2 preventeen

Slađan Tomić, Fakultet političkih nauka, Sarajevo Konektuj se, predstavi se..........................................4Alma Strika, Arhitektonski fakultet Sarajevo, Kakanj Pod pritiskom sjećanja .............................................7Jovana Đurić, Psihologija, FMK, Beograd FAQ ..............................................................................9Slađan Tomić, Fakultet političkih nauka, Sarajevo Čarobna pegla Nade Bodiroge ..............................11Lejla Džinić, Fakultet političkih nauka, Sarajevo Ko to sjedi u mraku, a ko to trazi salter? ...............13Barbara Kustura, Ekonomski fakultet, Zenica Šampione, šampione .............................................14Amna Okanović, Gimnazija Lukavac, Lukavac Borba snova .............................................................17Slađan Tomić, Fakultet političkih nauka, Sarajevo Korake ti ne znam ...................................................19Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Ničija djeca ...............................................................20Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Naš mali svijet dobrih ljudi .....................................22Dajana Josipović, Filozofski fakultet Novi Sad, Od-sjek za srpsku književnost Ja sam on .................................................................24Ko sam ja? ................................................................26Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Reći ću ti, a možda i ne… .......................................28

Emina Sarajlić, Mješovita srednja škola Nordbat-2, Vareš Bosanski šaman .....................................................29Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Okean u kapi (ne kap u okeanu) ............................32Dalibor Kraišniković, Ekonomska škola, Bijeljina Transformeri ............................................................34Alma Strika, Arhitektonski fakultet Sarajevo, Kakanj Me, myself & my name ............................................35Aleksandar Vidović, Filološki fakultet, Njemački jezik i književnost, Banja Luka Lokalpatriotizam .....................................................37Nejla Bajrović, Srednja tehnička škola Hasib Hadžović, Goražde Kad si gladan, nisi svoj!...........................................39Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet, Sarajevo Kultura diktatura .....................................................40Azra Berbić, dipl. pravnica, Kakanj Yin, yang i milioni univerzuma između .................41Nermana Suša, Fakultet humanističkih nauka, komunikologija, Mostar Jedno mjesto - šarolika prošlost Brusnica, Vrankamen, Matorac ...............................................43Anela Hatić, Pravni fakultet, Sarajevo Mjesto legende i molitve.........................................46Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo IKS petnaes’ka .........................................................48Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo Jubilej .......................................................................50

sadrzaj

IMPrEsUMUrednički tim: Tarik Kovač, Jasmila TalićRedakcija: Nejla Bajrović, Lejla Džinić, Jovana Đu-rić, Anela Hatić, Lejla Ibrulj, Dajana Josipović, Dali-bor Kraišniković, Barbara Kustura, Amna Okanović, Emina Sarajlić, Alma Strika, Nermana Suša, Slađan Tomić, Aleksandar Vidović, Dino ŽivojevićGostujuća dopisnica: Azra BerbićIlustracije: Milica Čajević, last-copy internetLektorice: Esma Bandić, Dilista Bašić, Aldijana Bi-horac-Mujičić, Sanja Dukić, Maja Sijerčić Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović Nositelj projekta: NARKO-NE

Dizajn i DTP: Selma Fočo – TRIPTIH Design studioPotpis na naslovnoj stranici: PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE/ISSN 1840-2461/OKTOBAR/LISTOPAD 2015./GODINA IX/BROJ 30.

kontaktIrajtE nas:Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel./Fax: +387 (0)33 223-285 | E-mail: preventeen@pre-venteen. ba | www. narkone. org | www. preventeen. ba Facebook: Časopis “Preventeen”

3preventeen

Svemir je velik, a mi smo mali u njemu. Pognute glave hodamo misleći kako smo praške i kako ćemo odletjeti svaki čas. Ali, u našim njedrima kucaju neki naši sve-miri. Al-Haladž je pogubljen, jer je rekao: “Ja sam Istina!“ Zar ćemo dozvoliti male i polagane smrti, puštajući im da nam kažu ko smo i kakvi trebamo biti? Zar ćemo se gužvati u tamnoj kutiji laži, vjerujući da smo samo jedno i da drugo ne možemo biti? Zar ćemo potirati naše istine, gaziti ih i izgubljeni tumarati svijetom života? Ne-ćemo. Nećemo biti samo kruška. Nećemo biti samo jabuka. Nismo mi tako prosti. Mi smo svemiri u Svemiru. Možemo da bira-mo ko ćemo biti i kojim putem ćemo ići. Možemo da biramo ljubav i utapanje u ra-znolikosti. I mi biramo. Izabrali smo da vam, u jubi-larnom 30. broju Preventeena kažemo ko smo mi, ko ste vi i ko sve možemo biti. Pred vama su dubine svjetova, ali i jasno upiranje prstom u one tamne kutije koje smo željeli pročistiti u ovom broju. To su: društvo informacija, beskrajno klikanje i lajkanje te lažno predstavljanje, kultura diktatura, nacionalizam kao pseudo-iden-titet i biranje idola umjesto sebe. Ali, puno više od toga, mi smo se posvetili onoj svje-tlosti van kutije. Posvetili smo se prostran-

stvima bosanskih legendi, naših imena, uspomena i onoga što one čine u nama, izboru rodnog, vjerskog ili ipak šamanskog identiteta. Svjetlosti su i snažne individue koje su samo za Preventeen podijelile svoje borbe, svoje umjetničke i muzičke izražaje, svoje nomadske stope u strahotnom bije-gu od ega koji daje samo lažnu sreću, kako bi došli do višeg JA. Ljubitelji i ljubiteljice aktuelnosti u ovom broju moći će čitati i razgovore sa evrop-skim prvacima, kadetskom reprezentaci-jom BiH u košarci. A naravno, preventive radi, o zdravlju nikad nije suvišno govori-ti, pa ćete se tako uvjeriti i u onu istinu da “kad smo gladni, nismo svoji“.Nastavili smo i sa, sada već tradicionalnim konkursom za fotografiju, pa smo za naslov-nicu izabrali fotografiju Selvera Učanbarli-ća, koja, kako on kaže, predstavlja spajanje različitih identiteta. U sitnicama, mi smo veliki. ”Mi nismo samo kapljica u okeanu, mi smo čitav oke-an u kapljici“ kako bi rekao i veliki Rumi, koji je ipak imao sreću da ga ne pogube, za razliku od Al-Haladža. Istinu govoriti, istina biti, istinu radi sebe živjeti. Izaberite i vi. A za početak, okrenite narednu stranicu i počnite sa čitanjem. J

4 preventeen

SLAđAN TOMIć, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA,

SARAJevO

Da li je Facebook neophodan, jesmo li ogrezli u virtuel-nim slobodama,

imamo li granicu? Da li smo mi slika

sebe koju dajemo na društvenim mrežama?

Gdje je granica između po-trage za informacijama, “leteće“ pažnje u hiljadi prozorčića, hiljadi klikova, lajkova i istinske potrage za znanjem? Gdje je gra-nica između privatnosti i onog što mislimo da trebamo plasirati drugima? Odgovore će nam dati profesor s Filozofskog fakul-teta u Sarajevu, Mario Hibert, komparati-vist/bibliotekar, magistar ljudskih prava i doktor informacijskih znanosti koji se bavi pitanjima kritičkog bibliotekarstva i infor-macijske etike.Profesore, šta je najveći problem online lažnog predstavljanja?U samoj sintagmi lažnog predstavljanja, nešto što je iskrivljeno predstavljanje vla-stitog bića, samo po sebi ne sugerira pozi-tivne konotacije. Virtuelni prostor na neki način potiče stvaranje dvostruke realnosti. Taj prostor omogućava jednu vrstu kodi-ficiranja prostora bez granica. Online pro-stor vrlo je lako predstaviti kao dimenziju u kojoj su kategorije vremena i prostora redefinisane. Prostor virtuelne stvarnosti je neograničen, a naše vrijeme je itekako ograničeno. Virtuelni prostor nudi mogućnosti koje fi-zički prostor ograničava, vrlo je konkretan. Ja mogu sjediti s Vama i ne mogu pobjeći od realnosti. Mogu htjeti predstaviti svoj identitet lažno, ali ono što i dalje vidite

je Vaša direktna slika onoga što gledate i čujete. U virtuelnom svijetu možete mani-pulisati identitetima. Psihološki gledano, dolazi do pojave jedne potrebe da se bude neko drugi. U tome svemu se deša-vaju različite deformacije koje su zapravo prioritetno određene činjenicom da su ka-tegorije vremena i prostora, kao temeljne kategorije ljudskog postojanja, zapravo dovedene u pitanje.U moru problema s kojima se ne suoča-vaju čelnici naše zemlje, ali stanovnici da, potrebno je naći relaksaciju i pobjeći u du-ševni hlad. Da li je onda internet samo be-zazleno bježanje od realnosti ili, ipak, ne?Internet prije svega ima više dimenzija. Tehnički, on je veoma zatvoren i konkretan prostor koji zapravo isključuje i uključuje. Kažemo “internet je besplatan, internet je slobodan“. To je iluzija, besmislica je reći da je internet slobodan prostor. Širom svi-jeta imamo prostor u kojem nemamo ni električnu infrastrukturu, a kamoli internet.Internet je bajka koja može da se priča samo dok smo online, kada odemo u offli-ne, naše carstvo napadaju vojnici realno-sti i onda, psihološki, dvorac od laži pada. Šta se dešava kada se osobe koje se lažno predstavljaju pojave u javnosti?Pokušati razumjeti tuđe želje, navike, po-trebe, istovremeno zadire u upoznavanje minimalne kompleksnosti ega svake lič-nosti, nečijeg nesvjesnog superega. Na koji način interakcija jednog pojedinca sa stvarnim svijetom uzrokuje potrebu da se u internetskom prostoru bježi od vlastitog ja. Na to, vjerovatno, djeluje niz faktora. Šta se dešava sa pojedincima i subjektima mrežne komunikacije i šta su razlozi defor-misanja njihove slike o sebi u svijetu laž-nog predstavljanja, je kompleksno pitanje. Postoji toliki broj potencijalnih razloga da ne bih mogao izdvojiti samo jedan.

konEktUj sE, PrEdstavI sE

5preventeen

Online predstavljanje, predstavljanje u javnosti, je svakodnevna obaveza velikog broja korisnika interneta. Koliko to može biti naš saveznik, kad sve više poslodava-ca traži linkove za naše Facebook profile kao dio dokumentacije za procjenu kan-didata? Da li biti online znači nemati pri-vatnost?Apsolutno. Ako hoćete ozbiljno koristiti in-ternet onda možete da zaboravite na bilo kakav oblik privatnosti. Kada ste pristali koristiti internet, vi ste, zapravo, pristali na potpuno ogoljavanje vlastitog infor-macijsko-komunikacijskog ponašanja i djelovanja. Ono što se također rijetko spo-minje, kada se govori o mreži i kada je u pitanju problematika privatnosti, jeste da prosječan korisnik interneta doživljava kao cjelinu ono što vidi i ono što se predstav-lja, ono što je slika, ono što je lajk, ono što je sadržaj, ono što je organizovano i pred-stavljeno na različite načine. Međutim, ono što je u pozadini, jeste zapravo baza poda-

taka čije je upravljanje algoritamsko i koja bilježi svaku našu kretnju na mreži. Svaku našu informaciju, svaki naš lajk, svaku stranicu koju smo posjetili. Ništa ne može ostati sakriveno. Ono je sakriveno od očiju korisnika, ali je to itekako vrijedan resurs u rukama korporacija i država. To su podaci, stručno zvani metapodaci, podaci o poda-cima, sve ono što mi ne vidimo jeste ono čime upravljaju. Ti podaci se poslije na ra-zne načine eksploatišu, bilo za marketinš-ke ili političke svrhe. Privatnost na mreži je iluzija.Koliko je naše predstavljanje lažno? Ma-loprije smo govorili o osobama koje se svjesno predstavljaju lažno, ali koliko je zapravo naše predstavljanje nesvjesno lažno. Na mreži uglavnom objavljujemo stvari koje nas pozitivno promovišu. To je onda samo površno predstavljanje, a ono dubinsko ostaje skriveno.Jodi Dean zastupa teoriju komunikacij-skog kapitalizma govoreći iz psihoanalitič-

doc. dr. Mario Hibert

6 PrEvEntEEn

ke perspektive, kao o udruženom softveru, novim medijima, alatima, kao sredstvo online komunikacije, vizualizacije, pred-stavljanja sebe kroz različite tipove profila. Tu se krije jedna vrsta narcističkog užitka. Imate prostor u kojem zapravo pokušavate da sebe reklamirate na najbolji način. Na-žalost, mi živimo u potrošačkom društvu, u potrošačkom tehnokratskom društvu, koje zapravo računa da će naša potreba za komuniciranjem i za informacijama biti realizovana na taj način da se promoviše društvo, participacije... Društvo funkcioni-še u smislu indirektne zapovijesti, “ti mo-raš“, “ti trebaš“, odnosno mnogo suptilnije, “ti to želiš“, “ti to hoćeš“ , to je zapravo tvo-ja potisnuta potreba. U potrošačkom druš-tvu logika je suptilna, ona zapravo računa sa našim potisnutim potrebama, željama i onda kaže: “uključi se, komuniciraj, objavi, uključi se, dijeli!“. Mi sami dajemo infor-macije koje poslije budu eksploatisane od strane tehnokapitalističke matrice. Našim dobrovoljnim pristankom, mi sebe promovišemo, a zapravo rijetko razmišlja-mo o posljedicama svega toga i potpuno bi bilo iluzorno misliti da je moguće oče-kivati da ljudi, virtuelna zajednica, dođe do tog nivoa samosvijesti: “Ja ću odbiti

tu vrstu lažnog obećanja, demokratizaci-je, participacije, uključenosti.” Možemo li, i na koji način, iskoristiti resurs virtuelnog komuniciranja?To pitanje povlači sa sobom priču o ra-zumijevanju da mi, istovremeno uvlačeći sebe u virtuelni prostor, imamo mogućno-sti koje nikada prije nismo imali. Da proi-zvodimo i distribuišemo informacije koje izlaze iz tradicionalnih okvira. Ranije, prije interneta, nismo imali čestu i laku moguć-nost da dođemo u priliku da bilo šta obja-vimo. Da biste došli do novina, televizije, morate proći kroz niz filtera koji ograniča-vaju mogućnost slobode govora u javnom prostoru. Internet, kao novi javni prostor, nudi upravo nešto što nikada ranije nije bilo. Kada se gleda istorija komuniciranja, to je samostalna proizvodnja i distribucija informacija.Tako je bilo nekada, sada imamo nove probleme. Jedan od njih je i pitanje ka-kve to informacije nudimo, preovladava li naša potreba za samopromocijom ili ipak postoje i zajednice koje ozbiljno rade i pro-izvode resurse koji bi drugima koristili za sticanje novih znanja. Internet je dobar sluga, a loš gospodar.|

7preventeen

AlmA STRIKA, KAKANJ, ARHI-

TEKTONSKI FAKulTeT SARAJevO

Često se ili vrlo rado sje-

timo lijepih i sretnih uspo-

mena, prepriča-vamo ih, hvalimo se,

ali je za teške teme odgovor nerijetko: “Ma, ne pitaj… Bilo, prošlo… Ne ponovilo se.“ Zato se postavlja pitanje: Ako pređe-mo preko nečega samo tako, jesmo li se u potpunosti oslobodili toga? Traume. Sigurno ćete svi reći da one osta-ju, kao i sretna iskustva. Ko prihvata izazov da im se suprotstavi? Ja ću prihvatiti.Tokom istraživanja o ovoj temi profesori-ca psihologije, Nadina Kovač, traumu je definirala kao bilo koji događaj s kojim je osoba povezana, a neočekivan je i izvan uobičajenog dometa iskustva te osobe. Uključuje neki oblik gubitka, povrede ili prijetnje povredom, bilo stvarne bilo pret-postavljene. Akteri sljedećih priča u djetinjstvu su svo-jom voljom ili voljom prirode bili dio doga-đaja koji su ostavili traga u njihovim životi-ma. Jedan od njih, devetnaestogodišnjak, je na nagovor prijatelja pristao na krađu sokova u jednom lokalnom kafiću. Za nje-ga je to sve bila zabava do trenutka kada je gazda kafića ispričao sve njegovom ocu. Da stvar bude još gora, većina tih prijatelja mu je u tom trenutku okrenula leđa. Da-nas, kaže, jako malo vjeruje ljudima.N.N.1: Kao mali sam sa još pet-šest drugo-va krao sokove iz kafića. Trajalo je to duže vrijeme i količinski smo puno krali, u paketi-ma. Trajalo je dok nas nisu uhvatili. E, kada

su nas uhvatili, ja sam platio svoju cijenu – psihički i materijalno. Koliko god ovo ne zvučalo strašno, u mom životu je ostavilo traga. Tokom krađa gazda lokala nas je gledao. Jednog dana je došao kod moga oca i sve mu rekao. Mene je bilo sramota, nisam mu se smio pojaviti pred očima. Po-zvao sam sve drugove koji su bili umiješani. Krivicu je priznao samo još jedan. Svi ostali su ostali pri lošem društvu, do dan-danas. U svemu tome taj gazda nam je naplatio mnogo više nego što je trebalo. Tada sam se razočarao u ljude.U toku svog odrastanja, naš sagovornik se pomirio s činjenicom da se jednom moralo sve saznati. U jednu ruku mu je drago što se sve desilo, izvukao je neke pouke. Od tada ni ne pomišlja na slične postupke.Drugi momak, koji danas ima 21 godinu, voljom prirode je kao mali svjedočio uža-snom događaju. Iako je nesvjesno ispao junak priče, teško mu je sjetiti se svega što se desilo toga dana.

Pod PrItIskoM sjECanja

Nadina Kovač, prof. psihologije

8 preventeen8 preventeen

samog događaja, psiholoških i ponašajnih odgovora žrtve na traumu. Budući da tra-umatski znaci ili npr. sjećanja, dovode do straha i anksioznosti, oni se izbjegavaju što dovodi do smanjenja straha i anksiozno-sti. Struktura straha kod osoba pogođenih traumatskim iskustvom je veoma stabilna, intenzivna i široko generalizovana. Trau-matska memorija je vrlo dezorganizirana i fragmentirana zbog toga što velika ank-sioznost otežava obrađivanje informacija-tokom traumatskog događaja. Dakle, bilo što, što je povezano s traumom, može lah-ko pokrenuti tj. aktivirati strukturu straha odnosno shemu kasnijeg izbjegavajućeg ponašanja (kao što je to slučaj u drugom primjeru).Dvije osobe koje se nađu u istoj traumatskoj situaciji možda neće reagirati na isti način na taj traumatski događaj. Sve to ovisi o osobinama ličnosti. Neko se bolje nosi s traumom zahvaljujući svojim osobinama ličnosti, a neko ne.|

N.N.2: Živjeli smo u staroj kući i svi smo spa-vali u velikom dnevnom boravku. Otac je bio na terenu, radio. Zaspali smo normalno tu noć. Nekad, u toku noći, je bio gorski udar u rudniku. Valjda je tu bila najslabija tačka i sve je izbilo kod nas kroz pod... Sjećam se da je brat ušao u sobu, otvorio vrata i samo pao. Svi su ležali. Ja sam uspio doći do naj-manjih vrata, ne znam ni sam kako. Uspio sam onda do ulaznih doći i otvoriti ih. Po-lahko je sve to izašlo kroz vrata i, šta znam, vjerovatno sam svima u kući spasio živote tu noć.Sa osjećajem nesigurnosti, koja se javlja sa sjećanjem na događaj, nikada se nije po-kušao suočiti. Misli da je to teško izvesti, jer se radi o prirodnoj nesreći. Svakako, kod njega je danas prisutna i doza straha, jer se iznenada mogu dovesti u pitanje njegov život i zdravlje. Pročitavši sve ovo, profesorica Nadina je dala svoj osvrt. Za prvu prenesenu priču rekla je:Vrlo često traumatski događaj za posljedicu može imati izmijenjene karakteristike lično-sti. Ako dijete uzrok ili negativan ishod trau-matskog iskustva pripisuje vlastitoj uključe-nosti, neefikasnosti ili odgovornosti, javlja se stid, osjećaj krivnje. Takvo razmišljanje snažno utiče na samopoimanje, samopo-uzdanje, što zatim narušava adaptivno funkcionisanje (kao što je to slučaj u prvom primjeru). Trauma snažno utiče i na moral-ni razvoj, shvaćanje šta je dobro a šta loše, razbija osjećaj kontinuiteta selfa, dovodi do teškoća u orijentaciji prema budućnosti. Traumatsko iskustvo može rezultirati pretje-ranim, prenaglašenim razvojem nekih oso-bina ličnosti. Dijete može postati pretjerano osjetljivo, a to može rezultirati devijacijama u karakternim osobinama i životnim stavo-vima.A za drugu priču kaže:Traumatsko iskustvo stvara jednu strukturu straha u pamćenju koja sadrži prezentacije

9preventeen

JOVANA đURIć, PSIHOLO-gIJA, FmK, BEOGRAD

Ko sam ja? Na ovo pitanje

su se fokusirale ra-zličite naučne oblasti.

Još od Antičke Grčke filozofi su se bavili ovim pitanjem, mijenjali ga, dopunjavali, i svako je na svoj način dijelio ljudsko biće. Najvažnija ideja filozofa po ovom pitanju je da postoji neko unutrašnje ja i spoljaš-nje ja. Ja u odnosu na samog sebe i ja u odnosu na druge. Filozofi su bili vodilje u ovoj oblasti sve dok se psihologija nije iz-dvojila kao posebna nauka koja se poče-la baviti ,,dušom“ i umom. Čak i sa razvi-janjem tehnologije, niko nije uspio da dâ konačan odgovor na ovakva pitanja, jer su često rezultati kontradiktorni, što čini da

su obje strane spora u pravu. U modernom svijetu ovim pitanjem se često bave i polja alternativne medicine, kao što su, recimo, meditacija i joga, ali ono najvažnije, čemu teže svi koji se bave ovim pitanjem, jeste da treba da postoji sklad između unutraš-njeg i spoljašnjeg ja kako bismo adaptivno funkcionisali. Šta je ličnost? Riječ ličnost potiče od latinske riječi per-sona, odnosno maske koju su stavljali glumci u prvobitnim pozorištima. Sugeriše različitost i prilagodljivost. Ličnost je, tako-đe, jedno od složenih pitanja na koje niko nema konkretan odgovor. Većina se slaže oko toga da je ličnost jedinstven i relativno trajan i stabilan skup psihičkih osobina. Na-ravno, šta sve spada pod psihičke osobine zavisi od naučnika i njegovog rada, ali najčešće su to intelektualne sposobnosti, vrijednosti, motivi, ciljevi, emocije, namje-re i, konačno, sama ponašanja individue, dok Frojd uključuje nesvjesne sisteme. Šta sve čini moju ličnost?Ovo je još jedno složeno pitanje sa mnoš-tvom različitih odgovora. Različite teorije imale su različite modele i svaki model je činio različit broj podsistema ličnosti, ali generalno se smatra da je pet faktora sa-svim dovoljno da se opiše ličnost. Danas najzastupljeniji i jedan od najpriznatijih modela jeste petofaktorski model ličnosti Koste i mekreja (Costa & McCrae). Čine ga faktori čija početna slova (u engleskom jeziku) čine akronim OCEAN: otvorenost, savjesnost, ekstraverzija, saradljivost i ne-uroticizam. Šta je karakter? Karakter je skup emocionalnih, motivaci-onih, socijalnih, moralnih i konativnih crta ličnosti po kojima se razlikujemo od dru-gih. Smatra se da se on stiče u zavisnosti od sredine, ali prvenstveno od karaktera najbližih članova porodice jer oni imaju najviše uticaja.

10 preventeen

Šta je temperament?Temperament je, za razliku od karaktera, urođena predispozicija emocionalnog do-življavanja i reagovanja. Određen je naslje-đem ali i brojnim drugim faktorima. Prvu podjelu temperamenta dali su Hipokrat i Galen. Po ovoj podjeli postoje četiri tem-peramenta: flegmatik, kolerik, sangvinik i melanholik, koja su povezana sa tjelesnim tečnostima: krv, limfa, crna i žuta žuč.Mogu li se ove facete mijenjati? I da i ne. Ne − zato što su sve ove stavke koliko-toliko stabilne i trajne u vremenu. Da – zato što ono što je na papiru ne mora nužno da nas definiše. Neki veći faktori se malo teže mijenjaju ali to ne znači da ih je nemoguće promijeniti. Za njih treba samo malo više napora i istrajnosti. Takođe, ne moramo nešto baš ni da promijenimo, možemo da modifikujemo. Recimo ako imamo buran temperament, možemo uči-ti kako da reagujemo smirenije, kako da pristupamo problemu i sl. Za većinu ova-kvih većih promjena potrebno je vođstvo psihologa terapeuta koji će se, u zavisnosti od svog opredjeljenja, koristiti različitim tehnikama koje će nam pomoći da spo-znamo sebe i da promijenimo ono što nam se ne sviđa.

Jesam li jedinstven/a?Odgovor na ovo pitanje je isti kao i na jed-no od prethodnih. I da i ne. Da, zato što sa svojim sklopom različitih dijelova ličnosti činimo jedinstvenu osobu, a čak i da po-stoji osoba koja ima iste osobine kao i mi, vrlo vjerovatno se fizički razlikuje od nas. Psihologija individualnih razlika se bavi upravo razlikama i sličnostima između nas i ostalih ljudi: po čemu smo to slični sa drugima, po čemu se razlikujemo i u čemu smo svi isti. Odgovor je i ne, jer po-stoji kognitivna greška koja se zove lažna jedinstvenost. Tako, recimo, možemo da mislimo da imamo jedinstveno mišljenje o društvenim problemima, ili o poroci-ma, ili da imamo jedinstvene navike koje niko drugi nema. To je slika koju imamo o sebi i u koju ulažemo snagu, vrijeme, vrijednost. Nju prihvatamo kao sebe same i pokušavamo da je tokom čitavog života održimo živom. Ona se ne može mijenjati, ona je statična i sastoji se od ideja u koje smo sami sebe ubijedili.|

11preventeen

SLAđAN TOMIć, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, SARAJEVO

Na krilima mastila donosim vam još jednu ljudsku, ali legendarnu priču. Nada Bodiro-ga je slobodna umjetnica, slikarka, a tehni-ka njenog slikanja je enkaustika. Enkaustika je jedna od najstarijih tehnika slikanja, koja podrazumijeva slikanje peglom i voštanim bojama, ali u počecima korištenja ove teh-nike slikanja koristio se otopljeni vosak.

Iako se još uvijek ne znaju svi postupci sli-kanja ovom tehnikom, Nada peglom pravi umjetničke majstorije. No, Nada ne slika oduvijek, razlog zbog kojeg je počela slikati, neuobičajen je, tužan i ohrabrujući. Kakva osjećanja su preovladavala kod Vas kada ste čuli da ste oboljeli od multipla skleroze?Saznala sam da je to napast koje se neću nikada osloboditi i da me svakog trenut-ka vreba opasnost da prestanem hodati, a onda me čekaju invalidska kolica. Misli-la sam da su se tada na mene survale sve nedaće i strahote ovog svijeta i da pomo-ći i izlaska nema. Imala sam osjećaj da su me svi počeli izbjegavati kao da bolujem od neke opake bolesti koja može preći na svakog ko mi se približi. Istina, neki su se trudili da budu ljubazni, ponekad neprilič-no, ali mene nisu mogli prevariti. Znala sam šta misle i šapuću kad sam u blizini, a šta govore kad ih ne mogu čuti. Tražila sam na njihovim licima odraz njihovih misli, riječi sažaljenja... Patila sam kada ih nađem jer ja nisam tražila utjehu i sažaljenje. Odjednom sam shvatila da mi se najgore još nije desi-lo, da svaki novi dan može donijeti još nešto gore od ovog, da je sve što mi se desilo mož-da tek blagi nagovještaj onog što ću trpjeti sutra, a to je da zauvijek prestanem hodati. Iako je mislila da je izgubila bitku, Nada je svoju borbu tek počela. Slikanje je, kaže, počelo kao avantura, a izraslo je u njenu veliku ljubav. Pitali smo je koliko joj slika-nje pomaže u borbi s bolešću.

Carobna PEgla nadE bodIrogE

Nada Bodiroga

12 preventeen

Strah mi je proždirao i snagu i razum. Osje-ćala sam da tonem u ponor mraka. U ne-moći i očaju stala sam na crtu, odlučila da se odbranim od te tjelesne sile koja me na-pala, shvativši da ta odbrana neće biti mo-guća ako je tijelo klonulo i propalo, a kako znamo da naše tijelo nismo kupili već ga dobili po Božijem propisu i nemamo pravo da ga upropastimo, jer nismo stvoreni da bismo životarili već živjeli punim životom.

Od tog časa promijenila sam svoj način ži-vota iz temelja. Naučila sam kako da živim s bolešću, preživljavala sve i svašta, i, ma koliko boljelo, prolazilo je s manjim ili ve-ćim posljedicama. Iako prošle probleme i događaje koji su prouzrokovali moju bolest nisam mogla poništiti, naučila sam da ži-vim s bolešću. Naučila sam da volim sebe, da imam vremena za sve ono za šta nisam imala dok sam bila zdrava.

Slađan i Nada drže sliku za Udruženje NARKO-NE

***

Nada inspiraciju pronalazi i u čarima živo-ta, pa su njene slike uglavnom veselih boja i poruka. O sreći, malim znacima pažnje, kaže: Jedan od mojih srećnih trenutaka je kada sam jednu od mojih prvih slika poklo-nila Željku Dimitrijeviću, našem osvajaču zlatne medalje u bacanju čunja na Parao-limpijskim igrama u Londonu, taj rekord još uvijek nije oboren.

Naša sagovornica kaže da slike radi iz duše, a poklanja ih od srca; nama je obećala da će svakom udruženju oboljelih od MS-a po-kloniti po jednu sliku. Ona ne želi prodavati svoje slike jer, kaže, srećna je kada ih po-klanja i time nekoga usreći. Za osmijeh na mom licu, na fotografiji ispod teksta, kriva je upravo gospođa Nada. Sliku koju držim u rukama poklonila je Udruženju za prevenci-ju ovisnosti “NARKO-NE”.|

13preventeen

ko to sjEdI U MrakU, a ko to trazI saltEr?

LEJLA DžINIć, FAKulTeT

POLITIČKIH NAUKA, SARAJevO

Prošlo je dva-deset godina

od završetka rata. Gdje smo i

zašto smo tu gdje jesmo? Ko to sjedi u

mraku, a ko to traži šalter? Zbog onih koji sjede u mraku, odlučila sam razgovarati s nekim ko pali svjetlo. S Jelenom Mijato-vić, mladom novinarkom iz Novog Sada, koju sam nedavno upoznala na seminaru u Sarajevu, razgovarala sam o uobičajenim balkanskim stvarima: ratu, miru, trećem koje je između to dvoje, te identitetima ko-jima se svakodnevno ljudi balkanoidskih krvnih zrnaca diče i ponose. Šta smatrate obilježjem svog identiteta i šta je za Vas identitet?Svojim identitetom smatram ono što sam naučila, kakva sam nakon 28 godina života. Koliko Vam je važan nacionalni, vjerski i/ili kulturološki identitet?Apsolutno mi nije bitan ni jedan, ni dru-gi, a ni treći. Dete sam iz mešanog braka i odrasla sam u porodici koja me naučila da gledam ko je kakav čovek, a ne da ih delim po ne znam ni ja čemu. Koliko i da li Vam je uopće važno biti okružen “sličnim“ ljudima?Afiniteta da, a identiteta, ako pod tim sma-traš versku, nacionalnu i rasnu osnovu, to mi uopšte nije bitno.

Koja je Vaša generalna predodžba o tre-nutnom stanju na ovim prostorima?Živim u Vojvodini koja je poznata kao multietnička i multinacionalna zajednica, a samim tim što sam i ja “došljak”, mislim da zdrava zajednica postoji, iako naravno postoje pojedinci koji guraju taj nacionali-zam. Smatrate li da je obrazovanje odgovorno za takvo stanje?Ne. Roditeljska zatucanost i življenje u prošlosti je krivo. A i dok god svi ne učimo iz iste knjige istorije i škola će donekle biti kriva. Rekli ste da je važno poznavati svoju i prošlost svog naroda?Da, naravno, ali u smislu da se nikome više ni u ludilu ne ponovi ono što se nama de-silo.|

14 preventeen

BARBARA KUSTURA, EKONOMSKI

FAKulTeT ZENIcA

Ići u inat svima, probiti se iz siv-ila anonimnosti

i postati “krup-na riba“ u našem

moru tuge, jada i čemera uistinu nije

jednostavno. To je ono što će ovu priču vječno učiniti posebnom i vri-jednom spomena. Nitko od “velikih faca“ ih nije podržavao, nitko nije vjerovao u njih, nitko nije bio spreman uložiti novac u ovu djecu kojoj prije svega želim reći: Bravo, ZMAJEVI.U grotlu Kaunasa, u Litvaniji, momci su istrčali na teren, pokazali što im znači ova zemlja, pokazali sve što znaju i eto ih: zahvaljujući želji, trudu i enormnom tal-entu sjede na vrhu Europe, a polako kreću i u osvajanje svijeta. U želji da saznam kako se postaje prvak Europe razgovarala sam sa izbornikom kadetske košarkaške reprezentacije Josipom Pandžom, našim kapitenom Džananom Musom i njegovim suigračem Sanijem Čamparom. Josip: Košarkom se bavim sedam godina i volim ovaj sport od prvog dana upisa u KK Vitez i ta ljubav raste i dan-danas. Kao trener, recite mi što je po vama vrlina koja krasi pobjednika?Josip: Definitivno timski duh. Jeste li očekivali ovakav uspjeh kada ste krenuli u Litvaniju?Josip: Znao sam da imamo pojedinačnu kvalitetu, teško je predvidjeti zlato, ali momci su svakim danom bili sve bolji, davali su sve od sebe i zasluženo došli na krov Europe.

Da li vam je itko od javnih ličnosti i političara pružao podršku prije odlaska?Josip: Prije polaska nismo bili zanimljivi nikome.Postoji li netko kome biste se posebno željeli zahvaliti?Josip: Obitelji na podršci, Savezu na povjerenju koje su mi ukazali imenovan-jem na poziciju selektora i pomoćnicima na velikom poslu koji su odradili.Kako ste se osjećali nakon pobjede u fi-nalu i kako ste proslavili?Josip: Veličanstveno, teško je sada sjetiti se svih misli koje su mi prolazile kroz glavu. Velika euforija, pomiješane emo-cije, minimum realnosti. Slavlje je trajalo sedam dana sigurno, sa svim ljudima koji mi nešto znače u životu.Jeste li očekivali onoliki broj ljudi na dočeku u Sarajevu?Josip: Ni desetinu. Što je po Vama najveći problem bh. spor-ta? Što biste Vi mijenjali?Josip: Nema sistemskog ulaganja u sport, nema zakona o sportu, puno bih ja toga drugačije. Međutim, realnost je takva da ja ništa ne odlučujem i svaki pokušaj kod nas je uzaludan.Visok 2,03 m, igrač zagrebačke cedevite, kapetan zlatne reprezentacije, MVP Eu-ropskog prvenstva, a tek mu je 16 godina, Džanan Musa, za Preventeen je ispričao svoj doživljaj ovoga prvenstva.Džanan: Ljubav prema košarci se rodila dok sam promatrao brata. Prvi sport kojim sam se bavio je bio nogomet, ali poslije, kada sam shvatio da sam “za košarku“, košarka je uzela to mjesto u mom srcu.Tko ti je uzor i koji je tvoj najdraži klub? Džanan: Kobe Bryant, Los Angeles Lakers.Jesi li se nadao ovakvom rezultatu, jesi li

saMPIonE, saMPIonE

15preventeen

očekivao da ćeš po završnici biti MVP?Džanan: Nama je cilj bio plasman na Sv-jetsko prvenstvo, nitko se nije nadao ovakvom uspjehu, ali iz utakmice u utak-micu postajali smo sve jači i počeli smo vjerovati da možemo osvojiti prvenstvo. Da nije bilo tima ne bih ni ja bio MVP, tako da su za sve zaslužni moji suigrači.Kako ste provodili slobodno vrijeme?Džanan: Slobodno vrijeme smo provodili tako što smo pričali o pogrješkama na pre-thodnim utakmicama i uvijek smo se bazi-rali na sljedeću utakmicu.Što tebi predstavlja motivaciju, imaš li neki ritual prije utakmice?Džanan: Motivaciju mi predstavlja to što ću danas - sutra, ako već nisam, biti uzor mladim ljudima. Smatram da ukoliko kroz svoj život ne dajete drugima motivaciju, samo trošite svoje vrijeme. Što se tiče ritu-ala, obavezno se molim Bogu prije izlaska na teren i desnu tenisicu obuvam prvu. Kakav je osjećaj bio pobijediti u finalu, što ti je u tim trenucima prolazilo kroz glavu?

Džanan: Ništa, jednostavno ništa. Nismo bili svjesni ničega dok nismo sletjeli u Sa-rajevo, evo i sada kad se sjetim srce mi je puno i nadam se da ćemo isti uspjeh napraviti i na Svjetskom prvenstvu.Kako ste proslavili?Džanan: Ludovanjem ... (Smijeh.)Jeste li očekivali onoliki broj ljudi na dočeku u Sarajevu?Džanan: Ni blizu, to je samo dokaz da je našim ljudima potrebno malo da se uje-dine.Koji su tvoji planovi i želje za budućnost?Džanan: Trenutno sam u Zagrebu, gdje treniram i radim naporno svaki dan. Trenutačno mi je plan da postanem sve bolji i bolji.Rođen u Sarajevu, playmaker, momak vatrenog srca, onaj koji šutira za trojku kada je najpotrebnije, jedan od glavnih nositelja igre naše reprezentacije, Sani Čampara priča:Sani: Svi u mojoj porodici su se bavili košarkom kada su bili mojih godina pa

16 preventeen

sam se tako i ja odlučio okušati u tom sportu i već nakon prvog treninga bez lopte više nisam mogao. Tko su tvoji uzori i koji je tvoj najdraži klub?Sani: Moj uzor u Europi je Vassilis Spanou-lis, a u NBA-u Stephen curry. Najdraži klubovi su mi Fenerbahçe i Cleveland Cava-liers.Koga smatraš najzaslužnijim za svoj us-pjeh?Sani: Za moj uspjeh su zaslužni mnogi tre-neri, ali ako baš moram nekoga izdvojiti, najveći “krivac“ za moj uspjeh je moj prvi trener Alen Čolpa.Jeste li se nadali ovakvom rezultatu?Sani: Naša očekivanja su bila ogromna prije prvenstva jer smo znali da imamo kvalitetnu ekipu i od početka smo, mogu slobodno reći, tajno priželjkivali ovakav rezultat. Iako su mnogi sumnjali u to, mi smo ponosni jer smo svima dokazali da možemo i da se od nas i u budućnosti tre-baju očekivati velike stvari.Kako ste provodili slobodno vrijeme?Sani: Slobodno vrijeme smo provodili tako što smo odmarali i sjedili zajedno pričajući o utakmicama koje nas očekuju.Tko je tvoja najveća podrška?

Sani: Moja najveća podrška su moji roditelji koji su uvijek bili tu za mene, još od moje šeste godine kada sam počeo trenirati i siguran sam da će to uvijek tako ostati.Kakav je bio osjećaj pobijediti Litvaniju u finalu? Jesi li očekivao onoliko ljudi na dočeku u Sarajevu?Sani: Osjećaj je nevjerojatan, pobijediti Lit-vaniju pred domaćom publikom nije mala stvar, u zadnjim sekundama utakmice sam samo razmišljao koliko je ljudi u BiH ponosno na nas i bio sam sretan jer smo uspjeli ostvariti naše ciljeve. Na dočeku smo očekivali dosta ljudi, ali nismo mislili da će ih biti u onolikom broju i svi smo sret-ni što smo donijeli titulu prvaka Europe u ovu državu koja nema nimalo sreće u spor-tu i nadamo se da će ovo biti neki početak uspona sporta u BiH.Koji su tvoji planovi za budućnost?Sani: Moji planovi su da naporno radim i da svoju igru podignem na veći nivo da bih bio još spremniji za Svjetsko prvenstvo sljedeće godine i, naravno, da budem još spremniji za sezone koje su ispred mene.Hvala našim košarkašima, čestitamo čitavoj ekipi i od njih očekujemo mnogo na Svjetskom prvenstvu sljedeće godine. Sportski pozdrav.|

17preventeen

AMNA OKANOVIć, LUKAVAc, GIMNAZIJA LUKAVAc

Junakinja ovog članka i ujedno mnogih mla-dih fotografa i fotografkinja jeste sedamna-estogodišnja Tesnim Karišik. Zašto vam je ona bitna u životu? Tesnim je pobijedila u takmičenju za najbolju fotografiju pod nazi-vom Top Shot National Geographica. Nakon što je otvorila nalog na Your Shot Na-tional Geographic i postavila nekoliko foto-

Šta te je inspiri-ralo da napraviš Yin & Yang fotogra-fiju? Odakle ti ideja?Htjela sam da napravim nešto što drugi nisu. Kada se baviš fotogra-fijom, takve stvari ti dođu odjednom, iznena-da, ideja se sama rodi. Dok radim nešto uobi-čajeno, hodam ulicom ili sjedim, često vidim nešto što me inspirira i napravim fotografiju.Šta te inspiriše?Općenito me inspiriraju lokacije. Često vidim neku catchy lokaciju i razmislim da li bih tu mogla napraviti neki shooting ili nešto slično. Inspirišu me i ljudi, priroda te knjige.Otkada osjećaš ljubav prema fotografiji i otkada fotografišeš? Odmalena neprestano pričam o fotografiji i bavim se njom. Ali, zadnjih godinu i po dana otkako sam kupila DSLR fotoaparat, inten-zivno se bavim fotografijom. Prije sam kori-stila mobitel i kompaktni fotoaparat. Koje su ti omiljene vrste fotografije?Omiljene vrste fotografije su mi umjetnička, portretna, pejzažna i dokumentarna. Najviše afiniteta imam prema njima. Još se nisam pronašla u samo jednoj vrsti fotografije.Šta za tebe predstavlja fotografija?Fotografija za mene predstavlja veliku ljubav. To mi nije hobi, već strast. Ne može niti jedan dan proći a da ne fotografiram. Volim je jer mogu zabilježiti trenutke koji nisu svakod-nevni. Jednostavno uživam da fotografiram.Kako su tvoji prijatelji i prijateljice i školski drugovi i drugarice prihvatili uspjeh?Bili su sretni zbog mene, veselili su se sa mnom. Počeli su me više cijeniti kao foto-grafkinju i ličnost, što je jako važno.Da tvoja fotografija nije doživjela uspjeh, da nije dobila pozitivne kritike već obrnuto i da tvoj rad općenito nije priznat niti na-

borba snova

Tesnim Karišik

grafija te dobila odlične komentare, jedna od njenih fotografija pod nazivom Yin & Yang postala je editors favorites. Zatim, spomenu-ta fotografija ušla je među dvanaest najbo-ljih iz cijelog svijeta i na kraju osvojila najviše glasova. Kraće, velika stvar u svijetu fotogra-fije. Naš susret trajao je kratko, ali je prošao bajno. Slično kao i tema pobjedničke foto-grafije Borba dobra i zla, borile smo se upo-znajući jedna drugu i zabavljajući se protiv vremena koje je neumoljivo teklo. Doduše, kao što i sama Tesnim kaže, svako fotografi-ju može doživjeti na drugačiji način, pa sam tako i ja doživjela ovaj susret s njom veoma inspirativnim i poučnim te dio odlučila podi-jeliti s vama.

18 preventeen

građivan, da li bi imala hrabrosti nastaviti fotografirati i zvati se fotografkinjom?Imala bih hrabrosti, ne bih se prestala ba-viti fotografijom. Uspjesi i neuspjesi su dio života. Moraš istrenirati svoj um da gledaš s vedrije strane. U svakoj nesreći ima nečeg dobrog. Pokušavam da iz svakog neuspjeha naučim što više, da shvatim gdje sam pogri-ješila kako bih kasnije bila bolja. Kada napra-viš pogrešku, moraš razmišljati na drugačiji način, kako ne bi napravio isto.Kada uopće shvatiš da nisi više amaterska već profesionalna fotografkinja?Nisam profesionalna fotografkinja, ali nisam ni amater. Nešto sam između. Smatram da još uvijek nemam dovoljno znanja da posta-nem profesionalna fotografkinja. Poznajem mnoge ljude koji su giganti u svijetu foto-grafije i ne mogu sebe porediti s njima. Još uvijek učim.Imaš veoma neobično ime. Da li si rođena u Bosni i Hercegovini, odakle potječeš?Imam arapsko ime, tursko prezime, rođena sam u Jordanu u Amanu, a živim u Sarajevu od druge godine. Roditelji su mi Bosanci i ja sam Bosanka, i ponosna sam na to.Nosiš hidžab. Kako se nosiš s tim da neko, možda, može imati predrasude o tebi na osnovu toga?

Ako čujem nekoga da mi kaže nešto pogrdno u vezi sa tim, ili ću sjesti s njim i popričati, ili ću ignorirati. Trećega nema. Meni marama ne predstavlja nikakvu prepreku. Ja ću raditi ono što je u skladu s mojom vje-rom, neću ništa raditi što se kosi s mojom vjerom. To je dio moje ličnosti i to mi niko ne može oduzeti. Ono je što ja volim i moj je izbor.Pohađaš Petu gimnaziju u Sarajevu i imaš mnogo različitih predmeta i profesora koji te usmjeravaju upravo na njihovo naučno područje. Ali, ti svejedno biraš fotografiju?Ja ću uvijek imati fotografiju uza se, ali ću imati i stručno zvanje. Planiram upisati fakul-tet koji nije povezan s fotografijom. Za vrije-me nastave, škola mi je prioritet, a za vrijeme raspusta, fotografija.

***Mada, nastava je počela, a ona je kasnila, baš zbog toga što je bila kod šefa. Dobila je nekoliko zadataka, nekoliko stvari koje treba da fotografira i za što će biti plaćena. Pa zašto onda bježati od svojih snova i sebe samih, kada možemo biti ono što jesmo, raditi ono što volimo i još od toga živjeti? Samo postoji uvjet, trebamo se potruditi. Trud se valjda isplati jer, znate, s ovog inter-vjua trčala je na onaj na Al Jazeeri.|

Pobjednička fotografija “Borba dobra i zla”

19preventeen

korakE tI nE znaMSLAđAN TOMIć, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, SARAJEVOMoj je život moja pjesmaJedna do sada neispričana legenda kaže da u Bosni, pod okriljem Trebevića živi jedno dijete ljubavi i nepotrošnog talenta čijim sr-cem teče voda. Voda koja ima ukus nježno-sti, boju ljubavi i miris savršenstva. – maya Sar, rekreativno, o kreativnom.

iskustva i loša nas uče mnogo toga. Velikim uspjesima uvijek prethode veliki padovi, ra-zočarenja i odricanja. Ali, sam cilj je ljepši i draži kada naučimo lekciju iz vlastitih greša-ka i korak po korak pređemo put, koji vodi krajnjem cilju.Koliko je inat (bes)korisna karakteristika? Da li je on nekada nepotreban, a nekada neophodan?Nesigurnost, narušeno samopouzdanje loše utiču na ličnost. Inat, takođe, nije baš najljepše osjećanje, ali vas ponekad stimu-liše da idete korak dalje, da nadmašite vla-stite granice. Ja nikad nisam živio san u zlatu paukove mreže, ti jesi. Opiši nam taj san.Stanje koje je naizgled nerješivo. Ono što volite, uništava vas. Ali čovjek, kao razumno biće, trebalo bi da, ipak, na prvo mjesto stavi blagoslov postojanja i podarenog života i du-žan je brinuti o tom životu, uprkos mreži koja je primamljiva i samo naizgled zlatna. To je privid koji prije ili kasnije nestane, a istinske vrijednosti su nepromjenjive i vječne.Tvoj je život tvoja pjesma. Kakva pjesma?Uglavnom sretna, ponekad tužna, ali je moja, iskrena i pjevam je iz duše!|

O Mayi Sar:Maya Sar je bosanskohercegovačka kanta-utorica, dragulj bh. muzičke scene. Dugo godina je bila članica benda Dina Merlina, a pjesme piše i za zvijezde, kao što su Zdravko Čolić,Tereza Kesovija, Karolina Gočeva, Žak Houdek, autorka je pjesme Zar se nismo shvatili. Ambasadorka je Avona u kampanji za borbu protiv raka dojke. Inicijatorka je regionalnog humanitarnog projekta Moj je život moja pjesma, za koji je napisala isto-imenu pjesmu. Predstavnica BiH na Evro-songu 2012. godine, nakon toga BiH nije učestvovala na najvećem evropskom mu-zičkom takmičenju.

Majo, da li je ova legenda tačna?Dijete ljubavi, to je istina!JKoliko nas tvoja nova pjesma duhovno osvježava?Novo more je pjesma koja je metafora za novi početak, novi život, novu priliku da budemo bolji kao ljudi. Prvenstveno sebi, a potom i svojoj okolini i na kraju cijelom čovječanstvu. Da spoznamo ljepotu svoje individualnosti, unikatnostii i da to njeguje-mo. Da sami stvaramo svoje parametre, bez povodljivosti klišeima i ustaljenim forma-ma. Da osluškujemo svoje srce, živimo svoj život, onako kako smatramo da je najbolje za nas, bez straha i sa jakom vjerom.No, po legendi, prije tog mora, postojalo je more nemira. Znaš li ti kakvo je to more bilo?Naravno! Ništa u životu nije crno ili bije-lo. More nemira nije ugodno, ali kao i dobra

Maya Sar

20 preventeen

nICIja djECaJASMILA TALIć, MA PSIHOLOGIJE, SARAJEVO

Nekako kreneš bez očekivanja. Pravo. Ili kre-neš skeptična. Hodaš crvenim tepihom, ula-ziš u izvajanu građevinu pozorišta. Sjedaš, sve je puno. Puno ljudi željnih tog važnog Sarajevo Film Festivala. Puno turista. Puno elite. Puno ušminkanih ljubitelja umjetnosti, daleko od života. Prevrćeš očima, pomalo otpuhuješ. Kao, buntovna si, ne želiš ti ovu šaradu-paradu. A onda: film počinje. Ne dišeš. Vuk te je progutao. Strujiš zajed-no s divljim dječakom pronađenim u bo-sanskim šumama. Nasumično mu daju ime: Haris. Vode ga u dom za nezbrinutu djecu u Beogradu. On je divlji, on reži, mrzi odjeću, obuća mu smeta, otima se vaspi-taču Ilkeu. Jede kao pas, iz tanjira, hlapće jezikom. Ne zna on šta su riječi, šta je smi-jeh, šta je šećerna vuna. Sva djeca iz siroti-šta mu se smiju, daju mu nadimak Pućke. Znate već, zvuči poznat preobrat, Pućke se sprijatelji s jednim posebnim dječakom, koji mu jedini zna prići. I on postaje čovjek koji hoda na dvije noge. Dječak žika, zele-nooki buntovnik u jeansu koji puši cigare, on je ta njegova lampa koja je osvijetlila sobu njegovog života. Ali nije to taj obični i uobičajeni filmski prevrat, tu je uslijedilo puno više. Uslijedila je mladalačka ljubav: Žika i Alisa, i Pućketovo prvo svjedočenje poljupcu. On bježi, to mu je prvi instinkt. Nikad nije vidio poljubac. Ne zna šta je to. Ne dišeš i dalje, iako bi neki skener u tvom umu rekao da je patetika to što gledaš film koji je istinita priča o dječaku koji nije niči-je dijete. Ipak, gutaš suze. Gutaš suze kada vidiš noge koje vise sa stropa. Gutaš suze kada Ničije dijete vraćaju u Bosnu, u rat, i pitaju ga: Ko si? On kaže svoje ime koje je nasumično dobio. Ah, ti si naš., rekoše i da-doše mu pušku. Smrti, ubijanja, leševi. Krv.

Haris u šumi, sam. Ničije dijete samo. Dijete koje ne zna za pripadanja i mržnju, i ne može da mrzi, jer ne razumije. Dijete samo s Vukom. Vukom, boljim od Čovjeka.Ne možeš gutati više. U svakoj pori svog tijela osjećaš sve ono potiskivano. Eksplo-zija emocija, katarza, rijeke su potekle. Či-tavo tijelo reagira. U ruci: tuga. U nozi: iz-gubljenost. U srcu: punoća. U glavi: čudna toplina. Šta se desilo? Projekcija emocije djeteta koje je imalo 3 godine kad je rat počeo. Naboj ponovnih

Film Ničije dete iz 2014. godine režirao je Vuk Ršumović, inače scenarista i jungijan-ski psihoanalitičar, a ovo je njegov režiser-ski prvijenac. Glavnu ulogu igra 16-godiš-njak Denis Murić.

21preventeen

pitanja: Da li je važno ko smo, da li smo mi naše Ime, i kad smo to dozvolili da naše Ime postane više od Nas? Mrziti i ubijati onog “tamo“ jer je igrom slučaja tu rođen, tu dobio svoje ime, svoju uvaženu naciju? Jesmo li svi mi ničija djeca, iako smo neči-ja djeca?Nečije dijete postaje slijepac, koji ne zna Ko je više ustvari. Gleda ali ne vidi. I nije sljepilo to koje je krivo, kriv je sam taj Čo-vjek, gori od Vuka, koji bira sljepilo.Mislim da nismo oslijepili, mislim da smo slijepci, Slijepci koji vide, Slijepci koji znaju da gledaju, ali ne vide. (José Saramago, Sljepilo)I slušaš tako režisera Vuka na pozornici, kako kaže da je kraj filma dvosmislen, ona-kav kakvim ga mi želimo vidjeti. Ljudi ra-zličito reagiraju. Ne plaču svi, mislim. Zna Vuk, šta znači Vuk. Pitaju ga, zašto je izabrao baš Denisa za ulogu divljeg dječaka? Kaže: Jer nije toliko sofisticiran, a u tom trenutku Denis stoji iza njega, prebacuje se s noge na nogu, odlu-tao negdje u mislima, i žvače žvaku.

Grohot smijeha se prolomi kroz salu.

I izlaziš tako iz izvajanog pozorišta, prola-ziš kroz gužvu opet preko crvenog tepiha. Vidiš ljude kako ubacuju ocjene filma na crvenom papiriću u kutiju, vidiš glumca Ni-čijeg djeteta, Denisa, kako se nasmijan šali s tetkom: Tetka, jel’de da si mi dala najviše ocjenu 3 za ovaj film? Nasmijem se tiho, i vratim se u stvarnost: lice tog 16-godišnja-ka kojeg sam gledala posljednjih 97 minu-ta na filmskom platnu i zbog kojeg sam plakala, sad je stvarno tu, ispred mene.

Ali nije to On. Sada je to ovaj Novi Dječak, zbog kojeg se lice ozari svima i zbog kojeg čitava sala pada u smijeh, i zaborav tuge, i zaborav rijeka suza, i zaborav ne tako da-leke prošlosti, i zaborav Sebe i onoga Ko smo mi. Zaborav Sljepila, koje ionako lah-ko zaboravljamo. Ali ne zaboravljamo da smo Slijepci.

Nije tajna, ubacila sam ocjenu 5 u kutiju, i još dugo, dugo razmišljala o filmu. Željela sam da kažem svima da moraju da vide to ničije dijete, da bi vidjeli Sebe.|

22 preventeen

JASMILA TALIć, MA PSIHOLOGIJE, SARAJEVO

(O zbirci Asocijacije Planet Design iz Zenice)Je li bolje vikati i tako ubrzati svoj kraj? Ili tre-ba šutjeti i time kupiti sporije umiranje?, pitao je već i sam Milan Kundera. Mi smo znale: bolje je vikati, jer riječi su snažne, razorne, lavovski carske u džunglama društva koje nam nameće da se ušutkamo. A ako neko ne smije biti ušutkan, to su mladi.Ima nekoliko godina otkako smo u Zenici pokrenule Književni klub u Asocijaciji Planet Design. Melisa Haćimić-Ljubović, osnivači-ca i projekt-menadžerica udruženja, imala je viziju razvijanja potencijala mladih, kroz likovne, muzičke, dramske radionice, ali i ove naše: literarne.

nas MalI svIjEt dobrIH ljUdIRado sam prihvatila ulogu vodstva pet dje-vojaka, koje su mene naučile mnogo više nego ja njih, dotaknuvši pjesničko srce pje-sništvom. Naš dugotrajan rad, sastanci, čitanje i ana-liziranje književnih djela, pisanje i dijeljenje onog najintimnijeg samo u našem kutku u Gradskom Muzeju, ili ponekad, i s malo širom publikom, za aprilsku Noć knjige, u zeničkoj Sinagogi i kafeu Bonaparte, gdje su nas ohrabrivali, urodili su plodom. Plod je zbirka naše proze i poezije Njen mali svi-jet dobrih ljudi, koja je u septembru izašla u javnost. Kako sam i pisala u predgovoru: Autorice se stilski i tematski razlikuju, ali se negdje u svojim različitim svjetovima sudaraju, shva-taju, jer kroz sve radove, koliko god različiti bili, prožima se krik modernog čovjeka zbog tjeskobe i otuđenosti koju mu svijet nameće.U toj otuđenosti, mi imamo svoj mali svijet dobrih ljudi, našu Umjetnost, Pisanu riječ, tu svjetlost i netaknutu dobrotu i ventil za sve zlo Tamo gdje dolazi do pročišćenja duša u našem svijetu, koji nam niko ne može oduzeti.željele smo podijeliti taj svijet, prenijeti našu svjetlost na sve ostale svijeće koje osluškuju i žele da čuju, kroz čitanje naše zbirke.Mlade autorice, kojima je ovo stepenica na-prijed u njihovom individualnom razvoju, te posvećenosti pisanju, shvatile su ovu zbirku kao zaokruženje jednog divnog ciklusa u Planet Designu:Divno je bilo biti dijelom Književnog kluba Planet designa. Privilegija je biti u prilici da u ovim godinama izdamo zbirku pod snažnim vodstvom. Smatram da je ova zbirka naljepši način na koji se naše druženje može zaokru-žiti – Belma Jaganjac.

23preventeen

nas MalI svIjEt dobrIH ljUdISvaki sastanak Književnog kluba bio je dru-gačiji, poseban, a naše druženje uvijek inspi-racija i poticaj da se razvijamo kao mlade književnice, da njegujemo naš talenat. Da sve naše misli i osjećanja nekako, koliko je to moguće, pretočimo u riječi, te ih podijelimo sa zaljubljenicima u knjigu i pisano slovo, kao što smo i mi same. Na kraju, naša druženja su i iznjedrila zbirku pjesama i priča koja stavlja tačku na “i“, zaokružujući sve na najljepši mo-gući način – Amina Džidić.Moram priznati da sam zaista zadovoljna na-činom na koji se odvila priča o šest djevojaka, zaljubljenica u poeziju i prozu, te kako je jed-na naizgled nerealna ideja dobila ovo obličje i ugledala svjetlo dana. Odlasci na sastanke Književnog kluba su me razvijali kao osobu, rađali u meni inspiraciju, te sam polaskana time što sam imala priliku raditi na ovoj zbirci s različitim karakterima koje je spojila ljubav prema pisanoj riječi – Amila Bijedić.Spajale smo moždane eksplozije subotom ujutro (ili nedjeljom), plivale smo preko jezera spoznaje i svaki put sam rasla i bila veća Ja kad bismo završile sa sastankom Book Clu-ba. Zavoljela sam Fridu i cure koje vole Fridu. Slušala pjesme i učila o sebi i drugim. – Adna Arnaout.Ova zbirka predstavlja jedan neuništiv trag i dokaz predivnog druženja u sklopu Knji-ževnog kluba, koje će mi zauvijek ostati u li-jepom sjećanju i naše ljubavi i strasti prema književnosti. Velika je čast za djevojke naših godina da dobiju priliku za jedan ovakav projekat. Ponosna sam na nas i cjelokupnu organizaciju – Anela Pašalić.Ponosna sam i ja, jer sad imamo dokaz, taj neuništiv trag da nas ne mogu ušutkati. I želimo da nas čujete i da uđete u vrtlog “Drugog svijeta“.|

Dragi čitatelji i drage naše čitateljice,

Pred vama je mladi literarni cvijet, pa-žljivo tkan laticama riječi šest kreativ-nih djevojaka, sa svrhom da prenesu poruku ovozemaljskog cvjetnjaka.

cvjetnjak može izgledati trnovit i ta-man za mladice cvijeća, ali svaki cvi-jet na jedinstven i neponovljiv način nalazi svoj put iz trave prema otvore-nom nebu i zrakama života. Put nika-da nije isti i nikada ne traje isto, ali do trenutka izlaska iz guste trave, bitno je znati da u toj travi leže i drugi cvje-tovi, čekajući svoje trenutke. Iako ne vide jedan drugog, drže se ispreple-tenim korijenjem i još nesvjesni svoje veličine, čine taj cvjetnjak.

Baš kao i mladice cvijeća, utopljene u čahure latica, koje iščekuju trenutak izlaska iz trave, poezija i proza koju ćete čitati, prikazuju iščekivanje i taj put u obliku odrastanja i samospozna-je. Prikazuju najjače emocije i najveće boljke mladog uma, te individualnost i važnost svake glavice u cvjetnjaku. Naš literarni cvijet je samoinicijativni projekat, nastao da proširimo korije-nje drugim i s drugim cvjetovima. Na djevojke koje su mu pisale latice smo izričito ponosni i želimo im uspješno nebo, nakon zajedničkog nam trnovi-tog puta.

Melisa H.Ljubović

Ispred Planet Design Int.

24 preventeen

DAJANA JOSIPOVIć, FILOZOFSKI FAKULTET NOVI SAD, ODSJEK ZA SRPSKU KNJIžEVNOST

Zavoljela sam ga. Po prvi put iskreno vo-lim. Mislim, ne znam da li je ovo ono što se zove “ljubav“, ali da zbog njega ne mogu da spavam i da u svakoj sjeni na plafonu ili na vratima vidim svoju silue-tu, koja je u stvari On, u to vas uvjeravam. Nisam se do sada ovako osjećala. Neobič-no sam slobodna s njim, u Njemu. Ne, nije se On trudio da postane dio mene i tako mi postane važan. Nije bilo potrebe. On je bio u meni, ali moj nemirni um mu nije dopu-štao da mi se obrati. On je glasno tih i ne voli da se nameće. Želio je biti pridobijen. Želio je biti privučen. Tako je i bilo. Kada sam mu to učinila i gdje, nikada mi nije rekao. Sam kaže da to nije ni važno. Čuo je snagu mojih misli i osjetio šapat mog uzdaha. Bio je tako uvjeren da mi je potreban, ali ja više nisam znala šta hoću od života, od ljudi, od sebe same. Šta sam imala pravo htjeti, da li je to “ono

moje“, više ni-sam znala.On je bio tako miran i bezbrižan kada smo se upozna-li. Ustvari, kada sam ja Njega upoznala. On je mene, već znate, dobro poznavao. Čak me je i plašilo što je bio tako odvratno bez-brižan. Takav kakav jeste, u mene je unosio nemir.Ali, svakim svojim sljedećim dodirom, lice moje bi postajalo sumnjičavošću omađija-no i nikada ne bi istrajalo u njemu omilje-nim grčevima nelagodnih trenutaka kada bi se postavilo pitanje. Njemu se od prvog trenutka neobjašnjivo vjerovalo. Da! On je bio taj koji je pričao ovaj put.Do tada je sve bilo u mučnim objašnjenji-ma i ispravljanju promašenih doživljaja onoga ko i šta sam ja.U takvim drskim trenucima činilo bi se da samu sebe poznajem sasvim dobro, sve dok nije došao On. Hoću reći, sve dok nisam postala svjesna Njegovog biv-stvovanja u meni, odnosno sebe same.

ja saM on

25preventeen

Bilo je čudno, ali ugodno, slušati nekoga koji sve zna, koji je tu, unutra. Bilo je neo-bično čuti sebe, a još neobičnije prepustiti se takvoj vrsti hipnoze. Prijalo je.On je učinio da postanem svjesna svoje savjesti. Učinio je da doživim sebe samu. Objasnio mi je psihologiju bića, mog bića. Učinio je da se osvrnem i obratim pažnju na sve ono što je činilo mene samu, a što me u isto vrijeme plašilo i od čega sam bježala, samo zato što je bilo drukčije, ne-shvaćeno i neprihvaćeno.Moji snovi, moja osjetljivost, moja oštro budna savjest, moji doživljaji života i ono-ga što se zove prolaznost, doživljaj Vreme-na i izgubljenosti, moralni principi i zavjeti, obećanja i nedopuštena iskušenja... Sve je to bio On, odnosno ja.Ali, s njim je sve bilo tako opravdano i logično. S njim drukčije nije ni treba-lo biti niti sam ja to željela. Po prvi put, dopuštena je bila spontanost i preda-ja. Potpuna predaja samoj sebi. Sa-vjest je drijemala bezbrižno, a svijest

o ovoj i ovakvoj je radosno zavladala. Čudno! Nisam se osjećala krivom!On je taj koji je učinio da volim svoje ne-mire, jer oni i nisu bila ništa drugo do Njegov odraz u ogledalu moje duše. Živjela sam. Živjela sam Njega. Živjela sam svoj Strah od pogrešne staze ka sebi samoj, od pogrešnog koraka. Strah da ne iznevjerim one koji ustvari ništa i ne traže od mene i kojima ja ništa i ne dugujem. Da! On je taj koga sam zavoljela. Moj Strah. On je taj koji je učinio da dopustim da ču-jem “ono što je unutra“, duboko sakriveno ispod lica mog duha.On je Ja. Ja sam On.Bez njega bih izgubila smisao svakog svog pogleda, pokreta, osjećaja. Osjećala bih prazninu sebe same, a to je opasno!Jer, kad sami sebi nedostajemo, nedostaje nam sve!(Inspirisano motivima djela Demijan, Her-mana Hesea)|

Autorska fotografija

26 preventeen

DAJANA JOSIPOVIć, FILOZOFSKI FAKULTET NOVI SAD, ODSJEK ZA SRPSKU KNJIžEVNOST

Dok leži na tužno zelenoj travi koja se opo-ravlja od ledenog bića “bijelog“, koji ju je bez pitanja pokrivao skoro tri mjeseca, svađa se s Vremenom i plače. Suze ljuti-to skaču po obrazima. Ljute se jer ne žele izaći napolje, misle da trenutak uopšte ne treba njihovu prisutnost. I u njihovoj kući, biće prazno i hladno. Tužno.Međutim, Ona njihovu vrisku ne čuje. Zato i ne grči lice, niti pomjera svoje pune, modre, ali neobično mrtve usne. Ruke su opružene pored tijela, raširenih prstiju, a noge prekrštene jedna preko druge i savi-jene u koljenima. Desnom nemirno plešu neka čudna bića iz njene glave, pa se čas premjeste do samog stopala, “padnu“ od smijeha, pa se vrate nazad do koljena gu-rajući se, ko će prije da stigne. Uvijek im je nekako teže vratiti se nego spustiti se do stopala. Sporiji su, primijeti se, ali ne odustaju. Pored Njenog lijevog uha, stidljivo se budi bijela rada. Tiho se smješka i gleda u zemlju. Pažljivo sluša svađu suza na Njenom lijevom obrazu.Eto, vidiš da ne želi da čuje. Halooo!, kaže jedna, prilično vrelo slana od ljutnje. Ona nema pravo to da radi. Sebična je i kuka-vica. Ne vidi puteve koje želi da vidi, pa mene iz kuće. Pa da! Niko ne zna kakav mu je put određen, šta sada?, uporno će ona, svom snagom držeći se jednom rukom za Njenu svijetlocrnu trepavicu, a nogom uglavljenom u pukotinu koja elegantno završava sliku tužnog oblika oka. I psovka joj se poneka provuče preko tankih usana jer ne može da izdrži, a ne želi niz obraz.

ko saM ja?Nemoj da ju kriviš! Pokušaj da ju shvatiš i pomozi joj! Siđi već jednom!, kaže druga koja je neobično hladna, deblja, starija je, vidi se. Dok se očima napreže da provjeri da li je put već mokar, siguran ili da krene ovim preko nosa, do usana, pa da polako siđe do vrata, vezuje svoje cipele.Nemoj da ju koriš, tužna je to duša. Ona se plaši. Ne poznaje se i to ju boli. Gledaj samo kako nemirno pomjera nogu, duša joj nije spokojna. Često sam ja ovdje s njom. Volim da osluškujem njene misli koje imaju miris malina. Vidiš, one su toliko nevine i divne, baš kao maline koje nenamjerno mame, samo zato što su takve kakve jesu. U svađi je s razumom, a u ljubavi sa dušom. Izgubila se nesrećnica.

Put svoj više ne vidi, a zna da jednim mora poći. Plaši se tog puta koji ne poznaje. Ne zna da li je njen. Opet, Ona vjeruje, voli i nada se. Ali u vjeru svoju gubi vjeru, a nada postaje upečatljivo beznadežna. Ona to sve vidi i zna. Ona pati jer ne priznaje sebi da je stradalnica i robinja sopstvenog duha.

Čuj, čuj kako se svađa s Vremenom. Čuj, kako griješi i otvara ružičastu kutiju svojih zamisli i ideala da ju Vrijeme vidi. Ne! Za-što to radi? Vrijeme je okrutno, ravnoduš-no i ne razumije želje i rastrojstva koja ova nesrećnica u sebi nosi. Ali, ja moram da ju razumijem. Zato sam ovdje s ovim koferima. Ja se kući ne vraćam, čuješ li? Da, da! Ajde, šta me gledaš tako? Bolje i ti kreni sa mnom i olakšajmo joj! Znaš, ona se plaši. Zato to i radi. Plaši se da neće uspjeti držati Vrijeme za ruku dok bude hitala prema onome što jeste. Plaši se da će ga uvrijediti, ako pogri-ješi i time izgubiti njegovo povjerenje, ako me razumiješ.

27preventeen

Ali, ne zna ona kamo da krene, ona ne zna da li je put samo njen i da li će on željeti biti samo njen...

Slušam ja nju, često s Bogom priča. Valjda ju duša zamoli, pa da sebi nakratko olakša i odmori se od tereta koji je dužna da nosi. Tako se ona prekrsti i počne da govori. Čak i zaspi nekada govoreći samo Njoj poznate riječi onako tiho u ivicu jorgana. Teški su to trenuci. Tada pati i ta soba, i krevet, i čaša vode koja je uvijek pored Njenog narandža-stog kreveta, i žuti zidovi, i plavi ormar – pati sve što je Njeno i što je u Njoj. Čini mi se da i one Njene igračke koje otvorenih očiju spa-vaju na policama Njenog plavog ormara, u tim trenucima nevidljivim kapcima prekriju svoje oči, trudeći se da s unutrašnje strane tog kapka vide Nju, negdje tamo, daleko, gdje je i Njeno srce i Njen osmijeh, gdje su Njene misli najmirnije, pa joj tu istu priču pošalju u san, ne bi li se ujutro probudila srećna, uvjerena i zahvalna svojim mislima što su postigle dogovor i saopštile joj ga tamo nekada, u gluvo doba noći. Znaš, ne-kada i ja promolim glavu da čujem o čemu

pričaju, kakve ideje kuju protiv uzburkanog vrtloga u njenog glavi i dopadnu mi se. Ali, ujutru sve opet bude isto.Njeno biće tužno i bolesno od neshvatanja i izgubljenosti opet prolije bol po samome sebi. Plaši se poći i plaši se ne živjeti. Ne ži-vjeti bi za Nju značilo, koliko sam ja slušala, dok se ispovijedala svojoj duši, nesrećan duh i želje njegovih želja. Ona se plaši sa-znanja da nema pravo na takve želje, i kad već nema, zašto ih ima. Ali, da ti iskreno ka-žem, molim se ja stalno za Nju i vjerujem da će Ona imati pravo na svoje zvijezde. Molim Boga samo da joj zvijezde ne zabra-ni, jer Ona zna da živi samo u omiljenim snovima i idealima. Ona ih voli i ne želi da ih se odrekne. Samo neka joj to ne zabranju-ju i ne sakate joj vjeru, a znaće ona kako sa samom sobom, vidjećeš. Razumjela je Ona sebe, ali se plašim da se nije još sporazu-mjela. Eto, samo to..., reče i zaveže pertlu cipele na desnoj nozi. (Nikada ih nije vezi-vala jer se kući uvijek vraćala, znala je da će se vratiti.) Ustala je, dugo je čučala pa se nakratko osloni na koljena i požali se na bol u leđima. Vrijeme je da se krene i ne vrati više nikada, reče i duboko uzdahnu. Hajde, polazi! Daj mi ruku!, reče onoj suzi koja je već iznemo-gla, ali nije odustajala od želje da ostane i ne pusti Njenu svijetlocrnu trepavicu. Me-đutim, pošla je. Rastužila se i izgubila onu svoju vrelu gorčinu.*Sa dva kofera u rukama, čvrsto zave-zanim, drvenim i teškim cipelama kre-nule su onim, već klizavim putem, niz Njen obraz. Nježno su pale na onu istu bijelu radu pored Njenog lijevog uha, koja im se sramežljivo smješkala i slu-šala Njihovu svađu, hladnu ju poljubile katarzičnim mirisom zgužvanog dana. A, taj isti miris je tog istog dana pokrenuo sve vozove budućnosti iz metroa Njene duše, koji su vozili samo sa stanice Srca. Ko li je to znao samo taj put?|

28 PrEvEntEEn

LEJLA IBRULJ, PRIRODNO-

MATEMATIČKI FAKulTeT, SARAJevO

Posljednjih ne-koliko dana, ili

mjeseci, nešto čudno se dešava.

Zbunjuje me pomi-sao da čudo ne mora

uvijek biti dobro i da se u ovom “čudnom“ sadrži moje čudo i slovo “n“, pa me upuću-je na nevolju, na nešto loše. Mnogo razmi-šljam…Ne vjerujem u slučajno i zauvijek. Pa i ako dođe do tog čuda, neće biti slučajno, a neće ni trajati zauvijek. Ipak, čovjek sam, osjećam, pa i tražim razlog i uzrok tom osjećaju. Da li ste ikada uspjeli čuti tišinu, osjetiti težinu zraka oko vas, kada ispred sebe imate osobu koja je na tren zanije-mila? Osjećaj kada vas dah toga nasuprot vas obavija, kada ne znate na koju stranu pogledati, jer ne vidite, samo osjećate, ne čujete glas, kada samo slušate tišinu? U tom trenu zadrže se sati, dani, mjeseci... i dalje brojim. Desi se da uhvatim pogled, ne slučajno, nakon izvjesnog vremena, i zanijemim. Za-što?! U tim momentima nađem se na rubu provalije, gledam dole, mrak, oko sebe, mrak, ispred mene oči, crnje od mraka koji me obavija, pa se i ističu, pa me progone. Taj pogled uvijek prodorniji, hladniji, on go-vori... Taj pogled prožima cijelo tijelo, svaki atom mog bića tada osjeća, pokušava čuti tišinu. Pa čekaj… A šta ako ja kažem prva? Šta ako prva kažem sve ono što mislim? Hoće li otići, hoće li se okrenuti, nestati, i hoću li ikada kao sada stajati iznad njega, držeći taj pogled u šaci, hoću li ikada više

imati šansu da saznam razloge, uzroke… Cijelo tijelo podrhtava, i odsvuda dolaze glasovi osim iz te pećine (pogleda) u kojoj riječi igraju igru skrivača. Bojim se reći ono što mislim, jer sam mali čovjek, na rubu pro-valije, iznad njega, i nikoga nema da me drži za ruku ako napravim pogrešan korak.Kako smo došli do ovoga?Stojimo već duže vrijeme jedno naspram drugog, ja i cijeli svijet, gledamo se. Njemu to vrijeme ne znači ništa, dok ja stojim i bro-jim… Kako smo postali stranci? Otkud to da se ne poznajemo više, a ja sam njemu došla u ruke, tu sam rasla, postala velika, odrasla. Kako su nam se riječi pretvorile u mrak, u bolnu tišinu? Želim razgovarati s cijelim svi-jetom i reći mu što mislim, ne samo s tom tišinom, ne samo s njegovim pogledom. Hoće li se desiti to čudo, pa da progovorim prva, da mu kažem što mislim, što osjećam, a da to sve ne bude “čudno“? s Da mi ne okrene leđa i ostavi me tu, baš tu, a tek sam stigla do vrha. Mada, čovjek sam, ništa nije slučajno i ništa ne traje zauvijek.Nisam slučajno tu, na vrhu, da saznam da još je rano za razgovor s cijelim svijetom, jer za sebe sam velika, za njega još uvijek mala. Nije moj život tu, na vrhu, trajao zau-vijek, rano sam stigla. Dok silazim, svjetlost me obasjava, osjećam da me neko drži za ruku. Moj cijeli svijet, on. Uz njega je lakše hodati nižim stazama, svjetlije je. Još je rano da kažem sve što želim, a tu dolje, ja sasvim mala, obična, ne slučajno i ne za-uvijek skupljat ću hrabrost i snagu da se vratim gore i saznam sve.Ne zaboravi me, veliki svijete…Brojala sam korake od vrha do dna, a sada, kada budem ravna tebi, trebat će mi ma-nje koraka da se vratim gore i, kao što re-koh, stanem ispred tebe, cijelog, kažem što imam, i – saznam o tebi sve.|

rECI CU tI, a Mozda I nE…

29preventeen

EMINA SARAJLIć, mJeŠOvITA SReD-

NJA ŠKOLA NORD-BAT 2, VAREŠ

Svi mi smo bar jednom čuli za

šamanizam ili za šamane, na

času kulture reli-gija, u nekoj emisiji

n a Discoveryju, surfajući inter-netom, ili jednostavno na ulici. No, koliko nas zna šta je to tačno? Totemizam nalik na stara vjerovanja Indijanaca, paganizam, ili, pak, nešto potpuno drugačije? Srećom za Preven-teence koji žele znati nešto više o tome, za ovaj broj smo spremili intervju s jednim ša-manom - i to šamanom iz Sarajeva! Njegovo ime je Ševko Bajić.Šamanizam je ljudima ovdje potpuno stran pojam, šta su šamanski običaji?Kad se definira termin šaman, doslovno, to je osoba koja može putovati između svjeto-va. Postojale su indijska, sibirska, bolivijska i slična plemena koja su provodila odre-đene rituale. Mi ih ovdje, kako sam naučio od svoje učiteljice iz Kanade, prakticiramo bubnjanjem. Ne padamo ni u kakva stanja svijesti koja se smatraju nenormalnim, pot-puno smo svjesni, samo što se pojačava ta komunikacija s vašim unutrašnjim bićem i u tom smislu se vjeruje da su neki odgovori naše nadrealnosti. U šamanizmu ne postoji vrijeme koje teče linearno, nego kao spirala i vi bilo kad možete pristupiti bilo kojoj tački u vremenu, u prošlosti, sadašnjosti, buduć-nosti. U starim kulturama to se radilo kroz vrlo oz-biljne rituale, koji su nekad trajali danima. Šamanizam je jedan od načina da naučimo

komunicirati sa sobom, a to je i prvi stepen. Drugi stepen je da očistimo sve ono što nam ne treba, programe prouzrokovane našim traumama. Ponekad ljudi razmišljaju zašto toliko ljudi pije, zašto toliko ljudi puši, a to su sve programi. Ljudi misle da bez tih progra-ma neće moći preživjeti. Treći dio šamaniz-ma je da od tog trenutka koračamo potpu-no slobodni. Tek kad nemate programe koji vam uslovljavaju ponašanje, vi možete biti slobodni.Nažalost, vi programa inače niste svjesni. Ja sam baš nedavno izdao knjigu Pjesma ma-log medvjeda, u kojoj se govori o mom životu prepunom zlostavljanja. Gdje radite meditacije? Imate li neki svoj prostor?Imam besplatan prostor u kojem se jednom mjesečno okupljamo. Sve te alternativne i duhovnjačke prakse imaju dosta misticiz-ma. Ja to volim raditi jednostavno. Prođemo kroz tehniku disanja kroz koju se opustimo, uradimo jednu meditaciju, nekad bubnjamo i radimo healing pjesme, koje su vrlo jedno-stavne, a mogu ljude dovesti do tačke inspi-rativno pozitivne energije. Koliko je ta zajednica otvorena za ljude koji su zainteresovani, ali nemaju iskustva?Ko hoće neka dođe. Mi ne pravimo nikakvu zajednicu. Jednostavno, pred svaku sesiju, ja na svom Facebook profilu i u grupi za vođe-nje meditacije objavim termin. Možete li mi opisati Vaš prvi susret sa ša-manizmom, nakon prve vizije, kako ste se odlučili nastaviti tim putem i kakvo je Vaše prvo iskustvo meditiranja?Ja sam tražio odgovore. Tražio sam od-govor na zašto, nakon svog djetinjstva. Većina mladih ne nalazi taj odgovor, pa idu za motivom Sex, Drugs and Rock n’

bosanskI saMan

30 preventeen

Roll. Nije samo Rock n’ Roll muzika u ko-joj nalazimo negativnih elemenata, ali je etiketirana kao najnasilnija vrsta muzike. To nam pomaže samo da zaboravimo. I meni je, dok nisam shvatio da sve to djeluje autodestruktivno. Meni nije moglo pomoći da zaboravim, jer su svi negativni osjećaji bili prisutni, ali je intenzitet bio manji. Znao sam dobro da to nije rješenje i da bi to moglo odrediti koliko ću poživjeti. Autodestrukcija je opasna i po pojedince koji je primjenjuju, ali i za ljude oko njih. Poku-šavajući naći odgovor, ja sam krajem 80-tih prolazio razne duhovnjačke prakse. Jedna od njih je bila kod jednog učitelja, šamana. Kroz njegovu meditaciju sam počeo dobijati vizije. Kada sam imao prvu viziju, moj učitelj me je upitao šta vidim. Rekao sam da vidim dijete, usamljeno. Naravno, znao sam da se radi o meni. Tada prvi put nisam vidio ni bol, ni ogorčenost toga djeteta, nego ogromnu količinu straha. I shvatio sam da me taj strah pratio, iako otac više nije uticao na moj život. Kako je vrijeme prolazilo i počeo sam se rje-

šavati negativne energije i programa, počeo sam dobijati vizije kako to isto dijete na sebe navlači oklop.Zašto takvi sadržaji u vizijama?Zato što ja dolazim iz porodice u kojoj sam proživio 15 godina zlostavljanja. Imao sam oca koji je bio teški alkoholičar i redovno di-jelio batine i sve to nasilje koje se odvijalo u mom domu je programiralo moje ponašanje i reakcije su mi bile veoma nasilne. Moja to-lerancija je bila na niskom nivou. Sve me je nerviralo. Sve je stvaralo u meni bijes. I narav-no da sam kao mlad, prolazeći kroz puber-tet, posegao za svim sredstvima za kojima se može posegnuti. Naravno, nikakve teške droge, ali primjerice alkohol, trava, samo da se malo priguši ta emocija koja je u meni div-ljala. Moja prva vizija me tjerala da shvatim odakle mene svijet izjeda i da se suočim sa svojim strahovima. Kad ste okruženi s 99 de-presivnih ljudi, nema šanse da i vi, stota oso-ba, ne budete depresivni, jer mi ljudi sinhro-niziramo kao bića i po šamanskom učenju

Šaman Ševko i Emina

31preventeen

smo povezani energetski. Sad svaki put na našim meditacijama, sesijama, učim ljude šta to znači pozitivno razmišljanje.Šta su šamanske životinje moći?Životinje moći predstavljaju vibracije našeg unutrašnjeg aspekta i nisu nikakvi tirani kako se na njih referira, kada se o šamanizmu priča kao o paganizmu. U vašim putovanjima kroz meditaciju, vi komunicirate s vašom životi-njom moći. Postavite pitanje koje želite, me-ditirate, bubnjate i dobijete slike i odgovore. Kad god sam medvjedu postavio pitanje šta da uradim za svoju dobrobit i unaprjeđenje, dobijao sam uvijek dvije poruke: Uživaj u ži-votu i Budi prirodni lider. Ja nisam u životu naučio šta znači uživanje i šta znači voditi nešto sam, no kako je život odmicao shvatio sam da je to moj pravi put i da je medvjed moja životinja moći. Medvjed djeluje samo kad je uplašen, baš kao ja. Kako znate koja je vaša životinja moći, sa-znajete li to u vizijama, mijenjaju li se?Mijenjaju se dok ne otkriješ onu čije se oso-bine poklapaju najbolje s tvojima i ta te prati kroz cijeli život, ali svaka životinja je jedna-ko vrijedna. Moja prva životinja moći je bila mrav. Svi žele biti neka snažna ili plemenita životinja, iz našeg ljudskog aspekta, naravno. Orao, vuk, medvjed... Zanemaruju činjenicu da je mrav jedina životinja koja može na svo-jim leđima nositi težinu i preko 50 puta veću od svoje tjelesne težine. Životinju moći koja će ostati s vama najbolje određuje, to jest prepoznaje, vaš učitelj. Tako je moja učitelji-ca prepoznala medvjeda. Vjerujete li da sve ima svoje uzroke, neke traume, posljedice loših programa?Da, od velikih stvari do malih kakva je gla-vobolja. Sve može biti povezano s nečim iz prošlosti, a da mi to zanemarimo. Uvijek je nešto što se desilo u životu napravilo ono što mi nazivamo istiskivanje duše i tad ta osoba se počinje ponašati u skladu s programom koji joj je nametnut od te traume pa je naš cilj da mi nju vraćamo.

Kako se ta energija vraća?

Šamani su naučeni kako da to rade. Zato mi koračamo između svjetova. To bi bilo teško da radimo mi sami sebi, tako da to radi netko drugi za nas, obično ne član naše porodice.

Spomenuli ste da ima nebrojeno života prije i poslije ovoga. Da li se taj život samo vrti u krug, kroz druga ljudska tijela, ili ima nešto više što možemo dosegnuti?

Naravno, kako koračamo kroz živote ljudskih bića, tako možemo postati duša u tijelu ži-votinje, ili čak anđela. Gdje je kraj? Kako sve svete knjige, tako i šamanske, vjeruju da je kraj sjedinjenje s apsolutom. Svako od nas će doći sam do tačke kad će to razumjeti, nema objašnjenja ni pravila i to je individualno.

Kakva su vaša svakodnevna iskustva u široj zajednici? Ima li predrasuda?

Ja se trudim svoj život živjeti vrlo demistifi-cirano. U kući nemam nijedan odjevni pred-met koji asocira na šamanizam, osim šešira s perkama koji sam dobio na poklon. Imam svoje bubnjeve i trudim se živjeti kao običan čovjek. Da smo se sreli na nekoj drugoj loka-ciji i da ne znate za mene, ne biste nikad rekli da sam šaman, osim da sam počeo skupljati perke ovdje ispred lokala, onda biste rekli, ili je lud, ili se bavi šamanizmom. Šala, na-ravno. Za mene je jedini test religioznosti to koliko mogu pomoći zajednici. Nepojmljivo je kad neko kaže da je religiozan, a ne čini ni-šta po pitanju zajednice, iako vidi koliko ljudi oko nas pati.

***

Nakon intervjua, na poklon sam dobila pri-mjerak knjige Pjesma malog medvjeda s po-svetom u kojoj piše: “Pleši kada ti se pleše, pjevaj kada ti se pjeva, igraj kada ti se igra! Jedino očekivanje koje univerzum ima za nas jeste da živimo svaki trenutak potpuno slobodni!“|

32 preventeen

JASMILA TALIć, MA PSIHOLOGIJE, SARAJevO

Europa, Azija, Afrika, Amerika. Lutajući Ho-lanđanin, Ahasver, rekli bi neki. Ali, dr. lazar Trifunović nije samo svjetski putnik. On je i Kosmički Putnik. Jeste, bježao je od sebe, ali, da bi našao Sebe. Njegova knjiga Ja ili ja, ko sam ja? sažima sve njegove krize: krizu pred duhovno buđenje, krizu duhovnog bu-đenja, pa sve do same psihosinteze. Znala sam da moram doći do njega, kako bi za Preventeen prenio svoja životna i duhov-na iskustva.Na Vašu knjigu Ja ili ja, ko sam ja? naišla sam na decembarskom Sajmu knjige u Sarajevu. Moram priznati da nisam znala ništa o njoj, ali neki unutrašnji poriv me vukao da je kupim. Vjerujete li Vi u sinhro-nicitet i u to da se sve dešava s razlogom?Ja sam odavno siguran u to da slučajnosti ne postoje. Između ostalog, i o tome pišem u knjizi. Sve što nam se dešava dešava se sa razlogom, kako lepe, tako i ružne stvari. Razlog je uvek isti. Život nam uvek donosi upravo ono što nam je potrebno da bismo se razvijali kao ljudska bića. Nekad su to lepa iskustva, a nekada nisu. Problem na-staje zbog toga što naš ego uvek hoće samo ono što je on etiketirao kao dobro i lepo, a odbija loše i ružno. Pri tome još i naš um zbog njegove tendencije da sve objašnjava i prihvata logički ne može uvek da shvati za-što nam se određene stvari dešavaju, pogo-tovo kad su u pitanju loša životna iskustva. Zbog toga sa radošću prihvatamo lepa ži-votna iskustva, ne pitajući se zašto, dok če-sto odbacujemo važne životne lekcije koje nam dolaze u vidu loših životnih iskustava. Međutim, treba znati da nam se ništa ne do-gađa slučajno i da su loša životna iskustva upravo naše najveće lekcije iz kojih treba nešto da naučimo. Dokle god ne naučimo

okEan U kaPI(nE kaP U okEanU)

određenu lekciju koju nam je život doneo, vrtećemo se u krugu istih problema, pitajući se zašto nam se ovo dešava.Da li u životu svakoga od nas postoje zna-kovi na koje samo treba znati obratiti pa-žnju? Vaš susret s “podrškom odgore” ili anđelima, jasno je izražen u događaju kad ste primili priču Stope od pacijentice, baš onda kad ste prolazili snažnu krizu duhov-nog buđenja. Koliko je taj događaj djelo-vao na Vas?Da, znakovi su svuda oko nas, samo mo-ramo da naučimo da ih čitamo. Kada nam život nameće određenu lekciju, kakva god ona bila, istovremeno nam postavlja i zna-kove kako da je savladamo. Međutim, u teškim životnim situacijama obično zabo-ravljamo na to i prolazimo pored znakova ne primećujući ih. Kada shvatimo da je svako naše životno iskustvo ustvari lekcija i kada počnemo dobro da osmatramo šta se to i zašto dešava oko nas, počećemo da prepoznajemo i znakove. Svaki put kada prepoznamo znak i kada nam on pomogne da prevaziđemo određenu poteškoću, ose-tićemo nešto što je rečima teško opisivo. To je osećaj koji dolazi iznutra, osećaj da ni-smo sami i da, koliko god da nam je teško, ako radimo pravu stvar, imamo tu “podršku

33preventeen

odgore”. To je kao velika injekcija pozitivne energije.Vaš odlazak na Put počeo je u 21. godini života, na 4. godini Medicinskog fakulteta, s pitanjima: “Učimo li se mi igdje pravom životu? Stvarnom, realnom životu!” Kako ste se spakovali i otisnuli na ovaj put, riski-rali? Nepal. Etiopija. Peru. Indija. Koje su Vas unutrašnje bure gurnule u potragu?Teško je to objasniti, ali verujem da svaki mlad čovek u svom prvom susretu sa živo-tom prođe kroz neku buru osećanja sličnu onoj koju sam i ja osećao. Ja sam pošao na putovanje mučen uzaludnim pokušajima da otkrijem tajnu iskrenog ljudskog osme-ha. U nekom trenutku se izgubio osmeh sa moga lica pa sam počeo da se pitam gde su izvorišta tog osmeha i koje to tajne sile do-bra izmamljuju osmeh na licima ljudi. Svaki pokušaj da dosegnem odgovor ostao je, međutim, uzaludan. Ne samo da nisam na-lazio rešenje, već su i pitanja koja sam sebi postavljao postajala zamagljena, nejasna i daleka. Porodica, škola, fakultet, nauka, toli-ko uznapredovala klasična medicina, knjige, filozofija, umetnost, drugari, žene, provodi, ulica… Sve što me okruživalo bilo je nedo-voljno. Nedovoljno za jedan običan osmeh kojim treba da počne svaki dan, kao i za teš-ko dostižan, ali veličanstven i svakog truda vredan unutrašnji mir. Nemiri koji su bujali u meni postajali su sve veći i pretili da u potpu-nosti uguše Biće za koje sam jedva i naslući-vao u to vreme da postoji u meni. Ne znam zašto, ali sam bio sasvim siguran da mu mo-ram na neki način pomoći da izraste, sazri i realizuje se. Gledajući unazad, sada znam da su upravo to njegovo sazrevanje i realizacija postepeno otvarali vrata za sasvim nove, u to vreme neslućene dimenzije života.Pored medicine, bavite se i homeopati-jom, i psihosintezom. Koliko su ljudi otvo-reni za prihvatanje alternativnih pristupa, plaše li se ili žele “brza rješenja“ za svoje probleme?Ja se bavim lečenjem ljudi, a metoda koju pri tome koristim je homeopatija. Temelj

svega je naravno klasična medicina i Me-dicinski fakultet koji sam završio u Novom Sadu. Kao i homeopatski fakultet, tako sam i prvi stepen integrativne psihosinteze za-vršio u Londonu, gde sam dugo živeo. Psi-hosinteza mi je pomogla da dublje shvatim ljudsku psihu, što je neophodno ukoliko se bavimo lečenjem. Činjenica je da veliki broj ljudi danas od lekara očekuje instant rešenja za njihove zdravstvene probleme. Međutim, instant lečenje postoji samo ako se na stvari gleda veoma površno, odnosno ako posmatramo ljudski organizam kao bi-ohemijsku mašinu. Tada govorimo o izleče-nju čiji je cilj odsustvo fizičkih simptoma. Međutim, kada shvatimo da mi nismo bio-hemijska mašina, nego mnogo više od toga, kada shvatimo da je fizičko telo samo deo nas, a da je naša suština ono što se u na-šem narodu naziva duša, ili kako ja to u knji-zi nazivam naše više JA, tada ne možemo pričati o instant izlečenju. Ako se čovek leči na dubljim nivoima svog bića, tada pričamo o isceljenju koje je uvek dugotrajan proces. S obzirom da sve više i više ljudi postaje sve-sno da mi nismo samo fizičko telo, sve više i više ljudi je otvoreno za alternativne pristu-pe u lečenju.Vrijedi li toliko riskirati težinu i bol putova-nja, zbog krajnjeg cilja: dolaska do Višeg bića, do onog JA?Da bismo dosegnuli naše više JA potrebno je krenuti na duhovni put. Duhovni put je dugo, teško, ponekad i bolno putovanje. To je avantura u zemlji punoj iznenađenja, poteškoća i opasnosti. Podrazumeva pro-menu onoga što smatramo normalnim, a ponekad i prihvatanje onoga što izgleda ne-prihvatljivo. Bez obzira na sve to, rekao bih da vredi. Vredi, jer ima i tu toliko lepu stranu da se ona rečima ne može opisati. Ta lepa strana je ono što nas ispunjava i čini istinski srećnima i zadovoljnima. Zbog nje se ujutru budimo sa smeškom, šta god da se dešava-lo oko nas. Zbog nje je život lep. Zbog nje je i vredelo preduzeti ceo ovaj poduhvat.|

34 preventeen

DALIBOR KRAIŠNIKOVIć,

EKONOMSKA ŠKOlA, BIJELJINA

Još od djetinj-stva, naše živote su ispunjavale

poznate i uticajne osobe. Voljeli smo

se poistovjećivati s njima i na neki način biti

drugači- ji od ostalih. Međutim, tada nismo bili dovoljno zreli i određena granica se nije prekoračivala. Sa godinama, kako odrasta-mo, razvijamo se i psihički i fizički. Nismo više “mali“, te smo spremni promijeniti svoj život za 180 stepeni i voditi život kao osoba u kojoj vidimo idola.Tada obično ne marimo za mišljenje i kritike upućene od naših vršnjaka, pa čak i roditelja, vječito buntovnički. Prema nekoliko nedav-nih anketa koje su mediji u BiH sproveli, a u njih su bili uključeni srednjoškolci/ke i stu-denti/ce, najveći broj ispitanika odgovorio je da svoje idole pronalazi u svijetu muzike, za-tim sporta, nauke, mode, te politike i istorije. Postoji nekoliko načina na koje se možemo približiti našim idolima. Ponašanje, gestiku-lacija, stavovi i mišljenja ili odijevanje, neki su od najčešćih vidova. Odijevanje je, svakako, na prvom mjestu. U bilo kojem gradu vidje-ćete mnoštvo ljudi odjevenih u stilu svojih omiljenih pjevača/ica i grupa, kao što su: Me-tallica, Iron Maiden, One Direction i dr.Psihičko poistovjećivanje u nekim situacija-ma može postati opasno po nas, ali fizičko posebno. Da li ste čuli za Tobijasa Strebela iz SAD-a? U svijetu je postao poznat kao iden-tična kopija svog idola, Džastina Bibera. Me-đutim, za njega je to bio veoma dug i težak put. Da bi postao Džastinov dvojnik, uložio je gotovo 100.000 dolara u plastične operacije koje su ga učinile sličnim njegovom idolu. Dana 21. avgusta, svijet je obišla vijest da je

tridesetpetogodišnji Tobijas Strebel prona-đen mrtav u jednom motelu u Kaliforniji.Valerija Lukjanova je ukrajinska manekenka i internet senzacija, poznata po tome što je aprila 2012. godine proglašena za živu Bar-biku. Valerija je frutarijanac, odnosno jede samo voće, a cilj joj je potpuni prestanak unosa hrane i vode. Kako bi izgledala kao svoj idol, Valerija je morala izvaditi nekoliko rebara, proširiti kukove i vršiti promjene na licu i tijelu. Dr. Kit Ablou iz Njujorka je za Foks Njuz objasnio zašto je živa Barbika opasna. Neki od razloga su da bi moglo doći do toga da svi budu nepotrebni i jednokratni, svijet će postajati takav da će ljudi bježati od svojih osjećanja, vrijeme u kojem je sreća estetska i zahtijeva patološku smrt, vrijeme u kojem izraz sopstvene ličnosti podrazumijeva imi-tiranje drugih, čak nestvarnih i izmišljenih likova. Da bih više saznao o ovoj pojavi koja može prerasti u ozbiljan problem, razgova-rao sam sa diplomiranom psihologinjom Tatjanom Petrović. Vi radite sa mladima. Zanima nas da li ste se susretali sa ovakvom društvenom poja-vom i da li je možda neko tražio savjet od Vas?Poistovjećivanje mladih sa idolima je naj-češće kod srednjoškolaca i srednjoškolki i to primjećujemo po njihovom ponašanju, oblačenju itd. Mladi često za modne uzore uzimaju ličnosti iz svijeta mode i muzike, ili se ugledaju na svoje prijatelje čije im se po-našanje, oblačenje, izgled, stavovi i slično dopadaju. Ovo je zdravo učenje ponašanja, ukoliko je uzor pozitivan i ukoliko nije došlo do ekstremnog idolizovanja uzora. Ako dođe do ekstrema, mlada osoba najče-šće nije svjesna toga da se lako udaljava od samog sebe, te postaje nesigurna u vlastiti identitet i zbog toga jako rijetko rješava da samostalno zatraži pomoć ili savjet. Najče-šće su prijatelji ili roditelji te osobe oni koji u takvoj situaciji traže savjet i način da pomo-gnu mladoj osobi.|

transforMErI

35PrEvEntEEn

AlmA STRIKA, ARHITEKTONSKI

FAKulTeT SARAJevO, KAKANJ

Jedna od prvih odgo-

vornosti rodi-telja, a sigurno i

važnijih, jeste dati ime svom djetetu. Po-

nekad taj posao na sebe preuzmu cijela familija i komšiluk.

Odabrati lijepo, odgovarajuće, a nekome i moderno ime nije lagan zadatak. Da li će ime dati roditelji, braća ili sestre, neki ro-đak ili kum, ubrzo postaje samo zanimljiv

ME, MysElf & My naME

događaj za ispričati. Šta se dešava kada odrastemo? Jedan profesor je imao zani-mljivu opasku: Ljubomire, lijepog li ti ime-na, ljubiš mir.Da li znamo nositi svoje ime? Koliko se u stvari želimo ponašati u skladu sa znače-njem? Da li majka priroda učini nešto ča-robno da mi ustvari postanemo svoje ime? Ili je možda sve to slučajnost i želja nas samih? U redu, pitanja imamo. A koji je pravi od-govor? Napravila sam malo istraživanje vezano za značenje imena. Pronašla sam nekoliko sagovornika/ca koji/e su željeli/e podijeliti sa mnom svoju priču o značenju i uticaju imena na njihovu ličnost.Jasmin ima ime perzijskog porijekla. Njego-vo značenje je cvijet i miris. U nekom simbo-ličnom značenju, u kojem cvijet predstavlja mir, može se reći da opisuje moj identitet. Uživam u miru i tišini i nastojim da tako i bude. Fudbaler Perica ima domaće ime,

36 preventeen

porijeklom s naših prostora. Hmm, značenje mog imena je kamen, stijena. A s obzirom na to da treniram fudbal i da igram u odbrani, htio ja ili ne htio, ja moram biti čvrst kao ka-men i ne dati nikome da me prođe. Mislim da sam i kao osoba dosta čvrst, mogu izdr-žati neki veliki pritisak. Perica je ime izvede-no od imena Petar.Selma se trudi imati zdrave navike, neve-zano za to što joj to i ime kaže. Moje ime me tačno opisuje. Hvala Bogu, zdrava sam. Čak ne znam kad sam posljednji put bolo-vala gripu ili nešto slično.Dženitinim prijateljima je pravi raj kada su s njom u društvu. Trudim se da činim dobra djela, volim humanost. Također, trudim se da ne povrijedim druge ljude, da se ljudi sa mnom osjećaju fino i da im, pomislivši na mene, ne padne na pamet ništa loše. vrijedni spomenaJeste li znali da je pisac kojeg vrlo rado či-tate na statusima na Facebooku, Mehmed Meša Selimović, na arapskom jeziku mno-go hvaljen i vrijedan slave? Ime mu potiče od latinskog Nicolaus. Slo-ženica je od nike (pobjeda) i laos (narod). Da li je Nikola Tesla pobijedio naš narod koji nije vjerovao u njegovu inteligenciju? Da li je Nikola Tesla pobijedio dio američ-kog naroda koji mu je krao ideje?Albert je plemenit, svijetli, slavni. A Albert einstein je slavni fizičar.lav je muško ime grčkoga porijekla. Izve-deno je iz grčkog imena Leon što znači lav, simbol snage i hrabrosti. Je li hrabrost su-protstaviti se katoličkoj crkvi kao što je to uradio Lav Nikolajevič Tolstoj? Je li hra-brost kopati grobove, iako je zabranjeno, radi proučavanja anatomije i pričati o lete-nju u vremenu u kojem je crkva ograničava-la misli vjernika? Odgovorom zaključite da li Leonarda da Vincija opisuje njegovo ime. U jeku smo sportskih uspjeha naših repre-zentativaca. Oni najpopularniji imaju jako

zanimljiva značenja imena. Za ime Amel se vežu sljedeća značenja: rad, aktivnost i djelo. Ime Džanan znači voljen, srce i duša. Ime kapitena edina, pored toga što ima značenje vjera i religija, znači iautori-tet. Ime Damiru turskom prijevodu znači ustrajan, uporan, tvrd i nepopustljiv.

Preventeen tim i značenje imenaČlanice i članovi naše redakcije većinom kažu da se ne trude ponašati u skladu sa značenjem svojih imena, ali itekako mogu naći sponu između značenja imena i svog identiteta.

Ime urednika Tarika znači zvijezda Danica, onaj koji kuca, udara i noćni gost. Nisam se nikada trudio postati ono što mi ime znači, ali sam poslije shvatio da sam, valjda slu-čajno, karakterom i životnim okolnostima baš to postao. Po značenju onaj koji kuca, udara sam bubnjar, po značenju zvijezda Danica mislim da se trudim biti neka vrsta zvijezde vodilje kroz sve što radim.

Ime Jasmila je izvedeno od imena Jasmi-na. Dakle, ima isto značenje kao Jasmin. Zanimljiva činjenica vezana za mene je da mi je ime bilo Darija do treće godine života, kad je počeo ratni vihor, i kad mi je mama odlučila promijeniti ime u Jasmila.

Ime Darija je također perzijskog porijekla, i znači carica, vladarica. Smatram da nosim karakteristike obaju svojih imena, odnosno da u sebi nosim tu kontradiktornost i ambi-valenciju: nježnost i cvjetnost jasmina i sna-gu, odlučnost vladarice.

Vatrena i jaka je Nermana. Ne trudim se tako ponašati, ali smatram i čvrsto vjerujem da ime znači nešto u životu i da te zaista karakterizira. Lično smatram da sam jaka osoba. Kolegica Milica ima izvorno srpsko ime. Moje ime, Alma, latinskog je porijekla i jedno od značenja je mila/draga. Imamo li Milica i ja isto ime?|

37PrEvEntEEn

ALEKSANDAR VIDOVIć,

FIlOlOŠKI FAKulTeT, NJEMAČKI JEZIK I KNJI-žEVNOST, BANJA LUKA

Siguran sam da smo svi vezani

za grad ili mjesto u kojem smo rođeni i

odrastamo. Često poželimo promijeniti “okolinu“ ili posjetiti drugi grad radi upo-znavanja novih prostora, ali uvijek je naj-ljepše vratiti se u svoj grad! Da li i koliko grad u kojem živimo može uticati na našu ličnost i ponašanje?O tome, ali i o vezanosti za svoj grad i spe-cifičnostima te povezanosti, saznao sam od Nine Savić (19), studentice Filološkog fakulteta u Banjoj Luci.

Nina, šta tebe veže za grad u kojem si odrastala?Nina: Doboj je mjesto gdje nađoh prvi dom i gdje sam upijala prve doživljaje. Kada govorim o njemu, osjećaj koji obuzi-ma cijelo moje biće nerijetko je potaknut tek mirisom djetinjstva, zvukom crkvenog zvona ili kakvim prizorom iz prvih školskih dana. Kako je to Mika Antić rekao: Jer sa najdražim gradom je kao i sa najdražom ženom: nikad nećemo uspeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je to tako vezalo... Po čemu je, po tebi, Doboj specifičan grad?Nina: Ne postoji grad koji se ne može po-hvaliti nečim što ga izdvaja od ostalih. Do-boj, grad u sjevernom dijelu Bosne, jedan od najvažnijih saobraćajnih čvorova, grad koji izlazi na tri rijeke: Bosnu, Spreču i Usoru, te grad koji je ovog ljeta proslavio šeststoti rođendan sigurno ne smije ostati zaborav-ljen, dalek i nepoznat. Istina, ovo nije veliki grad u kojem ćete osjetiti onu pravu grad-

lokalPatrIotIzaM

Nina i Aleksandar

38 preventeen

sku vrevu i psovanje bučnih prolaznika, ali ćete pronaći mir i spokojnost koji nedostaju velikim gradovima. Odvažite se i popnite se na našu Gradinu, dozvolite čulima da pre-moste sve prepreke i neka toplina ovog ma-log grada preplavi i vaša srca. Ljepota je u jednostavnosti, zar ne?Da li smatraš da grad, na neki način, može uticati na ličnost neke osobe?Nina: Okolina je zasigurno jedan od ključnih faktora kada je razvoj ličnosti u pitanju. Svje-sno ili ne, mi postajemo pristalice određenih pravila koja nam sredina u kojoj rastemo na-laže. Šta za čovjeka predstavlja identitet nekog grada, kako ga doživljava i šta smatra po-vezanošću za mjesto rođenja, odlučio sam saznati od Ane Tomić iz Vlasenice. Šta je identitet nekog grada, po tebi?Ana: Identitet grada, po meni, čine stvari koje svakodnevnog čovjeka asociraju na njega. To je neka građevina, ili spomenik kulture uopšte, industrija, neka poznata ličnost koja se afirmisala u različitim sfera-ma života, ali i druga kultna mjesta.Šta misliš, kako se ostvaruje povezanost sa gradom?Ana: Povezanost sa gradom se ostvaruje pamteći anegdote koje proživiš u tom gra-du, pamtiš ljude do kojih ti je stalo i sa ko-jima si proveo određeni vremenski period.Kako ti doživljavaš svoj grad?Ana: Dok sam bila mlađa, grad sam doživlja-vala kao nešto sa čime mogu da se poistovje-tim, ponosila sam se svojim gradom. Sada mislim da je to prva u nizu stanica u mom životu, koja je uticala na formiranje moje lič-nost i sa kojom ću uvijek osjećati neku pove-zanost i povremeno se vraćati njoj.Šetajući ulicama često čujem kako je lije-po živjeti u manjem gradu, u kojem se svi međusobno poznajemo, pomažemo, dru-žimo. Da li je to važno i za osobe iz Doboja? Ana: Mislim da svaki grad, a ne samo Do-boj, ima svoju čar, nešto što nas ispunjava srećom dok smo u njemu.|

NEJLA BAJROVIć, SREDNJA TEHNIČKA ŠKOLA HASIB HADžOVIć, GORAžDE

crkoh od gla-di. Svi mi imamo omiljenu hranu, omiljeno piće, neke mirise koje nas vrate u djetinjstvo, ali i lije-pe naše tradicionalne specijalitete. Imamo trenutke zbog kojih nam krene voda na usta od same pomisli na nešto što voli-mo “smazati“ kada smo gladni. Uživajući u omiljenim zalogajima, osjećamo blagu sitost, često se i ne zapitamo da li je to što jedemo zapravo zdravo, ali i ispravno kon-zumirano. Znamo i pretjerati, ali koga bri-ga, bitno je da uživamo.Poslije uživanja slijedi:”sve što je lijepo kratko traje“ i onda pomisao “čovječe, treba sad smršati, udebljala/o sam se“. Ponekad ljudi jedu iz dosade, ali postoje i oni koji su prividno gladni, odnosno imaju lažnu glad. Lažna glad nastaje uslijed de-hidracije, umora, konzumiranja alkohola, prekomjerne količine slatkiša, pa čak i od stresa ili gledanja TV-a. Uzmimo za primjer nešto slatko. Naravno, kao i sve ostalo, šećer trebamo unositi u normalnim količi-nama, ali ako pretjeramo i usto ne trošimo dovoljno energije, ugrožavamo i zdravlje i izgled.“Novo britansko istraživanje pokazalo je da devet od deset ispitanika voli čokoladu. Deseti laže.“ – Robert Paul.Kad si gladan nisi svojMeđutim, ima i onih koji se suzdržavaju, ne jedu baš sve čega se dohvate. Neki to rade iz vjerskih razloga, neki zbog zdravlja, fizič-kog izgleda ili ljubavi prema životinjama.

kad sI gladan, nIsI svoj!

39preventeen

kad sI gladan, nIsI svoj!Skoro nikada nisam pazila šta jedem, još kao djevojčica uvijek sam uživala u hrani. Nije mi bilo bitno koju količinu hrane sam jela, sve do puberteta kada se razmišlja-nje mijenja, kada se brinemo za svoj fizički izgled. Trenutno pazim šta i koliko jedem, također i da se što zdravije hranim. – Elma.Mladi se često, bez mnogo razmišljanja, odluče na kojekakvu dijetu, skoro bez ikakve fizičke aktivnosti, što je naravno pogrešan izbor. Jedni toliko pretjeraju da ugrožavaju svoje zdravlje, drugi idu i na korak do smrti. Nutricionisti preporučuju umjerenu ishranu u čestim vremenskim intervalima tokom dana, umjesto najčešće neredovne ili prečeste. Pored ovog savje-ta, oni koji žele smršati ili poboljšati svoje zdravlje, trebaju povećati fizičku aktivnost.Žene su zaluđene pokušajima da smršaju, ali također ima i muškaraca koji nadma-šuju žene, mislim da im to ne predstavlja problem, jer je to rezultat njihove aktivnosti. – Dijana.Blago muškarcima koji mogu smršati kada god to požele, ali šta je sa ženama? I mi to

možemo, samo nam treba jaka volja i tro-struko veći trud nego muškarcima. Muš-karcima je lakše smršati zbog hormona, ali i zbog muške muskulature. Oni imaju više mišića, a samim tim povećana mišićna masa znači veći utrošak energije i, narav-no, brže mršavljenje. Bavim se sportom, vodim računa šta, koliko i kada jedem, jer mi to pomaže da budem u boljoj formi. Kada sam imao povredu, bio sam na malom odmoru i na taj način se malo udebljao. Nakon oporavka sam sma-njio obroke, pio više vode i, naravno, bio više fizički aktivan, to je bila moja dijeta. – Jasmin.Šta onda jesti?Prirodno, zdravo, ukusno i umjereno. Zna-te za onu popularnu: ”Nemoj jesti poslije šest uvečer i smršat ćeš.“. Najbolji način poboljšanja metabolizma jeste da jedete često, u umjerenim količinama, polahko, bez gledanja u bilo kakav ekran, uz troše-nje energije kad god ste u prilici – što više to bolje.|

40 preventeen

DINO žIVOJEVIć, ELEKTROTEHNIČKI

FAKulTeT, SARAJevO

Kako s jeseni dođe ovaj šu-gavi dio godine

kada obaveze ponovo isplivaju

na površinu i sti-šaju se ljetne strasti,

ostaje samo da se sa sjetom pomisli na ljeto i sve što ono nosi sa sobom. Za Sarajevo, kao glavni grad jed-ne države, ljeto također sa sobom donosi vrhunac zabave i kulture, po mnogima naj-veći događaj godine, Sarajevo Film Festival (SFF). U tih desetak dana, glavni grad Bosne i Hercegovine djeluje kao dalji rođak velikog Hollywooda, okićen gala dernecima, slavnim svjetskim ličnostima i, eto, jednom godišnje ima reputaciju “grada kulture“. A meni svaki put kada se na TV-u prikazuje ceremonija šetanja crvenim tepihom ispred sarajevskog Narodnog pozorišta, gdje je smještena ki-nosala za one najveće projekcije, na pamet padnu riječi jednog anonimnog filozofa. Kaže on: Koliko ovaj crveni tepih privlači ljudi u pozorište, trebalo bi ga ostaviti da stoji tu preko cijele godine. Vala, vrijedi za one tri minute bliceva, nje-ne/njegove nove haljine i šetanja uzdignu-te glave pored svog životnog trofeja u vidu ljubavnog partnera trpjeti dva sata nekog dosadnog filma, nekog tamo umjetnika u ovoj prostranoj sali što je zovu pozorište. Zahvaljujući tom čarobnom tepihu mnogi uspiju istražiti unutrašnjost tog objekta što stoji u centru našeg grada. Čak i shvate da ta institucija ima još neku funkciju osim te što se ispred nje nalaze sa društvom kada krenu u noćni život. Ali baš kao što to iznosi mislilac sa početka priče, osim što služi kao poligon sa reklamu, vlastitu promociju i zadovolja-vanje ega, s druge strane bar deset dana u godini uspije napuniti prostorije koje služe za prenošenje kulturno-umjetničkog stvaralaš-

tva narodnim masama. Jedini nedostatak u cijeloj toj priči je to što kratko traje. Šta s osta-lih 355 dana u godini? Kada se ugase kamere i raspremi festivalski trg, prođe slavno ljeto, od Sarajeva kao giganta kulture ostanu pra-zne ulice i donedavno tri godine zatvoren Zemaljski muzej. I šta ćemo sad? Ništa, svako svojim poslom i uobičajenim navikama. Situacija se preko noći promijeni i opet zavlada kulturna kri-za zbog nedostatka investicija i finansijskih sredstava. Priča o tome kako Federalno mini-starstvo kulture i sporta, ili bilo koje drugo mi-nistarstvo naše države, ne radi svoje poslove efikasno je već hiljadu puta ispričana priča, pa nema potrebe da se ponavlja. Osim šake aktivista i aktivistica, savjesnih građana i gra-đanki i privatnih projekata, od kulture grada Sarajeva ostaju još samo prazni hodnici iza zatvorenih vrata. Kao naplata za to što naj-veći muzej u gradu stoji godinama na mrtvoj tački, ne služeći ničemu, dođe eksplozija potrebe za “kulturnim uzdizanjem“ jednom u godini, skromnih deset dana. Iako se sve čini kao začarani krug i da ne postoji način kojim bi se prikupljala dovoljna finansijska sredstva za održavanje i rad kulturnih institu-cija, nije sve tako crno. Potrebno je i ispred Zemaljskog muzeja postaviti crveni tepih.|

kUltUra dIktatUra

41preventeen

AZRA BERBIć,

DIPL. PRAVNI-cA, KAKANJ

Kada danas velika “ja” gledam na malu

“sebe” u djetinjstvu, shvatam da sam tada bila mnogo veća buntovnica nego što se danas usuđujem biti. Najsretnija sam bila kada sam se igrala samo s dječacima i to mi je bilo uredu, a i njima je. Njihove igre i ekspedicije uvijek su bile mnogo uzbud-ljivije i interesantnije; privlačnije je bilo pe-njati se po komšijinom voću i lomiti grane nego glumiti odraslu udatu ženu s kojom ona “ćela-beba” nikada da poraste. Savršeno sam funkcionisala s ekipom ma-lih vojnika, gusara... Bili smo apsolutno ravnopravni u svemu i nismo morali raz-mišljati i raspravljati o ravnopravnosti. U jednom drugom univerzumu, koji je meni tada bio potpuno nepoznat, paralelno se pisala druga historija. Nepoznati mali dje-čak, danas moj veliki prijatelj, najviše od svega volio je da se igra s Belkisom, a ona je bila njegova “ćela-beba”. I tada smo ima-li nešto zajedničko: bili smo djeca sa slo-bodnim izborom, voljeli smo svoje izbore, nismo ih se stidjeli i znali smo se boriti za njih (kao i danas). Stvari su se počele mijenjati, sve oko nas se počelo mijenjati, i bilo je to vrlo čudno posmatrati a ponekad (toj maloj glavici) jako teško razumjeti. Učili su nas da ni-smo isti, da ne možemo nositi iste boje, trenirati iste sportove, voljeti iste filmove i knjige. Učili su nas da Roze trebaju biti

nježne, osjećajne, pune razumijevanja, ra-njive... Trebaju biti divne i predane supru-ge i majke, dobre kuharice. Plave su učili kako trebaju biti čelično snažni, sposobni i odgovorni, trebaju nositi teret na leđima, biti lideri u svemu, uvijek najbolji i uvijek najjači. Sve što su nas učili i čemu nas uče rodi-telji, nastavnici, knjige koje čitamo, filmo-vi koje gledamo, muzika koju slušamo, modni trendovi koje pratimo – izgradilo je sliku čovjeka i žene koji jesmo ili želimo biti. Često se danas pitamo da li je ta po-djela uloga ispravna, da li je pravedna, da li nas sputava ili nam samo olakšava put do cilja? Zašto u jednom trenutku više nije bilo tako bezazleno to što se ja želim igrati samo s dječacima i to što moj prijatelj ni-kuda ne želi ići bez Belkise? Kakvi bismo mi ljudi danas bili da nam niko od djetinjstva ne nameće stereotipne rodne odrednice, kada bi nam dozvolili da apsolutno sami biramo kakva će naša slika rodnog identiteta biti? Vjerujem da bi meni, kao odrasloj mladoj ženi, koja danas uprkos svim preprekama ima vrlo jasnu sliku svog seksualnog, rodnog, ideološ-kog, religijskog i svakog drugog identite-ta, bilo mnogo lakše pronaći sebe u moru univerzuma koji me okružuju, bilo bi lakše izgraditi identitet koji me čini ovim što je-sam. Otkako postoji čovjek, mijenjale su se

yIn, yang I MIlIonI UnIvErzUMa

IzMEdU

42 preventeen

rodne uloge i ono što se od njih očekuje, u zavisnosti od stepena razvoja ljudske civi-lizacije, razvoja kulture, nauke, umjetnosti, tehnologije. Danas, kada je čovječanstvo na najvećem stepenu svoga razvoja, ljudi najteže prona-laze svoj put do onoga što žele biti. Druš-tvene norme i očekivanja svuda su jasna, ali se razlikuju od jednog do drugog kraja planete. S druge strane, danas više nego ikad, bez obzira na sveprisutnu propagan-du i stereotipe, možemo istražiti sebe i iz svega uzeti i prihvatiti ono što našem mi-krokosmosu odgovara. S ovakvim stereotipnim društvom u kojem živimo, sa svim preprekama i pogrešnim usmjerenjima na koje nailazimo, izme-du čistog yina i yanga postoji mali milion univerzuma koji su jednako bitni, lijepi i savršeni, bez obzira što apsolutno ne pri-padaju samo jednoj ili samo drugoj strani. Različitosti moramo shvatiti kao bogatstvo

koje treba čuvati i njegovati. Poštujte tuđe i drugačije izbore i usudite se napraviti svo-je, ako je to ono što zaista želite i ako se uistinu tako osjećate! Za mene niste ma-nje žena ako ne nosite štikle iako ja svoj život ne mogu zamisliti bez njih. Također, ja nisam manje žena ako mi je karijera na prvom mjestu iako su moje najbolje prija-teljice posvećene majke i supruge. Niste manje muškarac ako javno izražava-te emocije i ako nemate natjecateljski duh u svemu što radite. Vaše seksualno opre-djeljenje vas ne čini manje ili više ženom ili muškarcem. Povinujte se stereotipnim načelima ako je to ono što zaista osjećate i želite jer je to sasvim uredu, ali se nemojte bojati rušiti ih ukoliko je to put do onoga što osjećate i želite da budete. Kada pronalazite sebe i kada gradite svoj identitet, imajte na umu da je uredu ne biti konformist, ali da je isto tako ispravno i fer poštovati ljude koji jesu konformisti.|

43preventeen

NERMANA SUŠA, FAKULTET HU-

MANISTIČKIH NAUKA, KOMUNIKO-lOgIJA, mO-STAR

Iz planine Bru-snice, koja se

nalazi iznad Foj-nice, grana se niz vi-

sokih planinskih vrhova, među kojima su Vrankamen i Matorac, koji je ujedno i naj-viši vrh. To je mjesto koje oslikava mnoštvo dešavanja i priča iz prošlosti. Vodiči kroz historiju ovog mjesta bili su mi Seniha Hu-seinbašić (68) i Zilko (56), vlasnik susjedne vikendice.Nisam zamišljala ovo kao članak i nisam htjela imati pitanja za njih. Samo sam htjela osluškivati njihove priče i sjećanja. Doživjela sam to kao putovanje kroz prošlost i šetnju planinskim vrhovima te razgovor dviju oso-ba koje poznaju historiju mjesta. Stvarnost

je bila zabavna. Oni, kao da su htjeli da neko piše o njima, sami su sebi postavljali pitanja i davali odgovore na njih.Nalazili smo se kod vikendica, tamo gdje kažu da je centar turizma Brusnice. A sve-ga nekoliko metara na lijevu stranu, prije tri godine, pripovijedaju očevici, grom je

jEdno MjEsto - sarolIka Proslost brUsnICa, vrankaMEn, MatoraC

Seniha Huseinbašić je rođena i živi u Fojni-ci, tačnije u Ostružnici, a godinama, od dje-tinjstva, dolazi na Brusnicu. žena od običaja i tradicije. U njenom vlasništvu je najstarija vikendica na Brusnici. To objašnjavačinje-nicu zašto sam htjela da mi baš ona bude vodič kroz prošlost ovoga mjesta. Sigurno je jedna od rijetkih koji znaju svaki kutak ovo-ga kraja.Zilko je također iz Ostružnice. Komšije su, ali ima i vikendicu tik do Senihine. Sasvim slučajno, kroz priču, pridružio se i s nama podijelio svoja znanja. Oni gore borave po cijelo ljeto, a i zima im nije prepreka da uživaju u visinama.

44 preventeen

usmrtio ženu i muškarca. I zaista, tamo je podignut njihov spomenik. No, to je bli-ska nam prošlost. Kako se udaljavamo od tog mjesta,udaljavamo se i od bliske nam prošlosti. Dva sata hoda od prvih vikendica na Brusnici, počinje žamor. Seniha reče:Zilko, sjećaš li se pripovijedanja o ovom mje-stu? Već dobra dva sata hodamo. Nigdje ništa sreli nismo, a nailazimo na mezar. Pu-sto li je sve okolo. Znaš li šta se zbilo ovdje? A Zilko, jedva čekajući da ga upita neko za historiju, odgovori:Eh, ovo je mezar starog Karahmeta. Stari ljudi kažu kako je on ovdje živio sa svojim bikovima. Bilo ih je nekoliko. I svaki dan, pet puta na dan, obavljao je namaz. Jednoga dana, na podne-namazu bikovi su nasrnuli na njega. On se nije pomaknuo i nije ustao sa namaza. Bikovi su ga na licu mjesta usmrtili. Kažu, zakopan je pod samimvrhom Matorca, tačno na mjestu gdje je izgubio život. I zaista, na tom mjestu se nalazio mezar ograđen zelenom ogradom. Nekoliko koraka dalje veliki kamen na kojem piše KARAHMETOV MEZAR. Desno od toga, na-lazi se obrušen kameni objekat za koji se pretpostavlja da je bio dom bikova, štala. Zilko i Seniha su se pitali da li je zaista

moguće da je neko tako duboko u vjeri da nije prekinuo namaz uprkos smrti koja mu diše za vratom i opasnosti koja vreba. Vrijeme na satu otkucavalo je kao i moje srce. Penjali smo se na visoke vr-hove, a Seniha i Zilko kao da hodaju po nekoj mirnoj dolini. Ruksaci su ih zavalji-vali, hrana kipjela iz njih, a sunce obasja-valo njihova naborana lica. Još dobra tri sata penjanja uz Vrankamen, vrh s kojeg se čini da možeš dohvatiti nebo. A Zilko i Seniha prelaze s neformalnog ćaskanja ponovno na međusobna propitivanja. Seniha, znaš li da su kod Vrankamena neki Hrvati ukopani?, pita Zilko. Seniha će na to skoro nezainteresirano: A ne, eto, ti znaš! Načuh da je ovdje, u blizini poko-pana nekolicina Hrvata. Niko ne zna šta se de-silo, ali eto, navodno su bili napadnuti i tako i pokopani. Zatrpani kamenom na mjestu.

Vrh Vrankamena bio je obasut velikim ka-menim gromadama kao da se sa nebom sastavio. Neki planinari dobaciše: Ma ovo je samo Bož›je davanje.No, pripovijedanja o Vrankamenu nisu goto-va ovdje. Ovaj vrh možemo posmatrati kao molitveno mjesto Hrvata sa naših područja. Zilko kaže da se posljednjeg vikenda u julu

45preventeen

obilježava molitveni dan Hrvata znan kao Ilindan. To su trenuci kada se Hrvati skupe na vrh Vrankamena i svojim molitvama tra-že od Boga samo najbolje. To su molitve za godinu ispred njih, molitve protiv nevreme-na, želja za dobrim usjevima i slične stvari. Seniha će na sve ovo reći da je ovoga ljeta, 26.7. ovdje bilo oko 100 vjernika. Legenda kaže da se desetljećima unazad ovaj dan tako obilježavao. S vrha naslaganog kame-na, na ovom mjestu svjedoci smo šarolike panorame. Odozgo se vidi svaka planina u BiH pa čak i rijeke poput Neretve. I što više ideš, široj panorami svjedočiš. Vraćajući se s Vrankamena, na desnu stra-nu koračali smo prema Matorcu i njegovim vrhovima. Nekoliko sati smo išli do ski-lifta sa kojeg smo se orijentirali kako sići ka vi-kendicama i našem startu.Na jednom od vrhova, Zilko mi reče, kako je u blizini Brusnice, u mjestu Gromlja,nastala još jedna legenda. Naime, žitelji ovog mje-sta stalno se sukobljavaju zbog nerazjašnje-ne smrti nekoga Radeta. Naime, prije mno-go godina, više se i ne pamti koliko, zatrpan je čovjek po imenu Rade koji je, nekako prirodno, pod nemogućim uslovima premi-

nuo. Ostao je zakopan i nedirnut godinama do danas. I niko se ne usudi skloniti toliku količinu kamena i vidjeti šta se zaista desilo te postoje li kakvi ostaci.Kada se već silazi makadamom do Fojni-ce, negdje na sredini puta, na lijevu stranu-skreće se za mjesto Kozograd. Stari ljudi iz ovih krajeva pripovijedaju kako je kraljica Katarina tamo osedlala svoje konje i po-bjegla od neprijatelja. Navodi se kako su kao svjedočanstvo ostale njene stope, tač-no tamo gdje se kretala. Ljudi su pokušali sačuvati te stope, no kako godine odmiču, tragovi se gube. To mjesto je u biti i poznato po kraljici Ka-tarini i prošlosti u kojoj je ona živjela. Kažu kako tamo zaista postoje brodske halke, što dokazuje da je postojalo more u našim krajevima. Možda su stope kraljice Katarine izblijedje-le na tlu, ali nisu utihnuli glasovi iz proš-losti, već i dalje lebde u svjetovima naših umova. I naši umovi postaju zaigrani. Ša-renilo mašte o dobrim ljudima, morima i duhovima historije nastavljaju svoj put iz Fojnice prema onome gdje ste vi sad, naše čitateljice i naši čitatelji.|

46 preventeen

ANELA HATIć, PRAVNI FAKUL-TeT SARAJevO

Pod vodstvom ljudi poput Gazi Hu-

srev-bega, Sarajevo se širilo velikom brzinom. Tako, šetajući da-nas Čaršijom, Ferhadijom, možemo uočiti građevine koje iza sebe imaju veliku histo-riju, za koju vjerujem da ju mnoge Sarajlije ne poznaju.Kod nas je petak najčešće tradicionalno pazarni dan, kojim se, uz pogađanje, trguje svim i svačim. Svakog petka prije džuma -namaza, prolazeći mogu da uočim mno-ge ljude kako dolaze na mjesto molitve, tačnije u Jedilere. Ovo mjesto u podnožju Bistrika važi za jed-no od najpoznatijih i najmističnijih mjesta u Sarajevu. Ono što je i mene nagnalo da odem u Turbeta Sedam braće jeste moja znatiželja. Naziv ovog turbeta potiče od turskih riječi yediler turbesi što znači turbe sedmorice, a u narodu je poznatije kao Turbe sedam braće. Mnogi vjeruju da su u turbetu ukopana braća po krvi, ali zapravo u pitanju su po-gubljeni ljudi koji nisu bili u krvnom srod-stvu. To mjesto je, prema predanjima, zagrađe-no u turbe, jer se nad njihovim grobovima počela viđati svjetlost. Nakon što je to vi-dio i tadašnji namjesnik Sulejman-paša Skopljak, naredio je da se na tom mjestu napravi mauzolej sa sedam prozora.

Predanja kažu da je tu sahranjen izvjesni šejh koji je došao sa sultanom Fatihom. Kasnije su sahranjena dva putujuća der-viša, koja su bila osumnjičena za krađu novca iz pašinih saraja 1494. godine, zbog čega su nevino pogubljeni. Odmah nakon njihovog pogubljenja uhvaćeni su kradljiv-ci. Posljednja su sahranjena četiri kapetana koje je Mustafa-paša Dalbatan pogubio zato što nisu pravovremeno obavijestili o najezdi vojske princa Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine. Po legendi, svima koji im dođu i zamisle že-lju, Sedam braće na putu do kuće otkrivaju kakva ih sudbina čeka. Za ispunjenje želje, običaj je da se pred prvim vratima i na svakom prozoru prou-či molitva (Fatiha), da se rukama dodirne prozor i kroz sedam otvora ubaci isti iznos novca. Poslije ubacivanja sedam novčića, navod-no, od turbeta se ne treba vraćati istom ulicom kojom se došlo, a u povratku treba osluškivati koje će prve riječi izgovoriti slu-čajni prolaznici. Prema nekim pričama, jedna djevojka je željela saznati za koga će se udati i dok se vraćala, prvo što je čula bila je priča dvoje slučajnih prolaznika: Udala se negdje u Mahmutovac. Kažu da se ta djevojka, po-slije određenog vremena, udala baš u Ma-hmutovac.Druga djevojka, studentica, htjela je sazna-ti da li će položiti ispit. Otišla je do Sedam braće, ubacila istu sumu novca u sedam

MjEsto lEgEndE I MolItvE

47preventeen

prozora, pomolila se i dok se vraćala, proš-la je pored javne govornice i čula kako neko govori: “9, 9, 9.” Znala je da će proći ispit i stvarno je dobila devetku. Kako pročitah u staroj knjizi našeg nobe-lovca Ive Andrića: Narod pamti i prepriča-va ono što može da shvati i što uspije da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nijemom rav-nodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu maštu i ostaje u njegovom sjećanju. Tako je i moja mašta dotaknuta sarajev-skom legendom i, slušajući sve te priče o Sedam braće, odlučila sam i ja da ubacim

novčiće, proučim Fatihu i nastavim svoj put ne okrećući se nazad i pažljivo osluš-kujući ono što će neki slučajni prolaznik reći.

Mislim da se svi pitate da li mi se ispunila želja ili da li sam dobila odgovor na po-stavljeno pitanje?! Eh pa, mislim da bi bilo vrijeme da protegnete nogice i odete do Turbeta. Možda poslije ubačenog novčića i iskrene molitve iz dubine srca bude ostva-reno ono što želite.|

Korišteni izvori za tekst: www.wikipedija.org www.legendesarajeva.com

48 preventeen

TARIK KOVAČ, GRAđEVINSKI

FAKulTeT, SARAJevO

Dok je ljeto lje-tovalo, IKSovci su IKSovali.

Tradicionalni pro-jekat Interkultural-

ne kreativne sedmice/tjedni, IKS ‘15, koji se održao

po drugi put u Novom Travniku i deveti put u Varešu, u saradnji sa studentima peda-gogije i umjetnosti sa švicarskih univerzite-ta, švicarskom organizacijom IKJF i našim udruženjem za prevenciju ovisnosti NAR-KO-NE, te srednjoškolcima/kama iz oba navedena bosanskohercegovačka grada, uspješno je realiziran i ove godine. U peri-odu od 18.7.2015. pa sve do 17.8.2015. go-dine IKS je prošao svoje standardne faze,

ali ove godine bilo je i noviteta. Pored pri-premnih radionica za volontere/ke koje su održavane sedmicama prije početka IKS-a, članovi Top-tima (bh. lideri), su prvih dana IKS-a, na trodnevnom boravku u Visokom sa studentima iz Švicarske isplanirali kamp koji je slijedio u narednim danima i to u periodu 22.-25.7.2015. godine na planinar-skom domu Bočica kod Kaknja na kojem je učestvovalo ukupno 39 volontera. Dan

Iks PEtnaEs’ka

49preventeen

prije odlaska na kampovanje, domaćini su svojim gostima iz Švicarske pokazali svoje gradove i kroz šetnju se međusobno upoznali. Nakon kampovanja i početnog upoznavanja, smišljanja prvih koraka u IKS-u, prvi ponedjeljak nakon kampa volonteri su odmah krenuli na posao. Organiziranje radionica za djecu od 5 do 12 godina u Varešu, Novom Travniku i Dabra-vinama kod Vareša je počelo. Tri sedmice radionica za djecu u navede-nim lokacijama, u partnerskim školama u Varešu i Novom Travniku, kulminiralo je Kids festivalima koji predstavljaju svoje-vrsnu, po tradiciji, završnicu projekta IKS u proteklim godinama, pa tako i u ovoj.

Kids festival održan je 11.8.2015. godine u Novom Travniku, a u Varešu dan poslije i on je po sadržaju velika pozornica na kojoj roditeljima, zainteresiranima i građanima prezentiramo rezultate našeg rada, zabav-ljamo se s djecom radeći najzanimljivije radionice koje su prošla ili koje smo spe-cijalno pripremili za njih. Ove godine je na oba festivala učestvov alo ukupno preko tri stotine djece, na što smo posebno po-nosni. Najveći novitet u IKS-u ‘15 bio je taj što smo svaki dan ručak spremali sami za sebe, po prvi put, umjesto da naručujemo hranu. Bilo je izuzetno dobrih i zdravih, ku-hanih jela, a ni sami nismo bili svjesni ko-liko nas ima skriveni talenat u kuhinji. Ovo definitivno želimo ponoviti.Projekat smo završili oproštajnim večeri-ma u Novom Travniku i Varešu, a studenti iz Švicarske i članovi Top-tima su u periodu 15.-17.8.2015. u Sarajevu imali evaluaciju projekta zajedno s našom koordinatori-com, s. Magdalenom Schildknecht iz Udru-ženja NARKO-NE i Martinom Stadelmann, potpredsjednicom partnerske organizacije IKJF iz Švicarske. Do sljedećeg IKSovanja!|

50 preventeen

TARIK KOVAČ, GRAđEVINSKI FAKULTET, SARAJEVO

O jubileju...Palimo trideset svijeća! Neka ovaj primje-rak bude jedna od trideset slavljeničkih koja je stigla do tebe, a ti zamisli želju i puši u svaku stranicu koju prelistaš.

Trideseti, jubilarni broj tvog omiljenog, slo-bodnog i „neovisničkog“ časopisa u tvojim je rukama.

Priča zvana Preventeen počela je 2007. godine kada je u martu izašao prvi broj časopisa, u malo drugačijem formatu. Bio je crno-bijele štampe, sa manjim brojem stranica i malo drugačijim karakteristika-ma, ali je svakako bio temelj onoga što i sada imate u rukama. Preventeen se zatim nastavio redovito štampati sve do kraja

2011. godine, kada se, zbog nedostatka novca, objavljivanje Preventeena nastavilo na internet stranici www.preventeen.ba.

Kada se, poslije mnogo muke, konačno pronašlo rješenje za održavanje i izdavanje časopisa, krajem 2012. godine, Preventeen je svoj dvadeseti jubilej obilježio opet u štampanom izdanju, na radost redakcije ali i čitalaca.

Na uređivanju časopisa radili su mnogi. Tako se mijenjao sadržaj i izgled, a ono što danas imamo pred sobom rezultat je isku-stava u svih 30 objavljenih brojeva.

Danas se Preventeen u mnogo čemu razlikuje od prvih brojeva. Kontinuirano poboljšavamo kvalitet tekstova, distribuci-je, dizajna kao i ostalih elemenata dobroga časopisa.

Cilj nam je vratiti srednjoškolcima i sred-njoškolkama interesovanje za časopis koji je pravi mladalački medij. Poželite nam dug život i puno šarenih stranica!|

jUbIlEj

Simbolika broja 30 u novinarstvu i životu...Prema nekim numerološkim tumačenjima, broj 30 predstavlja spoj komunikacije i kre-ativnosti, zrači energijom, a nula pojačava kreativni talenat broja tri. Također, broj 30 je simbol koji predstavlja čast stečenu mu-drošću, a i zrelost tijela i duha se ogleda kroz ovaj broj.Vrlo zanimljiva činjenica jeste da su neki reporteri, novinari, izvještači, svoje članke završavali simbolom 30. Istražujući pravo značenje simbola doznali smo da, prema Websterovom svjetskom Rječniku medija i komunikacija, simbol vrlo vjerovatno vodi porijeklo iz perioda upotrebe telegrafa. Sim-bol XXX, odnosno rimski 30 značilo „kraj de-peša“ za vrijeme Američkog građanskog rata.

51preventeen

Milica Čajević

konkUrs za najboljU fotografIjU

Tesnim Karišik

Svetlana Rajković

Olja Dabić