SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA FILOZOFIJU

PROBLEM SLOBODE I ZLA U DJELIMA F. M. DOSTOJEVSKOG

DIPLOMSKI RAD

MENTOR: STUDENTICA:

doc. dr. sc. Borislav Dadić Nataša Majer

Zadar, 2009.1

KAZALO

Uvod..................................................................................................................................................1

1. DRUŠTVENO – POVIJESNI OKVIRI RAZVOJA FILOZOFIJE U RUSIJI OD XVIII. DO

XX. STOLJEĆA.........................................................................................................................3

1.1. Početak razvoja filozofije u Rusiji – XVIII. Stoljeće.........................................................3

1.2. Procvat filozofije u Rusiji – XIX. stoljeće.........................................................................5

1.3. Filozofija na početku XX. stoljeća.....................................................................................8

2. ŽIVOT I INTELEKTUALNO FORMIRANJE F. M. DOSTOJEVSKOG..............................11

2.1. Period mladenačkog formiranja...................................................................................11

2.2. Period zrelosti i velikih romana...................................................................................14

3. BERDJAJEV I DOSTOJEVSKI........................................................................................17

4. FILOZOFSKA KONCEPCIJA ANTROPOLOŠKOG PROBLEMA KOD F. M.

DOSTOJEVSKOG..............................................................................................................23

4.1. Antropologija u Zapisima iz podzemlja.......................................................................23

4.2. Antropologija u djelima nakon Zapisa iz podzemlja...................................................26

5. PROBLEM SLOBODE I ZLA U DJELIMA F. M. DOSTOJEVSKOG...........................29

5.1. Pitanja slobode u djelu F. M. Dostojevskog................................................................29

5.2. Pitanja zla u djelu F. M. Dostojevskog........................................................................33

6. PROBLEM VELIKOG INKVIZITORA.........................................................................36

6.1. Analiza Legende o Velikom Inkvizitoru.......................................................................40

6.2. Ideja čovjekoboga i Bogočovjeka u djelu F. M. Dostojevskog..................................46

Zaključak...................................................................................................................................50

Literatura...................................................................................................................................52

2

UVOD

Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od najvećih ruskih književnika, a po N.

Berdjajevu on je i najveći ruski metafizičar. Iako neki znanstvenici poriču filozofsku važnost

njegova djela, nitko ne može poreći težinu njegove misli i dubinu njegova uvida. Zamišljen nad

zbiljom svog doba, Dostojevski je osluškivao glasove epohe, slutio kretanja društvene misli,

osjećao čovjeka i njegova unutarnja previranja. Veliki ruski pisac svojim životnim putem

svjedoči genezu aktivnoga traganja za dovršenom mišlju i angažmana koji tu misao želi

oživotvoriti.

Silina njegove riječi i dubina njegove misli otkrivaju se upravo u oživotvorenjima općih

ideja. Bilo da se bavio tuđim idejama čije je odjeke slušao u svakidašnjici epohe, ili vlastitim

idejama stvorenim u dubinama duše, on ih je uvijek izražavao kroz život „bijednih ljudi“,

zaboravljenih, poniženih, malih. Dostojevski filozofiju pronalazi u periferiji, u krčmi, u

umirućemu dječaku iz sirotinjske obitelji, i pogledamo li njegov životni put, vidjet ćemo da se

upravo ondje i nalazi izvor nemira njegova mišljenja. Kao dijete rođeno u bolnici za sirotinju u

kojoj je radio njegov otac, odrastao je u jednome od najtužnijih dijelova stare Moskve. Tu je rano

upoznao obespravljene i zaboravljene o kojima piše. Provevši nekoliko godina u zatvoru,

upoznao se sa sudbinama ljudi iz najnižih slojeva društva. Naposljetku, gubitak dvoje vlastite

djece, malenih i nevinih, zasigurno je predstavljalo najbolniji i najsnažniji izvor vječnih pitanja o

dobru i zlu, patnji i nepravdi upućenih prema nebesima.

Kod Dostojevskoga svaki lik nosi vlastitu ideju kao vlastito breme i utjelovljuje je svojim

životom, te je svaka ideja težak teret koji živi stvarnim životom. Svako pitanje koje postavljaju

junaci njegovih stvorenih svjetova toliko je važno da je odgovor na njega presudan za živote

samih junaka. Dostojevski kao autor iznad tih svjetova ne stoji kao autoritet i stvoritelj. On ne

pretpostavlja ni jednu misao svojih junaka ostalima, veliki Rus čini upravo suprotno. Unatoč

vlastitim preferencijama i opredjeljenjima, on u tome mnogoglasju mišljenja ostaje nepristranim i

svakomu glasu daje da se oformi u punini. Svaki lik ima vlastiti glas, ideju, život, razloge za

vlastito uvjerenje, vlastitu motivaciju svojih postupaka: svoj razlog za ubojstvo, krađu,

prostituiranje, kajanje.

U ovom ću se radu osvrnuti na neka od najvažnijih pitanja koja su mučila Dostojevskog

kroz čitavo vrijeme njegova stvaralaštva, a to su pitanja o slobodi i zlu i postojanju i načinu

funkcioniranja slobodne ljudske volje. U prvim ću se poglavljima osvrnuti na razvoj filozofske

misli u Rusiji, predstaviti ću kratki životopis velikog autora, te pokazati razvoj antropoloških 3

problema u njegovim djelima. Također, jedno ću poglavlje posvetiti usporedbi N. Berdjajeva i F.

M. Dostojevskog, jer je N. Berdjajev filozof koji je čitav život proučavao Dostojevskog, te mu se

uvijek iznova vraćao, pa možemo reći da se njegova personalistička filozofija utemeljuje upravo

na antropologiji Dostojevskog. U dva najvažnija poglavlja – Problem slobode i zla i Problem

Velikog inkvizitora pokušala sam izložiti temu o čovjeku i njegovoj sudbini kroz problem

slobode, te problem supostojanja Boga i zla u svijetu.

Prilikom istraživanja koristila sam originalna djela F. M. Dostojevskog, te razna djela

sekundarne literature. Izvore sam nastojala temeljito i kritički istražiti, te zahvaljujući tome

napisati rad prožet mislima ovog velikog autora, te obogaćen zaključcima drugih filozofa i

povjesničara filozofije. Cilj mog rada je sustavno izlaganje antropologije Dostojevskog i

ukazivanje na neke njegove temeljne zaključke o čovjeku kao npr. da čovjek može prekoračiti

granice slobode i krenuo putem zla, ali da u njemu ipak uvijek ostaje moć nad vlastitom

slobodom jer je ona sudbina svijeta i čovjeka, pa i samog Boga.

4

DRUŠTVENO–POVIJESNI OKVIRI RAZVOJA FILOZOFIJE U RUSIJI OD

XVIII. DO XX. STOLJEĆA

Tjutčev je rekao: „Umom se Rusiju ne može shvatiti, običnim ju se aršinom ne da

izmjeriti, ona ima osobito svojstvo, u Rusiju se može samo vjerovati.“1 Veliki ruski mislitelj

Nikolaj Berdjajev, smatrao je kako je u shvaćanju ideje Rusije potrebno primjeniti teološke vrline

vjere, nade i ljubavi, jer se tek uz njihovu pomoć može razumijeti duboka polariziranost ruskog

naroda i jedinstvo njegovih suprotnosti. Te suprotnosti povezane su sa uzajamnim odnosom dva

potoka svjetske povijesti, sa Istokom i Zapadom, koji se spajaju u Rusiji, i zbog kojih su se u

ruskoj duši uvijek borila dva načela, istočno i zapadno.2

Rusija je od početka svoje povijesti bila izvan Rimskog Carstva, te nema isto filozofsko

naslijeđe kao Zapadna Europa, koja je slobodno razvijala filozofsku misao utemeljenu na

antičkom naslijeđu. Također, dok je zapadna Europa sa svojim intelektualnim životom stvarala

srednjovjekovnu civilizaciju, Rusija je bila pod jarmom Mongola ili Tatara3 i u njoj nisu postojali

uvjeti za razvoj kulture zbog unutarnjih razmirica, najezdi sa Zapada i plaćanja danka

Mongolima. Kada se napokon, pod vodstvom Moskve, uspjela osloboditi tatarskog jarma i postati

nezavisna država, Rusija je bila daleko od europskog intelektualnog života. U Rusiji nisu

postojala sveučilišta, većina stanovništva bili su nepismeni seljaci, a filozofsko mišljenje se

skromno razvijalo u crkvenim krugovima. Rusija se tek sa snažnim poticajem Petra Velikog

otvorila prema Zapadu i prihvatila zapadne filozofske ideje. No ipak, oba načela neophodna za

filozofsko stvaralaštvo (religijski pogled na svijet i sloboda uma) bile su prisutne u Rusiji kada je

ona, preživjevši tatarsko ropstvo, počela izlaziti na put samostalnog kulturnog djelovanja.4

1.1. Početak razvoja filozofije u Rusiji – XVIII. stoljeće

Samostalno stvaralaštvo u filozofiji, tj. njene prve značajke u Rusiji se nalaze tek od

druge polovice XVIII. stoljeća. Ipak, bilo bi pogrešno tvrditi da su do tog vremena filozofska

pitanja bila tuđa ruskom umu. Ona su zapravo postavljana često, ali su većinom svoje odgovore

pronalazila u religiji. Kada se u Rusiji počela buditi filozofska misao, na Zapadu se već odvijao

1 N. Berdjajev, Ruska ideja, str. 11.2 Ibid. str. 11-13.3 Rusija je bila pod vlašću Mongola od 1240. do 1480. godine, te je za to vrijeme ruski kulturni život stagnirao.4 Usp. F. Copleston, Filozofija u Rusiji, str. 11-12.

5

intenzivan filozofski život. No to je bogatstvo u jednu ruku poticalo, a u drugu sputavalo ruske

umove u njihovom interesu za filozofiju. Bio je potreban velik napor da bi se potreba za učenjem

usuglasila sa slobodom vlastitog stvaralaštva. Ruska misao zauvijek je ostala vezana za svoju

religijsku stihiju, u kojoj se nalazio glavni korijen osobitosti i složenosti ruske filozofske misli.5

Car Petar Veliki6 jedna je od najznačajnijih osoba ruske povijesti i kulture. Za svoje je

vladavine pokušao trgnuti Rusiju iz drijemeža u kojem se nalazila, te je predstavljao svojevrsnog

revolucionara na prijestolju. Reforma koju je proveo bila je neizbježna, i iako je bila nasilna, bila

je to revolucija odozgo. Rusija je morala izaći iz stanja zatvorenosti u koje ju je ubacio tatarski

jaram. Do svoje smrti 1725. godine, Petar je stvorio centraliziranu svjetovnu državu, s

činovnicima koji su mu odgovarali, i s crkvom koja je bila pod državnom upravom. Petar nije bio

ravnodušan prema obrazovnoj zaostalosti svoje zemlje te je stvorio obrazovne institucije, kao što

je Škola matematičkih i navigacijskih nauka u Moskvi, ili Pomorska akademija u Petrogradu. On

se zalagao za reformu ruskog pisma, omogućio je tiskanje prvih knjiga i izdavanje prvih novina.

Bez nasilne Petrove reforme Rusija ne bi mogla ispuniti svoju misiju u svjetskoj povijesti i ne bi

mogla izreći svoju riječ. No, nakon smrti Petra Velikog oslabljeli su poticaji s vrha za razvoj i

širenje obrazovanja na temeljima zapadne kulture. Sposobnost vladanja Petra Velikog nije krasila

omraženu caricu Anu7 koja je državne poslove prepustila svom njemačkom štićeniku Ernst-

Johannu Bironu, a ni nešto omiljeniju caricu Jelisavetu.8 No, bez obzira na njih, zapadni utjecaji

su i dalje prodirali, tako da je za vrijeme carice Jelisavete, 1755. godine, osnovano Moskovsko

sveučilište, zahvaljujući zalaganju pjesnika Mihaila Lomonosova.9 Osim Moskovskog

sveučilišta, postojao je u Harkovu kolegium, pretvoren početkom XIX. stoljeća u Sveučilište.10

Najveći značaj za razvoj filozofske kulture u XVIII. stoljeću imale su dvije duhovne

akademije – u Kijevu i Moskvi. Ali, osim njih postojale su, počevši od XVIII. stoljeća,

bogoslovne škole11 u raznim gradovima u kojima se predavala filozofija i iz kojih su najbolji

učenici slani u inozemstvo, najčešće Njemačku, na daljnju obuku za profesorski poziv.12

5 Usp. V. Zenjkovski, Istorija ruske filozofije, str. 11-12.6 Petar Veliki vladao je Rusijom od 1682. do 1725. godine.7 Carica Ana vladala je od 1730. do 1740. godine.8 Jelisaveta, kći Petra Velikog, vladala je od 1741. do 1762. godine, i za vrijeme njene vladavine u Rusiji je procvijetalo kiparstvo, slikarstvo, arhitekrura, a pojavili su se i ruski prijevodi francuskih i njemačkih knjiga. Ona je pokušavala pojednostaviti zakonske propise i učiniti ih humanijima, te je ukinula i smrtnu kaznu.9 Usp. F. Copleston, Filozofija u Rusiji, str. 24-28.10 Bogoslovlje je u program Harkovskog kolegiuma uvedeno već 1734. godine.11 U XVIII. Stoljeću u cijeloj Rusiji postojale su 444 bogoslovne škole.12 Usp. V. Zenjkovski, Istorija Ruske filozofije, str. 91.

6

Za vrijeme Katarine II. Velike13 u modu su ušle ideje francuskog prosvjetiteljstva.

Katarina se predstavljala kao prosvijećeni samovladar i Voltaireov učenik, i kod Rusa je pokušala

razviti osjećaj za zakon. Bavila se je reformama zatvora, a velike je napore uložila u širenje i

napredak obrazovanja. Katarina je osnovala nekoliko ženskih škola, a 1783. godine kolegij za

obuku učitelja u Petrogradu. Za vrijeme njene vladavine povećao se broj objavljenih knjiga i

časopisa, za koje je i sama carica voljela pisati. No nakon francuska revolucija i pogubljenje

kralja Luja XVI. promijenio se stav Katarine Velike prema Voltaireu i njegovim suradnicaima.

Kopije Voltaireovih spisa zaplijenjene su iz knjižara, čak je i Voltaireova bista koja se nalazila na

dvoru prebačena u podrum. Katarina se okrenula protiv liberalno raspoloženih intelektualaca, a

promjena njena stava vidi se na primjeru A. N. Radiščeva i njegovog djela Putovanje iz

Petrograda u Moskvu, koje je izdano 1790. godine. Iako je bio plemić i činovnik u vladinoj

službi, on je u svojoj knjizi napao despotizam i kmetstvo. Knjigu je objavio pod pseudonimom,

no kada je carica pročitala ovo djelo i izrazila svoje nezadovoljstvo, autor je brzo bio otkriven.

Radiščev je bio saslušan i osuđen na smrt, a Katarina je ovu kaznu zamijenila desetogodišnjim

progonstvom u Sibir. Aleksandar I. koji je zauzeo prijestolje 1801. godine, vratio je Radiščevu

sva građanska prava godinu dana prije smrti.14

1.2. Procvat filozofije u Rusiji – XIX. stoljeće

Devetnaesto stoljeće je stoljeće koje najbolje karakterizira rusku ideju i ruski poziv. To je

stoljeće misli i riječi, i ujedno stoljeće oštrog raskola kao unutrašnjeg oslobođenja i napregnutih

duhovnih i socijalnih iskanja, toliko karakterističnog za Rusiju. Osobitu važnost XIX. stoljeća

određuje to što je nakon duge nemisaonosti, ruski narod napokon sebe izrazio u riječi i misli i što

je to učinio u teškoj atmosferi nepostojanja slobode. U posljednjim godinama vladavine carice

Katarine II., te za vrijeme kratke vladavine Pavla I. i posebno Aleksandra I.,15 došlo je do

procvata misticizma, nastanka biblijskih društava, svetih saveza i teokratskih maštanja,

Domovinskog rata, dekabrista, Puškina i razvitka ruske poezije. To je epoha ruskog

univerzalizma koji je imao odlučujuće značenje za rusku duhovnu kulturu XIX. stoljeća.

Filozofska misao je u XIX. stoljeću postala religijskom, moralnom i socijalnom. Središnja

tema bila je tema čovjeka i njegova sudbina u društvu i povijesti. Javilo se burno stremljenje

prema progresu, revoluciji, socijalizmu, no ujedno se javila i duboka svijest o pustoši, ružnoći,

13 Katarina Velika vladala je od 1762. do 1796. godine.14 Usp. F. Copleston, Filozofija u Rusiji, str. 27-30.15 Pavle I. vladao je od 1796. do 1801. godine, a Aleksandar I. od 1801. do 1825. godine.

7

bezdušnosti i malograđanštini svih rezultata svjetskog procesa, revolucije i civilizacije. Ruski

mislioci XIX. stoljeća, razmišljajući o sudbini i pozivu Rusije, neprestano su ukazivali na to da

potencijalnost, neizraženost i neaktualiziranost snaga ruskog naroda jest zalog njegove velike

budućnosti.16

Njemački idealizam s I. Kantom, J. G. Fichteom, F. V. Schellingom i G. W. Hegelom

imao je veliko značenje za rusku misao jer se ona u atmosferi njemačkog idealizma i romantizma

počela otkrivati. Početkom XIX. stoljeća pojavili su se prvi prijevodi Kantovih djela. Dvadesetih

i četrdesetih godina njegovi su sljedbenici privukli pažnju ruskih predavača i studenata filozofije.

Mnogi njemački profesori dobili su službu u Rusiji i među Rusima su imali svoje pristalice. F. V.

Schelling je prvi njemački idealist koji je u Rusiji izvršio značajni utjecaj. Najveću pažnju

privukla je njegova filozofija prirode i estetika. Za Schellingovu filozofiju prirode i teoriju

estetike zanimalo se i „Društvo ljubitelja mudrosti“, koje je bilo prvi pokušaj filozofskog općenja

u Rusiji, i za njih je filozofija bila iznad religije. Društvo je djelovalo u Moskvi od 1823. do

1825. godine. Nakon dekabrističkog ustanka 1825. godine, članovi su nastavili sa sastajanjem,

iako je društvo bilo formalno raspušteno, te su počeli voditi političke rasprave u kojima su

naglašavali potrebu za promjenom ruskog sustava. A. Košeljev, jedan od članova društva, kasnije

je govorio da se tijekom tih diskusija utjecaj njemačke filozofije, koju su smatrali protuotrovom

prosvijećenog racionalizma, povlačio pred utjecajem francuskih socijalista.17

Za vrijeme represivnog režima Nikolaja I.18 filozofske ideje bile su usmjerene prema

ostvarenju društveno-političkih ciljeva, te se čista filozofija, tj. filozofija uzeta kao čisto teorijska

disciplina, nije uspjela u potpunosti razviti. Vlasti su motrile na profesore, smatrajući filozofiju

mogućim izvorom prevrata te se od 1848. godine, nakon revolucionarnog pokreta u zapadnoj

Europi, zatvaraju sveučilišni odsjeci za filozofiju, a za profesore filozofije postavljaju se neuki

generali. Na koncu 1850. godine ministar narodne prosvjete, knez Širinski-Šihmatov, posve

zabranjuje predavanje filozofije na sveučilištima jer filozofi bude sumnju i netrpeljivost vlasti.19

Osim represivnih akcija Nikolaja I., filozofiju XIX. stoljeća obilježio je i spor zapadnjaka

i slavenofila. To je bio spor o sudbini Rusije i njezinom pozivu u svijetu. Ruska filozofija

povijesti trebala je riješiti pitanje o smislu i značenju Petrovih reformi koje su presjekle rusku

povijest na dva dijela. Postavljalo se pitanje je li povijesni put Rusije isti kao i put Zapadne 16 Usp. N. Berdjajev, Ruska ideja, str. 22-29.17 Usp. F. Copleston, Filozofija u Rusiji, str. 33-35. 18 Nikolaj I. vladao je od 1825. do 1855. godine. Za svoje vladavine ugušio je ustanak dekabrista. No, u njegovo su doba, unatoč autokraciji, nastali novi pokreti (slavenofili i zapadnjaci) i došlo je do kulturnog napretka koji su obilježili ruski pisci A. S. Puškin, M. J. Ljermontov i N. V. Gogolj.19 Usp. N. Berdjajev, Ruska ideja, str.35-36.

8

Europe, ili Rusija ima poseban put, a njezina civilizacija pripada drugom tipu? Zapadnjaci su u

cijelosti prihvatili Petrovu reformu i budućnost Rusije vidjeli u tome da ona pođe zapadnim

putem. Slavenofili su pak vjerovali u osobit tip kulture koji je nastajao na duhovnoj osnovi

pravoslavlja. Prihvatili su Hegelovu ideju o pozivu naroda, i to što je Hegel primjenjivao na

germanski narod, oni su primjenjivali na ruski. Po Nikolaju Berdjajevu slavenofili su pomiješali

svoj ideal Rusije, svoju idealnu utopiju savršenog ustroja sa historijskom prošlošću Rusije. No,

zapadnjaci su radili pogrešku druge vrste. Oni su miješali svoj ideal Rusije sa suvremenom

Zapadnom Europom, koja niotkud nije nalikovala na idealno stanje. I u slavenofila i u zapadnjaka

postojao je maštalački element, oni su suprostavljali svoju maštu nepodnošljivoj nikolajevskoj

zbilji. U ocjeni Petrove reforme, prema Berdjajevu, pogrešno je bilo i slavenofilsko i zapadnjačko

gledište. Slavenofili nisu shvaćali neizbježnost Petrovih reformi za samu misiju Rusije u svijetu,

nisu priznavali da je u petrovskom razdoblju Rusije postala moguća misao i riječ, da je postala

moguća velika ruska literatura. Zapadnjaci pak, nisu shvaćali svojevrsnost Rusije i nisu

priznavali bolesnost Petrovih reformi. Slavenofili i zapadnjaci jednako su voljeli slobodu i

jednako je nisu voljeli u okolnoj zbilji. Slavenofili su pred rusku svijest postavljali zadaću

prevladavanja apstraktne misli, prijelaza ka konkretnosti, postavljali su zahtjev spoznaje ne samo

umom, već i osjećajem, voljom i vjerom. Oni nisu mrzili Zapadnu Europu, već su vjerovali u

veliki poziv Rusije i ruskog naroda, u istinu koja je skrivena u njemu.20 Zapadnjaci su pak, ideal

Rusije vidjeli u Zapadnoj Europi, a postojale su dvije struje – umjerena liberalna, koja se

zanimala za filozofiju i umjetnost, i revolucionarno socijalna, koja je poprimila utjecaj francuskih

socijalističkih struja, a na obje je struje jak utjecaj imao Hegel.21

Sredinom XIX. stoljeća javio se novi „sloj“ inteligencije, ljudi koji nisu bili aristokrati,

kao na primjer Hercen i Bakunjin, već sinovi svećenika, liječnika, trgovaca i sitnih činovnika.

Većinu nove generacije inteligencije nije zanimala filozofija, već su njihove intelektualne vođe

bile pod jakim utjecajem pozitivističkih, materijalističkih i utilitarističkih ideja koje su u Rusiju

došle iz Zapadne Europe. U to vrijeme opsjednutost njemačkom idealističkom filozofijom

zamjenjuje odbacivanje spekulativne filozofije, privrženost znanosti i utilitarizam u etici.

Postojalo je naivno vjerovanje da znanost može riješiti stvarne probleme. Za sve koji su u ovo

vjerovali Schellingova, Hegelova ili bilo koja druga spekulativna filozofija bila je gubljenje

vremena. Dok su veličali znanost, radikali su mislili na njenu praktičnu korist. Smatrali su da

širenje znanstvenog znanja pomaže u oslobađanju ljudi od predrasuda i tradicionalnih vjerovanja,

20 Usp. N. Berdjajev, Ruska ideja, str. 44-49.21 Usp. Ibid. str. 58-63.

9

te da je od praktične koristi u medicini, poljoprivredi i zdravstvu. Smatrali su da znanje treba biti

popularizirano i da ne smije biti samo povlastica manjine. Vodeće mislioce koji su nadahnjivali

rusku inteligenciju šezdesetih godina nazivaju „nihilistima“. Izvorno, ovaj termin se odnosio na

one koji su tvrdili da ne prihvaćaju ništa na osnovi autoriteta ili vjere, već samo ono što se može

umski dokazati. Drugim riječima, nihilizam je bio negativan stav prema tradiciji, crkvenoj i

političkoj vlasti i prema običajima koji su se nekritički usvajali. Predstavnika nihilističkog stava

oslikao je Turgenjev u romanu Očevi i djeca u liku Bazarova. Nihilisti su tražili oslobođenje

čovjeka od okova društvenih prinuda, obitelji, religije, te su vjerovali da se taj cilj može postići

širenjem znanstvenog pogleda na svijet. Dobroljubov, Černiševski i Pisarev ruski su prosvjetitelji

koji su objavili bunt protiv svjetske civilizacije, i glavni su predstavnici nihilizma. Kod ruskih

nihilista postojalo je pravdoljublje, odbojnost prema laži i uzvišenoj retorici. Glavnim ruskim

nihilistom smatra se Pisarov, koji je htio golu istinu, pravednost prije svega. On pripada

realistički nastrojenoj epohi šezdesetih godina. Smatrao je da je um koji prosvjećuje glavno

oružje mijenjanja zbilje. Nihilizam u izvornom smislu možemo nazvati fenomenom šezdesetih

godina XIX. stoljeća. Njega je potisnuo uspon narodnjačke ideologije, a ovu dolazak marksizma.

U sedamdesetim godinama XIX. stoljeća u Rusiji se ponovno budi zanimanje za filozofiju

pod utjecajem svestranog V. Solovjova. On razvija novi oblik religiozne metafizike

suprotstavljajući se materijalizmu, pozitivizmu i utilitarizmu, a putem filozofske refleksije želi

stvoriti novi religiozni pogled na svijet. Tako Rusija krajem XIX. i početkom XX. stoljeća

zauzima važno mjesto na kulturnom području. Njeno kulturno blago prelazi nacionalne granice i

pokazuje svoje bogatstvo zapadnom svijetu. Rusija je djelima svog genija obogatila europski

kulturni krug i u njemu se isticala. Tvorci ruske znanosti i umjetnosti, od Gogolje i Dostojevskog

do Solovjeva i Berdjajeva, promicali su i produbljivali odnose između domovine i zapadnog

svijeta.22

1.3. Filozofija na početku XX. stoljeća

U Rusiji je početkom XX. stoljeća nastala prava kulturna renesansa te je procvala poezija

i filozofija. Tek na početku XX. stoljeća kritika je na pravi način ocijenila veliku rusku literaturu

XIX. stoljeća, prije svega Dostojevskog i L. Tolstoja. Pojavio se D. S. Merežkovski koji je igrao

glavnu ulogu u buđenju religijskog interesa i nemira u literaturi i kulturi. U njegovu djelu Tolstoj

i Dostojevski prvi je put posvećena dostatna pažnja religijskoj problematici dvaju najvećih ruskih

22 Usp. S. Platz, Idejna ishodišta ruske religiozne filozofije, str. 373.10

genija koje tradicionalna kritika nije mogla dobro ocijeniti. Glavna tema Mereškovskog bila je

određena religioznim otporom prema „historijskom“ kršćanstvu. On je u sebi osjećao novu

religijsku svijest koja kršćanstvo sjedinjuje s ljubavlju prema antici. U to se vrijeme također

počela mijenjati i svijest inteligencije. Počelo je zanimanje za filozofiju i formirala se kulturna

filozofska sredina. U tome je svoju ulogu odigrao časopis „Pitanja filozofije i psihologije“ pod

redakcijom H. Grota. Pojavili su se filozofi metafizičkog smjera – Knez Trubecki i L. Lopatin.

Promijenila se estetička svijest i više se značenja pridavalo umjetnosti. Časopis „Sjeverni vjesnk“

sa redaktorom A. Volinskim bio je jedan od simptoma te promjene. Počela su se tiskati djela S.

Merežkovskog, N. Minskog i K. Baljmonta. Kasnije su se pojavili časopisi kulturno-renesansnog

smjera – „Svijet umjetnosti“, „Vaga“, „Novi put“ i „Pitanja života“.23

Početkom XX. stoljeća vodila se teška, često i mučna borba renesansnih ljudi protiv

suženosti svijesti tradicionalne inteligencije – borba u ime slobode stvaralaštva i u ime duha.

Rusku duhovno-kulturnu renesansu inteligencija je dočekala neprijateljski, kao izdaju tradicije

oslobodilačkog pokreta, kao izdaju naroda, kao reakciju. To je bilo nepravedno jer su mnogi

predstavnici kulturne renesanse bili pristaše oslobodilačkog pokreta i sudjelovali su u njemu.

Riječ je bila o oslobađanju duhovne kulture od ugnjetavanja socijalnog utilitarizma. Renesansa je

imala nekoliko izvora i odnosila se na razne strane kulture. Ipak, po svim linijama trebalo je

prevladati materijalizam, pozitivizam, utilitarizam kojih se nije mogla osloboditi lijevo nastrojena

inteligencija. To je bio povratak stvaralačkim vrhuncima duhovne kulture XIX. stoljeća. Nedaća

je bila u tome što su ljudi renesanse, u žaru borbe, često nedovoljno cijenili onu socijalnu pravdu

koja je postojala u lijevoj inteligenciji i koja je bila na snazi.24

Duhovni prijelom, povezan s renesansom, imao je nekoliko izvora. Šire značenje za

inteligenciju ima izvor povezan s marksizmom. Dio marksista visoke kulture prešao je na

idealizam i na kršćanstvo. U znatnoj je mjeri odatle potekla i ruska religijska filozofija.

Marksizam je u Rusiji bio znak krize inteligencije. On je nastao u drugoj polovini 80-ih nakon

neuspjeha ruskog narodnjačkog socijalizma, koji nije mogao naći oslonac u kršćanstvu i slomu

partije Narodne Volje nakon ubojstva Aleksandra II. Drugi izvor renesanse bio je literarni, s

djelima D. S. Merežkovskog sa temama Krista i antikrista, a treća je struja renesanse povezana s

procvatom poezije, koja je bila značajna za rusku svijest, za povijest ruskih idejnih struja. To je

bilo razdoblje simbolizma. Aleksandar Blok, Andrej Bjeli i Vjenčeslav Ivanov bili su glavni

predstavnici simbolizma. Simbolisti su se osvješćivali kao nova struja i bili su u konfliktu s

23 Usp. N. Berdjajev, Ruska ideja, str.201-202.24 Usp. Ibid. str. 202-203.

11

predstavnicima stare litrature. Simbol je bio veza između dva svijeta, znak onostranog u našem

svijetu. Ruska literatura i poezija s početka stoljeća nosile su profetski karakter. Pjesnici-

simbolisti osjetili su da Rusija leti u bezdan, da stara rusija skončava i da mora nastati nova

Rusija, još nepoznata. Slično Dostojevskom, oni su osjećali da se događa unutrašnja revolucija.

Oko 1908. godine osniva se „Religijsko-filozofsko društvo“ u Moskvi po inicijativi S. N.

Bulgakova, u Peterburgu po inicijativi N. A. Berdjajeva, a u Kijevu po inicijativi profesora

Duhovne Akademije. Ta društva postala su centar religijsko-filozofske misli i duhovnih iskanja.

Društvo u Moskvi odražavalo je rođenje originalne religijske filozofije u Rusiji. Za njih je bila

karakteristična velika sloboda misli, nesputanost školskim tradicijama, a misao nije bila

bogoslovna, koliko religijsko-filozofska. U Rusiji je filozofija, koja je na početku stoljeća

cvjetala, poprimila religijski karakter i ispovijedanje vjere se filozofijski utemeljivalo. Religijska

filozofija obuhvaćala je sva pitanja duhovne kulture. U to se vrijeme mnogo ljudi iz inteligencije

zaređuje – P. Florenski, S. Bulgakov, V. Solovjov i drugi. To je predstavljalo želju za ulaskom u

dubinu pravoslavlja, za pridruživanje njegovoj tajni. Jedan od važnijih predstavnika renesanse je i

N. A. Berdjajev, koji predstavlja i jednog od tvoraca religijske filozofije u Rusiji. Jedna od

važnijih Berdjajevih knjiga je i Smisao stvaralaštva. Pokušaj opravdanja čovjeka napisana

između 1912. i 1913. godine. U njoj je opisana osnovna tema njegove filozofije, tema o čovjeku i

njegovom stvaralačkom pozivu.

Uoči 1917. godine, u atmosferi zlosretnog rata, sve je sazrelo za revoluciju. Pala je sveta

ruska imperija, koju je poricala i s kojom se borila ruska inteligencija cijelo stoljeće. U narodu su

oslabljela vjerovanja koja su podržavala samodržavnu monarhiju. Za rusku lijevu inteligenciju

revolucija je uvijek bila i religijom i filozofijom, revolucionarna ideja bila je cjelovitom.

Berdjajev u Ruskoj ideji kaže kako je marksizam bio prilagođen ruskim uvijetima i rustificiran.

On tvrdi da se mesijanska ideja marksizma, povezana s misijom proletarijata, spojila i

poistovjetila s ruskom mesijanskom idejom, te da u ruskoj komunističkoj revoluciji nije vladao

empirijski proletarijat, već ideja proletarijata, mit o proletarijatu. Ali, komunistička revolucija,

koja je i bila prava revolucija, bila je univerzalni mesijanizam, ona je cijelom svijetu htjela

donijeti dobro i oslobođenje od ugnjetavanja, no, istina je, nažalost, da je ona sazdala najveće

ugnjetavanje i uništila svaku slobodu. Ipak, ruski revolucionarni pokret, ruska usmjerenost prema

novoj socijalnosti pokazali su se jačima od kulturalno-renesansnog pokreta.25

25 Usp. Ibid. str. 202-230.12

ŽIVOT I INTELEKTUALNO FORMIRANJE F. M. DOSTOJEVSKOG

Fjodor Mihajlovič Dostojevski svestrani je umjetnik koji pripada književnosti i filozofiji,

te je i danas, gotovo dvije stotine godina nakon smrti, zanimljiva njegova misao. Dostojevski

nikada nije bio filozof u uobičajenom i formalnom smislu riječi upravo zbog toga što je mislio

kao umjetnik, a filozofske ideje utjelovljavao u slikama i sukobima svojih „junaka“. Dijalektika

ideja njegovih djela utjecala je na filozofsko mišljenje mnogih mislitelja, a u Rusiji je posebno

utjecao na N. Berdjajeva i L. Šestova. Sam Berdjajev za Dostojevskog je govorio da je genijalni

dijalektičar i najveći metafizičar Rusije.26

2.1. Period mladenačkog formiranja

Dostojevski je rođen 30. prosinca 1821. godine u Moskvi kao drugo od sedmero djece

siromašne obitelji. Njegov otac M. A. Dostojevski bio je bivši vojni liječnik, a u vrijeme

Fjodorova rođenja obitelj je živjela u skučenu stanu na posjedu bolnice u kojoj je radio brinući se

za gradsku sirotinju. Dostojevski se sve do smrti svoje majke 1837. godine školovao u jednome

moskovskome internatu, a nakon njene smrti, zajedno sa bratom Mihailom upisuje Vojnu

inženjersku akademiju u Petrogradu po želji oca. Mladi Fjodor Mihajlovič, dječak bez ikakvih

sklonosti za vojno građevinarstvo, patio je pod vojnom strogoćom i dosadnim školovanjem, a

spas je pronalazio u ljubavi prema književnosti.27

Tih se godina u obitelji odigrala teška drama – oca su mu ubili seljaci s vlastita posjeda te

je Dostojevski, primivši vijest o očevoj smrti, dobio prvi napad epilepsije. Taj je događaj u njemu

potaknuo i jak osjećaj krivnje jer je u djetinjstvu često priželjkivao smrt strogog oca. Godine

1843. završava školovanje i stječe čin oficira te počinje raditi kao crtač nacrta u petrogradskome

tehničkome uredu. No, taj mu posao ne pruža zadovoljstvo, te ga, iskoristivši svoje skromno

nasljedstvo, 1844. godine napušta, i započinje karijeru slobodnoga književnika odabravši život

pun financijskih briga. Iste godine anonimno objavljuje prijevod Balzacova romana Eugeine

Grandet te piše svoj prvi roman Bijedni ljudi. Prihvaćen i hvaljen od pjesnika N. Nekrasova, i

književnog kritičara V. G. Bjelinskog, koji su pročitali rukopis za roman Bijedni ljudi,

Dostojevski ulazi u književni svijet Petrograda kao priznati pisac te osijeća pijanstvo uspjeha. O

tome piše svome bratu: „Brate moj, mislim da moja slava nikada neće stići do ovakvog zenita do

kojeg je stigla sada. Svi me cijene, svi se strašno raspituju za mene. Upoznao sam se sa silom tog

26 Usp. F. Copleston, Filozofija u Rusiji, str. 159-161.27 Usp. V. Zenjkovski, Istorija ruske filozofije, str. 329.

13

najpristojnijeg svijeta... Svi na mene gledaju kao na čudo. Ne mogu ni usta otvoriti, a da po svim

uglovima ne počnu ponavljati kako je Dostojevski to i to rekao, kako želi to i to učiniti. Bjelinski

me voli iznad svega.“28 V. Bjelinski Dostojevskog upoznaje sa socijalizmom, te Dostojevski o

njihovom odnosu sam govori: „Upoznao sam ga kao vatrenog socijalistu, i on je sa mnom krenuo

od ateizma... Ali kao socijalist, on je prije svega nastojao uništiti kršćanstvo, znao je da revolucija

mora početi s ateizmom. On je osjećao potrebu za rušenjem religije iz koje su protekle moralne

osnove društva koje je poricao. On je radikalno poricao obitelj, vlasništvo, moralnu odgovornost

osobe... Nema sumnje, on je znao da, odričući moralnu odgovornost osobe, u isto vrijeme odriče i

njenu slobodu, ali on je vjerovao svim svojim bićem da socijalizam ne samo što neće uništiti

slobodu osobe nego će je naprotiv, obnoviti do neviđenih razmjera... Posljednjih godina svog

života nisam mu dolazio. On me nije zavoljeo, ali ja sam sa strašću prihvatio njegovo učenje.“29

U vrijeme njihova druženja Dostojevski se odriče crkvenog učenja o Kristu kao Bogočovjeku, te

se zaluđuje idealima europskog liberalizma. No, nakon svađe sa Bjelinskim 1847. godine

Dostojevski se vraća Crkvi.

U vrijeme bujanja revolucionarnih ideja u Rusiji, 1847. godine, Dostojevski počinje

posjećivati susrete društva mladih ljudi u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova Mihajla

Petraševskoga, koji su prihvatili socijalističke teorije Saint-Simona i R. Furijea. Ipak, druženje sa

„petraševcima“ nije Dostojevskog vratilo pogledima koje je zastupao Bjelinski, već je naprotiv,

on postao svjestniji religiozno-filozofskih osnova negiranja ateističkog socijalizma koji je

nastojao ostvariti ljudsku sreću pretvaranjem ljudskog društva u mravinjak. M. Petraševski nije se

svidio Fjodoru Mihajloviču jer je ostavljao dojam bezbožnika koji se podsmjehuje vjeri, no kada

su ga pitali zašto posjećuje susrete kod Petraševskog, Dostojevski je odgovarao: „Tamo se čovjek

može malo liberalistički kočoperiti, a tko od nas smrtnika ne voli tu igru, osobito kada popije

čašicu vinca...“30

Nakon europske političke oluje koja je 1848. godine snažno odjeknula u Rusiji,

uznemirena je vlast poduzela drastične mjere represije, među kojima je bilo i praćenje djelatnosti

petraševaca. Nakon čitanja pisma Bjelinskoga Gogolju na jednom od sastanaka kod

Petraševskog, car Nikolaj I. daje uhititi “pristalice komunizma i novih ideja“. Dana 23. travnja

1849. Dostojevski je uhićen i zatočen u Petropavlovskoj tvrđavi. Nakon istrage i suđenja

petraševci su osuđeni na smrt. Vodeći računa o mladosti osuđenih, njihovu kajanju i nepostojanju

28 Usp. N. Loski, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, str. 23.29 Ibid. str. 47.30 Ibid. str. 52.

14

štetnih posljedica njihova djelovanja, car poništava smrtnu kaznu, ali naređuje da se pomilovanje

osuđenicima pročita tek nakon što im se pročita prvobitna smrtna presuda. Osuđenike odvode na

mjesto određeno za izvršenje kazne, vežu im oči, svlače do košulja i vežu za stupove. Sve je

spremno za izvršenje smrtne kazne strijeljanjem i tek prije poslijednjeg naređenja “pali” čita im

se pomilovanje i smanjenje kazne. Taj je dan ostavio dubok ožiljak u duši Dostojevskoga. Šok

uzrokovan tim događajem otjerao je dva osuđenika u ludilo. Umjesto smrtne presude,

Dostojevski je lišen svih imovinskih prava i 1850. godine prognan na prinudni rad u Omsk,

sibirski radni kamp, gdje provodi četiri godine u društvu ubojica i lopova. Tamo upoznaje

siromašne i pogažene ljude koje će opisati u Zapisima iz mrtvog doma (1862.) i koji će kasnije

izrasti u velike likove njegovih romana.

Duboki emocionalni potres i život u prognanstvu dovode do bitne promjene u pogledu na

svijet F. M. Dostojevskog. On shvaća nedostatak socijalizma u njegovu nastojanju da vanjskim

sredstvima novog društvenog sustava iznutra usavrši i preporodi čitavo čovječanstvo. U

Dostojevskom i dalje živi žeđ za socijalnom pravdom, no sredstvo za njeno ostvarenje on sada

traži u oblasti duha, a ne u samom društvenom sustavu. Ljubav prema Rusiji i ruskom narodu i

kršćanski ideal, koji su oduvijek postojali u Dostojevskom, sada u njegovoj djelatnosti izbijaju na

prvo mjesto. On ovdje mašta „o općem izmirenju među narodima“31 koje bi bilo ostvareno uz

pomoć Rusije. U periodu nakon prognanstva Dostojevski služi Rusiji i čovječanstvu ne

sudjelovanjem u revolucinarnim kružocima, već svojim genijalnim djelima i publicističkim

člancima.

U Semipalatinsku 1857. godine Dostojevski upoznaje Mariju Dimitrijevnu Isajevu, koja

postaje njegovom ženom, te u to vrijeme stvara dvije pripovijetke – Ujakov san i Selo

Stepančikovo, koje kritika ne prihvaća. U ožujku 1859. godine Dostojevskom je dopušten

povratak u Europsku Rusiju, najprije u Tver, a zatim u Peterburg.

Godine 1860. zajedno sa bratom Mihailom Mihajlovičem počinje izdavati časopis

„Vrijeme“ u kojem razvijaju ideju „počveništva“32, te pokušavaju zaustavti rasprave zapadnjaka i

slavenofila. Glavni suradnici časopisa bili su braća Dostojevski te A. Grigorjev i N. N. Strahov.

U časopisu 1861. godine izlazi roman Poniženi i uvrijeđeni, a 1862. godine roman Zapisi iz

31 N., Loski, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, str. 21.32 „Počveništvo“ je književni pravac koji se oslanjao na idealističko shvaćanje povijesti, na romantičarsko mišljenje o ruskoj stvarnosti i na slavenofilsko učenje o smjernosti i pokornosti ruskog seljaka. Negirajući revolucionarne metode preobražaja Rusije, zastupa stvaranje buržujske monarhije i tome vidi patrijarhalnu idilu stapanja inteligencije sa seljaštvom i cara s narodom. Program pomirenja koji su zagovarali počvenici podrazumijevao je izmirenje između obrazovanog staleža i naroda, a ta će ideja postati karakteristikom narodnjačke misli.

15

mrtvog doma. Zbog članka N. N. Strahova posvećenog ustanku Poljaka, napisanog u liberarnom

duhu, časopis je 1863. godine zabranjen.

Godine 1862. Fjodor Mihajlovič putuje u Europu o čemu je maštao od mladosti. Na putu,

na kojemu je proveo oko dva i pol mjeseca, njega nisu zanimali znameniti povijesni spomenici,

već ljudska masa, stanovnici i ulični život, a zapise s puta Feljton za jedno ljeto i Zimske bilješke

o ljetnim utiscima objavio je u časopisima.33 Dostojevskog je na putu po Europi zapanjio

buržujski duh francuskog društva, buržuje je smatrao beskrupuloznim, radnike u srcu

kapitalistima, a seljake individualistima. Taj posjet Europi pojačao je njegove sumnje da put

kojim ide zapadnoeuropska civilizacija nije najbolji put, te je u njemu učvrstio vjeru u

superiornost Rusa i Rusije.

2.2. Period zrelosti i velikih romana

Od 1864. godine počinje izlaziti novi časopis braće Dostojevski „Epoha“. Nažalost, taj

časopis nije doživio uspjeh časopisa „Vrijeme“. U prvom je broju „Epohe“ započelo

objavljivanje romana Zapisi iz podzemlja. N. Loskij smatra da je Dostojevski u tom djelu shvatio

da se ideal apsolutnog savršenstva ne može ostvariti bez Boga i udjela Njegove milosti, te da su

zbog toga ideali europskog socijalizma i liberalizma nešto površno, beznačajno i ništavno. Prema

Loskom do tog je trenutka genij Dostojevskog dovoljno sazreo da bi se mogao okrenuti stvaranju

velikih djela prožetih religioznom tematikom.34

Dostojevski u Zapisima iz podzemlja napada ideju da sva ljudska bića teže svom osobnom

zadovoljstvu i da bi svi ljudi postupali u skladu sa društvenim zahtjevima kada bi razumjeli da je

dobrobit društva i njihova vlastita dobrobit. Prema Dostojevskom, ljudi koji zastupaju ovakve

ideje zaboravljaju slobodu, jer ljudsko biće ne želi biti svedeno na člana mravinjaka ili košnice.

Čovjek je u stanju buniti se, čak i kada shvaća da je njegova pobuna uzaludna.35 Ovdje on počinje

prikazivati osobu koja ne pristaje biti zupčanikom svjetskog mehanizma, koja ne želi biti dio

cjeline i sredstvo za postizanje svjetske sreće. Dostojevski u Zapisima iz podzemlja iskazuje misli

o čovjek ne kao razboritom biću koje teži sreći, već kao iracionalnom biću sa potrebom za

stradanjem. Čovjek iz podzemlja ne pristaje na svjetsku harmoniju za koju bi on sam bio tek

sredstvo.36

33 Kompletna biografija i bibliografija F. M. Dostojevskog nalazi se na: http://dostojevski.novena.ims.hr/Main.aspx?sel=7&mID=152 (25.045.2009).34 Usp. N. Loski, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, str. 66.35 Usp. F. Copleston, Filozofija u Rusiji, str. 167.36 Usp. N. Berdjajev, Ruska ideja, str. 75-76.

16

Te 1864. godine, Dostojevskom umiru žena i brat Mihail, i nakon njihove smrti on se sve

više zadužuje. Dvije godine kasnije piščevi dugovi su toliko narasli da on prihvaća ponudu

izdavača da isplati njegove dugove ukoliko Dostojevski napiše novi roman u mjesec dana. Tako

nastaje Kockar u samo dvadeset i šest dana.

Godine 1867. Dostojevski se ženi mladom Anom Grigorjevnom Snjitkinom. U istoj

godini objavljuje i roman Zločin i Kazna koji je uzburkao intelektualne krugove diljem Rusije i

Europe. Nažalost, financijski uspjeh romana nije bio dovoljan da spasi Dostojevskoga od

vjerovnika i on zajedno s obitelji bježi u Europu gdje nastavlja kockati, te mu dugovi ponovno

rastu. U Švicarskoj dobiva ideju za novi roman Idiot, u kojem želi prikazati pozitivnog čovjeka.

U pismu S. A. Ivanovnoj kaže: „Glavna misao romana je prikazati pozitivno lijepog čovjeka. Od

toga nema ničeg težeg na svijetu, posebno sada. Svi pisci, ne samo naši, već i europski, svi koji

su se prihvatili posla da prikažu pozitivno lijepo odustajali su zbog toga što je to ogroman

problem. Lijepo je ideal, a ideal – ni naš ni europski, još se nije konačno oformio. Na svijetu

postoji samo jedan pozitivan i lijepi lik – to je Krist, tako da je pojava tog neizmjerno lijepog lika

već sama po sebi nezrecivo čudo.“37 Dostojevski u to djelo unosi ideju koja će do kraja njegova

života biti središnja tema njegova stvaralaštva i publicističke djelatnosti. To je ideja ruskog

shvaćanje Krista, ruske kršćanske misije u Europi, ideja deformacije kršćanstva uzrokovane

katoličanstvom, te genetičke veze socijalizma i katolicizma.

Završavajući rad na Idiotu Dostojevski je zamislio novi roman Ateizam, no radeći na

njemu zapravo se prihvatio pisanja romana Bjesovi. Iako se već ranije odrekao zapadnjačkih

ideala, četverogodišnji boravak u Europi do kraja je srušio njegove iluzije o Zapadu, podarivši

mu stvarno iskustvo koje je poduprlo njegov prijašnji prijezir prema ideološkoj orijentaciji

Europe. Požudno je pratio aktualna događanja i vijesti iz Rusije te ih iskoristio kako bi opisao

“bolest” zapadnjačkih ideja koje šire zarazu među ruskom mladeži u Bijesovima. Za vrijeme rada

na romanu Bjesovi zamisao romana Ateizam prerasla je u jedno drugo, još opširnije djelo, Život

velikog grešnika, koje je trebalo biti sastavljeno od pet velikih pripovijesti. Osnovni je problem u

svih pet dijelova trebao biti postojanje bića Božjeg, no Dostojevski nije napisao Život velikog

grešnika kao posebno djelo, već su razni dijelovi te zamisli našli svoje mjesto u romanima

Bjesovi, Mladić i Braći Karamazovi. Od tog je vremena njegovo čitavo umjetničko i publicističko

stvaranje prožeto idejom ruskog, pravoslavno-kršćanskog shvaćanja svijeta.38

37 Tekst samog Dostojevskog preuzet iz djela N. Loski, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, str. 72.38 Usp. N. Loski, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, str. 75.

17

Od 1873. do 1874. godine Dostojevski uređuje konzervativni, desno orijentirani časopis

„Građanin“ zbog čega doživljava grube napade lijevo orijentiranog tiska. U „Građaninu“ stvara

novi oblik publicistike – piščevo mišljenje o temama dana, koje kasnije pretvara u djelo Piščev

dnevnik.

Oštrom satiričnom pričom Bobok 1873. godine zapčinje ciklus izvanrednih kasnih novela,

u koje se ubrajaju Krotka, San smiješnog čovjeka i Dječak na jelku kod Krista, a 1875. godine

kao serija u časopisu počinje izlaziti roman Mladić, s podnaslovom Zapisi mladog čovjeka.

Dostojevski 1875. godine započinje eksperiment postavši jedinim autorom vlastitih

novina „Dnevnik pisca“ u kojima je objavljivao vlastite kratke priče, autobiografske eseje i

analize važnih trenutnih događanja. Dnevnik pisca važan je izvor podataka o društvenim i

političkim pogledima Dostojevskog iz tog vremena. Prvi dio Dnevnika sadrži članke koje je od

1872. do 1874. godine, kao pomoćnik urednika, pisao za časopis „Građanin“. Ostali dijelovi

Dnevnika sadrže kasniju građu, dok su poslijednji napisani neposredno prije piščeve smrti. U

Dnevnik je uključen i govor o Puškinu koji je Dostojevski održao u lipnju 1880. godine u

Moskvi. Godine 1879. Dostojevski počinje objavljivati roman Braća Karamazovi kao serijsku

publikaciju.

Godine 1880. u Moskvi se zbio veliki književno-društveni događaj – otkrivanje

spomenika Puškinu. Tim je povodom Fjodor Mihajlovič održao čuven i uspješan govor kojim je

posljednji put oduševio svoje suvremenike. U tom je govoru rekao: „U čemu je snaga ruskog

nacionalnog duha ako ne u težnji... Težnji ka univerzalnosti i sveobuhvatnom humanizmu? Biti

istinski Rus znači postati brat svim ljudima, univerzalni čovjek, a misija Rusije je da ujedini

čovječanstvo ne mačem, nego silom bratstva.“39

Konačno, 28. siječnja 1881. Fjodor Mihajlovič Dostojevski umire od uznapredovaloga

emfizema pluća. Više od pedeset tisuća ljudi nazočilo je njegu sprovod, te je taj dan postao

neslužbenim državnim praznikom.

39 Usp. F. Copleston, Filozofija u Rusiji, str. 179–180.18

BERDJAJEV I DOSTOJEVSKI

Nikolaj Berdjajev ruski je filozof koji se čitavog života bavio problemom slobode.

Berdjajeva kao mislioca najbolje je smjestiti u kontekst ruskog i europskog personalizma

dvadesetog stoljeća koji u osnovu svega stavlja osobu kao najvišu vrijednost i bitnu kategoriju, s

Bogom na vrhu ljestvice kao biti svega. Personalistima je osoba postala ontološka kategorija kroz

koju progovara i izražava se Biće i samo osoba može ponuditi odgovore na temeljna pitanja o

postojanju. Za sebe Berdjajev u djelu Samospoznaja kaže: „Sloboda mi je prvotna, ona je za

mene prije bitka.“40 U središtu njegova mišljenja nalazi se problem slobode, osobnosti,

stvaralaštva, problem zla i teodiceje, to jest, u osnovi jedan problem – problem čovjeka, njegove

svrhe, opravdanja njegova stvaralaštva.

Berdjajev je vrlo rano otkrio čari filozofije te je već s četrnaest godina čitao Kanta.

Tijekom čitavog života osobito se zanimao za Dostojevskoga i sam kaže: „Još kao dječak primio

sam „klicu“ od Dostojevskog. On mi je potresao dušu više nego bilo koji drugi pisac i mislitelj.

Uvijek sam dijelio ljude na ljude Dostojevskog i na one koji su tuđi njegovu duhu. Vrlo rane

sklonosti moje spoznaje filozofije bile su vezane za „prokleta pitanja“ Dostojevskog. Uvijek,

kada sam počinjao ponovno čitati Dostojevskog, on mi se otvarao u novim dimenzijama. U

mladosti je moju dušu zahvatila i obuzela tema Legende o Velikom inkvizitoru. Moje prvo

obraćanje Kristu bilo je obraćanje liku Krista iz Legende. Ideja slobode bila je osnova mog

religioznog osjećanja i shvaćanja svijeta, i u toj prvobitnoj intuiciji slobode je sam se sreo sa

Dostojevskim kao sa svojim duhovnim zavičajem.“41

Duhovno kretanje Berdjajeva započelo je sa K. Marxom i „legalnim marksizmom“, a

završilo se s Kristom i Dostojevskim. Na svoj filozofski put Berdjajev je krenuo od slobode i

priklonio se slobodi. Ali tu slobodu nije doživljavao kao lakoću, već kao teret. U tom poimanju

slobode kao duga i bremena, kao izvora tragizma života osobito mu je blizak Dostojevski.

Berdjajev smatra da odricanje od slobode stvara lakoću i može pružiti sreću poslušne djece. On

grijeh ne osjeća kao neposluh, već kao gubitak slobode. Sloboda je za Berdjajeva Bog koji nije

Gospodin, već Osloboditelj, Osloboditelj od ropstva svijeta. Za njega Bog djeluje kroz slobodu i

40 Usp. N. Berdjajev, Samospoznaja, str. 49.41 N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 27.

19

na slobodu, a ne kroz nužnost i na nužnost. On ne primorava da Ga se prizna i u tome je skrivena

tajna života svijeta, to je njegova slobodna religiozna filozofija.42

Berdjajev smatra da je duhovna i intelektualna povijest XIX. stoljeća obilježena pojavom

Dostojevskog, koja je u Rusiji označila pojavu novih duša. Između slavenofila i idealista

četrdesetih godina i duhovnih tendencija početka XX. stoljeća pojavio se Dostojevski i donio

poseban duhovni preokret te promijenio duševni sklop ljudi. Duše koje su doživjele Dostojevskog

okreću se neizvjesnoj budućnosti, njih prožimaju apokaliptične struje, u njima se događa prijelaz

od središta prema krajnjim granicama duše, one prolaze kroz razdvajanje za koje se nije znalo

prije Dostojevskog. Prije njega ljudi su znali za bol i tugu, no nikada se nisu susretali sa

dvojnošću – njima se nije javljao vrag, niti su razmišljali o pojavi antikrista, oni još nisu živjeli u

apokaliptičnoj atmosferi koju opisuje Dostojevski u svojim djelima. Berdjajev smatra da se svi ti

Kirilovi, Stavrogini i Ivani Karamazovi pojavljuju kao stvarne osobe tek u XX. stoljeću, dok su u

vrijeme Dostojevskog oni bili samo likovi predviđanja i proročanstava. On kaže kako u vrijeme

prve i druge ruske revolucije izlaze na vidjelo motivi Dostojevskog koji su do tada bili skriveni i

nevidljivi. Postaju jasne religiozne isključivosti ruske revolucionarnosti i nepolitički karakter

njenih revolucionara, te se otkriva da su drugi ruski pisci pisci predrevolucionarne epohe, dok je

Dostojevski pisac revolucionarne epohe, koji je uvijek pisao o revoluciji kao o duhovnoj pojavi.

Berdjajev smatra da je Dostojevski bio izraz duha koji je proročkim glasom objavljivao da Rusija

hrli u bezdan te da i u njemu samome postoji ponor koji privlači i mami.

S Dostojevskim započinje era „prokletih pitanja“, era dubinske psihologije i podzemnog i

pobunjeničkog individuuma koji se otkinuo od svakog tla ustaljenih životnih navika, od

pobunjeničkog bezličnog kolektivizma koji je i sam predvidio. Sve se to otkriva unutar samih

revolucionarnih tokova u kojima se susreću i dodiruju Šatov i P. Verhovenski, Stavrogin i

Kirilov, Ivan Karamazov i Smerdjakov. Dostojevski je uočio idealne prototipe, njegova

psihologija nikada ne ostaje na površini duševno-tjelesnog, ona prodire do dubine duše i otkriva

susrete s Bogom i vragom. Dostojevski nam ne otkriva samo eru „psihologije“ – to je površna

njegova karakteristika – on nas izvodi iz bezizlaznog kruga psihologizma i upućuje našu spoznaju

prema konačnim pitanjima.43

Dostojevski je kao pisac zahvaćen metafizičkim slutnjama i zaokupljen potragom za

skrivenom dijalektikom ljudskih situacija koje izučava Berdjajev. On smatra da je čovjek u djelu

Dostojevskog prekoračio granice slobode i krenuo putem zla, ali ipak, njemu ostaje moć nad

42 Usp. N. Berdjajev, Samospoznaja, str. 160.43 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 171-174.

20

vlastitom slobodom jer je ona sudbina svijeta i čovjeka, pa i samog Boga. Berdjajev nastoji

pokazati da je pathos slobode istinski pathos Dostojevskog, ali smatra da nas Dostojevski nije

naučio kako steći slobodu duha, moralnu i duhovnu autonomiju, kako se osloboditi od vlasti

niskih, pogubnih stihija. Dionizijska stihija, tragedija podvojenosti i bezdan za njega su jedini

ljudski putevi. Za njega put do svjetlosti vodi kroz tamu. I veličina Dostojevskog je u tome što je

pokazao kako se svjetlost pojavljuje u tami.44

Berdjajev junake Dostojevskog dijeli na pozitivne i negativne, „svijetle“ i „tamne“. On u

svojim analizama traži piščeve poruke kroz promatranje „negativnog“ junaka – čovjeka kao

palog i posrnulog bića te zaključuje da zlo nije slučajna pojava jer se čovjek ne može svesti na

racionalnu jednadžbu. Njemu godi i zlo i on se ne odriče kaosa i razaranja za koje zna da su

štetni. U svim analizama Dostojevskog, Berdjajev se uvijek vraća na problem slobode. Zlo je

dijete slobode – jedna je od njegovih ideja koju često ponavlja. Zbog toga Dostojevski

propovijeda i patnju, zagovara podvig kroz patnju, a Berdjajevljev zaljučak, pojednostavljeno

uzeto, glasi: patnja i stradanje su u osnovi posljedica zla, a zlo sagorijeva u patnji.45

U svom djelu Duh Dostojevskog Berdjajev izlaže ne samo pogled na svijet pisca Zločina i

kazne, već i najveći i najbitniji dio vlastitog pogleda na svijet kao filozofa i pisca. Sam je

Berdjajev nekoliko puta isticao kako je Dostojevski bio njegovo trajno iskušenje. Za njega je

Dostojevski prije svega mislitelj, filozof, i on ga u tom smislu i tumači. Za Dostojevskog kaže da

je genijalni dijalektičar i najveći ruski metafizičar. Berdjajev je promatrao Dostojevskog kao

pisca koji u svom djelu gradi jedan filozofski, spekulativni sustav te postavlja pitanja koja su do

njega bila privilegija „čiste“ filozofije. Filozof koji je bio u vlasti romantizma, kako se za

Berdjajeva često govorilo, tragao je za nečim misaonim, sudbinskim i vječnim u djelu

Dostojevskog i na svoj način, to je i nalazio. Berdjajev ne ide toliko za tumačenjem i

objašnjavanjem Dostojevskog, koliko mu želi prići intuitivno. Kaže da Dostojevskog ne treba

shvaćati kao pisca realizma, kako je to činila tradicionalna ruska kritika, već su tu u pitanju neke

druge, šire i dublje dimenzije od onih koje se podrazumijevaju kada se govori o realizmu nekog

pisca. Može se govoriti o realizmu, ali o nekom „dubinskom“ realizmu koje seže do dubine bića,

koji ne opisuje već stvara novu, do tada nepoznatu stvarnost, otkriva čovjeka na način koji nije

bio poznat staroj literaturi.46 Berdjajev smatra da kroz vanjsku fabulu tih genijalnih romana izbija

druga realnost. Realnost čovjekove duhovne dubine, sudbina ljudskog duha, odnosa čovjeka i

44 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 177.45 Usp. Ibid. str. 23.46 Usp. Ibid. str. 21-22.

21

Boga te čovjeka i vraga. Podvojenost ljudskog duha koja je najdublja tema Dostojevskog ipak se

ne može realistički interpretirati. Iza svjesnog života njegovih junaka uvijek se nalazi skriveni

podsvjesni život u kojima se nalaze tajanstveni odnosi i veze. Kod Dostojevskog je sve određeno

u drugom svijetu i sve ima viši smisao. Berdjajev smatra da svi susreti u romanima Dostojevskog

otkrivaju unutrašnji život, intimnu sudbinu ljudi, i u tim se odnosima rješava zagonetka čovjeka,

zagonetka njegova puta, u njima se iskazuje svjetska ideja i ta ideja ne može se nazvati

realizmom, te kaže da „ako Dostojevskog treba nazvati realistom, onda je on mistički realist.“47

Berdjajev smatra da je realizam stvarnog života i stvarnost ljudske prirode tragičnija i u

sebi sadrži puno više proturječnosti od humanističke spoznaje čovjeka, pa tako Dostojevski

predstavlja i krizu humanizma te u tom smislu može stati uz bok F. Nietzschea. Nakon

Dostojevskog i Nietzschea, po Berdjajevu, nije moguć povratak na humanizam racionalističkog

tipa koji je prevladan. Humanistička afirmacija i čovjekova samouvjerenost doživljavaju svoj kraj

kod ovih autora. Nakon njih otvara se put ili Bogočovještvu ili čovjekoboštvu. Posljednja granica

humanističke afirmacije i samovolje uništenje je čovjeka u nadčovjeku, u kojem je on prevladan

kao sram i poniženje, kao nemoć i ništavilo. Čovjek postaje sredstvo za stvaranje nadčovjeka i za

onoga tko je upoznao sablazan nadčovjeka humanizam ne može biti sablažnjiv i privlačan, jer je

on carstvo sredine. Europski humanizam duhovno se završava u Nietzscheu, a prije Nietzschea,

smatra Berdjajev, Dostojevski je u svojoj genijalnoj dijalektici o čovjeku otkrio njegov kobni

kraj, propadanje čovjeka na putu čovjekoboga. No ipak, kod Dostojevskog čovjek ostaje sačuvan

u cjelini u Bogočovjeku, dok kod Nietzschea nema ni Boga, ni čovjeka, samo nepoznati

nadčovjek.48

U djelima Dostojevskog Berdjajev vidi jedno okretanje čovjekovoj duhovnoj dubini i iskustvu,

vidi proboj kroz „zatvorenu“ i „psihološku“ stvarnost. On smatra da Dostojevski otkriva Krista u

ljudskim dubinama, kroz čovjekov stradalački put, kroz slobodu. Religija Dostojevskog po

Berdjajevu, najslobodnija je religija za koju svijet zna, ona diše slobodom, i suprotna je

autoritarno-transcendentnom tipu religioznosti.49 Nenaklonost Dostojevskog prema katolicizmu i

socijalizmu bila je vezana za nemogućnost pomirenja s prisilnim redom i harmonijom. On

katolicizam i socijalizam suprotstavlja slobodi ljudskog duha i u tome je smisao pobune

gospodina sa podsmješljivom fizionomijom. Dostojevski ne prihaća raj u kojem još nije moguća

sloboda duha, kao ni raj u kojem ona već nije moguća. Kod njega je čovjek morao proći kroz pad

47 N. Berdjajev, Duh Dostojevskoga, str. 41.48 Usp. Ibid. str. 64.49 Usp. Ibid. str. 47.

22

iz prisilnog svjetskog poretka, morao je kroz slobodu svog duha ostvariti svjetski sustav. Vjera na

kojoj je Dostojevski htio graditi društveni sustav morala je biti slobodna vjera, zasnovana na

slobodi ljudske savjesti. Po Berdjajevu, Dostojevski je bio najvatreniji zaštitnik slobode savjesti

kršćanskog svijeta. Zanimljivo je da je Dostojevski postao neprijatelj revolucije i revolucionara iz

ljubavi prema slobodi. On je u duhu revolucionarnog socijalizma uviđao poricanje slobode i

ličnosti. Smatrao je da se u revoluciji sloboda pretvara u ropstvo. U profetskoj Legendi o Velikom

inkvizitoru postoji genijalno proziranje ne samo o autoritarnom kršćanstvu, nego i o autoritarnom

komunizmu i fašizmu, o svim totalitarnim režimima. Berdjajev smatra da Legenda o Velikom

inkvizitoru i mnoga mjesta u Bijesovima mogu biti istumačena kao usmjerena protiv katoličanstva

i revolucionarnog socijalizma. Ali u zbilji tema je šira i dublja. To je tema o carstvu cezara, o

odbacivanju iskušenja carstvom ovog svijeta. Sva carstva ovog svijeta, sva carstva cezareva, stara

monarhistička i nova socijalistička i fašistička carstva osnovana su na prinudi i na poricanje

slobode duha. Dostojevski je, u biti, religiozni anarhist, i u tome je pravi Rus.50

Dostojevskog je jako uznemiravala utopija zemaljskog raja. San Versilova posvećen je toj

temi. Moguća su tri rješenja pitanja o svjetskoj harmoniji, o raju, o konačnoj pobjedi dobra: prvo

je rješenje harmonija, raj i život u dobru bez slobode izbora, bez svjetske tragedije, bez stradanja,

ali i bez stvaralačkog rada; drugo je harmonija, raj i život u dobru na vrhuncu zemaljske povijesti,

no kupljen cijenom nebrojenih stradanja i suza sviju osuđenih na smrt, ljudskih naraštaja

pretvorenih u sredstvo za nadolazeće sretnike; dok je treće rješenje harmonija, raj i život u dobru,

do kojeg će doći čovjek kroz slobodu i stradanje, u koji će ući svi koji su ikad živjeli i stradali, to

jest, u carstvu Božjem. Berdjajev tvrdi da Dostojevski odbacuje prva dva rješenja pitanja o

svjetskoj harmoniji i raju i prihvaća samo treće rješenje.

Kod Dostojevskog je uvijek postojao složen odnos prema zlu koji se mnogima može činiti

sablaznim. S jedne strane, zlo jest zlo, mora biti razobličeno i mora izgorjeti. Ali, s druge strane,

zlo jest duhovno iskustvo čovjeka, njegov put, na kojem čovjek može biti obogaćen. No to treba

pravilno shvatiti. Ne obogaćuje samo zlo, obogaćuje duhovna snaga koja se budi radi

prevladavanja zla. Čovjek koji će reći da se predajemo zlu radi obogaćivanja nikada se neće

obogatiti, on će propasti. Ali zlo jest iskušavanje slobode čovjeka. U povijesti, u socijalnom

životu mi vidimo isto. Postoji nešto poput zakona dijalektičkog razvitka, u skladu s kojim se ono

ružno i zlo u izvjesnom periodu ne uništava, već se prevladava i u čije prevladavanje ulazi sve

pozitivno prethodnog perioda. Dostojevski nas navodi na tu misao. On otkriva metafizičku

50 Usp. N. Berdjajev, Ruska ideja, str. 117.23

dubinu ruske teme o socijalnoj pravdi, koja je povezana sa ruskim mesijanizmom. Ruski narod,

kao narod-bogonosac, treba bolje od Zapada riješiti socijalna pitanja.51

Berdjajev smatra da nas Dostojevski uči kako preko Krista otkriti svjetlost u tami, kako u

posljednjem čovjeku naći lik i sliku Božju, uči nas ljubavi prema čovjeku koja je vezana za

poštovanje njegove slobode. Dostojevski nas vodi kroz tamu, no ona nema konačnu vlast jer kod

njega i tama skriva svjetlost, svjetlost Krista pobjeđuje svijet i obasjava svaku tamu. I samo

kršćanstvo Dostojevskog nije neko mračno kršćanstvo, to je svijetlo kršćanstvo, te Berdjajev

zaključuje da se mi moramo u duhovnom smislu truditi nad nasljeđem Dostojevskog te da

moramo produbljivati i upoznavati iskustvo koje nam je on predao.

51 Usp. Ibid.str. 118.24

FILOZOFSKA KONCEPCIJA ANTROPOLOŠKOG PROBLEMA KOD F. M.

DOSTOJEVSKOG

Stvaralaštvo F. M. Dostojevskog može se podijeliti na dva perioda. Prvi period završava

djelom Zapisi iz podzemlja. Sve do tog djela Dostojevski je još uvijek bio psiholog sa

specifičnom psihologijom, do tog je djela on humanist pun suosjećanja za „bijedne ljude“, za

„ponižene i uvrijeđene“, za junake „mrtvog doma“. Sa Zapisima iz podzemlja započinje genijalna

idejna dijalektika Dostojevskog. On prestaje biti psiholog, i postaje metafizičar koji do dna

istražuje tragediju ljudskog duha. Čovjek se nalazi u središtu njegova stvaralaštva, a sudbina

čovjeka postaje isključivi predmet njegova zanimanja.52

4.1. Antropologija u Zapisima iz podzemlja

Tek od Zapisa iz podzemlja u djelima Dostojevskog osjeća se čovjek koji je spoznao dobro i

zlo. Dostojevski nakon tog djela postaje neprijatelj starog humanizma, razaratelj humanističkih

utopija i iluzija. U njemu se sjedinjuju polarnosti strasnog čovjekoljubja i mizantropije, surovost i

gorljivost suosjećanja s čovjekom. On postaje baštinikom humanizma ruske književnosti, ruskog

suosjećanja sa svim odbačnim, uvrijeđenim i palim, baštinikom ruskog osjećanja vrijednosti

ljudske duše. Ali, Dostojevski je prevladao naivne, elementarne osnove starog humanizma, i

otkrio potpuno novi, tragični humanizam. U tom se pogledu Dostojevski može usporediti sa F.

Nietzscheom u kome se dovršio stari europski humanizam, i na nov način bio postavljen tragični

problem čovjeka. Mnogo puta je ukazivano na to da je Dostojevski predvidio Nietzscheove ideje.

Obojica su glasnici novog otkrivenja o čovjeku, obojica su veliki antropolozi, kod obojice je

antropologija apokaliptična, sežući do krajnjih granica. I ono što Dostojevski govori o

čovjekobogu, a Nietzsche o nadčovjeku jest apokaliptična misao o čovjeku, i može se reći da je

to zapravo tema koja je zanimala Dostojevskog u čitavom njegovom stvaralaštvu.

Nemoguće je ne zapaziti isključivi antropologizam i antropocentrizam Dostojevskog. Čovjek

za njega nikada nije bio pojava iz svijeta prirode, jedna u nizu drugih, makar i ona najvišeg reda.

Čovjek je za njega mikrokozmos, centar bića, sunce oko kojeg se sve okreće. U čovjeku je

zagonetka svijeta i života. Cjelokupno stvaralaštvo Dostojevskog je svijest o čovjeku i

zauzimanje za njegovu sudbinu. Kod Dostojevskog nema ničeg osim čovjeka, nema prirode,

52 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 41.25

nema svijeta stvari, postoji samo ljudski duh i jedini ga on zanima, jedino njega istražuje.53 Sve

ono izvanjsko – grad i njegova posebna atmosfera, sobe i njihova bijedna oprema, gostionice sa

svojim smradom i prljavštinom, fabula romana, sve su to samo znaci, simboli unutrašnjeg

čovjekovog duhovnog svijeta, samo odrazi unutrašnje čovjekove sudbine. Ništa vanjsko, prirodno

ili društveno iz svijeta svakodnevice nema za Dostojevskog samostalno značenje. Sva složenost

fabule, sva raznovrsnost likova koji se sreću samo su izraz jedinstvene sudbine ljudskog duha i

njegovih dubina. Sve se vrti oko enigme čovjeka, sve je to potrebno da bi se prikazala i

predstavila njegova unutrašnja sudbina.

Za Dostojevskog se može reći da je eksperimentator i tvorac ogledne metafizike ljudske

prirode, jer su svi njegovi junaci on sam, samo različite strane njegova duha. U njima, u dubini

njihove prirode, on nam otkriva i prikazuje vječna strujanja duha, beskonačne svjetove, Boga i

vraga koje otkriva u čovjeku zbog pomamnog zanimanja za njega samog.54

Za Dostojevskog ne postoji ništa značajnije i ništa strašnije od čovjeka. Čovjek je u

njegovim djelima zagonetka satkana od proturječnosti, ali u isto vrijeme – čak i u licu svog

najništavnijeg predstavnika – on je apsolutna vrijednost. I zaista, ni sam Bog nije toliko mučio

Dostojevskog, koliko ga je mučio čovjek – u njegovoj realnosti, i u njegovoj dubini, u njegovim

kobnim, prijestupnim ali i svijetlim, plemenitim postupcima. Dostojevski je otkrio „mračnu“

stranu čovjeka, sile razaranja i neograničenog egoizma, strašni amoralizam koji se krije u dubini

duše, i njegova antropologija posvećena je prije svega „podzemlju“ u čovjeku. No, bilo bi

jednostrano ne obratiti pozornost i na svijetle moći duše, dijalektiku dobra u njoj. Nisu samo

grijeh, poročnost, egoizam, uopće „demonska“ stihija u čovjeku otkriveni kod Dostojevskog sa

neviđenom snagom. Ništa manje duboko osvijetlio je on i porive dobra i pravde u čovjekovoj

duši, „anđeosko“ načelo u njoj. Snaga i značaj antropološkog antinomizma kod Dostojevskog

upravo je u tome što su oba člana antinomije data kod njega u svojoj najvišoj formi.55

Vrlina je Dostojevskog što traži čovjeka u iracionalnim dubinama za koje tradicionalni

realizam nije imao sluha. Ideje u njegovu djelu vezane su za čovjekovu sudbinu, za sudbinu

svijeta i Boga. Dostojevski otkriva čovjekovu prirodu i ispituje ju, ne u sigurnoj sredini života i

svakodnevne pojavnosti, već u bezumlju i zločinu, u podsvjesnoj, noćnoj stihiji u kojoj se

otkrivaju dubine ljudske prirode, njene konačnosti i granice.56 U djelima Dostojevskog sve je

skoncentrirano oko čovjeka koji se odvojio od božanskih praosnova. Dostojevski nas povlači u

53 Ibid. str. 49.54 Usp. N. Berdjajev, Čovek i mašina, str. 123.55 Usp. V. Zenjkovski, Istorija ruske filozofije, str. 335.56 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 22-37.

26

tamni ponor unutar čovjeka i vodi nas kroz tamu mraka. Ali u toj tami mora zasjati svjetlost. On

traži svjetlo u tami. Dostojevski uzima čovjeka koji je izabrao slobodu, koji je izašao ispod vlasti

zakona, koji je ispao iz kozmičkog poretka, i ispituje njegovu sudbinu u slobodi, otkriva

neminovne posljedice puteva slobode. Dostojevskog prije svega zanima sudbina čovjeka u

slobodi koja prelazi u samovolju. On se zanima za čovjekovu sudbinu u trenutku kada se on buni

protiv objektivnog svjetskog poretka, kada se odvaja od prirode, od organskih veza, i kada kreće

na put samovolje.57

Čovjekov put u slobodu započinje sa individualizmom, sa samoćom i pobunom protiv

objektivnog sustava svijeta. Razvija se samoljublje, otkriva se podzemlje, i pojavljuje se

podzemni čovjek koji otkriva svoju dijalektiku. Prvi put u Zapisima iz podzemlja Dostojevski

nudi čitav niz otkrića o ljudskoj prirodi. Ona je polarizirana, antinomična i iracionalna. Podzemni

čovjek odbacuje svaku racionalnu organizaciju opće harmonije i blagostanja. „Ja se, na primjer,

neću nimalo začuditi“ – kaže junak Zapisa iz podzemlja – „ako se odjednom, sasvim iznenada,

usred tog budućeg razumnog i trezvenog života, pojavi neki gospodin ne baš plemenite, ili, bolje

reći, nazadnjačke i podsmješljive fizionomije, i, podbočenih ruku na kukovima kaže nam svima:

A kako bi bilo gospodo, da odgurnemo cijelu ovu razumnu trezvenost nogom u prašinu, samo

zato da bi svi ovi logaritmi odletjeli dođavola, a mi opet da poživimo po svojoj glupoj volji. Ovo

još ne bi bilo ništa, ali zlo je u tome što će sigurno naći sljedbenika: tako je čovjek stvoren.

Čovjek može željeti i protiv svoje osobne koristi, a ponekad to neminovno i mora, jer svoje

vlastito i voljno htijenje, svoj vlastiti, makar i najapsurdniji inat – sve to upravo i jest ona

prešutna, najkorisnija korist, koja se ne uklapa ni u kakvu klasifikaciju, i koja sve sustave i teorije

vječno ruši u komadiće. I kako su samo izmislili ti mudraci da je čovjeku potrebna razumna i

korisna želja? Čovjeku treba samo jedno: samostalna volja, pa ma koliko ta samostalnost koštala,

i ma čemu vodila.“58

Gospodin sa nazadnjačkom i podsmješljivom fizionomijom kod Dostojevskog predstavlja

pobunu osobnosti, pobunu slobode i individualnog principa koja ne dopušta nikakvu prinudnu

racionalizaciju, nikakvo nametnuto blagostanje. No, Dostojevski će povesti čovjeka na daleke

puteve samovolje i pobune kako bi mu pokazao kako se u samovolji uništava sloboda, kako se u

pobuni negira čovjek. Dostojevski je mogao ući u svijet čovjeka iz podzemlja – on ga je i stvorio.

No iz toga ne proizlazi da ga je on i odobravao.59 Istini za volju, nije ga prihvatio ni sam čovjek iz

57 Ibid. str. 50-54.58 F. M. Dostojevski, Zapisi iz podzemlja, str. 25.59 U Zapisima iz podzemlja Dostojevski napada ideje koje je zagovarao Černiševski, da sva ljudska bića teže svom vlastitom zadovoljstvu i prednosti, i da bi svi ljudi postupali u skladu sa društvenim zahtjevima kada bi razumjeli da

27

podzemlja. On priznaje da postoji „nešto drugo“, nešto za čime žudi, ali što nikada neće naći. To

„nešto drugo“, nešto bolje, postupno se javlja kroz metamorfozu duše Raskoljnikova, u osobnosti

kneza Miškina, a posebno kod Aljoše Karamazova.

Sam doživljaj čovjeka kod Dostojevskog je određen etičkom kategorijom, on ne samo da

opisuje borbu dobra i zla u čovjeku, već i traži tu borbu u njemu. Čovjek je uključen u poredak

prirode, potčinjen njenim zakonima, ali on može i mora biti nezavistan od prirode. Upravo je u

Zapisima iz podzemlja prikazana nezavisnost čovjekova duha od prirode,60 i tamo se tvrdi da je

prava bit čovjeka u njegovoj slobodi i samo u njoj. Problem čovjeka se i sastoji, izgleda, samo u

tome da dokazuje sebi da je čovjek, a ne obična tipka glasovira, i to samopotvrđivanje je

utvrđivanje svoje nezavisnosti od prirode, i sva vrijednost čovjeka sastoji se upravo u tome.61

4.2. Antropologija u djelima nakon Zapisa iz podzemlja

U romanu Bijesovi Dostojevski je prikazao lik Kirilova kao najkristalniju, gotovo

anđeoski čistu ideju oslobođenja čovjeka od vlasti svakog straha i postizanja božanskog stanja.

Ideja čovjekoboga, koju propovijeda Kirilov, predstavlja u njenoj čistoj duhovnosti trenutak

genijalne dijalektike Dostojevskog o čovjeku i njegovu putu. Bogočovjek i čovjekobog su

polarnosti ljudske prirode. To su dva puta: od Boga prema čovjeku i od čovjeka prema Bogu. Put

Kirilova je put herojskog duha koji nadvladava svaki strah duha ustremljenog k uzvišenoj

slobodi. Ali Kirilov je jedno od načela ljudske prirode, samo po sebi nedovoljno, jedan od polova

ljudskog duha. Trijumf tog načela vodi isključivo u propast. Ali Kirilov je kod Dostojevskog

neizbježan trenutak u otkrivenju o čovjeku. On je neophodan za antropološka istraživanja, i zbog

toga Dostojevski ne želi držati moralne prodike o tome kako je loše težiti čovjekoboštvu.62

U romanima Dostojevskoga nema ničeg osim čovjeka i ljudskih odnosa. U njegovim

djelima uvijek se formira neki ljudski centar, neka centralna ljudska strast i sve se vrti oko te osi.

U čovjekovoj dubini Dostojevski otkriva beskraj i bezdan ljudske prirode. Ali i u samoj dubini, u

samom bezdanu, ostaje čovjek, nikada se ne gubi njegova slika i lik. Dostojevski nam uvijek

pokazuje čovjeka u bezizlaznom tragizmu, u proturječjima koja sežu do same dubine. U Idiotu je

prikazan ognjeni svijet ljudskih odnosa. Knez Miškin stiže u Petrograd i odmah dospijeva u

je dobrobit društva i njihova dobrobit. Prema Dostojevskom, ljudi koji zastupaju ovakve ideje zaboravljaju slobodu, jer ljudsko biće ne želi biti svedeno na člana mravinjaka. Čovjek je u stanju buniti se, čak i kada uviđa da je njegova pobuna uzaludna.60 F. M. Dostejevski, Zapisi iz podzemlja, str. 14. „Bože moj, što se mene tiču zakoni prirode... Naravno, ja neću glavom udarati o zid..., ali se neću ni pomiriti s njim samo zato što je on od kamena.“61 Usp. V. Zenjkovski, Istorija ruske filozofije, str. 335 – 336.62 Usp. N. Berdjajev, Čovjek i mašina, str. 136-139.

28

usijanu atmosferu ljudskih odnosa, koja ga sasvim uvlači i u koju on sam unosi svoje tihe ekstaze

koje uzrokuju burne vihore. Knez Miškin ništa ne radi, kao ni većina junaka Dostojevskoga, on

se ne bavi izgradnjom života. Intimni životni zadatak, koji je stajao pred njim kada je dospio u

vihor ljudskih odnosa je proročansko prodiranje u sudbinu svakog čovjeka.

Tema Bijesova je sudbina čovjeka koji troši svoju snagu u neizmjernosti svojih

stremljenja. Lice koje vodi naraciju zaokupljeno je svijetom ljudskih strasti i ljudskog mahnitanja

koje se okreće oko Stavrogina. I ovdje se javlja ista zagonetka o čovjeku i strasna žudnja za

njenim odgonetavanjem. U Zločinu i kazni nema ničeg osim otkrivanja čovjekovog života,

njegova eksperimentiranja nad vlastitom prirodom i ljudskom prirodom uopće. Nema ničeg osim

istraživanja svih mogućnosti i nemogućnosti pohranjenih u čovjeku. No, Zločin i kazna razlikuje

se od drugih djela. U njemu nema one napregnute strastvenosti ljudskih odnosa, nema

razotkrivanja pojedine ljudske ličnosti kroz mnoštvo likova. Zločin i kazna je više od svih

njegovih drugih djela ogled jednog novog učenja o čovjeku.63

U Braći Karamazov ponovno se javlja problem čovjeka u strasnoj i nategnutoj atmosferi

ljudskog mnoštva. Aljoša vidi svoj jedini zadatak u aktivnim odnosima prema braći Ivanu i

Dimitriju, prema ženama koje su sa njima povezane: Grušenjki i Katarini Ivanovnoj. No, ni

Aljoša se ne bavi organiziranjem života, već on odlazi čas kod jednog, čas kog drugog brata

pokušavajući odgonetnuti ljudsku zagonetku. Najviše ga prilači zagonetka Ivana. Ivan je svjetska

zagonetka, problem čovjeka uopće. I sve što je kod Dostojevskog povezano sa Ivanom

Karamazovim, duboka je metafizika čovjeka. Sudjelovanje Ivana u ubojstvu koje je izvršio

Smerdjakov – njegova druga polovica, Ivanova grižnja savjesti, razgovor sa vragom, sve je to

antropološki eksperiment, istraživanje mogućnosti i nemogućnosti ljudske prirode, njenih teško

dokućivih, najsuptilnijih preživljavanja duhovnog ubojstva. Dostojevski nije prikazao Aljošin

ostvareni bogougodni život, no on ni nije bio potreban za njegova antropološka istraživanja.

Pozitivan, bogougodan život daje se u obliku pouka starca Zosima koga Dostojevski nije slučajno

„ubio“ na samom početku romana. Njegovo daljnje postojanje samo bi ometalo razotkrivanju

svih proturječnosti i polarnosti ljudske prirode.64

Vrhunac spoznaje Dostojevski doseže u svojoj Legendi o Velikom inkvizitoru. Tu se

završavaju njegova antropološka otkrivenja i on problem čovjeka postavlja u novom religioznom

svjetlu. U Zapisima iz podzemlja čovjek je bio shvaćen kao iracionalno, problematično biće, puno

proturječnosti, obdareno žudnjom za samovoljom i potrebom za patnjom. No, tu još nije prisutna

63 Ibid. str. 126–127.64 Usp. N. Berdjajev, Čovjek i mašina, str. 127.

29

religiozna antropologija. Ona će se razotkriti tek u legendi koju kazuje Ivan Karamazov. Ona je

postala moguća tek nakon dugog i tragičnog puta koji je čovjek prošao u Zločinu i kazni, Idiotu,

Bijesovima, Mladiću.

Možemo zaključiti da je u svim svojim djelima Dostojevski cjelovito prikazivao lik

čovjeka, nalazio ga je i u onom posljednjem i posrnulom, te je kroz njih vratio vjeru u čovjeka i

njegove dubine, jer je vjera u čovjeka zapravo vjera u Krista, u Bogočovjeka. Dostojevski je kroz

svoj filozofski razvoj možda izgubio humanističku vjeru u čovjeka, no on je tijekom čitavog svog

stvaralaštva ostao dosljedan kršćanskoj vjeri u čovjeka. I zato nije mogao biti mračni pisac koji

ne nudi nikakav izlaz, već kod njega svjetlost oslobođenja postoji i u najmračnijim i najmučnijim

trenutcima. A ta je svjetlost svjetlost Krista koja sjaji i u tami. Antropologija Dostojevskog zadire

u najveće dubine čovjekova duha, otkriva nepobjedivu snagu etičkog načela u čovjeku, ali i

zatamnjenje čovjekova srca zbog čega je i direktan put prema dobru zatvoren. Sloboda je u sebe

primila „sjeme smrti“, u dubini duše zatamnjene grijehom zavladali su smrad i grijeh, ali sila

dobra nastavlja živjeti u čovjeku. Samo kroz patnju i često preko zločina čovjek se oslobađa

sablazni zla i ponovno se okreće Bogu. Vjera u čovjeka trijumfira u Dostojevskog nad svim

njegovim „otkrićima“ kaosa u smrdljivom podzemlju, i sa tog aspekta antropologija

Dostojevskog prožeta je svjetlošću pashalnih doživljaja, toliko bitnih za pravoslavlje i njegovu

osnovnu tonalnost. Osnovna istina o čovjeku za Dostojevskog je da čovjek ne može živjeti bez

Boga, i da onaj tko izgubi vjeru u Boga stupa (makar i ne došao do kraja) na put Kirilova, na put

čovjekoboštva. Jer svatko tko odbaci bogočovječanstvo kao otkrivanje o čovjeku koje nalazi

svoju punoću u Bogu, taj neizbježno zapada u čovjekoboštvo i propada.

30

PROBLEM SLOBODE I ZLA U DJELIMA F. M. DOSTOJEVSKOG

5.1. Pitanja slobode u djelu F. M. Dostojevskog

Dostojevski je u svojim djelima postavio temu o čovjeku i njegovoj sudbini pomoću

problema slobode, jer je upravo slobodom određeno ljudsko mučeničko stradanje. On čovjeka ne

želi osloboditi bremena slobode, ne želi ga izbaviti iz patnje pod cijenu gubitka dara slobode, već

mu nameće odgovornost sukladnu dostojanstvu slobodnih. Sloboda je kod Dostojevskog važna za

antropodiceju i teodiceju, i on u njoj traži opravdanje čovjeka i Boga, te istražuje sudbinu čovjeka

u slobodi, i sudbinu slobode u čovjeku. Dostojevski pruža čovjeku mogućnost slobodnog

prihvaćanja Istine koja će ga na koncu osloboditi. No, taj put slobodnog prihvaćanja Istine vodi

kroz tamu, preko ponora, kroz podvojenost i tragedije. To nije ravni put, čovjek se na njemu gubi

sablažnjen neobičnim priviđenjima, vođen varljivom svjetlošću koja ga vuče u još dublju tamu.

To je dug put na kojem nema pravca pravog izlaza. To je put iskušenja, put iskustva spoznaje

dobra i zla, i on se može skratiti samo smanjenjem ili oduzimanjem slobode čovjeku. Milost koju

Bog šalje čovjeku na tom putu nije prisilna milost, već ona olakšava i pomaže. Dostojevski je

neobično jasno shvatio tu kršćansku istinu o slobodi čovjekova duha.65

Njegovo najdublje uvjerenje bilo je da su ljudi slobodna bića i da imaju slobodnu volju,

jer samo slobodna bića mogu dostići apsolutno savršenstvo, samo slobodna bića mogu

sudjelovati u mogućoj božanskoj harmoniji i on je to uvjerenje izrazio na paradoksalan, ali vrlo

jasan način u Zapisima iz podzemlja. Dostojevski je kroz svoja djela pokazao da u svakom

čovjeku postoji mogućnost savršena dobra i prema tome mogućnost ostvarenja sreće. Njegova je

omiljena ideja bila da ljudi nisu svjesni da bi svatko od njih mogao usrećiti druge ljude, samo

kada bi poželio, i tu je misao izrazio kroz lik Kirilova koji svojim alegorijama želi reći da je sve

što se događa ispunjeno nekim smislom i da sve prije ili kasnije, vodi dobru, te da svatko tko to

shvati otkriva u sebi moć dobra i u stanju je postupati kao dobar čovjek.66

U junacima Dostojevskog pobuna slobode dostiže krajnje granice napetosti, jer oni

označavaju novi trenutak u čovjekovoj sudbini unutar kršćanskog svijeta. Raskoljnikov,

Stavrogin, Kirilov i Ivan Karamazov nalaze se na kraju puta, i poslije njih započinje XX. stoljeće,

doba velike neizvjesnosti koja se otkriva kao kriza kulture, kao kraj jednog perioda svjetske

65 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 67-70.66 Usp. N. Loski, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, str. 135-137.

31

povijesti, nakon kojeg potraga za ljudskom slobodom stupa u novu fazu. Tragičnu sudbinu

slobode Dostojevski pokazuje kroz junake u kojima se sloboda pretvara u samovolju i

buntovničku afirmaciju čovjeka, te postaje bezpredmetna i prazna. Bezpredmetna je i prazna

sloboda Stavrogina i Versilova, sloboda Svidrigajlova i Fjodora Karamazova razara ličnost,

sloboda Raskoljnikova i Petra Verhovenskog dovodi do zločina, a demonska sloboda Kirilova i

Ivana Karamazova uništava čovjeka. Takva sloboda vodi u ropstvo i negira ljudski lik.

Dostojevski s ogromnom genijalnošću otkriva sudbinu čovjeka koji ide putem slobode pretvorene

u ropstvo, i njegovo uništenje kada u zanosu slobode ne želi znati za ništa više od sebe. No, on

također pokazuje da izgubljenu slobodu trebamo pronaći u Istini, tj. u Kristu, koji nije vanjski

zakon i sustav života, već unutrašnji princip u svima nama. Krist je posljednja sloboda ispunjena

sadržajem, sloboda koja potvrđuje ljudski lik pred vječnošću. Takvu nam istinu svjedoče sudbine

Raskoljnikova, Stavrogina, Kirilova i Ivana Karamazova. Njih je uništila lažno usmjerena

sloboda, no to ne znači da ih je trebalo držati pod prisilom u isključivoj vlasti vanjskih zakona.

Njihova propast otkriva nam svjetlo, a njihova je tragedija himna slobode.67 Oni su morali proći

kroz pakao sumnji da bi iz dubine njihova duha, iz svoje slobodne savjesti priznali Krista.

Dostojevski je osjetio da je njihov spas bio u tome.

Ispitivanje puteva slobode Dostojevski je započeo od slobode „podzemnog čovjeka“ koja

se pokazala kao bezgranična, no on je osjetio da se u toj slobodi skriva sjeme smrti. I kod drugih

se njegovih junaka sloboda koja nije bila od Boga, pretvorila u nemoć i neslobodu. Raskoljnikova

sloboda prešla je granice ljudske prirode i rodila svijest o vlastitom ništavilu, nemoći i neslobodi.

Sloboda Stavrogina prešla je u potpunu nemoć i ravnodušnost u kojoj se izgubila i ugasila

njegova osobnost. Sloboda Kirilova, koji je htio postati Bogom završila je užasnom propašću, jer

je Kirilov shvaćao samovolju kao svetu obavezu radi postizanja najvišeg stanja. Dostojevski je

bio veliki majstor u opisivanju preporoda i promjene osobnosti opsjednute zlim strastima ili

idejama. On je istraživao ontološke posljedice takve opsjednutosti, i shvatio da kada nezadrživa

sloboda prijeđe u opsjednutost, ona propada, nje više nema.

Kod Dostojevskog su svi likovi opsjednuti nekom „idejom“. Raskoljnikov je na primjer

opsjednut idejom nadčovjeka, i on ispituje granice ljudske prirode, ubrajajući sebe u izuzetne

ljude koji su pozvani oplemeniti čovječanstvo. On smatra da je sve moguće i želi provjeriti tu

svoju moć. No tu se javlja pitanje: može li neobičan čovjek koji je pozvan služiti čovječanstvu

ubiti najništavnije i najružnije ljudsko biće, staru lihvarku, samo da bi sebi pročistio put ka

67 Usp. Ibid. str. 72-73.32

budućem oplemenjivanju čovječanstva? Dostojevski u Zločinu i kazni pokazuje da tako nešto nije

dopušteno, jer takav čovjek na kraju duhovno ubija sebe. Sva ljudska bića stvorena su na sliku

Božiju i svaki čovjek ima bezuvjetno značenje. Čovjekova duhovna priroda ne dopušta

samovoljno ubojstvo čak ni onog posljednjeg, najbeskorisnijeg ljudskog bića. Kada čovjek u

vlastitoj samovolji uništi drugog čovjeka, on uništava i sebe, on prestaje biti čovjekom, razara

svoju osobnost. Nikakva „ideja“ ni „viši ciljevi“ ne mogu opravdati zločinački odnos prema

bližnjima. „Bližnji“ je dragocjeniji od onog „daljnjeg“, svaki ljudski život i svaka ljudska duša

vrijedi više od sreće budućeg čovječanstva, više od apstraktne „ideje“. Čovjek koji je povjerovao

u svoju veličinu, koji je povjerovao da je čovjekobog, prekoračivši granicu dozvoljenog za

bogoliku ljudsku prirodu pada nisko i postaje svjestan da nije nadčovjek već nemoćno biće i

beznačajna stvar. Raskoljnikov je zajedno sa jadnom i zlom staricom uništio i samog sebe. Nakon

„eksperimenta“ zločina on gubi svoju slobodu i osjeća pritisak nemoći. On shvaća da je lako ubiti

čovjeka, no taj eksperiment ne daje snagu, već upravo suprotno, lišava čovjeka duhovne moći.

Ništa značajno za ljudski rod nije se dogodilo kada je ubio lihvarku, već je naprotiv, on bio

pritisnut ništavilom čitavog događaja. Raskoljnikov nakon toga postaje podvojeno biće čija je

sloboda ugrožena unutrašnjom bolešću, a uistinu veliki ljudi nisu takvi, već imaju cilj, znaju za

svrhu.68

Dostojevski otkriva kako u opsjednutosti idejama ljudska samovolja sebi daje za pravo

raspolagati ljudskim životima po svojoj ćudi, te ljudski život i posljednji sud nad ljudima više ne

pripadaju Bogu, već tu ulogu preuzima čovjek koji je umislio da ima „nadčovječansku“ ideju.

Njegov je sud nemilosrdan, bezbožan i nečovječan. Putevi ljudske samovolje prikazani u

Bijesovima, pokazuju sudbonosne posljedice opsjednutosti bezbožnim idejama. Petar

Verhovenski, opsjednut lažnom idejom gubi ljudski lik, i razorenost njegove čovječnosti jača je u

usporedbi sa Raskoljnikovim. Petar Verhovenski je spreman na sve, on smatra da je sve

dopušteno u ime „ideje“. Za njega čovjek ne postoji, i on sam više nije čovjek. Kroz Bijesove mi

napuštamo carstvo ljudskog i ulazimo u neljudsku stihiju, u njima otkrivamo moralnu idiotizaciju

ljudske prirode i vidimo kako se gubi svaki kriterij dobra i zla, a stvara jeziva atmosfera koja diše

krvlju i ubojstvima. Postoji nešto vražije u slikama Bijesova. Dostojevski je prikazao preporod

same „ideje“, samog konačnog cilja koji je na početku bio uzvišen i privlačan do sablažnjivosti.

Sama „ideja“ je ružna, besmislena i nečovječna, u njoj sloboda prelazi u neograničeni

despotizam, jednakost u krajnju nejednakost, obogotvorenje čovjeka u uništenje ljudske prirode.

68 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 88-89.33

Kod P. Verhovenskog, jednog od najružnijih likova Dostojevskog, ona ljudska savjest koja je još

postojala kod Raskoljnikova, konačno je razorena. On je nesposoban za kajanje, moć nečistih sila

duboko ga je zahvatila, i zbog toga on spada među likove koji su izgubili ljudsku sudbinu, koji su

iz ljudskog carstva pali u nebiće. Takvi su još Svidrigajlov, Fjodor Pavlovič Karamazov i

Smerdjakov, dok Raskoljnikov, Stavrogin, Kirilov, Versilov i Ivan Karamazov još uvijek imaju

budućnost i nekakvu ljudsku sudbinu.69

Tema o slobodi svoj vrhunac doživljava u romanu Braća Karamazovi. Ivan Karamazov

opsjednut je idejom slobode. On shvaća da je sloboda najtemeljnija od svih ideja i da nosi sve

ostale ideje, no ipak on iskušava „granične situacije“ ideje slobode, te se igra čak i sa vjerom u

Boga ne bi li iskušao svoju radikalnu slobodu.70 U samovolji i pobuni Ivana Karamazova nalazi

se vrhunac slobode koja nije od milosti, i u njoj je Dostojevski na genijalan način pokazao da put

slobode kao samovolje mora dovesti do odricanja Boga, svijeta, čovjeka i same sebe. Dostojevski

pokazuje kako na kraju puta te tamne i milošću neobasjane slobode čeka konačno ukidanje

slobode, zlo prinude i nužnosti. Učenje Velikog Inkvizitora nastalo je iz samovolje i protivljenja

Bogu, u njemu sloboda prelazi u samovolju, a samovolja u prinudu. Svi koji su krenuli putem

samovolje i oholosti, okrenuvši svoju slobodu protiv Boga, gube i gaze tu slobodu. Oni odriču

prvotnu slobodu i predaju se carstvu nužnosti, završavajući sa najvećim nasiljem.

Ipak, postavlja se pitanje, nije li um Ivana Karamazova, koji je zamislio Legendu o

Velikom inkvizitoru, samo euklidski um koji ne može shvatiti ideju slobode, jer je ograničen trima

dimenzijama, dok se smisao Božjeg svijeta može shvatiti samo ako zakoračimo u četvrtu

dimenziju. Sloboda je Istina četvrte dimenzije, i euklidski je um nemoćan pred temom o slobodi.

Svi koji su kod Dostojevskog započeli sa samovoljom i pobunom stigli su do odricanja slobode

jer im se svijest suzila i vratila u okvire triju dimenzija, te im se ukinula mogućnost sagledavanja

drugih svjetova. Pobuna je kod njegovih junaka započela od slobode, no završila je s pokušajima

izgradnje svijeta isključivo na nužnosti. Dostojevski je shvatio da ako nema slobode kao

posljednje tajne svjetskog sustava, onda se ovaj svijet s njegovim mukama i patnjama, sa suzama

nevino ubijene djece ne može prihvatiti. Ivan Karamazov u samovolji i kroz pobunu svog

euklidskog uma pomišlja da bi mogao stvoriti jedan savršeniji svijet u kojem ne bi bilo zla i

patnje, u kojem ne bi postojale suze nevina djeteta, i tu je na djelu logika protivljenja Bogu u ime

dobra i ljubavi prema njemu. No, ta pobuna slobode dovodi ga do poricanja same ideje slobode,

do nemogućnosti shvaćanja tajna svijeta i Boga u svjetlosti slobode. Bog i svijet mogu se

69 Usp. Ibid. str. 90-91.70 Usp. A. Armanini, Dostojevski i volja za moć, str. 15.

34

prihvatiti samo ako u osnovi bića nalazimo tajnu iracionalne slobode. Samo tada možemo shvatiti

podrijetlo zla u svijetu i prihvatiti Boga uz postojanje tog zla.71 Svijet koji bi stvorio pobunjeni

euklidski um Ivana Karamazova bio bi savršen i sretan svijet, za razliku od svijeta punog zla i

stradanja kojeg je stvorio Bog. No u njemu ne bi bilo slobode, sve bi bilo prinudno

racionalizirano. To bi od samog početka bila ona prisilna harmonija koju bi gospodin sa

„podsmješljivom i nazadnjačkom fizionomijom“ poželjeo odgurnuti nogom. I ne bi bilo tragedije

svjetskog procesa, ali ne bi bilo ni Smisla vezanog uz Slobodu.

5.2. Pitanja zla u djelu F. M. Dostojevskog

Problem slobode za F. M. Dostojevskog najvažnija je tema, i on kroz svoje cjelokupno

stvaralaštvo pokušava dati odgovor na pitanje o slobodi, njenoj povezanosti sa postojanj zla i

Dobra u svijetu. N. Berdjajev u djelu Duh Dostojevskog daje ovo objašnjenje: „Bog upravo i zato

postoji što ima zla i patnje u svijetu; postojanje zla dokaz je postojanja Božjeg. Kada bi svijet bio

savršeno dobar i blag, Bog ne bi bio potreban, svijet bi bio bog. Boga ima zato što ima zla. To

znači da Bog postoji zato što postoji sloboda. I Dostojevski dokazuje postojanje Boga kroz

slobodu čovjekova duha. Oni, koji mu odriču slobodu duha, odriču Boga, i suprotno. Svijet

prinudno dobar i blag, koji je harmoničan zbog nužnosti, bio bi bezbožni svijet, racionalni

mehanizam. Oni koji odbacuju Boga i slobodu ljudskog duha žele pretvoriti svijet u racionalni

mehanizam, u nasilnu harmoniju.“72

Zlo je kod Dostojevskog neobjašnjivo bez slobode, i bez veze sa slobodom ne postoji

odgovornost za zlo. Dostojevski je do kraja imao antinomičan odnos prema zlu, čiju je tajnu htio

spoznati. Nije mu bilo dovoljno pomaknuti zlo u sferu nespoznatljivog, već ga je strasno htio

pobijediti. To je bio njegov mističan motiv, otkrovenje njegova velikog srca, i ognjene ljubavi

prema čovjeku i Kristu. Smatrao je da zlo treba biti prevladano i pobijeđeno, no da ono daje i

oplemenjujuće iskustvo, da obogaćuje i pruža znanje, te da je i ono također čovjekov put.

Dostojevski je bolje od ikoga shvatio da je sloboda iracionalna i da može stvoriti dobro i zlo. No,

odbaciti slobodu samo zato što rađa zlo značilo bi stvaranje još većeg zla, jer je samo slobodno

dobro dobro, dok su prinuda i ropstvo koji se sablažjavaju vrlinama antikristovo zlo. Dostojevski

u svojim djelima otkriva ontološke posljedice zločina, u kojima postaje jasno da sloboda koja je

prešla u samovolju vodi do zla, zlo do zločina, a zločin, po snazi unutrašnje neminovnosti u

kaznu koja vreba čovjeka iz samih njegovih dubina.

71 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 79.72 N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 80.

35

Sa zapanjujućom je snagom Dostojevski prikazao čovjekovo poniženje na dnu života,

nesretne okolnosti, sitne poroke i slabosti karaktera, te nam je svojim likovima otvario oči u

spoznaji zla u svijetu koje svakodnevno sputava naš život. U njegovim je djelima zlo sveprisutno,

no opet tajanstveno u svojim manifestacijama.73 Svatko tko je prošao kroz Dostojevskog i doživio

ga, stekao je u borbi sa zlom novo, moćno oružje – spoznaju zla, te je stekao mogućnost

prevladavanja zla iznutra.74 No ipak, za njega zlo nije dio na putu evolucije dobra, već ono treba

sagorjeti u paklenom ognju, i iz njegovih djela mi možemo isčitati da onaj tko se zaputi putem

zla, tko preživi iskustvo zla i povjeruje da ga ono obogaćuje i da je ono samo trenutak dobra,

pada još niže, razara se, propada i zauvijek si presjeca put prema obogaćenju i podizanju na viši

stupanj. Takav čovjek ne može ništa naučiti iz iskustva zla, niti se može izdići naviše. Samo

izobličenje zla i velika patnja koju ono donosi mogu izdići čovjeka na višu razinu, a

samozadovoljstvo u zlu uvijek označava propast. Dostojevski pokazuje koliku patnju podnosi

duša od zla i kako ona sama u sebi razobličava zlo koje je iskušenje njene slobode. Čovjek se

iskustvom zla može obogatiti samo ako prođe kroz patnju i spozna užas pada, samo ako izobliči

to zlo i odbaci ga u oganj pakla da bi iskupio svoju krivnju. U zlu koje se rađa iz slobode ona

nestaje i prelazi u svoju suprotnost, no iskupljenjem mi vraćamo i uspostavljamo svoju slobodu,

te je zato Krist Iskupitelj slobode.75

Dostojevski je smatrao da je priroda zla unutarnja i metafizička, te da se kroz imanentno

iskustvo zla razobličava njegova niskost, a čovjek se probija na put svjetlosti. On je otkrio da se

zlo nalazi u dubini ljudske prirode, u njenoj iracionalnoj slobodi, u njenom odvajanju od

božanske prirode i da ono ima svoje unutrašnje podrijetlo. I baš zbog toga, u ime ljudskog

dostojanstva i čovjekove slobode Dostojevski se zalagao za neizbježnost kazne za svaki zločin,

što je zahtijevala i sama osnova čovjekove slobodne savjesti. No, on zlo nije kažnjavao izvana,

već je iznutra, grižnjom savjesti, prikazao nepobitne posljedice zla. Moć ljudske savjesti u

njegovim je djelima nemilosrdnija od bilo kojeg izvanjskog, državnog zakona, i ona od čovjeka

zahtjeva mnogo više. On je pokazao kako su svi ljudi, koji i na tren mrze, ili u mislima počine

ubojstvo, zapravo zločinci, iako ih državni zakon i javno mijenje vide kao besprijekorne ljude

koji ne zaslužuju nikakvu kaznu. Kod njega se neobično produbila i izoštrila grižnja savjesti koja

je razobličavala zločine koji su izmicali svakom državnom i ljudskom sudu. Primjer djelovanja

savjesti je Ivan Karamazov koji nije ubio svog oca, već ga je ubio Smerdjakov, no Ivana savjest

73 Usp. N. Loski, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, str. 132. 74 Usp. N. Berdjajev, Čovek i mašina, str. 133.75Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 85-87.

36

kažnjava i dovodi do ludila, jer je u svojoj podsvjesti on ubio oca, i svo je vrijeme govorio kako

je „sve dopušteno“. On je sablaznio Smerdjakova, podržavao je njegove zločinačke namjere. On

je duhovni krivac ubojstva oca, a Smerdjakov je njegovo drugo, niže „ja“ koje je to ubojstvo

izvršilo. Ni državni sud, ni sud javnog mijenja nisu sumnjali u njega, niti ga optuživali, no on sam

proživio je muke savjesti od kojih mu se zamutio razum i od kojih mu je duša gorjela u paklenom

ognju. Lažne i bezbožne „ideje“ dovele su ga do pomisli da je ubojstvo dopušteno, a ako je on

čovjek koji može imati nekakvu ljudsku sudbinu, on mora proći kroz vatru pokajanja. Jer i Mitja

Karamazov nije ubio oca, ali je postao žrtvom nepravednog ljudskog suda. No on je u dubini

svog duha poželio ubiti oca, pa mu nepravedna i nezaslužena kazna ljudskog zakona dolaze kao

iskupljenje krivnje.

Cjelokupna psihologija ubojstva oca u Braći Karamazov ima duboko i simboličko

značenje. Smerdjakov predstavlja strašnu kaznu koja vreba čovjeka, njegova ružna karikatura

stoji na kraju težnje prema čovjekobogu. Dostojevski je htio pokazati da je svaki čovjek i njegov

život jedna bezuvjetna vrijednost sa kojom se ne može postupati kao sa običnim oruđem za

postizanje nekog cilja ili interesa. Odricanje besmrtnosti čovjeku za njega je odricanje od samog

čovjeka, te on brani besmrtnost i slobodu ljudske duše koja ima bezuvjetnu vrijednost. Ta je duša

slobodna i odgovorna. Priznavanje postojanja unutrašnjeg zla i odgovornosti za zločin,

priznavanje je bitnosti bića ljudske osobnosti. Zlo je povezano sa osnovom bića, sa biti ljudske

individualnosti. Individualno biće je besmrtno biće, a razaranje individualnog bića je zlo.

Poricanje besmrtnosti je poricanje postojanja dobra i zla. Sve je dopušteno samo ako čovjek nije

besmrtno individualno biće. Tada čovjek nema bezuvjetnu cijenu i tada nije odgovoran za zlo. U

moralnom središtu shvaćanja svijeta kod Dostojevskog nalazi se priznavanje apsolutne

vrijednosti svakog bića. Život i sudbina onog posljednjeg među ljudima ima apsolutnu vrijednost

pred licem vječnosti. Zbog vječnog života i sudbine ne može se gaziti niti jedno ljudsko biće. U

svakom ljudskom biću postoji lik Božiji, pa tako i u najnižem, palom čovjeku postoji slika Božja,

i u tome je moralni pathos Dostojevskog. Kod njega svi ljudi imaju bezuvjetnu vrijednost.

Čovjek koji ubije drugog čovjeka ubija samog sebe, odriče vječnost i besmrtnost u sebi i

drugima. Ovo je njegova moralna dijalektika, neosporna, i čisto kršćanska, u kojoj čovjekova

savjest predstavlja izraz besmrtne prirode.76

76 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 94.37

PROBLEM VELIKOG INKVIZITORA

Legenda o Velikom Inkvizitoru najviši je domet stvaralaštva Dostojevskog, kruna njegove

idejne dijalektike, i u njoj se razriješava osnovna tema njegova cjelokupnog stvaralaštva, tema o

slobodi ljudskog duha. Ona se javlja kroz usta pobunjenog ateista Ivana Karamazova i najveća je

pohvala Kristu ikad napisana. Dostojevski je smatrao da je religija nešto uzvišeno, i učiniti ju

mogućom za čovjeka, osposobiti ga za ulazak u njeno shvaćanje svijeta smatrao je za najviše

zadovoljstvo koje se može postići. Postojanje Boga, čija je nedokazivost čovječjem umu obično

prva prepreka u prihvaćanju religioznog pogleda na svijet, u ovom se djelu svodi na nebitnu

primjedbu, koja ne dovodi do prekida dokazivanja. Ivan Karamazov u poglavlju Pobuna, koje

prethodi Legendi o Velikom Inkvizitoru, govori da se u ono što je nemoguće zamisliti, a što ipak

postoji, može ubrojiti i postojanje Boga, sa time što činjenica da se ono ne da dokazati ne

postavlja nikakav prigovor protiv njegove egzistencije, te kaže: „Ponizno priznajem da nisam

dorastao riješavati takva pitanja, da imam euklidsku, zemaljsku pamet, pa gdje onda mogu

rješavati nešto što nije od ovoga svijeta? Pa i tebi savjetujem, prijatelju moj Aljoša, da nikad ne

razmišljaš o tome, pogotovo ne o Bogu, postoji li on ili ne postoji? Sve su ti to pitanja kojima nije

dorasla pamet koja može shvatiti samo tri dimenzije. Priznajem dakle Boga, ne samo drage volje

nego, štoviše, priznajem i njegovu premudrost i njegovu svrhu, koje su nama potpuno nepoznate,

vjerujem u opći svjetski poredak, u smisao života, vjerujem u vječnu harmoniju u kojoj ćemo se

navodno svi udružiti; vjerujem u riječ kojoj teži svemir i koja sama 'bješe u Bogu' i koja je sama

Bog. Ali ja ne priznajem, niti mogu priznati svijet koji je on stvorio, svijet Božji.“77 Ovdje se

susrećemo sa misaonim obratom u kojem stvor ne negira svog tvorca, što je bio običaj ateista,

već ga priznaje i poznaje, a ustaje protiv njegova djela, a s time i protiv samoga sebe, osjetivši u

poretku stvaranja nešto nespojivo sa onim kako je upravo on sam stvoren.78

Ivan Karamazov nakon toga govori o patnjama ljudi i djece, te kaže: „O, ja svojom

jadnom, zemaljskom, euklidskom pameću, znam samo to da patnja postoji, da krivaca nema, da

sve jasno i jednostavno proizlazi jedno iz drugog, da sve teče i usklađuje se – ali ja znam da je

sve to tek euklidska besmislica po kojoj ne mogu pristati da živim!“79 Te dalje kaže: „Što ja imam

77 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 261.78 Usp. V. V. Rozanov, Legenda o Velikom inkvizitoru, str. 265-266.79 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 270. – na ovom mjestu prikazana je disharmonija između zakona vanjske stvarnosti, po kojima sve teče u prirodi i ljudskom životu, i zakona moralnog suda koji se nalazi u čovjeku. Zbog te se disharmonije čovjek mora ili odreći svoje osobnosti, spojivši se sa vanjskom prirodom, slijepo se

38

od toga što krivca nema i što ja to znam – meni je potrebna odmazda jer ću se inače ubiti!“80 No,

on tu osvetu ne želi negdje u beskonačnosti, već ovdje, na zemlji, da ju on osobno vidi: „Nisam ja

zato patio, da bih sobom, svojim nedjelima i patnjama pognojio nečiju buduću harmoniju. ...

Želim biti prisutan kada će svi odjednom saznati zašto je tako bilo. Na ovoj želji zasnivaju se sve

religije svijeta, a ja vjerujem u Boga. Međutim, to su djeca, što ćemo onda s njima? To je pitanje

koje ne mogu sam riješiti.“81 On se zapravo pita, ako svi moraju patiti da bi svojim patnjama

platili vječnu harmoniju, zašto moraju patiti djeca, koja su nevina, i još nisu zagrizla u „jabuku

spoznaje dobra i zla“? Ivan se odriče te savršene harmonije, jer ona ne vrijedi suze čak ni jednog

napaćenog djeteta, jer što će mu buduća harmonija, kada je dijete već stradalo, te sam govori: „Ja

ne želim harmoniju, ne želim je iz ljubavi prema čovječanstvu. Radije ću ostati sa svojim

neosvećenim patnjama. ... Pa i previsku ste cijenu odredili toj harmoniji, nije za naš džep tolika

ulaznica. I zato hitam da vratim svoju ulaznicu. Ako sam pošten čovjek dužan sam je što prije

vratiti. To upravo i činim. Nije da ja Boga ne priznajem, nego mu samo najponiznije vraćam

ulaznicu.“82 Aljoša na Ivanovo odbijanje buduće harmonije tiho odgovora: „To je pobuna“, a Ivan

mu govori: „Pobuna? Ne volim od tebe čuti takve riječi. Od pobune čovjek ne može živjeti, a ja

želim živjeti. Reci mi otvoreno, pozivam te da mi odgovoriš na ovo pitanje: zamisli da sam gradiš

građevinu ljudske sudbine, kako bi na kraju usrećio ljude, kako bi im napokon dao mir i

spokojstvo, a da je radi toga potrebno i nužno da strada u mukama samo jedno jedino sićušno

stvorenje, i da se na njegovim neosvećenim suzama podigne ta građevina, bi li pristao biti

graditelj pod takvim uvjetima, kaži ali ne laži! A Aljoša mu na to odgovara: 'Ne, ne bih pristao.'

'A možeš li se složiti s idejom da ljudi za koje podižeš tu građevinu sami pristanu da prihvate

svoju sreću na nepravedno prolivenoj krvi onog malog mučenika, a kad je prihvate, da budu

dovijeka sretni?' 'Ne, ne mogu se složiti s tim.'“83 U ovom kratkom dijalogu Dostojevski nam

pokazje na kakvu je crtu ljudske savjesti, koja jedina uzdiže njenog vlasnika nad nemilosrdnom

prirodom ka milosrdnom Bogu, svedeno pitanje o pobuni protiv Njega. A na to pitanje odgovor

podčinivši njenim zakonima, ili da bi očuvao slobodu svog moralnog suda, doći u proturječnost sa prirodom, te dospjeti u vječni i jalovi raskorak sa njom.80 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 270. – tj. on ovdje želi reći da ako patnja i zločin ne pruže osvetu i zadovoljštinu, onda će on, tražeći zadovoljštinu, uništiti svoj put kao nositelja zločina i patnje. 81 Ibid. str. 270. 82 Ibid. str. 271. – ovdje Ivan, ne odbacujući Boga, okreće svoje lice od njega, odbija buduću nagradu za svoje muke, i želi u mukama svog srca dijeliti vječnu patnju sa stradalom djecom. Možemo reći da ovdje protiv Boga ustaje ono božansko u čovjeku, tj. ustaje onaj osjećaj pravednosti i na njemu zasnovana spoznaja o vlastitom dostojanstvu. Odbijanje prihvaćanja nagrade zasniva se na stvarnoj osobini ljudske duše, da svaki puta kada je njena patnja prevelika i kada je uvreda nepodnošljiva, u njoj se budi želja da se ne rastaje od te patnje. I dokle god čovjek ostaje u formama svog duhovnog i fizičkog života u kojima je sada zatvoren, koje jedino i poznaje u sebi, on zaista želi ostati 'radije sa neosvećenom patnjom svojom' nego za nju primiti nagradu i sa njom se pomiriti. 83 Ibid. str. 272.

39

mora biti nedvosmislen: ako čovječanstvo prihvatiti ideju vječne harmonije, istog će trena prestati

biti čovječanstvo i pretvoriti će se u čopor divljih zvijeri, a ako na to da negativan odgovor,

odbaciti će vječnu harmoniju, i sve će se pretvoriti u kaos. Aljoša odbacuje mogućnost

prihvaćanja svjetske harmonije na tom uvjetu, no govori kako ipak na cijelom svijetu postoji

jedno biće koje može sve oprostiti, jer je samo dalo nevinu krv za sve i svakoga, a to je Krist.

Nakon ovog zaključka, Ivan govori Aljoši svoju Legendu o Velikom Inkvizitoru.84

6.1. Analiza Legende o Velikom Inkvizitoru

U riječima Velikog inkvizitora upućenima Kristu na samom početku Legende: „Zašto si

nam došao smetati? Jer, došao si nam smetati, to Ti i sam znaš. A znaš li što će biti sutra? Sutra

ću te osuditi i spaliti na lomači kao najgoreg heretika, a isti onaj puk koji Ti je danas ljubio noge

sutra će na moj mig pojuriti da zgrće žar uz Tvoju lomaču, znaš li Ti to? Da, možda to ipak

znaš...“85 priznanje božanskog očuvano je do kristalne jasnoće opažanja, do opipljivosti, a mržnja

prema njemu dostiže stupanj prijetnje – sutra će ga uništiti, spaliti, zgaziti. To je u povijesti

najveće spajanje i razdvajanje ljudske duše sa njenim prvim izvorom. U daljini, kao u perspektivi

pojavljuje se čudan odnos prema narodu, prema milijunima duša u stadu: u tom odnosu postoji

potresna briga, tj. već ljubav, ali istovremeno i prijezir, i nekakva obmana, nešto skriveno. 86

Inkvizitor tvrdi da je cjelokupno učenje koje je naučavao Krist, kakvo ga je sačuvalo proviđenje,

nešto vječno i nepokretno, i iz njega je nemoguće izuzeti bilo što, te mu se također ne smije ništa

ni dodati. Ono je takvo ušlo u izgrađeni dio povijesti, i kasno je sada bilo što ispravljati,

pročišćavati ili sužavati, jer bi to uzdrmalo petnaest stoljeća rada na njenom utemeljenju. I to ne

samo u odnosu na čovječanstvu, koje se ne može neprekidno preuređivati, već i u odnosu na

Boga – jer bi to bilo novo otkrovenje, dopuna onog već rečenog, onog što je rekao sam Bog.

Takva bi dopuna na kraju označila i narušavanje same ljudske slobode. Krist je čovječanstvu

ostavio svoj lik da ga slijedi slobodnog srca, kao ideal koji odgovara njegovoj prirodi, odgovara

njegovim nejasnim težnjama. Čovjek mora za Kristom ići slobodno, u toj se slobodi nalazi

njegova moralna vrijednost. No, svako novo otkrovenje sa neba javilo bi se kao čudo i u povijest

bi se unijela prinuda, oduzela bi se ljudima sloboda izbora, a sa njom i moralna zasluga. I zato,

promatrajući Krista i razmišljajući o njegovom obećanom drugom dolasku na zemlju, Inkvizitor

84 Usp. V. V. Rozanov, Legenda o Velikom inkvizitoru, str. 283.85 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 277.86 Usp. V. V. Rozanov, Legenda o Velikom inkvizitoru, str. 287.

40

mu poručuje da više ne dolazi, barem neko vrijeme, razmišljajući o nezavršenosti svojih poslova

na zemlji.

Inkvizitor podsjeća Krista kako je često, prije petnaest stoljeća, govorio ljudima: „Hoću

da budete slobodni“ i dodaje: „E, pa, evo, sad si vidio te 'slobodne' ljude“87. Ironija te primjedbe

odnosi se ne samo na one koje je Krist htio uzdignuti svojim učenjem, već i na njega samog: „Da,

to nas je skupo stajalo, nastavlja on gledajući Ga strogo. Ali napokon samo dovršili taj pothvat u

Tvoje ime. Petnaest stoljeća baktali smo se sa tom slobodom, ali sad smo to obavili, napokon

obavili. ... Jer tek se sad prvi put može pomišljati i na sreću svih ljudi.“ 88 Krist je na zemlju donio

istinu, no Inkvizitor govori da zemaljskim životom čovjeka upravlja zakon patnje, vječno

bježanje od nje, ili kada je to nemoguće, vječno stupanje po tragu najmanje patnje. Između istine

koju je donio Krist, koja nije relativna i koja je svojstvena samo apsolutnom Bogu i tog zakona

patnje, kome je potčinjen čovjek zbog relativnosti svoje prirode, leži nepremostivi bezdan.

Inkvizitor ne negira veličinu istine koju je donio spasitelj, već negira samo odnos te istine prema

čovjekovoj prirodi, i istovremeno s tim negira mogućnost čovjekova stupanja za njom. Drugim

riječima, on odbacuje kao nemoguće zasnivanje ljudske sudbine na zavjetima spasitelja, što znači

da potvrđuje neophodnost njenog zasnivanja na nekim drugačijim načelima. Veliki Inkvizitor

darove slobode, istine i moralnog podviga odstranjuje kao teret, kao nešto nepotrebno čovjeku, i

priziva samo jedno: bilo kakva sreću, bilo kakav odmor za jadnog pobunjenika, za namučeno i

bolesno stvorenje. I tu se pokazuje ideja ostvarenja ljudske sreće zasnove na religioznom putu

koji proizlazi iz najdubljeg prodiranja u psihičku strukturu čovjeka.89

U nastavku teksta Inkvizitor govori o tri iskušenja koja je Kristu u pustinji postavio

„strašni i mudri duh“, i sa točke gledišta ta tri iskušenja, koja kao da prikazuju čovjekovu buduću

sudbinu, on počinje analizirati smisao samih iskušenja.90 „Zaključi sada sam tko je imao pravo: Ti

ili onaj koji te je tada ispitivao? Sjeti se prvog pitanja; iako ne sasvim doslovno, njegov je smisao

ovaj: 'Želiš se otisnuti u svijet praznih ruku, obećavajući nekakvu slobodu koji ljudi u svojoj

priprostosti i prirođenoj raspuštenosti svojoj ne mogu uopće pojmiti, koje se boje i klone – jer

nikada ništa nije bilo čovjeku i ljudskom društvu nesnosnije od slobode.' A vidiš li ovo kamenje u

87 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 278.88 Ibid. str. 278.89 Usp. V. V. Rozanov, Legenda o Velikom inkvizitoru, str.288-290.90 Značajno je to što je duh iskušavao Bogočovjeka ne za vrijeme njegove službe za spas čovječanstva, već prije stupanja u tu službu, i tu on, veliki borac protiv Boga i neprijatelj ljudskog roda, kao da je sablažnjavao Krista ukazujući mu na druge moguće načine spasenja, ukazujući na druge putove umjesto božanskog učenja i smrti na križu. Iskušenja su se odnosila na cjelovitu službu Krista, i zato kruh, čudo i vlast koje je kušač ponudio, zaista predstavljaju tri načina drugačijeg, a ne nebeskog, božanskog i tajanstvenog spasenja.

41

ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u kruh, pa će ljudi pohrliti za tobom kao stado, zahvalno i

poslušno, iako će vječito strepjeti da ćeš im ustegnuti svoju pomoć i uskratiti kruh. Ali ti nisi htio

čovjeku oduzeti slobodu i odbio si taj prijedlog, jer si ovako umovao: kakva je to sloboda ako je

poslušnost kupljena kruhom? Odgovorio si da čovjek ne živi samo od kruha, a znaš li ti da će se

upravo zbog tog istog zemaljsko kruha dići protiv Tebe duh zemaljski, da će se sukobiti s Tobom

i pobijediti te, i da će svi poći za njim kličući: 'Tko je ravan ovoj zvijeri, on nam je donio vatru s

nebesa.“91 Ovdje je u apokaliptičnom tonu prikazan ustanak protiv sveg zemaljskog i božanskog

u čovjeku. Siromaštvo, opća bijeda, bol gladnih stomaka odagnati će iskru božanskog u

čovjekovoj duši, i on će se okrenuti od svetog i priklonit će se, kao pred novom svetinjom,

grubom i nečasnom koji hrani i grije. Znanje koje hrani, no koje više ne prosvijetljuje čovjeka,

velika je zamjena duhovnih dobara za materijalna, čiste savjesti za sit trbuh. Sa brigom za

zemaljski kruh zatvoriti će se oltari, nestati će velika sila koja svime upravlja, i ljudi će iznova

početi graditi kulu na pijesku, svojim znanjem i snagama, ponovno će graditi Babilonsku kulu.

Na sve to ukazuje Inkvizitor riječima: „Znaš li Ti da će čovječanstvo nakon mnogo stoljeća

proglasiti, na usta svoje premudrosti i znanosti da nema zločina, pa da, prema tome nema ni

grijeha, nego da ima samo gladnih. Najprije ih nahrani, pa onda traži od njih vrline – eto što će

ispisati na zastavu koju će dići protiv Tebe i kojom će porušiti hram tvoj.92

„Na mjestu tvoga hrama podići će se novo zdanje, ponovno će se podići strašna kula

Babilonska, i iako ni ona neće biti završena, baš kao ni ova prošla, ti bi mogao izbjeći gradnju te

nove kule i skratiti za tisuću godina patnje ljudi, jer će ipak oni doći k nama pošto se tisuću

godina budu mučili gradnjom te svoje kule! Opet će nas potražiti pod zemljom, skrivene u

katakombama, pronaći će nas i zavapiti: 'Nahranite nas, jer oni koji su nam obećali vatru sa neba

nisu nam je dali!' I tad ćemo mi dovršiti tu njihovu kulu, dovršiti će je onaj koji ih nahrani, a

nahranit ćemo ih samo mi, u Tvoje ime, slagat ćemo im da je to u Tvoje ime. O nikad, nikad se

oni neće sami bez nas nahraniti. Nikakva im znanost neće dati kruha dok god budu slobodni, a na

kraju će nam donijeti svoju slobodu i položiti je nama pred noge i reći nam: 'Možete nas i

porobiti, samo nas nahranite!' Shvatiti će konačno i sami da slobodu i ujedno s njom kruha

zemaljskog dovoljno za svakog nije moguće ni zamisliti, jer nikada neće biti kadri podijeliti ih

91 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 279.92 Ibid. str. 280. Ovdje Dostojevski daje aluziju na teoriju relativnosti zločina, po kojoj se zločin ni po čemu ne izdvaja iz niza drugih činjenica ljudskog djelovanjam i kao i sve one, izazvan je utjecajem sredine, obrazovanja i vanjskih okolnosti. Volja, koja se u cijelosti određuje tim okolnostima, nemoćna je bilo što izvršiti, u ovom slučaju zločin, i zato nije slobodna, te je nevina (nema grijeha). Zločin i kazna, Bijesovi i Braća Karamazovi mogu se promatrati kao kritika i odbacivanje te ideje XIX. stoljeća kao neistinite i protuprirodne.

42

međusobno!'93 Uvjeriti će se, također, da nikada neće moći biti slobodni, jer su slabi, poročni,

ništavni, buntovnici. Ti si im obećao kruh nebeski, ali i opet te pitam može li se on mjeriti sa

kruhom zemaljskim u očima slabog, vječno poročnog i nezahvalnog ljudskog roda? Pa ako za

tobom i pođu radi kruha nebeskoga, tisuće i desetci tisuća ljudi, što će biti sa onim milijunima i

desetcima milijuna stvorenja koja neće imati snage da se radi nebeskog kruha odreknu

zemaljskog? Zar je tebi možda stalo samo do desetaka tisuća velikih i moćnih, a ostali milijuni,

mnogobrojni kao pijesak morski, koji Te ipak vole, treba da budu samo materijal velikima i

moćnima?“94 Ovdje Inkvizitor osjeća žaljenje prema slabima, i govori da su njima dragi i slabi,

koji će u konačnici postati poslušni, iako su sada buntovni. Inkvizitor i njegovi vladati će tim

slabima potpuno sami, bez Njega, iako, zbog odsutstva druge ideje koja bi ih mogla pomiriti, u

ime Njegovo. Oni će ponovno prevariti ljude, a Krista više neće pustiti k sebi. No, ipak, u toj će

se prijevari nalaziti patnja, jer će morati lagati. Inkvizitor u svom govoru, dalje prijelazi na vječne

zahtjeve ljudske duše, na osnovu čijih zadovoljavanja možemo podići konačno, vječno zdanje

čovjekova zemaljskog života. Prvi je od tih zahtjeva pitanje „kome se klanjati“. Inkvizitor smatra

da ne postoji za čovjeka mučnija briga od te, kada ostane slobodan, pronaći nešto čemu će se

klanajti, te prigovara Kristu što je odbacio jedino znamenje koje mu je nuđeno da pridobije ljude

da mu se klanjaju bez pogovora – znamenje kruha zemaljskog, kojeg je odbacio u ime slobode i

kruha nebeskog. Sa tim mu se kruhom davalo neosporno znamenje: za kruh zemaljski čovjek se

klanja, jer nema ničeg neospornijeg od kruha. No, tajna postojanja čovjeka nije samo u tome da

živi, već u tome zašto živi. Bez čvrste ideje u sebi zašto živi, čovjek ne pristaje živjeti, i prije će

uništiti samog sebe, nego ostati na zemlji, makar oko njega bili sve sami kruhovi. I umjesto da je

Krist ovladao tom slobodom, on ju je još i povećao. Inkvizitor smatra da nema ništa za čovjeka

privlačnije ni mučnije od slobode njegove savjesti. A umjesto čvrstih osnova za umirenje ljudske

savjesti, Krist je izabrao ono što je neobično, neizvjesno i neodređeno, i time postupio kao da

uopće ne voli ljude. Umjesto da je ovladao ljudskom slobodom, on ju je još i povećao, jer je

poželjeo slobodnu ljubav čovjekovu, da bi čovjek slobodno pošao za njim. No, to učenje Krista,

koje je trebalo spasiti svijet, svojom ga je uzvišenošću i uništilo, u povijest je unijelo kaos i

neprijateljstvo umjesto pomirenja i jedinstva.95

Sve više usmjerujući svoj govor na izlaz iz kaosa, u koji je kršćanstvo i njegovo učenje o

slobodi uvuklo čovječanstvo, prema prikazu budućeg i konačnog njegovog smirenja na zemlji,

93 U brizi za kruh zemaljski izumrijeti će savjest u ljudima, a sa njom i milosrđe, jer je njih nemoguće svesti na kruh zemaljski, ili izvesti iz „brige za njega“ 94 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 280.95 Usp. V. V. Rozanov, Legenda o Velikom inkvizitoru, str. 299-301.

43

Inkvizitor započinje analizom preostala dva iskušenja, te govori kako na zemlji postoje tri sile

koje mogu osvojiti savjest nemoćnih ljudi, a to su čudo, tajna i autoritet. No, Krist je odbacio sve

tri sile, u ime slobode ljudi. U iskušenju na vrhu hrama, kad je mudri duh ponudio Kristu da

skoči i dokaže da je sin Božji, On je odbio taj prijedlog, nije ga prihvatio i skočio, te je postupio

ponosno i veličanstveno, kao Bog, no, Inkvizitor se pita: „Jesu li i ljudi, taj slabi i buntovnički rod

– jesu li i oni bogovi? O, Ti si onda shvatio, da bi odmah, čim bi zakoračio da skočiš, doveo

Gospodina u kušnju i izgubio vjeru u Njega i da bi se razmrskao na zemlji koju si došao spasiti, i

da bi se tome obradovao mudri duh koji Te kušao.“96 On se dalje pita da li je Krist stvarno

pomislio da će ljudi biti kadri podnijeti takva iskušenja i u najstrašnijim trenutcima svog života

ostati samo sa slobodnom odlukom srca, i da će slijediti Boga bez potrebe za čudom. „Ti nisi

sišao sa križa kada su Ti dovikivali, podsmjehujući se: 'siđi sa križa, pa ćemo povjerovati da si to

što kaže.' Ti nisi sišao, jer ni tada nisi htio osvojiti čovjeka čudom, i žudio si za slobodnom

vjerom, a ne za onom koja je plod čuda. Žudio si slobodnom ljubavlju, a ne za ropskim

oduševljenje zatočenika pred moći koja ga je jednom zauvijek užasnula.“97

Izvodeći opći zaključak iz onoga što se odigralo u povijesti, Inkvizitor otkriva svoju tajnu,

koja se sastoji u ispravljanju čina iskupljenja kroz prihavaćanje sva tri savjeta „moćnog i mudrog

duha pustinje“, koja su proistekla iz ljubavi prema čovječanstvu, radi razrješenja njegove

zemaljske sudbine. Opravdanje tog čina on nalazi u slici malobrojnih iskupljenika, koji i nisu kao

ljudi, već kao bogovi koji su izdržali sva iskušenja vjere. No, pita se što je sa onim ostalima,

slabima koji nisu mogli podnijeti ta iskušenja. Zar su oni krivi što nisu izdržali tako snažne

darove, te zar je Krist doista dolazio samo zbog malobrojnih odabranih koji su sve to podnijeli.

„Ako je to tajna, onda smo i mi imali pravo propovijedati tajnu i učiti ljude da nije važna

slobodna odluka srca, niti ljubav, već – tajna kojoj se moraju slijepo pokoravati, čak i protiv svoje

savjesti. Tako smo i učinili. Ispravili smo tvoje djelo, i zasnovali ga na čudu, tajni i autoritetu. I

ljudi su se razveselili jer smo ih opet poveli kao stado, i što im je napokon sa srca skinut onako

strašni dar, koji im je zadao toliko muka.“98

Dalje Inkvizitor govori svoju najveću tajnu: „Možda ti upravo želiš čuti to iz mojih usta;

onda čuj. Mi nismo uz Tebe, nego uz njega, eto u tome je naša tajna! ... Uzeli smo od njega ono

što si ti ogorčeno odbio, onaj posljednji dar koji Ti je on nudio kad Ti je pokazao sva carstva

96 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 282.97 Ibid. str. 283. Ovdje je riječ o neusporedivoj suprotnosti kršćanstva sa njegovom jednostavnošću i čovječnošću, nad svim drugim religijama, u kojima element čudesnog u velikoj mjeri prevladava nad svim drugim elementima, koji su kroz povijest nestali iz straha od tog čudesnog. 98 Ibid. str. 284. Dar je zapravo sloboda i slobodno razlikovanje dobra i zla.

44

zemaljska: uzeli smo od njega Rim i carski mač i sami sebe proglasili zemaljskim carevima.“99

Ovdje Inkvizitor zapravo želi reći da se kršćanstvo koje on predstavlja odreklo Boga prihvačajući

taj treći dar, i kritizira Krista što nije još onda u pustinji prihvatio sva tri dara, jer bi time čovjek

postao sretan. Da je prihvatio tri dara ispunio bi sva čovjekova očekivanja na zemlji, a to su kome

će se klanjati, kome će povjeriti savjest i na koji će se način ujediniti svi ljudi u jedan opći i

jednodušni mravinjak.100 Potreba za ujedinjenjem treća je i posljednja muka ljudi. On smatra da je

Krist trebao prihvatiti carev mač i osnovati svjetsko carstvo i donijeti mir cijelom svijetu. Jer tko

bi vladao ljudima, ako ne onaj tko vlada njihovom savješću i u čijim je rukama njihov kruh

zemaljski. On govori: „Mi smo uzeli cezarski mač, i samim time, odbacili tebe i krenuli za

njim.“101 Rekavši da će on, a sa njim i njegovi istomišljenici, odbacivši Krista, i prihvativši savjet

vraga, ovladati savješću ljudi, i mačem i carstvom Cezara, on prikazuje odnos čovječanstva

prema samom sebi, za koje je to sve i napravljeno: „Proći će još vjekovi razuzdanosti slobodnog

uma njihovog, njihove nauke i ljudožderstva, jer zato što su počeli dizati svoju babilonsku kulu

bez nas, oni će svršiti ljudožderstvom. ... No tada će dopuzati i kod nas zvijer, i lizati će noge

naše, i pokopat će ih krvavim suzama iz očiju svojih. A mi ćemo sjesti na zvijer i dići čašu, a na

njoj će biti napisano: Tajna. I tek će tada, i jedino tada, nastupiti za ljude carstvo mira i sreće. Ti

se ponosiš svojim izabranicima, ali kod tebe su samo izabranici, a kod nas će biti zadovoljni svi,

neće se više buniti, niti uništavati jedan drugog, kao što se to na sve strane događa u tvojoj

slobodi.“102 U apsolutnoj pokornosti i odsustvu volje masa otkriti će se spasenje. Ništa novo im

neće donijeti oni koji su im oduzeli slobodu, ali će postići ono što je prije bilo nedostižno, mudro

će usmjeriti njihovu volju, i kruh koji su sami stvorili, oni će sami raspodijeliti, i milijuni će biti

sretni, osim stotine tisuća onih koji njima budu upravljali, jer će samo oni koji čuvaju tu tajnu biti

nesretni. „Biti će na tisuće milijuna sretne djece i stotinu tisuća patnika koji su preuzeli na sebe

prokletstvo spoznaje dobra i zla.“103 Sam inkvizitor kaže da je on htio biti jedan od izabranih, ali

da se prenuo i nije htio služiti bezumlju, te je pristupio onima koji su popravili Njegovo djelo.

99 Ibid. str.284.100 'Mravinjak', 'Kristalni dvorac' i 'Kokošinjac' tri su slike ujedinjenja ljudi koje se prvi put spominju u Bilješlama iz podzemlja. 'Kokošinjac' je siromašna i neudobna stvarnost koja se pretpostavlja svemu drugome jer je krhka i uvijek može biti razrušena, te odgovara glavnoj i esencijalnoj osobitosti ljudske prirode – slobodnoj volji, želji koja se ne gasi u individui. 'Kristalni dvorac' je umjetno ljudsko zdanje zasnovano na načelima razuma i vještine, koje je gore od svake stvarnosti, jer zadovoljavajući sve ljudske potrebe i nužde, ne odgovara najvažnijoj potrebi individualne želje i potiskuje ličnost. Pod pojmom 'Mravinjaka' Dostojevski shvaća sveukupno složno ujedinjenje svih živih stvorenja zasnovano na općem i nepogrješivom instinktu izgradnje zajedničkog doma. Taj instinkt posjeduju mravi, ali ga je lišen čovjek, zato dok oni uvijek grade jednako, čovjek svugdje gradi na različit način, vječno se transformirajući u svojim željama i potrebama. 101 Ibid. str. 285.102 Ibid. str. 286.103 Ibid. str. 286.

45

Kaže: „Otišao sam od ponositih i vratio se poniznima radi sreće tih poniznih. Sve će se ovo što Ti

govorim doista zbiti i nastat će naše carstvo. Ponavljam Ti da ćeš sutra vidjeti to poslušno stado

koje će na moj prvi mig pojuriti zgrtati žeravicu pod Tvoju lomaču, na kojoj ću Te spaliti zato što

si nam došao smetati. Jer, ako je itko zaslužio našu lomaču, onda si to Ti. Sutra ću Te spaliti.

Dixi.“104 Time završava poema, Inkvizitor pušta sužnja da ode u mračnu, seviljsku noć, dok mu je

u srcu gorio njegov poljubac, ali, „on ostaje pri svojoj zamisli“ i njegovo se carstvo stvara.

6.2. Ideja čovjekoboga i Bogočovjeka u djelu F. M. Dostojevskog

Sveukupna dijalektika Dostojevskog zasniva se na suprotstavljanju ideja Bogočovjeka i

čovjekoboga, Krista i antikrista. Ljudska sudbina protječe u sukobu polariziranih načela

Bogočovječanskih i čovjekobožjih, Kristovih i antikristovih. Otkriće ideje čovjekoboga pripada

Dostojevskom, i ta se ideja posebno izražava u liku Kirilova u Bijesovima, koja u svom razvoju

dolazi do sustava Velikog Inkvizitora. Individualni razvoj čovjekoboga dovodi do Kirilovljeva

eksperimenta, gdje on nastoji spasiti čovjeka i osigurati mu besmrtnost, no to ga dovodi do

samouništenja, on kroz čin samovolje sebe prinosi za žrtvu. No, njegova smrt nije smrt na križu

koja donosi spas, već je potpuno suprotna od Kristove smrti, jer je Krist ispunio volju Oca, dok je

Kirilov ispunjavao htijenja vlastite volje, tj. samovolje. Krista je razapeo ovaj svijet, dok se

Kirilov sam ubija. Krist otkriva vječni život na drugom svijetu, a Kirilov ističe ovozemaljski

vječni život. Kristov put vodi preko smrti do uskrsnuća, dok Kirilov put završava smrću bez

uskrsnuća. U Kirilovu, Dostojevski je izrazio krajnju mogućnost i unutarnje razaranje ideje

čovjekoboga, jer i Kirilov je kao i Veliki Inkvizitor samo čovjek, no njihov put podvojenosti

dovodi ih do čovjekoboga, i do unutarnjeg razaranja ljudske osobe.105

Dostojevski je u Legendi o Velikom Inkvizitoru pokazao sudbinu čovjeka koja vodi ili

Velikom Inkvizitoru ili Kristu, tj. čovjekobogu ili Bogočovjeku, te da svaki čovjek treba izabrati

jedno od ta dva stanja. Ono što vodi prema gubitku slobode duha u sustavu Velikog inkvizitora je

samovolja, dok se prava sloboda može pronaći samo u Kristu. Istina o slobodi otkriva se kroz

suprotstavljanje idejama Velikog Inkvizitora, ona blista kroz napade Inkvizitora. Veliki Inkvizitor

nastupa sa uvjerenjima i argumentima, njegova je logika snažna i usmjerena je na realizaciju

104 Ibid. str. 287.105 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str.160-163.

46

sreće ljudi u mravinjaku. No Krist svojom krotkom šutnjom djeluje uvjerljivije i obuzima nas

snažnije nego svi logični argumenti Velikog Inkvizitora.106

U Legendi o Velikom Inkvizitoru suprotstavljaju se principi slobode i prinude,

suprotstavlja se vjera u Smisao života i nevjerovanje u taj Smisao, božanska ljubav i bezbožna

empatija sa ljudima, suprotstavljaju se Krist i antikrist. Dostojevski nam je predstavio

veličanstveni lik Velikog Inkvizitora koji je čista suprotnost svetoj slici Krista, on je ideja

čovjekoboga sa tajnom nevjerovanja u Boga i smisao svijeta. Izgubivši vjeru, Veliki Inkvizitor

osjetio je da ogromna masa ljudi nikada neće imati snage nositi breme slobode koje je otkrio

Krist, jer je put slobode težak, mučenički, tragičan i zahtjeva heroizam, a čovjek kao ništavno

biće neće imati snage za takav put. Veliki Inkvizitor ne vjeruje u Boga, no on ne vjeruje ni u

čovjeka, a to su dvije strane iste vjere, jer ako se izgubi vjera u Boga, ne može se više vjerovati ni

u čovjeka. Kršćanstvo zahtjeva obje te vjere, i ono je religija bogočovječanstva, jedinstva

ljudskog i božanskog principa u slobodi. Iskušenje čovjekovih snaga u slobodi izraz je velikog

poštovanja prema čovjeku, priznanje njegove više duhovne prirode, on je pozvan učiniti nešto

veliko. No, čovjek se odriče te kršćanske slobode i razlikovanja dobra i zla jer ne može podnijeti

svoje i tuđe patnje bez kojih je nemoguća sloboda u spoznaji dobra i zla. Pred čovjekom se otvara

nedoumica – sloboda ili sreća spokoja mirog života; sloboda sa patnjama ili sreća bez slobode.

Velika većina ljudi izabire ovaj drugi put, jer je prvi put malobrojnih izabranih. Čovjek se odriče

ideje Boga, besmrtnosti i slobode radi lažnog osjećaja sreće i ujedinjenja u „mravinjaku“. Veliki

Inkvizitor se pobunio protiv Boga u ime onog malog čovjeka u koji je također izgubio vjeru u

Boga. Ovdje njegov pobunjeni i ograničeni euklidski um pokušava stvoriti savršeniji svijet od

onog koji je stvorio Bog. On želi stvoriti svijet bez patnje i odgovornosti, a za taj je svijet on

spreman žrtvovati slobodu.107

Dostojevski je problem čovjekoboga prvi put postavio u Bilješkama iz podzemlja, razvijao

ga je u Bijesovima sa Šigajlovim i P. Verhovenskim, a konačno je riješenje postavio u Legendi o

Velikom Inkvizitoru. Dostojevski smatra da ako život na zemlji nema neki viši smisao, ako nema

Boga i besmrtnosti, preostaje nam samo uređenje života na način koji su zamislili Šigajlov i

Veliki Inkvizitor. No, pobuna protiv Boga neminovno vodi do negiranja i gubitka slobode.

Sloboda duha nespojiva je sa ljudskom srećom, jer je aristokratična i postoji za samo mali broj

izabranih. Za tu je aristokratičnost uz nametanje slobode koja prelazi ljudsku snagu Veliki

Inkvizitror optužio Krista, govoreći mu da je time postupio kao da uopće ne voli ljude, za razliku

106 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 153-154.107 Usp. Ibid. str. 155.

47

od njega, koji brine za one bezbrojne mase, nedovoljno jake da bi podnijeli iskušenje slobode.

Inkvizitora ljuti aristokratizam Kristove religije, te on postaje zaštitnik nemoćnog čovječanstva i

u ime ljubavi prema ljudima on im oduzima dar slobode koji ih je opteretio patnjama. Veliki

Inkvizitor obećava ljudima da će ih izbaviti od „velike muke da sami slobodno o svemu

odlučuju.“108 I svi će biti sretni, svi milijuni bića. Veliki Inkvizitor napustio je ohole i vratio se

smirenima zbog sreće tih smirenih, i u svoje opravdanje on ukazuje na milijune sretne dječice

koja ne zna za grijeh.109

Krist kao Bogočovjek odbacio je iskušenja u pustinji u ime slobode ljudskog duha jer nije

pristao zarobiti ljudski duh kruhom, čudom i carstvom zemaljskim, dok Veliki Inkvizitor

prihvaća sva tri iskušenja u ime ljudske sreće i spokojstva, a prihvačajući ih on se odrekao dara

ljudske slobode, te je odbacio Boga i stao na stranu njega, „moćnog duha“ koji je iskušavao

Krista u pustinji. No, tajna kršćanske slobode tajna je raspeća, i Istina razapeta na križu ne

primorava i ne ugrožava nikog, ona je okrenuta slobodi ljudskog duha i ona pobjeđuje svojom

snagom i osvaja ljudsku dušu slobodom prihvaćanja.

Duh Velikog Inkvizitora može se javiti u svim ljudima. Tako u Bijesovima Šigajlov

predlaže podjelu čovječanstva na dva nejednaka dijela, gdje će jedna desetina dobiti slobodu

ličnosti i neograničeno pravo nad ostalih devet desetina. A tih devet desetina mora izgubiti

osobnost i pretvoriti se u stado te dostići neku vrstu prvobitnog raja. I Šigajlov je poput Velikog

Inkvizitora bio „fanatik čovjekoljublja“, i kod njega „robovi moraju biti jednaki; jer još nije bilo

slobode i jednakosti bez despotizma, ali u stadu mora postojati jednakost.“110 A ta jednakost

moguća je samo pod despotizmom, te težnja ka jednakosti u sreći i sitosti mora dovesti do

najveće nejednakosti i tiranskog gospodarenja manjine nad većinom. Tako zapravo ideja

čovjekoboštva dovodi do uništenja čovjeka, razaranja njegove osobnosti, koja se može spasiti

samo u Kristu kao Bogočovjeku. Kod Dostojevskog put čovjekova lutanja počinje odvajanjem od

prirode i zemlje, propadanjem u pakao. Na kraju tog puta čovjek se vraća zemlji i prirodnom

životu, te se sjedinjuje sa kozmičkom cjelinom. Ali za čovjeka koji je išao putem samovolje i

pobune nema povratka, istinskog povratka zemlji, jer je povratak moguć samo kroz Krista, i samo

se kroz njega čovjek vraća u Raj Božanske prirode.

108 F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 286.109 Usp. N. Berdjajev, Duh Dostojevskog, str. 157-158.110 F. M. Dostojevski, Bijesovi, str. 69.

48

ZAKLJUČAK

Prvo što možemo zaključiti na kraju ovog rada je da je čovjek u djelima Dostojevskog

biće satkano od proturječnosti, ali u isto vrijeme – čak i u licu svog najništavnijeg predstavnika –

on je apsolutna vrijednost. Antropologija Dostojevskog zadire u najveće dubine čovjekova duha i

u njima otkriva nepobjedivu snagu etičkog načela. On nam pokazuje da se samo kroz patnju i

često preko zločina čovjek može osloboditi sablazni zla i ponovno se okrenuti Bogu. Vjera u

čovjeka trijumfira u Dostojevskog nad svim njegovim „otkrićima“ kaosa u smrdljivom

podzemlju, i sa tog aspekta njegova je antropologija prožeta svjetlošću pashalnih doživljaja,

toliko bitnih za pravoslavlje i njegovu osnovnu tonalnost. Osnovna istina o čovjeku za

Dostojevskog je da čovjek ne može živjeti bez Boga, i da onaj tko izgubi vjeru u Boga stupa na

put čovjekoboštva i propada.

Dostojevski nam kroz svoja djela pokazuje da ako nema slobode kao posljednje tajne

svjetskog sustava, onda se ovaj svijet s njegovim mukama, patnjama i suzama nevino ubijene

djece ne može prihvatiti. On shvaća da zlo treba biti prevladano i pobijeđeno, no da ono također

daje i oplemenjujuće iskustvo, da obogaćuje i pruža znanje, te da je i ono čovjekov put.

Dostojevski bolje od ikoga shvaća da je sloboda iracionalna i da može stvoriti i dobro i zlo. No,

odbaciti tu slobodu samo zato što rađa zlo značilo bi stvaranje još većeg zla, jer je samo slobodno

dobro dobro. Dostojevski je otkrio ontološke posljedice zločina, u kojima je postalo jasno da

sloboda koja je prešla u samovolju vodi do zla, zlo do zločina, a zločin, po snazi unutrašnje

neminovnosti u kaznu koja vreba čovjeka iz samih njegovih dubina. Pokazao nam je da je priroda

zla unutarnja i metafizička, te da se kroz imanentno iskustvo zla razobličava njegova niskost, a

čovjek se probija na put svjetlosti.

Dostojevski je otkrio da se zlo nalazi u dubini ljudske prirode, u njenoj iracionalnoj

slobodi, u njenom odvajanju od božanske prirode i da ono ima svoje unutrašnje podrijetlo. I baš

zbog toga, u ime ljudskog dostojanstva i čovjekove slobode on se zalaže za neizbježnost kazne za

svaki zločin, što zahtijeva i sama osnova čovjekove slobodne savjesti. No, on zlo ne kažnjava

izvana, već iznutra, grižnjom savjesti, prikazuje nepobitne posljedice zla. Moć ljudske savjesti u

njegovim je djelima nemilosrdnija od bilo kojeg izvanjskog, državnog zakona, i ona od čovjeka

zahtjeva mnogo više. Kod njega se neobično produbila i izoštrila grižnja savjesti koja je

razobličavala zločine koji su izmicali svakom državnom i ljudskom sudu.

Dostojevski je u Legendi o Velikom Inkvizitoru prikazao dva puta čovjekove sudbine, a to

su ili Veliki Inkvizitor ili Krist, tj. put čovjekoboga ili Bogočovjeka. On je shvatio da svaki

49

čovjek treba izabrati jedan od ta dva puta, i da je taj izbor slobodan i individualan. Put koji vodi

gubitku slobode duha u sustavu Velikog inkvizitora je samovolja, dok se prava sloboda može

pronaći samo na putu Krista. Istina o slobodi otkriva se kroz suprotstavljanje ideja Velikog

Inkvizitora, ona blista kroz njegove napade. Veliki Inkvizitor nastupa sa uvjerenjima i

argumentima, njegova je logika snažna i usmjerena je na realizaciju sreće ljudi u mravinjaku. No

Krist svojom krotkom šutnjom djeluje uvjerljivije i obuzima nas snažnije nego svi logični

argumenti Velikog Inkvizitora, te pokazuje da se samo u njemu može pronaći istinski mir i sreća.

50

LITERATURA

A.) PRIMARNA LITERATURA:

1. DOSTOJEVSKI, F.M., Braća Karamazovi, Globus media, Zagreb, 2004

2. – , Krotka, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb, 1964.

3. – , San smiješnog čovjeka, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb, 1964.

4. – , Zapisi iz podzemlja, BIGZ, Beograd, 1984.

5. – , Zli dusi, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb, 1964.

B.) SEKUNDARNA LITERATURA:

1. ARMANINI, A., Dostojevski i volja za moć, CERES, Zagreb, 2003.

2. BERDJAJEV, N. A., Čovjek i mašina. Izabrani eseji i članci, BRIMO, Beograd, 2002.

3. – , Duh Dostojevskog, NIRO „Književne novine“, Beograd, 1981.

4. – , Nova religijska svest i društvena realnost, IRO „Partizanska knjiga“, Beograd, 1982.

5. – ,O čovekovom ropstvu i slobodi, Brimo, Beograd, 2001.

6. – ,Ruska ideja. Osnovni problemi ruske misli XIX. i početka XX. stoljeća , Demetra,

Zagreb, 2006.

7. – , Samospoznaja. Filozofska autobiografija, Demetra, Zagreb, 2005.

8. BUNJAK, P., U krugu Velikog Inkvizitora, znanstveni članak na:

http://www.vidovdan.org/arhiva/article210.html (28.08.2009.)

9. COPLESTON, F., Filozofija u Rusiji, BIGZ, Beograd, 1992.

10. DEVČIĆ, I., Osmi dan stvaranja. Filozofija stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.

11. LOSKI, N., Dostojevski i njegovo hrišćansko shvaćanje sveta, IRO „Partizanska knjiga“,

Beograd, 1982.

12. MIŠIĆ, A., Rječnik filozofskih pojmova, Verbum, Split, 2000.

13. PIRJEVAC, D., Braća Karamazovi i pitanje o Bogu, AGM, Zagreb, 2003.

14. PLATZ, S., Idejna ishodišta ruske religiozne filozofije, Obnovljeni život, Vol. 52 No. 5,

1997. na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=3186

(28.08.2009.)

15. ROZANOV, V. V., Legenda o velikom Inkvizitoru, IRO „Partizanska knjiga“, Beograd,

1982.

51

16. ŠESTOV, L., Dostojevski i Niče, IRO „Partizanska knjiga“, Beograd, 1982.

17. ZENJKOVSKI, V. V., Istorija ruske filozofije, CID, Podgorica, 2002.

18. http://dostojevski.novena.ims.hr/ - Bibliografija i članci raznih autora o Dostojevskom.

(20.04.2009.)

19. http://www.krotov.info/ – kompletna bibliografija i izvorni tekstovi Berdjajeva.

(28.08.2009.)

52

53