da želi otići ne plativši. Unatoč svojoj poodmakloj dobi, gostioničar je s lakoćom svladao mnogo mlañeg mornara. Ne samo da je naplatio novac koji mu je ovaj dugovao, nego je odložio prijestupnika van u maglu i blato. Trljajući ruke o pregaču, vlasnik zapazi svog novog gosta. "Dobra večer, gospo!" On se graciozno nakloni, unatoč velikom trbuhu. Sav se ozario kad ju je vidio. "Kapetan Hanos Jeronnan, vaš ponizni sluga! Mogu li reći da ukrašavate ovo moje mjestašce?" Nenaviknuta na ovakvu otvorenost, Kara isprva ništa ne odgovori. No, kapetan Jeronnan, koji je jasno uočio da ju je previše salije-tao, strpljivo pričeka da se ona oporavi. "Hvala, kapetane", odgovori ona napokon. "Tražim hranu i, ako imate vremena, odgovore na neka pitanja." "Za vas ću, dražesna moja, pronaći vremena!" Odšetao je pjevušeći sebi u bradu. Kara osjeti kako joj lice rumeni. Kapetan Jeronnan sigurno nije mislio ništa loše sa svojim komentarima, no nijedna od intenzivnih vježbi tamnog maga nije ju naučila kako da primi komplimente za svoj izgled. Znala je daje neki od njene braće smatraju privlačnom, no meñu sljedbenicima Rathme takve su se stvari tretirale s istom onom formalnošću s kojom se tretiralo i sve ostalo. Sjedajući u separe sa strane, Kara baci pogled prema drugim mušterijama. Većina ih se bavila svojim jelom i pićem, no nekoliko ih je imalo druge stvari na pameti. Vidjela je ženu u skandaloznoj odjeći koja se naslanjala preko mornara. Njezina ponuda nije tražila previše razgovora. Njoj zdesna, dva su se muškarca cjenkala oko nečega, brbljajući na jeziku koji nekromantica nije znala. Neki su je muškarci meñu klijentelom mjerkali s mnogo otvorenijim zanimanjem i bez takta kapetana Jeronnana. Onaj koji je pokazivao prevelik interes za njezin ukus, dobio je kameni pogled njenih srebrnih očiju. Taj je prizor bio toliko uznemiravajući za njega da se brzo okrenuo, uranjajući glavu u svoje piće i vidno se tresući nekoliko sekundi. Gostioničar se vratio s pladnjem na kojem je bila riba pečena na žaru i nešto morskog bilja. Položio je pladanj i šalicu pred nekro-manticu. "U šalici je jabukovača. To je najjednostavnije piće koje ovdje imam, gospo."Kara je razmišljala da mu kaže nešto o jakim biljnim mješavinama koje su razvili vjerni Rathme, no izabere da graciozno prihvati blago piće. Pogledala je ribu kojoj su začini davali vrlo primamljiv miris. Naravno, Kara bi u ovom trenutku pristala jesti i sirovu ribu. Ipak, bilo joj je drago daje našla ovako civilizirani obrok. "Što sam dužna?" "Vaše je društvo sasvim dovoljna plaća." Ona se naježi, razmišljajući o ženi koja se privijala uz jednog od gostiju. "Ja nisam -" On je izgledao ozlovoljeno. "Ne, ne! To je zato što ja nemam tako mnogo ljupkih posjetitelja, djevo! Mislio sam samo sjediti ovdje i odgovarati na tvoja pitanja! Ništa zlo nisam mislio -" Jeronnan se nagne bliže, šapćući, "i ja znam da ne trebam navaljivati na jednu koja slijedi putove Rathme!" "Znate što sam ja i još želite sjediti sa mnom?" "Gospo, plovio sam svakim morem i svud po Velikom oceanu. Vidio sam mnogo magije, no uvijek su najpovjerljiviji magi bili

29

vjerni Rathme..." Ona ga nagradi laganim smiješkom koji je bio dovoljan da se njegovi rumeni obrazi još više zacrvene. "Tada ste vi možda čovjek kojem mogu povjeriti svoja pitanja." Kapetan se nasloni nazad. "Samo kad prvo kušaš moj specijalitet i kažeš mi svoje cijenjeno mišljenje." Kara zasiječe ribu kušajući maleni komadić. Odmah odsječe još jedan koji brzo zamakne za prvim. Jeronnan je zračio. "To se znači vama sviña?" Uistinu. Džungle istoka sadržavale su raznolike divne začine, no nekromantica nikada nije jela nešto poput ove ribe. Za kraće vri-jeme nego što je mogla zamisliti, Kara je pojela dobar dio obroka. Ponovno se osjećala kao ona stara. Kapetan Jeronnan se s vremena na vrijeme sjetio drugih mušterija, no dok je ona završila, samo su još dvojica ostala - par grubih mornara koji su očito bili preumorni i za što osim za svoje svijetlo pivo i hranu. Gostioničar se smjestio pokraj nje i čekao. "Moje je ime Kara Noćna Sjena", poče ona. "Vi znate što sam ja." "Da, no nikada nisam vidio nikoga nalik tebi, djevo." Kara nastavi, nevoljna u ovom trenutku popustiti pred laskanjima. "Kapetane, jeste li primijetili nekoga neobičnog u posljednje vri-jeme?" On prasne u smijeh. "U Gea Kulu? Neobično je kad se ovdje vidi nekog običnog!" "No ... no jeste li vidjeli čovjeka koji putuje s oklopom koji je vjerojatno privezan za leda životinje?" Nekromantica zastade da raz-misli o daljnjim implikacijama. "Ili čovjeka koji nosi oklop?" "Ima ovdje nekih vojnika. Nije neobično." )ri "S grimiznim prsnicima?" •M*'' Jeronnan nabra obrve, razmišljajući. "Toga bih se sjetio, ali ne. Niti jednoga takvog." Bila je to nada očajnika. Kara je željela pitati još jedno odreñeno pitanje, no bojala se da će ono promijeniti kapetanovo ugodno ponašanje. Možda je upoznat s njezinom vrstom, no neke bi teme mogle biti previše mračne čak i za njega. Hodajući leševi bi vjerojatno bili jedna od takovih tema. Kara otvori usta s namjerom da krene drugim smjerom, no ono što joj je pobjeglo s usana bilo je radije dugi zijev nego riječi. Njezin sugovornik ju pogleda. "Ispričavam se što sam izravan, gospo, no izgledaš mi bljeña nego što vjerojatno obično bivaš. Mis-lim da ti treba malo dobrog odmora." Ona ga htjede razuvjeriti, no uspije samo još jednom zijevnuti. "Možda ste u pravu." "Imam nekoliko slobodnih soba, djevo. Za te besplatnih, i ništa ne tražim zauzvrat, ako te to brine!" "Platit ću!" Kara iščeprka nekoliko novčića iz torbice na svojem pojasu. "Je li ovo dosta?" On se nasloni. "To je... i nemoj pokazivati sav taj novac uokolo. Nije svatko dobra duša kao ja!" Nekromantica se jedva mogla kretati. Noge su joj bile teške poput olova. Čini koje je koristila da doñe brže do svojeg odredišta, iscrpile su je. "Mislim da ću odmah otići, ako ćete me ispričati." ..j, "Bolje mi daj nekoliko minuta, djevo. Bojim se da s poslugom Ipkvu ovdje unajmljujem, smještaj neće biti dobar za tebe. Samo o»tani ovdje. Brzo ću se vratiti!"On odjuri prije no stoje ona mogla prosvjedovati. Kara se protegne pokušavajući ostati budna. I čini i njezini vlastiti tjelesni napori su je, prirodno, prilično iscrpili, no zamor se činio mnogo jačim nego što bi trebao biti, pa čak i uzevši sve to u obzir. Gotovo da je povjerovala - Ona se podiže na noge, istovremeno se okrećući prema vratima. Možda je Kara krivo procijenila kapetana Jeronnana. Možda je nje-gova ugladenost skrila njegovu tamnu stranu. Svjesna da su joj misli možda previše zbrkane, nekromantica krene prema vratima, spotaknuvši se. Nije je nimalo brinulo što bi dvojica mornara u uglu mogli pomisliti. Ako uspije izaći van, možda će uspjeti razbistriti glavu dovoljno da razmisli. Da, od svih odvratnih mirisa luke, morski zrak bi joj sigurno pomogao da se vrati u ravnotežu. Kara gotovo padne preko praga, toliko su joj noge postale teške. Odmah udahne. Dio pritiska u njenoj glavi nestade. To joj je bilo dovoljno da uspije razabrati okoliš. No, čarobnica s kosom boje gavrana trebala je više. Još nije mogla dovoljno jasno rasuñivati da odluči što će s gostioničarem. Ponovno je duboko udahnula, i dok joj se glava još više bistrila, pogodi je osjećaj nelagode. Pogleda u mračnu maglu i na nekoliko stopa od sebe ugleda priliku u iznošenom putničkom ogrtaču. Lice mu je bilo zamračeno kapuljačom njegova ogrtača, no Kara je mogla zapaziti njegovu blijedu ruku kako izranja. U toj je ruci prilika držala bodež koji se sjajio čak i u maglovitoj noći. Bodež od slonovače. Karin bodež. Druga blijeda ruka posegne za kapuljačom i lagano je svuče otkrivajući lice koje je nekromantica već vidjela. Vizjerei iz Bartucove grobnice. Vizjerei kojem je grlo bilo iščupano. "Tvoja čarolija... trebala bi djelovati... bolje na njoj", graknuo je glas iza nje.

30

Kara se pokuša okrenuti, no tijelo joj se još uvijek gibalo prespo-ro. Istovremeno joj pade na pamet daje sav njen trening, sav magijski rad, zakazao u otkrivanju ne jednog, već dva napadača. Drugo blijedo lice joj se okrutno nasmiješi. Čovjekova glava prevali se na drugu stranu kao da nije potpuno vezana uz tijelo. Drugo truplo iz grobnice. Žilavi čovjek kojem je vrat bio slomljen. "Ne daješ nam ... izbora?" Njegove se ruke podigoše. U njima se nalazio drugi bodež s podignutim šiljkom. Dok je ta činjenica dosezala njezin usporeni um, ruka prikaze se spusti u teškom zamahu. Udarac pogodi Karu Noćnu Sjenu u sljepoočicu. Ona se jednom okrene oko svoje osi. Sigurno bi razbila glavu na kamenom putu da nije bilo neumrlog stvora koji ju je udario. On je uhvati da ne padne. S neočekivanom nježnošću, on spusti omamljenu ženu na tlo. "Ti... nam stvarno ... ne daješ ... izbora." Ona se tada onesvijesti.

arrec nije napuštao kabinu sve dok nije došlo vrijeme jutarnjem obroku. Nitko nije razgovarao s njim, osobito ne kapetan Casco, koji svome putniku nije oprostio onaj nered kod ograde. Norrecu je zapravo odgovarao manjak konverzacije. Nije želio da ga bilo što omete u sigurnom povratku u kabinu. Slabo je spavao. Ne samo da su ga progonili snovi o Bartucovoj slavi, nego sada i užasne slike Fauztinovog osvetničkog duha koji ga je došao potražiti. Sve dok Hawksfire konačno nije raširio jedra, borac se nije nimalo smirio. Na otvorenom moru ga čudnovati duhovi sigurno neće moći progoniti. Zapravo, kad se brod otisnuo u olujne vode, Norrecu je napokon počelo zvučati sasvim smisleno daje izmislio strašnu prikazu. Daje onaj za kojeg je mislio daje Fauztin bio ili neki drugi Vizjerei -jer luka je sigurno ležala dovoljno blizu nji- ! hovih istočnih zemalja- ili se radilo o potpunoj uobrazilji njegovog ' zabrinutog uma. Ovo potonje se činilo sve vjerojatnijim. Napokon, Norrec je bio i fizički i mentalno rastrgan zahtjevima ukletog oklopa. Sjećanja ne samo na grobnicu, nego i na pokolj u gostionici, ostala su mu u pameti. Osim toga, kneževo odijelo guralo gaje iza granica izdržljivosti. Prisiljavalo gaje da putuje kroz negostoljubiv kraj gotovo bez odmora i to tempom koji bi mnoge ubio. Da nije bilo činjenice da su napori samo djelomično bili njegovi, Norrec je pretpostavljao da bi sigurno umro putem. Valovi su postali nemirniji kad je Hawksfire zašao u dublje vode. Sa svakim stenjanjem trupa, Norrec je postajao sve uvjereniji da će more s vremenom slomiti isluženi brod poput treščice. Ipak, Hawks-fireje nekako nastavljao, jašući val za valom. Takoñer, uza svu njihovu šaroliku pojavu, kapetan Casco i njegova posada pokazali su se sasvim kadri upravljati brodom. Pentrali su se po užadi, trčali po palubama. Bili su čak i pripremili svoj brod za susret s lošijim vremenskim prilikama. A oluju nisu mogli držati u potpunosti zauzdanom. Udarila je za nekoliko sati. Nebo se zacrnilo, a munje su sijevale odasvud. Digao se vjetar koji je savijao jarbole i pokušavao poderati jedra. Norrec, koji je napokon izašao, brzo se prihvatio ograde dok je more bacalo Hawksfire na bok. "Skreni desno!" zvao je Casco s palube. "Skreni desno!" Čovjek za kormilom trudio se udovoljiti nalogu, no voda i vjetar su udarali o njega. Drugi član posade doñe mu u pomoć. Njih dvojica uspješe uz veliki napor ispuniti kapetanovu naredbu. Napokon se spusti kiša. Bujica prisili Norreca da se vrati u kabinu. Ne samo da nije znao ništa o jedrenju, nego je zbog težine oklopa bio u opasnosti svaki puta kada bi se našao u blizini ograde. Jedan jedini snažan val bio bi dovoljan da ga baci preko. Prljava svjetiljka divlje se njihala sa stropa osvjetljavajući koli-ko-toliko kabinu. Norrec se smjesti u unutrašnji kut ležaja i pokuša razmišljati. Još nije u potpunosti napustio nadu da će pobjeći ukletom oklopu, ali dosad nije imao ideja što učiniti. To bi zahtijevalo moćnu magiju, a on nije znao nikoga s takvim mogućnostima. Daje samo mogao pitati Fauztina - Vratiše mu se sjećanja na ono što mu se učinilo da vidi na palubi, i Norrec se iznova strese. Bolje da zaboravi na Fauztina i Saduna. Oni su mrtvi. Nastupi noć, no oluja nije popuštala. Norrec se prisili da poñe u menzu, gdje je po prvi put primijetio da ga neki članovi posade gle-daju s manje ravnodušnosti i prezira. Sada su se neki pogledi čak doimali neprijateljskima. Neprijateljskima, ali i uplašenima. Norrec nije sumnjao daje to imalo veze s oklopom. Sigurno se pitaju tko je on. Oklop je upućivao na moć, na zapovjedništvo. Zašto bi netko takav putovao na jadnom brodu poput Hawksfireal On ponovno odnese svoj obrok u sobu. Više mu je odgovarala usamljenička atmosfera. Ovaj mu se put jelo učini nešto jestivij im ili su mu možda prethodni obroci jednostavno spalili jezik. Norrec proždre obrok, a zatim se izvali i pokuša zaspati. Nije se veselio

31

snu jer niti snovi o Bartucu, niti o morama koje okružuju grob, nisu bili Napola u iskušenju da na Cascovo pitanje odgovori "da", Nor-rec se ipak nije trudio prepirati s čovjekom. Dok ga je obogaljeni mornar promatrao, on se vrati u kabinu, zatvarajući vrata pred Cas-covim mrkim licem. Nakon jednog trenutka, Norrec začu kako odlazi. Više nije bio za ponovni počinak, no ipak pokuša zaspati. Pitanja su mu kolala kroz glavu. Na sve osim jednoga, veteran je mogao odgovoriti. To se usamljeno pitanje ticalo grimizne rukavice koja je zasjala netom prije no što će on izaći van u potragu. Da neki stranac nije vrebao iza vrata, zašto bi oklop poduzeo tako zaštitničku mjeru? Istina, oklop nije preuzeo kontrolu, no svi njegovi postupci dosad su imali svrhu... Norrec zaspe razmišljajući o reakciji odijela. Nije se micao sve dok udar groma nije zatresao kabinu zbog čega je gotovo pao s po-moćnog ležaja. Dezorijentiran, vojnik pokuša izračunati koliko je dugo spavao, ali nije uspio. Oluja je još uvijek jako udarala, stoje za Nor-reca značilo daje spavao jedva koji sat. Rijetko je koja oluja koju je propatio trajala više od jednog dana, no pretpostavljao je da na otvorenom moru stvari mogu biti drugačije. Ukrutivši ruke i noge, Norrec se protegne, a zatim se pokuša vratiti drijemežu. Dugi zvuk lomljave, koji se prilično razlikovao od grmljavine, ponovo ga natjera da skoči na noge. Prepoznao je taj zvuk iako ga nije često čuo. Bio je to zvuk lomljenja drveta. A na brodu usred divlje oluje, to je moglo značiti zlu kob za sve. Norrec istrči iz kabine i krene prema pramcu. Po povicima je zaključio da se posada već borila s opasnošću koja je prijetila, no on je znao kako im je težak zadak mogao biti ukoliko se dogodilo ono stoje pretpostavljao. Bilo je dovoljno loše stoje brod pretrpio štetu, no pokušati ga popraviti za vrijeme ovakvog kaosa ... Trenutak kasnije, njegovi najveći strahovi su se ostvarili. Nekoliko mornara ispred njega borilo se da sačuva jedan od jarbola da se ne prepolovi. Vukli su užad, pokušavajući povući gornji dio na mjesto, dok je drugi čovjek pokušavao ojačati daskama napukli dio. No, Norrec je već znao da su njihovi napori uzaludni. Jarbol se sve opasnije naginjao, a kad on ode, sigurno će ga i drugi pratiti. Htio je pomoći, no niti jedna vještina koju je znao nije mogla biti od koristi mnogo iskusnijim mornarima. Norrec je zurio u ruka-vice. Grimizna boja je učinila da izgledaju tako moćno, tako snažno. Ipak, sva hvaljena moć Bartucovog naslijeña sada mu nije bila od pomoći. Ova misao izblijedje dok se uznemiravajuća plava aura bez upozorenja oblikovala oko svake rukavice. Norrec se iznenada zateče kako juri naprijed. Odijelo je ponovno zapovijedalo njegovim djelima. Isprva mu se veteran malo opirao. Bio je siguran u njegove namjere ako ne i u njegove metode. Oklop je želio stići na svoje udaljeno odredište, a to se ne bi dogodilo ako zajedno s Norrecom potone na dno mora. Zbog Norrecovog života, oklop je morao djelovati. "Dalje! Dalje!" vikao je kapetan Casco. Bio je nesumnjivo uvjeren da će njegov šeprtljavi putnik samo pogoršati ionako tešku situa-ciju. Norrec ipak protrči kraj njega, gotovo srušivši obogaljenog mornara. Jarbol je zlokobno škripao. Bio je to siguran znak da samo sekunde ostaju prije no što se ne sruči na sljedeći jarbol. Norrec duboko udahne. Nestrpljivo je čekao akciju oklopa. "Kesra! Quezal irakus!" Udar groma je naglašavao svaku riječ koja je izašla iz vojniko-vih usta, no Norrec se nije na to obazirao. Ono stoje primijetio, ono što su svi oko njega sigurno primijetili, bilo je nekoliko treperavih zelenih oblika koji su iznenada okružili, čak se prilijepili na oštećeni jarbol. Imali su jake sjajne ruke koje su završavale pupoljastim prstima. No, tamo gdje su trebale biti noge, monstrumi su imali nešto što je podsjećalo na gigantske puževe golaće. Stvorenja su siktala i puzala. Njihova lica nalikovala su mahnitoj ideji nekog umjetnika -šišmiš prerušen u klauna s obojanim licem i svime. Mornari panično pobjegoše odbacujući užad. Jarbol stade padati ... Treperava horda vrati ga na mjesto. Dok su ga neki držali tamo, drugi stadoše puzati oko oštećenog dijela. Kako su se pomicali, os-tavljali su tragove sluzi po napuklinama. U početku, Norrec nije shvaćao koja im je namjera, no tada je opazio da se sluz gotovo istog trena stvrdnjavala, ojačavajući i stabilizirajući jarbol. Bića su stalno prelazila po jarbolu. Vratolomna utrka bez ciljne crte. Njihova braća, koja više nisu morala pridržavati jarbol, gledala su i čekala. Siktali su stoje, činilo se, trebalo ohrabrivati one koji su kružili oko stupa. "Kesra! Quezal ranakka!" Demoni brzo spuznuše s jarbola, grupirajući se. Norrec prebaci pogled s užasne grupe na njihovo zgotovljeno djelo. Unatoč oluji, ; jarbol se micao kao daje na laganom povjetarcu. Ne samo da su ga popravili, nego su ga i ojačali toliko daje imao više izgleda preživjeti putovanje od druga dva jarbola. Kao daje i samo zadovoljno, odijelo nemarno mahne demonima. Svjetlo, toliko jako daje Norrec morao zakloniti oči, prekrije nečastivi čopor. Siktanje stvorenja se pojača, postade oštrije, dok s nečim nalik na uzdah ne izblijedi zajedno s pužolikim beštijama. Nije bilo čak niti tragova sluzi.

32

Oluja, koja, činilo se, svime time nije bila impresionirana, nastavila je udarati bacakajući Havoksfire uokolo. No, unatoč stalnoj prijetnji od oluje, posada se oklijevala vratiti na svoja mjesta. Učinili su to tek kad je kapetan zagalamio na njih. Mornari su zaobilazili Norreca u širokom luku. Po njihovim izrazima lica, bilo je jasno da ga se boje. Istina, njihovi su životi zazivanjem demona vjerojatno bili spašeni, no saznanje da onaj koji može zažvali takva užasna stvorenja putuje s njima, sigurno ih je stubokom potreslo. No, Norrec se nije brinuo. Bio je toliko umoran da mu se činilo da će se srušiti. Iako je odijelo bacalo čini, iznenada se počeo osjećati kao daje on sam, jednom rukom, obnovio cijeli jarbol. Norrec je čekao da ga odijelo odvede nazad u kabinu, no sad kad je opasnost bila sreñena, ono mu je očito prepustilo kontrolu. Metalni se oklop doimao kao da teži tisuću kila dok se okretao i l hodao palubom. Norrec je osjetio nelagodne poglede posade Hawks- \ firea. Bez sumnje, oni će uskoro zaboraviti da duguju svoje živote" njegovoj prisutnosti, i počet će se pitati što to znači imati gospodara demona na brodu. A strah se nekad znao izokrenuti u nasilje ... No, unatoč tim spoznajama, Norrec je samo žudio za krevetom. Očajnički mu je trebao san. Čak ga niti oluja neće moći održati budnim. S jutrom će učiniti što bude u njegovoj moći da objasni što se dogodilo. Norrec se samo nadao da u meñuvremenu nitko od posade neće pokušati učiniti ništa glupo ... i fatalno. Tama. Topla okružujuća tama. Kara se gnijezdila u njoj, odmarala se. Bila joj je toliko udobna da je nije željela napuštati dugo vremena. Ipak, došao je trenutak kada je nešto - osjećaj nelagode, slutnja - natjera da se okrene, pomakne... i pokuša probuditi. * Čula je i glas. ^ "Kara! Djevo! Gdje si?" Glas joj je bio poznat. To ju je lagano izvuklo iz zaborava. Dok se pokušavala probuditi, vlastita volja Kare Noćne Sjene je pomagala u tom zadatku. Ova tama, ova ništavnost držala ju je utamničenom. Utjeha koju je nudila bila je ublažavajuća - vječni san. "Kara!" Sada više nije bila ni ugodna. Sada je grebala, drobila, sličila više na kutiju nego na toplu postelju ... "Kara!" Oči nekromantice se otvoriše. Stajala je utamničena u drvenom grobu. Udovi su joj se smrzavali. Negdje je zalajao pas. Nekromantica trepne, pokušavajući se koncentrirati. Mutno svjetlo dopirale je kroz nekoliko pukotina. To joj je bilo dovoljno da shvati što joj se dogodilo. Sa svih strana tijesno ju je okruživalo drvo. Izdubljeno deblo bez većih otvora. Ne-kako je ovdje položena i zapečaćena - da umre? Gotovo ju je potpuno obuzeo osjećaj klaustrofobije. Kara se borila da pomakne ruke, ali nije mogla. Bile su pripijene uz nju i omotane lijanama koje su rasle u šupljem deblu. Još gore, mahovina joj je prekrila usta i zapečatila usne. Pokušala je načiniti neki zvuk ustima no, budući da je bila prigušena mahovinom i uskim kovčegom, Kara je znala daje nitko izvana ne bi čuo. Čulo se još pasa. Ovaj put je zvuk dolazio iz veće blizine. Koncentrirala se na glas. Bio je to glas kapetana Jeronnana koji ju je dozivao po imenu: "Kara! Djevo! Čuješ li me?" Ni noge joj se nisu mogle micati. Vjerojatno iz istog razloga kao i ruke. Kara je bila potpuno fizički bespomoćna. Osjećaj klaustrofobije poraste. Iako je nekromantica veći dio svoga života provela u osamljenosti, uvijek je imala slobodu kretanja, slobodu izbora. Njezini sablasni napadači ostavili su je bez toga. Očajna mračna čarobnica nije mogla reći zastoje odmah nisu zaklali, no ako uskoro ne pobjegne, njena smrt bit će jednako sigurna ... i to na jedan prilično spor i strašan način. Ta misao, popraćena rastućim osjećajem da je drveni sanduk sve više pritišće sa svih strana, opterećivala ju je više nego i jedan njen učitelj ranije. Željela je pobjeći, osloboditi se, ne patiti sporo mučenje izgladnjivanjem... Ovakvo vezanu i sa zapečaćenim ustima, nijedna sofisticirana čin nije ju mogla spasiti. Sada su njome prevladale osnovne emocije koje su sljedbenici Rathme uvijek dobro kontrolirali. Kara je zurila u drvo pred sobom. Vidjela gaje kao svoju nemezu, kao svoju vlastitu grobnicu. Neće ovako umrijeti. Ne po crnoj magiji neumrlog čarobnjaka... Neće ovako umrijeti... Unutrašnjost sanduka se zagrije i postade zagušljiva. Znoj je kapao po nekromantici. Raslinje se, činilo se, stezalo oko njezinih udova. Neće umrijeti... Njezine srebrne oči bljesnuše ...jošjače ... Drvo eksplodira. Djelići drveta letjeli su u svim smjerovima bombardirajući okoliš. Kara je čula kako negdje ljudi psuju i psi cvile. Nije mogla

33

učiniti ništa za njih. Nije mogla ništa više učiniti ni za sebe. Nekromantica pade naprijed. Ruke i noge joj više nisu bile sputane. Instinktivna reakcija da pruži ruke sačuva Karu od udarca glavom o tlo, no nije spriječila da se onesvijesti kad joj je tijelo udarilo. Čula je nejasne glasove koji su se, činilo se, približavali. Neka zvijer je njuškala tlo pored njezine glave. Njezin hladan nos kratko joj dotače uho. Čula je naredbu, a zatim osjetila kako joj snažne, ali nježne ruke dodiruju ramena. "Kara! Što se, tako mi morske vještice, dogodilo s tobom, djevo?" "Jeron-" ona nekako izusti. Od napora se umalo ponovno ne onesvijesti. "Lakše, djevo! Hajde, budalo! Uzmi pseći povodac! Ja ću se pobrinuti za nju!" "Da, kapetane!" Kara je jedva primijetila da putuje nazad u Gea Kul, osim u jednom trenutku kada je gostioničar, koji ju je nosio u rukama, opsovao jednog od svojih pratilaca zbog kojeg se umalo spotakao preko psa. Padala je u nesvijest i izlazila iz nje. Povremeno se prisjetila dvojice neumrlih. Nešto glede njih ju je vrlo uznemirilo. Više nego stoje smatrala daje moguće. Čak i u njezinom sadašnjem stanju, prošlo joj je kroz um da su oni bili nevidljivi za njene osjete, da su se oni poigravali s njom, a ne ona s njima. Nekromanti su manipulirali silama života i smrti, a ne obratno. A sad, Vizjerei i njegov iskešeni pratilac, poigrali su se s njom kao da je bila mlaña od novakinje s prve godine. Kako? Još važnije, zašto su oni uopće postojali? Odgovor se morao ticati njezine ranije pogreške u grobnici. Nekako, iako njezine vježbe nisu pokrivale ovako zapanjujuće sluča-jeve, kada je ostavila fantoma nasamo, on je dobio punu kontrolu nad tijelom. Tada je sigurno zazvao pratioca kojeg je poznavao za života. Njih su dvojica nestala uz pomoć magije do trenutka kada se ona vratila. Jednostavno objašnjenje, no ipak nije bilo zadovoljavajuće. Nešto je nedostajalo. Kara je bila sigurna u to. "Čarobnice?" Riječ odjekne u njezinoj lubanji, vukući joj misli. Prisili se da otvori kapke za koje dotad nije bila niti svjesna da su bili zatvoreni. Zurila je u zabrinuto lice kapetana Hanosa Jeronnana. "Što ...?" "Polako, djevo" Bila si dva dana bez hrane i vode! Nije dovoljno da ti stvarno naudi, no ipak je previše za tvoje zdravlje!" Dva dana? Bila je zarobljena u deblu dva dana? "Kada si nestala one noći, odmah sam počeo potragu, no prije jutra nisam pronašao ovu vrećicu. Bila je u blizini gostionice." Držao je malenu kožnatu vrećicu u kojoj je Kara držala neke biljke koje su joj trebale za zazivanja. Nekromantske čini zahtijevaju i druge sastojke osim krvi iako to ljudi izvana uglavnom ne znaju. Bilo je čudno što je uopće izgubila tu vrećicu. Bila ju je toliko dobro privezala za pojas, da bi njezinim otimačima trebalo dosta vre-mena daje otrgnu. Naravno, ovo je imalo još manje smisla, jer jedini razlog zbog kojega bi se otimači uopće potrudili da joj otrgnu vrećicu, bila bi njihova želja da ostave trag o njenoj otmici. A to vjerojatno ne bi učinio nijedan otmičar. No, ipak su je ostavili živu, iako zakopanu u srce mrtvog stabla. Osjećala se tako zbunjenom. Njezina razdraženost se vjerojatno vidjela, jer joj je gostioničar odmah ponudio pomoć. "Stoje? Trebaš li još vode? Pokrivač?" "Ja sam ..." Njezine su riječi više nalikovale kreketu žabe - ili malo previše nalik glasu njezinog napadača. Kara zahvalno primi vodu, a zatim ponovno pokuša. "Ja sam dobro kapetane... i zahvaljujem vam na brizi. Naravno, platit ću vam -"• "Ne želim nepriličan govor u svojem zdanju, gospo! Nećemo više razgovarati o tome!" Uistinu je bio jako ljubazan prema njoj: "Kapetane Jeronnane, većina bi ljudi, naročito zapadnjaka, najradije ostavila pripadnika moga roda da istrune u tom stablu, a kamoli organizirala potragu. Čemu sve to?" Golemom čovjeku bilo je neugodno. "Uvijek pazim na svoje goste, djevo!" Unatoč bolovima koje je osjećala po cijelom tijelu, ona se uspravi u sjedeći položaj. Jeronnan joj je dao sobu za kakvu uopće nije j smatrala da postoji u Gea Kulu - čistu i udobnu, čak bez smrada ribe. Ipak, Kara si nije dopuštala daje ugodno okruženje odaleči od njezina pitanja. "Zašto to činiš, kapetane?" "Nekoć sam imao kćerku", on nevoljko započe. "I prije no što bi se nadala, nimalo nalik tebi, no postala je jednako lijepa." Jeron-nan pročisti grlo. "Njezina je majka bila višega roda nego ja, no moji mornarski uspjesi doveli su me do toga da se možemo vjenčati. Roñena nam je Terania, no njezina majka nije živjela mnogo nakon poroda." Suza se pomoli iz oka plemenitog čovjeka. Gostioničar je brzo f obriše. "Sljedećeg desetljeća i kasnije, nisam se mogao pomiriti s vlastitim životom jer me je otrgnuo od onoga jedinog što mije bilo ostalo. Napokon sam, kada je baš počela cvjetati u lijepu djevojku, napustio poslove i doveo je preko mora na mjesto koje mi je ostalo u lijepom sjećanju. Blagoslovljena bila, Terania se nikada nije žalila, čak se činilo da dobro napreduje ovdje." "U Gea Kulu?" "Nemoj biti tako iznenañena, djevo. Ovo je nekada, prije nekoliko desetljeća, bilo mnogo ugodnije i čišće mjesto. Nešto nečastive ga je otada dotaklo, baš kao što, kako čujem, dotiče i svako drugo mjesto ovih dana." Kara je oprezno držala neutralan izraz lica. Jer, kao vjerni Rath-me, i sama je dobro znala da su se mračne sile počele širiti po svijetu. Ispitivanje Bartucovog groba samo je potvrñivalo tu činjenicu. Ne-kromanti su se bojali da će svijet uskoro skliznuti iz delikatne ravnoteže koja mu je bila potreba da bi se održavao, da će se klima usmjeriti prema Gospodarima Pakla.

34

Demoni su ponovno hodali svijetom. Dok je ona o ovome razmišljala, kapetan Jeronnan je hodao po sobi, pa Kara nije čula zadnjih nekoliko njegovih riječi. No, nešto što je rekao privuče njezinu pažnju toliko daje prasnula: "Što?" Tog trenutka njegovo lice postade tmurno, tako jako tmurno. "Da. Baš to se dogodilo! Dvije smo godine živjeli ovdje, sretni ono-liko koliko se može biti, a tada sam je jedne noći čuo kako vrišti iz svoje sobe. U to mjesto nitko ne bi mogao ući, a da prvo mene ne proñe! Provalio sam vrata, to sam učinio - i nije bilo ni traga od nje. Njezin je prozor ostao zaključan. Dobro sam pretražio njezin ormar, no nekako bijaše nestala iz sobe bez ijednog drugog izlaza." Jeronnan je naširoko i nadugačko tražio svoju kćer. Pronašao je i nekoliko sumještana koji su bili i više nego voljni da se pridruže u potrazi. Tri je dana tražio, i tri dana ništa nije našao ... sve dok jedne noći, kada je pokušavao zaspati, nije čuo svoju kćerku kako ga zove. Oprezan unatoč svojim očajničkim nadama, uzeo je sa sobom ceremonijalno sječivo kojim gaje nagradio njegov admiral. S njime u rukama, gostioničar je izašao u divljinu, idući za pozivima svoga djeteta. Daleko više od jednog sata hodao je kroz šumu i preko brežuljaka tražeći... Konačno je, pored trulog stabla, ugledao svoju voljenu Terani-ju. Djevojčina koža bila je tako čudnovato blijeda - čak bljeña od Karine. Stajala je i raširenih ruku čekala svoga oca. Ponovno gaje zazvala i Jeronnanje, naravno, odgovorio. S mačem u jednoj ruci, približio se svojoj kćeri... Njezini očnjaci gotovo su mu otrgli vrat. Kapetan Jeronnan je plovio svijetom i vidio mnoge čudesne i uznemirujuće stvari, borio se za svoje gospodare s piratima i razboj-nicima, no niti jedno životno iskustvo mu nije bilo važnije od odgajanja svoga djeteta. I ništa nije rastrgalo njegovu dušu više od probijanja srca bića u koje se ona pretvorila. "Dolje visi", promrmlja, dovršavajući priču. "Fino obrtničko djelo. Dizajniranje i da bude praktičan." Kapetan doda kao uzgred. "I optočen je srebrom, ili inače ja ne bih bio ovdje s tobom danas." "Što joj se dogodilo?" Kara je poznavala ovakve priče, no uzroci su im bili različiti. "Prokleto je što to nikada nisam saznao! Konačno sam to uspio nekako zaboraviti dok ti nisi nestala. Bojao sam se da se nije vratilo po tebe!" Ponovno mu suza pobježe niz obraz. "Još uvijek čujem njene vriske ... i one kad je nestala i one kada sam je zaklao." Kara nije bila neosjetljiva na Jeronnanov neznani užas, no dva neumrla pljačkaša grobnice sigurno su čekala, što je napokon povrati u njezinu vlastitu hitnu situaciju. "Oprosti mi, kapetane, što ću zazvučati tako neosjetljivo za tvoj golemi gubitak no, možeš li mi reći je li koji brod isplovio za vrijeme dok sam ja bila izgubljena?" Karino pitanje na tren uhvati ožalošćenog čovjeka nepriprem-Ijenog, no on se brzo oporavi. "Jedini brod koji je isplovio dosad jest Hawksfire. Ako sam ikada vidio ukleti brod, onda je to Hawksfire\ Čudi me kako još nije potonuo." Samo je jedan brod isplovio. Sigurno je to bio onaj koji je tražila. "Kamo je otišao?" "Lut Gholein. Uvijek plovi u Lut Gholein." Ime joj je bilo poznato. Napredno kraljevstvo na zapadnoj strani Blizanačkih mora. Mjesto na kojem kupuju i prodaju trgovci cije-loga svijeta. Lut Gholein. Vizjerei i njegov nacereni prijatelj doputovali su od grobnice čak dovde, krećući se onako kako se mogu kretati samo oni koji ne osjećaju umora. Došli su upravo u Gea Kul s jedinom svrhom - da dosegnu druga mjesta. No zašto? Mogao je biti samo jedan razlog. Progonili su ostatak svoje skupine, one koji su sa sobom nosili Bartucov oklop. Kara je pretpostavljala da bi se moglo raditi o samo jednom čovjeku, no morala je na umu imati da ih je moglo biti i više. I tako je taj Hawksfire nosio ili preživjele ili osvetnike. Ako je nosio potonje, dvojac se morao dobro skriti da ih ne otkriju, no čula je priče o neumrlima koji čine sve što žele dok progone svoje žrtve. Prelazak preko mora bio bi težak, ali ne i nemoguć. Lut Gholein. To bi opet moglo biti samo prolazno stajalište, no Kara je sad barem imala neko odredište. , "Kapetane, kada sljedeći brod plovi tamo?" "Djevo, jedva možeš sjediti, a kamoli -" ;>w Srebrne oči netremice su ga promatrale. "Kada?" On se protrlja po bradi. "Neće dugo vremena. Možda tjedan, a možda i više." Puno prekasno. Do tada će i osvetnici i progonjeni biti predaleko, a oklop kod njih. Čak važnija od njenog bodeža, bila je činjenica da se kneževo krvavo odijelo kretalo okolo. Čarolije unutar njega će zasigurno pozivati slavohlepne, zle. Svi oni ne moraju nužno biti ljudi. "Imam sredstava. Možeš li mi preporučiti brod koji bi mogla unajmiti? Jeronnan ju je na trenutak promatrao. "To je toliko važno?" "Više nego što možeš zamisliti." Uzdahnuvši, kapetan odgovori. "Ima jedan mali, ali dobar brod, King s Shield. Nalazi se na kraju sjevernog dijela luke. Može isploviti u bilo koje vrijeme. Samo treba dan ili dva da se skupe posada i namirnice." "Misliš li da bi mogao natjerati vlasnika da me sasluša?" Na ovo se Jeronnan glasno nasmije. "Ne moraš se brinuti za to, gospo! To

35

je čovjek koji je navikao slijediti mnoge ciljeve, samo ako se radi o dobrima!" Njezina nada poraste. Već se osjećala dovoljno dobro za putovanje. Hawksfireje imao nekoliko dana prednosti no, s dobrim bro-dom, Kara bi mogla dospjeti u Lut Gholein vrlo kratko nakon njega. Njene jedinstvene sposobnosti u kombinaciji s nekoliko pažljivo postavljenih pitanja, trebali bi joj omogućiti da pronañe trag odande. "Moram razgovarati s njim. Moram biti u mogućnosti otići sutra ujutro." "Sutra ujutro -" Ponovno gaje onako pogledala. Kara je žalila što je morala po-gurivati, ali stvar je bila važnija od njezina zdravlja i strpljenja tog drugog kapetana. "Tako mora biti!" "U redu." On protrese glavom. "Sve ću pripremiti. Postavit ćemo jedra ujutro." Kara je bila ganuta njegovom iznenadnom ponudom. "I više je nego dovoljno da uvjeriš kapetana King's Shielda da poduzme ovo putovanje, no ne moraš se razdvajati od svoje voljene gostionice! Ovo više nije tvoja briga!" "Ne volim kad moji gosti budu umalo ubijeni ... ili još gore, djevo. Bio sam predugo na kopnu! Bit će dobro ponovno ploviti!" On se nagne bliže njoj. Smiješio joj se. "A što se tiče uvjeravanja kapetana, mislim da me još nisi shvatila, čarobnice! Ja sam vlasnik tog broda i, tako mi svega stoje sveto, postarat ću se da njegova jedra ujutro budu spremna - ili će, obećavam ti, u suprotnom biti pakleno!" Dok je on žurio pobrinuti se za putovanje, Kara pade na ležaj. Zatekle su je njegove zadnje riječi. Pakleno? Kapetan Hanos Jeronnan nije imao pojma kako bi sudbonosan njegov zavjet mogao ispasti. Sedam ^ • • • ,-oji ljudi postaju jogunasti, i ja ih uistinu razumijem, Gale- ona. Velike nas stvari zovu, a mi čamimo ovdje, na rubu pustinje!" "Oboje zbog tvoje naredbe da još ostanemo, moj dragi Augus-tuse!" On se nagne preko nje. "Sve zbog toga što si rekla da ćemo uskoro znati položaj Bartucovog oklopa! Da ćemo uskoro znati kamo gaje ta budala odnijela!" Malevolvn joj rukama pokupi kosu, podižući je dok im se lica nisu umalo dotakla. "Pronañi ga, draga. Pronañi ga - ili ću se naći u tuzi zbog tvojega odlaska!" Ona mu ne pokaže strah. Oni koji su pokazivali strah pred generalom postali bi mnogo manje vrijedni u njegovim očima, nikad ih više ne bi poštivao, postali bi potrošna roba. Galeona je dugo i naporno uvježbavala svoju nečitkost i nije to sad željela mijenjati. "Vidjet ću što mogu učiniti, no to će morati ovaj puta proći bez tebe." On frkne. "U prošlosti si uvijek tražila moju prisutnost. Zašto ova promjena?" "Zato što će ono što moram učiniti od mene tražiti da rujem dublje nego ikada prije... i ako me se, zbog bilo kojeg razloga, u bilo kojem trenutku smete, ne samo da će me to ubiti, nego bi moglo priklali i sve u blizini." Ova se izjava očito dojmila čak i generala. Podigavši obrvu, on kimne. "Dobro. Trebaš li išta?" Glas u Galeoninoj glavi iznenada prozbori. Mora biti... neka žrtva. Čarobnica se nasmiješi obavijajući jednom rukom Malevolvna i dotakavši njegove usne svojima. Kad se povukla od poljupca, odsutno upita: "Tko te najviše iznevjerio u posljednje vrijeme, ljubavi moja?"Njegove usne izravnaše se u crtu. Nepopustljiv i nemilosrdan. "Kapetan Tolos me razočarao u zadnje vrijeme. Mislim da njegova odanost popušta." Ona rukom udari Malevolvna po obrazu. "Tada bih ga možda mogla učiniti tebi korisnijim." "Razumijem. Odmah ću ti ga poslati. Samo mi daj rezultate." "Mislim da ćeš biti zadovoljan." "Vidjet ćemo." General Malevolvn odmaršira iz šatora. Galeona se odmah okrene sjenkama, jednoj osobito. "Misliš li da će to biti dovoljno?" "Ovo može uistinu probati", odgovori Xazax. Sjenka se odvoji od ostalih i primakne se. Dio sjenke preñe preko čarobničinog stopa-la stoje ona osjetila kao smrtne žmarce kroz cijelo tijelo. "Moram ga ovaj put naći! Vidiš kako je general postao nestrpljiv!" "Ovo je čekalo mnogo duže od smrtnika", reče sjena drhtavim glasom. "Ovo želi pronalazak mnogo više, čak i od njega." Oboje začuše korake izvan šatora. Xazaxova silueta odmah utone nazad meñu ostale sjene. Galeona popravi kosu, a zatim namjesti svoju privlačnu odjeću tako da bude ljepša za pogled. "Možeš ući", zaguguće. Mladi časnik s kacigom pod rukom uñe. Onako crvenokos, sa slabom bradom i previše nevinim očima, izgledao je kao janje koje dolazi na klanje. Galeona se prisjeti njegovog lica i svojih zanimljivih ideja koje su joj, u vezi s njim, pale na pamet više puta. "Priñi bliže, kapetane Tolos." "General me šalje", uzvrati časnik glasom koji je sadržavao tek trunku nesigurnosti. Bez sumnje mu je poznata čarobničina

36

reputacija ... a da se ne spominju njezini apetiti. "Rekao je da imate zadatak za mene." Ona ode do stola na kojem je držala vino za generala i nali Tolo-su čašu najboljega. Podigne čašu uvis daje on vidi, mahnuvši mu da joj priñe. On je učinio baš to, poput ribe koja se približava mamcu. Izraz lica bio mu je još uvijek zbunjen. Pritišćući čašu u njegovu ruku, Galeona je dovede do njegovih usta. Istovremeno je drugom rukom prelazila po njegovom tijelu, što mu je još više povećalo nervozu. "Lady Galeona," zamuca Tolos, "general me je poslao po zadatku. Neće biti dobro da otkrije -" "Šššš ..." Ona pritisne čašu na njegove usne natjeravši ga da gutne. Kao udaren vrućicom, vojnik proguta jednom, dvaput, prije no što čarobnica ponovno ne spusti čašu. Slobodnom rukom, ona povuče njegovu glavu i pritisne mu usne o svoje. Dugo ih je držala tako. Isprva je malo oklijevao, a onda je snažno pritisne, izgubljen u njenim čarima. Dostaje bilo grješnih užitaka, u glavu joj dopre demonov glas. Imamo posla ... Iza očaranog časnika, sjena poče rasti i dobivati na čvrstoći. Začu se zvuk sličan roju muha na izdisaju. Zvuk je bio dovoljno glasan da napokon otrgne kapetana Tolosa iz čarolije koju je Galeona satkala oko njega. Na svjetlu uljanice ukaže se nova sjenka, koja nije nalikovala ni na što ljudsko. Tolos je odgurne i poseže za svojim mačem dok se okretao da se suoči s pretpostavljenim napadačem. "Nećeš me uzeti tako -" Što god daje planirao izreći, ne uspije. Usta mu ostadoše razjapljena, a koža mu postade potpuno bijela. Prsti su mu pipali u potrazi za mačem, no strah ga bijaše toliko obuzeo da mu se ruka tresla toliko da nije mogao obuhvatiti dršku. Rastući pred njim, demon Xazax je sigurno predstavljao prizor sposoban da izazove ovakav užasavajući strah. Veći od dva metra, Xazax je najviše sličio bogomoljki, no bogomoljki kakvu je samo Pakao mogao stvoriti. Luda mješavina smaragdne i grimizne boje prekrivala je tijelo kroz kojeg su pulsirale velike zlatne vene. Glava demona izgledala je kao daje netko ogulio vanjsku ljusku kukca u potrazi za ekvivalentom lubanje. Velike, žute kugle zjenica zurile su u slabašnog smrtnika, a čeljusti veće od vojnikove glave, zajedno s manjima, ali jednako divljima koje su se nalazile bliže ustima, otvarale su se i zatvarale sa zloslutnom spremnošću. Smrad sličan biljnoj truleži širio se oko monstruoznog stvorenja i svud po šatoru. Središnji udovi, skeletne ruke s troprstim kandžama, posegnuše svjetlosnom brzinom i privukoše časnika bliže stvorenju. Tolos napo kon pokuša vrisnuti, no demon pljune i prekri lice svoje žrtve me kom, ljepljivom supstancijom. Xazaxovi glavni udovi podigoše se visoko. Nalikovali su dvama nazupčanim kosama s iglastim vrhovima. On probode obama kopljima kroz prsnik nesretnoga časnika, koji je postao nalik ribi probodenoj harpunom. Tijelo se divljački zatrese. To je, činilo se, vrlo zabavljalo Xa-zaxa. Tolosove su ruke nemoćno posezale i za licem i za prsima, ali nisu uspijevale osloboditi niti jedno od toga. Galeona frkne na ovaj prizor, pokušavajući gnjevom i sarkazmom prikriti vlastitu preplašenost demonovom fizičkom prisumošću. "Ako si se naigrao, imamo posla." Xazax ispusti tijelo koje se još treslo. Tolos pade na tlo. Njegovo krvlju natopljeno truplo bilo je izokrenuto poput neke marionete bez konaca. Paklenska bogomoljka gurne časnikovo truplo prema Galeoni. "Naravno." "Ja ću povući uzorke. Budi spreman kanalizirati." "Ovo će biti spremno i neće pogriješiti, ljudska Galeono." Dodirujući Tolosova prsa, vještica poče oblikovati potrebne uzorke. Prvo povuče niz koncentričnih krugova, a zatim položi penta-gram usred najvećega kruga. Tada prijeñe grimizom tragove zaziva i zaštite koji će nju, a čak i Xazaxa, zaštititi da ih ne obuzmu moći vradžbine. Nakon nekoliko minuta posla, Galeona je pripremila sve. Pogleda u svog demonskog pratioca. "Ovo je spremno kao stoje obećalo", doñe hrapavi odgovor na njeno neizgovoreno pitanje. Bogomoljka priñe. Njegove ruke nalik kosama posegnuše da dotaknu središte Galeonina glavnog uzorka. Grubi zvuk provali iz Xazaxa. Demon je govorio jezikom nezemaljskog porijekla. Bila je zahvalna što su njezine zaštitne čini onemogućavale da bilo tko izvana čuje nečastivi glas stvorenja. Šator se poče tresti. Unutar njega se diže vjetar koji podiže Ga-leoninu kosu. Uljanica je treperila da bi napokon utrnula. No, drugo svjetlo - vlažna, otrovno zelena aura pojavi se iz krvlju natopljenih prsa mrtvoga vojnika. Xazax nastavi mrmljati na svom demonskom jeziku. Istovremeno je crtao nove varijacije na grimiznom uzorku. Galeona je osjećala istovremeni nadolazak i prirodnih i paklenskih sila koje su se zatim pomiješale u kombinaciju inače nemoguću u stvarnome svijetu. Ona posegne, dodajući demonove varijacije u uzorke. Unutrašnjost šatora prštila je energijama, i onima u fluksu i onima u konflik-tu. "Progovori riječi, ženo", naredi Xazax. "Progovori prije nego nasproždre naša vlastita kreacija ..." Galeona učini tako. Drevni slogovi slijevali su se s njenih usana. Od svake riječi uzavrela bi joj krv u žilama, a užasne vene koje su

37

tekle oko njenog partnera opetovano su bljeskale. Mračna čarobnica govorila je sve brže, znajući da bi se, ako zamucne, Xazaxovi strahovi mogli obistiniti. Stvar, oblikom i bojom nalik žabi krastači, oblikuje se ponad tijela kapetana Tolosa. Trzala se i izvijala u pokušaju da vrisne još nepotpuno oblikovanim ustima. Dajte ... mi... da se ... odmorim! zahtijevala je. Deformirano na način još gori od demona, groteskno je stvorenje htjelo udariti prvo Galeonu, a onda i Xazaxa. No, zaštitni krugovi koje je Galeona postavila prouzrokovali bi plavu iskru svaki puta kada bi monstrum zamahnuo. Taje iskra očigledno prilično pozljeñivala biće. Frustrirano, ono se napokon povuče, omota se poput vretena udovima s kandžama, kao da se htjelo toliko smotati da potpuno nestane. m "Ti ćeš slušati naše zapovijedi", reče ona zatvorenom stvoru. ;ti>; Moram ... se... odmoriti! •••• "Ne možeš se odmarati dok ne završiš zadatak na koji smo te poslali!" Oči iz noćne more koje su mlatarale okolo - nekako su ipak nalikovale ljudskima - zurile su u nju s otvorenom zlobom. Dobro ...za neko vrijeme, uostalom. Što ... želite... od mene? "Nema magije koja tebi veže oči, nema barijera za tvoj vid. Vidi za nas ono što tražimo, i reci nam gdje je to." Užas nad Tolosovim tijelom koje se hladilo se zatrese i zagrmi. I Xazax i Galeona isprva se nagnuše unazad, dok nisu shvatili da se stvar smije njihovom zahtjevu. To je ... sve? Zbog toga ... sam mučen ... prisiljen da se probudim i čak... prisiljen da se prisjetim? Oporavljajući se, vještica klimne glavom. "Učini što tražimo, i vratit ćemo te tvom snu." Oči se zanjihaše prema demonu. Pokaži... mi što ... tražite. Bogomoljka nacrta maleni krug u sredini uzorka. Narančasta izmaglica ispuni prostor u kojem je lebdjela zarobljeno stvorenje. Oči su zurile u izmaglicu vidjevši ono što čak ni Galeona nije mogla vidjeti. Postaje ...jasnije... što... tražite. To... zahtijeva... odreñenu cijenu. "Plaća", uplete se Xazax. "Već si dio nje okusio." Njihov zatvorenik pogleda dolje na tijelo. Prihvaćeno. Tada sila udari Galeonu tako jako unutar njezina uma da ona pade poleñuške na svoje jastuke. Plovila je na brodu sumnjivih ciljeva i reputacije, brodu koji se borio s olujom koja se njoj nije činila nimalo prirodnom. Oluja je već rascijepala nekoliko jedara, no brod je ipak nastavljao ploviti. Bilo je zanimljivo da nije bilo posade, kao da su samo duhovi upravljali ovim plovilom. Ipak, nešto ju je vuklo da pogleda iza palu-be. Bez micanja nogu, čarobnica promijeni položaj. Ispred nje su sada bila vrata kabine. Galeona podiže jednu prozirnu ruku poku-šavši otvoriti ta vrata. Umjesto toga, ona jednostavno proñe kroz vrata poput jedne od aveti koje je zamišljala da plove na brodu. No, onaj koji je jedini boravio u toj bijednoj isprici za kabinu, nije nimalo nalikovao mrtvacu. Zapravo, izbliza je izgledao daleko bolje nego je Galeona isprva pomislila. Vrlo vojnički. Vrlo muževno. Vještica pokuša dotaći njegovo lice, no njezina ruka proñe kroz njegovo meso. On se ipak lagano pomakne i gotovo nasmiješi. Galeona pogleda na ostatak njegovog tijela primjećujući kako mu Bar-tucov oklop dobro stoji. Tada joj sjenka u kutu privuče pažnju. Bila joj je poznata ta sjenka. Xazax. Znajući da sada mora ići oprezno, Galeona se usredotoči na ono što su ona i demon tražili. Još jednom se praveći da miluje borčev obraz, vještica promrmlja. "Tko si ti? " On se lagano okrene, kao uznemiren. ,:»ji*< "Tko si ti? "ponovi ona. rjn"* Ovaj put, on otvori usta i promrmlja: "Norrec. " •. j(j Ona se nasmiješi na svoj uspjeh. "Na kojem brodu ploviš? " ,.., "Hawksfire." "Koje je njegovo odredište? " Sad se on poče okretati. Drjemovno lice mu se namrgodi. Činilo se da ne želi odgovoriti, čak niti u svom snu. Odlučna da ne zakaže u ovome, najvažnijem od svih pitanja, Galeona ga ponovi. On ponovno ne odgovori. Vještica se osvrne i vidje daje Xaza-xova sjena ojačala. Ipak, nije vjerovala da će demon pomoći. Ustva-ri, njegova je prisutnost čak prijetila da ugrozi stvar. Čarobnica ponovno vrati pažnju na Norreca, naginjući se nad njega i govoreći zavodničkim tonom koji je uglavnom rezervirala za Augustusa. "Reci mi, moj hrabri zgodni ratnice... reci Galeoni kamo ploviš..." Njegova se usta otvoriše. "Lut-" U tom trenutku, demonova sjena prijeñe preko njegovog lica.

38

Norrecove se oči otvoriše. "Što se to kog -" I Galeona se nañe iznova u šatoru. Oči su joj zurile u strop. Tijelo joj je bilo prekriveno hladnim znojem. "Ti, imbecilu!" grmjela je ustajući. "Gdje ti je bila pamet?" Xazaxove se čeljusti otvoriše i zatvoriše. "Mislim da ovo može pronaći odgovore mnogo brže od rastresene ljudske ženke ..." "Za otkrivanje tajni postoje mnogo bolji načini od straha! Namamila sam ga da mi sve odgovara! Još nekoliko trenutaka i imali bismo sve što nam treba!" Brzo razmisli o ovome. "Možda nije prekasno! Ako -" Oklijevala je. Gledala je dolje, na mjesto gdje je Tolos ležao, ili radije, gdje je bio ležao. ; Tijelo, čak i krv koja je bila raspršena po tepihu, bili su nestali. •a$ "Pospani je uzeo svoju nagradu", primijeti Xazax. "Taj će kape-ta|iTolos vrlo patiti u životu nakon života..." '»j "Zaboravi na njega! Moramo vratiti Snenog -" U tom trenutku bogomoljka naprašilo iskrene glavu naprijed-. Bilo je to najbolje stoje mogao učiniti u pokušaju da zaniječe glavom. "Ovo neće prkositi Snenome na njegovom teritoriju. Njihovo je područje čak s onu stranu Pakla ili Nebesa. Ovdje im možemo zapovijedati no, slomi li se veza, i oni bi mogli doći po svoje." Demon se nagne naprijed. "Misliš li da bi se tvoj general mogao odvojiti od još jedne duše?" Galeona je ignorirala njegov prijedlog, misleći na ono što bi mogla reći Malevolvnu. Imala je imena i čovjeka i broda na kojem je plovio, no kakvo joj to dobro donosi? Taj bi brod mogao ploviti bilo kuda! Da je samo izbrbljao svoje odredište prije nego je demon uprskao stvar! Daje samo -" "Rekao je 'Lut -'" uzdahne vještica. "To mora biti!" "Imaš neku ideju?" "Lut Gholein, Xazax! Naša budala putuje u Lut Gholein!" Njezine se oči raširiše od zadovoljstva. "Dolazi k nama, kao što sam u početku i rekla!" Monstruozne žute oči bljesnuše. "Jesi li sigurna u to?" "Vrlo!" grleno se nasmije Galeona, smijehom koji bi pomutio umove mnogoga muškarca, ali nije učinio ništa demonu. "Moram odmah otići reći Augustusu! To će ga smiriti na neko vrijeme!" Nastavila je s umovanjem. "Možda ga napokon uvjerim da izazove pustinju. On želi Lut Gholein. A ovo mu daje još više razloga da ga uzme!" Xazax je pogleda na način koji bi se mogao protumačiti kao zbunjenost. "No ako čovjek Malevolvn baci svoje ljude na Lut Gho-lein, sigurno će doživjeti neuspjeh-aaah! Ovo razumije! Kako mudro!" "Ne znam na što ciljaš ... i, nemam se više vremena prepirati s tobom! Moram reći Augustusu da oklop plovi prema nama kao da ga priziva naša ruka." Ona iziñe iz šatora, ostavljajući demona njegovim vlastitim brigama. Xazax pogleda prema mjestu gdje je ležalo tijelo nesretnog časnika netom prije, a zatim opet prema preklopnici šatora kroz koju je prošla tamnoputa čarobnica. "Da, oklop plovi prema nama", cvokotala je bogomoljka. Njegov se oblik ponovno počeo transformirati u sjenku. "Baš me zanima što će tvoj general misliti o tebi, ako ipak ... oklop ne dospije do Lut Gholeina." Norrec otvori oči. "Što se to kog -" Zaustavi se na pola rečenice već napola ustavši s ležaja. Iako se svjetiljka ugasila, Norrec je dovoljno jasno vidio da razluči da je jedini u sobi. Žena koja se naginjala nad njega - prizor koji zasigurno neće tako skoro zaboraviti - očigledno je bila proizvod njegovog sna. Stoje točno radila, veteran nije mogao kazati. Mogao je jedino reći daje bila zainteresirana za razgovor s njime. Lijepa žena koja samo želi razgovarati sigurno smjera na tvoju kesu, istakao j e j ednom prilikom Fauztin Sadunu Trystu nakon što j e potonji gotovo izgubio oskudnu plaću na ženskog lopova. No, kakvu je štetu mogla Norrecu učiniti žena iz snova, osobito ako se uzme u obzir njegova ionako grozna situacija? Poželio je da se nije probudio. Daje barem san trajao duže. Možda bi se pokazao zamamnijim. U svakom slučaju, nakon onih noćnih mora, ovo je bilo poboljšanje. Razmišljajući o noćnim morama, Norrec se pokuša sjetiti što ga je zapravo pozvalo. Nije žena. Neki predosjećaj? Ne baš, takoñer. Više je to bio osjećaj da se nešto užasno približava, čak i dok se na-pasnica tamne kože naginjala bliže ... Iznenadno divlje pomicanje Hawksfirea baci Norreca na pod. Udari u vrata kabine koja se potom i otvoriše bez upozorenja. Norrec sam ne bi reagirao dovoljno hitro, no njegova ruka u borbenoj rukavici krene sama od sebe, prihvaćajući okvir vrata i tako sprječavajući da on bespomoćno probije vanjsku ogradu i upadne u olujno more. Norrec se povuče u sigurnost, a zatim ustade na noge. Ruke su ponovno bile njegove. Zar kapetan Casco više nema nadzor nad svojom posadom? Kad ne bi bili oprezni, završili bi tako da valovi i vjetar rastrgaju Hawks-fire\ On se prihvati za rukohvat, i počne se kretati prema pramcu. Buka koju su stvarali valovi i konstantna grmljavina, činili su nemo-gućim da čuje mornare, no Casco ih je sigurno grdio zbog nemarnosti. Sigurno će se kapetan pobrinuti da njegova posada -f Nije bilo ni žive duše na palubi Hawksfirea. ••n Još nevoljan da povjeruje vlastitim očima, Norrec pogleda prema kormilu. Netko ga je

39

učvrstio jakim uzetom dajući tako privid neke kontrole. No, ruje i završavala sva skrb poduzeta za brod. Već su se neka užad koja su držala jedra oslobodila mlatarajući divlje na olujnom vjetru. Jedno je jedro imalo poderotine koje su izgledale kao da bi se mogle uskoro proširiti ako netko brzo nešto ne učini. Posada je vjerojatno bila ispod. Nitko ne bi bio toliko lud da napusti upotrebljiv brod, pa bio to i Ha\vksfire, usred ovakve oluje. Casco ih je vjerojatno skupio u menzi da rasprave o nečemu važnom. Sigurno je to - Čamac za spašavanje koji je trebao visjeti kraj mjesta na kojem j e staj ao bij aše nestao. Norrec brzo proviri preko ograde, no vidio je samo otpuštene konopce kako mlate po trupu. Nikakva se nesreća nije tu dogodila. Netko je definitivno spustio čamac u vodu. Trčao je duž ograde potvrñujući svoj najveći strah. Posada jest napustila Hawksfire, ostavljajući i brod i Norreca na milost i nemi-lost oluji... Ali zašto? Bilo je to pitanje na koje je već znao odgovor. Sjećao se izraza lica posade kada je odijelo zazvalo demone da poprave jarbol. Strah i užas, i oboje usmjereni, ne prema oklopu, već prije prema čovjeku koji gaje nosio. Posada je bila uplašena moćima kojima je vjerovala da Norrec raspolaže. Sumnjičavosti je bilo čak i na početku putovanja kad god bi ušao u menzu. Čak su i tada znali da on nije obični putnik, a dogañaj kod jarbola im je i više nego potvrdio da su u pravu. Ignorirajući kišu i vjetar, on se još jednom vrati do ograde, pokušavajući razabrati neki trag posade. Na žalost, vjerojatno su otišli satima ranije iskorištavajući njegovu iscrpljenost nakon zazivanja. Bez obzira na to što su se vjerojatno sami osudili na smrt u moru, mornari su se više brinuli za svoje vječne duše negoli za svoja smrtna tijela. No, gdje to ostavlja Norreca? Kako da se nada da će Hawksjire sam od sebe doploviti do kopna, a kamoli pronaći kurs do Lut Gho-leina? Na škripavi zvuk iza sebe, očajni se vojnik brzo okrene. Izgledajući još kaljavije i nimalo zadovoljan što vidi Norreca, kapetan Casco pojavi se iz potpalublja. Već je prije izgledao poput lesa, a sada se doimao poput duha. i(< -A "Ti..." mrmljao je. "Demonski čovječe ..." -••',', Norrec mu se približi i uhvati ga za ramena. "Što se dogodilo? Gdje je posada?" "Otišla!" prasne kapetan, oslobañajući se njegova stiska. "Radije će se utopiti u moru nego ploviti s gospodarom demona!" On pokaže mimo Norreca. "Puno posla ima! Dalje!" Obeshrabreni vojnik je promatrao Casca koji je kretao učvrstiti neku užad. Njegova je cijela posada napustila brod, no kapetan se trudio ne samo održati Hawksfire plovnim, nego i održati kurs. To se činilo kao luda, besmislena rabota, no Casco se doimao odlučnim da učini sve stoje u njegovoj moći. Prateći ga, Norrec vikne: "Kako mogu pomoći?" Promočeni mornar prezirno ga pogleda. "Skoči prijeko!" "Ali..." Casco ga je ignorirao. Kretao se prema sljedećim konopcima. Norrec korakne k njemu, a tada shvati kako bi uzaludno bilo pokuša-vati natjerati kapetana da ga sluša. Casco je imao razloga i da ga se boji i da ga mrzi, i veteran ga nije mogao kriviti. Zbog Norreca će čovjek vjerojatno izgubiti i svoj brod i svoj život. Bljesne munja. Ovaj puta toliko blizu da se Norrec morao okrenuti da ne oslijepi. Frustriran činjenicom da ne može ništa učiniti, on krene k vratima koja su vodila u potpalublje. Možda će izvan oluje moći bolje misliti. Nekoliko fenjera je još rasvjetljavalo put dok se spuštao u utrobu Havvksfirea, no njihovo svjetlo nije pomoglo Norrecu da ne bude uznemiren zbog praznine koja je vladala oko njega. Svi osim Casca napustili su brod birajući sigurnu smrt kako bi se riješili gospodara demona. Vjerojatno bi ga pokušali ubiti da su smatrali da je to moguće, no demonstracija moći odijela ih je jasno uvjerila u suprotno. To je navelo Norreca da se zapita koliko još vremena Havvksfire ima prije nego ga valovi i vjetar razbiju. Pogledao je u borbene rukavice, dio oklopa koji je najviše povezivao sa svojim usudom. Da nije bilo odijela, nikada se ne bi našao u ovim teškoćama. "I?" gotovo pljune Norrec. "Što sad planirate učiniti? Hoćemo li krenuti plivati ako brod potone?" U početku je zažalio što je uopće tako što predložio u strahu da će oklop izabrati učiniti baš to. Norrec je pokušavao ne zamišljati teški oklop kako se pokušava održati na površini vode. Za njega koji se rijetko otiskivao na more, osim kratkih putovanja, utapanje se činilo kao najgora kob. Udaviti se pluća ispunjenih vodom dok ga mračno more proždire ... bolje da mu umjesto toga oštrica probode crijeva!

40

Hawksjire se zatrese. Ovaj put toliko žestoko daje trup zlokobno zacvilio. Norrec je gledao prema stropu pitajući seje li kapetan Casco izgubio ono malo kontrole nad brodom koju je nakratko imao. Ponovno se brod zatrese. Daske su se doslovno savijale. Ako ovo potraje još nekoliko trenutaka, vojnik je bio siguran da će se ostvariti njegovi najmračniji strahovi. Već je mogao osjetiti kako se voda sklapa nada njim. Odlučan da ne postane žrtva panike, Norrec potrča prema stubi-'. štu, boreći se da ne padne dok je žurio na palubu. Štogod mornar' mislio o njemu, Norrec mu je morao pokušati nekako pomoći da povrati vlast nad Hawksfireom. Čuo je kako Casco viče nešto na svome materinjem jeziku. Bila je to, kako se činilo, neprestana litanija psovki. Norrec pogleda oko sebe, pokušavajući pronaći kapetana. Pronašao je Casca, a s njime i golemu noćnu moru koja se uzdizala iz valova. Gargantuovski užas sa stotinama pipaka ijednom velikom crvenom kuglom držao je krmu broda u svojemu stisku. Vodeni behemot sličio je divovskoj lignji kojoj je neka velika sila ogulila kožu i postavila unaokolo zloguke brčiće. Još gore, mnogi manji pipci nisu imali sisaljke već prije neke male ruke nalik kandžama koje su primale i povlačile koji god dio broda su mogle doseći. Dijelovi ograde i palube spremno se odlomiše. Nekoliko je ruku i pipaka sezalo za jedrima. Kapetan Casco trčao je po palubi, saginjući se pred jednim na-padajućim udom i mašući na druge dugačkim štapom s kukom na vrhu. Jedan otrgnuti kraj pipka pade na palubu kraj njega. Crna sukrvi-ca curila je iz otrgnutog dijela. Prkoseći opasnostima oko sebe, mornar je nastavio odbijati monstruozno morsko stvorenje. Prizor je bio istovremeno i apsurdan i zastrašujući - usamljeni čovjek pokušava spriječiti neminovno... Još jednom, Norrec pogleda prema rukavicama vičući: "Učini te nešto!" Odijelo nije reagiralo. Ne znajući što da učini, Norrec se osvrne uokolo u potrazi za nekim oružjem. Kada je ugledao još jedan štap s kukom, on ga odmah prihvati i otrči do Casca. Učinio je to baš u pravi čas jer se par ruku s kandžama nadvi nad kapetana koji se borio. Ruke su ga htjele dohvatiti za leña. Jedna je ruka uspjela zakopati u koštunjavo Cascovo rame, na stoje kapetan vrisnuo. Norrec se ubaci sa svojim kukastim štapom, zabijajući ga u monstruoznu ruku i povlačeći iz sve snage. Na njegovo iznenañenje, ruka se otrže i pade na palubu. U istom se trenutku drugi ud, neljudske protegnute kandže, okrenu k Norre-cu. I k tome, dva pipka sa sisaljkama usmjeriše se zdesna k veteran-skome borcu. Ponovno okrećući štap, Norrec ga žabi ujedan od pipaka i natjera ga na uzmak. Ruka posegne za njim, kandže dugačke poput pr-stiju pokušavale su otrgnuti Norrecovo lice. On zamahne prema njoj krajem štapa, ali promaši. Kakvo je to čudovište ustalo iz dubina? Iako bi drage volje priznao da malo zna o životu u Blizanačkim morima, Norrec Vizharan nije čuo priče o bilo kakvom biću nalik na ovu bezbožnu odvratnost. Više je nalikovalo na stvar iz priča strave, biće koje dolazi iz istog dvorišta kao i demonski ñavolci koje je njegovo odijelo ranije zazva-lo. Demoni? Je li ovo stvorenje moglo biti neka vrsta demonske sile? Je li to objašnjavalo nereagiranje oklopa? Ipak, ostalo bi mnogo toga neobjašnjenog... Više od tuceta novih pipaka od kojih su neki bili s kandžastim rukama, a neki ne, izbije iz mora, iznova iz različitih pravaca napada-jući Casca i Norreca. Imajući više iskustva u upotrebi štapa s kukom, mršavi kapetan unatoč svome bolesnom izgledu s lakoćom je otkinuo dva pipka. Pokazalo se da Norrec nije te sreće. Uspio ih je nekoliko odbiti, ali nije nijednome od njih učinio nikakvu štetu. Sve više pipaka okretalo se od svog zadatka kidanja broda u komade, i sada se borilo s onima koji su pružali otpor. Jedan je uspio obuhvatiti Cascov štap, čupajući ga takvom silom daje kapetan pao na palubu. Njegova bolesna noga ga napokon izdade. Nekoliko kandžastih pipaka ga okruži, vukući ga prema behemotu. Norrec bi mu pomogao, no njegove vlastite brige postadoše gore od mornarovih. Pipci mu se obaviše oko obje noge, a zatim i oko pojasa. Dva pipka iščupaše mu štap iz ruku. Vojnik se nañe podignut u zrak. Zbog pritiska, polako je počeo gubiti dah, unatoč začaranom oklopu. On vrisne kada ga niz kandži zgrabi za lijevi obraz. Negdje iza svog ograničenog vidnog polja, Norrec je čuo Casca kako psuje dok je smrt obojici pripremala dobrodošlicu. Nešto poput zmije obavije se oko Norrecova vrata. On to u očaju cimne. Bio je već svjestan da njegova snaga nije dovoljna da ga spasi. Rukavica se zažari ognjenim crvenilom. Pipak se istog trena odmota s njegovog vrata, no rukavica ga nije puštala. Norrecova druga ruka, koja je takoñer bliještala ognjenim sjajem, obuhvati pipak koji gaje držao oko gornjeg dijela struka. Ostatak behemotovih udova se povuče ostavivši zabezeknutog veterana da visi na vlastitim rukama iznad Hawksfirea. Oluja gaje njihala, no Bartucov oklop nije popuštao svoj stisak na divovsko čudovište, čak ni kad je zvijer pokušavala povući zarobljene pipke.

41

Norrec vrisne. Osjećao je kao da će mu ruke svaki čas biti otrgnute iz ramena. "Kosari nitnth! viknuše njegova usta. "Lazarai... lazarai!" Munja pogodi levijatana. Biće se zatrese i gotovo se uspije osloboditi Norreca uslijed bolnih grčeva. No, čak su i tada rukavice održale stisak. Bilo je jasno da kneževo odijelo još nije završilo. "Kosari nimth!" ponoviše vojnikova usta. "Lazarai dekadas!" Druga munja pogodi morsko čudovište ravno u strašno oko. Munja lako propali kuglu, šaljući pljusak vrele tekućine po Norrecu i brodu. "Dekadas!" Dijelovi pipaka koji su se nalazili pod Norrecovim prstima postadoše blijedosivi. Zmijoliko meso postade tvrde i okameni se izne-nañujućom brzinom. Levijatan se ukruti. Njegovi mnogi udovi ostadoše u onim položajima u kojima su se nalazili u trenutku izgovaranja posljednjih magičnih riječi. Blijedo-siva boja brzo se raširi duž dva pipka koja je držao nesretni vojnik, a tada se proširi u svim smjerovima prekrivajući tijelo diva i ostale udove u nekoliko sekundi. "Kosari nimth!" vikne Norrec treći i, pretpostavljao je, zadnji put. Munja, koja je bljesnula jače od prethodnih, pogodi sivog morskog demona ravno u oštećeno oko. Užasni behemot se raspade. Rukavice popustiše svoj stisak na pipcima koji su se ranili. Istovremeno vratiše Norrecu kontrolu nad njegovim rakama. Iznenada bez oslonca, preneraženi borac frenetično zgrabi jedan od masivnih udova koji mu se istog trena slomi u raci. Stropoštavao se prema brodu. Njegova jedina nada bila je da će umrijeti razbivši se o tvrdu palubu radije nego da potone u divlje vode.

rlo neobično", mrmljao je kapetan Jeronnan, zureći u daljinu. "Čini mi se da u daljini vidim čamac za spašavanje." Kara zaškilji, ali nije vidjela ništa. Kapetan je očigledno imao izvrstan vid. "Ima li koga u njemu?" "Ne vidim nikoga, no pogledat ćemo iz bližega. Neću riskirati život makar i jednog mornara samo da uštedim par minuta... nadam se da to razumiješ, djevo." "Naravno!" Bila je dovoljno zahvalna na činjenici daje Jeronnan uopće organizirao ovo putovanje. Stavio je svoj brod i svoju po-sadu njoj na raspolaganje. Bilo je to nešto što nekromantica ni od koga ne bi očekivala. Zauzvrat, prihvatio je plaću koja će mu pokriti troškove, ali ništa više. Svaki put kada je pokušavala navaljivati, on bi poprimio sumoran izgled lica, stoje upozoravalo čarobnicu s uvoj-cima boje gavrana da ugrožava sjećanje bivšeg mornaričkog časnika na njegovu kćerku. Dva su dana proveli na moru prije no što je Kara shvatila daje njemu to putovanje potrebno isto kao i njoj. Ukoliko se visoki gos-tioničar nekada i doimao bučnim, sada je prštio. Čak ni stalni nagovještaji ne baš lijepog vremena na zapadnom horizontu nisu mu ugrožavali raspoloženje. "Gospodine Dravko!" Na Jeronnanov povik, mršavi čovjek s licem nalik sokolu, odjeven u savršeno održavano časničko ruho, okrene se i salutira. Dravko se nije ponašao nimalo ogorčeno kada mu je njegov gazda izjavio da će on zapovijedati brodom za vrijeme putovanja. Sigurno ga je Jeronnanov podreñeni vrlo poštovao i bio odan gostioničaru. "Čamac za spašavanje ispred nas!" "Da, kapetane!" Dravko odmah izda zapovijedi mornarima da se pripreme za preživjele. Posada King s Shielda djelovala je na brz i uredan način. Bilo je to nešto na stoje Kara već bila navikla. Oni koji su služili Jeronnanu, služili su čovjeku koji je veći dio života proživio prateći striktne stegovne odredbe. Jeronnan je takoñer vjerovao u humanost svakog svoga čovjeka. Rijetka odlika voñe u ova vremena. King s Shield doplovi do usamljenog polovila. Dva su mornara pripremala užad da ga privuku. Jeronnan i Kara su ih promatrali kako rade. Nekromantica je počela osjećati nelagodu glede ovog otkrića. Čamac se kretao istim kursom kojim bi i Hawksfire trebao ići. Je li ovo čamac s toga broda? Je li Karina potraga tako brzo završila s njezinom lovinom da dnu mora? "Jedan je unutra", progunña kapetan. Istina, jedan je mornar uistinu ležao u čamcu, no čak i dok je posada učvršćivala čamac za spašavanje, Kara je već primijetila iz-

42

dajničke znakove da su, što se ovog čovjeka tiče, stigli prekasno. Gospodin Dravko pošalje dvojicu ljudi u čamac da izvrše istragu. Spuštajući užad, oni oprezno prevrnuše tijelo koje je ležalo licem nadolje. Oči koje više nisu vidjele zurile su u nebesa. "Cijeli je dan mrtav", vikne jedan od ljudi. Napravi grimasu. "Imam li dozvolu da ga pošaljem na vječni počinak, sir?" Kara nije morala pitati što je ovaj mislio. Ovdje su postojala neka ograničenja glede brige za les. Ceremonija ... a zatim vodeni pogreb. Jeronnan kimne svoju dozvolu, no Kara brzo postavi svoju ruku na njegovu. "Moram vidjeti tijelo ... možda nam nešto kaže." "Misliš li daje s Hawksfireal" "Ti ne misliš, kapetane?" On frkne. "Da... ali što misliš učiniti?" Nije se usuñivala sve objašnjavati. "Saznati što se dogodilo ... ako budem mogla." "Dobro." Jeronnan da signal čovjeku da tijelo donese gore. "Dat ću da urede kabinu za tebe, gospo! Ne želim da bilo tko svjedoči onome što namjeravaš učiniti. Oni to ne bi razumjeli." Za kratko vrijeme donesoše tijelo u kabinu koju je Jeronnan izabrao. Kara je očekivala da će sama raditi na tijelu, no kapetan je od-bijao otići. Čak i kada mu je dala brzo objašnjenje što kani učiniti, bivši je gostioničar odbijao izaći. "Gledao sam kako ljude trgaju na dijelove na bojištu. Vidio sam stvorenja za koja ti vjerojatno nisi niti čula. Vidio sam smrt u tisuću njenih oblika... I nakon onoga što se dogodilo mojoj kćerki, ništa me više neće natjerati na uzmak. Promatrat ću, pa čak i pomoći ako ustreba." "U tom slučaju, molim te, zakračunaj vrata. Ne želimo da netko ovo vidi." Nakon što on poslušno učini kako je ona rekla, Kara klekne uz tijelo. Mornar je bio sredovječni čovjek koji nije živio lagodnim životom. Prisjećajući se ono malo stoje znala o Hawksfireu, mračna je čarobnica sve više vjerovala daje čamac uistinu s te očajne brodice. Ljudi koji su donijeli tijelo brzo su zatvorili oči, no Kara ih sada ponovno otvori. "Što, u ime morske vještice, činiš, djevo?" "Ono što treba biti učinjeno. Ti još uvijek možeš otići ako želiš, kapetane. Nije neophodno da se podvrgavaš bilo čemu od ovoga." On se smiri. "Ja ... ostat ću. Samo, kažu da mrtvac koji zuri donosi lošu sreću." "Toga je zasigurno dosta imao." Ona posegne u svoju vrećicu. Bez bodeža nije tako lako mogla zazvati fantoma kako je to učinila u Bartucovoj grobnici. Osim toga, njen pokušaj da to učini mogao bi dovesti Jeronnana do toga da se predomisli oko svojeg dopuštenja da ovo čini. Ne. Ono što je imala na umu bit će sasvim dovoljno, samo da se tijekom procesa kapetan ne okrene protiv nje. Iz jedne malene vrećice, Kara izvuče prstohvat bijelog praha. "Što je to?" "Iskopana kost i mješavina bilja." Ona posegne prema licu mrtvog mornara. "Ljudska kost?" "Da." Kapetan Jeronnan nije ništa rekao, nije prosvjedovao, na što nekromantica odahne s olakšanjem. Kara je držala prah nad oči-ma, a zatim ga posula po oba obnevidjela oka. Kako bi održao povjerenje, kapetanov jezik osta miran. No, kad je ona izvadila malu crnu bočicu i krenula prema leševim ustima, on se ponovno usudi upitati. "Ne misliš mu to valjda, djevo, istresti u ždrijelo?" Ona je zurila u njega. "Ne namjeravam učiniti nikakvo skrnav-Ijenje, kapetane. Ono što radim, radim zbog toga da otkrijem zastoje ovaj čovjek poginuo. Izgleda dehidriran i izgladnio, kao da nije niti pio niti jeo gotovo tjedan dana. To je vrlo čudnovato ukoliko je uistinu s broda koji progonimo. Pretpostavljam da bi kapetan tog broda davao svojoj posadi jesti, zar ne?" "Casco je lud, strani ñavo, no da, ipak bi se postarao da mu ljudi imaju što jesti." "Kao što sam i mislila. A ako ova jadna duša nije s Hawksfirea, obvezuje nas da saznamo s kojega broda točno jest. Slažeš li se?" "Imaš pravo, djevo ... oprosti mi." "Nema se tu što opraštati." S uklonjenim čepom na bočici, Kara jednom rukom otvori mornarova čeljust. Kad je to učinila, Kara od-mah nakrene bočicu tako da se pola njenog sadržaja izlije u grlo. Zadovoljna ovime, ona ponovno začepi bočicu i nagne se nazad. "Možda bi mi barem mogla reći kako se nadaš da ćeš nešto otkriti." "Vidjet ćeš." Objasnila bi ona, no Jeronnan nije shvaćao koliko hitro je sada morala raditi. U konjunkciji s praškom, tekućina koju je Kara iskoristila izazvat će učinak koji će trajati vrlo kratko, a nekromantica ima još i posljednji dio čini. Svako bi prekidanje odsad moglo upropastiti ključne sekunde. Kara prstom povuče krug preko mornarovih prsa, a tada produži liniju od kruga sve do duž vrata i preko čeljusti, da bi napokon

43

završila u ustima. U isto je vrijeme šaputala riječi čarolije. Kada je napokon bilo gotovo, Kara lupne les po prsima - jednom, dva puta, tri puta. Cijelo je to vrijeme mračna čarobnica pazila na svaku sekundu koja je prolazila. Mrtvi mornar ispusti zvučni uzdah iz svojih pluća koja su tražila da se ispune zrakom. "Bogovi!" prasne Jeronnan, koraknuvši jedan korak unazad. "Povratila si ga!" "Ne", kratko odsiječe Kara. Znala je da će kapetan ovo pobrkati s oživljavanjem. Oni izvana nikada nisu razumjeli mnoge aspekte nekromantskog posla. Vjerni Rathme nisu se igrali sa smrću kako su neki vjerovali. To je bilo protiv njihovih učenja. "A sad, molim te, kapetane Jeronnan, dopusti mi da nastavim." On zagunña, no ostade tih. Kara se nagne preko mornara i zagleda se u mrtve oči. Blijeda natruha zlatnog odsjaja nazirala mu se u očima. Bio je to dobar znak. Ona se nasloni na leña. "Reci mi svoje ime!" S hladnih usana iziñe jedna jedina riječ. "Kalkos." "S kojeg broda dolaziš?" Još jedan duboki udah, a tada: "Hawksfirrrre." "Znači, on je s-" ,•:,'. "Molim te! Bez priče!" Upita les: "Je li brod potonuo?" "Neee..." Neobično. Zašto bi ga onda ovaj čovjek napustio? "Jesu li tamo došli gusari?" Ponovno niječan odgovor. Kara procijeni vrijeme koje joj je preostalo, i shvati da joj je bolje da prijeñe na stvar. "Jesu li svi napustili brod?" "Neee..." "Tko je ostao?" Nekromantica je pokušala skriti očekivanje u svojem glasu. Još jednom les udahne. "Casco... kapetan..." Usta se zatvoriše na nenormalan način. Mornarove tijelo kao daje odbijalo reći više, a tada napokon prodahta: "Čarrrrobnjakkk..." Čarobnjak? Odgovor na trenutak zateče Kara nepripremljenu. Očekivala je da će govoriti ili o razbojnicima koji su ukrali oklop ili, iz perspektive očajničkog poteza posade, o dva osvetnika koja su je napali. Sigurno bi njihova prisutnost i otvrdle mornare poslala na bijeg u opasno more. "Opisi ga!" Usta se otvoriše, no riječi nisu izlazile. Poput fantoma, ova je Vtadžbina dopuštala samo jednostavne odgovore. Kara tiho prokune, t zatim promijeni svoje pitanje. "Stoje nosio na sebi?" vi < Udah ... a tada: "Okkkloppp ..." ; Ona se ukruti. "Oklop? Crveni oklop?" t "Dddaaa..." i' To nije očekivala. Znači, jedan od preživjelih iz grobnice je iz gleda ipak bio čarobnjak. Je li to bio taj Norrec Vizharan o kojem je raniji fantom govorio? Ona ponovi ime mornaru, upitavši gaje li mu poznato. Na žalost, nije odgovorio potvrdno. i« Ipak, Kara je saznala mnogo od onoga stoje htjela saznati. Zadnji put kada je ovaj čovjek, Kalkos, vidio Hawksfire, ne samo daje brod plovio, već je i oklop bio na njemu. "Više je nego vjerojatno da će ploviti u krugovima, ako su na njemu ostali samo kapetan i taj čarobnjak." Jeronnan je oklijevao, a tada zapita: "Zar nemaš više pitanja?" Imala je, no na njih les nije mogao odgovoriti. Kara je toliko željela svoj bodež. Tada bi mogla uzeti više vremena i zažvali pravog duha, nešto što bi odgovaralo dužim, koherentnijim tvrdnjama. Stariji i iskusniji nekromanti bi mogli izvesti takav fantastični pothvat bez upotrebe alata, no Kara je znala da će joj trebati još par godina prije no što dosegne to umijeće. "Što s njim?" ustrajao je bivši mornarički časnik. "Što mu se dogodilo ... i ostalima, djevo? Jedan dan na grabom mora dovoljan je da ubije mnoge ljude, no nešto je uznemiravajuće u vezi s njim ..." Pomalo posramljena što je Jeronnan smatrao potrebnim da je podsjeti, Kara se brzo nadnese nad tijelo. "Gdje su tvoji drugovi?" Nije bilo odgovora. Ona brzo dotače prsa. Činilo se kao da će utonuti pod laganim pritiskom njezinih prstiju. Tekuća komponenta njene čini počela se trošiti. Nekromantica je imala još jednu šansu. Oči mrtvog čovjeka su često zadržavale posljednjih nekoliko slika kojima je svjedočio. Ukoliko prašak koji je postavila na njih još ima nešto snage, tada bi Kara mogla vidjeti te slike. Ne gledajući prema kapetanu, ona reče: "Ni pod kakvim okolnostima ne smije me se prekidati za vrijeme koraka kojeg ću poduzeti. Je li to jasno?" "Da ..." No, Jeronnan je to rekao uz prilično oklijevanja. Kara se postavi tako da gleda izravno preko obnevidjelih očiju, a zatim poče mrmljati. Zlatna boja na njegovim očima obuhvati je, uvuče. Nekromantica se odupirala instinktivnoj želji da pobjegne iz svijeta mrtvoga, umjesto da se potpuno baci na čin koju upravo

44

bijaše bacila. / iznenada, Kara je sjedila u čamcu nasred olujnog mora, vu-ji vesla svom snagom, kao da maleno plovilo gone sami ñavli.Nekromantica pogleda u svoje ruke i vidje da su to snažne, grube ruke pomorca - Kalkosove ruke. "Gdje je Pietrov čamac? " vikao joj je bradati čovjek. "Kako da ja to znam? "prasnuše njezina usta. Glas je bio dubok i ogorčen. "Samo veslaj! Imamo neke izglede ako nastavimo prema istoku! Ta paklenska oluja mora negdje završiti!!" "Trebali smo povesti kapetana sa sobom!" "On nikada ne bi napustio brod, čak ni da potone! Želi ploviti s gospodarom demona, neka mu bude!" "Pazi na taj val!" vikne netko. Njezina se glava okrene prema pokazanom pravcu. Epiteti za koje Kara nije niti pretpostavljala da ih muškarci upotrebljavaju, sunuše s njenih usana. U daljini, ona vidje dva druga čamca za spašavanje. Svaki je od njih bio pretrpan očajnim ljudima. Bradati čovjek iznenada ustane. To nije bila baš najpametnija stvar koja se mogla učiniti u tim okolnostima. Gledao je u nešto iza nje - iza Kalkosa — i frenetično pokazivao. "Pogledaj! Pogledaj!" Kalkosov pogled skrene stoje bolje mogao. Mornar je nastavio veslati. Na rubu mornarovog vidnog polja ukaže se veliki zmijolikipi-pak. "Okrenimo ga! Okrenimo ga!" vikne Kalkos. "Sjedi dolje, Brag-ga!" Bradati se čovjek sruči na svoje mjesto. Oni koji su mogli veslati očajnički su pokušavali okrenuti čamac. Kroz huku valova i udare groma, Kara začu udaljene krike ljudi. Kalkos pogleda u tom smjeru. Otkrio mu se užasan prizor mnoštva pipaka koji su salijetali jedan od preostalih čamaca. Nekoliko je ljudi bilo podignuto u zrak, neki sisaljkama na pipcima, a neki mrt-vačkim, gramzivim kandžama - gotovo rukama - koje su trgale mornare iz čamca poput cvijeća. Kara je očekivala da će mornari biti odvučeni uprostrani otvor koji je vidjela u središtu masivnog, čudovišnog oblika, bića nalik divovskoj lignji, no samo s jednom masivnom kuglom i odvratnim mesom koje je pokazivalo da se ne radi o stanovniku ovoga svijeta. Umjesto toga, čudovište ih je jednostavno držalo u zraku, koristeći svoje udove s kandžama da prikvači mornare na raznolike sisaljke. Žrtve su vrištale, moleći one u daljini da ih oslobode. "Veslajte, k vragu!" grmio je Kalkos. "Veslajte!" ,K "Rekao sam ti da nas on neće pustiti na miru! Rekao sam ti!" ,1 "Tiho, Bragga! Tih-" Ogromni val se prevali preko njih, bacajući jednog čovjeka preko ograde. Čovjek je vikao. Pored malenog plovila uzdiže se iz vode niz pipaka i okruži Kalkosove pratioce sa svih strana. Pipci su gladno posezali za svakim od njih. "Na njih s vašim sječivima! To je jedini -" Iako su ljudi uspjeli parirati napadima nekoliko demonskih ruku, jedan po jedan bili su čupani s čamca, vičući, dok jedino Kalkos, koji se jednim veslom služio kao oružjem ... nije ostao sam na čamcu. Kara osjeti hladnoću dok su joj pipci stezali noge i grabili je za ruke. Osjetila je kako joj se sisaljke kvače na tijelo ...Ne! Ovo se sve dogodilo u prošlosti! Ovo se sve dogodilo Kalkosu, a ne njoj! Unatoč ovom prisjećanju, ipak je osjećala mornarov strah kao da se ponovno dogaña taj užas. Unatoč svojoj odjeći, Kalkos se osjećao slabijim, odvučenim kao da nešto isisava sav život iz njegova tijela. Njegovo se meso smežuralo, sasušilo se unatoč vlazi koja gaje okruživala. Osjećao se kao vreća s vodom koju je netko brzo isušio... A tada, baš kada mu se činilo da je sav život isisan iz njega, kada se njegovo tijelo osjećalo poput osušene ljuske, pipci ga iznenada ispustiše nazad u čamac. Bilo je prekasno da mornar preživi, Kalkos je to i sam znao, no bilo je bolje da proživi nekoliko zadnjih trenutaka života u čamcu negoli u utrobi ove paklenske zvijeri. Tek kada se kandže zabiše u njegove ruke, i kada je postavljen u stajaći položaj, povratio se dovoljno da uoči da je još netko s njime u čamcu za spašavanje. Ne netko, već nešto. Govorilo je glasom koji je podsjećao na tisuće kukaca u agoniji. Iako se Kara trudila da jasno vidi njegov oblik, Kalkosove oči više nisu dobro vidjele. Čarobnicaje mogla uhvatiti samo užasavajući, smaragdni i crveni oblik kako se izdiže nad umirućim mornarom. Bio je to oblik koji nije odgovarao ljudskim mjerilima. Pregolemetamnožute oči za koje se činilo da nemaju zjenice bile su fiksirane na nesretnog Kalkosa. "Smrt neće još biti tvoje zadovoljstvo", zatreštaoje. "Ovo treba još saznati neke stvari! Gdje je budala? Gdje je oklop?" "Ja ..." mornar se zakašlja. Njegovo tijelo bilo je tako isušeno. Čak je i Kara to osjećala. "Što ...?" Njegov neljudski inkvizitor ga protrese. Par kopalja oštrih poput igle pojavi se niotkuda i pritisnu Kalkosova prsa. "Ovo nema vremena, čovječe. Može ti zadati dosta bola dok život ne oteče. Govori!" Odnekud iznutra, Kalkos pronañe snage da posluša. "Sstra-nac ...s oklopom ... krv ...još na ... Hawksfireu! " "Na koju stranu?" Mornar nekako uspije pokazati.

45

Demon, Kara je znala daje to jedan od njih, zatrešta za sebe, a zatim reče: "Zašto bježite? " "On - demoni na brodu." Mračno stvorenje ispusti zvuk za kakav Kara nikada ne bi pomislila da bi mogao doći od pripadnika njegove vrste. Bio je to zvuk koji je ona odmah prepoznala kao izraz straha. "Nemoguće! Lažeš!" Mornar nije odgovorio. Kara osjeti kako klizi. Njegov posljed-nji pokušaj da odgovori čudovišnoj prilici isušio je iz njega ono malo života što mu je bilo preostalo. Prilika koju je samo napola vidjela ispusti Kalkosa. Nekroman-tica osjeti udar bola kad tijelo udari o čamac. Ponovno je čula treš-tanje demona koji zatim izgovori jednu razumljivu riječ. "Nemoguće!" Kara je vidjela samo unutrašnju stranicu čamca za spašavanje i mornarove prste kako se grče. Tu prizor izblijedi. Udahnuvši, Kara se skutri. Oči su joj još uvijek bile fiksirane na oči lesa. Osjećala je blisku prisutnost kapetana Jeronnana. Bivši mornarički časnik stavi joj ruke na ramena. "Je li sve u redu?" "Koliko dugo?" mrmljala je nekromantica. "Koliko dugo?" "Koliko si dugo radila što god da si sad radila? Minuta-dvije." Tako kratko vrijeme u stvarnom svijetu, no toliko dugo i okrutno u sjećanju mrtvoga. Nekromantica je izvodila ovu čaroliju i ranije, no nikada se nije suočila sa smrću ovako užasnom kakvu je Kalkos propatio. HawksfireJQ imao dan ili dva prednosti. Nije bilo posade koja bi upravljala brodom, osim kapetana i tog čarobnjaka, Norreca Vizhara-na. Prezime ju je trebalo upozoriti: "Sluga Vizjereija"? Prije samih nepovjerljivih maga! Imao je oklop, pa čak i smjelost da ga nosi! Zar nije shvaćao opasnost? Bez posade, čak i on će imati problema držati brod na kursu. Kara je napokon imala izgleda da ga uhvati, ukoliko niti osvetnici niti demonske sile koje je vidjela u vrijeme Kalkosove smrti, nisu već dostigle ubojicu. "I", nastavi Jeronnan, pomažući joj da se ustane na noge. "Jesi li štogod saznala?" "Malo više", lagala je, nadajući se daje oči neće izdati. "O ovoj smrti nisam ništa saznala. No, Hawksfire definitivno još plovi s ka-petanom i mojom lovinom." "Tada bismo ih trebali brzo sustići. Dva čovjeka ne mogu održavati toliki brod." "Mislim da ima najviše dva dana prednosti." On kimne, a zatim pogleda dolje na les. "Jesi li sada gotova s njim, djevo?" Ona se prisili da se ne strese pri pomisli na sjećanja koja je dijelila s pokojnim Kalkosom. "Da. Dostojno ga pokopajte." "Tako će i biti... a tada ćemo nastaviti za Ha\vksfireom." Kada je izašao iz kabine da pozove pomoć, Kara Noćna Sjena navuče svoj plašt preko sebe. Još uvijek je gledala na tijelo, no misli su joj bile na onome što je maloprije učinila sebi - sebi i svakom čovjeku na King's Shieldu. "To se mora učiniti," promrmlja nekromantica. "Njega se mora uhvatiti, a oklop ponovno sakriti. Pod svaku cijenu... i bez obzira na demone." "Xazax!" Galeona je čekala, ali demon nije odgovarao. Pogledala je okolo u potrazi za izdajničkom sjenkom. Ponekad je Xazax igrao igre. Igre s mračnim namjerama. Čarobnica nije imala vremena za igre,osobito za one koje bi se pokazale fatalnima i za druge osim njenog., partnera. "Xazax!" Još nije bilo odgovora. Ona pucne prstima i lampa zasvijetli jače. | Ipak, sjenka demona nije se vidjela. Galeona nije marila za to. Razumjela je Xazaxa u šatoru, no Xa-zax negdje drugdje je uglavnom predstavljao opasnost. Bogomoljka bi ponekad zaboravila tko joj je pomogao da može tajnovito hodati smrtnim svijetom. Nema veze. Ionako je imala previše posla. Čarobnica tamne kože okrene svoj vatreni pogled na masivnu škrinju koja se nalazila u uglu kričavog šatora. Sudeći po njenom izgledu, škrinja je bila načinjena od željeza i jake hrastovine. Stajala je na četiri stilizirane lavlje šape. Činilo se da bi bila potrebna dva jaka vojnika daje dovuku do nje, i to dobrano se namučivši. No, kao što nije imala vremena tražiti demona, tako nije imala vremena niti da traži vojnike, osobito kad je znala da su svi bili zauzeti pakiranjem ostatka logora. Ne, ona se mogla sama nositi sa svojim brigama. "Doñi!" Donji kutovi velike škrinje zasjaše. Metalne šape se zgrčiše, a lavlji se prsti raširiše i protegnuše. Škrinja poče hodati. Masivna kutija nastavila je svoj put prema Galeoni. Izgledala je gotovo kao lovački pas kojeg je zazvala njegova gospodarica. Napokon stade na nekoliko centimetara od vještice, očekujući njezinu sljedeću zapovijed. "Otvori se!" Poklopac se uz dugi škripavi zvuk otvori. Zadovoljna, Galeona se okrene i postavi ruku pod jedan od mnogih visećih komada iz svoje kolekcije. Komad se sam otkvači i nježno padne u njen dlan. Čarobnica postavi predmet u škrinju, a zatim po-segne.za sljedećim. Jedan za drugim, postavljala je predmete u škrinju. Promatrač koji bi cijelo vrijeme ovo gledao počeo bi zamjećivati da se činilo da se škrinja nikako ne bi do kraja napunila ma koliko god predmeta Galeona postavila u nju. Vještica bi uvijek nalazila mjesta za sljedeći i sljedeći predmet... No, dok je približavala svoj posao kraju, lagana jeza proñe joj niz kralježnicu. Galeona se okrene i, nakon kratkotrajne potrage, pro-

46

nañe sjenku koje tu ranije nije bilo. "Tako! Napokon si se vratio! Gdje si bio?" Demon ispočetka nije odgovorio. Njegova je sjena tonula dublje u preklope šatora. "Augustus je zapovjedio da se cijeli logor posloži. Želi da odmah potom odemo bez obzira bile pripreme za dana gotove ili ne." Xazax još nije odgovarao. Galeona zastade. Nije joj se sviñala tišina. Bogomoljka je imala navadu da brblja i da ne drži jezik za zubima. "Stoje? Što te spopalo?" "Gdje general želi ići?" iznenada upita sjena. "Moraš li pitati? U Lut Gholein, naravno." Činilo se da demon razmišlja o ovome. "Da, ovo će otići u Lut Gholein. Da ... to bi moglo biti najbolje ..." Ona koraknu prema sjenci. "Što je s tobom? Gdje si bio?" Kad demon ne odgovori, vještica ode do ugla šatora. Bila je sve bješnja. "Ili mi odgovori ili -" "Dalje.*" Demon iskoči iz sjenke. Cijeli njegov monstruozni oblik uzdizao se nad ženom. Galeona teško uzdahne, spotakne se unazad i padne preko jastuka koji su još uvijek prekrivali pod. Smrt je lebdjela u obliku paklenskog kukca s gorućim žutim očima i čeljustima koje su se brzo otvarale i zatvarale. Kandže i udovi nalik kliještima doñoše na par centimetra od Galeonina lica i tu zastadoše. "Smanji svoje šištanje i odmakni se od ovoga! Lut Gholein je naše dogovoreno odredište! Nećemo više razgovarati dok ja to ne odlučim!" S ovime ... Xazax se povuče nazad u mračni kut. Njegov je tjelesni oblik blijedio, a sjena mu je postajala mutnijom. U samo neko-liko sekundi, jedini znak njegove stalne prisutnosti bilaje samo naznaka čudovišnog oblika meñu prijevojima platna. Galeona se sa svoje strane nije micala s mjesta na koje je pala dok nije bila potpuno sigurna daje bogomoljka neće ponovno zaskočiti. Kada se Čarobnica napokon ustala, uzmakla je s mjesta ka kojem je virila sjenka. Bila se približila smrti, polaganoj smrti u agoniji. Xazax više ne načini nikakav zvuk niti se pomakne. Galeona se nije mogla sjetiti je li ikada vidjela strašnog demona da se ovako ponaša. Unatoč paktu meñu njima, bio bije više nego voljan preklati da se odmah nije pokorila. Zaklela se da tu činjenicu neće zaboraviti. Pakt je bilo nemoguće prekinuti bilo kome od njih dvoje. Bio je to jedini razlog njihove tako duge meñusobne tolerancije. Ako je Xa-zax bio spreman suočiti se s posljedicama okončavanja pakta i njezina života, to je više nego išta obvezivalo Galeonu da pronañe načina kako da ga se riješi ... a to se takoñer odnosilo i na generala ili na budalu. Kad su muškarci u pitanju, barem je znala da ima neku kontrolu. Čarobnica se okrene nazad punjenju sadržaja svojeg šatora u škrinju. No, misli su joj ostale na onome stoje demon učinio. Unatoč opasnosti koju je opazila u njegovoj voljnosti da riskira posljedice kršenja njihova saveza, njegov napad na nju ostavio je za sobom pitanja na koja je ona vrlo željela odgovoriti. To se nije odnosilo samo na Xazaxovu razdražljivu reakciju, već i na njegovo otkrivanje emocija koje ona kod njega nikada nije vidjela. Galeona se pitala što je to moglo toliko uplašiti demona?

Pgonija bola prolazila je kroz Norreca Vizharana. Bio je to prvi znak da nakon svega ipak nije poginuo. Činjenica daje mogao disati takoñer je ukazivala da nije upao u more, već daje udario o palubu. Mogao je samo pretpostavljati daje Bartucov ukleti oklop zaslužan što nije slomio vrat niti bilo koju drugu kost. Oklop gaje već spasio od demonskog behemota, tako da bi ovaj obični kratki pad za njega bio dječja igra. Ipak, u svojem je srcu veteran napola želio da nije uspio. Tada bi se barem riješio noćnih mora i užasa. Norrec otvori oči i vidje da leži u svojoj kabini. Oluja je vani bješnjela bez predaha. Samo su ga dvije sile mogle odvući ovamo. Jedna od njih je bila odijelo. Ipak, nakon onoga što je učinilo čudovištu s pipcima, odijelo se činilo slabijim, kao da ne može više ništa učiniti. Sam Norrec se osjećao iscrpljenim. Čudio se što se uopće može micati. Slabost se činila toliko čudnovatom, da se umorni vojnik pitao jesu li oklop ili zvijer nekako isisali dio njegovog života iz njega. U tom se trenutku otvoriše vrata. Kapetan Casco uhramlje u malu sobu s poklopljenom zdjelom u rukama. Iz zdjele se širio miris koji je Norrecu istovremeno bio i primamljiv i odvratan. "Budan? Dobro! Ne treba bacati hranu!" Bez čekanja da vojnik ustane, mrtvački blijedi mornar mu doda zdjelu.

47

Norrec se nekako uspravi kako bi mogao jesti. "Hvala." Zauzvrat, kapetan jedva nešto progunña. "Koliko sam dugo bio dolje?" Casco je neko vrijeme razmišljao o pitanju. Vjerojatno je želio bfH siguran da gaje dobro razumio. "Dan. Malo više." >$ • "Kako je brod? Je li ga stvor jako oštetio?"Ponovno stanka. "Brod uvijek oštećen ... no može još ploviti, da." "Kako uopće možemo ploviti u oluji i bez posade?" Kapetan se smrkne. Norrec je pretpostavljao daje napokon postavio pitanje na koje Casco nije imao dobrog odgovora. Naravno da nisu mogli ploviti bez posade. Vjerojatno je Hawksfire kružio nošen nasumce vjetrom i valovima. Možda su preživjeli napad čudovišta, no to nije značilo da će stići do Lut Gholeina. Čudovište ... Norrecovo sjećanje na ono što se dogodilo bilo je toliko pretjerano daje na posljetku morao pitati Cascaje li ono stoje vidio istina. Kapetan sliježe ramenima. "Vidio ti padaš... Vidio morska vještica pada." Strani je mornar očigledno vjerovao daje ono s čime se suočio bio legendarni behemot kojeg su spominjali mnogi mornari. Norrec je bio uvjeren u nešto drugo. Nakon susreta s ñavolcima i krilatim stvorenjem u gostionici, bio je siguran da je ovo bila još jedna demonska sila, no ovu nije zazvao začarani oklop. Legenda je govorila o Bartucovom usponu do mračne slave. U početku je bio pijun paklenskih sila, a zatim čarobnjak kojeg su paklenske snage poštovale i bojale ga se. Legenda je dalje govorila o njegovom vodstvu legije demona u nastojanju da prevlada sve drugo. Doduše, nitko nije govorio o tome kako su se veći demoni mogli osjećati zbog uzurpiranja njihovih moći. Jesu li oni sad primijetili da je oklop pobjegao iz grobnice i uplašili se daje Bartucov duh krenuo ponovno uspostaviti svoje gospodstvo nad njihovom vrstom? U glavi mu je bubnjalo od ovakvih neobičnih misli. Bolje da se brine za svoju vlastitu situaciju. Ako Hawksfire ostane bez uprav-ljanja, nastavit će kružiti po Blizanačkim morima. Ili će ploviti dok jedina dvojica na brodu ne umru, ili će napokon potonuti uslijed ove beskrajne oluje. "Ja nisam morski čovjek", reče Cascu izmeñu zalogaja. "No,| pokaži mi što mogu učiniti, i pomoći ću. Moramo povratiti brod na| kurs." Sad Casco frkne. "Dovoljno učinjeno! Što još? Što još?" Njegov stav ne samo daje začudio Norreca već je u njemu raspalio i bijes. Znao je da bi se krivica za većinu onoga što im se dogodilo mogla prebaciti na njega, odnosno na oklop, no njegova ponuda da pomogne bila je iskrena. Norrec je sumnjao da će ga odijelo sprečavati u pomaganju. Napokon, ono je bilo to koje je željelo doći do Lut Gholeina, a ne on. "Slušaj! Umrijet ćemo ako ne dovedemo Hawksfire pod kontrolu! Ako nas ne pobije oluja, vjerojatno ćemo pomrijeti kad nam ne-stane zaliha, ili još vjerojatnije - udariti u neku stijenu i potonuti poput kamena! Zar to želiš svome brodu?" Suhonjava prilika zatrese glavom. "Budalo! Budalo, napuknuta lubanjo?" Imao je smjelosti uhvatiti Norreca za ruku. "Hajde! Haj-de!" Stavljajući sa strane gotovo ispražnjenu zdjelu, pratio je Casca u oluju. Njegovim je nogama trebalo nekoliko koraka da se ponovno naviknu na ljuljanje broda, no kapetan gaje pričekao. Kada je u pitanju bio njegov putnik, Casco je izgleda osjećao nešto izmeñu mržnje, poštovanja i straha. Nije mu nudio nikakvu pomoć, ali nije niti požurivao iscrpljenog čovjeka. Kad su došli na otvorenu palubu, mornar dopusti da Norrec prijeñe ispred njega. Veteranski se borac držao čvrsto za ono stoje osta-lo od rukohvata. Zurio je kroz gustu kišu, trudeći se vidjeti što mu je to Casco želio pokazati. Sve što je mogao razaznati bio je isti onaj prazni prizor kojega je vidio i ranije. Nije bilo mornara koji su upravljali užadi. Nije bilo kormilara. No ipak... kormilo se okretalo. Više ga nije užad držala najednom mjestu. Norrec zaškilji. Bio je siguran da bi se kormilo trebalo divljački okretati. No, ono se jedva i pomicalo. Ponekad bi se okrenulo u jednom smjeru, a kasnije bi se ispravilo u drugom, kao da njime kormilari neki nevidljivi mornar. Neki pokret sa strane privuče mu pažnju. Škiljeći, Norrec se isprva pobojao da se nije iznenada odvezalo neko od glavne užadi, no vidio je samo kako je samo od sebe napravilo omču, a zatim zaleglo novi čvor. Svuda oko sebe primjećivao je fine promjene. Užad se prilagoñivala sama od sebe po potrebi jedara. Sama su se jedra prilagoñivala ako bi bilo potrebno. Kormilo se nastavljalo suprotstavljati naglim promjenama valova fiksirajući Hawksfire na odreñeni kurs za koji je Norrec pretpostavljao da je zapadni. Nije bilo posade koja je upravljala plovilom, no činilo se da Hawksfire za to niti najmanje ne mari. "Što se dogaña?" vikao je kapetanu. Casco gaje samo značajno pogledao. Oklop! Ponovno gaje njegova moć zaprepastila. Nosio se s divovskim demonom, a sada se brine da se njegov put nastavi bez obzira

48

na pobunu posade. Hawksfire će doseći luku, na ovaj ili na onaj način. Norrec se spotakne. Nije išao prema vlastitoj kabini, nego dolje, prema menzi. Casco je išao za njim - kapetan bez posla na ovome putovanju. Oba čovjeka stresoše kapljice kiše sa sebe. Casco iz škrinje izvuče prašnjavu bocu čiji sadržaj ne ponudi svome pratiocu. Norrec je htio zatražiti piće - sigurno mu je trebalo - no predomislio se. U glavi mu je dovoljno bubnjalo, i odlučio ju je pokušati razbistriti. "Koliko nam još treba do luke?" upita napokon. Casco se odvoji od boce taman onoliko koliko mu je bilo potrebno da odgovori. "Tri. Možda četiri dana." Norrec načini grimasu. Nadao se da će biti manje od toga. Tri ili četiri dana na brodu u kojem se kormila i užad sami pomiču, a jedino mu je društvo divlji kapetan koji o njemu misli kao o vragu u ljudskom obličju. On ustade. "Bit ću u svojoj kabini dok ne bude vrijeme za jelo." Casco ne učini ništa da ga zaustavi. Mršavog je mornara sasvim zadovoljavalo da bude na miru sa svojom bocom. Izašavši na oluju, Norrec je probijao put do svoje malene kabine. Bilo bi mu bolje daje ostao u većem, a da se ne spominje sušem prostoru ispod palube, no kad je bio u Cascovoj prisutnosti, ovaj bi se izjedao zbog krivnje stoje Norrec uopće na brodu. Čudilo gaje što mu Casco nije prerezao vrat kad gaje našao u nesvijesti. Naravno, nakon stoje vidio stoje Norrec, kako je pretpostavljao, učinio, a zatim otkrivši da ga nije ubio čak ni pad, kapetan je vjerojatno pretpostavio da bi bilo koji pokušaj da ga ubije, završio njegovom vlastitom smrću. To vjerojatno nije bilo daleko od istine. Kiša ne samo daje natopila Norreca, već gaje pokušavala pribiti za palubu. U svim godinama u kojima se borio za ovog ili onog gospodara, veteran se susreo sa svim vrstama lošeg vremena, uključujući i snježne mećave. No nikada nije vidio oluju ravnu ovoj, i mogao se samo nadati da će ona okončati kada Hawksfire dosegne luku Lut Gholeina. To je, naravno, uključivalo pretpostavku da će brod uopće dosegnuti luku. Zbog intenzivne kiše, vidljivost je bila ograničena. No ionako se nije imalo mnogo toga za vidjeti niti na brodu niti meñu valovima. No, Norrec je morao neprekidno treptati kako bi istjerao vlagu iz očiju i vidio bar nekoliko metara pred sobom. Nikada mu se njegova kabina nije učinila tako dalekom kao sada. Teški oklop samo je od-magao. Metalni se pokrov činio dvostruko težim nego inače. Ipak, Norrec se nije morao brinuti zbog hrñe. Čini koje je bacio Bartuc, očito su držale odijelo novim kao što je bilo onaj dan kada ga je gospodar demona prvi puta odjenuo. Norrec se spotakne, ne prvi put. Proklinjući oluju on se ispravi, a zatim ponovno otare oči kako bi vidio koliko još ima do vrata nje-govih odaja. Mračna prilika stajala je pred njim na krmenom dijelu puta kojim je prolazio. "Casco?" vikne on, shvaćajući tek kasnije da kapetan nije nikako mogao požuriti sve do krme. Ne sa svojom nogom. Osim toga, ova je prilika bila viša od mornara i nosila je široku krinku koja je podsjećala na one koje su nosili Vizjerei čarobnjaci - Podsjećala je na Fauztinovu krinku. On koraknu naprijed, pokušavajući bolje vidjeti. Prilika je bila zamagljena i Norrec se pitao je li ono što je stajalo pred njim moglo biti proizvod njegovog izmučenog, posustalog uma. "Fauztine! Fauztine!" Sjenka nije odgovorila. Norrec koraknu još jedan korak naprijed. Kosa mu se najednom naježi. Vrtio se u krug. Druga, malo niža prilika u blizini pramca upadne i izañe mu iz vidnog polja. Njegov žilav oblik nagoviještao je da se radi o akroba-tu ili, još vjerojatnije, o lopovu. Nešto stoje sličilo na putnički ogrtačlepršalo je na vjetru, omatajući i skrivajući većinu detalja druge prilike, no Norrec je zamišljao mrtvo, još uvijek nacereno lice, malo nakošeno zbog toga što mu je vrat slomljen. "Sadun -" reče. Ruke mu iznenada utrnuše. Norrec pogleda dolje, jedva primijetivši laganu crvenu auru oko njih. Grom udari tako blizu daje munja osvijetlila cijeli brod. Udario je, u stvari, tako blizu da se borac gotovo mogao zakleti daje munja dodirnula Hawksfire, ali ga uopće nije oštetila. Na tren, zasljeplju-juća sjajnost okruži Norreca i on je gotovo zaboravio na dvije aveti. Vid mu se napokon vrati u normalu. Trepćući, Norrec je pogledavao i na pramac i na krmu, no nije vidio ni traga ni od jedne strašne sjenke. "Sadune! Tryst!" vikao je frenetično borac. Okrenuvši se nazad prema krmi, poviče: "Fauztine!" Samo mu je oluja odgovorila, valjajući se obnovljenim bijesom. Nevoljan da već odustane, Norrec krene nazad prema pramcu, opetovano glasno izvikujući Sadunovo ime. Prolazio je preko otvorene palube mjerkajući u svakom smjeru. Norrec Vizharan nije zapravo znao zašto se želio suočiti s ikojim od dvojice svojih mrtvih drugova. Da se pokuša ispričati? Da objasni? Kako bi to mogao učiniti kada bi ga, iako bi znali da je to učinio oklop, nekadašnji plaćenici i dalje krivili jer nije poslušao Fauztina nekoliko

49

sekundi ranije. Da je to učinio, sada se ne bi nalazio ovdje gdje se nalazi. Daje to učinio, niti jedan od njegovih prijatelja sada ne bi bio mrtav. "Tryst! K vragu! Ako si stvaran, ako si tamo, doñi k meni! Žao mije! Žao mi je!" Ruka mu dotače rame. "Koga ti zoveš?" pitao gaje Casco. "Što sada prizivaš?" Čak i u tami i na kiši, Norrec je mogao vidjeti kako strah raste u kapetanovim vlažnim očima. Cascu se činilo ili daje njegov putnik potpuno poludio ili, stoje vjerojatnije, da planira zazvati nove demone. Nijedan izbor očigledno nije oduševljavao mornara. "Nikoga... ništa!" "Nema više demona?" "Nema. Nijednoga." On proñe kraj kapetana Casca. Nije želio ništa drugo do odmora, no nije ga više zanimala njegova kabina. Gle-t dajući unazad k zbunjenom i frustriranom mornaru, Norrec upita: "Ima li u potpalublju ležaja za posadu?" Casco nevoljko potvrdno klimne. Vjerojatno je sam spavao u kabini u blizini tih ležajeva, pa mu se nije svidjela intencija pitanja. Bilo je dosta loše što mora dijeliti brod sa zazivateljem paklenskih stvorenja, a sada je gospodar demona planirao i spavati u blizini. Bez sumnje, Casco je očekivao da će različita čudovišta početi tumarati okolo u potpalublju ako se to dogodi... "Spavat ću najednom od njih." Ne brinući se kako se kapetan osjeća glede ovoga, Norrec krene u potpalublje. Možda gaje borba s behemotom previše izmorila i uskrsla njegovu krivnju zbog smrti drugova. Možda ih je samo umislio. To se činilo toliko vjerojatnim, kao stoje bilo vjerojatno daje umislio daje vidio Fauztina na doku u Gea Kulu. Osakaćena tijela njegovih dvaju prijatelja još leže u grobnici da ih pronañu sljedeći radoznali lovci na blago. No, dok se otresao od kiše i dao u potragu za ležajevima, uznemiri ga zalutala misao. Norrec je zurio u svoje ruke u rukavicama sa-vijajući prste koji su ga zasad slušali. Ako je sve izmislio, i ako mu'se sjenke Saduna i Fauztina nisu sučelile na palubi, zašto su rukavice, pa makar i samo na tren, zasjale? U gluho doba noći, vojska generala Augustusa Malevolvna se pokrene, ulazeći u prostranu, užasnu pustinju Aranoch. Mnogi se ljudi nisu veselili ovom maršu, no bila im je dana naredba, a oni nisu znali drugačije djelovati, nego poslušati. Nimalo ih nije sprečavala činjenica da će neki od njih umrijeti prije nego stignu do cilja za koji su pretpostavljali daje Lut Gholein. Svaki se od njih nadao da će on biti jedan od sretnih preživjelih, jedan od onih koji će polagati prava na dio bogatstva luke kraljevstva. Na čelu povorke jahao je sam general, ponosno noseći Bartucovu kacigu. Blijeda kugla svjetlosti koju je prizvala Galeona lebdjela je pred njim, osvjetljavajući put njegovome pastuhu. Malevolvna nije ni najmanje brinulo da bi ga to moglo identificirati kao poželjnu metuza zasjedu. Odjeven u drevnu kacigu i svoj vlastiti čarolijama omotani oklop, general je želio pokazati da se ničega ne boji i da ga ništa ne može poraziti. Galeona je putovala pored svoga ljubavnika, naizgled ravnodušna prema svemu, no cijelo vrijeme potiho namještajući svoju magiju da otkrije bilo kakvu moguću prijetnju koloni. Iza vještice slijedila su prekrivena kola, natovarena Malevolvnovim smotanim šato-rom i različitim osobnim stvarima iz njega te, gotovo onako usput, i Galeoninom škrinjom. "Napokon... oklop će uskoro biti u mojim rukama", mrmljao je general, zureći u tamu. "Već mogu osjetiti njegovu blizinu! S njime ću biti potpun! S njime ću zapovijedati četama demona!" Galeona se zamisli, a zatim usudi upitati; "Možeš li biti siguran da će sve to za tebe učiniti, moj generale? Istina je da kaciga sadrži magična poboljšanja, a za oklop se tvrdi da je još začaraniji, no dosad nas je sve kaciga ostavila zbunjenima! Što ako je oklop otprilike isti takav? Molim se da nije tako, no Bartucove tajne mogu tražiti od nas više nego smo kadri -" "Ne!" dreknu on na nju tolikom žestinom da su njegovi čuvari, koji su se nalazili odmah iza njega, odmah izvukli svoje mačeve po-mislivši možda daje čarobnica pokušala izdati njihova voñu. Augus-tus Malevolvn im signalizira da vrate svoje mačeve u korice, a zatim pogleda u Galeonu. "Neće biti tako, draga moja! Vidio sam slavne vizije koje je proizvela kaciga. Bartucova sjenka me sigurno zove da dodam njegovim pobjedama! U svakoj od tih vizija vidio sam moć udruženih oklopa i kacige! Duh prokletoga kneza živi u oklopu, i njegova je želja da ja postanem strašni stjegonoša njegova barjaka!" On mahne rukom prema pustinji. "Zašto bi inače ona budala koja ga nosi dolazila k meni? On to čini zato što mu je to sudbina! Ja ću biti Bartucov nasljednik, kažem ti!" Vještica počne povlañivati, zatečena njegovim ispadom. "Kako ti kažeš, moj generale." Malevolvn se naglo smiri. Ponovno se samozadovoljni smiješak pojavi na njegovom licu. "Kako ja kažem. I nakon toga, da, Lut Gho-lein će biti moj. Ovaj put neću zakazati." Galeona je već neko vrijeme jahala sa zapovjednikom iz West-marcha i vjerojatno gaje poznavala bolje od bilo koga pod njegovim zapovjedništvom. I, cijelo to vrijeme Lut Gholein je bio spominjan jedino kao potencijalna meta koju je Malevolvn snovao osvojiti. Nikada prije ga nije čula govoriti o njemu kao nekadašnjem porazu. "Već si bio tamo ... prije?" S nečim nalik odanosti, on namjesti svoju kacigu. Okrenuo se od nje kako bi spriječio da kugla osvijetli ono malo njegovog izraza lica što je kaciga otkrivala. "Da ... i da nije bilo moga brata ... ja bih ga osvojio ... ali ovaj put... ovaj put, Viz-jun će pasti!" "Viz-jun?" upita ona nepovjerljivim tonom. Na sreću, general Malevolvn više nije obraćao pažnju na nju. Bio je koncentriran na zatamnjene pokretne dine. Galeona nije ponav-ljala ime. Radije je htjela napustiti, ako ne i zaboraviti ovu temu. Možda je to bila neka zabuna. Možda je ono što je rekao samo

50

nevina pogreška. Napokon, general ima mnogo toga na umu, toliko mnogo toga... Znala je da on nikada nije bio u opjevanom kehjistanskom gra-du-hramu. Nikada nije išao preko mora u tu zemlju. Takoñer, Augus-tus Malevolvn bio je jedino dijete, i to neželjeno kopile. Ipak ... Galeona je poznavala nekog drugog koji ne samo daje bio u opjevanom Viz-junu, nego gaje želio osvojiti i uništiti, samo ga je ometao njegov roñeni brat. Bartuc. Vještica je proučavala kacigu praznovjernim pogledom, pokušavajući proniknuti njegove namjere. Vizije koje je zapovjednik sa za-pada iskusio sigurno su bile samo na njegovu korist. Kada je ona probala staviti na sebe artefakt, nisu joj se pokazivale takve slike. No, činilo se da Augustus sve teže razlikuje svoj vlastiti život od života čudovišnog kneza, što više nosi kacigu. Je li kaciga proizvodila neku magiju svaki puta kada bi se ovi incidenti dogañali? Galeona ovlaš dotače prsten s crnim draguljem koji je nosila najednom prstu svoje lijeve ruke, okrećući dragulj u smjeru glave svojega ljubavnika. Izgovorila je dvije zabranjene riječi, a zatim oprezno pogledala je li general primijetio dajoj se usne pomiču. Nije primijetio, kao što nije primijetio da se nevidljive vitice protežu iz tog prstena, vitice koje su posegnule da dotaknu oklop na različitim mjestima. Samo je Galeona znala za njihovo postojanje. Da traže, ispituju, pokušavajući otkriti kakve su sile nastanjivale drevni oklop. Možda bi, ako napokon otkrije kako su utjecale na generala, vještica mogla poduzeti prvi korak prema upotrebi tih moćnih magič-nih poboljšanja za svoje vlastite ciljeve. Čak bi i mali komadić novoga znanja pomogao u proširenju njezinih sposobnosti - Bljesak grimiznog svjetla zasja s kacige, osvjetljavajući pred zaprepaštenom Galeonom svaku od čarobnih vitica koje su se prote-zale do njezinog prstena. Snažni udar krene prema njoj brzinom munje, proždirući vitice skroz do njezina prsta. U strahu za svoj život, čarobnica posegne za prstenom, želeći ga skinuti. Budući smrtnom, kretala se previše sporo. Struje grimiznog svjetla proždraše posljednje vitice i krenuše na sam crni dragulj. Dragi kamen zašišti i istopi se za tren oka. Ukapljeni kamen curio joj je niz prst, paleći joj kožu i meso ... Galeona je uspjela suspregnuti vrisak i svoju reakciju na snažnu bol pretvoriti u jedva čujan uzdah. "Jesi li što rekla, draga?" ležerno upita general Malevolvn, ne skidajući oči s krajolika. Ona uspije održati svoj glas mirnim i sigurnim unatoč agoniji. "Ne, Augustuse. Samo lagani kašalj... pustinjski pijesak mi je ušao u grlo." "Da, to se ovdje može dogoditi. Možda da prekriješ usta velom." Nije ništa više rekao, usredotočen na svoje zapovjedničke dužnosti, ili pak ponovno izgubljen u Bartucovoj prošlosti. * Galeona se oprezno osvrne okolo. Nitko nije primijetio zapre-< pašćujući prizor moćnih sukobljenih energija. Samo je ona, sa svo-i jim magičnim osjetilima, bila svjedokom i svojem neuspjehu i svojoj kazni. Tiho zahvaljujući na barem toj maloj sreći, ona oprezno ispita štetu. Prsten se pretvorio u šljaku. Rijetki i gipki dragi kamen bio je crna mrlja na njezinu prstu. Na posljetku je uspjela ukloniti prsten, no otopljeni dragulj ostavi trajnu i bolnu mrlju boje ebanovine na njenoj inače nenagrñenoj ruci. Ozljeda je nije previše brinula. Podnijela je i mnogo teže zbog svojega zanata. Ne, ono što je mučilo Galeonu bila je divlja reakcija kacige na njeno ispitivanje. Niti jedna od njenih ranijih čini prouzrokovala ovako žestoku reakciju. Činilo se gotovo kao da se nešto u oklopu probudilo, nešto s odreñenim vlastitim namjerama. Oduvijek je pretpostavljala daje drevni knez svoj oklop začarao brojnim činima užasne moći da mu bude od bolje pomoći u bitci. Takav bi oprez bio savršeno smislen. No, što ako to nije bilo sve? Što ako čak i oni koji su zaklali Bartuca, nisu shvatili prave razmjere njegove vlasti nad demonskom magijom? Jesu li magična poboljšanja sama za sebe opsjedala kacigu i prs-nik - ili je Galeona otkrila i više? Je li se sam Bartuc želio vratiti iz mrtvih?

Shield ušao je u oluju kasno petog dana otkako je isplovio iz Gea Kula. Kara se nadala da će loše vrijeme prestati prije no što oni uopće uñu u njega, no zapravo su oni koji su upravljali brodom mogli kriviti samo sebe same zbog te nove situacije. Kapetan Jeron-nan je zapovijedao izvanrednom posadom koja je dobro razumijevala sklonosti uzburkanog mora. Nekromantica je sumnjala da bi bilo koji drugi brod mogao ploviti vodama ovako učinkovito i ovako znatnom brzinom kao što je to mogao ovaj, što je, na žalost,

51

davalo samo prividnu garanciju da će King s Shield pobjeći i ovoj hitroj oluji. Nesretni Kalkos dobio je formalni pokop u moru. Kara je ceremoniji dodala nekoliko riječi poštovanja temeljenih na pogrebnim običajima njezinog naroda. U njenim je očima Kalkos samo prešao u drugi svijet, gdje će, u toj novoj egzistenciji, on i oni koji su došli prije njega, raditi na održavanju ravnoteže svih stvari. Ipak, ona je osjećala malo krivnje i sumnje glede molitve koju je izrekla, jer blijeda čarobnica nije zaboravila svoje vlastite duboke želje za životom kada se bijaše nalazila živa sahranjenau stablu. Karin jedini način da to pomiri sa svojim općim uvjerenjima, bio je u zaključku da, ako pogine, to ne samo da će poremetiti ravnotežu, već takoñer neće ostaviti nikoga tko će tražiti ne!stali oklop. A to nije smjelo biti dopušteno. Gotovo odmah čim su ušli u olujne vode, Kara Noćna Sjena uzme na sebe zadatak da nadgleda divlje more s pramca. Jeronnan je dovodio u pitanje mudrost takve odluke, no ona je odbijala sve prijedloge da se vrati u sigurnost svoje kabine. On je mislio da ona traži Ha\vksfire, i to je bilo djelomično istina, no ono što ju je stvarno brinulo više je bila mogućnost da se demoni iz Kalkosovih sjećanja vrate, a osobito vodeni levijatan koji je na tako užasan način pobio većinu posade drugog plovila. Budući da još nije ništa o njemu rekla kapetanu, Kara je osjećala obvezu da barem drži stražu. Takoñer je vjerovala da od svih njih ona ima najbolje izglede da učini nešto što će stvorenje ili uplašiti ili mu odvući pozornost dok King s Shield pokušava pobjeći. Unatoč tome što je bila uhvaćena izmeñu oštre kiše i divljeg • mora, Jeronnanova posada ostala je odlučna, a prema njoj se ponašala prilično pristojno. Kara se neko vrijeme bojala da priče koje je slušala o mornarima mogu značiti da će privlačiti neželjenu pažnju. Ipak, iako joj se nekoliko mornara očito divilo, i to unatoč znanju o njezinu pravu pozivu, nisu je gnjavili. U stvari, samo je gospodin Dravko pokušao nešto nalik pristupanju, no on je to učinio na tako formalan i oprezan način da ju je to podsjetilo na nastup nekoga od njenih. Ona je pristojno i tiho odbila prijedlog, no laskala joj je njegova pažnja. Kapetan Jeronnan je sa svoje strane izbrisao bilo kakvo eventualno pitanje o svojim namjerama prema njegovoj putnici. Kada se prema Kari nije odnosio kao prema aristokratskoj mušteriji, ponašao se gotovo kao daje ona član njegovog domaćinstva. Povremeno bi se bivši mornarički časnik izgalamio na nju, kao stoje to, pretpostavljala je, nekada činio s Teranijom. Ona mu je to dozvoljavala ne samo zato što gaje to udobroljavalo, nego i zato što bi to i njoj donosilo utjehe. Dok je odrastala nije bila bez roditeljske ljubavi, no kada je jednom započelo njezino obrazovanje kao odrasle, vjerni Rathme su očekivali da se takvi osjećaji ostave po strani u korist boljeg učenja o tome kako zaštititi ravnotežu svijeta. Ravnoteža je dolazila prije svega, pa čak i obitelji, King s Shield preskakao je preko naročito visokog vala zabijajući se nekoliko sekundi kasnije dolje u vodu. Kara se čvrsto držala za ogradu, pokušavajući pogledom probiti kišu i izmaglicu. Iako je dan počeo uzmicati pred noći, njezine su joj oči, naviknute više na gledanje u mraku, omogućavale bolji pogled na ono što se moglo nalaziti pred njima i to bolje od bilo kojega iskusnog mornara. Do sada su sigurno došli, pa čak i prošli vode u kojima su Kalkos i njegovi drugovi poginuli. To je značilo da bi se u svakom trenutku brod mogao naći pod napadom neprirodnih sila. "Lady Kara!" zazove je Dravko. Glas mu je dolazio iza nje. "Postaje sve gore! Trebali bi zbilja otići dolje!" "U redu sam." Iako sigurno nije bila plemenitog roda, muškarci se jednostavno nikako nisu mogli natjerati daju zovu jednostavno po imenu. Bila je to pogreška Jeronnana koji je, kad ju je prvi puta predstavljao posadi, naglasio titulu i, ponajviše, svoje poštovanje prema njoj. Stoje odgovaralo kapetanu, odgovaralo je i njegovoj posadi. "Ali oluja-!" "Hvala ti na brizi, gospodine Dravko." On je već znao da se s njom ne treba prepirati. "Samo budi oprezna, moja gospo!" Dok se probijao natrag, Kara pomisli kako će ju briga koju je dobivala od Jeronnana i njegove posade zasigurno razmaziti pred ulazak u Lut Gholein. Tamo će se, znala je to, susresti s mnogo primitivnijim predrasudama prema svom narodu. Nekromanti su se nosili sa smrću, a većina puka nije se željela podsjećati na vlastitu smrtnost, niti na činjenicu da bi na njihove duhove mogli poslije smrti utjecati neki poput nje. Unatoč odbijanju Dravkovog prijedloga, nekromantica uskoro odluči da neće više dugo ostati na pramcu. Nadolazeća noć u kombi- l naciji s užasnim vremenom smanjivali su vidljivost svake sekunde, 'l Ubrzo će doći do točke kada čak niti ona neće biti od koristi. Ipak, odlučila je da će na svome stražarskom mjestu ostati stoje duže moguće. Valovi su se uzdizali i spuštali, i to njihovo uzdizanje i spuštanje bilo je pomalo monotono unatoč spektakularnosti ovakve demon-stracije sirove snage. Jednom ili dvaput ugledala je nešto za što je l pomislila daje morsko stvorenje, no komad trulog drveta bi uskoro i ušao u njezin vidokrug. Inače se ništa drugo nije dogañalo. Naravno, to je takoñer značilo da nije bilo niti traga od demona, a bilo je to nešto za što je čarobnica mogla biti zahvalna. Ona otare kišu iz očiju pogledavajući posljednji put prema vodi uz Kings Shield. Valovi, pjena i -Ruka? Mijenjajući položaj, Kara je zurila u tamne vode. Svi su joj osjeti | bili na oprezu. Tamo! Ruka i gornji dio čovjekovog tijela. Nije mogla razabrati^ detalje, no bila je sigurna daje vidjela kako se izdiže natopljeni ud.l Kara nije imala nikakvu brzu čin za ovakve situacije, i stoga se odmah okrene prema palubi... i iščezavajućoj prilici Jeronnanovog drugog čovjeka. "Gospodine Dravko! Čovjeku moru!"

52

Na sreću, odmah ju je čuo. Pozivajući još tri druga čovjeka, Dravko požuri prema mjestu gdje je stajala nekromantica. "Pokaži mi gdje!" "Pogledaj! Vidiš li ga?" On je promatrao divlje vode, a zatim klimne. "Glava i ruka, i mislim da se možda miče!" Dravko poviče kormilaru da zaokrene brod, a zatim se mnogo tišim glasom obrati njoj: "Malo je vjerojatno da ćemo ga uspjeti spasiti u ovim okolnostima, no pokušat ćemo." Nije mu odgovorila. Bila je svjesnija izgleda čak i od njega. Ako je priroda ravnoteže diktirala čovjekovo preživljavanje, on će biti spašen, a ako nije, tada će, poput Kalkosove, njegova duša otići u drugi oblik postojanja gdje će ispunjavati drugu ulogu za ravnotežu. Tako su govorila učenja Rathme. Naravno, taje ista ravnoteža takoñer diktirala da, ako je postojala nada za život, za njega se moraju boriti oni koji ga mogu spasiti. Rathma je naučavao pragmatizam, ali ne i neljudskost. Oluja je otežavala kretanje, no unatoč tome King s Shield se ipak uspio približiti nemoćnoj prilici koja se borila s valovima. Na žalost, nadolazak noći činio je zadatak sve težim dok je nejasni oblik nestajao i ponovno se pojavljivao sa svakim novim valom. Uskoro se i kapetan Jeronnan pridružio svojoj posadi, preuzimajući kontrolu nad situacijom. Na Karino iznenañenje, zapovjedio je dvojici mornara da donesu lukove. Ti su mornari, Dravko ju je obavijestio, bili iznimno vješti s tim oružjem. "Misli li on prikratiti tako čovjekove muke?" upita ona, preplašena ovom stranom ličnosti bivšega časnika. Kara je očekivala da će on barem pokušati spasiti nesretnog mornara. "Samo gledaj, moja damo." Oči joj se suziše u naknadnom razumijevanju, dok su strijelci brzo vezali užad za svoje strijele. Umjesto da samo dobace uže čo-vjeku, nadali su se da će upotrebom strijela lakše približiti užad na doseg. Čak su i u oluji mogli biti puno precizniji s lukovima nego da se oslone samo na ruke. Ipak je to bio riskantan poduhvat, no imao je više izgleda na uspjeh."Požurite, vrag vas odnio!" galamio je Jeronnan. Dvojica ispališe strijele. Jedna odjezdi daleko iza mete, no druga pogodi na dohvat prilici nošenoj valovima. "Uhvati!" vikao je Drayko. "Uhvati!" Prilika ne načini nikakav pokret prema užetu. Kara se, vrlo riskirajući, nagne preko ograde pokušavajući približiti uže. Možda će reagirati ako ga uže dotakne. Kara je poznavala starije koji su mogli pomicati objekte jednostavno misleći na njih no, kao i mnoštvo toga, to još nije bila u stanju učiniti, jer njezino učenje još nije doseglo taj nivo. Mogla se samo nadati da će njezin očaj u kombinaciji s onim što je dosada naučila, biti dovoljni u ovom užasnom trenutku. Da li | zbog njezinih očajničkih misli, ili samo zbog hirovitog mora, uže doñe na nekoliko centimetara od čovjekove ruke. "Uhvati ga!" ohrabrivao ga je kapetan. Iznenada se tijelo trže. Val ga prekrije i za nekoliko napetih sekundi, nesretne figure nestade. Karaju prva primijeti. Sada se nalazila na nekoliko metara od oba užeta. "Prokletstvo!" Dravko udari šakom po ogradi. "Ilije mrtav ili -" Ploveći oblik se ponovno trže i gotovo potone. Prvi časnik opsuje. "Ne čine to valovi!" U rastućem užasu, Kara i posada su promatrali kako se tijelo još dva puta trgnulo, a onda ponovno nestalo pod vodom. Ovaj puta se nije ponovno pojavilo. "Morski psi su ga se dočepali", promrmlja konačno jedan od mornara. Kapetan Jeronnan potvrdi. "Povucite užad, momci. Učinili ste što ste mogli. Sva je prilika daje već bio mrtav, a mi imamo i drugih briga, ne?" Pokvarenog raspoloženja zbog uzaludnosti svojih napora, posada se polagano vrati na svoje zadatke. Gospodin Dravko ostao je na trenutak s Karom, koja je i dalje pogledom tražila izgubljenog mornara. "More traži svoje", prošapće on. "Pokušavamo naučiti živjeti s time." "Mi na to gledamo kao na dio sveopće ravnoteže," uzvrati on "no zbog gubitka života koji se mogao spasiti, ipak treba žalovati." "Najbolje je da odeš odavde, moja gospo." Lagano mu dotaknuvši ruku, Kara odgovori: "Hvala ti na tvojoj brizi, noja želim ostati na tren. Bit ću u redu." Nevoljko, on je ponovno napusti. Ponovno sama, nekromantica posegne u svoj ogrtač i ukloni sa svoga vrata malu crvenu ikonu u obliku zastrašujućeg zmaja sa svjetlećim očima i oštrim zubima. Sljedbenici Rathme su vjerovali da svijet leži na leñima velikog zmaja Trag'Oula, koji je bio uporište i kao takav pomagao u održavanju nebeske ravnoteže. Svi su nekromanti odavali puno poštovanje vatrenom levijatanu. Kara je tiho molila da Trag'Oul isprati nepoznatog čovjeka na sljedeću ravan postojanja. Isto je molila i za mornara Kalkosa, iako to nitko od posade King's Shielda nije primijetio. Oni izvana nisu spremno prihvaćali Trag'Oulovo mjesto u svijetu. Zadovoljna onim što je učinila, vitka žena srebrnih očiju vrati se u svoju kabinu u potpalublju. Unatoč predanosti svojem zadatku, Kara je s velikim olakšanjem ušla u sobu. Stražarenje zbog pojave demona, pa potom promatranje neuspjelog pokušaja spašavanja, dosta su je iscrpili. Tijekom zadatka kojeg je sama sebi nametnula, uzela je samo kratke pauze za obrok i zapravo je bila duže na nogama nego bilo koji

53

od muškaraca. Sada je sve stoje željela učiniti bilo da odspava, i još malo spava, pa onda još malo. Kabina koju joj je ponudio Hanos Jeronnan bila je izvorno namještena za njegovu kćerku, i to je još više otežavalo Kari ophoñenje s damskim ukrasima i previše mekanim jastucima. Za razliku od posade, ona je imala pravi krevet koji je bio dobro pričvršćen za pod kako se ne bi sklizao po sobi. Zbog njene daljnje zaštite prilikom sna, krevelje bio osiguran malenom podstavljenom ogradom, kako se onaj koji bi se našao na krevetu ne bi otkotrljao na tvrdi drveni pod tijekom najgorih oluja. Kara je već bila zahvalna na tim ogradama, a osobito su joj dobro došle sada kada se osjećala tako iscrpljenom. Nekromantica je sumnjala da bi ove noći imala snage da se sama održava na krevetu. Odbacivši mokri ogrtač, Kara sjede u dno kreveta i pokuša sabrati misli. Unatoč ogrtaču, i odjeća joj je bila potpuno mokra, skroz od njene crne košulje pa do kožnih hlača i čizama. Zbog vlage joj se košulja prilijepila uz tijelo, pa joj je bilo još hladnije. Jeronnana jebrinulo što nekromantica nije ponijela nikakve druge odjeće, i prije puta je inzistirao da si pronañe barem jedan komplet odjeće. Kara je popustila tek kada se on složio da ta odjeća nalikuje što je više moguće njezinim crnim haljama. Učenja Rathme nisu podrazumijevala zanimanje za posljednju modu. Nekromantica je tražila samo funkcionalnu i trajnu odjeću. Sada zahvalna što je tada bila toliko popustljiva, Kara se brzo presvuče, a svoju odjeću objesi da se suši. Isti je ritual izvodila svake noći putovanja pokušavajući stvari držati čistima koliko je god to bilo u njezinoj moći. Ako se netko bavi krvlju i smrću, to ne znači da se ne brine za čistoću svoje odjeće. Još jednom, mlada žena pozdravi ovako mek krevet. Kapetan bi se ražalostio daje saznao daje spavala potpuno odjevena, no na ovakvome putovanju, Kara nije mogla riskirati. Ako se demoni iz Kalko- J sovih sjećanja pojave, morala je odmah biti spremna. Njezin jedini kompromis prema komforu ticao se čizama koje je, iz poštovanja prema Jeronnanu i njegovoj kćeri, ostavila na podu uz rub kreveta. ; Prigušivši svjetiljku, Kara Noćna Sjena utone u krevet. Divlji | valovi su je zapravo još prije uljuljali u san, njišući tamnu čarobnicu amo-tamo kao u kolijevci. Problemi svijeta počeše se povlačiti... Dok se blijedo plavo svjetlo nije počelo probijati kroz njezine vj eñe, izvlačeći j e iz drij emeža. Isprva je mislila da se radi o nekome snu, no svi joj se živci na-peše kada postupno shvati da gaje osjetila i budna kroz zatvorene oči. Tamna se čarobnica napne, a zatim uspravi u krevetu, kleknuvši s rukama uperenim prema izvoru nadnaravnog osvjetljenja. Budući da se nalazila u kabini ispod ruba vode, Kara je isprva zamišljala daje more nekako probilo trup. No, dok su joj zadnji ostaci sna blijedjeli iz glave, umjesto toga vidje nešto mnogo više uznemirujuće. Ne samo daje plavo svjetlo iz njezina sna postojalo, nego je ono sada prekrivalo dobar dio zida njene kabine. Bilo je maglovito, kao da se zid pretvorio u izmaglicu i neprestano treperio. Kara osjeti kako joj se cijelo tijelo ježi... Kroz magičnu izmaglicu stupi ne jedna, već dvije vodom natopljene prilike. Ona otvori usta da ili izgovori čaroliju ili pozove pomoć. Ni sama nije bila sigurna što da učini. U svakom slučaju, njezin ju je glas, i tijelo kao cjelina, jednostavno iznevjerio. Nekromantica nije rnogla shvatiti zašto, dok jedna od mračnih prilika ne podiže poznati bodež od slonovače, bodež koji je zasjao uznemirujućom plavom bojom svaki puta kada bi Kara i pomislila nešto učiniti. Prilično mrtva figura vizjereijskog čarobnjaka Fauztina s koje je kapala voda - zjapeća rupa na mjestu gdje mu je nekada bilo grlo bila je samo djelomično skrivena ovratnikom njegova ogrtača - zurila je mrko u nju. Njegove oči koje nisu treptale, tiho su upozoravale Karu na glupost svakog otpora. Do njega, njegov nacereni pratilac otresao je sa sebe morsku vodu. Iza njih, plavo je svjetlo blijedjelo, a s njime su nestajala i ča-robna vrata kroz koja su utvare ušle. Niži od dva neumrla koraknu prema njoj. Kad je to učinio, Kara shvati da su ona i posada vidjeli njegovo tijelo. On je bio onaj bespomoćni mornar. Fauztin i njegov prijatelj su je nasamarili kako bi uredili ovaj monstruozni posjet. Sablasni smiješak se raširi. Žuti zubi i natrule desni doprinosili su cijeloj slici kože koja se gulila i vlažnog, gnjilog mesa ispod. "Tako ...je dobro ... vidjeti te ... opet... nekromantice ..." Ako oluja već nije prestala do vremena kada je Hawksfire stigao do luke u Lut Gholeinu, tada se barem primirila gotovo do podnošljivosti. Norrec Vizharan bio je zahvalan zbog toga, kao stoje bio zahvalan daje brod stigao prije izlaska sunca, kada je većina kraljevstva još uvijek spavala, i kada se neće toliko primjećivati zloguke osobitosti mračnoga broda. U trenutku kada je Hawksfire pristao, čin koju je oklop bacio prestane, ostavljajući kapetanu Cascu i Norrecu da najbolje što mogu dovrše stvar. Brod je privukao poglede ono nekolicine ljudi u luci, no na sreću, činilo se da nitko nije primijetio kako se užad sama od sebe namješta i kako se jedra spuštaju bez fizičke pomoći. Kada je sidro napokon spušteno, Casco je svojim izrazom lica, ako već ne i riječima, jasno pokazao daje došlo vrijeme da se njegov putnik iskrca i da se, ako je ikako moguće, nikad ne vrati. Norrec pruži ruku u pokušaju da se nekako pomiri sa suhim, stranim mornarom, no Casco zdravim okom pogleda rukavicu, a zatim istim okom susretne vojnikov pogled. Nakon nekoliko trenutaka nelagode, Nor-rec spusti ruku i brzo ode niz mostić. Ipak, kada se našao na nekoliko metara od Hawksfirea, nije mogao, a da ne pogleda unazad po posljednji put, pa vidje da ga

54

kapetan još uvijek promatra. Nekoliko su sekundi buljili jedan u drugoga, a zatim Casco lagano mahne Norrecu. Veteran kimne u odgovor. Očigledno zadovoljan ovom malenom razmjenom, Casco spusti ruku i okrene se, već potpuno posvećen pregledavanju svoga teško oštećenog broda. Norrec jedva daje koraknuo kad ga netko s druge strane pozove. "Hawksfire je ponovno izigrao sudbinu", postariji kapetan s očima u obliku badema, bijelim čuperkom umjesto brade i oronuo, primijeti ovo, govoreći s vlastitog broda. Unatoč ranoj zori i lošemu vremenu, on pozdravi Norreca veselim osmijehom. "No, ovaj put, čini se, jedva! Jahao je zajedno s ovom olujom, ne?" Vojnik samo potvrdno kimne. "Riječ mudrosti - imao si sreće! Nije svaki čovjek koji je na njemu putovao završio putovanje! On nosi lošu sreću, osobito kape-tanu!" Sada više neko ikad, pomisli Norrec, iako se to nije usudio reći kapetanu. Iznova kimne, a zatim pokuša nastaviti hodati, no stari mornar ponovno vikne. "Ovamo! Nakon takvoga puta, sigurno ti treba krčma! Najbolja je Atma s\ Dobra gospa ju i dalje sama vodi, čak i nakon što joj je muž umro! Reci im da je kapetan Meshif rekao da prema tebi postupaju dobro!" "Hvala", promrmlja Norrec, nadajući se da će njegov kratki odgovor zadovoljiti malo previše razdraganog čovjeka. Želio se što pri-je udaljiti od dokova, još uvijek u strahu da će netko primijetiti nešto čudno u vezi s dolaskom Hawksfirea i k tome povezati s time Norreca. S dobro navučenim ogrtačem, umorni veteran požuri da bi nakon nekolikog minuta napokon za sobom ostavio brodove i skladišta i ušao u pravi, opjevani Lut Gholein. Često je slušao priče o tome kraljevstvu, no nikada ga ranije nije posjetio. Sadun Tryst je znao reći da se ovdje može naći svega što se uopće može kupiti ... i to u velikim količinama. Brodovi dolaze iz cijeloga svijeta donoseći legalna dobra i ona koja to nisu. Lut Gholein predstavljao je najotvore- O nije tržište, iako su se oni koji su vladali postarali da se red stalno održava. Niti u jednom trenutku nije spavao cijeli grad. Prema Sadunu, čovjek je samo trebao dovoljno dugo tražiti da bi pronašao mjesto za one kojima treba egzotične zabave i koji će svoj novac trošiti bez obzira na sat. Naravno, oni koji se ne bi mogli zabavljati u skladu s postavljenim granicama, riskirali su da nalete na budno oko Straže koja je s velikim marom služila sultanu. Sam Tryst je ispričao neke zaista živopisne priče o tamnicama Lut Gholeina... Unatoč svemu što mu se dogañalo od grobnice naovamo, Norre-covo se raspoloženje poboljša gotovo istovremeno čim je stupio na ulice. Okruživale su ga razdragano veselo urešene zgrade od žbuke i kamena. Na vrhu svake bila je sultanova zastava. Na zapanjujuće čistim kaldrmom popločanim ulicama koje su se protezale u svakom smjeru, pojaviše se i prva kola. Kao da izlaze iz samih sjena, brze prilike u lepršavoj odjeći otvarale su šatore i vrata pripremajući se za novi posao. Neka od kola zaustavljala su se kod tih šatora, donoseći trgovcima novu robu. Oluja se bila raspršila u nekoliko tamnih grmljavinskih oblaka, a Norrecovo je raspoloženje stalno raslo s njenim smanjivanjem. Zasada odijelo nije ništa zahtijevalo od njega. Možda će moći, barem na neko vrijeme, hoditi vlastitim putovima. U mjestu tako velikom poput Lut Gholeina, sigurno je bilo uglednih čarobnjaka koji mu mogu pomoći da se oslobodi svojega prokletstva. Pod izgovorom da se divi krajoliku, a to je bilo sasvim lako, Norrec će pokušati uposliti oči da nañu bilo koji trag moguće pomoći. U trenucima svitanja ulice se ispuniše ljudima različitih oblika, veličina i rasa. Putnici iz krajeva toliko dalekih kao stoje Ensteig i Khanduras, hodali su meñu tamno odjevenim posjetiteljima iz Kehji-stana i udaljenijih krajeva. U stvari, činilo se daje više stranaca nego lokalnih žitelja. Norrecu je na ruku išla prisutnost tako raznolike gomile jer se mogao lako uklopiti. Čak ga niti oklop nije pretjerano izdvajao, jer je bilo praktički posvuda i drugih ljudi odjevenih poput njega. Neki od njih su se očito nedavno iskrcali s brodova, dok su sedrugi, osobito oni koji su nosili kacige s turbanima i elegantne srebrne ogrtače koje su se vijorile iza njihovih plavo-sivih prsnika, očigledno služili gospodaru ovog lijepog kraljevstva. Ponad svega, arhitektura je bila dosljedna. Niži katovi zgrada bili su glatkog pravokutnog oblika, dok su krovovi bili poput malih tornjeva nalik minaretima. Bio je to čudnovat dizajn, osobito za nekoga tko je roñen i odrastao meñu visokim zamcima s kupolama kakve su imali plemići, i niskim slamnatim prebivalištima kmetstva. Nor-rec se stalno iznova divio egzotičnoj kvaliteti gradnje. Nije bilo dvije potpuno iste zgrade. Neke su bile široke, dok su druge nadoknañivale nedostatak prostora na tlu time što su bile više i uže. Začu se rog i ulice oko Norreca se iznenada isprazniše. Dok je pratio rulju, jedva je izbjegao da ga pregazi patrola na konjima. Ljudi iz patrole bili su odjeveni u iste kacige s turbanima i prsnike kakve je ranije vidio. Lut Gholein je i mogao biti živahan i aktivan grad, no, kako je i Sadun rekao, činilo se da u njemu ima dosta policije. Zbog toga Norrec postade još sumnjičaviji što ga nisu zaustavili još na dokovima radi bar nekog ispitivanja. Većina je velikih lučkih gradova imala danonoćnu čvrstu kontrolu, no Norrec

55

se s time nije susreo. Unatoč reputaciji otvorenoga grada koju je Lut Gholein imao, to je čudilo Norreca. Dok je lutao uokolo, polagano su ga spopali glad i žeñ. Jeo je nešto na Havvksfireu no, zbog želje da se dokopa dokova, nije jeo do sitosti. Osim toga, Norrec se potajno nadao da će pronaći nešto u gradu, radije nego da jede još jednu porciju Cascovog uznemirujućeg bućkuriša. Odijelo mu je i prije stvaralo sredstva, pa se veteran s nekim pouzdanjem ogledao uokolo. Na vidiku je bilo nekoliko krčmi i gos-tionica različitog izgleda, no Norrecu za oko zapadne jedna odreñena. Najbolja je Atma! Reci im daje kapetan Meshifporučio doprema tebi postupaju dobro! Upravo ta krčma nalazila se na nekoliko metara od vojnika. Drveni znak s neuočljivom okruglom maskotom visio je iznad ulaza. Robusno mjesto koje je mnogo toga vidjelo, ali dovoljno poštena izgleda da bez brige uñe u nj. Sa svom odlučnošću koju je mogao skupiti, Norrec krene prema njoj, nadajući se da ga oklop neće iznenada odvući nekamo drugamo. Uñe na miru i vlastitom voljom, a to je, uz ovo novo okruženje, bilo dovoljno da Norrecu porastu nade. Unatoč tome što je bilo rano, Atma je već radila dobar posao. Većina mušterija bili su pomorci, no bilo je i nekoliko trgovaca, turista i vojnih lica. Ne želeći previše privlačiti ničiju pozornost, Norrec izabere separe u jednom uglu i sjede. Mlañahna djevojka, vjerojatno premlada da bi radila u ovakvoj ustanovi, doñe da zaprimi njegovu narudžbu. Norrecove nosnice već su osjetile da se nešto otraga kuha, pa je riskirao naručiti što god to bilo, a uz to i kriglu svijetlog piva da to ispere. Djevojka se nakloni, a zatim požuri dalje i tako mu da priliku da malo razgleda. I previše j e vremena u svome životu proveo u krčmama i gostionicama, no ova barem nije izgledala kao da će kuhari skuhati što god uhvate svojim mišolovkama. Posluga je držala stolove i pod relativno čistima, a nijedan od gostiju se dosad nije ugušio svojim jelom ili pićem. Ponad svega, Atma je potvrdila njegov dojam o Lut Gholeinu kao kraljevstvu usred golemog prosperiteta u kojem se činilo da svi dobro zarañuju, pa čak i najniži slojevi. Djevojka se vrati s njegovom hranom, koja je uistinu izgledala dobro kao što je i mirisala. Nasmiješila mu se i rekla cijenu koja mu se činila sasvim pristojnom. Norrec pogleda svoju ruku u rukavici i sačeka. Ništa se ne dogodi. Rukavica nije udarila po stolu i ostavila za sobom ispravan iznos. Norrec se trudio da ne pokaže iznenadnu tjeskobu. Je li mu odijelo dopustilo da uñe u zamku? Najmanje što mu mogu učiniti ako ne plati, jest izbaciti ga van. On pogleda prema vratima gdje su se nalazila dva mišićava izbacivača koji nisu gledali prema njemu koji se doimao kao da vodi više nego zanimljiv razgovor s poslužitelj icom. Ona ponovi iznos. Ovaj put njezin je izraz lica bio manje prijateljski. Norrec je zurio u rukavicu misleći: Hajde, prokleta bila! Sve što želim je dobar obrok! Ti to možeš, zar ne? Još uvijek ništa. "Je li sve u redu?" upita djevojka. Njezin izraz lica govorio je kako misli da zna odgovor na to pitanje. Norrec nije odgovorio. Zatvarao je i otvarao svoje šake u nadi da će se čarolijom pojaviti novčići. Pogledavši jednom prema dvojici izbacivača, djevojka stade uzmicati. "Oprostite gospodine ... imam i drugih stolova..." Pod dlanom on osjeti zvuk udaranja novčića o stol. I ona gaje takoñer čula, i smiješak joj se iznenada vrati. Norrec se nasloni, pokazujući malu hrpicu koja se ukazala pred njim. "Žao mi je zbog zbrke. Nisam nikada bio u Lut Gholeinu i morao sam razmisliti imam li točan iznos. Je li ovo dosta?" Njezin mu je izraz lica govorio sve stoje želio znati. "Da, gospodine! Dosta, i previše!" Preko ramena, vidio je kako dva grmalja oklijevaju. Veći od dvojice potapša svog kolegu po ruci, i oni se vratiše na svoja mjesta. "Uzmi što treba za hranu i piće", reče on djevojci, umnogome osjećajući olakšanje. A kad je to učinila, Norrec doda: "A najveći novčić ostavi za sebe." "Hvala vam, gospodine! Hvala vam!" Gotovo je odlebdjela natrag za šank. Činilo se da joj je to bila najveća napojnica u životu. Taj prizor nakratko razvedri Norreca. Barem nešto dobroga od ovog ukletog oklopa. Zurio je u borbene rukavice dobrano svjestan onoga što se upravo dogodilo. Odijelo mu je jasno pokazalo da ono, a ne on, kontrolira cijelu situaciju. Norrec je živio svoj život po prešutnom pristanku odijela. Bilo bi budalasto misliti drugačije. Unatoč realnosti svoje dileme, Norrec je nekako uspio uživati u svojem obroku. U usporedbi s jelom kapetana Casca, ovo je imalo okus Raja. Razmišljajući o ovom mističnom kraljevstvu, vojnik je vagao svoj sljedeći potez. Oklop gaje držao na kratkoj uzici, no sigurno je bilo načina da se mimoiñu njegove obrane. U kraljevstvu tako živopisnom kao što je to bio Lut Gholein, bilo je u obilju ne samo čarobnjaka, nego i svećenika. A ako ovi prvi ne budu mogli pomoći Norrecu, možda će moći sluge Raja. Svećenici su sigurno imali doticaja sa silama daleko moćnijima od začaranog odijela. No kako doći u kontakt s jednim od njih? Norrec se pitao može li oklop podnijeti da se nañe na svetome tlu. Može li to biti tako jednostavno? Doći do crkve i popeti se uz njene stepenice? Hoće li moći učiniti barem toliko?

56

Očajnomu se čovjeku činilo da vrijedi pokušati. Oklop ga je trebao živa i relativno zdrava, a to mu je već moglo dati neku priliku. Napokon, Norrec je morao pokušati ne samo zbog svojega života, već i zbog svoje duše. Završio je s jelom, zatim na brzinu iskapio pivo. Tijekom toga vremena poslužiteljica se vratila nekoliko puta da vidi treba li mu još što. Bio je to jasan znak da je bio vrlo darežljiv u napojnici. Norrec joj dade jedan od najmanjih novčića koji mu je preostao, stoje uzrokovalo da njezin osmijeh nekako postane još širi nego ranije. Tada je usput pita o mjestima za razgledavanje u gradu. "Tu je, naravno, arena", odgovori mu brzo djevojka, koja se zvala Miram. Bez sumnje je bila navikla da joj došljaci postavljaju takva pitanja. "Takoñer i palača! Morate vidjeti palaču!" Oči joj poprimiše sanjarski izgled. "Jerhvn, sultan tamo živi..." Taj je Jerhvn, sudeći po Miraminom ushitu, po svoj prilici morao biti zgodan i prilično mlad čovjek. Dok je sultanova palaca bila nesumnjivo intrigantan prizor, nije to bilo ono što je on tražio. "A osim toga?" "Tu je takoñer i kazalište Aragos preko puta kojeg se nalazi katedrala Tome Pokajnika, no Zakarum svećenici dopuštaju posjete samo u podne, a kazalište se obnavlja. Ah! Na sjevernom kraju grada imate utrke konja i pasa -" Kad je saznao informaciju koja mu je trebala, Norrec je prestao slušati. Ako sveto tlo ili Raj imaju ikakve nadmoći nad demonskom Bartucovom ostavštinom, tada je ta katedrala predstavljala najbolju nadu. Zakarum Crkva je predstavljala najmoćniji red s obje strane Blizanačkih mora. "- a neki starci i učenjaci vole ostatke Vizjerei hrama izvan gradskih zidina, iako se, nakon Velike pješčane oluje, tamo nema puno toga za vidjeti..." "Hvala ti, Miram. To je dovoljno." Pripremio se za polazak, već smišljajući neki zaobilazni način kako da se dokopa blizine Zakarum crkve. Četiri osobe, u njemu sada poznatoj odori Straže Lut Gholeina stupiše nAtmu, no njihovo zanimanje za krčmu nije se nimalo ticalo pića. Umjesto toga, gledali su izravno u Norreca. Lica im se smrači-še. Mogao se gotovo zakleti da točno znaju tko je on. Vojnom preciznošću kojoj bi se Norrec, da su druga vremena, divio, četvorka se raširi, eliminirajući svaki mogućnost da ih zaobiñena putu prema glavnom ulazu. Iako još uvijek nisu bili izvukli svoje duge zakrivljene mačeve, svaki je čuvar držao ruku u blizini drške. Jedan Norrecov pogrešan potez i četiri će oštrice izletjeti spremne da ga sasijeku. Pretvarajući se da uopće nije zabrinut, oprezni borac ponovno se obrati poslužiteljici: "Moram se sastati s jednim prijateljem u ulici iza ove krčme. Imate li stražnji izlaz?" "Ima jedan tamo", pokaže ona, no on joj nježno spusti ruku ostavljajući u njoj novčić. "Hvala ti, Miram." Blago je odgurnuvši da proñe kraj nje, Nor-rec se kretao kao da ide prema šanku da uzme još jedno piće. Četiri stražara su oklijevala. Na pola puta do šanka, on zaškilji prema stražnjim vratima. Iako ih nije mogao vidjeti, Norrec je bio siguran da četvorica znaju njegove nakane. Požuri korak pokušavajući doseći izlaz čim je prije moguće. Kad jednom izañe, pokušat će se izgubiti u sve većoj vrevi. Norrec širom otvori vrata i izleti van poput strijele -- i nañe se naglo zaustavljen. Snažne ga šake uhvatiše za obje ruke i čvrsto ga stegnuše. "Pruži otpor i samo ćeš si pogoršati stvari, zapadnjače!" prasne mrki stražar sa zlatnim kopčama na ogrtaču. Pogledao je iza Norreca i rekao: "Dobro ste obavili posao! To je taj! Mi ćemo ga sad preuzeti!" Ona četvorica koja su Norreca progonila iznutra, proñoše pored uhićenika, zastavši samo da salutiraju časniku, a tada odoše. Norrec se namršti. Shvatio je daje upao u najobičniju od svih zamki. Nije imao pojma kakve su namjere njegovih hvatača, no u tom trenutku oni su ga puno manje zanimali od činjenice da Bartucov oklop nije reagirao. Zasigurno je ova situacija iziskivala nekakvu reakciju, no zasada se oklop činio potpuno nespremnim da oslobodi svog domaćina. Zašto? "Obrati pažnju, zapadnjače!" Časnik mu se približi kako bi ga ošamario, no na posljetku spusti ruku. "Kreni s nama mirno, i neće ti se ništa loše dogoditi! Pokušaš li se odupirati ..." Čovjekova ruka klizne na dršku njegovog savijenog mača. Bilo je prilično jasno što to znači. Norrec potvrdno kimne daje shvatio. Ako se oklop odlučio ne opirati, on zasigurno nije imao namjere hvatati se u koštac s ovom naoružanom patrolom. Patrola koja gaje uhitila oblikova četverokutni špalir sa svojim voñom na čelu i, naravno, Norrecom u sredini. Grupa je krenula niz ulicu, dalje od veće gužve. Nekoliko radoznalih ljudi promatralo je povorku, no niti jedan od njih nije pokazivao simpatije za strančeve probleme. Po svoj prilici su rezonirali da ionako ima puno stranaca, pa jedan manje neće predstavljati neku razliku. Nitko Norrecu još nije objasnio zašto su ga točno uhitili, no on je pretpostavljao da to ima neke veze s dolaskom Hawksfirea. Možda je bio u krivu kada je pomislio da straža nije poslana u luku. Možda se u Lut Gholeinu pažljivije motri na one koji doñu brodom nego što bi se to na prvi pogled pretpostavilo. Takoñer je postojala mogućnost daje kapetan Casco ipak prijavio dogañaje na svome brodu i onoga koji je odgovoran za gubitak njegove posade.

57

Stražar na čelu povorke iznenada skrene prema užem dijelu ulice. Ostali su ga slijedili. Norrec frknu. Više nije razmišljao o Cascu i Hawksjireu. Oni koji su ga uhitili sada su hodali kroz manje frekventne ulice koje su se doimale kao da nisu na dobru glasu, i u koje bi sunce imalo problema prodrijeti i za najsunčanija dana. Vojnik postade napetiji. Učini mu se daje nešto pošlo krivo. Još su neko vrijeme hodali, a zatim skrenuše u aleju u kojoj je bilo tamno poput noći. Grupa nastavi nekoliko metara unutra, a zatim se naglo zaustaviše. Stajali su u stavu pozor. Činilo se da jedva dišu. U stvari, četiri su stražara stajala u tako nepomično, da Norrec nije mogao ne po-misliti da nalikuju lutkama čiji je gospodar prestao povlačiti niti. I kao da potvrñuje ovu njegovu slutnju, dio sjenki odvoji se od ostalih, oblikujući se u starijeg, izboranog čovjeka s dugom, srebrn-om kosom i bradom, koji je bio odjeven u elegantnu odjeću širokih ramena koja je bila sasvim u stilu kakav je nosio onaj kojeg je Norrec tako dobro znao ... Fauztin. No, ova je osoba, ovaj Vizjerei ne samo daje živio znatno duže nego Norrecov nesretni prijatelj, nego je samim time stoje bio ovdje pokazivao da njegove sposobnosti umnogome nadilaze one mrtvoga maga.

"Ostavite nas ..." naredi on čuvarima. Glas mu je bio jak i zapovjednički unatoč njegovim godinama. ' Časnik i njegovi ljudi poslušno se okrenuše i odmarširaše pu-V tem kojim su i došli. "Neće se ničega sjećati," reče Vizjerei, "kao što se niti ostali ko- • ji su im pomagali neće ničeg sjećati... što ja i želim ..." Kad Norrec pokuša zaustiti, prilika srebrne kose prekine ga jednim pogledom. "A ako ti je život mio ... i ti ćeš činiti ono što ja poželim ... upravo ono što ja želim." Zar se ne osjećaš dobro, djevo?" upita kapetan Jeronnan. "Izlazila si iz sobe samo da uzmeš jelo, a zatim si se vraćala i provodila u sobi cijelo vrijeme." Kara ga pogleda ravno u oči. "Dobro sam, kapetane. Sad kada se King s Shield približio Lut Gholeinu, moram se pripremiti za svo-je putovanje iz toga mjesta. Moram razmisliti o mnogočemu. Ispričavam se ako se doimam neprijateljski raspoloženom prema tebi i tvojoj posadi..." "Ne neprijateljski... samo udaljeno", uzdahne on. "Dobro. Ako trebaš štogod, samo reci." Njoj je dosta toga trebalo, no u tome joj dobri kapetan nije mogao pomoći. "Hvala ti... za sve." Nekromantica je osjećala njegove oči na sebi dok je koračala prema svojoj kabini. Jeronnan bi rado učinio sve za Karu bez obzira na okolnosti, i Kara je to cijenila. No na žalost, sva pomoć koju joj je on mogao ponuditi, čarobnici ne bi bila ni od kakve koristi u njezinoj trenutnoj situaciji. Kada je ušla u kabinu, Kara vidje dvojicu neumrlih kako stoje u uglu i čekaju s poslovičnim izrazima svojstvenima njihovoj vrsti. Fauztin je držao spremnim sjajni bodež. Vizjerei čini na njemu osiguravale su da nekromantica ne može ništa učiniti protiv njih dvojice. Carobnjakove žute oči netremice su je promatrale. Kara nikada nije mogla biti sigurna što Fauztin misli, jer se njegov izraz lica slabo mijenjao. To nije bio slučaj sa Sadunom Trvstom. Druga se utvara ne prestano smješkala, kao daje imao neku doskočicu koju im je htio ispričati. Kara je, gledajući ga, stalno otkrivala kako želi ispraviti svoj vrat koji bi joj se svako malo nakrenuo na jednu ili na drugu stranu. -•.,, ,;„, Mrtvački smrad ih je okruživao, no koliko joj se činilo, smrad se nije širio izvan njezine kabine. Budući nekromanticom, miris smrti Karu je smetao manje nego druge, no ipak bi mogla i bez njega. Njezini studiji i vjera osigurali su da se Kara gotovo svakodnevno susreće s kraljevstvom smrti, no ti bi se susreti uvijek odvijali pod njezinim uvjetima. Nikada prije uloge nisu bile zamijenjene, da su mrtvi nju prisilili da doñe na njihov zaziv. "Dobri kapetan ... te ostavio ... na miru ... nadam se", prodahće Tryst. "Samo je zabrinut za mene. To je sve." Žilava avet zahihoće stoje zvučalo kao da se životinja guši grizući kost. Možda mu se komad kosti zaglavio u dušniku u trenutku kada mu je vrat bio slomljen. To bi objasnilo način na koji je govorio. Iako Sadim Tryst nije imao potrebe za disanjem, zrak mu je trebao kako bi mogao govoriti. Naravno, s razjapljenom rupom u svom vratu, Trystov pratilac, Vizjerei, bit će zauvijek tiho.

58

"Nadajmo se... da će ta briga... ostati daleko... izvan ove sobe." Fauztin pokaže na rub kreveta. Bila je to naredba bez riječi koju je već razumjela. Držeći čvrsto hranu u jednoj ruci, ona ukočeno ode do tamo, očekujući sljedeću naredbu ma kakva ona bila. Dok god je Vizjerei držao bodež, njegova je magija držala Karu u šaci. Trvstove oči jednom trepnuše. Bio je to svjesni napor lesa. Za razliku od Fauztina, on se pravio daje bilo nekoga života u njegovoj trulećoj ljušturi. Kao mag, mršavi je Vizjerei bez sumnje na stvar gledao mnogo praktičnije i realnije. Borac je, s druge strane, činilo se, bio čovjek prilično zaljubljen u sve aspekte života. Kara je pretpostavljala da osmijehom skriva bijes zbog svoje bezbožničke situacije, mnogo više nego njegov pratilac. "Jedi..." I jela je, pod njihovim netremičnim pogledima. Cijelo je to vrijeme, dočim, tražila po svojem umu neko sjećanje o znanju koje bi mogla iskoristiti da se oslobodi iz svega ovoga. Nije ju nimalo tješila :'| činjenica da je dosada nisu dotakli, a kamoli povrijedili. Utvare su imale na umu samo jedan cilj - pronaći svoga prijatelja, tog Norreca Vizharana. Ako im se u nekom trenutku učini nužnim da nju žrtvuju zbog postizanja tog cilja, bila je sigurna da će to i učiniti bez žaljenja. S Vizharan je bio njihov partner, njihov drug, a ipak ih je, bilo je to očito, brutalno obojicu ubio, a zatim pobjegao s oklopom. Sadun Tryst joj nije rekao baš to, no ona je došla do tog zaključka na osnovi fragmentarnih informacija koje je sakupila u razgovoru s pričljivom aveti. Tryst zapravo nikada čak nije niti optužio Norreca. Samo je govorio da moraju pronaći svoga partnera, da završe ono što su počeli u grobnici. A budući da Kara nije napustila cijelu stvar kako su oni željeli, ona će sada biti dio njihove mrtvačke potrage. Kara je jela u tišini, namjerno što manje gledajući u nečastivi dvojac. Što manje bude privlačila njihovu, a osobito Trystovu pozor-nost, to bolje. Na žalost, taman kada je došla do dna zdjele, utvara koja je imala više glasa iznenada zastruže: "Je li ... je li ... dobrog okusa?" Čudnovato pitanje je zateče, pa je morala pogledati u njega. "Što?" On uperi svoj blijedi prst u zdjelu. "Hrana. Je ... li... ukusna?" Bilo je malo komadića ostalo u zdjeli. I više nego što je Kara u tome trenutku željela. Razmislila je o onome što zna o neumrlima, i nije se sjetila ničega vezanog za apetit prema ribljem paprikašu. Prema ljudskom mesu da, i to samo u nekim slučajevima, ali nikada prema ribljem paprikašu. Ipak, u nadi da bi to moglo smanjiti tenzije, ona mirnim glasom upita: "Hoćeš malo?" Tryst pogleda u Fauztina koji je zadržao pozu nepokretne stijene. Sluzava avet na posljetku stupi naprijed, primi hranu, pa se od-mah vrati na svoje omiljeno mjesto. Kara nije znala da se hodajući les može kretati takvom brzinom. Raspadajućim prstima on uze malo ostataka i ubaci ih u usta. Dok je pokušavao žvakati, komadići ribe ispadali su po podu. Unatoč činjenici da su se i on i mag ponašali kao da su živi, tijelo mrtvaca jednostavno nije funkcioniralo onako kao prije njegova ubojstva. On iznenada izbljuje ono što je preostalo dok mu se čudovišni izraz razastirao trulećim licem. "Užas! Ima okus ... ima okus ... smrti- Sadun je pogleda. "Predugo je mrtva ... trebali su je ... kuhati... kraće... mnogo kraće." On razmisli o ovoj, za njega krucijalnoj stva-n> ne skidajući oči s Kare. "Mislim ... da je možda nisu uopće ... trebali kuhati... što svježije ... to bolje ... ne?" . Žena kose crne kao gavran nije ispočetka ništa odgovarala. željela ni na kakav način produživati razgovor koji bi mogao prijeći^ na vrste mesa za koje aveti smatraju da su najukusnije nekuhane. Umjesto toga, Kara pokuša vratiti temu razgovora na ono stoje nju najviše zanimalo - lov na Norreca Vizharana. "Bili ste na Hawksfireu, zar ne? Bili ste tamo dok se nije dogo- J dilo ono što je natjeralo posadu da ga napusti." "Ne na brodu ... pod njim ... većinu vremena..." "Pod njim?" Zamislila je njih dvojicu kako vise na trupu koristeći se svojom nadljudskom snagom da izdrže i po najturbulentnijimj valovima. Samo bi utvara mogla izdržati tako bolan napor. "Kako | misliš... većinu vremena?" Sadun slegne ramenima, a glava mu se neko vrijeme klimala. | "Došli smo na brod ... kratko nakon ... što su budale iskočile ... iz broda." "Što ih je natjeralo da odu?" "Vidjeli su ... nešto što im se nije sviñalo ..." To nije bio previše koristan odgovor, no stoje Kara dulje odr- | zavala razgovor, manje će vremena imati da razmišljaju što bi još mogli zatrebati od nje - i kakve bi to štete moglo donijeti nekroman-tici. Još jednom Kara razmisli o njihovoj nesvetoj ustrajnosti. Utvare su uspjele gotovo sustići svoju lovinu, čak se zakvačiti za trup njegovog broda poput dvije ribe na morskog psa. Prizor dvojice neumrlih kako vise na Hawksfireu po mahnitoj oluji koju su ranije spomenuli, zauvijek će biti urezan u nekromantičinoj mašti. Uistinu, Norrec Vizharan neće izbjeći njihovoj brutalnoj pravdi. A ipak... dosad jest izbjegavao čak i kad su mu bili na par metara od grla. "Ako ste bili s njime sami na palubi broda, zašto onda lov već nije gotov?" Nesumnjivo oštra promjena prijeñe preko Trvstova osmijeha i tako njegov opći izgled načini još groznijim nego stoje bio. "Trebao J jest..."

59

Nije više htio govoriti, a kad je Kara pogledala u Fauztina, njego-. < vo mračno lice nije govorilo ništa. Razmišljala je o njihovim odgovorima što je brže mogla, da bi na posljetku odlučila pokušati igrati na I njihov neuspjeh na palubi Hawksfirea. "Ja vam mogu biti od veće pomoći, znate. Sljedeći put ništa neće poći naopako." Ovaj put Fauztin jednom trepne. Nekromantica nije mogla reći što je to značilo, no Vizjerei je sigurno reagirao zbog nekog razloga -Oči Saduna Trvsta naglo se suziše. "Ti ćeš biti... baš ... pomoć ... koju trebamo. Vjeruj ... to ..." "Noja mogu biti i više od vaše bezvoljne lutke. Razumijem što vas goni. Razumijem zašto hodate zemljom. Kad bih vam bila saveznik, a ne zatvorenik, vaše bi mogućnosti narasle deset i više puta!" Žilavi les u tišini više puta baci svoj bodež u zrak i uhvati ga. Bilo je to nešto stoje često činio otkako su došli. Po svoj prilici, čak se ni mrtvi ne mogu riješiti nekih navika. Kara je mislila daje to činio svaki puta kada se na nešto trebao naročito koncentrirati. "Razumiješ ... manje nego što misliš." "Sve što vam pokušavam reći jest da mi ne moramo biti protivnici. Moja je čin pomutila vaše ubijene duhove i dala vas u ovu potra-gu, pa osjećam neku odgovornost. Vi tražite tog Norreca Vizharana, tražim ga i ja. Zašto ne bismo radili kao saveznici?" Ponovno mag trepne, gotovo kao daje htio nešto reći, a to je, naravno, bilo nemoguće. Umjesto toga, on pogleda u svoga pratioca. Dvojica neumrlih izmijeniše dugi pogled koji čarobnicu natjera da se zapita jesu li oni možda komunicirali na način koji je s onu stranu njezine spoznaje. Oštri zvuk nezemaljskog hihota Saduna Trvsta ispuni malenu kabinu, no Kara je znala da kapetan Jeronnan niti netko od posade neće biti u mogućnosti to čuti. Vizjerei je bacio čin koja je sve zvukove zadržavala unutra. Što se ljudi na King's Shieldu ticalo, Kara nije pravila više zvuka nego daje mirno spavala. "Moj prijatelj ... iznosi ... zabavan zaključak. Ti bi ... kao naš dobar saveznik ... sigurno ... očekivala da ti vratimo bodež ... ne?" Budući da ona ne odgovori, Tryst doda: "A to nije pogodba ... s kojom bi baš mogli... živjeti,... ako razumiješ što mislim." Karaje i suviše dobro razumjela. Bodež ne samo da im je davao moć nad njom, već je vjerojatno služio kao žarišna točka za ono što im je omogućivalo da funkcioniraju u smrtnome svijetu. Obredno sječivo bilo je ono stoje prvo zazvalo Fauztinovog fantoma, i vjero jamo bi kao rezultat oduzimanja bodeža od njih uslijedio i kolapJ njihovih tijela. Osvetničke bi sjenke bile poslane zauvijek u živoj poslije smrti. Ova dvojica ne bi ni jedno ni drugo. "Pomoći ćeš nam ... kako nama odgovara. Služit ćeš nam... kao ogrtač koji će skrivati ... istinu od ... onih koje srećemo. Činit ćeš ono ... što mi ne mognemo... na danjem svjetlu... gdje svi mogu vidjeti ..." Fauztin trepne po treći put. To je bio vrlo mučan znak. Nikada se prije ne bi tako vidno zainteresirao za njihove razgovore, radije prepuštajući cijelu konverzaciju svome govorljivijemu sudrugu. Tryst ustane, još se smiješeći. Što je Kara Noćna Sjena duže razmišljala o tome, više je shvaćala da osmijeh zapravo nikada nije ni silazio s lica aveti, osim kad bi se njegov vlasnik prisilio da nestane, kao ono kad mu se zgadila hrana. Ono stoje ona smatrala humorom, vjerojatno je jednostavno bilo ono što je smrt smrzla na nje- j govom licu. Tryst bi se smiješio vjerojatno i kada bi iščupao sr svojemu izdajničkom prijatelju Norrecu. "I budući da trebamo ... tvoju pomoć ... moj je dobri prijatelj'1 predložio kako ... da budeš još ... otvorenija... za suradnju." I Sadun i Vizjerei joj pristupiše. Kara skoči s kreveta. "Imate bodež. Ne trebate ništa više od mene." "Fauztin smatra... da trebamo. Tako mije ... žao." Unatoč malim izgledima da je netko čuje, ona otvori usta na povik. Mag trepne i četvrti put, i nijedan zvuk ne siñe s nekromantiči-nih usana. Bespomoćnost istovremeno preplaši i razbjesni blijedu ženu. Kara je znala da postoje kudikamo iskusniji praktičari njezinih vještina koji bi mogli pretvoriti obojicu neumrlih u tihe, poslušne sluge. Još koju godinu, i možda bi i ona mogla učiniti tako nešto. No, aveti su nju pretvorile u lutku, a sada su joj htjele dodati još nevidljivih lanaca. Trystov mrtvački cerek i hladne, bijele oči ispuniše joj pogled. Miris truleži ulazio bi joj u nosnice svaki puta kada bi truleća prilika progovorila. "Daj mi... svoju ... lijevu ruku... i... bit će bolno." Bez ostavljenog izbora, Kara nevoljko posluša. Sadun Tryst uze joj dlan u svoje gnjile ruke, milujući ga kao da su on i čarobnica postali ljubavnici. Kara je osjetila jezu koja joj na tu pomisao proñe kroz kičmu. Čula je već za takve priče ... "Nedostaju mi mnoge stvari... iz života ... ženo ... mnoge stvari ..." Teška ruka pade na njegovo rame. Tryst sagne glavu koliko je to dopuštao njegov slomljeni vrat, a zatim se odmakne jedan korak. Njegov stisak na njenu ruku ostane bolno jak. Avet ju je sad izokre-nula tako da se pokazao dlan. Fauztin u njega zabode sjajni bodež. Kara naglo uvuče zrak, a zatim shvati da iako je osjećala nelagodu, nije osjećala stvarnu bol. Zurila je u zaprepaštenju, primjećujući ali još ne vjerujući u prizor pred sobom. Više od pet centimetara vijugavog sječiva bilo je probilo na drugu stranu njezina dlana, no nije vidjela ni traga krvi. Sjajno žuto svjetlo pojavi se na mjestu gdje je probo bodež. Cijeli joj se dlan kupao u tome svjetlu.

60

Vizjerei napokon pokuša nešto reći, no izašao je samo slabi uzdah. Iako omotano, njegovo grlo nije htjelo raditi. "Dopusti meni..." zareži Tryst. Ponovno gledajući u zatočenu nekromanticu, on izgovori: "Naši životi su... tvoj život. Naše su smrti ... tvoja smrt. Naša sudbina je... tvoja sudbina ... svezana ovim ... bodežom i tvojom ... dušom ..." Tada Fauztin iščupa bodež. Vizjerei uperi bodež k njenom licu pokazujući joj da nije umrljan krvlju. Tada pokaže na njenu ruku. Ona je proučavala svoj dlan. Nije se mogao uočiti ni najmanji ožiljak. Ubijeni je mag sakupio moćnu magiju za ovu strašnu čaroli-ju. Tryst je gurne prema krevetu pokazujući joj da sjedne. "Mi smo — sada jedno. Ako mi ne uspijemo ... ni ti nećeš uspjeti. Ako mi trebamo poginuti... ili biti izdani... i ti... ćeš ... patiti... zapamti to zauvijek..." Kara nije mogla ne drhtati. Vezali su je za sebe na način puno apsolutniji nego što je to ranije bilo učinjeno samo njihovim posje-dovanjem bodeža. Ako se njima dvojici išta dogodi prije nego izvrše svoj užasni zadatak, Karina će duša biti odvučena u podsvijet s njima, zauvijek prokleta da luta bez odmora. "Niste to morali učiniti!" Ona potraži neku natruhu suosjećanja, no ne nañe ništa. Ništa im nije bilo važnije od svijesti o onome stoje njima bilo učinjeno. "Ja bih vam bila pomogla!" "Sad ... možemo biti sigurni da i hoćeš." Tryst i Fauztin vratiše se u svoj ugao. Obredni je bodež sjajio zlatnim sjajem. "Sada... neće biti... straha ... od zamki... kada se sretneš s ... čarobnjakom." Unatoč onome što su joj upravo učinili, Kara se ukruti na te riječi. "Čarobnjak? U Lut Gholeinu?" Fauztin kimne. Sadun Tryst nakrivi glavu, ili je težina onoga što je preostalo od njegova vrata jednostavno prevagnula. "Daaa ... poput Vizjereija ... poput mog prijatelja ... stari čo vjek ... s puno znanja... poznat... pod imenom ... Drognan." ' "Moje ime je Drognan", reče zakrabuljeni čovjek kada je ušao u komoru. "Molim te, sjedni, Norrec Vizharan." Dok se ogledao po odajama Vizjereija, osjećaj nelagode koji je Norreca preplavio ranije, vrati se, tisućama puta uvećan. Ne samo da gaje ovaj stariji, no zasigurno užasan čovjek, odvukao s lakoćom, već je vrlo dobro razumijevao što se dogodilo Norrecu, uključujući i potragu ukletoga oklopa. "Oduvijek sam znao da se Bartucovo prokletstvo ne može zauvijek sputavati", reče on Norrecu dok je ovaj sjedao na staru, oronulu stolicu. "Uvijek sam to znao." Ušli su u ovu slabo osvijetljenu komoru nakon kratkog hoda kroz još manje ugodna područja inače bogatog i energičnog kraljev-stva. Vrata kroz koja su ušli izgledala su kao da vode u napuštenu zgradu nastanjenu štakorima, no kad su ušli, interijer se promijenio u staro, ali još uvijek gizdavo zdanje. Drognan mu je rekao da se nekoć pričalo da je to bio dom Horazona, brata Krvavog kneza. Napušteno je dugo nakon nestanka Bartucovog brata, no čarolije koje su ga štitile od znatiželjnih očiju još su uvijek služile prvotnoj svrsi, dok ih Drognan nije nadmudrio kad je tražio grob onoga tko ih je bacio. Odlučivši da nitko nema većeg prava od njega na magično prebivalište, Vizjerei se uselio u njega, a zatim nastavio sa svojina*! istraživanjima. Kad su prošli kroz prazan hodnik, čiji je pod bio prekriven debelim sagom s mozaičkim uzorcima koji su uključivali i životinje, ratnike i legendarne grañevine, napokon su ušli u ovu sobu koju je stari mag nazvao svojim domom. Na zidovima su bile položene brojne visoke police, a na njima je bilo više knjiga i svitaka nego što je jedan priprosti vojnik poput Norreca zamišljao da postoji u čitavom svijetu. On je znao čitati, no samo su neki od tih naslova bili napisani na narodnom jeziku. Osim knjiga, malo je drugih predmeta krasilo police, a meñu njima najzanimljivija je bila jedna uglačana lubanja i nekoliko stak-lenki tamno obojene tekućine. Ostatak sobe činili su dobro izrañeni drveni stol i dvije stare, ali stamene stolice. Doimalo se poput komor-nikovog ureda kakvi su se mogli naći u sultanovoj palači. Bilo je to nešto što Norrec nije očekivao od Vizjereija ili bilo kojeg drugog čarobnjaka. Kao većina običnog svijeta, očekivao bi da vidi svakovrsne strašne i odvratne predmete koji su bili takozvani alati Drogna-novog zanata. "Ja sam ... istraživač", reče iznenada izborani čovjek, kao daje htio objasniti taj okoliš. Taj je istraživač bio razlogom zašto straža nije zaustavila Norreca na dokovima. Taj je istraživač jednostavnom upotrebom svojih moći uspio zaokupiti umove pola tuceta vojnika i uputiti ih da dovedu Norreca k njemu. Istraživač koji je duboko zaronio u mračne vještine, znao je za smrtonosne čarolije koje je sadržavao Bartucov oklop, i očito ih je mnoge s lakoćom uspio prevladati. Bilo je to najvećim razlogom zašto gaje Norrec bio voljan pratiti dovde. Po prvi put od grobnice, porasla mu je nada da ga netko može osloboditi od parazitskog odijela. "Došlo mi je u viziji prije nešto više od tjedan ili dva dana." Čarobnjak je povlačio prstima po redu knjiga očigledno tražeći neku odreñenu. "Bartucova ostavština se ponovno vraća! Isprva to, naravno, nisam mogao vjerovati, no kada se ponovila, znao sam daje vizija istinita." Od tada je Drognan nastavio raditi na tome, izvodio je čaroliju za čarolijom kako bi otkrio značenje i tijekom tog procesa otkrio je

61

Norrecovu tajnu i putovanje na kojega gaje oklop prisilio. Iako nije bio u mogućnosti promatrati veterana za vrijeme njegova dugog putovanja iz grobnice, postariji je mag barem uspio pratiti trag. Uskoro je postalo očito da će se i čovjek i oklop pojaviti u neposrednoj blizini Vizjereija. Bio je to za Drognana nepredviñen dogañaj. Čarobnjak izvuče jedan debeli svezak s police, a zatim ga nježno položi na stol u središtu prostorije. Počeo je prelistavati knjigu, ne prestajući pričati. "Nije me nimalo iznenadilo, mladiću, kada sam saznao da oklop ide u Lut Gholein. Ako se neki zaostali, spektralni aspekt Bartuca nadao da će ispuniti njegove zadnje želje, tada je putovanje u njegovo lijepo kraljevstvo savršeno smisleno, osobito iz dva razloga." Norreca je slabo brinulo koji bi to razlozi mogli biti. Više gaje brinulo da bi ono stoje Vizjerei natuknuo bilo moguće postići - oslo-boditi ga od oklopa. "Je li čarolija u toj knjizi?" Stari čarobnjak ga pogleda. "Kakva čarolija?" "Ona koja će me razdvojiti od ovog prokletstva!" Norrec jednom rukom udari po prsniku. "Od ovog prokletog oklopa! Rekao si da imaš načina da ga zguliš s mene!" "Čini mi se da su riječi koje sam ti ranije uputio bile bliže ovome - 'Ako misliš živjeti, činit ćeš ono što ja poželim.'" "Ali, oklop! Proklet bio, čarobnjače! To je sve što me zanima! Baci čaroliju! Skini ga s mene dok je još podčinjen!" Gledajući s visoka na njega kao što bi otac mogao gledati na svoje dijete, mag srebrne kose odgovori: "Što se tiče oklopa - dočim ga još uvijek ne mogu ukloniti, uvjeravam te da se ne moraš brinuti o njegovim drugim magičnim poboljšanjima dok je još uvijek u mojoj vlasti." Drognan posegne u jedan od dubokih džepova na svojoj ha-Iji, i izvuče nešto što se isprva činilo kao kratki štap, no ubrzo se pokazalo daje mnogo, mnogo duži. U stvari, dok gaje čarobnjak izvlačio, povećao se u veličini i dužini. Dužina mu je bila gotovo pola metra. Pokazalo se da je to čarobni štap prekriven razrañenim is-| kričavim runama. "Pogledaj." Drognan uperi štap u svoga gosta. Norrec, koji je sasvim dovoljno putovao s Fauztinom kako bf znao što znači naći se na kraju magičnog štapa, skoči na noge. "Če* J| kaj -" "Vatreno!" uzvikne mag. Prema vojniku suknuše plamenovi koji su se širili kako su napredovali. Vatreni prekrivač počne omotavati Norreca. Samo nekoliko centimetara od njegova nosa, vatra naglo ugas- ne. Isprva je Norrec mislio da ga je odijelo ponovno spasilo, a zatim je čuo kako se zgužvana prilika hihoće. "Ne moraš se brinuti, mla-diću. Nije ti ni dlačica oprljena! Vidiš li sad što mislim? Imam potpuno kontrolu nad oklopom! Da sam to poželio, mogao sam te spaliti do kosti, i čak te ni odijelo ne bi spasilo! Samo te je moje otkazivanje čarolije spasilo! A sad sjedi..." Nosnice su ga još uvijek pekle. Norrec se sruči natrag u staru stolicu. Drognanova razdražujuća demonstracija pokazala je dvije stvari. Prva je bila da je ono stoje stari čarobnjak tvrdio i bilo točno: svojom magijom, on je podčinio čarolije u oklopu. Druga je bila da se Norrec očigledno našao u rukama okrutnog i vjerojatno napola ludog čarobnjaka. No ... što bi on još mogao učiniti? "Pored tebe je boca vina. Natoči si. Smiri živce." Sama ponuda nije baš umirila Norreca, jer se ni spomenuta boca ni stol na kojem je stajala do maloprije nisu nalazili kraj veterana. Ipak, nije pokazivao nesigurnost dok je točio vino u čašu, a zatim malo otpio. "Tako bi trebalo biti bolje." Drognan je promatrao svoga gosta, jednom rukom prelazeći preko stranice masivne knjige. Štap se kla-tario o njegovoj drugoj ruci. "Znaš li išta o povijesti Lut Gholeina?" "Ne puno." Čarobnjak odstupi od knjige. "Odmah ću ti otkriti jednu činjenicu za koju mislim daje od ključne važnosti za tvoju situaciju. Prije uspona Lut Gholeina, ova je regija kratko bila kolonija Kehjistan-skog Carstva. Bilo je tu Vizjerei hramova i vojske. Bilo kako bilo, čak se i prije vremena Bartuca i Horazona Carstvo počelo povlačiti s ove strane mora. Utjecaj Vizjereija je ostao jak, no pokazalo se da nzička prisutnost previše košta." Gotovo djetinji osmijeh se raširi preko čarobnjakovog tamnog, uskog lica. "Sve je to zapravo prilično fascinantno!"Norrec, koji je malo mario za lekcije iz povijesti, frknu. Kao da nije primijetio, Drognan nastavi. "Nakon rata, nakon Bartucovog poraza i smrti, Carstvo nikada nije povratilo svoju slavu. Još gore, njegov najveći čarobnjak, njegova sjajna svjetlost, mnogo je propatio u tijelu i, što je najvažnije, u umu. Govorim, naravno, o Horazonu." "Koji je došao u Lut Gholein", doda Norrec, nadajući se da će tako pomoći brbljavom starcu da doñe čim prije do srži priče. Tada će - možda - Drognan doći do ideje da pomogne borcu. "Da. upravo tako, u Lut Gholein. No onda se, naravno, još nije tako zvao. Da, Horazon, koji je tako teško patio čak i u pobjedi, došao je u ovu zemlju, i pokušao se smiriti u učenjačkom životu, no tada je, kao što sam ti već rekao, jednostavno nestao." Veteran je čekao da njegov domaćin nastavi, no Drognan je samo zurio kao daje ono stoje upravo rekao sve objašnjavalo. "Vidim da ne razumiješ", napokon prozbori čarobnjak. "Razumijem daje Horazon došao u ovu zemlju, a sada je ovdje takoñer i ukleti oklop njegovog omraženog brata! Takoñer razumijem da sam morao gledati kako ljude kolju i demone kako ustaju iz zemlje, i znati da moj život više nije moj već mrtvog gospodara

62

demona!" Norrec ponovno ustane. Bilo mu je već dosta svega. Drognan je mogao lako izvući štap i priklati ga, no njegovom je strpljenju došao kraj. "Ili mi pomozi ili me ubij, Vi/jerei! Nemam ja vremena za lekcije iz povijest! Želim se osloboditi ovoga pakla!" "Sjedi." Norrec sjedne, ali ovaj puta ne vlastitom voljom. Drognanovo lice se smrče. To podsjeti nesretnog vojnika daje ovaj čovjek lako podčinio ne samo pola tuceta stražara, već i prokleto odijelo. "Spasit ću te unatoč tebi samome, Norrec Vizharan - iako ti nikako nisi sluga Vizjereija, unatoč tvome drevnomu imenu! Spasit ću te dok ćeš me ti istovremeno voditi do onoga za čim sam tragao veći dio života!" Kakva god bila čarolija koju je Drognan upotrijebio, pritisnv laje Norreca tako čvrsto u stolicu, da je jedva mogao progovorit "Što ... želiš reći? Voditi te kamo?" Drognan ga pogleda gotovo s nevjericom. "Mislim na ono stoje zakopano negdje pod gradom i što vjerojatno i sam oklop traži - grobnica Bartucovog brata, Horazona... legendarno svetište Arcane kao sto je to činio svake večeri, general Augustus Malevolvn pro-maršira oko tabora. Isto tako, kao i svake večeri, studiozno je pro-matrao svaki detalj koji se ticao spremnosti njegovih ljudi. Glupost je značila oštru kaznu bez obzira na čin vojnika. Ipak, jednu je stvar ove noći general učinio drugačije. Bila je to mala promjena koju njegovi umorni ljudi vjerojatno nisu ni zapazili. Ove je noći Malevolvn krenuo u obilazak još noseći grimiznu Bar-tucovu kacigu. Nije ga ni najmanje brinulo što se ona nije slagala s ostatkom njegova oklopa. U stvari, sve je više razmišljao o mogućnosti prona-laženja nekog načina kako da oboji svoj sadašnji oklop u boju koja bi više nalikovala boji kacige. Zasad je Malevolvn smislio jednu metodu kojom bi sigurno postigao odgovarajuću boju, metodu koja bi sigurno izazvala veliku pobunu. On dotače kacigu gotovo s ljubavlju i namjesti je. Malevolvn je primijetio neku nelagodu kod Galeone kada ju je ranije odbio skinuti, no povezao je to jednostavno sa strahom odnjegove rastuće moći. U biti, kada i kaciga i oklop budu njegovi, general više neće trebati vještiČine magične sposobnosti, a iako su njezini svjetovniji talenti bili vrlo stručni, Malevolvn je znao da uvijek može naći voljniju i podložniju ženu da zadovolji njegove potrebe. Naravno, te su putene stvari mogle čekati. Lut Gholein ga je zvao. Ne želi biti prevaren u vezi s njim, kao što je bio prevaren u vezi s Viz-junom. No jesi li dostojan? Jesi li vrijedan slave i Bartucove ostavštine? Malevolvn se sledi. Glas u njegovoj glavi, onaj koji je prethodne večeri pitao pitanja koja se sam sebi bojao na glas postaviti, koji je naviještao ono što se on nije usuñivao navijestiti. Jesi li dostojan? Hoćeš li se dokazati? Hoćeš li prihvatiti svoju sudbinu? Pažnju mu privuče kriješ blijedoga svjetla iza tabora. On otvori usta da pozove stražu, a tada prepozna jednog od svojih ljudi koji je iz tog smjera dolazio prema njemu. Vojnik je u ruci nosio baklju koja je gasnula. Slabo svjetlo plamena držalo je njegovo lice u gotovo potpunoj sjeni čak i kada je čovjek došao na nekoliko metara od zapovjednika. "Generale Malevolvn", prošapće stražar pozdravivši. "Moraš doći vidjeti ovo." "Stoje? Jeste li nešto pronašli? Stražar se, meñutim, već bio okrenuo u tamu. "Bolje doñi vidjeti, generale..." Frkćući, Malevolvn je pratio ratnika. Rukuje držao na jabuci balčaka svoga mača. Stražar je nesumnjivo razumio da ono što on hoće pokazati svojemu voñi mora biti vrlo važno, ili će biti frke. Malevolvn nije volio da ga uznemiruju prilikom njegove šetnje. Njih su dvojica neko vrijeme hodala po neravnom terenu. Sa stražarom na čelu, prešli su preko dine i oprezno se spuštali na drugu stranu. Ispred njih, tamni obris kamenitog grebena izdizao se nad inače pješčanom regijom. General je pretpostavljao daje ono stoje stražar primijetio moralo biti tamo, inače ... Stražar se zaustavi. Malevolvn nije razumio zašto se ovaj uopće trudio više nositi baklju. Blijeda, bolesna svjetlost uopće nije osvjet-ljivala okolicu, a ako se neki neprijatelj nalazio u blizini, baklja će ga samo upozoriti na njihov dolazak. On se opsuje što nije ranije naredio daje ugasi, no tada pretpostavi da ga stražar, budući da nije utrnuo baklju, sigurno nije doveo da vidi neprijatelja. Pijuckajući prašinu, Augustus Malevolyn promrmlja: "I? Što si vidio? Je li u blizini kamenja?" 'Teško je objasniti, generale. Moraš to vidjeti." Vojnik u sjeni je pokazivao na desnu stranu, "Ovdje je bolje mjesto, generale. Ako ćeš doći..." Možda je čovjek otkrio neke ruševine. Malevolvn bi ih volio naći- Vizjerei su imali dugačku povijest u i oko Aranocha. Ako se is-Postavi da su ovdje ostaci nekog od njihovih hramova, tada su možda skrivali neke od izgubljenih tajni koje bi mogao iskoristiti. ! Tlo pod njegovim nogama, ono na koje gaje uputio stražar, popusti. Malevolvn se prvo spotakne, a zatim pade naprijed. U strahu da mu ne padne kaciga, on ju jednom rukom pridrži i tako izgubi svaki izgled da spriječi pad. General pade na koljena. Lice mu se nañe na nekoliko centimetara od pijeska. Desna ruka kojom je podupirao svu svoju težinu, boljela gaje. Pokuša se uspraviti, no to mu je zbog prhkog tla isprva bilo teško. On pogleda gore, u potrazi za čovjekom koji je gaje doveo ovamo. "Nemoj samo stajati tamo, nesretnice! Pomozi mi -" Stražar je

63

nestao. Čak se ni njegova baklja nije vidjela. Umirujući se, Malevolvn nekako uspije ustati. Oprezno poseže:! za svojim mačem i otkri da i on takoñer nedostaje. Jesi li dostojan? ponovi prokleti glas u njegovoj glavi. Iz pijeska izbiše četiri strašne i samo približno ljudske prilike. ] Čak je i u tami general mogao razabrati četiri oklopa nalik k njačinima i iskrivljene glave nalik glavama kukaca. Ruke su završal vale pregolemim, oštrim kliještima upotpunjavajući tako izgled kukca iz neke noćne more, no ova čudovišta nalik čovjeku nisu bila proizvod Malevolvnove mašte. Znao je otprije za pješčane larve, masivne artropode koji su proganjali plijen u divljini Aranocha. Takoñer je znao za neka paklenska bića koja su njih progonila... onda kada nisu mogla pronaći ljudsku lovinu. I, iako se pričalo da su skarabejni demoni bili uzrokom gubitaka karavana tijekom godina, zapovjednik nikada nije čuo da se takva bića motaju u blizini tako velike sile kao stoje njegova. Iako njegova vojska nije bila najveća - nije još - Malevolvnovi disciplinirani ratnici nisu sigurno predstavljali metu koja bi privlačila ovakva stvorenja. Oni su više voljeli manje i slabije žrtve. Poput usamljenog ratnika kojeg se na prijevaru dovede meñu njih? Pronaći će koji gaje od njegovih časnika izdao, kada pronañe izdajničkog stražara. No, sada je Malevolvn imao prečih stvari na umu, poput sprječavanja da postane sljedeći obrok skarabejnih demona. Jesi li dostojan? ponovi glas. Kao daje iznenada potaknuta na djelovanje, jedna od grotesknih buba posegne za njime. Njezina kliješta i čeljusti divlje su klepe-tali u anticipaciji krvave nagrade. Iako, unatoč njihovom imenu, nisu bili prave zvijeri iz Pakla, skarabejni su demoni bili dovoljno čudovišni neprijatelji za bilo kojeg prosječnog čovjeka. No, Augustus Malevolvn sebe nije smatrao prosječnim čovjekom. Kad su divlje kandže krenule na njega, general je reagirao instinktivno. Njegova ruka krene naprijed kako bi odbila napad što bolje može. No, na njegovo iznenañenje i sigurno na iznenañenje stvorenja ispred njega, u toj praznoj ruci materijalizira se sječivo od naj-čišće ebanovine okruženo blistavom grimiznom aurom koja je osvjetljivala prostor bolje od bilo koje baklje. Sječivo se izduži dok je sjeklo luk kroz zrak, no težina i balans mu ostadoše isti. Rub sječiva udari u tvrdi oklop bez sustezanja i odsiječe ud u obliku kliješta koji odskoči u stranu. Skarabejni demon visoko zaskviči i uzmakne dok je tamna tekućina kapala iz posječenog mjesta. General Malevolvn, zatečen iznenadnim obratom, nije uzimao stanku. Majstorskom lakoćom, on prekrasnim sječivom probode dru-gog napadača. Čak i prije no stoje to čudovište palo, general se okrene prema sljedećem, prisiljavajući ga na uzmak svojim nemilosrdnim napadom. Dva preostala bića pridružiše se trećemu, pokušavajući uhvatiti zapovjednika sa suprotnih strana. Malevolvn stupi korak unazad, i odmah otpravi onoga kome je maločas odsjekao ud. Kad su druga dva pala na njega, general se zgrči i okrene mač, obezglavivši pritom jedno stvorenje. Tekućina užasnog mirisa poprska ga kad to učini, te ga istovremeno oslijepi. Posljednji od njegovih protivnika iskoristi taj trenutak te ga baci na zemlju, a zatim pokuša odvojiti Malevolvnovu glavu ugrizom u vrat. Režeći poput životinje, Malevolvn blokira čeljusti svojom oklopljenom nadlanicom, nadajući se da će oplata zaštititi meso i kosti dovoljno dugo da se on povrati. Uspije nekako jednim koljenom odgurnuti svog monstruoznog napadača i okrenuti mu čeljusti na drugu stranu. To je Malevolynu dalo prednost koju je trebao. Prebacujući mač u drugu ruku, general mu okrene vrh prema glavi skarabejnog demona i svom snagom probode kroz čvrsti, prirodni oklop zvijeri.Užasna buba kratko zaskviči i padne mrtva na Malevolvna. S laganim osjećajem gañenja, zapovjednik odgurne truplo, a zatim ustane. S njegovog čistog oklopa kapala je životna tekućina skarabejnih demona, no osim toga, nisu mu nanijeli veliku štetu. Zurio je u mračne, mirne obrise istovremeno ljut zbog izdaje i zadovoljan zbog činjenice daje sam poklao četiri paklenska stvora. Augustus Malevolvn dotače svoj prsnik koji je bio prekriven tekućinama iz skarabejnih demona. Gotovo punu minutu zurio je u smrdljivo blato koje mu je sada prekrivalo ruku. Ponovno dotakne svoj prsnik, no umjesto da ga pokuša očistiti, počeo je razmazivati tekućine po njemu, upravo onako kako je Bartuc bio činio s krvlju njegovih ljudskih neprijatelja. "Tako ... možda ipakjesi dostojan ..." Okrene se oko sebe i napokon ugleda tamom noći prikriven lik izdajničkog stražara. No, zdravi ga razum upozori daje onaj kojega je smatrao jednim od svojih ljudi morao biti netko mnogo moćniji, i sigurno zlokobniji... "Sada te znam ..." promrmlja. Njegove se oči lagano raširiše kad mu se otkri istina. "Ili da kažem ... znam tko si... demone ..." Onaj se tiho nasmije na način na koji se nijedan čovjek nije mogao smijati. Pred zaprepaštenim očima generala Malevolvna, stražarev se lik izvije, naraste i pretvori u nešto što nije roñeno u ovome smrtnome svijetu. Nadvije se nad čovjeka i materijalizira se sa šest umjesto četiri uda. Oni prednji izgledali su kao kose sa zašiljenim vrhovima, oni u sredini kao skeletne ruke sa smrtonosnim kandžama, a posljednji, koji su stvorenju služili kao noge, savijali su se unazad na način zadnjih nogu kukca na kojega je demon sličio. Bogomoljka. Bogomoljka iz Pakla. "Pozdrav tebi, generale Augustuse Malevolyne od Westmarcha, ratnice, osvajaču, imperatore i pravi nasljednice Krvavog kneza."

64

Grozni kukac izvede bizaran naklon. Oštri vrhovi kosa zakopaše se u zemlju. "Ovo ti čestita na tvojoj dostojnosti..." Malevolvn pogleda u svoje ruke u kojima više nije bilo oružja. Čarobno sječivo nestalo je onog trenutka kada više nije bilo potrebno - a ipak, general je bio siguran da će ga u budućnosti moći zažvali kad god mu ustreba. "Ti si glas u mojoj glavi", napokon odgovori zapovjednik. "Ti si glas koji me nagovara..." Demon naheri svoju glavu u stranu. Njegove sjajne mjehuraste oči jednom zakrijesiše. "Ovo ne nagovara ... samo ohrabruje." "A da nisam prošao ovaj jednostavni test?" "Tada bi ovo bilo vrlo razočarano." Riječi koje je stvorenje izreklo, natjeraše generala da se nasmije unatoč njihovu skrivenu značenju. "Tada je prokleto dobra stvar da nisam zakazao." Razmišljajući, jednom rukom namjesti kacigu. Prvo su došle vizije, zatim su se njegove, inače ograničene moći, povećale - a sada i ovo magično sječivo i demon. Uistinu je moralo biti kako je bogomoljka navijestila. Augustus Malevolvn je zaista zaslužio Bar-tucov plašt. "Ti jesi dostojan", zatresti demon. "To kaže ovo - Xazax me zovu, no jedna stvar je još izvan tvoga dohvata! Jednu stvar još moraš imati prije no što Bartucom postaneš!" General Malevolvn je razumio. "Oklop. Oklop koji nosi budalasti kmet! No, on dolazi k meni čak i preko mora! Galeona kaže da se približio Lut Gholeinu, zato sada tamo marširamo." On razmisli. "Možda je sada dobro vrijeme da vidimo što ona može naučiti. Možda uz tvoju pomoć..." "Bolje je da svojoj čarobnici ne pričaš o meni, veličanstveni!" Xazax je treštao s nekom strepnjom. "Njenoj se vrsti... ne može uvijek vjerovati. Bolje se s njima uopće ne petljati." Malevolvn malo porazmisli o demonovoj izjavi. Xazax je govorio kao da on i Galeona imaju zajedničku povijest, a što bi, kad po-gleda unazad, jedva i iznenadilo generala. Vještica se bavila mračnim silama gotovo redovito. Ono što je njega zanimalo, bilo je da ovo biće nije željelo da ona sazna za njihov razgovor. Svaña? Izdaja? no, ako je služilo Malevolynu, još bolje. On potvrdno kimne. "U redu. Dok ne odlučim što treba učiniti, ostavit ćemo je u neznanju o ovome razgovoru." "Ovo cijeni tvoje razumijevanje ..." Svakako." General više nije imao vremena razmišljati o čarob-C1- Xazax gaje sada mnogo više zanimao. "No, govorio si o oklo-pu? Znaš li nešto o tome?" Još jednom se nečastiva bogomoljka nakloni. Čak i pod svjetlom zvijezda, general je mogao vidjeti grozne vene koje su tekle po cijelom njenom tijelu i neprestano pulsirale. "Do sada gaje ona budala već donijela u Lut Gholein... no tamo ga unutar gradskih zidina može sakriti od onoga komu uistinu pripada ..." "Pomislio sam na to." U stvari, general Malevolvn je dosta o tome razmišljao tijekom putovanja. Dok je razmišljao o tome postajao je sve gnjevniji, iako nije pokazivao nikakvog znaka toga bijesa. Dijelom je bio siguran da može osvojiti Lut Gholein i uhvatiti kmeta koji je nosio oklop, no praktični se dio ticao gubitaka na njegovoj strani koji bi sigurno bili veliki. I neuspjeh je bio jedna od mogućnosti. Malevolvn se zapravo nadao da će držati vojsku izvan vidika i znanja kraljevstva i pričekati da stranac sam od sebe krene u pustinju. Na žalost, general nije bio uvjeren da će budala učiniti po toj njegovoj želji. Xazax se nagne bliže njemu. "Kraljevstvo je to snažno, s vojnicima vrlo verziranim u ratnim umijećima. Onaj koji ima oklop bi se tamo osjećao vrlo sigurnim." "Znam to." "No ovo ti može dati ključ kojim ćeš Lut Gholein učiniti svojim ... silu najužasniju ... silu koju niti jedna smrtna vojska ne može poraziti." Malevolvn je jedva mogao povjerovati u ono stoje upravo čuo. "Predlažeš li -" Demon se iznenada osvrne prema logoru kao da je nešto čuo. Nakon trenutka stanke, Xazax brzo povrati pažnju na čovjeka. "Kada te jedan dan bude dijelio od grada, ponovno ćemo razgovarati. Znaj, moraš biti spreman to učiniti..." Zapovjednik je slušao demonovo objašnjavanje. Isprva je čak i on osjećao odvratnost prema onome stoje stvor predlagao, no tada, kada mu je Xazax rekao zašto tako mora biti, Malevolvn i sam uoči potrebu i osjeti rastuće uzbuñenje. "Učinit ćeš to?" upita bogomoljka. "Da ... da, učinit ću ... i to rado." "Tada ćemo uskoro razgovarati." Bez upozorenja, Xazaxov oblik se poče gubiti i uskoro je bio više sjenka nego tvar. "Do tada, pozdrav tebi još jednom, generale! Ovo iskazuje počast nasljedniku Bartuca! Ovo iskazuje počast novom gospodaru demona! Ovo iskazuje počast novom Krvavom knezu\" Rekavši to, i posljednji tragovi Xazaxa nestadoše u noći. General Malevolvn odmah krene nazad u logor. Um mu je brzao. Riječi monstruozne bogomoljke još su uvijek odjekivale u njegovoj glavi. Ova je noć za njega postala prevratnica. Svi su se njegovi snovi napokon počeli obistinjivati. Demonov ispit i način na koji

65

gaje on položio izgledali su blijedo u usporedbi s onime što mu je Xazax ponudio - oklop i način koji će mu jamčiti da će on i Lut Gholein pasti u njegove ruke bez imalo problema. Gospodar demona, tako je rekao. Još je jedna noć bila pred njima. Još jedna noć, i King s Shield će pristati u luku Lut Gholeina. Još jedna noć, i Kara će biti sama u stranoj zemlji, sama izuzev njena dva groteskna pratioca. Taman se vratila sa svojom večerom i pojela ju pred sumnjičavim očima dvojice neumrlih. Fauztin je ostao stajati u kutu. Strogi je Vizjerei izgledao poput neke mrtvačke statue, no Sadun Tryst joj se još više približio. Razgovorljivi]i od dvije aveti sjedio je na klupi ugrañenoj u zid kraj njenog kreveta. Žilava je avet čak pokušavala razgovarati s njom. Bilo je to nešto bez čeg bi nekromantica lako mogla. Ipak, jedna ju je tema dovoljno zanimala da se prisilila razgovarati s njime neko vrijeme. Ta se tema ticala Norreca Vizharana. Kara je zamijetila nešto čudno u načinu na koji je Tryst govorio o svojem bivšem drugu. Činilo se da u njegovim riječima nema nimalo zlobe prema njegovom ubojici. Većinu ju je vremena jednostavno častio pričama o pustolovinama koje su zajedno preživjeli. Činilo se da Tryst čak osjeća neko grizodušje glede veteranskog vojnika unatoč užasnome Norrecovom činu. 'On je spasio ... moj život... tri puta i više ..." zaključi avet, na-°n što Je bio ponovno namamljen u priču o svom nevjernom prijate-'Ju- "Nikada nije bilo rata ... tako lošeg ... kao stoje bio taj.""I otada si putovao s njime?" Rat koji je Tryst spomenuo očito se odigrao u Zapadnim Kraljevstvima prije nekih devet godina. Bila je to jaka veza za ljude poput njih, zajedno toliko dugo vremena. "Da ... osim za vrijeme ... kada je Norrec bio ... bolestan .... napustio nas je ... na tri mjeseca... a kasnije se vratio..." Truleća prilika pogleda prema Vizjereiju. "Sjećaš li se ... Fauztine?" Čarobnjak lagano kimne. Kara je nekako očekivala da će ovaj zabraniti Sadunu da priča takove priče, no i sam je Fauztin, činilo se, bio zabavljen njima. Sigurno su za života oba čovjeka vrlo cijenila Norreca, a po onome stoje dosad čula, i nekromantica gaje počela cijeniti. Ipak, taj isti Norrec Vizharan je brutalno ubio ovu dvojicu i utvare ne bi postojale da ih nije pokretao osjećaj osvete i pravde koji je nadilazio smrtnu sposobnost shvaćanja. Ova dvojica su trebala gajiti samo misli na plaćanje odštete, na trganje Vizharanovog mesa i slanje njegove proklete duše u podsvijet. Nju je poprilično začudilo to što su ova dvojica osjećala i nešto drugo osim toga. Sadun Tryst i Fauztin nisu nimalo djelovali kao osvetnici o kojima je govorila legenda. "Što ćete učiniti kada ga nañete?" Već je bila postavila ovo pitanje, no nije dobila jasan odgovor. "Učinit ćemo ... ono što se mora ... učiniti." Ponovno odgovor koji ju nije zadovoljavao. Zašto su krili istinu? "Nakon onoga što je učinio, čak vam i vaše nekadašnje prijateljstvo mora malo značiti. Kako je Norrec mogao počiniti tako užasan zločin?" "Učinio je ... ono stoje trebalo biti... učinjeno." S ovim jednako zagonetnim odgovorom, Tryst se široko nasmiješi, otkrivajući požu-tjele zube i desni koje su se već povlačile. Svaki su dan, unatoč svojoj potrazi, utvare izgledale sve manje ljudski. Nikada se neće potpuno raspasti, no njihova će se veza s bivšom Ijudskošću sve više smanjivati. "Ti si vrlo lijepa ..." "Što?" Kara Noćna Sjena trepne. Nije bila sigurna daje dobro čula. "Vrlo lijepa ... i svježa ... živa." Avet iznenada posegne prema njoj i uhvati kovrču njezine duge kose boje gavrana. "Život je lijep... ljepši nego ... ikad ..." Ona sakrije jezu. Sadun Tryst je svoje namjere pokazao vrlo jasno. Još se uvijek suviše dobro sjećao životnih užitaka. Jedan od njih, hrana, gaje već bolno razočarao. Sada, zadnjih nekoliko dana skriven u malenoj kabini u stalnom društvu žive žene, činio se sprem-nim pokušati oživjeti drugačiji užitak - a Kara nije znala kako ga spriječiti da pokuša. Bez upozorenja, Sadun Tryst iznenada se okrene i pogleda svog prijatelja. Iako Kara nije ništa primijetila, bilo je jasno da se neka vrst komunikacije odvija meñu dvojicom, komunikacije koja se nije nimalo svidjela žilavoj aveti. "Ostavi mi... barem ... privid ..." Fauztin nije ništa rekao. Njegova je jedina reakcija bio jedan treptaj. No, činilo se daje to bilo dovoljno da malo obuzda njegova druga. "Ne bih je ... dodirivao ... previše ..." Tryst je gledao preko nje prije no .što ju je pogledao u oči. "Ja samo -" Glasno kucanje na vratima natjera ga da požuri u udaljeni kut. Svaki put kada bi se avet tako kretala, Kara nije mogla vjerovati. Uvijek je čitala da takva hitrost ne može biti odlika neumrloga. Umjesto toga imaju upornost i strašno strpljenje. Sakrivši se kraj Vizjereija, on promrmlja: "Odgovori!" Ona učini tako. Pretpostavljala je već tko bi to mogao biti. Samo su se dva muškarca usuñivala doći do njenih vrata. Jedan od njih bio je kapetan Jeronnan s kojim je razgovarala prije kratkog vremena, drugi- "Da, gospodine Dravko?" upita čarobnica, samo malko odškri-nuvši vrata. Činilo se da mu je nelagodno. "Moja lady Kara, shvaćam da ste zatražili potpuni mir, no... no mislio sam, ako bi mi se htjeli pridružiti na palubi nekoliko minuta." "Hvala, gospodine Dravko, no kao što sam već prije rekla kapetanu, moram mnogo toga učiniti prije no što pristanemo." Ona poče

66

zatvarati vrata. "Hvala na vašem zanimanju -" "Ne želite malo na svjež zrak?" Bilo je nečeg zagonetnog u njegovom glasu, no nekromantica nije imala vremena misliti o tome. Tryst je bio vrlo decidiran kada jenaredio da ne smije provoditi vrijeme vani osim onoliko koliko joj je trebalo da uzme hranu iz menze. Utvare su željele moći držati na oku svoju živu lutku. "Žao mije, ne." "Mislio sam." On se okrene da će otići, a tada se baci ramenom o vrata takvom silinom da su vrata odbacila Karu na krevet. Udarac ju nije onesvijestio, no ostala je na tren ležati potpuno zbunjena njegovim činom. Uletjevši unutra, Dravko klekne. Osvrne se po prostoriji i ugleda aveti i problijedi. "Tako mi kraljeva dubina!" Bodež se iznenada pojavi u Trvstovoj ruci. Mornar posegne za vlastitim nožem. Dravko je očito cijelo vrijeme držao nož, skrivajući ga kad je započeo razgovor s tamnom ča-robnicom. Cijelo se vrijeme ponašao kao da zna da se nešto loše dogaña u kabini, no nije pomišljao na prizor koji gaje dočekao. Sadun Tryst podiže ruku. Druga osoba uleti u malenu sobu. S obrednim sječivom u rukama, kapetan Jeronnan zaštiti svojega časnika. Za razliku od Drayka, kapetan se činio samo blago iznenañen vidjevši užasne likove u svojoj blizini. U stvari, činilo se daje Jeron-nanu gotovo drago što vidi dvojicu aveti. "Neću dopustiti da se to ponovno dogodi..." mrmljao je. "Nećete uzeti ovu..." Kara je istog trena razumjela značenje kapetanovih riječi. Za njega su neumrli predstavljali ono nevidljivo čudovište koje ne samo da mu je oduzelo kćerku, nego ju je pretvorilo u podlo stvorenje koje je bio prisiljen uništiti. Sada se mislio osvetiti na njima. A s tim srebrom optočenim mačem bio je u mogućnosti učiniti baš to. Tryst baci svoj bodež. Ponovno se kretao brzinom kakvu njegovo oronulo stanje nije dopuštalo. Manje sječivo se žabi u Jeronna-novu ruku u kojoj je držao mač. No, bivši se mornarički zapovjednik nije povukao. Dok je krv kapala s oružja aveti koje je još napola virilo iz kapetanovog mesa, on napadne da posij eče svog neživog protivnika. Uz izazivački mrtvački smijeh, Sadun Tryst posegne za sječivom. Bilo je očito da ga namjerava uzeti u ruku. Kao onoga koji je s onu stranu smrti, njemu nije mogla nauditi obična oštrica. Rub kapetanova oružja odsiječe mu-dva prsta. Čista agonija naglo proñe kroz Karu. Bol je bila toliko jaka da se ona presamiti i umalo ne sruši. Zakrkljavši, Tryst povuče svoju osakaćenu ruku. Gledajući u kapetana kroz uzdah reče svojemu partneru. "Učini nešto ... dok mi je ... još glava na ... ramenima ..." Očiju zamagljenih od suza, nekromantica vidje kako je Fauztin jednom trepnuo. "Pazite!" uspije ona viknuti. Nalet sile izbi iz njezinog obrednog bodeža i pošalje i Jeronna-na i Dravka prema suprotnom zidu. Istovremeno, Vizjerei stavi ruku na zid iza sebe. Plava izmaglica raširi se iza aveti. Brzo se širila i u visinu i u širinu. Dvojica mornara skočiše na noge. Gospodin Dravko krene naprijed, no Jeronnan ga odgurne nazad. "Ne! Jedino oružje koje vrijedi na njima je ovo! Kunem se da ću ih sve izrezati kao riblje mamce, no pitam se hoće li ribe htjeti jesti nešto tako trulo! Ti se pobrini za djevojku!" Časnik odmah posluša i požuri do Kare. "Možeš li stajati?" Uz njegovu pomoć, Kara shvati da može. Iako ju bol nije napuštala, barem se dovoljno smirila da može razmisliti - i shvatiti što se dogodilo. Fauztin je preko bodeža vezao njen život za nastavljanje njihovog postojanja. Udarac koji je uputio Jeronnan nije osjetio Sadun Tryst koji je odavno nadišao takvu slabost smrtnika. No, svaki će uspješni udar na njih, činilo se, ona propatiti. I tako, sa svojim mačem optočenim srebrom, kapetan Jeronnan mogao je ne samo sasjeći neumrle kako je spomenuo, nego pri tome sasjeći i onu koju je namjeravao spasiti. Morala ih je upozoriti. "Dravko! Moramo zaustaviti Jeronna-na!" "Sve je u redu, moja gospo! Kapetan zna što čini! Njegova je srebrna sablja taman kakva treba za onakve! U ovakvo malome prosto-ru, brzo će ih obraditi prije nego onaj baci drugu čaroliju!" Dravko nabora nos. "Bogovi, kako ovdje smrdi! Kada si se počela ponašati čudno, kapetan Jeronnan se sjetio onoga što ti se dogodilo u Gea Kulu. Bio je siguran da se nešto zbiva! Pozvao me u svoju kabinu nakon večere, iznio mi svoje sumnje, a onda mi rekao da poñem s njim i budem spreman i sam za Pakao - premda, koliko blizu istini je bilo to što je rekao, čak ni ja nisam znao!" Nekromantica ponovno pokuša. "Slušaj! Začarali su me -" "I zato nisi mogla ništa reći, zar ne?" On je poče vući prema otvorenim vratima gdje se okupilo nekoliko Jeronnanovih ljudi. Neki su izvukli svoja oružja no, daleko uplašeniji od neumrlih nego što su to bili kapetan i njegov zamjenik, niti jedan se nije usuñivao ući. "Hajde! Idemo odavde!" "No, nisam to -" Kara prestane, dok joj se tijelo iznenada oslobodilo pratnje časnika. On posegne za njezinom rukom. "Ne tamo! Bolje je da -" Na svoju žalost, nekromantičin se dlan oblikuje u šaku, a zatim udari svoga

67

zaštitnika u trbuh. Iako udarac nije bio jak, ipak vrlo iznenadi Dravka. Jeronnanov zamjenik pade na leña više zaprepašten nego povrijeñen. Kara se okrene prema neumrlima... i vidje mrkog Vizjereija kako joj maše da im se pridruži. Njezini udovi poslušaše, unatoč njezinim pokušajima da se ne odazove njegovom pozivu. Iza aveti, plava se izmaglica sada već pro-širila na gotovo cijeli zid. Sada, kada su ih živi otkrili, neumrli su se počeli povlačiti, no nadali su se da će sa sobom ponijeti i svoju nagradu. Kara se pokuša oduprijeti. Znala je samo da ne želi ići s njima dvojicom i da je mračno more jedina stvar koja leži iza tog zida. Tryst i njegov pratilac nisu morali disati, no Kara sigurno jest. Doñi meni, nekromantice ... začu ona iznenada glas u svojoj glavi. Fauztinove oči su netremice"zurile u njene, gušeći joj misli. U nemogućnosti da se više kontrolira, Kara jurne prema neumrlima. "Djevo, ne!" kapetan Jeronnan je uhvati za ruku, no zbog rane, stisak mu nije bio jak. Ona se oslobodi, a zatim krene naprijed da primi osakaćenu ruku Saduna Trvsta. "Ja ...je imam!" uzdahne nasmiješena avet. Fauztin zgrabi svoga pratioca za rame, a zatim namjerno padne unazad i nestade kroz plavu izmaglicu vukući Trvsta za sobom. A zajedno s Trvstom i Kara. "Uhvati je!" vikao je kapetan. Dravko je nešto vikao, vjerojatno njezino ime, no bilo je kasno da njih dvojica bilo što učine. Tamna čarobnica propadne kroz izmaglicu u daviteljski zagrljaj mora. Dvanaest (*Jorazonovgrob ... Svetište Arcane ... Norrec Vizharan provlačio se kroz gustu sivu koprenu, krčeći si put prema krivudavom, zbrkanom nizu hodnika. Horazon ... Drevne statue bile su poredane uza zid. Svako lice bilo mu je poznato. Prepoznao je Attisa Zunna, svoju budalu od instruktora. Korbiju, previše nevinog akolita kojeg je kasnije žrtvovao za svoje ciljeve. Merendija, voñu sabora koji je pao moleći se dobro uobličenim riječima obožavanja. Jeslyna Kataroa, prijatelja kojeg je izdao. Iza mreža našao je zakopane sve koje je ikada znao - osim jednoga. Sve osim svoga brata Horazona. "Gdje si? " vikao je Norrec. "Gdje si? " Iznenada se našao u tamnim odajama. Pred njime je bila široka kripta. Kosturi u kaljama Vizjerei čarobnjaka stajali su pozorno u spalim uz lijevi i desni zid sobe. Simbol klana, zmaj nagnut preko polumjeseca, nalazio se uklesan u središtu velikog sarkofaga ravno pred oklopljenim uljezom. "Horazone!" zvao je Norrec. "Horazone!" Ime je odzvanjalo kroz kriptu. Činilo se kao da ga izaziva. Raz-Ijućen, odmaršira do kamenog lijesa i posegne za teškim kapkom. Kada gaje dotakao, do njega dopre lelek koji je dolazio od kostura s obje njegove strane. Norrec se umalo povuče, no bijes i od-lučnost izboriše bitku sa svim ostalim emocijama. Ignorirajući upozorenja mrtvih, vojnik okrene poklopac, i pusti ga da padne na pod gdje se razbije u tisuće komadića. Unutar lijesa Norrec opazi omotani oblik. S osjećajem pobjede, on posegne kako bi strgao tkaninu s lica i vidio nemoćno i slabo lice svoga prokletog brata. Ruka prekrivena trulim mesom i rovarećim crvima uhvati ga za zapešće. On se stade otimati, no monstruozni ga prsti nisu željeli pustiti. Još gore, na Norrecov užas, les poče tonuti sve dublje u lijes, kao da •e dno iznenada popustilo i počelo tonuti u provaliju bez dna. Iako se trudio, Norrec nije mogao spriječiti da ne bude povučen u sarkofag i mračnu jazbinu ispod njega. On vrisne kada se svijet mrtvih zatvori oko njega. "Razbudi se." Norrec se strese. Njegove ruke u rukavicama posezale su u obranu od noćne more. On trepne i postupno postade svjestan da se još uvijek nalazi u Drognanovom skloništu. San o kripti njegovog brata -ne, Bartucovog brata - činio se tako stvarnim, tako strašno stvarnim. "Spavao si. Sanjao si", prokomentira stari Vizjerei. "Da ..." Za razliku od većine snova, veteran se ovoga prilično živo sjećao. U stvari, sumnjao je da će ga ikada moći zaboraviti. "Žao mi je što sam zaspao." "Ne moraš se ispričavati. Napokon, ja sam onaj koji te, uz pomoć vina, uspavao ... i usanjao takoñer." Iznenadni bijes natjera Norreca da pokuša ustati sa stolice, no Drognan gaje spriječio u njegovim namjerama običnim podizanjem ruke. "Sjest ćeš nazad." "Što si učinio? Koliko sam dugo bio dolje?" "Postavio sam te vrlo kratko nakon što si sjeo. A koliko si dugo spavao ... gotovo cijeli dan! Noć je došla i prošla." Čarobnjak priñe bliže. Čarobni štap sada mu je poslužio kao štap za podupiranje. Norrec ipak nije shvaćao Drognanovu upotrebu štapa na taj način

68

kao znak slabosti. "A zašto sam to učinio ... reći ću samo da sam poduzeo prvi korak prema našim zajedničkim ciljevima, prijatelju." On se nasmije, pun očekivanja. "A sada mi reci što si vidio u snu?" "Zar ti to ne bi trebao znati?" "Ja sam te doveo u san, ali nisam odlučio o čemu ćeš sanjati." "Hoćeš reći da sam ja sam izmislio tu noćnu moru?" Drevni mag počeše se po svojoj srebrnastoj bradi. "Možda sam na tebor tema imao nekog utjecaja... no rezultati su isključivo tvoji. A sada^tni reci što si sanjao." "Čemu sve to?" Prijateljskog tona nestade. "Zbog tvog života." Svjestan da nije u prilici birati, Norrec napokon popusti i reče čarobnjaku ono stoje htio znati. Vojnik je gotovo do u tančine opisao prizor i dogañaje, pa čak i lica i imena kipova. Drognan je kimao, vrlo zainteresiran za sve. Ispitivao ga je, tražio neke sitnije detalje koje je Norrec zaboravio spomenuti. Činilo se da magu ništa nije nevažno. A kada je počeo pričati o užasnim dogañajima u kripti, Vizjerei je slušao još pozornije. Činilo se da Drognanu posebno zadovoljstvo pričinjaju Norrecovi opisi skeletnih maga i otvaranja sarkofaga. Čak i kada je Norrec počeo drhtati u prisjećanju na svoj silazak u ponor, čarobnjak gaje tjerao da nastavi, i da ne izostavi niti najmanji podatak. "Tako fascinantno!" Drognan prasne kada je Norrec završio, potpuno zaboravljajući na agoniju koju je natjerao veterana da iznova proživi. "Tako živopisno! Sigurno je istina!" "Što ... sigurno?" "Ti si uistinu vidio grob! Pravo Svetište Arcane! Siguran sam u to!" Ako je očekivao da će Norrec dijeliti njegovo oduševljenje, izborani mag je morao biti razočaran. Ne samo da vojnik nije vjerovao daje ono stoje vidio moglo biti stvarno ... a ako takvo mjesto i postoji, Norrec nije želio ići tamo. Nakon Bartucovog brloga, predodžba o ulasku u kriptu njegovog omrznutog brata strese inače čvrstog borca. On je prolazio samo kroz bijedu i užas otkako je sve to počelo. Želio je samo da ga se oslobodi začaranog oklopa. Rekao je to Drognanu, koji odgovori: "Imat ćeš priliku, Vizha-rane ... ako si se voljan još jedanput suočiti s noćnom morom." Norrec nekako nije bio iznenañen ovim čarobnjakovim odgovorom. I Bartucu i Drognanu zajednička je bila kultura usredotočena na ambiciju bez obzira na posljedice. Kehjistansko carstvo bilo je utemeljeno na tom principu, a Vizjereiji, njegova kičma, ukopali su se u zazivanje demona kao metode uz pomoć koje će zadobiti moć nad svima ostalima. Tek kad su se ti demoni okrenuli protiv njih, odrekli su se tog prokletstva. Čak i danas postoje priče o korumpiranom Viz-jereiju koji se ponovno obratio silama Pakla za njihovu moć. Čak je i Fauztin povremeno dao naslutiti voljnost da krene putem koji nadilazi ono što je njegova struka smatrala sigurnim. No, Norrec je volio biti uvjerenja da bi njegov prijatelj bio manjeg nagnuća nego Drognan natjerati nekoga da propati takve užasne more i to ne jednom, nego dvaput, i to zbog tako običnog cilja. No, kakvog je izbora vojnik sada imao? Jedino je Drognan obuzdavao ukleto odijelo da ne pobjegne s Norrecom prema tko zna kak-voj užasnoj sudbini... Ogledavao se po mnoštvu knjiga i svitaka koje je vremešni Vizjerei skupljao tijekom godina. Norrec je pretpostavljao da je to samo dio Drognanovog skladišta znanja. Čarobnjak gaje čuvao u ovoj sobi, no sigurno je sakrio od njega neke druge tajne. Uistinu, ako gaje itko mogao osloboditi, mogao je to Vizjerei, no samo ako Norrec bude voljan platiti cijenu. I, koji onda drugi izbor ima? "U redu! Učini što moraš učiniti... i učini to brzo! Želim da se ovo svrši!" No, čak i kada je to izgovorio, Norrec je znao da nikada neće doći kraj užasnoj ljutnji koju je osjećao. "Naravno." Drognan se okrene od njega i posegne za još jednim masivnim sveskom. Nekoje vrijeme prelistavao i kimao sam za sebe, a tada zatvori knjigu. "Da, to bi trebalo biti dovoljno." "Za što?" Vraćajući knjigu, mag odgovori: "Unatoč neprijateljstvu izmeñu njih, Bartuc i Horazon zauvijek su vezani, čak i u smrti. To što te je odijelo dovelo ovamo, u Lut Gholein, pokazuje daje veza jaka i nakon ovoliko vremena." On frkne. "A tvoja je veza s oklopom gotovo jednako tako velika. To je neočekivani dodatak, moram primijetiti, no jako sam znatiželjan u vezi s njim. Možda ću početi studiju o tome kada sve ovo bude gotovo." "Još mi nisi rekao što želiš učiniti", podsjeti ga veteran. Nije želio da se Drognan ponovno udalji. Neodreñeno je razumio što je čarobnjak rekao o vezi izmeñu braće i kakve veze odijelo ima s time, no ostatak mu nije imao smisla i Norrec više nije želio o tome razmišljati. Njegova vlastita povezanost s oklopom započela je od ulaska u Bartucov grob, a završit će kada mu Drognan pomogne da svuče metal sa svoga tijela. Nakon toga, Vizjerei može s odijelom činiti što gaje volja - na primjer načiniti poljodjelski alat ili neke druge bezo-Pasne predmete. "Ovaj ću puta baciti čaroliju koja bi nam trebala omogućiti da nañemo stvarnu fizičku lokaciju

69

grobnice, a koja bi se, kako sam ja uvijek vjerovao, mogla nalaziti ispod grada\" Drognanove oči zasvi-jetliše dok je to govorio. "To će od tebe zahtijevati da se uskoro vratiš u san ... no ovaj ćeš puta to učiniti u budnome stanju." "Kako ću sanjati kad sam budan?" Mag zakoluta očima. "Sačuvaj me neiskusnih! Norrec Vizha-ran, ti ćeš budan sanjati zbog moje čarolije. Uvjeravam te da nećeš morati raditi ništa drugo." Umorni borac nevoljko kimne. "U redu, onda! Učinimo to!" "Pripreme će trajati samo nekoliko trenutaka ..." Prišavši, vremešni Vizjerei vrhom svoga štapa povuče krug oko stolice. Ovo isprva nije zanimalo Norreca, no u trenutku kada je Drog-nan završio krug, on se iznenada zaiskri. Sjajio je jarko žuto i stalno iznova pulsirao. Ponovno bi borac skočio sa stolice, da nije bilo upozoravajućeg pogleda kojeg mu je uputio njegov domaćin. Pokušavajući se smiriti, Norrec se sjeti krajnjeg cilja svega ovoga - slobode. Sigurno bi za taj cilj mogao proći kroz sve u što ga Drognan natjera. Čarobnjak je nešto mrmljao, a zatim poseže lijevom rukom dotaknuti Norrecovo čelo. Vojnik osjeti lagani udarac, ništa više. Drognan prstom poče crtati simbole u zraku. Simbole koji bi zasvijetlili, pa nestali svaki puta kada bijednoga dovršio. Norrec je uspio vidjeti svaki od simbola samo nakratko, iako gaje barem jedan od njih podsjetio na stražare koje je vidio u Bartucovoj grobnici. Zbog toga ponovno postade oprezan, no vrijeme za uzmak je prošlo, i on je znao da se treba suočiti s rezultatima čarolije, ma kakvi oni bili. "Shazari... Shazari Tomei..." Norrecovo cijelo tijelo se zgrči, gotovo kao daje oklop ponovno preuzeo kontrolu. No, veteran je znao da to nikako ne može biti, jer Drognan je odavno dokazao svoju premoć nad začaranim odijelom. Ne, ovo je sigurno bio drugi dio same čarolije. "Tomei!" vikne srebrnokosi mag podižući svoj čarobni štap visoko iznad glave. Unatoč njegovim uznapredovalim godinama, iz-gledao je strasnije i moćnije od bilo kojeg čovjeka kojeg je Norrec ikada vidio, uključujući i one u bitci. Drognanova brada i kosa vijorile su gotovo kao da su i same žive. "Shazari Saruphi!" Norrec zadahta kada njegovo tijelo bi divljački potreseno. Snažna ga sila pritisne o stolicu. Magovo utočište iznenada se stade povlačiti od njega i to takvom brzinom da se vojniku zamutilo u glavi. Norrec se osjećao kao da plovi, iako nije mogao micati niti nogama niti rukama. Ispred njega se stvori smaragdna izmaglica koja je imala nejasno okrugli oblik. Iz velike, velike daljine, Norrec začu Drognana kako nešto viče, no bilo je nerazumljivo, na način kao daje zvuk bio usporen i da se nije pomicao brže od puža. Izmaglica se pročisti i sada je oblikovala savršeni krug. Smaragdna magla unutar toga kruga se rasprši, a umjesto nje se pojavi slika. Kripta. No nešto je u vezi s njezinim izgledom odmah zasmetalo Norre-cu. Mnogi su se detalji činili izmijenjenima i netočnima. Kosturi Viz-jereija sada su nosili pomno izrañene oklope umjesto odjeće, i činilo se da nisu pravi mrtvaci, nego prije vrlo dobre kamene skulpture. Velike paukove mreže nadomještale su pohabane tapiserije oslikane magičnim stvorenjima poput zmajeva, mitskih ptica i ostalih. Čak se i simbol bratovog klana promijenio. Bila je to sad velika ptica koja se držala kandžama za sunce. Norrec pokuša nešto reći, no glas mu se nije čuo. Još jednom začu bolno udaranje Drognanovih riječi. Mag je zvučao kao da je još udaljeniji nego ranije. Iznenada se slika kripte poče povlačiti. Sve je brže žurila od Norreca. Iako je još uvijek sjedio u stolici, borac se osjećao kao da trči unazad kroz pljesnive hodnike koji vode u Horazonov grob. Red po red kipova jurio je pred Norrecom, nestajući brzo kao što je i kripta nestala. Iako se većina lica pojavljivala tek maglovito, nekoliko ih je prepoznao, no to nisu bila lica iz kneževe mračne povijesti. Ovo su bila lica iz Norrecove vlastite prošlosti — Sadun Tryst, Fauz-hn, Norrecov prvi zapovjednik, neke žene koje je volio, čak i kapetan Casco. Nekoliko ih nije uopće prepoznao, uključujući i blijedu, ali atraktivnu mladu ženu kose boje noći i očiju toliko privlačnih, ne samo zbog njihove egzotične nakošenosti, nego i zbog jednostavne f" činjenice da su bile srebrnoga sjaja. No čak i kipovi napokon izañoše iz vidnog polja. Sada nije vidio ništa doli zemlju i stijenje kako se premeće oko njega, kao daje rovao unazad. Drognan je nešto viknuo, no mogao je isto tako i šutjeti, koliko gaje Norrec razumio. Napokon, zemlja i kamenje uzmaknuše pred nekom više praši-nastom supstancijom ...pijesak, shvatio je kasnije. Lagano svjetlu-canje, možda danje svjetlo, raširi se oko rubova slika. Norrec! Veteran zatrese glavom uvjeren da gaje netko upravo zazvao imenom. Norrec! Vizharan! Zvučao je poput Drognana, ali Drognana kakvog nije nikada čuo. Vizjerei je zvučao gotovo tjeskobno, a možda čak i ustrašeno. Vizharan! Bori se! Nešto se u Norrecu uzbudi - strah za dušu ... Njegova se lijeva ruka podiže sama od sebe.

70

"Ne!" vikne on. Njegov vlastiti glas činio mu se udaljenim i odvojenim od njega. Njegova se druga ruka podiže. Cijelo tijelo išlo je za odijelom. Jedva daje izašao iz stolice, kada neka fizička sila pokuša zaustaviti kretanje koje nije bilo zbog njegove volje. Norrec vidje izo-bličeni Drognanov lik. Objema je rukama držao štap i pokušavao gurnuti vojnika nazad, dalje od vizije Svetišta Arcane. Vidio je takoñer svoje vlastite ruke u rukavicama kako se susreću s Vizjereijevi-ma. Norrec je uhvatio štap kao da ga želi otrgnuti. Štap stade pucketati od energije na mjestima na kojima su ga dva čovjeka čvrsto držala. S Drognanove strane prštilo je jarko žuto, a krvavo grimizno bliještalo je na mjestu gdje su držali Norrecovi prsti. Norrec je mogao osjetiti kako moćne čarolije kolaju kroz nje-govo biće - Bori se! Vizharan! vikao je odnekuda Drognan. Njegova se usta nisu micala, no njegov je izraz lica odgovarao stresu iz riječi u Nor-recovoj glavi. Oklop je jači nego što sam mislio! Bili smo prevareni! Ništa više nije trebalo biti rečeno. Razumio je točno stoje mag mislio. Začarani oklop očigledno nikada nije bio pod Vizjereijevom kontrolom. Odijelo je jednostavno kupovalo vrijeme, čekajući da prognan otkrije ono što je i samo dugo tražilo. Lokaciju Horazonove grobnice. Dočim je u nekim stvarima Drognan bio u pravu. Rekao je da su Bartuc i njegov omraženi brat bili zauvijek povezani. Sad je Norrec uvidio zašto ga je oklop odvukao s jedne strane svijeta na drugu. Nešto gaje vuklo prema mjestu Horazonovoga posljednjega počiva-lišta. Bilo je to nešto tako jako, da čak niti smrt nije bila u mogućnosti spriječiti potragu. Odijelo je imalo vrstan um. Sigurno je pokazalo daleko više bistrine i odNorreca i od bilo koga koga je dosad sreo. Vjerojatno je čak osjetilo Drognanovu čaroliju dok se Hawksfire približavao Lut Gho-leinu ... i nekako je znalo da će moći iskoristiti Vizjereija da utaba njegove vlastite zlokobne putove. Nevjerojatno, nemoguće, no bilo je više nego sigurno daje to prava istina. Energija je cvrčala izmeñu Norrecovih rukavica. Drognan vikne i padne na leña. Nije bio mrtav, ali očigledno je bio omamljen. Rukavice popustiše svoj stisak na čarobni štap, a zatim lijeva posegne k slici ispred Norreca. No, kada rukavica to učini, vizija se poče mijenjati i povlačiti, kao da je sada neka druga sila htjela poraziti zlu namjeru odijela. Slika izblijedi i izobliči se - Neodlučan, oklop položi desnu rukavicu u središte. Grimizna se aura pojavi oko ruke. "Shazari Giovox!" Kako su neželjene riječi izašle s njegovih usana, Norrecovo tijelo izgubi čvrstinu. On vikne, no ništa nije moglo zaustaviti taj proces. Kao daje stvorenje od dima, njegov se lik raširi, iskrivi, i napokon izlije u iščezavajuću viziju, Njegov vrisak nije prestao sve dok i Norrec i magični krug nisu nestali. Danas su izgubili jednog čovjeka zbog pješčanih larvi i jednoga vrućine u pustinji, no Galeona je primijetila da se, ako ništa drugo, Augustus Malevolvn ponašao sve razdraganije, gotovo kao da ne samo daje imao Bartucov oklop, nego i moć i slavu o kojima jesanjao da će mu ih oklop donijeti. To je smetalo vještici i to više nego je mislila da bi joj moglo smetati. Ovakvo ponašanje nije bilo nalik generalu. Ukoliko se njegovo raspoloženje toliko promijenilo, sigurno je imao dobrog razloga za to. Galeona je pretpostavljala da taj razlog ima neke veze s Xaza-;'| xom. U zadnje vrijeme nije previše viñala demona, a to nikada nij| značilo nešto dobro. U stvari, od neku noć kada je Malevolvn oči[ gledno izgubio zdrav razum i odšetao sam u mračnu pustinju, gomoljka se povukla. Čarobnica je dva puta našla nekog razloga i se odvoji iz povorke i ode razgovarati s Xazaxom o njihovim plane vima, no ovaj bi ostao sumnjičav i udaljen u svojim komentarimd Činilo se kao da mu više ništa ne znači ono na čemu su dosada radili Razmišljala je: Xazax želi oklop. No, on sam ne može iskoristi\ njegove čarolije. A ako nije mogao on, mogao je lakovjerni čovjek... a ruje Ali gustus predstavljao prilično daleku mogućnost. Vještica je već bi| optužila Xazaxa da pokušava manipulirati njezinim ljubavnikom. Sa je bila sigurna daje podcijenila bogomoljku. Galeona je morala povratiti svoj utjecaj na generala. Ako to ne učini, riskirala je i nešto više od svoga položaja. Riskirala je svoju glavu. Malevolvn pozove ljude na odmor. Iznenañujuće su brzo napredovali, i ponad toga pretrpjeli su neznatne gubitke u odnosu na grubo okruženje. Čopor skakača - monstruoznih skakutavih užasnih stvorenja koja su unekoliko nalikovala gmazovima sa šiljcima duž kičme - neko ih je vrijeme gnjavio, no vojnici nisu ni u kojem trenutku dopustili bićima da im priñu dovoljno blizu da upotrijebe svoje duge kandže i oštre zube. Kada bijednoga sasjekli, svi bi se drugi okrenuli na les. Poput većine pustinjskih stvorenja laki je obrok, pa čak i kad bi se radilo o nekome iz njihove vrste, uvijek bio poželjniji od borbe s nečime stoje uzvraćalo udarce. Ako ništa drugo, pijesak i vrućina nastavili su biti njihova najveća kazna. Oni su i bili razlogom zbog čega se general napokon smekšao. Da je izbor bio samo na njemu, nastavili bi se kretati, pa makar to značilo jahati do smrti konja, pa nastaviti pješice. "Gotovo da ga mogu vidjeti", rekao je kada je dojahala do njega. > Malevolvn je sjahao s konja i odšetao malo ispred kolone. Ponovnoj

71

je sjeo u sedlo i promatrao prazninu pred sobom. "Gotovo da ga mogu okusiti..." Ona dojaše do njega, a zatim krene rukom u namjeri da ga dotakne. S Bartucovom krvavom kacigom na glavi, Malevolvn ju nije čak ni pogledao. "I zaslužuješ", reče mu umiljato, želeći privući njegovu pažnju. "Zamisli kako ćeš izgledati kad umarširaš u Lut Gholein noseći gri-miznu kneževu kacigu! Mislit će da si on koji se vratio iz mrtvih!" Gotovo je istog trena zažalila, stoje to rekla jer se prisjetila kako su se njegova sjećanja i sjećanja kacige stopila. On doduše nije pro-patio niti jedan napadaj od onog posljednjeg zlog dogañaja, no Gale-onu je još pekao trag zaostao na njenom prstu. Na sreću, činilo se da Augustus trenutno ima svoj um. On napokon pogleda ka Galeoni. Činilo se daje zadovoljan onime stoje upravo rekla. "Da, to bi bio prekrasan prizor - posljednji koji će ikada vidjeti! Mogu ga gotovo vidjeti sad ... stravične povike, užasnute izraze lica kada shvate svoju sudbinu i tko je za nju zaslužan." Možda je sada imala priliku koju je tražila. "Znaš, ljubavi, mogla bih, ako još imamo vremena, baciti još jednu čaroliju potrage za tebe. Uz kacigu to ne bi bilo -" "Ne", jednostavno odgovori Malevolvn. Odvrati pogled od nje i doda: "Ne, to neće biti potrebno." On nije vidio drhtaj koji proñe njome. S tih je nekoliko riječi on potvrdio njezine najdublje strahove. General je čak bio kategoričan u svezi poduzimanja bilo čega što su mogli iznaći i što bi moglo pomoći u potrazi za ostatkom Bartucova odijela. Kada je kaciga pala u njegove ruke, na način koji je čak i ona smatrala poslanim od providnosti, nije štedio truda, dopuštajući joj da koristi predmet kao pomoć u pronalaženju oklopa. Te je njegove čine čak i ona smatrala da dolaze od providnosti. Čak i kada su otkrili da taj Norrec sada hoda svijetom obučen u Malevolvnov plijen, on je inzistirao da ona koristi kacigu u pravilnim razmacima kako bi pratili kretanje lutalice. A sada je govorio kao da ga se ne tiče, kao da je postao tako siguran u neumitnost osvajanja oklopa da više nije trebala držati magično oko na njemu. To uopće nije nalikovalo na Augustusa koje-8aJe poznavala, i Galeona je osjećala da se ne radi samo o utjecaju kacige. Sigurno je začarani predmet već očvrsnuo svoju vlast nad njim dovoljno da preživi nekoliko trenutaka odvojeno. I to je vrati na Xazaxa. "Kako želiš", napokon odgovori Galeona. "Kad ćemo nastaviti s putovanjem, ljubavi?" On pogleda u smjeru sunca. "Za četvrt sata. Ne više. Bit ću spreman susresti se sa svojom sudbinom u pravo vrijeme." Ona ga nije pitala za objašnjenje. Četvrt sata bit će joj dovoljno za ono što smjera. "Tada ću te ostaviti tvojim mislima, moj genera-le." Nije ju ni najmanje iznenadilo što joj čak nije ni kimnuo na otpust. Da, Xazax je vjerojatno tu imao svoje prste. Vjerojatno je sam stupio u kontakt s generalom. S time ne samo daje učinio prvi korak prema kršenju svoga pakta s njom, već prema njenoj smrti. "Vidjet ćemo čija majka crnu vunu prede", promrmlja. Bez sjena u koje bi se mogao sakriti, Xazax je morao ostati daleko od povorke sve do dolaska noći. To je značilo da će Galeona moći baciti svoje čini bez bojazni da će nevjerna bogomoljka za to znati. Čarobnica pronañe idealno mjesto iza kolone, zaklonjeno dinom. Nije se bojala pješčanih larvi i sličnoga. Zaštitne čini koje je bacila prije početka putovanja još su bile jake. Bilo je unutar granica njezine moći da isto učini i za ostatak kolone, no to bi Galeonu osta-vilo bez mogućnosti da baca druge čini. Nije vidjela razloga da bude toliko velikodušna. Pokoji vojnik manje nije je se ticao ... Ona sjaše i uzme svoju čuturicu s vodom, a zatim klekne na vrući pijesak. Izlije nekoliko dragocjenih gutljaja hladne tekućine na spaljeno tlo. Kada je bila zadovoljna količinom, Galeona zatvori čuturicu i prione na posao. Svojim je vitkim prstima oblikovala navlaženi pijesak u lik nalik ljudskome u veličini lutke. Kada je popravila oblik, Galeona pro-mrmlja prvi dio svoje čarolije, udešavajući vlastitu kreaciju prema svojim željama. Figura od pijeska poprimi oblike muškarca. Široka u ramenima i s usjecima duž torza koji su ukazivali da nosi oklop. Znajući da vlaga neće dugo trajati, Galeona brzo uzme malenu bočicu. Još uvijek šapćući, Čarobnica izlije nekoliko kapi njenog sadržaja na prsa pješčane lutke. Bočica je sadržavala njoj najdragocjeniju tekućinu - malenu količinu krvi koju je sama žrtvovala, a zatim ju sačuvala za sigurne i delikatne čarolije. Slikovito predočenje koje se ticalo Bartucovog oklopa zahtijevalo je da bude označeno krvlju, i što je još važnije, da ta krv poveže Galeonu s figuricom koju je načinila. Nadala se da će joj to zauzvrat omogućiti da posegne za tim Norrecom i dotakne ga kao stoje to bila učinila na brodu. Kada je bio onako daleko kao ranije, kada su ona i Xazax zažvali Snenoga, ta bi čarolija zahtijevala daleko previše njezinih životnih tekućina, a da biju preživjela. Vojnik kojeg su žrtvovali u šatoru, poslužio je u zadnji tren umjesto nje. No, sada je Galeona bila sigurna da će, uz minimalni učinak na sebe samu, uspjeti ono stoje pokušavala. Ona povuče krug oko figure, a zatim položi ruke s dlanovima nadolje i prstima okrenutima prema van s lijeve i desne strane figure. Nisko se sagnuvši, ona je zurila u mjesto gdje je trebalo biti lice i šaputala završni dio njene čarolije prekidajući ju mrmljanjem vojnikova imena. "Norrec... Norrec..."

72

Svijet oko nje se povuče. Galeonin se pogled stade kretati pustinjom kao daje bila pretvorena u orla koji je poput vjetra kružio ne-bom. Jurio je sve brže i brže dok konačno više nije mogla niti vidjeti krajolik pod sobom. Njezina je čarolija uspjela. Preko svojih sjećanja na kratki susret s budalom, još je više učvrstila magiju koncentrirana na njegovo lice i obličje. "Norrec ... pokaži mi... pokaži mi gdje si..." Odjednom je vidjela samo crno. Nagla promjena toliko iznenadi Galeonu da se čarolija skoro prekinula. Samo joj je brzo razmišljanje omogućilo da održi tananu vezu. Ako sada ne uspije, neće imati vremena za novi pokušaj. Augustus bi mogao posumnjati iako je ovoliko udaljena od kolone. "Norrec ... pokaži mi..." Njegovo se lice zatvorenih očiju i olabavljenih usana pojavi pred njom. Na trenutak se pitala nije li umro, no tada shvati da njena vradžbina uopće ne bi djelovala daje tome tako. Pješčana je figura zahtijevala živu metu Ako nije mrtav, što se onda dogodilo? Galeona prodre dublje i uñe u okvir u kojem je egzistirao Norrec. Učinivši to, izgubila je sve osim najtanje niti dodira sa stvarnim svijetom, no isto tako je trebala dobiti toliko mnogo. Napokon, čarobnica vidje gdje njen gonjenik leži. To ju je saznanje toliko zaprepastilo da ovaj put nije mogla drugačije nego izgubiti povezanost s njim. Lice mu stade uzmicati. Po-vlačilo se tako šokantnom brzinom da joj se zavrtjelo u glavi. Ponovno se pojavi tama, a zatim se Galeona nañe kako pada na leña u pustinju - potpuno obratno od njenog netom poduzetog putovanja. Iscrpljena vještica uz uzdah pade nazad na uzavreli pijesak. Zanemarivala je neudobnost i sve drugo. Jedina stvar koja joj je bila važna, bila je ona koju je upravo saznala. "Tako ..." prošapta Galeona. "Imam te, moja lijepa lutko." Žetrnaest ,-ešto snažno protrese Karu Noćnu Sjenu izvlačeći je iz tame koja ju je okruživala. Ona udahne, no brzo se poče gušiti. Nekromantica je pokušavala disati, no njena pluća nisu pravilno radila. Nakašlja se, izbacujući cijeli ocean vode. Neprestano je kašlja-la, pokušavajući isprazniti pluća kako bi ih mogla ispuniti neophod-nim kisikom. Napokon joj postade moguće disati, premda malo hrapavo. Nekromantica je mirno ležala udišući stalno iznova kako bi povratila ravnotežu. Stvari su se postupno vratile gotovo u normalu i ona poče osjećati i nešto drugo, poput hladnoće koja ju je okruživala i vlage koja joj je natapala odjeću. Neka pješčana tvar u njenim ustima natjera ju da ispljune. Ubrzo shvati da leži na pješčanoj plaži, licem okrenuta prema dolje. Ponovno se svijet oko nje strese. Jedva podigavši glavu, Kara vidje da se nebo nad njom ispunjava olujnim oblacima umnogome nalik onima oluje kroz koju je plovio King's Shield. U stvari, pretpostavljala je da su oblaci iznad nje vjesnici iste oluje koja se sada spremala napasti veći dio istočne obale. Počešejoj se vraćati sjećanja. Sjećanja na kapetana Jeronnanau bitci s utvarama, a zatim na dvojicu neumrlih kako je vuku kroz pro-laz u pobjesnjelo more. Meñutim, nije se sjećala više ničega nakon toga. Nije mogla reći kako je preživjela. Čarobnica čak nije znala ni koja je sudbina, ako je uopće ikoja, zadesila Jeronnana i njegove ljude. Činilo se da prolaz nije ostavio nikakvog traga na trupu, te ako je King s Shield preživio dogañaj, imao je dobre izglede da će uskoro stići u Lut Gholein, ako već i nije stigao. Kara trepne, razmišljajući o gradu. Na stranu sudbina King's Shielda, gdje je to ona, tako joj Rathme, završila? Uz veliki napor, nekromantica klekne i osvrne se uokolo. Prvi pogled na okoliš malo joj je govorio. Pijesak i nekoliko čvrstih biljaka tipičnih za obalu. Nije vidjela tragove civilizacije, niti tragove čovjeka. Pred njom se nalazio visoki greben te nije mogla pregledati taj teren bez penjanja na njega. Kara pogleda lijevo-desno, pokušavši izbjeći neizbježno, no nijedan od tih pravaca nije pružao mnogo nade. Jedini pravi izbor bio joj je greben. Još uvijek se osjećajući kao da je iz sebe izbacila oba Bliza-načka mora, Kara se prisili da ustane. Znala je da bi trebala svući većinu svoje hladne i mokre odjeće, no nije joj odgovarala ideja da bi ju domoroci mogli otkriti oskudno odjevenu. Odjeća će joj se sigurno osušiti bude li se kretala. Nije vidjela ni traga od Saduna Trvsta ili Fauztina, no nije joj se činilo da se riješila dvije aveti. Vjerojatno ih je bijesno more sve razdvojilo. Koliko je znala, dvojac je bio izbačen dalje niz obalu. Ako je tako bilo, nekromantica je jednostavno morala doći do Lut Gholeina čim je prije moguće, a možda čak i potražiti tog Vizjereija kojeg su spomenuli, togDrognana. Sumnjala je daje ovaj dragovoljno surañivao s neumrlima. Vjerojatno su oni iskorištavali njegovo znanje kako bi se dokopali svoga bivšeg prijatelja. Bilo kako bilo, Drognan je bio njezina najbolja šansa ne samo da se oslobodi veza s utvarama, nego i da pronañe Norreca Vizharana i oklop. Čarobnica se nekako uspije popeti na vrh pješčanog grebena. Tamo otkri dobro utabani put. Štoviše, na južnom horizontu je vidjela nejasan oblik koji ju je podsjećao na grad. Lut Gholein?

73

S onoliko ushita koliko je njezin posustali um mogao skupiti, ona krene na jug. Ako se, kako je pretpostavljala, Lut Gholein nalazio ispred nje, vjerojatno će joj trebati cijeli dan da stigne tamo, osobito u njenom stanju. Stvar joj je svakim korakom otežavao i grč od gladi u želucu. No, Kara nije uopće pomišljala na popuštanje svojoj slabosti. Nastavljat će svoju misiju dok god može hodati. No, prošla je samo manji komad puta kada začu brbljanje iza sebe zbog čega je morala zastati i osvrnuti se. Na svoje olakšanje, spazi dvoja dobro natovarena kola kako se približavaju sa sjevera. U prvima su sjedili stari čovjek čupave brade i žena krupne grañe, dok su u drugima bili mladić široko razmaknutih očiju i djevojka koja je vjerojatno bila njegova sestra. Bila je to nesumnjivo trgovačka obitelj koja je putovala u metropolu prodati svoju robu. Iscrpljena nekromantica zastade, nadajući se da će se oni smilovati namjerniku. Stari bi čovjek možda i provezao svoj kola pored Kare, no njegova ju žena pogleda i dade mu znak da se zaustavi. Oni razmijeniše nekoliko riječi, a zatim ju žena upita pučkim narječjem: "Je li sve u redu, djevojko? Što se dogodilo? Jesi li u potrebi pomoći?" Gotovo preumorna da bi odgovorila, nekromantica pokaže na istok. "Moj brod -" Nije morala više ništa reći. Okruglasto lice stare žene poprimi tužan izgled, a čak je i muškarac pokazivao suosjećanje. Svatko tko je živio ili putovao u blizini ovoga mora, znao je za njegovu silinu. Ovo sigurno nije bio prvi slučaj da trgovci čuju za brodolom. Muž skoči, spretnošću koja je bila u suprotnosti s njegovim godinama. Približivši joj se, upita: "Ima li još koga? Jesi li sama?" "Nema ... nikoga. Ja sam ... s brodom je možda sve u redu ... ja sam ... zbačena s palube ..." Žena napravi onaj zvuk ustima. "Tsc tsc. Još si i promočena, djevojko! A odjeća ti je u dronjcima! Hesia! Pronañi bluzu i toplu deku! Barem joj je to odmah potrebno! Požuri!" Nevoljna primiti bilo kakvo milosrñe, Kara je pipala po svojem pojasu. Na njezino veliko olakšanje, vrećica u kojoj je držala novac nekako je ostala netaknuta. "Platit ću vam za sve, obećavam." "Gluposti!" reče muž, no na njeno inzistiranje da mu dadne nešto novca, on ipak primi većinu. Hesia, kćerka trgovaca Rhubina i Jamili, donese odjeću za koju je Kara mogla samo pretpostaviti da pripada samoj djevojci. Vjero-jatno primijetivši strogu odjeću strankinje, izabrala joj je crnu bluzu i čak i sivu pletenu deku kojom se Kara mogla pokriti. Ona se presvuče izvan pogleda Rhubina i njegova sina Ranula. Kada je svukla svoju promočenu i uništenu odjeću, osjećala se mnogo bolje. Kada obuče bluzu, Kara još više zažali zbog gubitka svojeg ogrtača. Iako joj je odgovarala po boji, bila je preuska i prekratka. Ona ipak ne reče ništa, znajući daje to bio najbolji mogući izbor i što je još važnije, bilo je to nešto što joj je ponuñeno zbog iskrene zabri-nutosti. Njeno insistiranje da plati nije promijenilo ništa na stvari. Na njeno olakšanje, Jamili je Karu postavila u prva kola. Dovoljno star da se divi ženama, Ranul ju je s odreñenim zanimanjem promatrao od samoga početka, a interes mu je uvelike porastao kada se osušila i presvukla. Nije mislila da bi joj naudio, no nije ga željela poticati na nešto što bi moglo prouzročiti nesuglasice izmeñu nje i njezinih spasitelja. I tako je uz pomoć drage trgovačke obitelji, Kara Noćna Sjena uspjela doći do Lut Gholeina više od sat vremena prije zalaza sunca. Pomislila je da odmah krene k luci i potraži kapetana Jeronnana, no zbog hitnosti svoje potrage odluči da ne ode. Lov na Norreca Vizhara-na i Bartucov oklop bili su njezini najvažniji zadaci. Na šarolikom sajmištu ona se oprosti s Jamili i njezinom obitelji. Kara zahvalno vrati deku, a zatim krene kroz tržnicu u potrazi za nekime od koga bi mogla kupiti jeftin, ali upotrebljiv ogrtač. To joj je oduzelo još jedan dragocjeni sat, no s ogrtačem s kapuljačom, nekro-mantica se nije osjećala tako ranjivom. Kara bi rado zamijenila i nešto od svoje preostale odjeće, no svoja je iscrpljena sredstva morala čuvati za hranu. Pažljivo ispitujući mještane, tamna je čarobnica došla do nekih informacija glede tajanstvenog Drognana. Činilo se da živi u staroj grañevini koja je bila nešto dalje u ogromnome gradu. Nekoliko njih gaje posjetilo i od njega kupovalo eliksire i slično. Činilo se daje Drognan napuštao svoje svetište jedino onda kada je išao u posjetu različitim učenjacima od kojih je tražio informacije vezane za neku svoju strast. Prema uputama prodavača povrća koji je povremeno opskrbljivao Vizjereija namirnicama, Kara krene kroz ulice nalik labirintu. Mnoštvo zvukova i sjajnih boja napadalo joj je osjetila, no nekako se uspjela ne izgubiti više od dvaput. Svako malo upitala bi prolaznika ili prolaznicu je li vidio odnosno vidjela čovjeka obučenog u oklop, no nitko joj nije odgovorio potvrdno. Njezina otmica i umalo utapanje u moru, uzrokovali su gubitak gotovo svih stvari koje je imala. Osim vrećice u kojoj je držala no-vac, samo su još dvije druge preživjele. Na žalost, prašci i kemikalije kojih je bilo u obje bili su uništeni, osim nekoliko bočica koje trenutno nisu bile od koristi. Čudnovato, no ikona Trag'Oula još joj je uvijek bila oko vrata. Bila je na tome zahvalna velikome zmaju. To joj je davalo malo utjehe u ovoj stranoj zemlji. Gubitak stvari nije značio da Kara više nije mogla bacati čini, no ipak je bila ograničena. Na sreću, zbog promjene odjeće nitko nije prepoznao njezin poziv, iako je ona potakla jednog ili dvojicu trgovaca da joj ponude i nešto više od informacije. Nekromanti nisu bili omiljeni u Lut Gholeinu. Crkva Zakaruma, vrlo moćna u ovome kraljevstvu, bila je ljuta na njih čak više nego na Vizjereije koje je mladi sultan očigledno tolerirao. Dosad je nailazila na ponekog akolita Crkve, no osim letimičnih pogleda, oni nisu obraćali pažnju na vitku djevojku.

74

Većim dijelom onoga stoje preostalo od njezina novca, Kara je kupila dovoljno da ponese sa sobom kako bi imala što jesti dok traži Drognana. Spoznaja da će se sučeliti s iskusnim Vizjereijem bila joj je dovoljna muka, a susret s njime dok je iscrpljena glañu, bila bi u najboljem slučaju glupost. Nije mogla pretpostavljati da će njezin susret s njime biti nužno prijateljski. Izmeñu dva zvanja dugo je postojala netrpeljivost. Trojica vojnika u ophodnji projahala su pored nje, strogih pogleda i držeći ruku u blizini mača. Prednji, očito zapovjednik, jahao je veličanstvenog bijelog pastuha, dok su njegova dva podčinjena za sebe imala snažne riñane. Kara je u svojem životu malo jahala, no shvatila je dok ih je promatrala da će joj, ukoliko je trag odvede izvan Lut Gholeina, trebati konj. Tamna se čarobnica u pustinji Aranocha neće moći pouzdavati u putnu čaroliju. Čak je i u svojoj udaljenoj domovini Kara čula priče o smrtonosnoj naravi te pustinje. Zgrade oko nje postadoše oronule i vlažne što je bilo u potpunom kontrastu s dobro očuvanim dijelovima na koje je prvo naišla. Kara opsuje što nije onim novcima kupila kakav upotrebljivi bodež. Onaj koji joj je kapetan Jeronnan posudio dok su bili na King s Shiel-du izgubio se u moru. Čarobnica se stade koncentrirati na svoje čarolije, u sebi se nadajući da će ih moći iskoristiti ako se situacija pokaže dovoljno lošom. Nekromantica napokon doñe do stare zgrade kakvu je prodavač opisao. Unatoč oronulom izgledu, Kara odmah osjeti sile na djelu oko nje. Neke su se doimale izuzetno drevnima, sigurno još starijima od samoga zdanja. Druge su se činile mlañima, uključujući i nekolicinu koje su izgleda zazvane tek nedavno. Penjući se po vanjskim stepenicama, Kara pogleda preko oronulih vrata, a zatim stupi unutra - - i nañe se kako stoji u dvorani, doduše pohabanoj vremenom, ali još veličanstvenoj. Dvorana je govorila o slavi iz nekih drugih vremena i drugih mjesta. Iako se doduše činilo daje odavno napuštena, dvorana s visokim stupovima nije imala ničeg zajedničkog s oronulim eksterijerom daje Kara gotovo izašla van kako bi provjerila da nije ušla u pogrešmrzgradu. Ovo nije bila ruševina već prije drevno čudo još uvijek ispunjeno sjećanjima na veličinu i izvrsnost koju čak ni moderni Lut Gholein nije dostigao. Nekromantica je polako hodala kroz dvoranu. Njena misija joj je još uvijek bila na pameti, no pažnju su joj odvlačili čudesni mramorni stupovi, impozantni kameni kamin koji je gotovo prekrivao cijeli udaljeni zid i masivni mozaik na podu kojim se oprezno kretala. Pod je u stvari sve više privlačio njenu pažnju. Zmajevi omotani oko stabala, lavovi koji gone antilope. Strašni kameni ratnici obučeni u prs-nike i kiltove koji se bore jedan protiv drugoga. Nešto se čulo iz dna hodnika. Kara se sledi. Pogleda u tom smjeru. No, unatoč tome što je izvrsno vidjela u tami, mogla je razabrati samo zasjenjeni prolaz na samome udaljenom kraju. Nekromantica je čekala ne usuñujući se čak ni preglasno disati. Ali kako nije čula nijedan drugi zvuk, Kara izdahne, shvaćajući da bi u ovom starom zdanju komadi mramora i kamena mogli povremeno i sami otpadati. A čak bi i najmanji zvuk odjeknuo dovde. U tome trenutku nešto zastruže iza nje po mramornom podu. Ona se okrete oko svoje osi, iznenada shvativši da su je utvare pratile cijelo vrijeme i da su se odlučile pokazati. Kara protiv njih jednostavno nije mogla ništa učiniti, no to nije značilo da se neće boriti. Već su joj previše toga učinili, previše toga uzeli. No, umjesto vječno nacerenog lica Saduna Trvsta i njegovog čarobnjačkog pratioca, ono što se našlo pred njenim očima bilo je još više zapanjujuće. Siva prilika koja je nosila krupno sječivo kretala se sporo, no sigurno prema njoj. Namjere su mu bile prilično jasne. Da ga nije prepoznala, Kara gaje mogla zamijeniti s nekim lopovom koji ju je dočekao u sjeni. Čak i da ga nije prepoznala, sigurno bi razaznala mnoge male kamene kockice od kojih su bili načinjeni ne samo njegov prsnik i kilt, nego i njegova koža. Mozaički ratnik šepurio se pred njom. Njegov divlji izraz lica bio je isti kao kada je postojao samo kao dekoracija na podu. On zamahne na nju svojim mačem otkrivajući da iako ima visinu i širinu živog stvorenja, nema dubinu veću od malih kamenčića od kojih je bio načinjen. Pa ipak, ni na tren Kara to nije smatrala bilo kakvom slabošću. Magija koja je načinila ovoga stražara, sigurno ga ne bi načinila tako krhkim. Vjerojatno bi napasti mozaičkog ratnika bilo isto kao napasti kameni zid. Takoñer je pretpostavljala da mu i sječivo reže jednako, ako ne i bolje od onog svježe izbrušenog. No što ga je pokrenulo na djelovanje? Sigurno Drognan nije namjestio ovakvu dobrodošlicu za svakoga tko uñe kroz vrata. Ne, vjerojatno je Karu neka skrivena čarolija identificirala kao nekro-manticu, tamnu čarobnicu nepoznate lojalnosti. Ona je znala za tak-ve detekcijske čarolije i znala je da ih mnogi magi koriste radi vlastite sigurnosti. Da Kara nije toliko propatila u posljednje vrijeme, bila je sigurna da bi ovo otkrila puno ranije, i tada bi spriječila ovaj smrtonosni susret. Iza njenog mrtvačkog napadača začu se zveketanje. Na nekro-mantičin užas, još se jedan ratnik pridruži ovome prvom. Kara se zatim brzo okrete nadesno, gdje je još zvuka označilo buñenje trećeg ratnika. "Ne želim učiniti nikakvo zlo", šaptala je. "Tražim vašeg gospodara." Služe li oni uopće Drognanu? Karaje samo pretpostavljala da je došla na pravo mjesto. Možda ju je netko s kime je prije razgovarala prepoznao kao ono što jest i poslao je ovamo da umre.

75

Mnogi, osobito oni Zakarum vjere, smrt nekromanta uopće ne bi ni smatrali gubitkom. Prvi od mozaika joj se približi unutar dometa udara njegovog inača. Kara nije vidjela drugog izlaza nego da krene u akciju. Riječi čarolije zapinjale su joj na usnama dok je nekromantica skidala ikonu Irag'Oula i uperila je prema svom prvom napadaču. Istovremeno, Kara predostrožno korakne unazad. Ako čarolija proradi, nevjerojatne sile koje je zazvala neće se zaustaviti samo na uništenju magičnog stražara. Jato zubolikih projektila stvori se u zraku, a zatim sukne prema najbližem od mozaičkih ratnika. Den 'Trag ili Zubi zmaja Trag 'Oula prodriješe kroz kameno tij elo stražara, raspršujući male kockice svuda okolo. Ratnik se pokuša pomaknuti, ali njegove ruke i noge, kojima je već mnogo dijelova nedostajalo, raspadoše se u prah. Još uvijek mrkoga pogleda, on pokuša posljednji napad na nju, a zatim se uruši uz pljusak kamenja. Kara odahne jer se riješila barem jednoga od svojih napadača, no molila se da u njoj još ima snage da se bori s drugima. Zazivanje Den'Traga iscrpio je ionako posustalu nekromanticu. No, ako Kara to bude mogla još dvaput učiniti, i tako potpuno eliminirati svoje neprijatelje, možda će imati priliku za odmor. Još jednom nekromantica snažno trgne ikonu, mrmljajući čaroliju. Još nekoliko riječi i - Zbog snažnog zveketanja oko nje ona zastane. Pogleda dolje i vidje kako se mnogi komadići kamenog mozaika od palog ratnika kotrljaju jedan prema drugome i hitro se skupljaju u sve veću hrpu. Na njen užas, obnoviše se prvo stopala, a zatim i noge. Kameni ratnik se iznova izgrañivao komadić po komadić unatoč njezinoj uniš-tavajućoj čaroliji. Zubi Trag'Oula su je iznevjerili. Povlačeći se korak unazad, Kara uñe u zatamnjeni hodnik koji je vodio prema prolazu. Znala je i druge čarolije, no zbog njene slabosti i malenog prostora, činilo se da niti jedna od njih ne bi bila od pomoći bez riskiranja njezinog vlastitog života. "Verikos!" vikne neki glas. "Verikos ... Dianysi!" Na taj povik nečastiva se trojka zaustavi ... a tada se svaki od ratnika naglo uruši. Kamenčići su padali po tlu uz oštar klepet koji je odjekivao drevnim zdanjem. Kamenje nije ostalo tamo gdje je palo, nego se stalo kotrljati nazad k mjestu gdje su figure izvorno bile postavljene. Svaki se djelić mozaika vraćao točno na svoje mjesto. Kroz nekoliko sekundi, opasni su se borci ne samo povukli od svojega napada, nego su se ponovno pretvorili u slike na otmjenom zidu. Kara se okrene kako bi zahvalila svojem spasitelju. Bila je uvjerena da bi to trebao biti zagonetni Drognan. "Hvala ti na tvojoj po-moći -" Prilika koja je stajala pred njom teško je mogla biti uvaženi, elegantno odjeveni Vizjerei kakvog su prodavač i ostali opisali. Jedino zajedničko stoje ovaj prosjak divljih očiju i duge bijele kose imao s magom bila je njegova starost, iako čak ni Drognan nije mogao biti toliko star, koliko je ovaj čovjek izgledao. Iako je još uvijek imao donekle čvrsto tijelo, koža mu je bila tako izborana, a njegove su vodenaste oči izgledale toliko umorne, da je sigurno bio najstariji čovjek na cijelome svijetu. On postavi svoj čvornati prst na uske usne. "Psst!" preglasno je šapnuo prosjak. "Tako je puno zla uokolo! Moramo biti oprezni! Moramo biti na oprezu!" Kara razmisli. Ovaj čovjek je vjerojatno bio magov sluga ili tako nešto. Drognan gaje tu vjerojatno držao iz samislosti zbog prosjako-va ludila. Ona odluči prijeći na stvar. Možda je u čovjeku ostalo dovoljno zdrave pameti da joj može pomoći kod Vizjereija. "Moram razgovarati s tvojim gospodarom, Drognanom. Reci mu da se tiče nečega što je u njegovom interesu — Bartucov -" "Bartuc?" Stravična promjena dogodi se na prosjakovom licu kad je viknuo kneževo ime. "Sarft/c/Ne! Zlo je došlo! Upozorio sam te!" U tom trenutku, drugi se glas javi s ulaza zgrade. "Tko je to? Tko je ušao u moje utočište?" Nekromantica se okrene da odgovori, no neugledni se čovjek pomakne zapanjujućom spretnošću. Stavi joj dlan preko usta, a zatim prošapće: "Psst! Ne smije nas čuti! Mogao bi to biti Bartuc!" No, pokazalo se da je pridošlica Vizjerei, i to vjerojatno onaj kojega je Kara očekivala. Čudno, doimao se kao daje doživio neku nesreću, jer je imao modrice preko većeg dijela lica i činilo se da mu je teško svaki puta kada bi prebacio težinu na desnu nogu. Pod jednom je rukom vremešni mag nosio maleni paket. Nije sumnjala da pred njom stoji Drognan koji se upravo vratio s nekog zadatka. "Norrec?" pozvao je. "Vizharan?" Poznavao je čovjeka kojeg je Kara lovila! Pokušalaje govoriti, no za mršavo čeljade, prosjak je bio izvanredno snažan. "Psst!" šapnuo je njezin neželjeni pratilac. "Toliko je zla uokolo! Moramo biti oprezni! Ne smije nas vidjeti!" Drognan priñe bliže. Sigurno ih je već mogao vidjeti, no ipak, zurio je kroz oba uljeza kao da gleda samo kroz zrak. "Čudno ..." Pomirisao je zrak, a zatim frknuo. "Miriši kao daje nekromantbio ovdje ... no to je apsurdno." Drognan pogleda na pod, odnosno u ratnike. "Da, apsurdno." Nastavio je zuriti, kao daje izgubljen u mislima. Nije uopće primjećivao ženu koja se borila s neobičnim čovjekom koji ju je držao. Na posljetku, čarobnjak zatrese glavom, mrmljajući si u bradu o još jednom izgubljenom tragu i potrebi da nastavi potragu, a tada - na Karin očaj - proñe kraj nje i luñaka. Drognan nastavi prema tami i prolazu kojeg je ona ranije uočila.

76

Odlazio je od nekoga tko je očajnički trebao njegovu pomoć. Tek kada je nestao iza vrata, dronjavi čovjek smače ruku s njezinih usana. Postavivši svoje lice do njezinoga, prošapće: "Predugo smo ostali! Bolje da se vratimo! Bili smo previše vani! Može nas pronaći" Znala je da ne misli na Drognana. Ne, sudeći po njegovoj reakciji, mogao je misliti samo na jednoga - na Bartuca. Povede je duž izrezbarenog poda u samo središte gdje je neznani obrtnik od pločica mozaika sagradio zamršeni hram poput onih koji su možda postojali u legendarnom Viz-junu. Kara ga ne bi pratila tako daleko, no kao i s utvarama, izbor što će njezino tijelo činiti nije bio njen. Nekromantica nije mogla čak ni viknuti. "Uskoro, bit ćemo sigurni!" mrmljao je ludi čovjek. "Uskoro ćemo biti sigurni!" On udari jedanput po podu desnom nogom i iznenada se otvori-še vrata hrama, produbiše, i postadoše ovalna rupa u podu u kojoj je nekromantica mogla vidjeti stubište koje je vodilo - kamo! "Doñi, doñi!" korio ju je njezin otmičar. "Prije nego nas Bartuc nañe! Doñi, doñi!" U nemogućnosti da učini suprotno, pratila gaje dolje u zemlju prema udaljenom žutom svjetlu. Kada je sišla ispod ruba poda, ča-robnica osjeti kako se stijene miču, a slika Vizjerei hrama se vrati u prvotno stanje. "Bit ćemo sigurni ovdje dolje", uvjeravao ju je ludi isposnik. Činilo se daje sada već mirniji. "Moj nas brat nikada ovdje neće na- ci..." Brat? Je li dobro čula? "Horazon?" reče Kara. Bila je iznenañena, ne samo svojim zaključkom, nego i činjenicom daje sada mogla govoriti. Očigledno se njezin tamničar nije brinuo da bi je tko mogao čuti pod svodovima od kamena i zemlje. Pogledao je izravno u nju. Po prvi se puta njegove vlažne oči usredotočiše na nju. "Poznajemo li se mi? Ja mislim da se ne poznamo ..." Budući da ona nije odgovarala, on slegne ramenima i nastavi hodati, još uvijek mumljajući. "Siguran sam da se ne poznamo, no mogli bi se znati..." Kara Noćna Sjena još uvijek nije imala drugog izbora doli da prati, no nije to čak ni pretjerano primjećivala u tom trenutku. Misli su joj bile zbrkane. Svijet joj se okrenuo naopačke. Došla je u potrazi za oklopom Krvavog kneza, a umjesto toga našla - usprkos vjekovima koji su prošli od njihovog vremena - Bar-tucovog živog i vrlo omraženog brata. Nevjerojatna vrućina spopadne Norreca Vizharana kada se napokon osvijestio. Isprva je mislio daje izbila vatra u Drognanovom utočištu, možda zbog skrivenih moći u zlokobnom oklopu. Ipak, veteran postupno shvati da vrućina, iako jaka, nije pekla i daje vjerojatno dolazila od samoga sunca. Otkotrljavši se na leña, Norrec zakri oči, pokuša doći sebi i vidje kako ga sa svih strana okružuje pješčano more. On se namršti, pitajući se gdje je to sada sletio. Činilo mu se da u daljini vidi tamu, kao da se približava oluja. Je li Lut Gholein ležao ispod tih oblaka? Činilo mu se da ga oluja prati gdje god da krene. Ako je to bilo u Pitanju, onda je barem znao da se materijalizirao negdje zapadno ili sjeverozapadno od obalnog kraljevstva. Ali zašto? Drognan je bio spomenuo nešto o tome kako ih je oklop prevario. Kako li su samo istinite te riječi bile. I Vizjereija i njega oklop je napravio budalama, bez sumnje koristeći maga u potrazi za svojim vlastitim ciljem. Je li to, kako je Drognan vjerovao, mogao biti Hora-zonov grob? Ako jest, zašto je Norrec završi ovdje Bogu iza leña? Prebijeni i izmučeni vojnik jedva ustane. Sudeći prema položaju sunca, imao je još sat ili dva vremena prije sumraka. Hod do Lut Gholeina bi vjerojatno trajao duže - možda i dva dana, pod uvjetom da Norrec uopće preživi put. No, on čak nije mogao niti biti siguran da će mu odijelo dopustiti povratak. Ako se ono što odijelo traži nalazi ovdje, ono će učiniti sve što može da ga zadrži u pustinji. Norrec koraknu nekoliko koraka testirajući namjere oklopa. Budući da ono nije činilo ništa da ga spriječi da ide ka gradu, on brže-bolje pruži korak. Morao je barem naći neko sklonište za noć, a jedina nada za takvim nečim ležala je u iskrivljenoj uzvisini koja je se, jedva vidljiva, nalazila u daljini. Neće stići do tamo prije sumraka, ako ne i kasnije, a to je značilo da se unatoč vrućini mora kretati još brže. Noge su ga užasno boljele dok je napredovao. Prhki pijesak i visoke dine otežavale su mu put, a Norrec je i često gubio svoj cilj iz vida. Jednom je čak primijetio da ide u krug. Dine su se vrtložile i mijenjale veličinu i smjer čak i dok ih je pokušavao prijeći. Ipak, unatoč svemu, uzvisina mu je uskoro bila nadomak. Norrec je molio da tamo naiñe na neku vrstu tekućine. Unatoč kratkom boravku u pustinju, već je bio izgorio. Ako uskoro ne nañe vodu, » neće biti važno je li stigao do uzvisine ili - Velika krilata sjena preñe iznad njega. Odmah iza nje slijedila ju | je druga. Norrec pogleda gore u nebo osvijetljeno jarkim suncem. Vidio I je dva ili tri leteća oblika, ali nije ih mogao razaznati. Lešinari? Vrlo | vjerojatno u Aranochu, no ovi su se doimali mnogo većima i nisu bili $ u potpunosti nalik pticama. Norrecova ruka klizne k mjestu

77

gdje bi se j trebao nalaziti njegov mač, i još jednom prokune Bartucov oklop što | gaje proveo kroz ove užase bez vlastitog oružja. Unatoč tome stoje gubio snagu, veteran udvostruči tempo. Da"| je mogao dosegnuti stijenu, ona bi ga unekoliko zaštitila od lešinar-; skih ptica. Lešinari su imali strvinarske navike, no ovo mu je jato l izgledalo agresivnije i, na način koji još nije mogao odrediti, u njega! je unijelo nemir. Ponovno sjena prijeñe preko njega. Ovaj je put bila mnogo veća i mnogo jasnija. Stvorenja su se spustila da bi bolje promotrila. Jedva daje osjetio kada je pernati lik jurnuo na njega s leña. S instinktima izbrušenim na bojnom polju, Norrec se baci na tlo taman kada su kandže velike poput njegove ruke zagreble po njegovim oklop-Ijenim leñima i uspjele mu zahvatiti malo kose. Otvrdnuli borac pro-gunña dok se prevrtao, spreman suočiti se s pticama. Sigurno je mogao zaplašiti kojeg lešinara, osobito ako im pokaže da neće baš leći dolje i umrijeti za njih. No, ovo nisu bili lešinari... iako su njihovi preci sigurno dolazili od tih pustinjskih strvinara. Visoki gotovo poput čovjeka s krilima i glavom ptice na koju su toliko sličila, četiri groteskna stvorenja mlatarala su krilima odmah iznad njega. Kandže na njihovim nogama i gotovo ljudskim rukama bile su spremne da mu otrgnu glavu s tijela. Njihovi su repovi završavali u bičevima koji su šibali za Norrecom dok je očajnički pokušavao pobjeći. Demonske ptice ispustiše oštre krikove pokušavajući okružiti svoju ranjivu žrtvu, krikove koji su natjerali Norrecovo bilo da žestoko lupa. Čekao je da odijelo nešto učini, no Bartucov je oklop ostao uspavan. Psujući, Norrec se pripremi za napad. Ako je morao umrijeti ovdje, neće umrijeti poput janjeta jer je postao previše ovisan o oklopu. Gotovo cijeli svoj život je služio u nekome ratu. Ova je bitka bila samo malo drugačija. Jedan od tri monstruozna lešinara doñe mu nadohvat. Krećući se većom brzinom nego što je smatrao da je u mogućnosti, Norrec ga uhvati za jednu nogu i baci ga na zemlju. Unatoč svojoj veličini, pustinjski su užasi bili nevjerojatno laki. To je bilo nesumnjivo stoga što su njihove kosti, poput kostiju njihovih predaka, bile stvorene za let. On to iskoristi, služeći se svojom zamašnom masom da povuče dolje pticu koja zaklikće, te joj zatim zakrene glavom što je jače mogao. Kada je ustao od mlohavog stvora, trojica preživjelih stadoše ga salijetati još jače, no sada im se suprotstavljao jedan drugačiji Nor-rec, Norrec koji je, po prvi puta u mnogo dana, sam vodio bitku i obio je. Kada se drugi spusti na njega, on zgrabi šaku pijeska i baci ga užasnom stvoru u oči. Demonska je ptica naslijepo na njega šibalasvojim repom, dajući mu tako priliku da njezine smrtonosne udove zgrabi objema rukama. 'i Stvor se kriješteći pokuša osloboditi, no Norrec zavrti nekoliko puta masivno stvorenje nalik ptici, mašući istovremeno prema preos-talome dvojcu. Kandže protivnika kojeg je držao u rukama uzaludno su greble po njegovim rukama u borbenim rukavicama. Bartucov je oklop dobro štitio svojega domaćina. Norrecova krv se uzburka. Njegovi su mu napadači odjednom počeli predstavljati nešto više od obične opasnosti pustinje. Na mnogo načina, oni su sada postali glavnom metom za sve njegove frustracije i bijes. Propatio je mnogo užasnih dogañaja, prošao kroz mnogo straha, no nijedanput nije bio u mogućnosti išta učiniti po tom pita- " nju. Moćna je magija nastanjivala knežev oklop, no ništa od toga se * nije pokoravalo njemu. Da je on zapovijedao, iskoristio bi magiju odijela da sprži demonsku zvijer s kojom se sada nosio. Pretvorio bi ;| je u vatrenu kuglu, skupa s njezinim groznim pratiocima. Njegove rukavice iznenada zasvijetliše crveno. Norrec ih pohlepno pogleda, a zatim pogleda grabežljivog demo- ; na. Da, ognjeni pakao ... On zgrabi bijesnu ptičurinu za vrat. Divlji je kljun pokušao otr- :| gnuti mu lice. To je samo povećalo njegovu odlučnost da završi ovu borbu čim prije i odlučnije može. Norrec pogleda u čudovište. "Gori!" S iskrivljenim kliktajem, krilati užas se zapali i odmah ugine. Ne gubeći ni trena, borac baci zapaljeno truplo na najbližega od dvojice preostalih i ovaj se takoñer zapali. Preostala se ptičurinabrzo okrene i odleti kao daje progone sami krvoloci Pakla. Norreca nije zanimao taj bijeg. Bio je zadovoljan i dovršavanjem trećega. Oprljenih krila, pokušao je imitirati svojeg jedinog preživjelog druga, no već je bio zadobio previše ozljeda. U nemogućnosti da učini išta više nego da se podigne do pola metra iznad zemlje, nije mogao pobjeći osvetnički raspoloženom borcu. Norrec ga zgrabi za jedno krilo dopustivši, sada jadnom čudovištu, da se zakvači za njegov prsnik dok gaje primao za glavu. Jednim brzim trzajem, Norrec mu slomi vrat. Bitka je zapravo trajala samo nekoliko minuta, no za to kratko vrijeme veteran je doživio transformaciju. Dok je bacao pernato truplo na pijesak, Norrec osjeti uzbuñenje kakvo nije osjetio ni u jednom ratu. Ne samo daje trijumfirao u bezizglednom boju, nego mu se po prvi puta odijelo pokorilo. Norrec savije prste, po prvi puta uistinu zadivljen obrtničkim uratkom na borbenim rukavicama. Možda je susret s Drognanom sve promijenio. Možda se ono stoje dovelo oklop na tako daleki put napokon predalo i prihvatilo svog domaćina za gospodara... Možda bi ga mogao testirati. Sigurno će, nakon što je pokazao koje su mu mogućnosti, oklop moći izvesti neki osnovni zadatak na

78

njegovu komandu. "U redu", progunña on. "Slušaj me! Trebam vode! Treba mi odmah!" Lijeva rukavica zazveči i lagano se savije, kao da odijelo želi preuzeti kontrolu - ali traži dopuštenje. "Učini to! Nareñujem ti!" Rukavica pokaže u tlo. Norrec kleče i dopusti svojem kažiprstu da nacrta krug u pijesku. Tada oko kruga nacrta uzorak s petljama, a na svakoj petlji nacrta mali križ. Riječi moći nahrupiše mu s usana, no ovoga puta ih Norrec dočeka s dobrodošlicom. Cijeli uzorak iznenada zapucketa. Minijaturni lukovi munja poigravali su se izmeñu jednog i drugog kraja crteža. U središtu se otvori malena napuklina... Čista, iskričava voda prokulja na površinu. Norrec se žedno sagne i napije se do sita. Voda je bila hladna, slatka, gotovo kao daje pio vino. Žedni je borac uživao u svakome gutljaju sve dok više nije mogao piti. Nasloni se natrag i šakom zagrabi vode pa si je prosu u lice. Razblažujuća vlažnost kapala mu je niz bradu, vrat i vruću odjeću. "To će biti dosta", reče on napokon. Ruka mu se nadnese nad maleni izvor. Istog trena zemlja zacijeli, a napuklina se zapečati te dovod vode prestane. Ono stoje preo-stalo na pijesku brzo ishlapi. Slavodobitni osjećaj proñe kroz Norreca, natjeravši ga da se glasno nasmije. Već mu se dva puta oklop pokorio. Već je dvaput bio gospodarom, a ne robom. Oraspoložen, on nastavi put k uzvisini. Više nije brinuo hoće li preživjeti u pustinji. Ako mu se magija pokorava, ima li toga što ne bi mogao preživjeti? Isto tako, ima li toga što ne može postići? Nitko, od Bartucovog vremena, nije vidio takvu moć rukovanja oklopom! S njom, Norrec bi mogao biti zapovjednik umjesto pješadinca, voña umjesto sljedbenika... Kralj umjesto kmeta? Ta mu je pomisao bila primamljiva. Kralj Norrec, vladar svega kuda pogled dopire. Vitezovi bi se klanjali pred njim, a dvorske dame tražile bi njegovu naklonost. Zemlje bi došle pod njegovi upravu. Nevjerojatna blaga bila bi njegova da ih potroši... "Kralj Norrec ..." prošapće. Ponovno mu se smiješak razlije licem. Smiješak kakvom Norrec Vi/haran nije svjedočio cijelog svog života. U stvari, iako on to nije mogao znati, Norrecov je osmijeh nalikovao gotovo u potpunosti osmijehu jednog drugog čovjeka. Čovjeka koji je živio davno, davno prije negdašnjeg najamnika. Čovjeka po imenu Bartuc. _ ć zavi Aranoch, a s njenim se povratkom Augustusu Male-volvnu vrati i demon Xazax. General je zadnjih nekoliko sati vrlo gorljivo čekao, koračajući naprijed-nazad po svome šatoru. Raspustio je sve svoje časnike i naredio da čak i njegova straža napusti privatnost njegovih odaja. Kao dodatnu mjeru opreza, nije dozvoljavao da bude šatora uokolo nadomak granice čujnosti. Ono što se očituje izmeñu Malevolvna i bogomoljke, bit će samo za njihove uši. Čak je i Galeoni bilo zabranjeno da postavi svoj šator u blizini, no ona je malo prosvjedovala kada joj je to rekao. General nije puno razmišljao o tome izostanku prosvjeda. Više ga je brinula ponuda njegovog novog saveznika. Što se njega ticalo, vještica je slobodno mogla spakirati svoje stvari i odjahati. Ako to ne učini, rado će je dati ubiti. Neka vrst neprijateljstva postojala je izmeñu Xazaxa i nje, a u ovom je trenutku Malevolvn daleko više trebao demona nego stoje trebao vrlo smrtnu čarobnicu, bez obzira na njezine druge draži. Žene se mogu lako nadomjestiti, a trenuci besmrtnosti uglavnom ne mogu. Po Malevolvnovom izboru, samo je jedna lampa osvjetljivala šator. Nije znao baca li demon sjene, no ako je tako, što manje netko od njegovih ljudi zamijeti, to bolje za njega. Da oni znaju što su on i bogomoljka planirali raspravljati, svi bi vrlo vjerojatno pobjegli u tamnu pustinju, ne obazirući se na opasnosti koje tamo vrebaju. Zapazi neki treperavi pokret. Okrene se i primijeti da se jedna sjena kreće u suprotnosti s plamenom svjetiljke. "Ovdje si, zar ne?" promrmlja on. "Ovo je došlo kao stoje obećalo, o veliki..." Sjena se produbi i postane materijalna. Povremeno bi se zlo- °°ni lik paklenske bogomoljke nadvijao nad čovjeka. Ipak, unatoč Pnsutnosti stvorenja koje se doimalo kao da ga može rastrgati ud po ud, general Malevolvn osjećao je samo iščekivanje. U Xazaxu je vi-';' dio samo prvo od mnogih sličnih čudovišta koja će mu s vremenom * služiti na svaki način. * "Lut Gholein je sada na malo više od jednog dana udaljenosti '] od tebe, kneže. Jesi li se predomislio?" '* Da se predomisli glede osvajanja oklopa? Da se predomisli gle- «„ de vlastite sudbine? "Trošiš moje vrijeme na beskorisno ćeretanje, Xa/ax. Čvrsto sam odlučio." Mjehuraste žute kugle zasjaše. Bogomoljkina se glava lagano sagne, kao daje demon pokušavao vidjeti kroz zatvorenu preklopni-cu

79

na šatoru. "Kratko smo govorili o vještici, kneže. Ovo je mnogo od tada o tome razmišljalo i još uvijek smatra da ona ne smije sudje-lovati u ovome ... ili možda ni u čemu drugome." Augustus Malevolvn se pretvarao da mozga o ovome. "Bila mi je korisna neko vrijeme. Ne bih volio izgubiti njena dobra." "Ona se ne bi složila s onime što ti ovo predlaže, kneže. Možeš vjerovati ovome..." Generalu nije promakla Xazaxova stalna upotreba nove titule, i dok je Malevolvnubilo drago daje čuje, demonu nije uspijevalo igrati na generalov ego. Malevolvn je još mjerio svaki detalj svojim vlastk<| tim aršinom, uključujući i Galeonu. "Što leži izmeñu tebe i nje?" ! • "Budalasto sklopljeni dogovor koji ovo želi prekinuti." " Nije to bio baš najjasniji od svih odgovora, no omogućio je generalu ono što mu je bilo potrebno. Imao je mogućeg materijala za cjenkanje. "Dat ćeš mi sve što zahtijevam? Sve što smo se dogovorili?" "Sve, i to rado, kneže." "Tada je možeš odmah uzeti, ako želiš. Ja ću čekati ovdje dok ti ne učiniš ono što moraš." Ako je demon ikada mogao biti izbačen iz takta, bio je to sada. "Ovo mora sada zahvalno odbiti tvoju ljubaznu ponudu, kneže ... i predložiti ti da sam uskoro imaš tu čast." Bogomoljka nije htjela ili nije mogla dirati u Galeonu, kao što je Malevolvn i očekivao. Ipak, njemu se stvar činila prijeporna. To neće ni najmanje promijeniti njegovu drugu odluku. "Poslat ću ljude u njezin šator da vidim je li pod kontrolom, to će je barem spriječiti da na bilo kakav način poremeti naše planove. Možda kasnije, ja ću odlučiti što učiniti s njom. U meñuvremenu, osim ako nemaš još što dodati, volio bih početi." Oči demona ponovno bljesnuše. Ovaj put, činilo se, s golemim zadovoljstvom. Onim glasom koji je generala podsjećao na roj umi-rućih muha, Xazax odgovori: "Tada ... će ti trebati ovo, kneže ..." U objema je skeletnim rukama paklenska bogomoljka držala veliki bodež s dvostrukom oštricom načinjen od crnoga metala s ru-nama koje su krasile ne samo dršku nego i široke strane sječiva. U dršci su takoñer bila ugrañena dva draga kamena. Veći je bio crven poput krvi, a manji blijed poput kosti. Oba su kamena lagano sjajila svjetlom koji nije dolazio iz vanjskoga izvora. "Uzmi ga..." Augustus Malevolvn to i učini pohlepno, odmjeravajući masivni nož i primjećujući njegov balans. "Što moram učiniti s njime?" "Probodi si kožu i pusti par kapi krvi da poteku." Bogomoljka podiže glavu. "Jednostavno..." S bodežom u ruci, general poñe do ulaza u šator. Pozove jednog svog časnika, a zatim preko ramena pogleda u Xazaxa. "Bolje da izblijediš nazad u -" No, predviñajući njegov zahtjev, Xazax se već istopio u sjenu. Mršavi brkati vojnik sa srebrnim kopčama na ramenima, pojavi se iz tame. Požuri k šatoru, a zatim salutira svojemu zapovjedniku. "Da, generale?" "Zako." Jedan od njegovih najpouzdanijih pomoćnika. Nedos-tajat će mu, no mogućnost predstojeće slave nadilazila je brigu za jednoga čovjeka. "Vještica će u kućni pritvor. Neće joj se omogućiti da dira bilo što od svojih stvari, niti da makne prstom dok ja ne kažem." Okrutan smiješak prijeñe vojnikovim licem. Poput većine Ma-levolvnovih časnika, Zako nije volio čarobnicu koja je dosad toliko utjecala na njihovog voñu. "Da, generale! Učinit ću to dobro!" Nešto padne na pamet zapovjedniku. "No prvo ... no prvo dove-di ovamo stražare koje ćeš odabrati za taj zadatak. Brzo!" šator. Brzo salutiravši, Zako nestane u tami, samo da bi se kratko po-,°m vratio s četvoricom krupnih ratnika. Uvede ih u Malevolvnov . a zatim zauzme svoje mjesto ispred njih. "Svi su prisutni, generale!" vikne u stavu pozor. "Vrlo dobro." Malevolvn brzo pregleda malenu trupu, a zatim stane nasuprot njih. "Svi ste me dugo odano služili." Njegovi prsti udariše po dršku bodeža na kojega ni jedan od petorice dosad nije obraćao mnogo pozornosti. "Zakleli ste mi svoje živote više nego jedan put... i za to sam vam zahvalan. U svakom slučaju, s nagradom kakva je ona koja nas čeka, moram od vas tražiti posljednji znak vaše volje da mi služite do smrti..." Malevolvn opazi kako se sjena s jedne strane pomakla. Xazax je bez sumnje postajao sve nestrpljiviji, ne razumijevajući razlog ovog kratkog razgovora. Ovi će ljudi biti prvi, i stoga će oni širiti glas zašto njihov voña traži od njih ovo novo dokazivanje. "Sutra počinje dan slave, sudbinski dan, a svaki će od vas u njemu igrati važnu ulogu! Tražim od vas, prijatelji moji, da mi potvrdite moju vjeru i moje nade u vas, ovim posljednjim zavjetom!" On podiže bodež tako da svi vide. Dvojica stražara zatreptaše. No osim

80

toga, niti jedan se nije ni pomakao. "Zako! Imaš čast biti prvi! Pokaži mi svoju hrabrost!" Bez oklijevanja, brkati časnik istupi naprijed i pruži goli dlan. To nije bilo prvi puta da se krvlju zaklinjao svojemu zapovjedniku i, od sve petorice, bez sumnje, samo je on mislio da razumije zašto Malevolvn želi ponovno istaknuti ljudima odanost koju su mu dugovali. "Dlan gore!" Nakon što je Zako poslušao, Malevolvn postavi bodež vrhom naniže prema najmesnatijem dijelu, a zatim ga zabode u dlan svojega časnika. Zako priguši uzdah. Gledao je ravno naprijed kako se to od njega i očekivalo. Zbog toga nije primijetio ništa čudno u vezi s nožem i mjestom gdje je probo njegovu kožu. Dva dragulja na dršci kratko zasvijetliše u trenutku kada mu je vrh probio ruku. Još čudnije je bilo to što je unatoč tome što je krv tekla iz male rane, a malo nje se i proširilo po dlanu, većina krvi bila uvučena prema crnoj oštrici - gdje je zatim nestala. "Uzmi si gutljaj vina, Zako", ponudi ga Malevolvn, povlačeći bodež. Dok je njegov pomoćnik uzmicao, general dade znak sljedećem čovjeku na kojem ponovi isti postupak. Nakon što su sva petorica prokrvarila, Augustus Malevolvn im salutira. "Dali ste mi svoje živote. Obećavam da ću se prema njima odnositi kao prema vrijednim darovima što i jesu. Otpust." Kad su vojnici otišli, on pozove Zaka: "Prije nego što se uhvatiš vještice, neka kapetan Lvconius dovede sve ljude pod svojim zapovjedništvom u moj šator, molim te!" "Da, generale." Kada su ostali otišli, glas Xazaxa doplovi iz sjena. "Ovo ide presporo, kneže. Trebat će nam dani ako se ovako nastavi." "Ne, sada će ići mnogo brže. Ovoj petorici je dana čast, tako da oni vide. Zako će reći Lyconiusu, a on će zauzvrat reći svojim ljudi-ma i tako dalje. Reći ću časnicima da daju porciju pića svakome tko im pokaže da je još jednom prisegnuo svojim životom za moju stvar. Sve će se vrlo ubrzati. Obećavam ti." Nekoliko sekundi kasnije, Lvconius, mršav čovjek svijetle kose, stariji od generala, zatraži prijam. Vani su čekali svi vojnici pod nje-govim zapovjedništvom. Malevolvn prvo pusti krv generalu, a zatim poreda ljude. Spomen na porciju pića poslije ovoga, učini sve borce malo voljnijima da doñu. No, samo je nekoliko Lvconiusovih ljudi stiglo na red, kada Zako, vrlo uznemiren, upadne u šator. On klekne na jedno koljeno ispred zapovjednika, glave pognute od stida. Bilo je nečeg iritantnog u tom nesmotrenom upadu. General Malevolvn zareza: "Govori! Stoje?" "Generale! Vještica - nigdje je nema!" Malevolvn pokuša prikriti svoju zatečenost. "Njezine stvari, jesu li još uvijek u šatoru?" "Da, generale, no njezin konj nedostaje." Čak ni Galeona ne bi izjahala u prostranu pustinju u noći. Kao usput pogledavši preko ramena, Malevolvn primijeti da se demonova sjena miče. Bez sumnje, ni Xazaxu se ova vijest nije sviñala, no u ovome trenutku ni čovjek niti demon ne mogu si dopustiti da trate vrijeme na nju. Ako je čarobnica nekako saznala za njihove namjere i izabrala pobjeći, to je na duge staze uistinu malo značilo njezinom bivšem ljubavniku. Kakvu bi mu ona štetu mogla nanijeti? Možda će je jedanput, kada bude imao oklop, progoniti, no sada je Malevolvn imao prečih briga. "Nema veze, Zako. Vrati se svojim uobičajenim dužnostima." __ S olakšanjem u glasu, pomoćnik mu zahvali, a zatim požuri van šatora. General Malevolvn se vrati svojem zadatku i raskrvari slje-eceg čovjeka, a zatim ga pohvali za njegovu hrabrost. Stvar se uistinu ubrzala, kao što je i rekao bogomoljki. Kombinacija počasti i pića prouzročila je da se red proširi kroz cijelo tabo-rište. Svaki je čovjek bio nestrpljiv da dokaže svoju dostojnost svojemu gospodaru i svojim suborcima. Osjećali su da će ih sutra general povesti u slavnu pobjedu i bogatstva kakva nisu ni sanjali. Nisu ni pomišljali da ih možda ima malo premalo da zauzmu utvrdu poput \ Lut Gholeina. Pretpostavljali su da general Malevolvn ne bi iznenada odlučio da nije imao neki borbeni plan koji im je osiguravao us- PJeh. Duboko u noć, i posljednji čovjek ispružene ruke dokaže svoju odanost, dok mu je bodež zarezivao dlan. Posljednji vojnik i časnik koji gaje vodio izañoše, nakon što su salutirali svojemu pouzdanome voñi. Augustus Malevolvn je već iz-vana mogao čuti zvukove slavlja dok je svaki od njegovih ljudi kušao svoju porciju pića i nazdravljao svojoj boljoj budućnosti. "Gotovo je", prosikće Xazax, izlazeći iz sjenovitih kutaka. "Svaki od njih okusio je ujed bodeža, a bodež je kušao od svakoga od njih..." Prevrćući obredno oružje u rukama, general prokomentira: "Nema ni jedne jedine kapi krvi, ni najmanje mrlje. Kamo je otišla sva krv?" "Svaka svome, kneže. Svaka onome kome mora ići. Ovo ti je obećalo vojsku protiv koje se čak ni Lut Gholein ne može dugo boriti, sjećaš li se?" "Sjećam se ..." On dotače kacigu koju nije skidao otkako su podigli tabor. Činila mu se toliko dijelom njega samoga da se zakleo daju neće ostavljati, i da će je skidati samo u hitnim slučajevima. "I ponovno kažem,prihvaćam posljedice našega dogovora."

81

Bogomoljkino se tijelo nagne u nečemu što je moglo biti znak potvrñivanja. "Tada nema razloga da odmah ne nastavimo ..." "Reci mi što se mora učiniti." "U pijesku kod svojih nogu, moraš nacrtati ovaj simbol." S jednom od svojih skeletnih ruku, Xazax u zraku orise znak. Generalove se oči lagano raširiše dok je demonov avetinjski prst ostavljao gorući narančasti trag za sobom, koji se pretvori u svijetleći simbol. "Zašto to jednostavno ti ne učiniš?" "To mora učiniti onaj koji će zapovijedati. Da li bi ti bilo draže da to bude ponizno ovo, kneže?" Shvativši na što Xazax cilja, Malevolvn se sagne i nacrta znak kakav se pojavio u zraku. Na njegovo iznenañenje, čim gaje nacrtao, strane riječi prokuljaše s njegovih usana. "Ne oklijevaj!" požurivala gaje bogomoljka. "On je znao riječi, a znat ćeš ih i ti!" Njegove riječi... Bartucove riječi. Augustus Malevolvn ih pusti neka teku, kušajući moć koju je osjećao izgovarajući ih. "Drži bodež nad središtem." Kad general to učini, demon doda: "Sad... izreci ime mojega paklenskoga gospodara! Izgovori ime Be-lialovo!" Belial? "Tko je sad Belial? Znam za Baala, Mephista i Diabla, a ne znam za tog Beliala. Jesi mislio na Baa-" "Ne izusti to ime ponovno?' nervozno prosikće Xazax. Bogomoljka je izvijala svoju užasnu glavu lijevo-desno kao da se bojala da će je netko otkriti. Očigledno ne vidjevši ništa na čemu bi se temeljio taj strah, demon napokon odgovori mirnijim glasom: "Nema gospodara u Paklu osim Beliala. On je onaj koji ti nudi ovaj čudesni dar! Uvijek toga budi svjestan!" Više upoznat s magijskim vještinama nego stoje to bogomoljka mogla znati, Malevolvn je znao daje nekada opisivano da Paklom vladaju Tri Vrhunska Zla. No, znao je i za legende koje su govorile o trojici braće koji su se okupili u smrtnome svijetu, i da je njihova vlast nad Paklom stvar prošlosti. U stvari ... jedna je od mračnijih legendi spominjala Lut Gholein kao moguću lokaciju Baalovog groba, iako je čak i general sumnjao u vjerodostojnost takve fantastične priče. Tko bi izgradio grad nad grobom gospodara demona? "Kao što kažeš, Xazaxe. Belial neka bude. Jednostavno sam želio dobro čuti ime." "Ponovno počni!" prasne monstruozni kukac. Ponovno se riječi prosuše iz Malevolvnovih usta. Još je jednom držao vampirski bodež visoko iznad središta simbola. Po završetku vradzbine, zapovjednik pohlepno izgovori ime gospodara demona... "Zabij bodež ravno u središte!" General Malevolvn zarije oštricu s dvostrukim vrhom ravno u P'jesak, savršeno pogañajući u središte slike. Ništa se ne dogodi. On pogleda gore prema nadvijenom čudovištu. "Udalji se!" predloži Xazax. I kada je pretendent na osvajača tako i učinio, mrka crna magla podigne se oko bodeža. Dok su njih dvojica promatrala, magla se brzo širila, prvo se dižući iznad oružja, a zatim konačno krenuvši prema ulazu u šator. I dok se dizala s odlučnošću, kako je izučeno Malevolvnovo oko primijetilo, proricateljska je magla poprimila oblik nečega što je nalikovalo velikoj ruci s kandžama. "Neće više dugo trebati, kneže." Malevolvn nehajno potraži pehar svojeg najboljeg vina. Za ovu je noć izabrao novu bocu, onu koju je brižno spremio za bezbrojnih putovanja preko očajnih predjela. General ju otvori, ponjuši njezin sadržaj i, odobravajući, natoči si pola čaše. U tom trenutku začu se prvi krik. Ruka Augustusa Malevolvna trže se na taj zvuk, ali ne zbog straha ili kajanja. Bilo je to samo stoga što on nikada nije čuo takav krik koji para dušu, čak niti od onih koje je mučio, a neočekivanost tog krika zapanjila je otvrdnulog veterana. Kada su se začuli drugi, treći, četvrti, više ga nisu izbacivali iz takta. Čak je podigao pehar prema napola zabodenom bodežu i Xazaxovom nevidljivom gospodaru. Kako je to učinio, vanjski krici postadoše kor prokletnika, dok su deseci ljudi vrištali, istodobno preklinjući za bilo kakav izlaz. Sa svih strana logora vrisci agonije salijetali su generala, no on se s njima nosio s lakoćom. Ljudi - njegovi ljudi - su svaki ponaosob pri-segnuli više nego jednom da će mu služiti u svim stvarima i na sve načine. Noćas je tu zakletvu primio srcu, prihvaćajući njihove žrtve, sasvim doslovno, za boljitak svoje potrage. Ponovno se okrene prema zastrtom ulazu u šator. Pogrešno pro-cijenivši čovjekovu reakciju, bogomoljka upozori: "Sada je prekasno da ih spasiš. Pakleni gospodar ovoga prihvatio je pakt." "Da ih spasim? Tek sam im želio nazdraviti zbog onoga što su mi dali da zadobijem svoju sudbinu!" "Aaah..." odgovori demon, očito po prvi put vidjevši pravo lice generala Malevolvna. "Ovo je pogriješilo." I nastaviše se krici. Činilo se da su neki od njih sasvim udaljeni, kao da su neki ljudi pokušali pobjeći, no nisu mogli uteći nečemu što im iznutra jede duše. Neki, očigledno vrlo lojalni, zazivali su svojega zapovjednika i molili za pomoć. Malevolvn si natoči još jedan pehar, a tada sjede kako bi pričekao njihov kraj. Postupno i posljednji krici prestadoše, i čulo se samo nervozno njištanje konja koji nisu mogli razumjeti što se dogodilo. I to se smi-rilo, jer je teška tišina tabora djelovala i na njih.

82

Iznenadni zveket metala natjera ga da ponovno pogleda u demona, no Xazax ne reče ništa. Vani se zveket pojačavao, rastući i intenzitetom i blizinom. General Malevolvn dovrši vino i ustane. Buka izvana naglo prestade. "Čekaju te... kneže." Popravljajući svoj oklop, a osobito kacigu, general Malevolvn istupi van. Uistinu su ga čekali u savršenom stroju. Nekoliko ih je držalo baklje tako da im je mogao vidjeti lica, lica koja je tako dobro upoznao za godina dok su mu služili. Svi su stajali tu: Zako, Lvconius i ostali časnici. Svaki sa svojim ljudima za sobom. Kada je stupio pred njih, uzvik vojničkog pozdrava podiže se iz vreve, čudovišan i brutalan u svojoj silini. Malevolvn se nasmiješi, a pobliži pogled na lica pred njim oduševi ga. Bez obzira koliko tamna ili svijetla njihova koža bila ranije, sada su svi bili pastelno blijedi. A što se tiče njihovih usta, njihov borbeni poklič otkrivao je zaoštrene zube i nazubljene i dugačke jezike. Oči - Oči su im bile u potpunosti krvavocrvene i gorjele su takvom paklenskom žudnjom, da su mogli vidjeti i bez pomoći baklji. Nisu to bile ljudske oči, već oči koje su, barem svojom zlokobnošću, više nalikovale očima bogomoljke. Obučeni u ljušture njegovih smrtnih vojnika, ovi strašni ratnici it će njegova nova legija, njegova staza prema slavi. Xazax mu se pridruži pred šatorom. Paklenska bogomoljka nije Vlse morala biti zabrinuta za svoju tajnovitost. Napokon, ovdje je stajala meñu svojima. "Svi kličite Malevolvnu od Westmarcha!" vikne Xazax. "Svi rvavom knezu!" Demonska horda iznova pozdravi Augustusa Malevolvna. Budući udaljena od tabora, Galeona nije čula ništa, no kao vještica osjetila je udar zlokobnih vradžbina. Dugo se baveći mračnijom stranom svoje vještine, znala je da takve nevjerojatne emanacije paklenske magije mogu samo značiti da su se njezini strahovi ostva-rili. Bila je u pravu kada je pobjegla. U suprotnom bi se čarobnica sigurno pridružila sudbinama Augustusovih naivnih ratnika. Xazax ju je zadnji put podcijenio. Bogomoljka bi iskoristila druge da se razračunaju s njom kako bi slomili krvavi pakt u koji su ušli prije nekoliko godina. Za svojega novoga saveznika, izabrao je generala. Uvijek je i nagoviještao da ga više zanima novi knez od samog osvajanja praznog oklopa. Galeona je trebala mjesecima ranije shvatiti da on nikada nije smjerao nastaviti savez s njom duže no što je potrebno. Ipak, što ga je natjeralo da iznenada izabere generala umjesto nje? Je li to stvarno mogao biti strah? Sve od one noći kada je mon-struozni kukac počinio gotovo nezamislivo djelo - skoro je zaklao bez obzira na posljedice direktnog kršenja pakta - vještica je po-kušavala domisliti što je toliko moglo uznemiriti stvorenje Pakla. Kakav gaje to strah natjerao da otrči ravno Malevolvnu? Na posljetku, to i nije bilo važno. Što se nje tiče, Xazax i Male-volyn mogli su imati jedan drugoga koliko god hoće. Nakon onoga stoje otkrila tijekom svog ranijeg čaranja, Galeona je odlučila da ona zauzvrat ne treba niti jednog od dva izdajnika. Zašto da se stalno ogleda neće li je tko prevariti, kad sama može preuzeti sve u svoje ruke? Dok je jahala, čarobnica pogleda u svoju ruku. Nije to bio prvi put daje to učinila. U svojem lijevom dlanu Galeona je držala mali kristal koji ju je uz pomoć čarolije vezao za njezin namjeravam smjer. Cijelo vrijeme dok je kristal sjajio, čarobnica je znala da se nalazi na pravome putu. Dok je god sjajio, znala je da je na tragu budali koju je željela načiniti svojom lutkom. Izdavši je, Xazax je načinio jednu užasno krivu procjenu. Zbog nekog razloga kojeg ona još nije razumjela, demon nije sam moga° otkriti drevni knežev oklop. Trebala mu je pomoć čovjeka, stoje i bio jedan od razloga zašto su se njih dvoje uopće i udružili. To je bio razlog zašto ju je, kada je postao uvjeren da zna gdje se krije plijen, prokleta bogomoljka napustila i otišla generalu Malevolynu. To ne bi trebalo biti preveliko iznenañenje za nju jer je i ona razmišljala da učini isto, no greška će se za Xazaxa pokazati skupom. Demon je nesumnjivo vjerovao da se oklop nalazi negdje u blizini Lut Gholeina, jer su zadnji put odredili da se prema njemu kreće. Čakje i ona, sve do zadnje čarolije, tako pretpostavljala. Gdje bi još u obalnom kraljevstvu uopće mogao biti? Usamljeni putnik je trebao ili naći karavanu voljnu da ga poveze, ili čekati na brod koji iz Lut Gholeina plovi prema nekoj od zapadnih zemalja. U svakom slučaju, Norrec je još uvijek trebao biti unutar gradskih zidina. No, nije bio. U jednom je trenutku otišao, odrekavši se zdravog razuma, te je očigledno izjahao u pustinju tempom koji je sigurno ubio njegovog konja. Kada je Galeona otkrila njegovu novu lokaciju, zaprepastila ju je. Veteranski je borac bio praktički Augustusu pod nosom. Da joj je general dopustio da baci tražiteljske čini kada mu je to ponudila, sada bi oklop mogao već biti njegov. Već se mogao približavati Lut Gholeinu obučen u Bartucov grimiz sa svojom odanom vješticom uz bok. Umjesto toga, Galeona se sada nadala da će uvjeriti ovu drugu budalu da ga on treba koristiti... pod njenim majstorskim vodstvom, naravno. Činilo se daje on bena kojom se može upravljati, tip kakvog bi ona lako mogla vrtjeti oko malog prsta. Takoñer je imao nimalo neugodne crte lica, koje su se na odreñen način vještici sviñale više nego one njenog bivšeg ljubavnika. To bi moglo učiniti

83

njezin zadatak održavanja kontrole nove lutke manje neprijatnim. Naravno, ukoliko Galeona pronañe bolju metodu kojom će upregnuti zadivljujuću snagu čarolija iz odijela, neće joj previše zasmetati bude li morala ukloniti tog Norreca. Uvijek će biti novih ljudi i novih budala. Jahala je bez prestanka. Jedina joj je briga bila da Xazax ne ere Prekid svojih poslova s Augustusom i krene goniti svoju biv-u Partnericu. Naravno, tako bi djelovao protiv njihovog pakta što bi kako nju tako i demona. Puno je vjerojatnije bilo da će ju paklenska bogomoljka zaboraviti na neko vrijeme, zadovoljena glavnom nagradom. Kasnije će nesumnjivo naći načina kako da raskine njihove veze, a da se ne spominju njezina glava i udovi. Premda će to biti prekasno. Kada jednom uhvati u zamku svojega pijuna, Galeona će se postarati da Xazax, a ne ona, uskoro bude raščerečen po okolici. Možda će čak narediti Norrecu da joj donese kukčevu glavu. To bi bio lijep trofej s kojim bi mogla započeti obnovu svoje zbirke koju je noćas bila prisiljena ostaviti. Zvjerala je naokolo tražeći neki trag svoje lovine. Kako bi smanjila rizik gotovo slijepog jahanja unaokolo zbog tame, vještica je bacila čini kojima je poboljšala i svoj vid i vid svoga konja. To je omogućivalo životinji da izabere put i izbjegne nezgode i grabljivice, dok je Galeona tako imala priliku za bolji lov na vojnika. Tamo! Zauzdavši svoga konja, čarobnica je buljila u udaljenu stjenovitu uzvisinu. Kristal je pokazivao da njezin put ide izravno u tome smjeru. Galeona se na trenutak uspravi u sedlu, tražeći neko drugo moguće mjesto, no ne nañe niti jedno. Kao iskusan ratnik, budala je sigurno imao dovoljno pameti da potraži razumno sklonište, a malena uzvisina pred njom doimala se kao jedini izbor na nekoliko kilometara unaokolo. Morao je biti tamo. Nestrpljiva, Galeona podbode konja. Kad se približila, pomislila je daje vidjela lik nalijevo od uzvisine. Da ... skoro sigurno, čovjek sjedi tamo, koljena privučenih prsima i s rukama na koljenima. On poskoči kad mu se vještica približila, iznenañujućom okret-nošću i brzinom za nekoga tko nosi teški oklop. Galeona je mogla vidjeti kako zuri prema njoj, pokušavajući je razaznati u tami, i da dosad ne uspijeva. Ne, nije to bilo nimalo ružno lice, pomisli lukava čarobnica. Bolje nego što se sjećala s njihovog kratkog susreta na brodu. Ako se pokaže razumnim i bude je slušao, tada meñu njima neće biti problema, i ona neće morati prerano krenuti u potragu za njegovom eventualnom zamjenom. "Tko je to?" vikne Norrec. "Tko si ti?" Ona sjaše nekoliko koraka od njega. "Samo prijateljska lutalica ... nitko tko bi ti želio zlo." Sada je Galeona upotrebljavala kristal jednostavno da bi osvijetlila okolinu. Neka vidi sreću što je upravo stupila u njegov jadni mali život. "Netko tko traži malo topline ..." Vještica je postavila svijetleći kamen tako da istovremeno osvjetljava i njezino lice i njezino tijelo. Odmah je uočila njegovo zani-manje. Još bolje. Izgledao je kao netko tko bi se rado dao vući za nos u zamjenu za malo spremno pruženih užitaka. Savršena bena. Njegov se izraz lica iznenada promijeni, i to ne na bolje. "Poznajem te, zar ne?" priñe joj, nadnoseći se nad nju. "Moram ti ponovno vidjeti lice." "Naravno." Galeona podiže kristal bliže svome licu. "Nije dovoljno svjetla", promrmlja Norrec. "Treba mi više." On podiže svoju lijevu ruku, i u dlanu borbene rukavice iznenada se formira mala vatrena lopta koja sto puta nadjača sjaj kristala. Galeona nije mogla suspregnuti uzdah. Očekivala je neuku budalu, borca bez veze s magijom. Umjesto toga, ovaj je zazvao plamen bez imalo truda, a to nisu mogli niti neki dobro obrazovani šegrti. "Tako je bolje ... Ja te stvarno poznajem ... barem tvoje lice! S Hawksfirea\" On kinine s velikim zadovoljstvom. "Tamo sam sanjao o tebi!" Oporavivši se, Galeona brzo odgovori: "I ja sam o tebi sanjala taj put! Sanjala sam o ratniku, vitezu, koji me može zaštititi od zala koja me progone." Kao što se i nadala, njezine riječi i ton odmah djelovaše na čovjeka. Njegov nepovjerljivi izraz nije odmah nestao, no sada je vidjela i suosjećanje - i ponos što je u njemu gledala svoga spasitelja. Vještica se ugura bliže Norrecu, s obožavanjem gledajući poluzatvo-renih očiju u njegove oči. Sigurno gaje dosad već namamila. "U opasnosti si?" reče zaštitničkog izraza lica. Gledao je iza Galeone, kao daje već očekivao da će vidjeti nitkove koji ju progone. "Oni još ne znaju da sam im pobjegla. Ja... ponovno sam sanjala o tebi prošle noći znajući da si u blizini i da me čekaš." Galeona stavi svoju ruku na njegov prsnik i nagne se. Tek su centimetri dijelili nJene pune usne od njegovih. On nije popustio ujedu iskušenja nego je razmišljao o nečemu Some. "Ti si čarobnica ", reče napokon. "Kako se zoveš?" Galeona ... i znam iz svojih snova da se moj vitez zove Norrec."

84

"Da ..." Borac se nasmije na titulu kojom gaje oslovila. "Jesi li ti moćna čarobnica?" Vještica je rukom pratila šavove njegova oklopa. "Imam neke darove za to ... a i za druga područja" "Trebala bi mi čarobnica", promrmlja on, gotovo za sebe. "Želio sam da mi neka pomogne da se nosim s ovim oklopom ... no to sada više nije tako važno. Imao sam vremena za razmišljanje i za postavljanje stvari na njihovo mjesto. Ima stvari koje moram učiniti prije nego odem dalje." Galeona je samo napola obraćala pažnju, već planirajući što dalje. Norrec definitivno nije zvučao kao priprost čovjek kakvim gaje za-mišljala, no barem je, ako ništa drugo, njenu priču primio k srcu i prihvatio je za suputnicu. Dok bude više učila o njemu, Galeona će ojačati tu vezu. Već je pokazao stanovitu slabost na njene draži. Ostatak onoga stoje željela, vještica će uskoro dobiti. Naravno, ako bude mogla pomoći Norrecu u onome što ga je brinulo, i pokazati svojoj lutki kakva vrijedna pomoćnica može biti, to će skratiti njezin vlastiti zadatak. Dok Galeona nije razumjela njegovu izjavu glede oklopa, ove ostale stvari koje je spomenuo - što god one bile - ona mu sigurno može pomoći da ih postigne. "Naravno, pomoći ću ti koliko god budem mogla, moj viteže! Zauzvrat samo tražim da me štitiš od onih koji bi mi naudili." Ona nakratko usmjeri pogled prema pustinji. "Oni su moćni i vladaju mračnim vještinama." Galeona je željela testirati njegovu suzdržanost, da vidi koliko je siguran u snagu kojom je očigledno rukovao. No, čak i na njeno iznenañenje, Norrec sleže ramenima, a zatim gotovo usput odgovori: "Ratnici, magija, demoni... ne bojim ih se. Onome stoje pod mojom zaštitom neće se nauditi." "Imaš moju zahvalnost", prošapće ona, nagnuvši se k njemu i žestoko ga poljubivši. On je odgurne i to ne iz neke odvratnosti već stoga što se činilo da trenutno nije zainteresiran za ono što mu je ponudila. Još uvijek su ga morile drugačije brige. "Razmišljao sam o tome", reče napokon borac vještici. "Razmišljao sam o tome zašto sam se od svih mjesta zadesio baš ovdje. To mora da je negdje blizu. Pokušava ostati skriveno, no ne može se skriti od mene ..." On ponovno pogleda prema njoj. Nešto u njegovom pogledu iznenada malo uplaši Galeonu. "No ti bi to mogla pronaći! Našla si mene! Mogla bi vjerojatno uspjeti tamo gdje je Drognan zakazao." "Učinit ću što bude u mojoj moći", odvrati čarobnica tamne kože, znatiželjna što to privlači čovjekovu pažnju. Možda nešto što je i njoj vrijedno? "Što to tražimo?" Njegov je izraz lica ukazivao na to da se iznenadio što ona nije već znala. "Horazonov grob, naravno!" Nešto se u izrazu njegovog lica promijeni dok je govorio, nešto što natjera Galeonu da ga bolje pogleda - i ovaj puta vidi lice koje nije u potpunosti prepoznala. "Grob moga brata." (Šesnaest spod Lut Gholeina postojao je cijeli svijet. Ne, ispravi se Kara, ne svijet, već nešto što se doimalo veliko poput carstva daleko nad njom, ako ne i veće. Neobična i uznemira-vajuća osoba koju je identificirala kao nemoguće starog Horazona, provela ju je kroz niz zbunjujućih hodnika, sve dok se nekromantici nije pomutilo u glavi od pokušaja da upamti kuda idu. Penjala se i silazila niz stepenice, prolazila kroz brojna vrata i brojne sobe, dok ju Horazon napokon nije doveo do jedne prostorije, dobro osvijetljene i udobno namještene spavaće sobe, i rekao joj da spava. Kara se čak nije ni sjećala da je legla, no sada se nalazila na mekom krevetu i buljila u zamršenu tapiseriju. Zamišljala je da su njene odaje naKing's Shieldu nešto najfinije što će ikada kori štiti, no ove bi odaje ponizile one na brodu. Čudnovato, elegantni namještaj koji je očito pripadao drugome vremenu i mjestu, izgledao je kao da je jučer načinjen. Veliki drveni krevet činio se savršeno izglačan, plahte su bile uštirkane i čiste, a mramorni pod bez mrlja. Isto se odnosilo i na noćni ormarić pored kreveta i stolicu u udaljenom kutu. Na zidovima su visjele bogato ispletene tapiserije, nesumnjivo po Vizjerei ukusu, koje je načinio izvrsni obrtnik. Da nije trenutno bila zatvorenik u leglu potencijalno opasnog luñaka, čarobnica bi se ovdje osjećala uistinu sasvim ugodno. Nije se usuñivala ostati ovdje. Legende su govorile o Horazonu kao manjem od dva zla, no on ne samo daje ostao ambiciozni Vizjerei koji je jednom takoñer zapovijedao demonima, nego je i tijekom stoljeća izgubio zdrav razum. Kara se pitala kako je uopće preživio ovako dugo. Jedini zapisi o ovakvim čarolijama produživanja života uključivali su uvijek i zazive nezemaljskih sila. Ukoliko se Horazon ponovno okrenuo demonima radi svojih potreba - unatoč njegovom neprestanom gunñanju da nije, tako - tada to ne bi samo objašnjavalo njegovo sadašnje stanje, nego je i davalo Kari još više razloga da pobjegne odavde prije nego se on vrati. Još odjevena, tjeskobna tamna svećenica sklizne s kreveta, krećući istog trena k vratima. Ne bi vrijedilo isprobavati je li Horazon bacio kakve čarolije na njih, jer je njegovo cijelo utočište emaniralo magijom u tako vrtoglavim razmjerima da se ona čudila kako svaki čarobnjak u krugu od stotina kilometara nije osjetio njihovu prisutnost. No možda je ta ista magija objašnjavala zašto tome nije tako. Ako je samo jedan njezin dio bio usmjeren na skrivanje Hora-zonovog područja, tada je ni najbolji magi iz cijeloga svijeta ne bi osjetili, pa makar stajali na samom njenom pragu. Odlučivši riskirati, nekromantica povuče kvaku i otkri da se vrata ne miču. Ponovno je pokušala s jednako nesretnim ishodom. Nije ju iznenadilo daje zaključana, no unatoč tome ta ju je činjenica vrlo frustrirala. Nekromantica je stalno iznova zatvarana otkako je počela ova potjera, i pitala se hoće li uopće uspjeti pobjeći iz ovoga zatvora. Ne želeći odustati, Kara dotakne kvaku i promrmlja čaroliju otvaranja. Bila je to malena vradžbina koja je zapravo imala korijene u vizjereijskoj osnovnoj magiji, no sljedbenici Rathme

85

smatrali su je jednom od rijetkih korisnih uradaka rivalskog reda. Nije joj promaklo da čarolija skoro sigurno neće uspjeti, no Kara se nije mogla domisliti niti jednom načinu kako da izañe iz sobe, a da on ne uključuje vradžbinu koja bi usput srušila i cijeli strop. Kvaka se pomakne. Zapanjena svojim neizglednim uspjehom, nekromantica umalo ne otvori vrata s treskom. No umjesto toga duboko udahne i oprezno ih odškrine, a zatim odmjeri vanjski hodnik. Budući da nije vidjela niti jednog znaka opasnosti, tamna čarobnica tiho iziñe. Pogledala je u oba smjera, pokušavajući se sjetiti iz kojega je došla. Nakon kratkog premišljanja, Kara se okrene nalijevo i potrči. Hodnik je završavao stubištem koje je vodilo gore. To joj uli nadu. Potrči uz stepenice sigurna da će, ako nastavi ovim smjerom, napokon pronaći izlaz. Stubište završi nakon stoje prošla dva niza stepenica. Završava-lo je mnogo širim hodnikom. Kada se uvjerila da Horazona nema u °hzini, nekromantica krene najširim. Iako se soba u kojoj je spavala cmila dobro ureñenom, hodnici su se činili vrlo strogima, sa samo pokojim vratima koja bi razbila monotoniju. Jedan stalni čudnovati neobičan dio njezina okoliša bilo je žuto svjetlo kojem se jednostavno nije vidio izvor. Dolazilo je odasvud u isto vrijeme. Nije bilo baklji niti mjesta gdje bi ih se objesilo. Dok je žurila, Kara se povremeno našla u kušnji da pokuša otvoriti koja vrata, no znala je da joj je preče otkriti izlaz čim je prije moguće. Svako oklijevanje bi Horazonu dalo vremena da otkrije da je nestala. Iako je željela znati više o ludom magu i njegovom uto-čištu, htjela je da to bude pod njezinim uvjetima, a ne njegovim. Ravno pred njom, hodnik je naglo skretao udesno. Kara pruži korak nadajući se da ta promjena smjera znači da je pronašla izlaz prema van. Frustrirana čarobnica presiječe skretanje što je brže mogla, moleći se daje negdje na kraju drugo stubište ili još bolje - pravi izlaz. Umjesto toga, našla se suočena s praznim zidom. Hodnik je jednostavno završavao nakon nekoliko metara. Nek-romantica ispipa objema rukama zid tražeći iluzije, magiju ili čak lažni zid. Na žalost, barijera pred njom se činila čvrstom iako ona nije mogla naći dobar razlog za njezino postojanje. Krećući nazad, Kara je razmatrala jedini alternativni smjer. Nije imalo smisla vraćati se do stubišta, no to joj je ostavljalo samo vrata. Ona sigurno nisu predstavljala izlaz iz Horazonovog područja. Doñe do prvih i otvori ih. Uz sreću kakvu je imala dosad, Kara se bojala da će još ispasti daje pogodila ravno u privatne odaje drevnog Vizjereija. Iza vrata bio je dugi prolaz koji je skretao. "Je li to onda trik?" prošapće si ona u bradu. Da li pravi put ovisi o otvaranju vrata, a ne o praćenju hodnika? Vjerovala je da bi njezin mahniti domaćin uistinu i sagradio svoj podzemni brlog na ovako nevjerojatan način! S očekivanjem, Kara Noćna Sjena požuri niz skriveni hodnik ne trudeći se čak niti zatvoriti vrata za sobom. Negdje na kraju pronaći će izlaz. Negdje će pronaći put do stare zgrade ili nekog drugog ulaza u Lut Gholein. Umjesto toga, nekromantica naiñe na još jedna vrata. Nije imala drugog izbora nego da ih otvori. Nije bilo drugog prolaza ili ulaza. U svakom slušaju, Kara je ovaj puta otvorila vrata s nekim izgledima na uspjeh. Hodala je neko vrijeme. Horazonov labirint morao je doći do svoga kraja ovdje i sada. Dočeka je još jedan hodnik. Nije ju brinulo to stoje nalikovao na onaj kojeg je davno ostavila za sobom. Napokon, sve je ovo stvorio isti čovjek. Tada, na kratkoj udaljenosti od sebe, slijeva, vidje otvorena vrata. S velikim nespokojem, posustala nekromantica proñe kroz njih. Proviri unutra nadajući se da je u krivu. Bio je to isti zakrivljeni hodnik kroz koji je upravo prošla. "Trag'Oule, izvedi me iz ovog ludila!" Kakvog je smisla imao hodnik koji se vraća? Kara trepne kada još nešto shvati. Ova vrata, i ona kroz koja se vratila, nalazila su se na suprotnim stranama hodnika. Kako je moguće da je toliko skrenula? Hodnik bi morao proći kroz drugi hodnik, a to je bilo potpuno nemoguće! Bez oklijevanja, Kara krene prema usamljenim vratima s njene lijeve strane. Ako nisu vodila nikamo nego u ovaj hodnik, onda ju je Horazonovo bizarno carstvo napokon dotuklo. No, na nekromantičino olakšanje, vrata su vodila u prostranu komoru iz koje su dva široka stubišta s rukohvatima vodila pored dvaju visokih brončanih vrata koja su bila ukrašena zamršenim zmaj-skim motivima. Dobro očuvani mramorni pod pokrivao je cijelu sobu, a na kamenim zidovima bilo je više tapiserija. Kara uñe u golemu sobu, razmišljajući da li da izabere vrata ili jedno od stubišta. Bilo je veća muka doći do vrata jer su se nalazila skroz nasuprot nje, dočim su stubišta privlačila nekromanticu. Jedno od njih možda je vodilo do površinskog izlaza. Slabi se zvuk začu ponad nje što natjera Karu da pogleda gore i zapanji se. Visoko, visoko gore, Horazon je sjedio u stolici i mrmljao si u bradu dok je jeo za dugačkim kuhinjskim stolom. Zvuk koji je Kara ćula dolazio je od luñakovog odlaganja noža na nešto što se doimalo kao dobro izrañeni zlatni pladanj koji je obilovao sočnim mesom. Iako je bila toliko daleko ispod, Kara je mogla osjetiti njegov miris. u°k je promatrala, Horazon posegne za peharom vina i povuče do-ar gutljaj, a ne prospe niti kap. Ta ju majstorija osobito zapanji. Ne zato što je sumnjala daje ludi mag bio sposoban za obične manire za stolom, nego zato što je to činio dok je sjedio naglavačke na stropu. U stvari, cijeli je prizor bio postavljen naglavačke, a ipak ništa nije padalo na Karu. Stolica, stol, pladnjevi puni svježe hrane, čak i Horazonova dugačka brada— sve se suprotstavljalo prirodnim zakonima. Ogledavajući se zaprepašteno po stropu, tamna je

86

čarobnica čak vidjela i vrata i druga stubišta koja bi magu mogla dobro odgovarati u njegovom trenutnom položaju. Da nije bilo Horazona i njegovog obroka, činilo bi se kao da gleda u zrcalnu sliku. Još uvijek pijući, Horazon podigne glavu, odnosno spusti je i napokon ugleda zapanjenu mladu ženu. "Hodi! Hodi!" pozove je on. "Kasniš! Ne volim kad ljudi kasne!" U strahu da bi on mogao upotrijebiti svoju znatnu moć da je povuče gore na strop i tako možda zauvijek eliminira njezine nade na bijeg, Kara jurne kroz veliku dvoranu prema brončanim vratima. Ona su morala voditi nekamo izvan njegovog dohvata! Morala su! Pogledavši po posljednji put na svojega tamničara, Kara rukne na bliža vrata i izjuri kroz njih. Ako bi mu samo mogla -"Aaah! Dobro! Dobro! Sjedi tamo! Sjedi tamo!" Horazon ju je gledao s druge strane dugog elegantnog stola istovjetnog onome za kojim gaje maločas vidjela sjediti, jedino što ovaj puta nije bio na stropu nego u središtu sobe u koju je upravo ušla. Potpuno isto jelo i vino ležali su pred njim. Iza maga su bila vrata i stubišta kakva je vidjela ponad prostorije iz koje je došla. Ne mogavši se suzdržati, Kara pogleda prema stropu. Pogled joj dočekaše naopačke okrenuta stubišta i vrata. Ona posljednja, velika brončana vrata, bila su otvorena kao da ih je netko odgurnuo u žurbi. "Rathma, zaštiti me ..." promrmlja Kara. "Sjedi, djevojko, sjedi!" zapovjedi Horazon, potpuno ravnodušan prema njenom očajanju. "Vrijeme za jelo! Vrijeme za jelo!" I, budući da nije mogla učiniti ništa da se spasi, nekromantica posluša. Oluja se nadvijala nad pustinjom - široki ocean crnih, brzih oblaka koji su se širili od istoka na zapad skroz kuda je Malevolvnu dopirao pogled. Svanulo je, no nebo je bilo mračno kao da se tek smrklo. Neki bi ovako prijeteće nebo smatrali zlokobnim znakom, no general gaje vidio kao znak daje njegovo vrijeme došlo, da mu je njegov sudbinski dan nadohvat ruke. Lut Gholein je bio nadomak, a u njemu se, znao je to, zgrbila budala koja je nosila slavni oklop -njegov slavni oklop. Xazax gaje uvjeravao u ovo. Kamo bi još stranac mogao otići? Vjetrovi su snažno puhali i osiguravali da nijedan brod neće danas isploviti. Morao je još biti u gradu. General je proučavao Lut Gholein s vrha masivne dine. Iza njega, potpuno nevidljiv neprijatelju, Malevolvnov je demonski domaćin strpljivo čekao da doñe do riječi. Zbog naročite čarolije, zlokobna bića još su nosila ljušture njegovih ljudi, iako su ih najzad mogla i odbaciti. One su im trebale za prolaz od Pakla do smrtnoga svijeta i trebat će im još neko vrijeme. To i nije smetalo generalu Malevolvnu. Bilo je i bolje da neprijatelj misli daje njegova mala vojska smrtna. To će zapovjednike u Lut Gholeinu učiniti previše samopouzdanima i arogantnima. Posvetit će se taktici u kojoj će svoju silu rano potrošiti na laku pobjedu, ali čineći to samo će sebe namjestiti za pokolj u kojem je Malevolvn već unaprijed uživao. Xazax se pridruži čovjeku. Bogomoljka napokon izmili na vidjelo, nakon što je dugo izbivao. Nešto je u vezi s time generalu bilo čudno. Od svih demona koji su sada bili s njim, Xazax je očito bio najdominantniji, pa ipak se podmukli kukac ustrašeno kretao uokolo kao da bi ga netko i po tako mračnom danu mogao vidjeti. "Zašto zvjeraš okolo? Čega se bojiš?" upita Malevolvn koji je postao malo sumnjičav. "Očekuješ li nešto o čemu bih ja trebao znati?" "Ovo se ne boji ničega!" prasne bogomoljka. Čeljusti su mu bijesno radile. "Ničega!" No, malo tišim glasom doda: "Ovo je sa-mo... oprezno..." "Ponašaš se kao da se nečega bojiš." "Ne... ničega..." __ General se prisjeti Xazaxove reakcije na spominjanje imena Baal 1 cinJenice da se pričalo da se gospodarev grob nalazi ispod Lut Gho-eina- Je li ipak bilo neke istine u toj neobičnoj priči? Odlučivši da će se demonovim tjeskobama pozabaviti kasnije, general Malevovn ponovno svrati pogled na Lut Gholein. Grad je ležao ništa ne sumnjajući. Kontingent sultanove vojske upravo je iz-jahivao kroz dveri u ranojutarnjoj patroli. Lica jahača jasno su se mogla vidjeti čak i s ove udaljenosti. Obavljali su svoju ophodnju uvjereni da se nitko neće usuditi napasti, osobito ne s pustinjske strane. Lut Gholein se više plašio napada s mora, a kada je vrijeme bilo ovako ružno kao što se činilo da će danas biti, izgledi za to činili su se minimalnima. "Dopustit ćemo da patrola doñe što je bliže moguće," obrati se bogomoljci, "a tada ćemo ih napasti. Želim vidjeti tvoje ratnike : djelu prije nego doñemo do samog grada." "Ne ratnike ovoga", ispravi ga Xazax. "Tvoje ..." Vojnici su češljali teren jašući u cik-cak po prostoru iza zidinal Malevolvn je promatrao i čekao, znajući da će se uskoro naći tama gdje je on želio da budu. "Pripremi strijelce." Niz prilika iskorakne naprijed. Oči su im bile pohlepne. Iako si! nosili samo ljušture Malevolvnovih ljudi, demoni su nekako zadržali znanje i vještine svojih žrtava. Lica koja je Augustus Malevolvn gledao, bila su lica njegovih najboljih strijelaca. Sada će demoni dokazati mogu li ili ne biti tako dobri - ili, još bolji. "Na moj znak", zapovjedi on. Oni pripremiše svoje lukove. Xazax progovori jednu jedinu riječ - i vrhovi strijela se rasplamsaše.

87

Jahači u turbanima priñoše bliže. Malevolvn pomače konja kako bi ga bolje vidjeli. Jedan od branitelja ga primijeti i vikne drugima. Patrola, koja se sastojala od otprilike četrdesetorice, okrene se prema strancu. "Budite spremni." On podbode svoga konja nekoliko koraka u smjeru ovih drugih jahača, kao da se namjerava susresti s njima. Oni su zauzvrat jahali korakom koji je sugerirao da su oprezni, ali ne previše. I napokon, vojnici iz Lut Gholeina se približiše na udaljenost po Malevolvnovom ukusu. "Sad!" Čak ni vjetar koji je zavijao nije mogao nadvladati užasni fijuk strijela u letu. Kiša smrti neometena vjetrom sruči se na neprijatelja. Prve strijele sletješe. Neke su promašivale, a neke dobro pogañale. Malevolvn vidje kako munja ubija jednoga od predvodnika jahača. Strijela je progorjela kroz njegov prsnik kao da ga uopće nema, a tada ušla duboko u čovjekova prsa. Još je više zapanjujuće bilo to što se jahač iznenada zapalio. Vatra se širila iz njegove užasne rane. Truplo pade s preplašenog konja, koji se sudari s drugim prestrašivši ga te i on zbaci svoga jahača na zemlju. Druga strijela pogodi jednog jahača u nogu. No ono što se činilo tek kao teška rana postade novim užasom i iz nje sukne plamen. Uz vrisak, vojnik je frenetično lupao po nozi, no vatra ga je potpuno proždrla. I njegov konj, sav u strahu, zbaci nesretnog čovjeka na tlo. Čak i na zemlji, plamen se nije smanjivao i širio se već preko žrtvinog struka. Od četrdesetorice jahača iz patrole, barem ih je trećina ležala ili mrtva ili skoro mrtva. Sva su tijela gorjela. Nekoliko je konja takoñer ležalo pogoñeno. Ostali vojnici su se borili za kontrolu nad svojim preplašenim konjima. Sa smiješkom na licu, Augustus Malevolvn okrene se prema svojoj smrtonosnoj hordi. "Drugi i treći red ... naprijed i napad!" Ratni poklič koji bi prepao mnoge ljude, no generala je samo uzbudio, provali iz grla pozvanih. Demonski ratnici preliše se preko dine. Kao i Malevolvnovi pokojni vojnici, ovi su svoje redove držali čvrsto i uredno, no ipak je mogao vidjeti divljaštvo u njihovim pokretima i neljudsku požudu u njihovim neprestanim povicima. Bili su brojniji od jahača, no ne i dovoljno da, u normalnim okolnostima, patrola ne bi lako mogla pobijediti. Jedan od časnika primijeti ovu skupinu u naletu i dovikne upozorenje. U istom se trenu preživjeli iz patrole okrenuše prema Lut Gho-lemu. No, Malevolvn ih nije imao namjeru puštati. Bacivši pogled na napadače, on naredi drugu salvu. Ovaj puta strijele preletješe daleko preko njegovih protivnika, kako je i namjeravano. Trenutak kasnije, pijesak pred patrolom u Povlačenju eksplodira kako su strijele udarile tlo. Kroz nekoliko dragocjenih sekundi, plameni zid presiječe svaku nadu za bijeg. Tih nekoliko dragocjenih sekundi bile su dovoljne demonima da sustignu svoje protivnike. Narojiše se oko jahača s podignutim mačevima i kopljima. Nekoliko jahača i konja brzo padoše proburaženi. Branitelji su se borili i nalijetali na svoje napadače. Jedan nekako udari onime stoje trebao biti smrtonosni udarac, no Malevolvnov nečastivi ratnik potpuno je ignorirao sječivo u svome boku dok je izvlačio zaprepaštenog jahača iz sedla. Časnik iz patrole pokuša bolje organizirati otpor. Dva demona ga izvukoše. Ostavljajući po strani svoje oružje, oni rastrgaše njegov oklop, a zatim i njegovo meso. "Oni su ... zanosni..." primijeti Xazax s nekim oduševljenjem. "Samo nek' se sjećaju što sam rekao jutros." "Hoće oni." Jedan od nekolicine preživjelih branitelja krene u luñački bijeg prema Lut Gholeinu. Demon ga zgrabi za nogu i htjede ga povući dolje, no drugi demon iznenada otrže kandžaste prste svojega druga s nesretnog jahača i tako mu omogući da pobjegne. "Vidiš? Ovo ti je obećalo da će se oni pokoravati tvojim naredbama, kneže..." "Tada krećemo čim riješe preostale. Ti ćeš, pretpostavljam, ostati iza?" "Za sada, kneže ..." Xazax je natuknuo da će, budući bez ljudskoga obličja, biti previše očit za ovaj prvi napad. Na danjem svjetlu demon očito nije mogao učinkovito stvoriti iluziju čovjeka kao stoje to učinio one noći. U stvari, daje general Malevolvn pažljivije promotrio zasjenjeno lice za vrijeme tog susreta, zapazio bi da nije bilo pravih obrisa, samo njihove natruhe. Bogomoljkino objašnjenje njena oklijevanja imalo je nekoliko rupa o kojima će general s njime kasnije raspraviti, no znao je da takav razgovor može čekati. Oklop je pozivao Malevolvna. Sve stoje morao učiniti da bi ga dobio, bilo je zauzeti grad. Pod njima, pokolj patrole trajao je još nekoliko minuta. Broj branitelja se svake sekunde smanjivao. Sve je više postajala očitom prava narav Malevolvnove sile dok su demoni salijetali vojnike i natapali pijesak krvlju. Do ovog časa, usamljeni je preživjeli već stigao do vrata Lut Gholeina. Iza zidova zatrubiše rogovi. Svi su čuli upozorenje daje kraljevstvo napadnuto. "U redu! Neka nas vide!" On podiže visoko ruku i u njoj se stvori užareni mač od ebanovine koji je koristio protiv skarabejnih demona. "Naprijed!" Oblaci su se valjali, a munje sijevale dok je vojska generala Malevolvna izlazila iz skrovišta. Dolje se formiraše prvi i drugi red. Bili su malo neuredniji nego netom ranije. Gozba prolijevanja krvi razgalila je demone i malo su pozaboravljali neke ljudske značajke koje bijahu ukrali. No, dok su se god u svemu pokoravali svojemu zapovjedniku, general im je opraštao malene pogreške. Zavijajući vjetar mlatarao je Malevolvnovim plaštem. On namjesti svoju kacigu i lagano sagne glavu kako bi izbjegao pijesak otpuhan u zrak. Dočim nebo još nije dalo naslutiti kišu, njega čak ni to sada ne bi spriječilo. Meñu priprostim svijetom unutra sigurno se širila panika. No, vojnici bi u ovo vrijeme trebali proučavati njegovo napredovanje i

88

zaključiti daje, unatoč pokolju patrole, ovaj novi neprijatelj previše malobrojan, a da bi im bio ozbiljnom prijetnjom. Mogli su napraviti jedan od dva izbora: ili pripremiti obranu zidina, ili poslati van mnogo jaču silu u potrazi za nadoknadom užasnih smrti o kojima će pobjegli stražar pričati. Kao netko tko se razumio u ljudske emocije, Augustus Malevolvn je predviñao da će izabrati ovo potonje. "Formirajte falangu!" Paklenska se horda raširi i postupno oblikuje dva veća impo-zantnija reda. Zapovjednicima u Lut Gholeinu bit će jasno da napadači žele ostaviti dojam veće sile. Takoñer će ti isti zapovjednici pomisliti kako glupi pridošlice moraju biti, kad igraju na tako providan trik. Lut Gholein će takoñer pričekati da vidi prati li druga sila prvu. Mogućnost pristizanja novih vojnika prosuñivat će po tome koliko se Malevolvn usudi približiti svoje trupe zidinama. Zapovjednici će tada odlučiti je li vrijedno rizika zaletjeti se na prvi val, a zatim povući natrag Prije nego što pomoć pristigne. Demoni počeše gubiti red, no većinom su ga držali onako kako su trebali. Njihov im je novi knez obećao mnogo krvi i pokolja, i to ih je držalo pod kontrolom. Kada prodru kroz gradske dveri, imat će samo jednu zapovijed. Čovjek u grimiznom oklopu odmah mora biti doveden pred Malevolvna. Sa svima ostalima mogu činiti što ih je volja. Kada je sa svojom silom došao na pola puta izmeñu izmrcvarenih tijela nesretne patrole i samih gradskih vrata opjevanog kraljevstva, dugi niz boraca u turbanima s lukovima iznenada se pojavi na grudobranima. Brzo ispališe oluju strijela. Sve su bile precizno usmjerene na brisanje prvog reda napadača, uključujući i samog generala. No, kako bi se strijele približavale Malevolvnu, oko svake bi prasnuo kratki bljesak svjetla i zbrisao ih čak prije nego bi došle do njegova konja. Velik dio strijela nestade na taj način. Strijelci su očigledno odlučili ubiti neprijateljskog voñu čim je prije moguće. Ali oko njega, njegovi su ratnici padali jedan za drugim. Strijele su im virile iz vratova, bokova, pa čak i glava. Jedna po jedna, kiša strijela isjecka prvi red i mnoge iz drugoga reda, ostavljajući samozvanog kneza s vidljivim gubitkom polovine njegovih sljedbenika. Munja se poigravala ponad Lut Gholeina kao da označava slijedeću fazu smjerane odmazde branitelja. Vrata se otvore i brojna legija otvrdnulih i ogorčenih boraca što na konjima, što pješke jurnuše u savršenom redu prema onome što je ostalo od ubilačkih napadača. Ratnici u turbanima se raširiše i oformiše niz redova ne samo dužih od Malevolvnovog, nego i nekoliko puta gušćih. Kao što je i pret-postavio, obrana s grudobrana nije zadovoljila njegove protivnike. Natjerat će ga da plati za osakaćene jahače i istodobno prikupiti malo slave za sebe. "Budale", mrmljao je on, pokušavajući obuzdati smijeh. "Budale koje su se osilile!" General Malevolvn nije nareñivao povlačenje. U normalnim borbenim uvjetima to bi se pokazalo još smrtonosnijim od njegovog samoubilačkog napada. Barem su njegovi ljudi mogli umrijeti znajući da su za sobom poveli više neprijatelja - ili su tako takoñer mo-rali misliti zapovjednici u Lut Gholeinu. I dok su se neprijatelji približavali, on dade znak jednom od svojih preživjelih ratnika - onome kojemu je bio dan borbeni rog. Paklenski vojnik podiže rog do usana i puhne, šaljući žalobni zvuk preko bojnog polja. S pijeska ustaše oni za koje se mislilo da su mrtvi. Demoni generala Augustusa Malevolvna jurnuše naprijed unatoč ranama koje su prouzročile strijele. Oklopljeni likovi sa strijelama koje su im virile iz grla ili očiju kretali su se u susret zaprepaštenim braniteljima od kojih su neki užasnuto vrištali i pokušavali uzmaknuti, no samo su se sudarali s onima koji su napredovali iza njih. Vojnici u turbanima usporiše i stadoše posrtati dok su postupno shvaćali prizor pred sobom. "Pokoljite ih! Pokoljite ih sve!" zagrmi Malevolvn glasom koji je nadglasavao buku. Demoni zarikaše i navališe na svoje mnogobrojnije, ali daleko smrtnije neprijatelje. Svojom paklenskom snagom stali su najbližima trgati udove i glave. Prvi od branitelja Lut Gholeina umriješe u užasnim mukama. Nekoliko ih je bilo rasječeno mačevima, a drugi su, dok su urlali, bili rastrgani rukama. Mačevi i koplja imali su malo učinka na generalove trupe, iako bi povremeno pokoji demon stvarno pao. No, unatoč pokojem gubitku, ravnoteža bitke očito se počela okretati. Tijela branitelja počeše se gomilati na hrpe dok su oni odostraga, još donekle nesvjesni strašne istine, gurali svoje drugove u užasne ralje smrti. Ponovno se oglasi rog sa zidina. Iznenada nova kiša strijela pade na osvajače. Na nesreću, nova je salva imala male izglede za uspjeh i samo je doprinijela pokolju branitelja, od kojih su mnogi poginuli od svojih vlastitih strijelaca. Gotovo odmah po tom prvom valu stri-jela, ponovno se oglasi rog, no do tada su već mnogi izginuli. Vani, meñu demonima, Malevolvn se borio kao opsjednut, po- Put ostatka njegove paklene legije. Oštrica od ebanovine kupala je Krvlju njegove neprijatelje. Nije ju usporavao ni oklop ni kost. Us- °ro mu je čak i njegova monstruozna horda dala mjesta. General se °gao s njima mjeriti. Njegov crni oklop bio je umrljan grimizom od glave do pete, no to ga je u najmanju ruku nagnalo na još brutalnija djela. Tlo oko njega naglo eksplodira. Njegov konj pade i odmah ugi-ne. Imajući puno više sreće, general Malevolvn pade nekoliko metara

89

dalje. Eksplozija koja bi ubila bilo kojeg običnog čovjeka njega je samo malo omamila. Podigne se i ugleda na zidinama dvije prilike s krinkama. Bili su to bez sumnje Vizjereiji u službi mladoga sultana. Malevolvn je oče-kivao da će Lut Gholein bacati vradžbine na njega, no bio je toliko zaokupljan masakrom daje na to zaboravio. Obuze ga bijes kakav nikada nije osjetio. Sjetio se Viz-juna. Sjetio se kako su ga Horazon i ostali prevarili i naveli njegove paklenske horde u stupicu... "Afe ovaj put!" Augustus Malevolvn podiže pesnicu, izgovarajući riječi koje prije nije znao. Činilo se da će nebesa nad njime eks-plodirati. Bijesni vjetar udari po grudobranima, no samo tamo gdje su stajali čarobnjaci. Oni koji su gledali, vidjeli su kako njih dvojica bivaju povučeni u zrak gdje su bespomoćno mlatarali, nesumnjivo pokušavajući baciti protučini. Knez žestoko spusti pesnicu. Uz divlje krike, dva Vizjereija se strmoglaviše na tlo kao da ih je neko ispalio iz velikih lukova. Kad su čarobnjaci pali, čak su i demoni posustali, toliko su bili zapanjeni strašnom silom kojom je dvojac udario. Samo je Malevolvn gledao, veoma zabavljen. Prvi korak prema osveti njegova poraza u Viz-junu je poduzet. Više mu nije čak ni padalo na pamet da su se njegova sjećanja toliko pomiješala s Bartucovim da ih više nije mogao ni razlikovati. Mogao je biti samo Krvavi knez - a on je stajao gotovo pred vratima grada koji je drhtao od straha. Njegove oči spaziše izraz lica jednoga od palih branitelja. Bio je to visoki časnik. Demon je stajao pred bradatim ratnikom. Stvorenje odjeveno u crno prisiljavalo je neprijateljskoga zapovjednika da klekne. General Malevolvn je djelovao brzo, zazvavši magični mač i proburazivši njime zapanjenog demona kroza leña. Monstruozni ratnik se izdere, a tijelo u crnom oklopu se skvrči, sve dok nije ostalo ništa doli osušenog mesa na kostima. Pramen zelenog dima podiže se s trupla. Vjetar je razbijao dim. Prelazeći preko hrpe kostiju i metala, Malevolvn je krenuo prema časniku kojega je maločas spasio. General je znao da demon ne bi zastao na vrijeme, a gubitak jednog od njegovih potlačenih nije mu mnogo značio. Nakon Lut Gholeina, moći će zazvati svaku zvijer iz Pakla. Oslabljeni časnik se pokuša boriti protiv njega, no Malevolvn samo jednim pokretom ruke pošalje čovjekovo oružje u zrak i u vrat drugom branitelju. Uhvativši nesretnog časnika za vrat, povuče ga u stajaći položaj. "Saslušaj me, budalo, i možda ćeš živjeti!" "A možeš me i odmah zaklati -" Pojačavši svoj stisak, Malevolvn je tako držao dok se borac nije gotovo ugušio. Napokon polako olabavi prste i dopusti čovjeku da ponovno diše. "Tvoj život - život svakog u Lut Gholeinu - je moj! Samo jedna jedina stvar će te zasada spasiti! Jedna jedina stvar!" "Š-što?" njegov uznik je teško disao. Sada je bio puno razboritiji. "Jedan je stranac u gradu! Čovjek obučen u oklop boje krvi koja nas obojicu prekriva i koju možda uspiješ zadržati u svojim venama! Dovedi ga meni! Dovedi ga kroz vrata i pošalji ga k meni!" Mogao je vidjeti kako zapovjednik kalkulira prednosti i nedostatke. "Ti ćeš - zaustavit ćeš ovu bitku?" "Zaustavit ću je kada dobijem ono što želim ... a dok ga ne vidim, Lut Gholein neće imati mira! Dobro porazmisli o ovome, jer već možeš vidjeti da vam vaše zidine neće biti od velike koristi protiv mene!" Čovjeku nije dugo trebalo. "Ja - učinit ću to!" "Tada idi!" General Malevolvn prezrivo baci časnika odmahujući paru demonskih vojnika koji su bili spremni navaliti na čovjeka. Doda zatim neprijateljskome zapovjedniku: "Naredi povlačenje! Svaki koji proñe kroz vrata neće biti priklan! Svaki koji ne bude dovoljno re, poslužit će kao fina hrana lešinarima! To je sve što vam jamčim - budite zahvalni i za ovoliko!" Časnik pobježe od njega, spotičući se u pravcu Lut Gholeina. alevolvn ga je promatrao kako daje znak nekome na zidinama. ekoliko trenutaka kasnije, začu se tugaljivi lelek jednog od ratnih r°gova iz grada Priñe mu oklopljeni lik očiju čija je boja odgovarala boji krvavog Malevolvnovog oklopa. To je lice nekada pripadalo Zaku. "Da ih pustimo, kneže?" "Naravno da ne. Sastavite ih sa zemljom. Neka ne preživi nijedan koji ne stigne do vrata. Sve one koji stignu ne dirajte, a nitko od vas neka ne uñe u grad!" On pogleda u pravcu neprijateljskog zapovjednika koji se nije previše zamarao čekanjem svojih ljudi. "I posta-raj se da on preživi! Imat će im puno toga za reć'!" "Da, kneže ..." Demon Zako se pogne, a zatim poče oklijevati. "Da ne uñemo u grad? Ostavljamo Lut Gholein na mira?" "Ja želim oklop! Zlostavljat ćemo ih i činiti što god možemo da im oslabimo obranu, no dok ne budem imao oklop i glavu onoga koji se usudio sakrivati ga od mene, grad nećemo dirati!" General Male-volyn - knez Malevolvn - oštro se nasmij e. "Obećao sam im okončanje bitke, da Lut Gholein neće znati za mir dok ja ne dobijem oklop. Kada ga jednom dobijem, dat ću im točno ono što sam i obećao. Okončanje bitke ... i grobni mir."

90

SEDAMNAEST Vakav je to zvuk?" upita Norrec, podigavši pogled s uzorka koji je nacrtao na pijesku. Galeona, koja-mu se nalazila uz bok, zatrese glavom. "Ja čujem samo grmljavinu, moj viteže." On ustade i naćuli uši. "Zvuči kao bitka ... iz pravca grada." "Možda je slavlje. Možda je sultanov roñendan." Norrec frkne sebi u bradu, sumnjičav zbog njezinog neprestanog nijekanja onoga što je on sigurno čuo. Iako su se njegova sjećanja pomiješala s Bartucovim do te mjere da mu je bilo teško razlikovati jedna od drugih, oba su mu sjećanja sada pomogla da odredi što je točno čuo. Povici... svi govore o nasilju, o krvoproliću ... Dio njega bio je u iskušenju da im se pridruži. Ne ... imao je važnijih stvari na pameti. Horazonov grob kojeg je prijetvorna vještica očito zvala Svetištem Arcane, sigurno je ležao negdje u blizini. Možda čak ispod mjesta na kojem su trenutno stajali. On ponovno klekne, ignorirajući Galeonin trenutni uzdah olakšanja. Nešto u vezi uzorka kojega je nacrtao - trokut s vrhom nadolje s krugovima oko svakog vrha i tri mjeseca ispod - nije se doimalo ispravnim. To da on uopće nije niti trebao znati za ovu čaroliju, nije ga mučilo. Bartuc ih je znao, i stoga ih Norrec Vizharan zna. "Što nedostaje?" Vještica je oklijevala. "Jedna od dvije stvari. Kad tražiš osobu, moraš nacrtati pentagram u središtu trokuta. Kada tražiš mjesto, trebaš još i veći pentagram koji okružuje sve." To je imalo savršenog smisla. Norrec se namršti jer je zaboravio nešto tako jednostavno. Nagradi je osmijehom. "Vrlo dobro." Unatoč činjenici da su njezine magične sposobnosti uvećavale gove rastuće moći, i njezinim tjelesnim čarima koje su poticale njegove osnovne nagone, niti jednoga trenutka veteran nije vjerovao svojoj novoj pratilji. Govorila je poluistine i puno skrivala od njega. Mogao je osjetiti njezinu namjeru. Čarobnica ga je smatrala korisnim za vlastite ciljeve, kao što je i on nju smatrao korisnom za sebe. Dok god mu bude pomagala, Norrecu nije bio problem slušati njezine laži. No, ako ga kasnije bude pokušala izdati, neće se premišljati da se prema njoj ponese kao što bi se ponio prema bilo kojem izdajici. Nešto u njemu još se borilo s onime što je postao. Čak je i sada Norrec osjećao da su misli kakve je sada mislio o Galeoni bile u suprotnosti s onime stoje vjerovao cijeli život. No, sada mu se činilo tako lako prihvatiti ih. Misli mu se vrate na njegov zadatak. Morao je pronaći Horazo-nov grob, no zašto je to morao učiniti, još mu je bila tajna. Možda će mu, kada otkrije njegovu lokaciju, razlog potrage postati jasan. On nacrta veći pentagram, birajući radije pokušati naći mjesto nego čovjeka. Horazon je bio tek nešto više od kostura i bilo je nekako teško odreñivati se po njemu. Zdanje je dočim predstavljalo veći i odreñeniji cilj za čaroliju. "Jesi li ikada radila ovakvu čaroliju?" Galeona ga ponosno pogleda. "Naravno da jesam!" Pogled joj postane nesigurniji. "No nikada prije nisam vidjela Svetište Arcane niti imam išta iz njega." "To neće biti problem." Norrec je već imao plan. Bio je siguran da može i izreći potrebnu vradžbinu i usredotočiti se na mjesto, no to će ga prisiliti da disperzira svoje misli, te će povećati njegove izglede na neuspjeh. Svetište Arcane već se doimalo mjestom koje se ne da baš tako lako otkriti. Čak i kada je oklop odbio Drognana, neka je druga sila odgurnula Norreca od njegova cilja. Kao što je bio slučaj i s grobom samog Bartuca, Horazonovo počivalište je vjerojatno bilo izgrañeno s mnogo sigurnosti na umu. Graditelji očigledno nisu željeli da se tuda defilira i prekapa, pa su postavili moćne zaštitne mjere kao što su one s kojima se vojnik susreo u Drognanovim odajama. No ako bi Galeona bacala čaroliju, Norrec bi se mogao koncentrirati u potpunosti na njihovo odredište. To bi sigurno radilo. Ako ne ... On to objasni vještici, koja kimne. "Mislim da se to može učiniti. Moramo objediniti svoje umove ili će naše primisli raditi protiv nas." Ona ispruži ruke. Norrec svoje položi u njene. Galeona mu se nasmiješi, no nešto mu se u tom osmijehu više gadilo nego ga je privlačilo. Ponovno je vidio sirovu žudnju u njezinim očima. Čarobnica je mislila da će ga, ako se pokaže korisnom svojemu pratiocu, s vremenom moći kontrolirati. To zauzvrat u njemu pobudi mračnije misli, misli o tome što bi učinio bilo kome tko bi mogao tako nešto probati. Može postojati samo jedan gospodar - a to je trebao biti Norrec. "Zamisli to", promrmlja ona. "Zamisli mjesto na koje želiš da odemo..." Norrec zamisli grobnicu kakvu je prvi puta vidio. Bio je siguran da je ta prva vizija izvorna, i da je sila koja ga pokušava držati podalje od svetišta kasnije pokušala zbuniti njegova sjećanja. Kosturi u haljama, kameni lijes sa simbolom zmaja nad polumjesecom... to su sigurno bile prave slike grobnice. Čvrsto ga držeći, Galeona se nagne unazad. Oči su joj bile zatvorene, a lice okrenuto prema nebu. Ljuljala se dok je mrmljala vradžbinu, vukući ruke svoga pratioca. Norrec i sam zatvori oči. Bolje da mu vještičino tijelo ne odvlači pažnju dok pokušava zamisliti Horazonovo počivalište. Preplavi ga žudnja. Ovo će djelovati. On će biti prenesen u Svetište Arcane. A što onda? Norrec nije imao vremena razmišljati o odgovoru na to pitanje jer iznenada osjeti kako mu tijelo postaje lakše, kao daje postao više duh nego tijelo. Jedini pritisak težine koji je uopće osjećao, dolazio je od ruku za koje gaje Čarobnica još uvijek čvrsto držala.

91

"Nezarios! Aero!" viknu Galeona. "Aerona Jy!" Borčevo tijelo prštilo je čistom energijom. "Aerona JyT '>&• Snažan osjećaj premještanja pretrese Norreca - <> - a u sljedećem trenutku, noge mu dotakoše tvrdu stijenu. v Odmah širom otvori oči i osvrne se uokolo. Pogled mu dočeka-zidovi prekriveni mrežama, a u tim zidovima vidio je redove kipo-a °d kojih se svaki razlikovao licem i oblikom. Nije se mogao sjetiti imena svih, no meñu njima je opazio mnoge koji su ga dobro poznavali, kao i njegova brata, Horazona. No ne - Horazon nije njegov brat! Zašto to stalno misli? "Učinili smo to!" vikne napokon Galeona, registrirajući njihov okoliš. Ona se baci na njega i poljubi ga tako žestoko da gotovo nije mogao ne uzvratiti - ipak, Norrec nije želio ništa osim daje odgurne. "Da, to je to", odgovori on, kada je konačno uspio zguliti njezine pipke sa svojega tijela. "Nema ničega što zajedno ne možemo učiniti", reče ona umilno. "Nitko nam ne može stajati na putu..." Da, Galeona je definitivno željela zapečatiti njihov savez. Zavodljiva vještica je sasvim dobro razumjela moć kojom je on vladao, barem moć koju mu je dalo njegovo odijelo. Da je mogla, Norrec uopće nije sumnjao u to, pokušala bi sama nositi odijelo i time pre-kinuti bilo kakvu potrebu za partnerom. Stoje se brže otarasi, to bo-Ije. Okrenuvši se od vražje žene, Norrec pogleda dolje na drevni, pljesnivi hodnik. Čudnovato žućkasto svjetlo osvjetljavalo je napušteno zdanje. Činilo se da svjetlu nema izvora. Nije ga se mogao sjetiti iz svoga prvog posjeta ovoj mračnoj oblasti, no budući da je sve ostalo izgledalo onako kako je i trebalo izgledati, Norrec nije previše obraćao pažnju na tu jedinu razliku. Bio je nadomak svome cilju. "Ovamo." Bez čekanja da vidi hoće li ga čarobnica pratiti, Norrec zatabana kroz hodnik u smjeru u kojem je bio siguran da leži sarkofag. Galeona požuri da ga sustigne. Ta žena tamne kože ugura svoju ruku pod njegovu, kao da su dvoje ljubavnika usred šetnje po mjesečini. On se nije otrgnuo, svjestan da će na ovaj način on moći nju držati pod nadzorom. Svako malo bi vidio neko poznato lice kako zuri u njega iz špa-lira prašnjavih kipova. Norrec svako lice dočeka sa zadovoljstvom, sjećajući se njihovog poretka iz vizije. Ne samo da su dokazivali da je išao u pravom smjeru, nego su odreñena lica ukazivala daje ko-načna komora bila nedaleko naprijed. No ipak... ipak je nešto u svezi s kipovima izazivalo u veteranu neku nelagodu, jer iako su se izvana doimali istima poput onih kojih se sjećao, počeše ga progoniti male razlike u detaljima. Odreñene crte na nekim licima izgledale su malo drugačije - oblik nosa, krivina usta, vilica. Ponajviše su oči drugačije izgledale. Ne uvijek, no dovoljno da Norrec napokon zastane kod jednog kipa da bolje pogleda. "Što je?" prošapće Galeona, nestrpljiva da nastavi put prema njihovom krajnjem odredištu. Lice koje je promatrao, lice nekog Oskula, okruglaste glave, nametljivog maga koji je neko vrijeme bio Horazonov jamac na saboru Vizjereija, vrlo je sličilo na lice kojeg se Norrec sjećao ... no oči bi trebale biti uže. Takoñer je zanatlija očima dao pospan izgled koji se nije nimalo slagao s osobnošću vječito aktivnog čovjeka. Sve je drugo na kipu bilo na mjestu, no i oči su bile dovoljne da se Norrec još više uznemiri. Ipak, Norrec je u grobnici bio samo nakratko, a samo je dio toga vremena bio meñu sablasnim kipovima. Kojih se god pogrešaka sada sjećao, one su vjerojatno imale više veze s umjetnikovim pogreškama nego i s čime drugim. "Ništa", napokon odgovori vojnik. "Hajdemo." Oni se nastaviše kretati još nekoliko minuta, i napokon uñoše u kriptu. Norrec se nasmiješi proučavajući drevno mjesto. Ovdje je sve izgledalo kako je i trebalo. U nišama s lijeve i desne strane, skeletni likovi Vizjerei čarobnjaka tiho su pozdravljali dolazak pridošlica. široki kameni lijes na postolju savršeno je odgovarao njegovoj viziji- Lijes... "Horazon..." prošapće on. S rastućim iščekivanjem, Norrec povuče Galeonu prema sarkofagu. Stravu koju je propatio za vrijeme svojeg posjeta ovome mjestu u snu, potpuno je zaboravio. Sve stoje Norrec sada želio učiniti, bilo je otvoriti lijes. On ostavi vješticu po strani, a zatim posegne za po-klopcem. U tom trenutku, pogled mu ponovno klizne prema znaku klana. Ponovno mu je nešto privuklo pažnju. Zmaj je ostao kakav je i bio, no pod njime nije bilo vatrene zvijezde. L. On odstupi korak. Polako mu je svitalo. Bilo je previše grešaka, previše razlika u pojedinostima... "Što je? Zašto ga nisi otvorio? Zureći u izdajničke oznake, veteran prasne: "Zato što ovo nije stvarno!" On mahne rukom prema legiji mrtvih maga. "Mislim da ništa od ovoga nije stvarno!" "No to je ludost!" Galeona dotače lijes. "Čvrst je kao ti ili ja!" "Je li?" Norrec pruži ruku i, kako se i nadao, u njoj se pojavi zlokobni mač od ebanovine. "Hajde da vidimo stoje istina!" I dok je Galeona promatrala, istovremeno iznenañena i uplašena, vojnik podiže mač visoko iznad glave, a zatim njime snažno udari masivni sarkofag.

92

Oštrica proñe kroza nj bez zaustavljanja, no nikakva se napuklina ne ukaže na lijesu. Dvije polovice velikog kamenog monolita nisu se razdvojile i pale ... a Horazonove kosti se nisu rasule po podu. "Iluzija ... ili nešto slično tome." On se okrene prema užasnom nizu poredanom uza zid, zureći u mrtve kao da su oni krivi. "Gdje je on?GdjejeHorazon?" "Možda da smo kroz drugi prolaz ..." predloži Galeona. Njezin je ton ukazivao da ga ne smatra u potpunosti svjesnim u ovom trenut-ku. "Da, možda." Ne čekajući je, on izañe iz kripte. Nekoje vrijeme Norrec pratio isti hodnik i tražio sporedni prolaz. No nije se mogao sjetiti daje vidio tako nešto. U obje verzije njegova sna postojao je samo jedan prolaz. Veliko Svetište Arcane se oduvijek sastojalo samo od ovoga i od grobne komore. Nije baš bilo zdanje nesagledivih razmjera, kako bi netko mogao očekivati. Osim ako ono što je vidio nije bilo načinjeno za znatiželjne i pohlepne uljeze, a ostatak leži skriven negdje dalje. Frustrirani borac se zaustavi kako bi promotrio kip jednoga od njegovih - ne, Bartucovih - bivših suparnika. Bradati se čovjek smiješio i to na, Norrecu se činilo, vrlo podrugljiv način. To ga navede na odluku. Ponovno podiže crnu oštricu. "Što ovaj put planiraš učiniti?" prasne Galeona. Njezino je strpljenje s njim napokon popustilo. Možda je vladao velikom moći, no očigledno ju nije baš impresionirao svojim trčkaranjem uokrug. "Ako već nema prolaza, jedan ću sam načiniti!" Zurio je u kip, žarko želeći skinuti taj snishodljiv cerek s toga lica. Ovo je savršeno mjesto za početak presijecanja izlaza. Norrec je držao mač pripravan, odlučan prvim udarcem srušiti podrugljivi lik. No kad je zamahnuo, i kad je oštrica došla na nekoliko centimetara do odrubljivanja glave nasmiješenog kipa, Norrecov se cijeli okoliš raspadne u krhotine. Pod se podizao, a zidovi povlačili. Činilo se kao da se redovi kipova onesvješćuju jer su padali unazad. Mreže koje su prekrivale zidove se smotaše i potpuno nestadoše. Stepenice su pupale poput cvijeća, izvijajući se i okrećući. Jedan se dio poda prestane podizati i počne padati i ostavi njih dvoje stajati pored padine. Jedino što je u toj rastućoj zbrci ostalo konzistentno, bilo je žuto svjetlo. "Što si učinio?" vikne Galeona. "Budalo! Raspada se!" Norrec joj nije mogao odgovoriti. Nije čak mogao ni stajati uspravno. On padne na leña. Teški oklop vukao gaje dolje. Ispadne mu oružje i odmah ga potom nestane. Tlo se treslo i sprječavalo ga da se podigne, dapače, kotrljao se prema dnu. "Pomozi mi!" u rastućem očajanju vikne on čarobnici. Borbene rukavice parale su po kamenom podu, no nigdje nisu mogle zahvatiti. Oko njega, Svetište Arcane nastavilo je sa svojim preoblikovanjem bez uočljivog razloga. Gotovo kao daje grobnica imala, poput čovjeka, grčeve u želucu. Galeona pogleda prema njemu. Malo je oklijevala, a zatim pogleda sebi desno gdje se iznenada formiralo stubište. "Pomozi mi, k vragu!" Ona ga podrugljivo pogleda. "Kakav bi to gubitak vremena bio! Ti, Augustus, Xazax - svi vi! Bolje je da se uzdam samo u sebe! Ako ne možeš čak ni ustati, možeš jednostavno ostati ovdje i umrijeti, budalo!" S još jednim, posljednjim, prezrivim pogledom prema njemu, Galeona krene prema stubama. "Ne!" Bijes i strah jagmili su se za premoć nad njime. Strah i bijes one vrste kakvu borac nikada nije zamišljao. Dok je vještica teško napredovala prema onome što bi mogla biti sloboda - prepuštajući Norreca sudbini kakva god ona bila - njegova potreba da uda-ri, daju kazni za izdaju, gotovo ga potpuno savlada. Norrec uperi u nju svoju lijevu ruku. Riječi moći skupiše se na njegovim usnama, spremne da se izgovore. Jednom brzom izrekom, riješio bi se nevjerne žene. "K vragu! Ne! Neću!" On se okrene od nje, povukavši ruku. Dopustio joj je da pobjegne bez njega ako joj to odgovara. Neće imati još jednu smrt na svojim rukama. Na žalost, oklop se nije složio. Ruka se ponovno podiže, ovaj puta protiv Norrecove volje. On se borio da je spusti, no kao gotovo uvijek za vrijeme ove užasne potrage, vojnik se našao ne gospodarom, nego jednostavno sredstvom. Bartucov oklop tražio je naplatu Galeonine izdaje - i imat će tu naplatu bez obzira na ono što njegov domaćin želi. Rukavica dobi grimizni sjaj. Budući daje njihov okoliš stalno izmicao, čarobnica tamne puti tek je bila stigla do stubišta koje se izvijalo. Na njezinu nesreću, ono se izvilo na stranu, tako da je ona morala skrenuti s puta. Kada se Norrecova ruka podigla, Galeona je napokon uspjela kročiti na prvih nekoliko stepenica. "Ne!" vikao je Norrec na rukavicu. Pogleda u ženu koja je bježala i nije se zamarala niti osvrtanjem prema svome pratiocu. "Bježi! Žuri! Bježi odavde!" Tek kada je prozborio to upozorenje shvatio je stoje učinio. Tek su te riječi nagnale Galeonu da se zaustavi i pogleda preko ramena. To ju je koštalo nekoliko dragocjenih sekundi. Oslobodiše se mračne riječi za koje se borac borio da ih ne izgovori. Galeona vidje što je on učinio i odmah uzvrati. Uperila je ruke prema liku koji je klečao, izgovarajući jednu jedinu oštru riječ, koju je neko sjećanje koje nije bilo iz prošlosti Norreca Vizharana, prepoznalo kao najzlokobniju od čarolija.

93

Sjajni plavi plamenovi okruživali su vješticu i kad je prestala govoriti. Galeona podiže glavu i jednom urlikne u potpunoj agoniji, a zatim za tren oka izgori do pepela. Norrec doduše nije imao vremena da primi na znanje njezinu užasnu smrt, jer je iznenada njegovo cijelo tijelo bilo u bolovima, kao da mu je svaka kost htjela otpasti. Norrec je mogao osjetiti kako mu i najmanje kosti polako, ali neumitno pucaju. Iako ju je magija oklopa uništila, Galeona je uspjela s vlastitom vradžbinom. On krik-ne i nekontrolirano se zatrese. Što je bilo još gore, unatoč njegovoj agoniji, oklop nije učinio ništa da mu pomogne. Umjesto toga, činilo se da pokušava ustati kako bi iskoristio iste one stepenice na kojima je čarobnica poginula. No, premda je odijelo stiglo do stepenica, nije moglo ići dalje. Svaki puta kada bi pokušalo, nevidljiva bi ga sila odbila nazad. Nor-recova šaka udari u zrak i tako još više strese bolnog čovjeka. "Molim te!" zakrklja on, ne mareći što ga jedino odijelo može čuti. "Molim ... pomozi..." "Norrec!" Kroza oči natopljene suzama, on se pokuša usredotočiti na glas. Je li ga to Galeonin duh zvao iz mrtvih? "Norrec Vizharan!" Ne... drugačiji glas, mlad ali zapovjednički. On se nekako okrene, iako ga je taj pothvat koštao još bola. U daljini vidje nejasno poznatu ženu blijede kože, ali tamne kose kako uzaludno poseže za njim kroz nešto što se doimalo poput kristalnih vrata na vrhu još jednog stubišta. Pokraj nje je stajao još netko. Ovaj je bio muškarac dugih divljih vlasi i brade bijele, kao i kose, poput snijega. On je bio sumnjičav, znatiželjan i uplašen u isto vrijeme. Takoñer mu je izgledao još poznatiji od žene. Za Norreca, to je mogao biti samo jedan čovjek. "Horazon?" prozbori vojnik. Jedna od ruku s rukavicom odmah izleti. Rukavica zablista magičnim bijesom. Bartucov je oklop reagirao na ime, i nije mu bilo fago. Norrec je mogao osjetiti stvaranje vradžbine zbog kakve bi se Galeonina smrt učinila kao spokojni počinak. No, kao da reagira na promjene u oklopu, začu se užasan lelek, a° da se sama zgrada uvrijedila na ono stoje vidjela. Horazon i žena enada nestadoše dok se stubište izvijalo u drugome smjeru, a novi se zidovi oblikovali. Norrec otkrije kako se našao u dvorani s viso-kim stupovima, koja je izgledala kao da je u njoj upravo završio veliki bal. No, i to se brzo promijeni. Bez obzira na prostor, bez obzira na to kamo su Horazon i žena nestali, oklop za to nije mario. Još jedna čarolija izañe kroz borčeva usta i lopta rastaljene zemlje poleti iz njegove ruke te tren kasnije eksplodira, udarivši o najbliži zid. Lelek se pretvori u grmljavinu. Cijelo se svetište zatrese. Užasna sila udarala je Norreca sa svih strana. Još gore, Norrec shvati da ga ne napušta samo nebo, nego i zidovi i strop. Čak se i pod počeo podizati. Norrec podiže ruke, koje su sada očigledno bile ponovno njegove, u zadnjem uzaludnom pokušaju da se podupre o zidove koji su se rušili. Jelo je bilo sjajno, daleko bolje nego što je Kara ikada mogla zamisliti, uključujući tu i ona jela koja joj je servirao kapetan Jeron-nan. Da nije bilo činjenice daje uznik ludog maga, mogla bi u jelu uživati još više. Za vrijeme obroka, nekromantica je pokušala nekoliko puta otkinuti koji komadić razuma od bjelokosog čarobnjaka, no Horazon je samo brbljao i davao nesuglasne informacije. U jednom bi trenutku govorio o tome kako je slučajno otkrio Svetište Arcane - ime ko-jim je legenda zvala Horazonovu grobnicu - da bi tada rekao Kari da gaje cijelog sam izgradio, koristeći svoju zapovjedničku magiju. Drugi je puta Horazon rekao svojoj zatvorenici da je u Aranoch došao proučavati snažnu konvergenciju duhovnih ravnih linija koje su bile centrirane u samome gradu i oko njegove sadašnje lokacije. Čak je i ona čula da magi mogu uhvatiti mistične energije u ovome području bolje nego na bilo kojem drugom mjestu na zemlji. Bilo kako bilo, ; nakon toga joj je, s velikim nespokojstvom, govorio o bježanju s ove strane mora, u strahu da ga naslijeñe njegova brata još uvijek prati. Postupno, Kara poče osjećati kao da se obraća dvojici različitih ljudi. Jednome koji je uistinu bio Horazon, i drugome koji je samo mislio da jest. Mogla je samo zamišljati užasne kušnje koje je Bar-tucov brat propatio, a osobito jezovit rat protiv vlastitog brata, koji je, u kombinaciji s dugom odvojenošću, jednostavno rastrgao njegov već krhki um. Nekromantica poče unekoliko suosjećati s njegovim stanjem, no nikada nije zaboravljala da ne samo da ju je ovaj ludi čarobnjak još uvijek držao u svom podzemnom labirintu protiv njezine volje, već i daje, takoñer, u prošlim vremenima njegova magija povremeno bila toliko crna da se mogla mjeriti s Bartucovom. Jedna ju je stvar obeshrabrivala jednako kao i mentalno zdravlje njezinog domaćina. Svetište Arcane djelovalo je kao daje nešto više od jednostavnog produženja Horazonove strašne moći. Mnogo puta bi se dosad mogla zakleti daje ono samo imalo um, čak osobnost. Nekada bi primijetila da se soba oko nje lagano mijenja, da se zidovi kreću, a opći oblik mijenja čak i kada čarobnjak na to nije obraćao pažnju. Kara je čak primijetila da su se i stol i hrana promijenili. Štoviše, kada bi nekromantica pokušavala nagovoriti Horazona da govori o Bartucu, čudnovata bi tama počela probijati u njezin okoliš, gotovo kao da samo zdanje želi dokončati ovu problematičnu temu. Kad su završili, Horazon joj je odmah ponudio da ustane. Ovdje, u svojemu skrovištu, nije previše brbljao o 'zlu', no ipak se prilika

94

vlažnih očiju ponašala oprezno. "Moramo biti oprezni", mrmljao je Horazon stojeći. "U svako doba moramo biti oprezni... hodi... imamo puno posla ..." Misleći više na bijeg nego na njegova stalna upozorenja, Kara takoñer ustane i vidje prizor zbog kojega se toliko zaprepasti da sruši stolicu. Iz samog stola provirila je ruka u potpunosti načinjena od drve-ta. Ruka je prihvatila njezin prazni tanjur i povukla ga u stol. Istovre-meno su se materijalizirale i druge ruke. Svaka je od njih uzimala neki predmet i takoñer ga odvlačila u stol. Još uvijek zaprepaštena, Kara stupi korak unazad i otkrije daje razlog zbog kojeg nije čula da stolica udara o pod ležao u tome što su još dva uda izniknula iz mramornog poda kod njenih nogu i uhvatila komad namještaja prije no što je pao. Hodi!" pozove je Horazon. Bio je donekle nestrpljiv. Činilo se a nije nimalo uznemiren udovima. "Nema vremena za gubljenje, nema vremena za gubljenje!" Dok je sala za večeranje radila na vlastitom čišćenju, on ju je poveo uz stepenice, a zatim kroz uglačana hrastova vrata. Iza vrata ležalo je još jedno stubište. Ovo se spuštalo. Unatoč tome što se pitala o pouzdanosti njihovog puta, mlada čarobnica tiho gaje slijedila čak i kada je stubište završilo kod još jednih vrata koja su, činilo se, vodila ponovno u prostranu dvoranu. Tek kada je Horazon otvorio vrata, i ona se našla u velikoj dvorani umjesto u čarobnjakovom laboratoriju, Kara nešto prozbori. "To je nemoguće! Ova soba ne bi trebala biti ovdje!" On je pogledao u nju kao da je luda. "Naravno da bi trebala biti! Napokon, nju sam tražio! Koju glupost zboriš! Ako trebaš neku sobu, onda se ona mora nalaziti tamo gdje želiš, znaš!" "Ali..." Karin prosvjed splasne. S činjenicama koje su se nalazile pred njom, nije bila u mogućnosti prepirati se. Ovdje je trebala biti velika soba u kojoj su ona i Horazon jeli, no dočekala ju je ova impozantna, ali neuredna komora. Razmišljajući o nemogućim putima koje je već prošla u svetištu, tamnokosa čarobnica napokon zaključi da dom drevnoga maga nikako ne može u potpunosti egzistirati u smrtnome svijetu. Iako niti jedan arhitekt nikada ne bi riješio fizičke probleme s kojima se susretala, za najmoćnije Vizjereije se govorilo da su naučili stvarno manipulirati samim tkivom realnosti kako bi stvorili ono što su neki zvali "džepnim univerzumima", gdje su zakoni prirode bili onakvi kakvima su njihovi gospodari željeli da budu. Je li to bilo ono što je Horazon učinio sa Svetištem Arcane? Kara nije imala niti jedno drugo objašnjenje za ono što je iskusila. Ako je tako, on je stvorio čudo kakvo nikada nije viñeno u cijelome svijetu! Unatoč svojoj pohabanoj odjeći i čupavoj pojavi, Horazon je u ovoj komori poprimio još impresivniji izgled. Kada je stupio u središte prostorije podižući ruke i mašući prema stropu, Kara je očekivala da će vatra i munje zaigrati s njegovih prstiju. Očekivala je da će se vjetrovi podići niotkuda i da će možda čak i tijelo Vizjereija zasvijet-liti. Umjesto toga, on se jednostavno okrenuo prema njoj i rekao: "Doveo sam te ovamo ... no ne znam zašto." Trebao joj je trenutak da registrira ovu čudnovatu izjavu. Nek-romantica tada odgovori: "Je li zbog oklopa? Oklopa tvoga brata?" On ponovno poče zuriti u strop. "Je li?" Strop, naravno, nije odgovorio. "Horazone ... moraš se sjećati što su učinili s tijelom tvoga brata, tvoji ljudi i moji." Ponovno strop. "Što je s njime učinjeno? Ah, da. Nije čudo da se ne sjećam." Osjećajući se kao i da sama govori sa stropom, Kara navali: "Slušaj me, Horazone! Netko je uspio ukrasti njegov začarani oklop iz groba. Pratila sam ih sve dovde! On je možda čak u Lut Gholeinu ovoga trenutka! Moramo ga naći i uzeti mu oklop! Ne zna se kakvo još zlo vreba iz njega!" "Zlo?" Njegove se oči raširiše poput oči životinje. "Zlo? Ovdje?" Kara je progutala kletvu. Ponovno gaje razjarila. "Toliko je zla okolo! Moram biti oprezan!" Optužujući prst bio je uperen u nju. "Moraš ići!" "Horazone, ja-" To je bio trenutak u kojem se nešto dogodilo, nešto što je projurilo izmeñu čarobnjaka i njegove jazbine. Nekoliko trenutaka kasnije, osjetila je kako cijelo mjesto podrhtava i to poput živoga stvorenja, a ne jednostavno grañevine. "Ne, ne, ne! Moram sakriti! Moram sakriti!" Horazon je izgledao potpuno uspaničeno. Možda bi čak i pobjegao iz komore, no soba se ponovno preobrazi. Čarobnjakov stol s opremom i kemikalijama udalji se od njih dvoje, a na podu se stvori ogromna kugla od nečega nalik kristalu, i podiže se do nivoa očiju. Velika ruka koja je izašla iz kamena ispod, držala ju je na tom mjestu. U središtu kugle pojavila se vizija, vizija čovjeka kojega Kara N«cna Sjena nije nikada zapravo vidjela, no odmah gaje mogla pre-Poznati - zahvaljujući grimiznom oklopu koji je nosio. "To je on! Norrec Vizharan! On ima oklop!" Bartuc!" prasne njezin ludi pratilac. "Ne! Bartuc je došao po mene!" Ona ga uhvati za ruku, izazivajući smrt, u nadi da će konačnq ovu opasnu potragu privesti kraju. "Horazone! Gdje je on? Je li i i dio svetišta?" U kugli, Norrec Vizharan i žena tamne kože jurili su kroz hodnik ovijen mrežama i ispunjen drevnim kipovima oblikovanima na način Vizjereija. Norrec je nosio čudovišni crni mač i doimao se spreman upotrijebiti ga. Kara se pitala je li Sadun Tryst pričao previše dobro o svome bivšem prijatelju. Ovdje je bio čovjek koji se doimao vrlo sposobnim za nasilna ubojstva.

95

Bez obzira na odgovor na to, Kara je znala da nije mogla doći ovako blizu i omanuti. "Odgovori mi! Je li to dio svetišta? Mora biti!" "Da, jest! Sada me ostavi na miru!" On se otrže od nje i krene prema vratima, no zaustaviše ga ruke koje su se protezale iz poda i zidova. Ruke su ga zadržale da ne napusti nekromanticu. "Što -?" Nije mogla reći ništa više, zapanjena silovitošću reakcije ruku. Činilo se da se Horazonovo vlastito uporište buni, prisilja-vajući ga da se vrati Kari. "Pusti me, pusti me!" vikao je ludi čarobnjak stropu. "To je zlo! Ne smijem mu dopustiti da me uhvati!" I dok je žena crnih kovrča gledala, turobni izraz napokon se pojavi na Horazonovom zgužvanom licu. "U redu ... u redu ..." I tako se on vratio do kugle i pokazao u sliku. U tom se trenutku Norrec nalazio sučelice jednome od kipova i bijesno vikao nešto što kristal nije prenosio, a tada podigao crno sječivo kao da se priprema udariti. U to vrijeme Horazon vikne: "Greikos Dominius estBuar! Greiko Dominius Martu!" Na scenu provali kaos. Zidovi, podovi i stepenice su mijenjali položaj, pojavljivali se ili nestajali. U središtu ludila dvije su se prilike borile za svoj život. No, Norrec Vizharan nije bio u mogućnosti spasiti se. Pao je u blizini ruba i nije se mogao podignuti zbog stalne trešnje svud oko njega. Žena - vještica, kako ju je Kara za sebe prozvala - potpuno je napustila bespomoćnog borca i krenula prema stubištu koje su se činilo koliko-toliko stabilnim. "Greiko Dominius Mortu!" prasne njezin pratilac. Nešto u njegovu tonu natjeralo je Karu da ga pogleda. U njegovim očima nije bilo ničega drugoga do želje da dvojac umre. Znači, ovako će sve završiti. Ne od ruku osvetničkih utvara niti od njezine magije, već od smrtonosne čarolije Bartucovog vlastitog poludjelog brata. Za vješticu nije osjećala ništa, no zbog Trvstovih priča o veteranskom borcu, ipak je dotače iskra tuge. Možda je to nekada bio dobar čovjek. No ne u ovome trenutku. Ovaj je prizor otkrio Norreca odlučnog da ubije svoju jogunastu partnericu. Uperio je jednu svoju ruku u borbenoj rukavici prema njoj i nešto vikao - Tek je tada Kara primijetila užas i sažaljenje u njegovim očima. Bez zadovoljštine, bez mračne namjere, samo strah od onoga što će učiniti ženi u bijegu. No, to nije imalo smisla, osim ... "Stoje rekao, Horazone? Znaš li stoje rekao? Moram to znati!" Iz kristalne kugle iznenada probi čovjekov ustrašeni glas. "K vragu! Ne želim!" a tada, "Ne! Trči! Požuri! Bježi odavde!" To nisu bili ogorčeni povici osvetničkog ubojice. No ipak, slika je pokazivala daje spreman udariti na svoju družicu u bijegu. No, njegov izraz lica nastavio je pobijati ovo. Norrec Vizharan se doimao kao da se zapravo bori za kontrolu nad sobom ili - ili - Naravno! "Horazone! Moraš ovo zaustaviti! Moraš im pomoći!" "Pomoći im? Ne, ne! Kad uništim njih, napokon ću uništiti zlo! Da, napokon!" Kara ponovno pogleda u kuglu - taman na vrijeme da svjedoči ne samo vještičinoj užasnoj smrti, nego i da vidi ženin posljednji napad na borca. Norrecovi povici ispuniše Horazonovu komoru. Da, kuglaje očigledno još ispunjavala nekromantičin prethodni zahtjev. za- "Slušaj me! Zlo je u oklopu, a ne u čovjeku! Zar ne vidiš? Njegova smrt bi bila sprdačina, izvrtanje ravnoteže!" Frustrirana zbog Horazonovog ravnodušnog izraza lica, ona pogleda prema stropu. Crnilo se da čarobnjak konzultira neku silu tamo gore, neku silu koja nye postojala samo u njegovom umu. Ona poviče toj sili: "Bartuc je 10 ^ovište, a ne ovaj koji nosi njegov oklop. Samo bi Bartuc tako , U^eo nekome život!" Ponovno pogledavši u ludog maga, ona Ijuči: "Hi je Horazon baš poput svoga brata?" Reakcija na njenu očajničku izjavu zapanjila je čak i Karu. Sa svakog zida, pa čak i sa stropa i s poda, oblikovaše se usta u stijeni. Samo se jedna riječ iznova čula iz njih: "Ne ... ne ... ne ... " Kristalna se kugla iznenada raširi i, stoje bilo još čudnije, otvori. Unutar nje pojavi se stubište za koje je Kara zamišljala da vodi -ma kako to nemoguće zvučalo - izravno do Norreca. Horazon joj je odbio pomoći, ali Svetište Arcane nije. Nekromantica odmah požuri do kristala i zastade tek kada je stigla do prve stepenice. Unatoč tome što joj je ponudilo ovu stazu začarano svetište nastavilo j e napadati Norreca i time otežavati spašavanje. Na trenutak nesigurna, Kara isprva izabere pozvati borca, da vidi može li on možda doći do nje, a da ona ne ulazi u taj kaos. On je odgovorio na njen drugi poziv tako što je viknuo Horazo-novo ime. Kara zbunjeno povuče ruku koju je ponudila. Bilo je to simbolična gesta koja mu je davala do znanja da ona samo misli pomoći. Kada je ona to učinila, on je zauzvrat reagirao čudnovato. Kretao se kao da ne namjerava doći do nekromantice, nego je namjerava ubiti. "Zlo se budi..." promrmlja glas iza nje. Horazon. Nije bila svjesna da joj je on prišao. Kara je pretpostavljala daje ludi mag ostao daleko od opasnosti. Sada je znala zašto je Norrec - ili bolje rečeno oklop - tako reagirao. Začarani oklop još uvijek je žudio ispuniti najveću želju svoga tvorca - ubiti prokletog brata. No prije nego je bio spreman napasti, svetište izabere još jednom preuzeti stvar u svoje ruke. Norrec i njegovo okruženje počeše

96

uzmicati sve više i više, i gotovo nestajali iz vida. Kara vidje da su se zidovi tamo počeli približavati kao da je čudovišno zdanje željelo stisnuti svoje protivnike... i još gore. Napokon joj padne na pamet da je, budući da oklop želi uništiti Horazona, najbolji izbor za Svetište Arcane bio da ovo završi jednom za svagda, čak i ako to znači smrt nedužnoga. Bolje da uništi i oklop i Norreca Vizharana, nego da da Bartucovom naslijeñu još jednu priliku za uspjeh. No takva je smrt bila protiv ravnoteže koju je Kara Noćna Sjena bila naučena čuvati. Sada kada je Norrecova sudbina bila na kušnji, nekromantica skoči u kaos unutar kristalne kugle, nadajući se da će Horazonovo osjećajno skrovište učiniti za nju ono što nije za nesretnoga borca. Nadajući se da ono neće odlučiti daje i Kara potrošna roba. Osamnaest ,-orrec se nije mogao micati. Nije čak mogao niti disati. Činilo mu se kao da ga divovska ruka pritišće, želeći ga zdrobiti u kašu. U neku ruku, njemu je to dobro došlo, jer bi sa smrću nestao i osjećaj krivnje. Nitko više neće umrijeti zbog toga što je on želio opljačkati grobnicu, a umjesto toga naletio na noćnu moru. Tada, taman kada se pripremio na smrt, strašna ga sila izbaci gore. Norrec žestoko poleti, gotovo kao daje izbačen iz katapulta. I, umjesto da umre zdrobljen, on će napokon pasti u svoj usud. Za razliku od kratkotrajnog pada na palubu Hawksfirea, Norrec je bio si-guran da ovaj puta neće preživjeti. No nešto — ne, netko - ga uhvati za ruku i uspori njegov let. Norrec pokuša vidjeti tko bi to mogao biti, no dok je okretao glavu prema svom mogućem spasitelju, obuze ga velika vrtoglavica. Izgubi svaki osjećaj za smjer i više nije mogao reći gdje je gore, a gdje do- «e. Bez upozorenja, Norrec udari o tlo. Pijesak je vrlo malo ublažio udarac, koji ga gotovo onesvijesti. Neko je vrijeme ugruvani veteran ležao, proklinjući činjenicu daje u ovome položaju završavao češće nego je potrebno. Boljela ga je svaka kost. Nije vidio ništa osim magle. Ipak, unatoč svemu tome, osjećao je manje boli. Kakvu god to Galeona čaroliju bacila na njega prije svoje smrti, ona je donekle oslabila, a s njom je otišao i osjećaj gušenja pod pritiskom. Čuo je grmljavinu, a iz posvemašnjog sivila koje su njegove oči mogle razabrati, znao je da se vratio u olujnu pustinju u blizini Lut Gholeina. Norrec je takoñer osjećao da ovamo nije došao sam i daje, čak i sad, netko stajao nad njim. "Možeš li stajati?" nježno ga upita poznati ženski glas. Gotovo joj je rekao da ne želi stajati, no umjesto toga prisili se i nekako sjede. Dok je to činio, u glavi mu se vrtjelo, no barem je osjećao neki ponos stoje cijeli taj jednostavni zadatak izvršio sasvim sam. Pogled mu se napokon dovoljno razbistri da vidi tko je to govorio. Pokazalo se da je to tamnokosa žena koju ne samo da je vidio netom prije no što će se zidovi zatvoriti, nego je se sjetio kao jednog od lica kipova uz koje je prošao tijekom svog drugog boravka u snu u Horazonovom grobu. Horazon. Razmišljajući o Bartucovom bratu, prisjeti se koga je vidio da stoji kraj blijede žene. Horazon-još je živ, premda su prošla stoljeća. Ona pomisli daje trešnja njegove glave posljedica neke povrede. "Budi oprezan. Prošao si kroz svašta. Mi ne znamo kako bi to moglo utjecati na tebe." "Tko si ti?" "Moje je ime Kara Noćna Sjena", odgovori ona. Kleče kako bi mu mogla bolje vidjeti lice. Jedna tanana ruka nježno mu dotakne obraz. "Boli li te to?" U biti, njena ruka mu je godila, no imao je preča posla nego da joj to kaže. "Ne. Jesi li ti iscjelitelj?" "Ne baš. Ja sam sljedbenik Rathme." "Nekromant?" Začudo, to ga nije šokiralo kako možda nekad bi. Sve oko Norreca je u posljednje vrijeme imalo neke veze sa smrću ili nečim još gorim. Nekromantica se sasvim dobro uklapala u niz, iako je morao priznati da nikada prije nije vidio tako privlačnu nek-romanticu. Onih nekoliko pripadnika njezine vjere koje je ranije sretao, bili su tvrde osobe koje su se malo razlikovale od mrtvih s kojima su općili. On shvati da se, iako je ona njemu rekla svoje ime, on nije predstavio. "Moje je ime Norrec -" "Da. Norrec Vizharan. Znam." "Kako?" On se sjeti da gaje ona i prije zazvala imenom, iako se, °arem koliko je njemu poznato, njih dvoje nikada ranije nisu sreli. Toga bi se sigurno sjećao. "Lovim te otkako si s oklopom napustio Bartucovu grobnicu." "Ti? Ali zašto?"Ona se nasloni natrag, očito zadovoljna što ne pati previše zbog njihovog izgona iz Horazonovog čudnog doma. "Zajedno s Vizjerei-jima, moj je narod preuzeo odgovornost za skrivanje kneževih začaranih ostataka. U to vrijeme nismo mogli uništiti niti tijelo niti oklop, no mogli smo ga skriti od onih koji bi se mogli okoristiti njime - bili to pokvareni magi ili smrtonosni demoni." Norrec se sjeti monstruoznog stvorenja iz mora. "Zašto demoni?" "Bartuc je započeo kao njihov pijun, no čak i ti moraš znati da su do vremena njegove smrti čak i gospodari Pakla u strahu gledali na njegovu moć. Iako je samo dio njegove ukupne moći, ono stoje ostalo u oklopu moglo bi biti dovoljno da poremeti delikatnu ravnotežu života i smrti u svijetu ... a možda i šire."

97

Nakon svega stoje vidio, nije mu trebalo puno da joj povjeruje. Norrec s mukom usta. Kara mu pomogne. Pogledao je u nju, razmiš-ljajući o onome što se maločas dogodilo. "Spasila si me." Ona pogleda u stranu. Činilo se kao da joj je gotovo neugodno. "Imala sam neku ulogu u tome." "Inače bih umro, zar ne?" "Vrlo vjerojatno." "Tada si me spasila - no zašto si to učinila? Zašto nisi jednostavno dopustila da umrem? Da jesam, oklop bi ostao bez domaćina. Bio bi nemoćan!" Kara je gledala ravno u njegove oči. "Ti nisi izabrao da nosiš Bartucov prokleti oklop, Norreče Vizharane. On je izabrao tebe, iako ne znam zašto. Što god da je počinio, koja god zla djela izvršio, osjećam da si ti u njima nevin- i stoga zaslužuješ živjeti." "No još ih može umrijeti zbog toga!" Njegovo je lice sigurno pokazivalo ogorčenost jer se nekromantica lagano povuče. "Moji prijatelji, čovjek iz gostionice, posada Hawksfirea, i sada ta vještica! Koliko ih još mora umrijeti - i to uglavnom pred mojim očima?" Ona položi svoju ruku na njegovu. Norrec se bojao za nju, ali odijelo ne učini ništa. Možda je ono što je hranilo njegova zla djela sada bilo uspavano - ili je možda samo čekalo najbolji trenutak za udar. "Ima načina da se ovo završi", odgovori Kara. "Moramo ukloniti oklop." Norrec prasne u smijeh. Smijao se dugo i snažno, beznadno. "Ženo, zar misliš da nisam probao? Zar ne misliš da bih prvom prilikom svukao rukavice i pokušao zguliti svaki dio oklopa? Nisam mogao izuti čak ni proklete čizme. Sve je zalijepljeno za moje tijelo, kao daje dio mojega mesa! Jedini način da skineš odijelo, jest da skineš moju kožu s nj im!" "Razumijem problem. Takoñer razumijem da ni pod kojim okolnostima niti jedan čarobnjak ne bi mogao otkloniti ono što je oklop učinio - " "Što se onda nadaš da ćeš postići?" Ijutito prasne vojnik. "Trebala si me pustiti da umrem! Tako bi bilo bolje za sve!" Unatoč njegovom ispadu, crnokosa žena ostane mirna. Prije no što odgovori, ogleda se unaokolo, kao da traži nekoga ili nešto. "Nije nas pratio. Trebala sam to znati." "Tko... Horazon?" Kara potvrdno kimne. "Znači, i ti si ga prepoznao?" Uzdahnuvši, Norrec objasni: "Moja sjećanja ... moja sjećanja su pobrkana. Za neka znam da su moja, ali druga ..." oklijevao je, siguran da će misliti daje lud "... ostala pripadaju Bartucu, mislim." "Da, vrlo vjerojatno pripadaju." "I to te ne čudi?" "Prema legendi, knez i njegovo grimizno odijelo bili su jedno. S vremenom, začarao gaje mnogim moćnim čarolijama, i tako ga pretvorio u nešto više od običnih komada željeza. Pričalo se da se do vremena njegove smrti oklop ponašao poput vjernog psa. Njegova je vlastita magija štitila i borila se za Bartuca, poput njega samoga. Uopće nije čudo da je njegov život utisnut u njega ... i da su neka od tih zlokobnih sjećanja ušla u tvoj um." Umorni veteran zadrhta. "I što ga više budem nosio, više ću mu podlijegali. Neko vrijeme sam čak mislio da samja Bartuc!" "Zato ga i moramo ukloniti", frkne ona. "Moramo pokušati uvje-°ti Horazona da to učini. Mislim daje on jedini koji to može." Nešto Norrecu se nije baš svidjela ta primjedba. Posljednji put kada su fse °n i bradati starac sreli, oklop je odmah reagirao s očitom zlobom. 0 rnože opet pobuditi odijelo. Možda je zato odijelo sad tako tiho." ga iznenada pogodi. "Ono ga želi. Ono želi Horazona. Sav ovaj prokleti put, sve kroz što me provelo - sve je to zbog toga što želi ubiti Bartucova brata!" Njezin je izraz lica pokazivao da je i ona došla do istog zaključka. "Da. Krv traži krv, kako kažu, čak ako je krv izmeñu dvojice zla. Horazon je pomogao pri ubojstvu svoga brata u bitci kod Viz--juna i oklop je sigurno sačuvao to sjećanje u sebi. Sada, nakon sveg ovog vremena, ustao je i traži osvetu, iako je Horazon trebao biti mrtav već stoljećima." "Ali nije. Krv traži krv, kažeš. Sigurno je znao da je još živ." Norrec zatrese glavom. "To ne objašnjava zastoje čekao toliko dugo. Bogovi! Sve je to ludo!" Kara ga primi za ruku. "Horazon mora imati odgovor. Moramo nekako naći put nazad do njega. Osjećam da nam je on jedina nada da okončamo kneževo prokletstvo." "Da ga okončamo, netko kaza?" zastruže glas neljudskoga podrijetla. "Ne ... ne ... Ovo ne želi drugačije, ovo želi..." Kara je gledala pored Norreca, koji se takoñer odmah poče okretati. "Pogledaj -" bilo je sve stoje nekromantica stigla reći. Nešto što je nalikovalo oštrom koplju strelovito mu se približavalo. Pogodilo bi Norreca u glavu, no Kara ga nekako gurne u stranu. Na žalost, zlokobno koplje nastavi svoj put prema dolje ne-' smanjenom silinom i zarije se u ženina prsa. Koplje se brzo povuče. Kara je dahtala. Sruši se. Krv prsne po njezinoj bluzi. Norrec se istog trena sledi, a tada, znajući da ništa ne može učiniti za nju ako i sam pogine, okrene se da se suoči s njihovim napadačem. No, ono što je dočekalo njegove užasnute oči, nije bio ratnik već radije stvor iz noćnih mora. Najviše je sličio na stršećeg kukca, no

98

one vrste koja je legla jaja u malo paklenskijoj klimi. Pulsirajuće vene prelazile su preko njegovog grotesknog tijela. Ono za što je mislio daje koplje, zapravo su bili vlastiti udovi stvorenja, dugačke ruke nalik kosama završavale su smrtonosnim šiljcima. Pod šiljcima, divlje skeletne ruke s kandžama otvarale su se i zatvarale. Nekako se golemo čudovište uspijevalo održavati na dva dugačka hitinska uda koja su nalikovala bogomoljkinim, na koju je biće i inače sličilo. "Ovo je došlo u potrazi za izdajničkom, lutajućom vješticom, no ovakav će plijen bolje odgovarati! Dugo te je ovo lovilo zbog moći kojima vladaš..." Iako nesiguran, Norrec je znao da demon - jer što bi drugo ovo biće moglo biti - misli na oklop, a ne na njega. "Ubio si je!" uspije reći. Krv je kapala s jedne kose. Bogomoljka umoči glavu u tu krv. "Jedan smrtnik manje, ništa strašno. Gdje je vještica? Gdje je Gale- ona?" Ovaj ju je poznavao? Norrecu to nije bilo nimalo čudno. Čak i napola pod utjecajem čarolija oklopa, znao je daje pola njezinih priča laž. "Mrtva je. Oklop ju je ubio." Udisanje zraka da mu do znanja daje demon ovo smatrao zapanjujućim. "Mrtva je? Naravno! Ovo je osjetilo da nešto nije u redu - ali nije pomislilo na to!" On poče ispuštati čudnovati, zveketavi zvuk za kojega je vojnik prvo pomislio daje bijes. No tek nakon nekog vremena shvati da se monstruozni kukac smijao. "Veza je presječena, a ovo ipak tumara smrtnim svijetom! Veza je prekinuta, no krvna čarolija je sačuvana! Ovo ju je moglo jedno-stavno zaklati i prije! Kakva je budala Xazax bio!" Norrec demonovu radost iskoristi da pogleda u Kara. Cijela su joj prsa bila grimizna. S mjesta na kojem je stajao, nije čak mogao reći niti da li diše. Boljelo gaje da ona, koja ga je pokušala spasiti, umire pred njegovim očima, a da on nije u mogućnosti ništa učiniti. Nagnan bijesom, Norrec se približi bogomoljci - ili barem pokuša. Na žalost, njegove su ga noge i cijelo tijelo odbijali slušati. "Prokleto bilo!" zagrmi on na odijelo. "Ne sad!" Xazax se prestane smijati. Duboke, žute kugle fiksirale su bespomoćnog čovjeka. "Budalo! Zar misliš da ti zapovijedaš Bartucovom veličinom? Ovo je željelo oguliti oklop s tvojega hladnog lesa, no sada Xazax vidi da bi to bila strašna greška! Ti si potreban, barem zasad!" Bogomoljka podiže jedan vrh nalik koplju prema prsniku. Istog trena, Norrecova lijeva ruka izleti van, no ne u obrani. Umjesto toga, na njegov užas, ona dotače demonov ud kao da se rukuju. "Željelo bi biti cijelo, zar ne?" upita Xazax odijelo. "Željelo bi povratiti kacigu koja je od tebe tako davno odvojena? Ovo te može odvesti do nje ... ako želiš." Umjesto odgovora, jedna noga u čizmi stupi naprijed. Čak je i Norrec znao što taj pokret znači. "Tada ćemo ići... no to mora biti učinjeno brzo." Bogomoljka se okrene i krene. Norrec nije imao drugog izbora nego da ga slijedi. Oklop je uskoro marširao pored demona. Iza očajnog vojnika, Kara je krvarila zadnje kapi svojega života, no on nije mogao učiniti ništa za nju, kao što nije mogao učiniti ništa za sebe. Na neki način, Norrec je zavidio blijedoj ženi. Nekromantičine su muke već završile, a njegove postale još gore. Njegova zadnja nada je uništena. "Nebesa, pomozite mi..." šaputao je. Bogomoljka je očigledno imala oštar sluh jer se odmah obruši na beznadne riječi. "Nebesa? Nijedan anñeo ti neće pomoći, budalo ljudska! Previše su oni uplašeni! Previše su kukavički! Mi hodimo svijetom brojni. Gospodar demona se budi, a ljudska utvrda Lut Gho-lein spremna je pretrpjeti užasan kraj! Nebesa! Bolje da se moliš Paklu!" I dok su oni nastavljali prema svom odredištu, Norrec nije mogao ne misliti o tome daje demon možda govorio istinu. Kara je osjećala kako njezin život istječe, no ništa nije mogla učiniti. Demonsko stvorenje koje je vidjela kretalo se s neljudskom spretnošću. Možda je spasila Norreca, no i u to je sumnjala. Lagano je odlazila. Svaka kapljica krvi približavala ju je za jedan korak sveobuhvatnoj shemi ravnoteže. No, unatoč svojim vjero-vanjima, Kara ništa nije željela više od povratka u smrtni svijet. Toliko je toga ostavila neučinjeno. Ostavila je Norreca u položaju koji nikako neće moći preživjeti bez njene pomoći. Još gore, demoni su hodali njezinim svijetom, još jedan dokaz da su sljedbenici Rathme očajnički potrebni. Morala se vratiti. No takav se izbor obično ne daje umirućima. "Što da učinimo? " upita udaljeni glas. Glas koji se Kari činio poznat. M* "On je rekao da moramo odustati kada osjećamo da moramo. jA^iftjećam da moramo." "No, bez toga - " «* "Još uvijek imamo vremena, Sadune." M "Možda je rekao tako, ali ne vjerujem ja njemu!" Kratki grleni hihot. " Vjerujem tebi da si jedini sposoban ne vjerovati nekome njegove vrste." "Sačuvaj me primjedbi... ako to treba učiniti, učinimo to. " "Kako ti kažeš." Kara iznenada osjeti veliki pritisak na svojim prsima - pritisak koji je bio tako ugodan da joj je dobro došao i ona ga primi u svoje

99

biće. Imao je veliku sličnost s onime što ju je natjeralo da se prisjeća malih stvari kao stoje njena majka koja je hrani voćem, leptir boje duge koji slijeće na njezino koljeno dok promatra šumu, miris svježe skuhanog jela kapetana Jeronnana... čak i kratki pogled na oronulo, no ne i nelijepo lice Norreca Vizharana. Nekromantica iznenada dahne dok ju je život ponovno obuzimao. Ona trepne, osjećajući pijesak, vjetar. Gromovi su grmjeli, a negdje je u daljini čula nešto što se doimalo kao zvuči bitke. "I jest... kao što je rekao ... da hoće. Trebao sam to ... isprobati ... na sebi." Kara je sada znala čiji je to glas iako se unekoliko promijenio za nekoliko sekundi. Sadaje zvučao više kako je i očekivala da će zvučati - hrapavi glas mrtvoga čovjeka. "Znam... Znam..." Sadun Tryst retorički uzvrati na neki nečujni odgovor. "Samo ona..." Otvarajući svoje oči, čarobnica ugleda ponosne likove nacere-nog utvare i njegovog Vizjerei suputnika. "Što - kako ste me našli?" "Nikada te nismo ... izgubili. Pustili smo te ... da ideš ... i pratili." Oči mu se suziše. "No ovdje u... Aranochu... znali smo... da si tu negdje, ali... nismo te ... vidjeli... sve dosad." Nisu točno znali kamo je ona otišla kada ju je Horazon odveo u njegovo podzemno skrovište. Čarolija koja ih je spojila držala ih je u tome području, no lokacija svetišta i njegova nevjerojatna magija zbunjivali su utvare. Mogla je biti odmah ispod njih, a da oni ne opaze. Vraćala joj se snaga. Tamni mag se pokuša malo pridići. Nešto klizne niz njezina prsa. Kara to instinktivno uhvati jednom rukom i začudi se. Njezin bodež! Trystov osmijeh se nesumnjivo oboji gorčinom. "Vezaje... slomljena. Životna snaga... koju smo uzeli ...je tvoja..." Izgledao je frus-trirano. "Mi nemamo ... više ... vlasti... nad tobom." Nekromantica pogleda u svoja prsa. Krv je prekrivala veći dio njezine bluze, no strašna rana koju joj je zadao demon bila je zacije-ljena. Jedini znak njezine ranije prisutnosti bio je krug. Kao da ju je netko tetovirao. "Izgleda... prilično iscijeljena." Ona se ponovno pokri. Gledala je sumnjičavo u neumrle unatoč činjenici da su joj on i Fauztin upravo darovali drugu priliku u životu. "Kako ste to učinili? Nikada nisam čula za takvu majstoriju!" Mršavi les slegne ramenima. Glava mu se nagne na drugu stranu. "On-moj prijatelj ...rekao je da bodež... dio ...tebe. Kada si bila ... vezana za nas... neki dio tebe ...je došao s njim. Vratili smo ga... kako bi te oživio." On namjesti lice stoje bolje mogao. "Ništa te više ... ne veže za ... nas." "Osim jedne stvari. Norreca." Kara se prisili da ustane. Tryst je mirno stajao, no na njezino zaprepaštenje, Fauztin joj ponudi ruku. Isprva je oklijevala, no shvatila je da utvara samo želi pomoći. "Hva-jj lati." Fauztin trepne ... tada je nagradi kratkim smiješkom skupljenil usana. "Ti si donijela život... najmrtvijima od... mrtvih ... sada... smo] kvit..." procijedi Sadun Tryst. "Stoje s Norrecom?" "Mislimo daje ... u blizini... Lut Gholeina." Iako su je spasili, nekromantica im nije mogla dopustiti da ubiju :s svoga bivšeg prijatelja. "Norrec nije odgovoran za vaše smrti. Nije 5 mogao spriječiti ono što vam se dogodilo." Dvojac je zurio u nju. Napokon Fauztin ponovno trepne, a Tryst; odgovori: "Znamo to." "No zašto onda -?" Kara se zaustavi. Cijelo je vrijeme pretpostavljala da oni progone svojeg ubojicu koji je, naravno, mogao biti jedino Norrec. Tek sada, gledajući u ovaj dvojac, ona shvati svoju pogrešku koja ju je navela da zastrani. "Vi ne progonite Norreca da mu se osvetite - progonite Bar-tucov oklop." Iako joj nisu odgovorili, ona je znala da nije u krivu. "Mogli ste mi to reći!" Tryst nije niti na ovo odgovarao. Umjesto toga, naglo obavijesti Kani: "Grad je pod... opsadom." Pod opsadom? Kada se to dogodilo? "Od koga?" "Jednoga koji... takoñer traži... da podigne mrtve ... ili barem... krvavu avet... Bartucovu." Odakle je ovaj luñak došao, pitala se Kara. Tada se sjeti odrpanog čovjeka od kojega je nedavno pobjegla. Okrećući se uokolo, pokuša naći neki trag Svetišta Arcane, ali bezuspješno. Pustinjski je pijesak vijorio na vjetru. Dine su izgledale kao da se nisu godinama micale. Ipak, negdje u okolici, zemlja se otvorila i položila nju i Norreca na tlo. Ne obazirući se što će utvare misliti, Kara zazove: "Horazone! Slušaj me! Možeš nam pomoći, i mi možemo pomoći tebi! Pomozi nam da spasimo Norreca, i dokrajčimo Bartucovo naslijeñe!" Čekala je, dok joj je vjetar mlatio kosom, a pijesak joj bockao lice. Kara je čekala da se Horazon pojavi, ili da barem pošalje neki znak da sluša. No, ništa se ne dogodi. Napokon, Sadun Tryst prekine šutnju. "Mi ne možemo... više... čekati ovdje ... dok ti zoveš ... još duhova ..." "Ne zovem ja -" zaustavi se nekromantica. Kakva korist od objašnjavanja utvarama daje Horazon preživio stoljećima i da živi, doduše kao luñak, pod njihovim nogama? Zašto se uopće nadala da će im se Bartucov brat pridružiti u njihovom rizičnom pothvatu? Ta već je

100

pokazao da bi, da se njega pita, Norrec odavno poginuo zajedno s oklopom. Neke legende koje su govorile o Horazonu oslikavale su ga kao junaka u usporedbi s njegovim bratom, no taj je isti junak takoñer zazivao demone i pokoravao ih svojoj volji. Da, njegov rat protiv Bartuca bio je sigurno radi samoodržanja i ništa više. Neće biti pomoći od drevnog Vizjereija. "Mi idemo ..." doda Tryst. "Ti ideš .... ili ne *•. tvoj je izbor, nekromantice." Stoje drugo Kara mogla učiniti? Čak je i bez Horazona morala ići za Norrecom. Demon gaje vjerojatno odveo onome koji drži pod opsadom Lut Gholein. Ali iz kojega razloga? Jesu li se nadali da će uništiti ono što je ostalo od veteranovog uma i omogućiti strašnim sjećanjima Krvavog kneza da potpuno prevladaju? Bila je to užasna pomisao za sve ljude, a ne samo za jadnog Norreca. Mnogi su učenjaci s pravom pretpostavljali da će, u slučaju da porazi svoga brata, Bartuc svoje zlo prebaciti na ostatak svijeta, dok cijeli ne bude pod i njegovom čizmom. Sada se činilo da, poput Kare, i on ima drugu priliku za uspjeh. Kao sljedbenik Rathme, ona to nije mogla dopustiti, pa makar to značilo da mora ubiti domaćina odijela. Ta je pomisao ostavi hlad-nom. Ako nakon svega ravnoteža zahtijeva da Norrec bude ubijen, neka onda bude. Čak ni njezin vlastiti život nije bio važan ako je to značilo dokrajčivanje opasnosti. "Doći ću s vama", napokon odgovori nekromantica. Fauztin kimne, a zatim pokaže u smjeru Lut Gholeina. "On kaže ... da... gubimo vrijeme." Kada su krenuli, utvare su se kretale Kari sa strane. To joj nije promaklo. Vjetar je već pomeo većinu Norrecova traga, no Tryst i Vizjerei su ga slijedili bez problema. Veza s onime što ih je ubilo, omogućivala im je da to svuda prate. "Stoje s demonom?" upita Kara. Imao je neke planove s oklopom, i sigurno će se boriti protiv onoga koji mu ga pokuša uzeti. Tryst pokaže na bodež koji je sada visio s pojasa tamne čarobni-ce. "To... je naša najbolja šansa." "Kako?" "Samo ga upotrijebi... i moli se." Činilo se kao da želi još nešto dodati, no Fauztin mu dade znak koji odmah ušutka nižu utvaru. Kakvu su tajnu još krili od nje? Je li ih ona podcijenila? Sada sigurno nije bilo vrijeme da se skriva nešto što može značiti razliku izmeñu pobjede i smrti. "Što -" "Mi ćemo se nositi... s oklopom ..." reče Sadun, prekinuvši je, "i Norrecom." Njegov je ton ukazivao na to da ne želi dalje ništa komentirati ni o ovome ni o bilo čemu drugome. Kara je razmišljala da ipak pokuša, ali odluči ne otežavati svoj odnos s ovom dvojicom. Utvare se nisu ponašale na način koji bi ona mogla predvidjeti. Ponašali su se u suprotnosti sa svime stoje ona učila o njihovoj vrsti. Polovicu su se vremena ponašali kao da još uvijek imaju srca koja pumpaju krv. Ostatak su se vremena kretali s tihom odlučnošću zbog koje su neumrli i opjevani. Bila je to uistinu jedinstvena situacija ... no, sve u vezi s ovom stvari je bilo jedinstveno. I smrtonosno. Ona zamisli Norreca, pitajući se kroz što sve on prolazi u ovome trenutku. Slika demona zasjenjivala je borca na što se nekromantica ugrize za usnu od brige. U njenom se umu pojavi i sjena trećeg lika. Onoga koji je sada vodio napad na obalno kraljevstvo. Kakvu je on ulogu imao u svemu ovome? Što je on iz svega ovoga dobivao? Sigurno nije htio da Norrec postane drugi Bartuc - bilo bi to istovjetno potpisivanju vlastite smrtne presude. Bartuc nikada nije svojevoljno služio ili bio u savezništvu s bilo kojim smrtnikom. Uskoro će imati priliku otkriti odgovore na mnoga svoja pitanja. Ako samo bude živjela dovoljno dugo da nauči cijeniti te odgovore -Kara je imala ozbiljnih sumnji glede toga.

. rošlo je više od sat vremena, a Lut Gholein još uvijek nije predavao oklop. General Malevolvn jedva je susprezao svoj pravedni gnjev. Pitao se nisu li ga možda već našli i misle da mogu nekako iskoristiti njegovu magiju protiv njega. Ako je tako, grdno se varaju. Oklop im nikada neće služiti i, ako se budu igrali s njime, mogao bi vrlo lako udariti po onima koji ga ispituju. Ne, Bartucovo je nasli-jeñe pripadalo njemu i samo njemu. U skladu s njegovom prijetnjom, demonske su horde nastavljale napadati zidove. Tlo u blizini Lut Gholeina bilo je preplavljeno iz-mrcvarenim ostacima ne samo onih koji ranije nisu uspjeli stići do dveri, već i onih nekoliko koji su pali odozgo. Demonski strijelci su se pokazali na mnogo načina bolji od ljudi u čijim su tijelima boravili. K tome, šest katapulta koje je dovezao sa sobom učinili su dosta štete na samim gradskim zidinama. Opsadni strojevi, zaštićeni demonskim vradžbinama, nisu trpjeli nikakve štete od uzvratne vatre iz Lut Gholeina. Promatrao je kako se najbliži katapulti pripremaju poslati još jedan užasni poklon stanovnicima grada. General Malevolvn čuvao je to

101

oružje baš za ovu prigodu. Htio je pokazati svojim protivnicima da im neće dozvoliti produženje roka. Ili će mu dati ono što je od njih želio ili ih neće niti njihovi visoki zidovi spasiti. On sigurno neće dozvoliti takvim ograničenim preprekama da ih spase. A kraj je bio blizu. Lut Gholeinu, odlučio je general, istjecalo je vrijeme. Dopustit će katapultima da ispale ovu salvu, a tada će nare-diti svim svojim snagama da udare. Ljudi u gradu su mislili da će ih njihove dveri zaštititi od napadača, no čak i sada su podcjenjivali moć demona. Bit će vrlo jednostavno ukloniti tu posljednju prepreku hordama da uñu u grad... i od toga trenutka će početi dan tako krvave smrti da će se o padu Lut Gholeina pričati ustrašenim šaptom u godinama koje dolaze. Još jednom će grimizni oklop Krvavoga kneza baciti sijenu straha na cijeli svijet. Augustus Malevolvn se iznenada ukoči, ispunjen uznemirava-jućim osjećajima. Brzo se okrene kako bi pogledao iza sebe. Bio je siguran da će vidjeti tko - ili što - mu se približava straga. A preko dine približavao se poznanik. Xazax se primicao po pijesku. Činjenica da se demon usudio prići ovako blizu Lut Gholeinu za dana, iznenadi generala. No tada vidje tko hoda pored monstruoznog kukca. "Oklop ..." prošapće gotovo s poštovanjem. Zaboravljajući na svoje demonske vojnike, zaboravljajući na Lut Gholein, Malevolvn krene prema nadolazećem dvojcu. Cijeli svoj život nije doživio tako slavan trenutak. Bartucov oklop mu se približavao. Napokon se ispunjavala njegova najveća želja! Zastoje priprosti čovjek, koji gaje ukrao iz grobnice još živio i nosio ga, samo je Xazax mogao reći. Malevolvna je čudilo daje bo-gomoljka ostavila čovjeka na životu ovoliko dugo. Možda se Xazax jednostavno nije želio zamarati i nositi sam oklop pa je prisilio budalu da ga nosi. Dobro, za to djelo, najmanje što je general mogao učiniti, bilo je zajamčiti sadašnjem nosiocu oklopa relativno brzu i bezbolnu smrt. "Kakav mi to plijen donosiš, prijatelju?" Bogomoljka je zvučala sasvim zadovoljna sobom. "Nosim dar koji sigurno pokazuje da namjere ovoga odgovaraju kneževim na-mjerama. Ovo ti daje jednoga Norreca Vizharana- najamnika, pljačkaša grobnica i domaćina slavnom oklopu Bartuca!" "Najamnik i pljačkaš grobnica..." general Malevolvn se podrug-' ljivo nasmije. "Možda bih te trebao unajmiti zbog tvoje specijalno-: sti. Sigurno bih ti trebao čestitati zato što si mi donio ono posljednje što mi treba u mome uspinjanju prema slavi!" ,''} "Ti - želiš ovo odijelo?" reče budala u nevjerici, kao da on, koji gajjE tako dugo nosio, nije mogao shvatiti njegovu veličinu i cijeniti njijjovumoć..."Naravno! Ništa ne želim više od njega!" General potapše svoju kacigu. Vidio je daje Norrec Vizharan istog trena spoznao povezanost izmeñu oklopa i kacige. "Ja sam general Augustus Malevolvn, posljednji od Westmarcha, zemlje koju po tvome izgledu cijenim da znaš. Kao što vidiš, ja nosim kacigu koja je bila izgubljena kada su Bartucovu glavu i tijelo razdvojile budale koje su ga uspjele zaklati na prijevaru. Ustrašeni s pravom od njegovih strašnih moći, postavili su glavu i tijelo na suprotne strane svijeta, a tada oboje skrili u mjesta iz kojih su mislili da ih nitko neće moći uzeti!" "Bili su u krivu ..." promrmlja najamnik. "Naravno! Duh Krvavoga kneza neće biti pobijeñen! On je pozvao svoje. Čekao je one s kojima bi veza probudila moći za život, za nove putove!" "Što želiš reći?" Malevolvn uzdahne. Pretpostavljao je daje trebao odmah pri-klati budalu, no bio je toliko dobre volje daje odlučio objasniti ono što Norrec očigledno nikada nije shvatio. General nježno skine svoju J kacigu. Osjećaoje maleni gubitak kada ju je skinuo s glave, no bio je; siguran da će ona uskoro opet biti na svojemu mjestu. "Tada nisam znao njezine tajne, no sada ih znam ... jer mi ih je j otkrio sam predmet. Usuñujem se reći, prijatelju Xazax, da čak niti ti j ne znaš punu istinu." Bogomoljka se podrugljivo nakloni. "Ovome će biti drago da j bude prosvijetljeno, kneže..." "I bit ćeš!" On se naceri Norrecu. "Kladim se da su mnogi umrli u grobnici prije nego što si ti došao, zar ne?" Vizharanovo se lice smrkne. "Previše ... neki su mi od njih bili prijatelji." "Uskoro ćeš im se pridružiti, ne brini..." Časnik odjeven u crno dopusti Norrecu da bolje pogleda kacigu. "Usuñujem se reći da je tako bilo i s ovime. Ista je sudbina za svakoga maloga pljačkaša grobnica, dok mu jedan s vrlo posebnim značajkama nije dobio taman do-voljnu prednost." Malevolvnove se ruke iznenada lagano počeše tresti. Brzo, no još uvijek s izgledom bezbrižnosti, on vrati kacigu. Iz-nenadni osjećaj olakšanja proñe kroz njega. No, pobrinuo se da ni čovjek ni demon ne saznaju za to. "Možeš li pogoditi što ti i on imate zajedničko?" "Ukleti život?" "Prije veličanstveno naslijeñe. U obojici teče krv velikana, iako u potpuno razvodnjenom stanju." Na ovo objašnjenje Norrec samo frkne. "Ja i on smo - u rodu?" "Da, iako je u njegovom slučaju krvna linija postala dosta razrijeñena. To mu je dalo pravo da uzme kacigu, no pokazao se previše slabim da bi je koristio, i zato je ona dopustila da bude ubijen. Njegovom smrću, kaciga je ponovno prešla u fazu uspavanosti i čekala jednoga koji je vrjedniji..." General ponosno pokaže na sebe. "I napokon je pronašla mene, kao što vidiš." "I ti si iste krvi?" "Vrlo dobro. Da, jesam. Ali mnogo manje nečiste nego što je bila ona koja je tekla u toj budali i, u to ne sumnjam, mnogo manje

102

nečiste nego ona što teče u tebi. Da, Norrec Vizharan, možeš reći da smo ti, ja i onaj koji je otkrio glavu svi roñaci - vrlo daleki, naravno" "Ali tko -" vojnikove se oči raširiše. Napokon mu je svitalo. "To nije mogućel" Xazax nije ništa rekao, no bilo je očito da on još ne razumije. Demoni nisu uvijek shvaćali ljudsko parenje i njegove rezultate. Istina, neki su od njihove vrste poznavali taj proces i, uistinu, brzo se razmnožavali uz pomoć njega, no razmnožavali su se poput životinja i nisu se brinuli za krvne linije. "O da, roñače." Malevolvn se široko nasmije. "Svi smo mi potomci samoga velikoga i plemenitoga Bartucal" Bogomoljka sklopi svoje čeljusti, po svoj prilici impresioniran. Izgledao je još samozadovoljniji. Vjerojatno zato što je dobro izabrao pridruživši se silama s Augustusom Malevolvnom. A što se tiče Norreca, bilo je očigledno da nije zadovoljan ovim otkrivenjem. Poput toliko bezvrijednih smrtnika, nije razumio stoje Bartuc gotovo postigao. Koliko je još ljudi zaslužilo poštovanje i strah ne samo svoje subraće, nego i u Nebesima i Paklu takoñer? General je bio malo razočaran jer, kao što bijaše rekao, njih su dvojica uistinu bila neke vrste roñaci. Naravno, budući daje Norrecu preostalo još samo nekoliko trenutaka života, razočaranje nije uopće bilotako veliko. Smaknuta budala je uvijek smaknuta budala. To je za svijet uvijek dobro djelo. "Krv zove krv..." promrmlja Norrec, zureći dolje u pijesak. "Krv krvi, ona je rekla ..." "Uistinu! I zato je s tobom oklop mogao djelovati kako nije to-liko mnogo stoljeća. U njemu je ležala zapretena velika, no beživotna ' moć. U tebi je tekao život koji je velikoj magiji dao životnu iskru. Bilo je to kao da su se dvije polovice, koje su dugo bile razdvojene, spojile kako bi stvorile cjelinu!" "Bartucovakrv..." Augustus Malevolvn skupi usta. "Da. Prošli smo to već ... spomenuo si 'nju'? Možda moju Galeonu?" "Nekromanticu, kneže", ubaci se Xazax. "Ovaj tren prili čno mrtvu." On podiže jedan ud nalik kosi natuknuvši uzrok njezine smrti. "No što se tiče vještice, ni nje više nema." "Šteta, no pretpostavljam daje tako trebalo biti." Nešto padne na pamet mršavome zapovjedniku. "Ispričaj me na tren, hoćeš li?" On se okrene nazad paklenskim ratnicima koji su napadali Lut Gholein, zamišljajući demona koji je nosio Zakovo lice. U daljini, avetinjski podanik iznenada se okrene od svog zadatka za katapultom i požuri prema Malevolvnu. U trenutku kada je stigao do generala, on kleče na jedno koljeno. "Da, kneže -" Kratak uzdah ote se lažnom Zaku, kada iznenada primijeti Norreca i oklop. "Na - na zapovijed!" "Grad više nema nikakvu vrijednost. Vaš je da se poigrate njime." Okrutni, preširoki cerek otkri mrtvačeve zube. "Vrlo si velikodušan, kneže ..." General Malevolyn klimne, a tada mu odmahne. "Idi! Neka ni jedan život ne bude pošteñen. Lut Gholein služit će kao primjer kakve izglede ima bilo koje drugo kraljevstvo i moć protiv mene." Stvar koja je imala Zakovo lice požuri, gotovo poskakujući od sreće, dok je žurio reći ostalima. Horda će opustošiti grad. Neće ostaviti ništa. To će na mnoge načine umiriti kneza zbog onoga što se dogodilo kod Vin-juna. Vin-jun. Malevolvnova se prsa naduše od iščekivanja. Sad kada je imao oklop, pred njim će pasti čak i Kehjistan, legendarni dom Vizjereija. Ruka mu je pratila crtež lisice i mačeva izdubljen na njegovom vlastitom prsniku, znak Davona. Kad je zaklao svoga oca i spalio kuću što ga nikada nije priznavala, Augustus Malevolvn odlučio je nositi simbol te kuće na svojemu oklopu kako bi ga podsjećao daje uvi-jek moguće uzeti ono što se želi. A sada je pak došlo vrijeme da taj simbol ostavi po strani i zamijeni ga boljim. Krvavocrvenim odijelom Bartucovim. On se okrene nazad Xazaxu i najamniku. "No, hoćemo li početi?" Xazax gume Norreca naprijed. Čovjek se spotakne, a zatim se usudi pogledati demona. Ugled njegova dalekog roñaka malo poraste u Malevolvnovim očima. Lakrdijaš je barem imao muda. No riječi koje Norrec gorko procijedi, nisu se nimalo svidjele novome knezu. "Ne mogu ti ga dati." "Kako to misliš?" "Neće dolje. Puno sam puta pokušao i jednostavno ga ne mogu skinuti, čak ni čizme! Nemam nikakve kontrole nad oklopom! Mislio sam da imam, no to je sve bila prijevara! Oklop uvijek odluči kuda ću ići i što ću raditi!" Njegova tragična situacija zabavljala je generala Malevolvna. "Zvuči skoro kao komična opera! Ima li u ovome imalo istine, Xa-zax?" "Ovo bi reklo da budala zbori istinu, kneže. Nije se čak mogao niti pomaći da spasi nekromanticu..." "Fascinantno. Ipak, taj problem uopće nije teško riješiti." On uperi ruku u pravcu Norreca. "Ne s moći koja je sada pod mojom kontrolom." Malevolvn je, vradžbinom prizvanom iz sjećanja koja nisu njegova, mogao sasušiti vojnika unutar oklopa, ostavljajući samo suhu ljusku koja bi se lako mogla skinuti. Bartuc je tu čaroliju koristio više nego jednom, i dobro mu je koristila za njegova vladanja, nikada ga ne iznevjerivši. No, sada jest. Norrec Vizharan je stajao razrogačenih očiju, ali netaknut. Izgledao je kao daje stvarno očekivao da će umrijeti, stoje neuspjeh ovako jake čarolije činilo još nevjerojatnijim. Xazax je predložio mogući razlog. "Tvoja čarolija okružuje cijelo tijelo, kneže.

103

Možda odijelo reagira kao daje samo napadnuto." "Dobro razmišljaš. Tada ćemo morati učiniti nešto osobnije." On pruži ruku i u njoj se pojavi demonska oštrica. "Ako ga obezglavim, to će presjeći vezu s odijelom. Treba mu živi domaćin, a ne truplo." Kako mu se približavao, general je primijetio da se najamnik bori unutar oklopa, pokušavajući se očajnički pokrenuti. Malevolvn shvati nereagiranje Bartucovog oklopa kao znak daje ovaj puta izabrao ispravnu metodu. Jedan brzi rez i gotovo. Na neki način, Vizha-ran se trebao smatrati počašćenim. Nije li i prvi knez poginuo na isti način? Možda Malevolvn zadrži čovjekovu glavu kao trofej, podsjetnik na ovaj čudesan dan. "Uvijek ću te se sjećati, Norrec, roñače moj. Sjećat ću te se zbog svega što mi dade." General Augustus Malevolvn pripremi mač od ebanovine, stručno naciljavši žrtvino grlo. Da ... jedan brzi zamah. To je kudikamo elegantnije nego sjeckati dok glava ne otpadne. Smiješeći se, on izvede ubojiti udar - - samo da bi njegova oštrica bila odbijena istom takvom koja se pojavila u Norrecovoj lijevoj ruci. "Što, tako mi PaklaT Najamnik se činio jednako zaprepaštenim. Iza Norreca Vizhara-na, čudovišni demon je klepetao i drhtao u otvorenom zaprepaštenju. Norrec - ili, bolje rečeno oklop - se prebaci u borbeni stav. Drugo crno sječivo bilo je spremno za bilo kakav generalov napad. Čudan izraz raširi se vojnikovim licem. Bio je to izraz koji je pokazivao istovremenu smetenost i zamišljenost. Nakon trenutka oklijevanja, on se čak usudi obratiti Malevolvnu. "Pretpostavljam da misli da ti nisi pravi izbor za njega, generale. Pretpostavljam da ćemo se biti prisiljeni boriti za njega, generale. Žao mije, vjeruj mi." Malevolvn se borio protiv rastućeg gnjeva. Nije si smio dopustiti da izgubi živce. Mirnoga glasa odvrati: "Tada ćemo se boriti, Vizha-rane - i još će slaña biti ova borba, kada ja pobjedom dobijem oklop!" On zamahne na Norreca. Xazax se bojao da je počinio užasnu pogrešku. Sada su pred njim stajala dva smrtnika obučena u dijelove Bartucovog oklopa. Obojica su se činila sposobnima vladati nekim stupnjem kneževe drevne magije. Ipak, bogomoljka je ulagala napor u Malevolvna, koji se do sada činio predodreñenim nasljednikom. No, oklop je očigledno drugačije gledao na stvar i odlučio je obraniti svojeg potpuno nevolj-nog domaćina. Demon se jako trudio da uvjeri svojeg paklenskog gospodara, Beliala, da žrtvuje toliko paklenskih podanika za ovaj trud. Belial se složio samo zato što je i sam smatrao da mu novi Bartuc može dati prednost koja mu je trebala ne samo protiv njegovih rivala, nego zbog mogućeg povratka nekog od tri Vrhunska Zla. Ako je Xazax pogrešno procijenio, i ako Norrec Vizharan nekako uspije pobijediti, izgledat će kao daje Belialov namjesnik u potpunosti krivo vodio cijelu stvar. Belial nije trpio nesposobnost kod svojih slugu. Sada, dok je promatrao dvojicu koja su se pripremala za borbu, bio je takoñer siguran daje osobito odijelo od njega načinilo budalu. Ponašalo se kao da jedva čeka da se ponovno ujedini s kacigom, a tada se pridruži ispunjenju demonovog zadatka. No, sada je bogo-moljka bila uvjerena daje samo tražilo kacigu, a da se kasnije namjerava okrenuti protiv njega. Ono mora znati daje Xazax bio taj koji je doveo vodenog behe-mota na smrtni svijet i koji je, nakon ispitivanja mrtvoga mornara, poslao čudovište da napadne brod. Cijelo je vrijeme Xazax mislio da može ubrzati stvari i uzeti oklop prije no što stigne do kopna. Gale-ona gaje dobro dovela do približne Norrecove lokacije. Paklenskoj beštiji trebalo je biti jednostavno rastrgati slabi drveni brod, a tada odvojiti oklop od mrtvačeva tijela... Samo ... samo oklop ne samo daje odbio titanskog stvora, nego gaje i ubio bez nekog truda. Rezultat je bio toliko zapanjujući, daje Xazax panično pobjegao. Nikada nije očekivao da bi začarani oklop mogao osloboditi tako veliku moć ... Bogomoljka je gledala u najamnikova leña. Donio je odluku. S Malevolvnom kao knezom, Xazax je imao nešto spektakularno za pokazati svojem gospodaru - saveznika s kojim bi mogli zdrobiti Azmodama a, ako bude trebalo, i trojicu. No, s Norrecom Vizhara-nom, nevoljnim domaćinom, Belial sigurno ne bi bio tako zadovoljan. A kada je njegov gospodar nezadovoljan ... oni koji su ga iznevjerili dosta pate zbog toga. Demon podiže jednu kosu, dobivajući na vremenu. U žaru bitke, trebat će mu samo jedan udarac. General će se možda žaliti zbog nečasne pobjede, no uskoro će to prevladati. A tada se mogu vratiti uništavanju Lut Gholeina. A potom ... i ostatka smrtnoga svijeta. Norrec nije osjećao niti djelić samopouzdanja kojeg je pokušavao pokazati pred generalom Malevolvnom. Dok su njegove riječi koje su se ticale nevoljnosti odijela da se odvoji od njega bile točne, to nije značilo daje on vjerovao u sposobnost začaranog oklopa da porazi časnika s kacigom. Malevolvn je uistinu izgledao kao daje veza izmeñu njega i kacige nadišla upitni savez pod kojim je Norrec patio. Ne samo da je Malevolvn dijelio znanje i umijeća Krvavog kneza, nego je i sam imao vještina koje je trebalo uzimati u obzir. U kombinaciji s onime stoje nudila kaciga, vjerojatno se čak niti oklop nije mogao dugo suprotstavljati odlučnome zapovjedniku. General krene na njega. Napao je takvom žestinom daje odijelo moralo koraknuti unazad kako bi spasilo Norreca. Ognjene oštrice sudarale su se stalno iznova, svaki puta izazivajući iskrenje. Da su se borili u nekom drugom okruženju, a ne u pješčanoj pustinji, vrlo bi vjerojatno zapalili vatru. Norrec se sa svoje strane brinuo da bi neka iskra mogla završiti na njegovoj kosi ili ga oslijepiti. Bilo je dovoljno loše stoje morao sudjelovati u očajničkoj borbi bez ikakvog izbora hoće li napasti ili se braniti. Jer, kako je brzo uočio, odijelo je imalo neke praznine u svom poznavanju mačevalačkog umijeća. Istina, suprotstavljalo se Malevolvnovim udarcima, no Norrec je vidio barem jednu otvorenu šansu upropaštenu. Zar Krvavi knez nije naučio kako pošteno vladati mačem? "Pomalo kao da se boriš sam sa sobom, zar ne?" podrugivao mu se njegov protivnik. Augustus Malevolvn je, činilo se, uživao, ne-

104

sumnjivo siguran u svoju pobjedu. Norrec ne reče ništa. Želio je, ako treba i umrijeti, da to bude zbog njegovog vlastitog truda, a ne zbog pogrešaka začaranog oklopa. Malevolvnovo sječivo proñe na nekoliko centimetara od njegove glave. Norrec prokune i tiho promrmlja oklopu: "Ako ne možeš bolj e od toga, j a bih trebao voditi!" "Stvarno tako misliš?" retorički upita general. Više se nije doimao tako zabavljenim. "Zar misliš daje glupan poput tebe vrjedniji titule i nastavljanja naslijeña, nego ja?" Odijelo se iznenada moralo braniti od serije Malevolvnovih napada brzih poput munje. Norrec tiho prokune generalov dobar sluh. Čovjek je mislio da mu se on ruga. Služio je pod mnogim iskusnim časnicima, borio se protiv mnogih nadarenih protivnika, no Norrec se nije mogao sjetiti nijednoga sa snalažljivošću Augustusa Malevolvna. Jedino je činjenica da se general borio s Bartucovim vještinama uz svoje, omogućavala oklopu da predvidi većinu njegovih poteza. No, da nije bilo zaštite oklopa, Norrec bi već dvaput bio mrtav. "Sretan si što te magija oklopa tako dobro čuva", reče mršavi zapovjednik, dok je ovaj uzmicao. "Inače bi ova stvar već bila gotova." "No, ako ja umrem tako brzo, to bi značilo da oklop i nije tako poseban kao što si se nadao." Malevolvn zahihoće. "Istina! Ima u tebi ipak neke mudrosti. Hoćemo li vidjeti kako ona izgleda kad je se raspe po pijesku?" On ponovno probi kroz i oko Norrecovog garda. Dvaput je Bar-tucov prsnik umalo iznevjerio vojnika. Norrec zaškrguće zubima. Drevni je knez bio dobar mačevalac, no služio se metodama Vizjerei-ja. Nakon toliko godina u Fauztinovom društvu - koji je unatoč tome stoje bio mag, dobro vladao mačem - veteran je vjerojatno znao više od prisutnog generala o prednostima i nedostacima njihovog stila borbe. Činilo se daje Malevolvn prihvatio daje to pretapanje njegovih i Bartucovih vještina moglo samo značiti boljitak, ipak, da se Norrec sam borio s generalom, mogao mu je ugroziti život barem dva. Iznenada vrisne. Njegovo desno uho kao da se zapalilo. Generel Malevolvn napokon je pogodio, iako gaje samo okrznuo. Na žalost, s ovim magičnim mačevima, čak je i to značilo užasno bolnu povredu. Cijelo je Norrecovo uho kljucalo, no na sreću, unatoč rani, još je uvijek čuo na njega. No, još jedan takav udarac ... Kad bi bar on sam mogao ući u bitku. Kad bi bar odijelo shvatilo da on ima više izgleda. Znao je za slabosti, poznavao je čak i zapad-njački stil koji je koristio general. Znao je neke trikove za koje je sumnjao da ih čak i general zna. Kad je netko najamnik, nauči triko-ve koje nadomještaju nedostatak normalnog treninga, a ti su trikovi više nego jednom spasili veterana. Dopusti mi da se borim ... ili mi barem dopusti da se borim uz tebe! Odijelo gaje ignoriralo. Odbilo je Malevolvnov posljednji napad, a zatim pokušalo oponirati potezom koji veteran prepozna s neke od povremenih Fauztinovih sesija mačevalačkih treninga. No, Norrec je takoñer znao da su Vizjereiji takoñer razvili i protuudarac za taj napad. Trenutak kasnije, Malevolvn dokaže da je bio u pravu, time što je odbio napad. Zasada je pobjeñivao general. Nije se moglo dugo ovako nastaviti. Bartucov oklop možda želi Norreca za svoga jednostavnog i podatnog domaćina, no ako se stvari ovako nastave, morat će se povinovati vještini i moći generala Malevolvna i njegove začarane ka-cige. Zamišljen, Norrec jedva primijeti daje njegov protivnik iznenada krenuo prema njegovom licu. Veteran odmah podiže vlastiti mač i jedva odbi Malevolvnovu oštricu. Da nije, generalov bi mač probio ravno kroz njegovu lubanju i izašao na vratu. Tada Norrec shvati daje on, a ne oklop upravo odbio umalo fatalan napad. Nije imao vremena razbijati glavu s ovom iznenadnom promjenom jer Malevolvn nije usporavao svoje napredovanje. Onaj koji je želio biti knezom, stalno je zamahivao na Norreca, prisiljavajući ga da uzmiče prema Xazaxu koji je promatrao bitku. No, unatoč nesigurnosti svoje situacije, Norrecove nade porastu. Ako umre, umrijet će kao svoj čovjek. Augustus Malevolvn pokuša udarac kojeg je Norrec poznavao s jedne od svojih prvih haračina kao najamnika. Za taj je manevar tre-balo spretnosti i izvježbanosti i često bi uspijevao, no Norrec je od zapovjednika naučio kako ga se može iskoristiti u svoju korist... "Što?" Malevolvn se zablene, što je zabavljalo Norreca dok je pretvarao ono što bi trebalo biti generalov smrtonosni udarac u izne-nadni protunapad, koji je prisiljavao njegovog protivnika da se povuče ili da izgubi glavu. Ne časeći ni časa, Norrec odluči gurati generala dok se ovaj ne spotakne ili čak ne padne zbog mekoga pijeska, no u zadnji čas, Ma-levolvn uspije vratiti dvoboj na mrtvu točku. "Dakle", zadahta čovjek s kacigom. "Čini se daje odijelo sposobno učiti poput čovjeka. Zanimljivo. Nisam znao da bi moglo znati taj zadnji potez." Norrec se sustegne od kazivanja istine. Svaka prednost koju je imao, kako god mala bila, dobro će mu doći. Ipak, nije se mogao suzdržati, a da se nakratko ne naceri. "Smiješ se? Misliš da mu je dosta naučiti trik ili dva? Da vidimo kako ćete se ponašati ako malo promijenimo pravila..." Malevolvnova slobodna ruka iznenada se podiže i Norrecove oči zabljesne jarko svjetlo. On divljački zamahne, uspijevajući dva puta parirati generalu, a zatim strašna snaga istrgne mač iz njegovih ruku. Norrec stupi natrag, izgubi potporanj i padne na leña na pijesak. Iako mu je vid još patio zbog posljedica Malevolvnove prevarantske čarolije, pali je borac vidio mračnu priliku svoga slavodobitnoga protivnika kako se nadnosi nad njim. Malevolvn je u obje ruke imao po jedan crni mač. "Bitka je gotova. Mogu reći da si se dobro borio, roñače. Na posljetku mi je palo na pamet da si se činio malo pohlepniji nego

105

spočetka, kao da si se sam pridružio dvoboju. Napokon si pomislio da će te suradnja s oklopom spasiti? Dobro si zapazio, no očito si to odlučio odveć kasno." "Ne gubi vrijeme!" prasne Xazax odnekud iza Norreca. "Udari! Udari!" ,Ignorirajući demona, Malevolvn je odmjeravao dva mača, diveći im se. "Savršeno su balansirani. Mogu baratati s oba bez straha da ću se spetljati. Zanimljivo je takoñer da ovaj tvoj još postoji. Pomislio bih da će nestati izvan tvojih ruku, no pretpostavljam daje to zbog toga što sam ga odmah zgrabio. Bartucove čarolije su pune iznenañenja, zar ne?" Još uvijek se pokušavajući usredotočiti, Norrec iznenada osjeti kako njegova lijeva ruka zvoni. Bio mu je poznat taj osjećaj. Već ga je prije bio iskusio. Odijelo je smišljalo neku varku, no borac nije znao kakvu - Da, znao je. Znanje ispuni Norrecovu glavu i odmah mu omogući ne samo da shvati ulogu začaranog oklopa u ovome, već takoñer i čovjekovu. Jer će za uspjeh morati raditi zajedno. Jedan sam nema izgleda za uspjeh. Norrec se suspregne od smiješka. Umjesto toga, zadovolji se samo odgovorom svojem protivniku: "Da... jesu." Lijeva rukavica bljesne. Norrecov se izgubljeni mač pretvori u crnu sjenu koja se zaroji-la oko Malevolvnove ruke i glave. Psujući, general oslobodi pritisak na vlastito oružje i zamahne prema proždirućoj sjeni. Iz njegovih usta začuše se drevne riječi, riječi Vizjereija. Zeleno svjetlo isijavalo je iz vrhova njegovih prstiju, proždirući nazad sjenu. Ipak, dok se Malevolvn fokusirao na novu prijetnju, Norrec ga zaskoči kao stoje oklop i želio. Dok je sjena blijedjela pod pritiskom generalove čarolije, Norrec uhvati Malevolvna za ruke, i njih se dvojica stadoše hrvati. Ovako blizu, ni jedan se nije usuñivao koristiti Bartucovu magiju. "Borba je ponovno izjednačena, generale", promrmlja Norrec. Po prvi je put osjećao daje on, nitko drugi, vladao situacijom. Oklop i on su napokon imali zajednički cilj - trijumfirati nad ovim zlim neprijateljem. Ispuni ga uzbuñenje dok ga je grabio, uzbuñenje na pomisao da Malevolvn leži mrtav pod njegovim nogama. A činjenica da je ova nova odlučnost i samopouzdanje mogla vrlo lako dolaziti od nekog drugog izvora, a ne njega samoga, nije mu pala na pamet. Niti mu je palo na pamet da se, ako ubije onoga koji je nosio grimiznu kacigu, tada sam prokleo na sudbinu da je Bartucov oklop izabrao njega. Xazax je promatrao iznenadnu promjenu dogañaja s velikim strahom. Promjena klime u bitci uhvatila je čak i njega nespremnog, a smrtnik s kojim je odlučio sklopiti savez je riskirao poraz. Xazax nije mogao toliko riskirati. Morao se osigurati da taj dvoboj završi s Malevolvnom kao pobjednikom. Divovska bogomoljka namjesti se za napad - *,.

& mJVarai i prijeñe preko vijugave dine i uñe u još jednu noćnu moru. U daljini, ratnici u crnim oklopima udarali su na dveri Lut Gholeina vičući s ubilačkim, gotovo nehumanim bijesom. Branitelji su odozgo neprestano ispaljivali strijele na njih, no začudo, njihove mnogobrojne strijele nisu, koliko je ona mogla vidjeti, imale nikakvog vidljivog učinka. Gotovo kao da su napadači bili imuni na smrtonosno oružje. Sudeći prema svemu stoje mogla vidjeti, nekromantica je bila prilično sigurna da će se vratnice pod velikim naprezanjem uskoro urušiti, popuštajući pred divljom silom. No, ova užasna bitka bila je ništa prema dvoboju koji se odvijao nedaleko od nje zdesna. Ponovno je našla Norreca, a ovaj je puta s njime našla ne samo demona, nego i bijesnog čovjeka odjevenog u oklop sličan onome ljudi koji su napadali Lut Gholein. Sličan u svemu osim u njegovoj grimiznoj kacigi. Nekromantica odmah prepozna Bartucovu kacigu. Sada su stvari imale više smisla. Knežev je oklop žudio za ponovnim ujedinjenjem, no imao je dva domaćina s kojima se morao suočiti, a samo je jedan od njih mogao završiti s plijenom. Na žalost po Norreca, imao je šansi izgubiti sve, bez obzira na rezultat bitke. Ako ubije svoga neprijatelja, postat će lutka oklopa, a ako ne uspije u borbi, umrijet će pod nogama novoga Krvavog kneza. Kara je nekoliko trenutaka promatrala trojac, pokušavajući smisliti što da učini. Ne našavši odgovor koji bi ju zadovoljio, ona se okrene nazad svojim raspadajućim pratiocima. "U klinču su, a demon je samo nekoliko metara iza njega! Što ćete -" Govorila je zraku. I Tryst i Fauztin bili su potpuno nestali. Pije sak nije pokazivao nikakve tragove njihova odlaska. Kao da su jed nostavno odletjeli u zrak i nestali. > Na žalost, to je ostavilo nekromanticu da sama odluči što će učiniti, a vrijeme je sve više odmicalo. Norrec je opet uspio izjednačiti bitku no, dok je Kara promatrala, paklenska se bogomoljka počela približavati borcima. Kara se mogla sjetiti samo jednog razloga

106

zašto bi to učinila. Znajući da joj ništa drugo ne preostaje, mračna svećenica potrča prema golemom demonu. Ako se bude uspjela dovoljno približiti, imat će nekakvih šansi. Bogomoljka visoko podiže jedan zlokobni ud, čekajući priliku za udarac... Kara shvati da neće uspjeti, osim ako, naravno, ne poduzme očajnički potez. Već je u ruci držala svoj obredni bodež, za koji joj je Sadun Tryst nagovijestio da bi joj mogao biti od koristi. Sve do sada, Kara ga se nije usuñivala upotrebljavati zbog straha da ga ponovno ne izgubi. Oružje je bilo dio njezina poziva, dio njezina bića. I jedini mogući način da spasi Norreca. Bez oklijevanja ona nanišani zlokobno stvorenje - Sad! pomisli Xazax. Sad! No, taman u trenu kada bogomoljka odluči napasti, unutar nje bukne vatra i proširi joj se zapanjujućom brzinom po cijelom tijelu. Monstruozni se kukac prevali i gotovo padne preko dvojice koji su se borili. Xazax okrene glavu kako bi vidio uzrok svoje agonije i otkrije u svojim leñima svijetleći bodež načinjen od nečega što nije bio metal. Odmah prepozna složene rune na ispupčenoj dršci. Znao je zašto mu je tako maleno oružje moglo prouzročiti toliko bola. Nekromantski obredni bodež ... no jedino takvo biće koje je Xazax sreo brzo je ubijeno, toliko sigurno da ne može biti - Ali, eno nje, jurila je prema njemu unatoč činjenici daje trebala biti mrtva. Bogomoljka je znala gdje ju je udarila, znala je da nijedno ljudsko biće ne bi preživjelo udarac, pa čak ni oni koji se bave životom i smrću poput nje. "Ne možeš biti ti?" zahtijevao je. Osjećaj straha brzo gaje ispunjavao. Unatoč svome kaotičnome podrijetlu, demoni su imali vrlo čvrst osjećaj o tome kako stvari funkcioniraju. Ljudi su krhki: raspori, ubodi, zasijeci ih ili razderi na dijelove na odreñeni način, i oni će umrijeti. A kada jednom umru, ostaju takvima, osim ako ih se ne zazove u oblik nekog sablasnoga sluge. Ova se žena suprotstavljala tim pravilima ... "Mrtva si bila i mrtva si trebala ostati!" "Ravnoteža diktira uvjete života i smrti, demone, a ne ti." Ona skupi svoju desnu ruku u pesnicu i uperi je u njega. Nevjerojatna slabost proširi se demonom. Xazax zadrhti, a zatim se prene. Nekromantičina čarolija ne bi trebala na njega imati tako dubok utjecaj, no s njezinim bodežom u sebi, on je postajao kudikamo osjetljiviji na bilo koju njezinu čaroliju. Nije smio dozvoliti da se takva situacija dugo nastavi. Skupivši svu snagu koju je imala, bogomoljka svojim gornjim udovima potkopa pijesak, a zatim ga baci u čarobničino lice. Dok se ona borila da povrati vid, Xazaxovi središnji udovi izvinuše se una-1 zad na nevjerojatan način i potražiše podmukli bodež. Pekao ga je užasno, no on se natjera da uhvati dršku i pokuša l izvući bodež. Zaurlao je trzajući začaranu oštricu, toliko je snažan j bol postao. Razderat će je u krvave komade zbog tog njenog odvratnog čina. l Pribit će je, a zatim oguliti svaki sloj njezine kože, svaki djelić njezi-| nih mišića, i sve to dok joj srce još kuca. No, baš kada je monstruozni kukac osjetio da se oštrica olabavi-| la, nekromantica izusti posljednju čaroliju. I ispred bogomoljke se pojavi sjajno biće. Toliko je uzvišena njegova prisutnost bila da su demonskoj bogomoljki izgarale oči. Iz- i gledao je poput čovjeka, no sve su ljudske nesavršenosti bile uklo- j njene. Njegova zlatna kosa i ljepota njegova lica utjecale su čak i na l demona. U svakom slučaju, iako fasciniran prisutnošću lika, Xazax j nije propustio zamijetiti veličanstveni, sjajni mač kojim je vizija vla- i dala iskusnom gracioznošću... "Anñeo!" Xazax je znao da je ono što je vidio morala biti halucinacija, j Nekromante je bio glas da mogu izazvati takve užasne varke izravno j u umu svojih neprijatelja, no čak ni ta spoznaja nije mogla odagnati'! iskonski strah koji je preplavljivao demona. Na posljetku, Xazax je samo znao da je jedan od carskih ratnika s Nebesa došao po njega. S neljudskim krikom, kukavička bogomoljka okrene se od Kare i pobježe. Kako je to učinio, bodež sklizne iz njegove rane. Demon je bježeći po pijesku za sobom ostavljao potok guste crne tekućine. Kara Noćna Sjena promatrala je svoga protivnika koji je nestajao u prostranstvima Aranocha. Bilo bi joj draže daje njezin susret s bogomoljkom završio na mnogo konačniji način, no budući daje bila iscrpljena, to bi se isto tako moglo okrenuti i protiv nje. Čarolija će ga sprječavati u bilo kakvim prljavim igrama neko vrijeme, barem dovoljno dugo, nadala se Kara, da se uhvati u koštac sa zlokobnom prijetnjom oklopa. Ona pokupi svoj bodež i okrene se prema mjestu gdje su se Norrec i njegov neprijatelj još borili. Nekromantica frkne. Ako pobijedi stranac s kacigom, njezin će zadatak biti brz i jasan. Bodež će se pobrinuti za brzi kraj drugog dolaska Krvavoga kneza. A što ako Norrec pobijedi? Kara ni tu nije imala izbora. Bez domaćina, oklop više ne može prouzročiti zla. Tko god od njih dvojice da pobijedi, ona će se morati pobrinuti da preživjeli ne doživi ni sljedeći udisaj. Ni Norrec ni njegov protivnik nisu primijetili da se kraj njih odvija bitka, toliko je očajnička postala njihova vlastita borba. Njihove ruke u rukavicama stalno su iznova isijavale mračnu magiju koja bi zaživjela, a zatim brzo umrla. Iako Malevolvn nikada nije nosio oklopljeno Bartucovo odijelo, sama kaciga davala mu je snagu i moć jednaku onoj kojom je vladao voljni Norrec. Zbog toga se borba održavala na mrtvoj točki. No oba su čovjeka znala da jednome od njih na posljetku mora doći kraj. "Ja sam predodreñen da zauzmem njegovo mjesto!" režao je Augustus Malevolvn. "Ja sam više nego samo njegova krv! Ja sam duh

107

njegove vrste, njegova ponovno roñena volja! Ja sam Bartuc koji se ponovno vratio u smrtni svijet kako bi povratio mjesto koje mu pripada!" "Nisi više njegov nasljednik nego što sam to ja", odvrati Norrec, ni sam svjestan da njegov izraz lica odgovara onome arogantnog zapovjednika. "Njegovaje krv i moja! Oklop je izabrao mene! Možda bi trebao porazmisliti o tome!" "Neću biti zanijekan!" General ugura jednu čizmu pod vojni-kovu nogu i natjera ga na gubitak ravnoteže. Oni se prevrnuše na tlo, Malevolvn odozgora. Pijesak je ublažio Norrecov udarac glavom, no ipak je načas bio omamljen udarcem.Koristeći tu situaciju, general gurne svoju ruku prema protivnikovom licu. "Otkinut ću ti lice i cijelu glavu", siktao je na Norreca. "Da vidimo onda koga oklop smatra vrjednijim..." Generalova crno-crvena borbena rukavica plamtjela je divljom magijom. Njegovi su prsti bili na samo nekoliko centimetara od is-punjenja toga obećanja. Dok mu je jedna ruka bila sputana rukom njegova neprijatelja, a druga zarobljena izmeñu dva oklopljena tije-la, Norrec je imao malo nade da će spriječiti sadističkog generala u ostvarenju njegove namjere... No u tom trenutku Norrec osjeti pokret iza sebe, kao da se treća osoba pridružila tučnjavi. Malevolvn pogleda gore prema pridošlici, i njegov slavodobitni izraz lica ustupi mjesto krajnjoj iznenañenosti. "Ti -" prozbori on nekako. Nešto u Norrecu požuri ga da iskoristi ovaj trenutak. On oslobo-1 di jednu ruku od generalovog pritiska, i odmah ga snažno udari u l bradu. Kratki proboj čiste magične energije poprati taj Norrecov uda- J rac i pošalje čovjeka s kacigom u zrak kao da ga je netko povukao! žicom koja mu je zakvačena za glavu. Malevolvn padne na pijesak uz i žestoki udar. General je bio previše omamljen udarcem da bi ustao. Sada usredotočen samo na pobjedu, veteranski borac ustade i j krene prema svom palom neprijatelju. U rastućoj sigurnosti daje on! cijelo vrijeme predodreñen za trijumf, Norrec se gotovo bacio na J generala, što bi ga koštalo života. U Malevolvnovoj se ruci pojavi jedno od crnih sječiva. Norrec j jedva daje imao vremena izmaći njegovu smrtonosnom zamahu, pa-1 dajući na pijesak pored drugog borca. General Malevolvn se otkotr-J lja i završi u čučnju. Držao je mač izmeñu njih. Unutar krvavocrvene' kacige, jasno se vidio podrugljiv izraz njegova lica. "Sada te imam!" Skačući naprijed, on navali. Vrh oštrice od ebanovine zabode se duboko ... duboko u prsa generala Augustusa Malevolyna. Kada je zlokobni plemić zazvao svoj začarani mač, to je istog trena podsjetilo Norreca da i on sam može ponovno zazvati svoje oružje u igru. U žurbi da napokon okonča s najamnikom, Malevolvn očigledno nije razmišljao o tome. Dok je njegov mač kretao prema Norrecu, Norrec se otkotrljao naprijed, istovremeno razmišljajući i dozivajući u postojanje svoje vlastito demonsko oružje. Sječivo Augustusa Malevolvna došlo je na nekoliko milimetara od veteranove glave. Norrecovo se sječivo materijaliziralo u tijelu njegovog protivnika. Malevolvn je blenuo u svoju ranu. Oštrica gaje probola toliko brzo, da njegovo tijelo nije odmah ni registriralo da mu se približava smrt. General ispusti svoje oružje, koje odmah nestane. U prošlim bitkama Norrec nije uživao u smrti svojih neprijatelja. Bio je plaćen za zadatak i izvršio ga je, no rat mu nikada nije pričinjavao zadovoljstvo. No, sada je osjećao žmarce kako mu prolaze niz kičmu. Uzbuñivali su ga i želio je još takovoga krvoprolića... On ustade, i prijeñe preko generala razjapljenih usta, koji je pao na koljena. "Više ti ne treba ovo, roñače." Norrec snažno povuče grimiznu kacigu s glave Augustusa Malevolvna. Malevolvn zavrišta kada on to učini no ne zbog neke fizičke boli. Norrec je razumio što je toliko mučilo čovjeka, čak više od smrtonosnog uboda. Razumio je, jer bi u tom trenutku osjećao isto daje netko pokušao strgnuti oklop s njegova tijela. Moć koja je bila sastavni dio Bartucovog odijela zavela ih je obojicu, no u ovome slučaju, Malevolvn je bio taj koji je izgubio dvoboj, i shodno tome, izgubio sva prava na tu moć. Ostavljajući kacigu po strani, Norrec prihvati dršku svojega "mača. S lakoćom ga izvuče, a zatim pregleda samu oštricu. Nije bila ^umrljana krvlju. Uistinu čudesno. Dobro mu je ovdje služila, služila iipiu je dobro kao nekoć kod Viz-juna ... ]' Ruka u rukavici ga zgrabi. General Malevolvn se s maničnim Uzrazom lica očajnički pokušavao pohrvati s njime. •'h Norrec mu okrene leña i naceri se. "Rat je gotov, generale." On ^pripremi svoj mač. "Vrijeme je da se povučeš." i Jedan lagani zamah otpravi glavu generala Malevolvna u pije-0ak. Obezglavljeni torzo joj se tren kasnije pridruži. ; j Kako je posezao dolje da uzme opjevanu kacigu, zazvao ga je ;n|enski glas. "Norrec? Jesi li u redu?"On se okrene prema Kari. Bio je iz više razloga sretan zbog njezina neočekivana povratka u život. U kratko vrijeme otkako su se sreli, ona mu je pokazala svoju odanost tako daje svoju manju egzistenciju žrtvovala za njega. Daje ostala mrtva, Norrec bi častio uspomenu na nju, no sada, budući daje nekako izmakla Xazaxovom smrtonosnom udarcu, zamišljao je druge načine daje iskoristi. Nekro-mantica je pokazala neke vještine i vjerojatno je bila sposobnija od podmukle Galeone. Njezino privlačno lice i tijelo ga takoñer natjera na razmišljanje o tome je li vrijedna da se s njome sjedini, a koja bi žena zdrave pameti odbila ponudu da se sjedini s Krvavim knezom? "Dobro sam, Kara Noćna Sjeno ... vrlo dobro!" On otvori ruku i dopusti magičnom maču da padne. Kako je oružje nestalo, Norrec

108

primi kacigu objema rukama i podiže je prema svojoj glavi. "U stvari, odlično sam!" "Čekaj!" reče crnokosa žena, požurivši prema njemu. U njezinim očima u obliku badema vidjela se zabrinutost. Lijepe su to oči, mislio si je novi knez. Te su ga oči podsjećale na oči jedne druge žene koju je upoznao za vrijeme svoga naukovanja u Kejihistanu. "Kaciga..." "Da ... moja je napokon ... sada sam potpun." Ona stupi pred njega i dotače jednom rukom njegov prsnik. Oči su joj se doimale molećivo. "Je li to uistinu ono što želiš, Norrec? Nakon svega što smo govorili ranije, zar stvarno želiš nositi kacigu i predati se Bartucovu duhu?" "Da se predam? Ženo, znaš li ti tko sam ja? Ja sam njegova krv! Krv zove krv, sjećaš li se? Na neki način, ja već jesam Bartuc, samo to nisam znao! Tko je bolji da nastavi? Tko je bolji da nosi titulu i naslijeñe?" "Sama Bartucova sjena?" suprotstavi se ona. "Neće biti više Norreca Vizharana, ne umom i dušom ... a ako oklop doñe na svoje, usuñujem se reći da ćeš i u pristupu postati sličan svojem prethodniku. Bartuc će biti taj koji nosi oklop. Bartuc koji će tražiti svoju ulogu. Bartuc koji je pobio mnoge nevine, kao što je on, a ne ti, pobio tvoje prijatelje..." Prijatelje... Užasne slike izmrcvarenih i krvlju natopljenih tijela Saduna Trvsta i Fauztina još jednom procvjetaše u Norrecovom opkoljenom umu. Oni su bili brutalno ubijeni, a on je trpio užasnu krivnju za ta ubojstva svakog dana otada. Dosta se precizno sjećao kako ih je oklop zaklao, a Kara je sada govorila da će doći i druge smrti. On lagano spusti kacigu. Borio se sa samim sobom. "Ne, ne mogu dopustiti da se to dogodi... Ne mogu ..." Njegove se ruke ponovno podigoše. Držao je kacigu odmah iznad svoje glave. "Ne!" zagrmi Norrec. Njegovo nijekanje sada je bilo upućeno začaranome odijelu. "Ona je u pravu, proklet bio! Ne želim biti dio tvoje krvave kampanje -" No kakva je to glupost... glas toliko nalik njegovom, šaputao je u njegovu umu. Moć je tvoja... možeš s njome učiniti što god želiš... svijet reda u kojem kraljevstva ne ratuju i gdje nitko nije siromašan ... to j e pravo naslijeñe ... to je ono što Bartuc želi... Zvučalo je tako dobro. Jednostavno položiti kacigu na glavu i biti u mogućnosti promijeniti svijet i načiniti ga onakvim kakav bi trebao biti. Demoni bi mu čak služili u tom monumentalnom zadatku. Njihove bi volje bile podložne kneževoj moći. Stvorio bi savršen svijet. Svijet kojemu bi čak i Nebesa zavidjela. A sve što treba učiniti, jest staviti kacigu na glavu i tako prihvatiti svoju sudbinu... Iznenada osjeti kako se Kara pomiče -Jedna mu ruka klizne s kacige i uhvati nekromantičinu ruku toliko snažno da Kara zadahta. Iz ruke joj ispadne sjajno sječivo koje je nalikovalo kosti ili slonovači. Htjela gaje upotrijebiti na njemu. "Glupa ženska ..." prasne Norrec, ne primjećujući da mu glas nije zvučao onako kako bi trebao. Gurne je na pijesak. "Ostani dolje! Odmah ću se pozabaviti s tobom!" Unatoč njegovom upozorenju, čarobnica pokuša ustati, no sa svih strana iziñoše pješčane ruke koje ju pribiše na tlo. Još pijeska preteče preko njezinih usta i tako je spriječi u izricanju neke usmene čarolije. Očiju sjajnih od iščekivanja, Norrec čvrsto prihvati kacigu i postavi je na svoju glavu. Svijet kakvoga nikada nije poznavao sada je ležao pred njim. Vidio je moć kojom je vladao i legije kojima je mogao zapovijedati. Sudbina koju je omeo njegov drug Vizjerei mogla je još jednom biti postignuta. Knez krvi ponovno živi. No, knezu trebaju vojnici. Ostavljajući Kani da se otima, Nor-rec se uspne na vrh dine i pogleda na Lut Gholein. S lakomim je zanimanjem promatrao demonske ratnike kako razvaljuju zidove i vrata. Grad se nalazio na nekoliko trenutaka od krvavog uništenja. Dopustit će svojoj hordi da se zabavi, da promaršira kroz Lut Gholein i zakolje svakog muškarca, ženu i dijete - a tada će im obznaniti njegov povratak u smrtni svijet. Zamišljao je krv kako teče odasvud, krv svih onih koji su ga se bojali i mrzili ga. Krv onih koji bi poginuli na njegovu zapovijed - Dina oko njega eksplodira. Dva tamna oblika iskočiše iz pijeska. Dva para snažnih ruku obuhvatiše njegove ruke i izvinuše mu ih na leña. "Zdravo ... stari prijatelju..." užasno poznat glas šaptao mu je s jedne strane. "Prošao je cijeli... životni vijek... otkako smo te zadnji put... vidjeli..." Vlast koju j e oklop imao nad Norrecom popusti na trenutak dok ' se prepoznavanje miješalo s iznenadnim užasom. "S-Sadune?" On se okrene u pravcu glasa i ugleda oguljeno raspadajuće lice • svog mrtvog druga. "Nisi nas ... zaboravio ... kako lijepo ... od tebe ..." Sablasni se lik smijao, otkrivajući pritom pocrnjele desni i požutjele zube. U nemogućnosti da pobjegne, Norrec okrene glavu na drugu stranu i tamo ugleda Fauztina. Ovratnik ubijenog Vizjereija bijaše spao, otkrivajući krastavu poderotinu na njegovom grlu. "Ne ... ne ... ne ..." Oni ga povukoše niz dinu k mjestu gdje se Kara još pokušavala osloboditi. "Pokušali smo... se s tobom sresti... na brodu... Norrec", nastavio je pričati Tryst. "No ti se sigurno ... nisi činio ... baš voljnim da nas... vidiš..."

109

Njihove oči nisu nikad treptale, a smrad smrti bio je sve očitiji i što su ga duže držali tako blizu. Njihova je prisutnost toliko zaokupila Norreca da čak ni oklop nije mogao dobiti kontrolu. "Žao mi je! Tako mi je žao! Sadune - Fauztine - Tako mi je žao!" "Njemu je žao ... Fauztine", prokomentira žilavi neumrli. "Jesi lito... znao?" Norrec pogleda mršavog Vizjereija, koji važno kimne. "Mi prihvaćamo ... tvoju ispriku... no ... bojim se... da nemamo izbora ... u onome što ... ćemo sad učiniti... moj prijatelju ..." Znatnom brzinom i snagom, Sadun Tryst otrže kacigu s Norre- cove glave. Činilo se kao da je veteran takoñer otrgnuo i Norrecovu lubanju. Tako mu je veliku bol prouzročilo ovo razdvajanje. SadajeNor-rec u potpunosti razumio kako se Malevolvn osjećao; On vikne, povlačeći svoje zarobljivače bijesom koji čak i njih prisili na borbu. "Drži... ga! Drž' -" Obje rukavice zablistaše bijesnim grimizom. Iako je proživljavao snažnu agoniju bola, Norrec je zamijetio rukavice i uplašio se... uplašio se za svoje prijatelje koji su već jedanput umrli zbog njegove nemogućnosti da bilo što učini kako bi spriječio proklete akcije oklopa. Potpuno je razumio da su ga njihovi ojañeni duhovi pratili. Takva je nepravda zahtijevala odmazdu. Na žalost, oklop nije imao namjeru da im zajamči tu mogućnost. Područje oko Norreca eksplodira šaljući dvojicu neumrlih kroz dinu s koje su se upravo bili spustili. S užasom je gledao dva tijela, u strahu da su opet poginuli. "Ne! Ne opet! Neću ti dopustiti da to ponovno učiniš!" Veteran jednom rukom uhvati drugu, i iako su se obje otimale, ovog se puta odlučnost pokazala presnažnom čak i za Bartucovo naslijeñe! Norrec cimne, koristeći vlastitu patnju da poveća svoju snagu ... Desna rukavica popusti. Bez oklijevanja, on je baci što je dalje mogao. Odijelo se odmah pokušalo okrenuti na tu stranu u potrazi za izgubljenim dijelom, no Norrec više nije dopuštao da se išta čini protiv njegove volje. On natjera oklop u drugom smjeru, u smjeru Lut Gholeina koji se sada mogao vidjeti kroz rupu na dini koja se urušavala. Koliko će dugo on kontrolirati moć, a ne obrnuto, nije mogao reći. Norrec je samo znao da mora pokušati što je duže moguće. Toliko dugo dok su njegov bijes i osjećaj krivnje raspaljivali njegove čine, imao je prednost, a Lut Gholein je imao još malo vremena. On podiže slobodnu ruku prema udaljenome gradu. Demoni su napokon probili put kroz jedna od vrata. Norrec više nije mogao okli-jevati. Riječi koje je izgovorio nikada nije naučio. Bile su to Bartucove riječi, Bartucova magija. No, do ovoga su trenutka Bartucova sjeća-nja, sjećanja njegovog prethodnika, postala poput njegovih. Znao je što mogu učiniti, što trebaju učiniti i stoga ih je voljno izrekao, iako gaje dio njega, koji još uvijek bio u vlasti oklopa, pokušavao u tome spriječiti. Daje bio svjedokom zlokobnog izricanja čarolije koju je Male-volyn izrekao pred Xazaxom u svome šatoru, Norrec bi možda za-mijetio daje ono što je upravo izustio zvučalo baš poput Malevolv-nove vradžbine, ali obrnuto. Ako je i bilo tako, on je jednostavno znao da će, ako ne učini ništa, cijeli grad biti okupan krvlju svojih grañana. Na kraju izricanja svoje čarolije, potomak Krvavog kneza vikne dvije posljednje riječi: "Mortias Diablum! Mortias Diablum!" Unutar zidina Lut Gholeina, branitelji su se borili, znajući da se bore s ljudima bez duša koji uopće nisu ljudi nego nešto kudikamo čudovišnije. Ipak, sultanovi ratnici bili su spremni na smrt čak i dok su se grañani pripremali pobjeći preko olujnih voda. Premda su kapetani brodova imali malo izgleda. Jedan od njihovih brodova već je potonuo, a drugi se razbio o dokove. Valovi su udarali na obalu, pa je čak i stajanje uz obalu bilo opasno. Tri su čovjeka već bila gurnuta s dokova dok su pokušavali pripremati bro-dove za izbjeglice. No, dok su sve nade umirale, dogodi se nešto istovremeno i uznemirujuće i čudesno. Unutar gradskih zidina, u crno odjeveni ratnici divljih pogleda zaustaviše se, zatim okrenuše glave u očitom strahu, a potom uglas ispustiše nečastive, divlje urlike. A tada iz leña svakog od njih probiše odvratni sablasni oblici s grotesknim neljudskim licima i udovima s kandžama koji su se izvijali. Oni koji su svjedočili dogañaju kasnije će reći da su vidjeli bijes i očaj na tim demonskim licima u trenutku prije nego će se sablasti, tugaljivo vrišteći, raštrkati na sve strane u Aranoch. Jedan je tren vojska tame stajala u stavu pozor sa spremnim oružjem. Oči koje su iznenada postale prazne zurile su ravno pred sebe. A tada, kao da je sve u njima isušeno zajedno s fantomima, svaki od monstruoznih vojnika poče se urušavati u sebe. Jedan po jedan, a tada i red za redom, napadači su padali. Njihove kosti, meso i dijelovi oklopa padali su na hrpu na takav način da je više nego jedan branitelj Lut Gholeina povraćao cijeli sadržaj svoga želuca. Jedan od zapovjednika, baš onaj kojemu je general Malevolvn naredio da nañe Norreca Vizharana, postane prvi koji je izrekao ono što su svi mislili. Koraknuvši prema najbližoj od odvratnih hrpa ostataka, časnik je oprezno gurne nogom. "Mrtvi su..." napokon promrmlja, u nemogućnosti da povjeruje da će on i njegovi ljudi nakon svega preživjeti. "Mrtvi su... ali kako?" "Norrec." On se okrene i ugleda Kani slobodnu. Sjajni bodež od slonovače bio je spreman u njezinim rukama. S njegovog lijevog i desnog boka doñoše dvojica utvara. Odlučnost mrtvih zauvijek otisnuta na njihovim licima. •; "Kara." On pogleda svoje bivše drugove.

110

"Fauztine. Sadune." "Norrec", nastavi nekromantica, "molim te, slušaj me." "Ne!" Najamnik iznenada zažali zbog oštrog tona. Ona je samo htjela da se učini ono što je i sam znao da mora biti učinjeno. "Ne ... slušaj ti mene. Ja - sada imam neku kontrolu nad oklopom, no osjećam da već lagano nestaje. Pretpostavljam da sam previše iscrpljen da bih se više s njime borio ..." "Kako si se uopće uspio boriti s njime?" "On je ... napokon ... Bartucov potomak ..." primijeti Sadun. "Nešto stoje ... oklop trebao ... da bi... ispunio sudbinu ... no nije ... shvatio da ... radi za ... obje strane. Koji bi drugi odgovor ... mogao biti? Ona spusti pogled. Norrec je mogao očitati bol u njemu. Iako je bila nekromantica, blijeda žena nije osjećala zadovoljstvo u ubijanju onoga koji nije svojevoljno izabrao učiniti takvo zlo. Ipak, dok je god on živio, cijelo je čovječanstvo ugroženo. "Bolje da to brzo učiniš. Jedan brzi ubod kroz grlo. To je jedini način!""Norrec -" ''''Brzo - prije nego što se moj um promijeni!" Nije mislio na opiranje sa svoje strane. Svi su oni to znali. Postojao je rizik da ga u bilo kojem trenutku oklop promijeni u idealnog domaćina za svoje podmukle želje. "Norrec - " "Učini to!" "Ovo nije ... kako je ... trebalo biti..." reče Tryst hrapavim glasom i očito ogorčen. "Fauztine! On nam se ... zakleo ..." Vizjerei, naravno, nije ništa rekao. Umjesto toga, krene prema Norrecu. S velikim protivljenjem, Sadun gaje polako pratio. Norrec proguta knedlu, nadajući se da će ovo ludilo brzo završiti. Ruka koja je još nosila rukavicu, iznenada se podigne. Fauztin je uhvati. "Najbolje je ... kako on kaže ... nekromantice ..." namrgoñeno promrmlja Tryst. "Izgleda kao ... da nemamo dosta..." Kara krene prema njemu. Bilo je očito da ne želi učiniti ono što je morala. "Žao mije, Norrec. Ovo nije onako kako sam ja željela da bude, ne onako kako je trebalo biti..." "Niti je onako kako će biti", reče čudnovati, gotovo mukli glas. Horazon je stajao nedaleko iza nekromantice. No nešto na njemu je bilo drugačije. Kada ga je Norrec bio nakratko ranije vidio, mislio je o njemu kao o kukavičkom pustinjaku vjerojatno lišenom pameti. No, ovaj je čovjek, iako i sada odjeven u prnje i s kosom poput neobrañenog korova, zračio prisutnošću zbog koje se sve oko njega činilo beznačajnim. Norrec je sada posumnjao u razlog zbog kojega je Malevolvn skrenuo pogledu odsudnom trenutku borbe, jer bi pojavljivanje drevnog maga sigurno bilo šokiralo napola opsjednutog generala... Golema i neočekivana količina ogorčenosti i mržnje izvirala je iz borca, a sva je bila usmjerena na njegovog nečasnog brata - Ne! Horazon nije bio njegov brat! Još jednom, oklop je želio povratiti kontrolu i ponovno upaliti pritajeni Bartucov duh. Norrec je uspio pobijediti osjećaje, no znao je da će sljedeći puta oklop vjero jatno prevladati. , 1: ; Dronjavi čovjek namjerno krene prema njemu. Tada Norrec pri mijeti čudnovato treperenje oko njega. Uhvaćeni ratnik zaškilji, po kušavajući razabrati što ga uzrokuje. < Cijelo Horazonovo tijelo bilo je oklopljeno tankim slojem svjet-J lećih i gotovo nevidljivih pješčanih granula. "Krv zove krv", promrmlja Vizjerei. Njegove su oči zurile ne trepćući. Čak su i dva neumrla koja su držala Norreca bila zatečena Horazonovom prisutnošću. "A krv će ovu nakaradu sada i dokončati." Norrec je osjetio kako volja odijela udara u njegovom umu, boreći se s njegovim tijelom. Samo udružena snaga njega i njegovih drugova sprječavala gaje da ne uspije. "Horazone?" prošapće Kara. Bjelokosi čarobnjak pogleda prema njoj, a žena uzmakne jedan korak. "Ne - ti jesi on, ali takoñer i nisi." On joj se, svima njima, udostoji nasmiješiti. "Ova živa ljuska je od drugoga. Pripada previše znatiželjnom čarobnjaku koji je davno slučajno pronašao Svetište Arcane, no nekako je zauvijek izgubio razum. Stalno sam ga otada nadgledao. Osjećao sam neku odgovor-nost ..." Ne objašnjavajući dalje što bi to u podzemnom skloništu moglo toliko uništiti um, sjajna je prilika pogledala u svoje posuñene ruke. "Meso je tako krhko. Mnogo su stabilniji i trajniji zemlja i stijena ..." "Ti!" zine Kara. Oči su joj bile gotovo jednako raširene kao i usta. "Napokon te znam! On ti je govorio, činilo se da te čak sluša -činilo se da te veliki Horazon voljan slušati - a to sve dosad nije imalo smisla! Ti si prisutnost koju sam osjećala - prisutnost samog svetišta." On kimne. Oči mu niti u jednom trenutku ne zatreptaše. "Da ... to se s vremenom učinilo kao prirodni put, prirodno kretanje stvari ..." Još uvijek se boreći s invazijom Bartucovog začaranog oklopa, Norrecu je trebao tren da shvati, a kada je shvatio, odgovor ga je toliko zaprepastio daje gotovo popustio svoju obranu. Horazon i Svetište Arcane bili su jedno te isto. "Moj se um gotovo raspao zbog onoga kroza što sam prolazio. Došao sam ovamo da pobjegnem od sjećanja i užasa. Zato sam izgradio skrovište i zakopao ga pod pijesak, podalje od svijeta." Smijeh prijeñe lažnim

111

Horazonovim licem. Bila je to vrsta smijeha onoga koji je zaboravio takve sitne ljudske čine. "I dok sam stalno iznova činio svoje skrovište prema vlastitoj slici i prilici, ono je postalo više ja nego teturava ljuska koju sam nosio - sve dok napokon jednoga dana, nisam odustao od onoga što je ostalo unutra i preuzeo novi, jači i daleko trajniji oblik ... i tako je bilo otada -" Horazon je mogao nastaviti dalje, no od tog trenutka, Norrecov se svijet oboji krvavim crvenilom. Osjećao je kako u njemu raste sveproždirući bijes. Neće ga se ponovno odreći! Horazon je izbjegao njegovom gnjevu kod Viz-juna, no čak i da je trebao spaliti cijelu pustinju, knez će imati svoju posljednju odmazdu! Horazonova lutka ponovno pogleda prema njemu, držeći jednu ruku podignutu kao da ga nešto pita. Borbena rukavica, ista ona koji je Norrec otrgnuo i bacio, materijalizira se na ruci staroga čarobnjaka. "Krv zove krv... aja zovem tebe, brate. Naš je rat završen. Naše je vrijeme završeno. Mi smo završeni. Tvoja moć poništava moju. Moja poništava tvoju. Pridruži mi se sada tamo gdje obojica pripadamo ... daleko od pogleda ljudi..." Druga se borbena rukavica otrže od Norreca i odleti na golu ruku svjetlećeg lika. A tada, u brzom slijedu, dio po dio oklopa s njegovih nogu, trupa i ruku poletje naprijed. Grimizno se odijelo brzo ponovno stvaralo oko staroga tijela. Nekamo je nestala poderana i prljava odjeća s pustinjaka i bila zamijenjena drugom, koja je više odgovarala oklopu. Čak su i čizme koje je Barruc nosio napustile Norreca i pridružile se ostatku odijela. Lažni Horazon podiže svoje ruke kada je njegovo zaprepašćujuće djelo bilo gotovo. Oči su mu gledale netremice, a njegove su usne bile mrgodno stisnute. Sa svakim se gubitkom Norrecov um približavao onome što je manje-više bio prije nego ga je zaposjele odijelo. Sjećanja i misli postadoše u potpunosti samo njegove, a ne one gospodara demona. No, nije nikako mogao biti osloboñen onih užasnih dana koje je proživio od grobnice. Nikada nije mogao biti osloboñen od užasa i smrti u kojima je igrao veliku ulogu iako ne svojom voljom. A kada je bilo gotovo, bjelokosi lik ponovo pruži ruku u rukavici i pozove kacigu. Stavivši je pod ruku, Horazonova lutka pogleda Norreca i ostale. "Vrijeme je da svijet zaboravi na Bartuca i Horazona. I za vas će biti dobro da tako učinite, svi vi." "Čekaj!" Kara se usudi približiti zagonetnome liku. "Jedno pitanje. Molim te, reci mi jesi li ti poslao ovoga", ona pokaže na Hora-zonovog domaćina, "da me nañe u Lut Gholeinu?" "Da... Osjećao sam da nešto nedostaje i znao daje nekromanti-ca u blizini - nekromantica koja ne bi trebala biti u gradu iznad mene - morala biti u to upletena. Trebao sam te bliže da otkrijem uzrok. Dok si spavala i jela, učio sam ono što sam morao saznati od tebe." On korakne od nje i od svih njih. "Naš je razgovor pri kraju. Sad vas ostavljam vama samima. Imajte ovo na umu- Svetište Arcane postoji na mnogim mjestima i ima mnogo ulaza - no savjetujem vam -nikada ga više nemojte tražiti." Njegov mračni ton nije ih ostavio u sumnji što je time mislio reći. Horazon više ne želi biti dijelom živoga svijeta. Oni koji bi ga uzbunjivali, mnogo bi riskirali. On iznenada kao da izgubi oblik i čvrstoću. Dijelovi njega su se osipali sve dok čak i meso i metal nisu postali zrnca pijeska. Sa sva-kom sekundom, oklopljeni je mag nalikovao manje na nešto smrtno, a sve je više sličio na dio krajolika. "Norrec Vizharan", zazove Horazon onim čudnim glasom koji je odzvanjao. "Vrijeme je da stvoriš vlastito naslijeñe ..." Odjeven u istu onu odjeću koju je nosio kad je onaj put ušao u Bartucovu grobnicu - nevjerojatni mu je čarobnjak nekako vratio čak i njegove čizme - Norrec se otrgne od utvara i krene naprijed. "Čekaj, što ti to znači?" No, Horazonov domaćin, sada potpuno čovjek od pijeska, samo zatrese glavom. Od njega cijeloga, samo su oči ostale ljudske. I dok se Norrec približavao, lik se skupljao, a njegov se pješčani oblik sta-pao s dinama u okolici. Kad je veteranski borac stigao do toga mjesta već je bilo prekasno ... samo je mala kvrga pijeska označavala mjesto na kojem je Horazon stajao. Nekoliko trenutaka kasnije, nije više bilo ni nje. "Gotovo je", primijeti Kara tiho."Da ... jest", složi se Sadun Tryst. Nešto u njegovom glasu natjera Norreca da se okrene prema dvojici aveti. Obojica neumrlih imala su neki čudnovat pogled, kao da očekuju da će se još nešto dogoditi. Nekromantica prva pogodi. "Vaša je potraga gotova, zar ne? Kao i Horazonovo, vaše vrijeme na ovome svijetu je na izmaku." Fauztin kimne. Sadun se nekako tužno nasmiješi, no možda su raspadajuće meso i mišići ostavljali takav dojam. "On je došao ... kada je osjećao ... da se oklop budi... no prekasno ... pa nam je dozvolio ... ovu trku ... no uz obećanje da ... kada ona završi ... i mi ćemo s njom." "On?" upita Norrec, pridružujući se Kari. "No moja vas je čarolija, moj bodež, dovela nazad!" "Njegov trik... da te ... udalji..." reče niži od dvojice neumrlih, osvrćući se. "Licemjer ... kopile ... neće se čak ni pokazati ... sada kada je ... gotovo ..." No, kad on to reče, sjajno plavo svjetlo iznenada zasvijetli na četvorku čineći njihovu malu krpu pustinje toliko jarkom kao dan bez oblaka u podne, pa možda čak i još jarčom. Sadun Trvstbi pljunuo od gañenja samo daje tako jednostavan postupak bio u njegovoj moći. Umjesto toga on zatrese glavom - ili radije, dopusti da se sama zaljulja naprijed-nazad - a zatim doda: "Trebali smo bolje ... znati... prokleti kočoperni... anñeo!" Anñeo! Norrec pogleda u pravcu svjetla, no nije mu nalazio izvora, a kamoli anñela. No što bi drugo moglo objasniti toliko toga? Avet je gledala na svjetlo. "Pokaži se... napokon..." Budući da se ništa ne dogodi, on pogleda u Norreca i doda: "Tipično. Svojstveno njegovoj... vrsti... skrivaju se u ... sjenkama ... i pretvaraju se da ... su iznad svega ... no svagdje ... guraju svoj nos." "Znam to svjetlo", promrmlja Kara. "Vidjela sam ga u grobnici. To me odvuklo do vaših tijela."

112

"On voli... svoje varke ... arhanñeli ih vole." Tryst pogleda u Fauztina koji ponovno kimne. Žilava utvara nastavi pričati živome dvojcu: "A za njegovu ... posljednju -" "Proklet bio, Sadune, ne!" Norrec se namrgodi na nebesa, namrgodi se na nevidljivog anñela. "Nije pravedno! Oni nemaju izbora -" >j.i "Molim te ... vrijeme je ... i mi... tako ... hoćemo ... Norrec ..." "Ne možete to htjeti!" Sadun zahihoće. Bio je to oštar zvuk. "Kunem ti se ... svojim ... životom..." Plavo svjetlo iznenada obasja utvare, kupajući ih u sjajnosti toliko jakoj dajeNorrec morao zakriliti o či. Fauztina i manju avet bilo je sve teže vidjeti. "Vrijeme je da ... kupiš onu ... farmu ... koju si uvijek želio ... Norrec..." Svjetlo tada zabliješti, postajući toliko jarko da je istog trena zaslijepilo veterana i njegovu pratiteljicu. Na sreću za njih oboje, to je trajalo samo nekoliko sekundi, no čak i tada, do trenutka kada su im se oči oporavile, nisu vidjeli daje nestalo ne samo nebeskog svje-tla, nego i dvojice neumrlih. Norrec je zurio na mjesto na kojem su netom stajali. Spočetka nije mogao ništa reći. Jedna ruka dotače njegovu. Kara Noćna Sjena pogleda ga suosjećajno. "Prešli su na sljedeći korak u vječnome putovanju, na svoju sljedeću ulogu u održavanju ravnoteže svijeta." "Možda..." Gdjegod da su otišli, Norrec je znao da im ne može biti od pomoći. Najbolje što je mogao učiniti, bilo je da sjećanja na njih drži živima, i da učini nešto sa svojim vlastitim životom u čast prijateljstvu koje su njih trojica izgradili. On ponovno pogleda gore i tada prvi puta zapazi da su se uvijek prisutni olujni oblaci napokon počeli razilaziti. Čisto ih je nebo mjestimično probijalo. "Sto ćeš sada učiniti?" upita ga nekromantica. "Ne znam." On pogleda u smjeru Lut Gholeina, jedinog znaka civilizacije na dane hoda odavde. "Prvo ću otići onamo, pretpostavljam. Vidjeti da li treba pomoći počistiti. Nakon toga... jednostavno ne znam. A ti?" Ona je takoñer gledala prema udaljenom gradu i tako mu dala priliku da joj proučava profil. "Lut Gholein mi se takoñer čini dobrim izborom. Osim toga, želim otkriti jesu li kapetan Jeronnan i King s Shield tamo. Dugujem im. Dobro je postupao sa mnom, kao da sam njegova kćerka - i vjerojatno se brine da sam se utopila u moru." Ne želeći se još razdvojiti od nje, Norrec odgovori: "Tada ću ići s tobom, ako nije problem." Kara se na to neočekivano nasmije. Norrecu se sviñalo kada se tamnokosa žena smijala. "Uopće nije." Sjećajući se manira mnogih plemića kojima je služio, Norrec joj ponudi svoju ruku koju nekromantica nakon jednog trenutka oklije-vanja i prihvati. Tada je iscrpljeni par zajedno krenuo kroz ono što je ostalo od dine prema civilizaciji. Nijedno od njih se nije osvrtalo k mjestu na kojem je ležalo tijelo generala AugustusaMalevolyna, već napola prekriveno osipajućim pijeskom, i mjestu s kojega su Hora-zon i oklop nestali. Umorni i izranjeni vojnik posebno nije imao želju da se prisjeća onoga što se dogodilo, i što se može dogoditi ako stvari skrenu prema tami. Bartucovo naslijeñe, naslijeñe Krvavoga kneza, ponovno je bilo zakopano dalje od pogleda i znanja svih ... ovaj puta izgleda zauvijek. Epilog Noć je pala na pustinju Aranocha, ozbiljna, zamišljena noć. Bića dana požurila su u sigurnost svojih brloga, dok su oni koji su lovili u tami izašli u potrazi za svojim neopreznim plijenom ... A ispod pijeska polako se pojavi čudovišni oblik, onaj koji bi natjerao pješčane larve, skarabeje i lešinare u bjesomučan paničan bijeg. Čeljusti su se otvarale i zatvarale nekoliko puta, a kapljaste žute kugle koje su blijedo sjajile u tami oprezno su pregledavale neu-moljivi krajolik, tražeći... tražeći nešto ustrašeno. Xazax se nemirno podiže. Pod njime lokva bljutave crne tekućine. Rana koju mu je zadao nekromantičin bodež odbijala je biti zaci-jeljena njegovom moći, a bogomoljka je znala da još ne može zaiskati svoga gospodara Beliala da mu pomogne. Do ovog trenutka, Belial je saznao za njegov neuspjeh i, još gore, za desetkovanje paklenske horde zazvane za pomoć generalu Malevolvnu. Bogomoljka je osjećala daje užasna čarolija bačena čak i kada je on pobjegao. Mogao je samo pretpostavljati tko je odgovoran za nju, no ona je značila skoro siguran kraj za većinu nižih demona. Zazivanje takvog broja u tako kratkom vremenu zahtijevalo je da svaki paklenski ratnik bude vezan sa smrtnom ljušturom koja mu je dana. Kako vrijeme prolazi, pa makar i tako malo vremena kao što je mjesec dana, oni se adaptiraju na ovaj svijet i spremni su u potpunosti odbaciti ljušture. No, ova nova čarolija otrgla ih je od njihovih zemaljskih sidara previše rano. Samo će najjači preživjeti izuzetne sile koje su osloboñene ovim naglim odvajanjem. Ljudskim jezikom govoreći, to je slično uklanjanju djeteta iz maternice više mjeseci prije nJegovog pravog vremena roñenja. Samo bi najjači preživjeli. Nekoliko preživjelih biti će osuñeno na lutanje Aranochom bez ikakvog vodstva i u nemogućnosti da se vrate u Pakao bez pomoći. Za razliku od Xazaxa, mnogima od tih demona je nedostajao razum dovoljan da planiraju dalje od jednoga trenutka. Belial se pouzdavao u svojega namjesnika da će ih voditi. U tome je ležala jedina bogomoljkina nada za iskupljenjem. Možda će mu njegov mračni gospodar oprostiti ako uspije sakupiti preostale i poslati ih nazad u Pakao. Za to će demon trebati drugog ljudskog lakovjerca s magijskim sposobnostima, no uvijek je bilo

113

dosta takvih. No još je važnije bilo da nañe vlastiti plijen, nešto što će mu osigurati energiju koja mu je trebala da se bori sa svojom ra-nom. Bogomoljki bi odgovarao fini, zreli trgovac koji logoruje u noći, no sada bi mu odgovaralo i bilo što što uhvati. Demon se nervozno kretao okolo po pijesku. Prokleta nekro-mantičina čarolija još je bila prisutna, iako slabija nego ranije. Iluzije anñela i ostalih strašnih prizora povremeno su se pojavljivale pred Xazaxom, no svaki je put, uz napor, uspio odoljeti potrebi da pobjegne. Kada povrati snagu i oporavi se od svojih rana, bogomoljka će pronaći Norreca Vizharana i ženku. Oboje će ih probiti, ali se posta-rati da ostanu na životu, a zatim lagano poraditi na guljenju mesa prvo s jednoga, a zatim s drugoga. Nakon toga, Xazax će ih polako proždrti, svaki prokleti zalogaj - Xazax... On se sledi, valovi straha su ga salijetali. K vragu i ljudske čarolije! Zar njeni ostaci nikada neće izblijedjeti? Koliko još iluzija, koliko još šaputavih glasova će demon morati propatiti prije nego to prestane? Izdaleka sam te namirisao ... odmah te prepoznao ... Divovska se bogomoljka osvrtala uokolo, ali nije ništa vidjela. Znači, ovaj put je sve bilo u njenoj glavi. To će moći nekako preživjeti- Sjenka tamnija od noći prijeñe preko Xazaxa i potpuno zaprepasti ranjeno čudovište. Zavodljiva ... lažljiva ... izdajnička mala bubo ... Xazax se sledi. Niti jedno od stvorenja ženkine čarolije nije tako rječito govorilo. "Tko se usuñuje?" zastruže on, okrećući se u smjeru iz kojega je osjećao da glas u njegovoj glavi nekako dolazi. "Tko -" Ispred paklenske bogomoljke nadvi se najužasnija od svih noćnih mora koje je ikada mogao sanjati. Demonove čeljusti razjapiše se u jedinoj, gotovo elegičnoj riječi koja je neizbježno pokušavala pot- puno izići. "Diab-" Mirnoću pustinje u noći probi vrisak, vrisak za kojeg se činilo da nije zemaljskoga porijekla. Zbog njega su različita stvorenja Ara- nocha prestala raditi ono što su u tom trenutku radila i stala slušati u .;(. potpunom užasu. Čak i dugo nakon što je krik naglo presječen, ostala l su sleñena u strahu da ono što je ulovilo izvor žalobnog glasa, ne l doñe i po njih. A meñu onim Belialovim demonima koji su preživjeli neuspjeh kod Lut Gholeina, taj je strah bio još veći. Oni su osjećali što se dogodilo, osjećali su moć iza toga, i znali su da za njih i ljude ovoga smrtnoga svijeta, noćna mora možda tek počinje ... ibs@crostuff.net