SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

EMIL FIŠER

POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Monetarna ekonomija

Mentor: prof. dr. sc. Zdenko Prohaska

Student: Emil Fišer

Studijski smjer: Menadžment

Br. indeksa: 24149

Rijeka, prosinac 2013.

SADRŽAJ:

1. UVOD ................................................................................................................................. 1

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE ....................................................... 2

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA ........................................................................ 2

1.4. ZNANSTVENE METODE ......................................................................................... 3

1.5. STRUKTURA RADA ................................................................................................. 3

2. TEORIJSKE ODREDNICE MONETARNE POLITIKE .................................................. 5

2.1. POJAM MONETARNE POLITIKE ........................................................................... 5

2.2. SVRHA I CLJEVI MONETARNE POLITIKE .......................................................... 6

2.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE ............................................................. 9

2.3.1. Kvantitativni instrumenti monetarne politike .................................................... 10

2.3.2. Kvalitativni instrumenti monetarne politike ...................................................... 10

2.4. POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA KAO INSTRUMENT MONETARNE ....... 10

POLITIKE ............................................................................................................................ 10

3. SUSTAV FEDERALNIH REZERVI ............................................................................... 16

3.1. POVIJEST NASTANKA FED-a ............................................................................... 17

3.2. CILJEVI MONETARNE POLITIKE FED-a ............................................................ 18

3.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE FED-a ............................................... 19

3.4. NAČINI PROVEDBE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU ...................... 21

3.4.1. Izravna kupnja i prodaja ..................................................................................... 25

3.4.2. Ugovori o reotkupu (repo ugovori) .................................................................... 25

3.4.3. Obratni ugovori o reotkupu ................................................................................ 28

3.4.4. Diskontno kreditiranje ........................................................................................ 28

3.4.5. Važnost FOMC-a ............................................................................................... 30

4. EUROPSKA CENTRALNA BANKA ............................................................................. 32

4.1. POVIJEST ECB-a ..................................................................................................... 32

4.2. CILJ MONETARNE POLITIKE ECB-a .................................................................. 33

4.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE ECB-a ............................................... 34

4.4. NAČIN PROVEDBE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU OD STRANE

ECB-a ……………………………………………………………………………………...37

4.4.1. Glavne operacije refinanciranja.......................................................................... 37

4.4.2. Operacije finog prilagođavanja .......................................................................... 37

4.4.3. Operacije strukturalne naravi ............................................................................. 38

5. HRVATSKA NARODNA BANKA ................................................................................. 39

5.1. POVIJEST HNB-a ......................................................................................................... 41

5.2. CILJ MONETARNE POLITIKE HNB-a ...................................................................... 43

5.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE HNB-a .................................................. 43

5.3.1. Devizne intervencije ............................................................................................... 44

5.3.2. Politika obvezne rezerve ......................................................................................... 46

5.3.3. Ostali instrumenti .................................................................................................... 48

5.4. NAČIN PROVEDBE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU OD STRANE

HNB-a ................................................................................................................................... 49

5.4.1. Redovite operacije .............................................................................................. 49

5.4.2. Operacije fine prilagodbe ................................................................................... 50

5.4.3. Strukturne operacije ........................................................................................... 50

5.5. PROVOĐENJE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU AUKCIJAMA ........ 51

5.6. PROVOĐENJE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU BILATERALNIM

UGOVORIMA ..................................................................................................................... 55

6. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 56

LITERATURA ......................................................................................................................... 58

POPIS TABLICA ..................................................................................................................... 60

POPIS SLIKA .......................................................................................................................... 60

POPIS GRAFIKONA .............................................................................................................. 60

1

1. UVOD

Radi boljeg razumijevanja problematike obrađene u ovom diplomskom radu, u prvom dijelu,

Uvodu, obratila se posebna pažnja sljedećim tematskim jedinicama: 1.) problem, predmet i

objekt istraživanja, 2.) radna hipoteza i pomoćne hipoteze, 3.) svrha i ciljevi istraživanja, 4.)

znanstvene metode i 5.) struktura rada.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

Prioritet Vlade mnogih zemalja, među ostalima, je i dobra regulacija financijskih tržišta koja

kao dio financijskog sustava omogućavaju pravilnu preraspodjelu financijskih sredstava, a

samim time i neometano funkcioniranje privrede. Budući da financijski sustav nemože uvijek

pravilno funkcionirati i prosperirati, može uzrokovati i nestabilnosti koja cjelokupni sustav

vodi u recesiju. Upravo zbog gore navedenih razloga te očuvanja financijske stabilnosti i

zaštite potrošaća, zemlje uvode regulaciju financijskih tržišta. Pri regulaciji istih, od

neminovne je važnosti obratiti pozornost na zakonsku regulativu i mjere kojima će

regulatorna financijska institucija utjecati na financijsko tržište, a samim time i promicati

interese čitavog društva.

Najvažniji čimbenik u suvremenoj ekonomskoj teoriji i praksi je monetarna politika i uloga

središnje banke koje sudjeluju u kreiranju stabilnosti i razvoju ekonomije. Centralna banka,

kao „banka svih banaka“, u današnjem vremenu velikih promjena, obavezna je imati

pripremljene mjere kako bi u slučaju hitne intervencije mogla pravovremeno reagirati te

omogućiti funkcioniranje gospodarstva u željenome smjeru. Centralna banka se služi

instrumentima monetarne politike kako bi uspjela imati pod kontrolom sve pojave na

financijskom tržištu. Politika otvorenog tržišta jedan je od instrumenata kojima se centralna

banka koristi kako bi regulirala količinu novca u optjecaju, ali i upravljala likvidnošću s

namjerom stabiliziranja i smanjenja kamatnih stopa na tržištu novca.

Problem istraživanja ovog rada odnosi se na politiku otvorenog tržišta kao instrument

monetarne politike te njen utjecaj na gospodarstvo. Predmet istraživanja je analizirati i

istražiti politiku otvorenog tržišta kao instrument monetarne politike dok se objekt istraživanja

2

odnosi se na na provođenje politike otvorenog tržišta te njene instrumente i provedbu od

strane Hrvatske narodne banke i FED-a.

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE

Iz problema i predmeta istraživanja definira se radna i glavna hipoteza koja glasi:

konzistentnim spoznajama o politici otvorenog tržišta moguće je dokazati da se korištenje

navedenog instrumenta monetarne politike olakšava ostvarivanje primarnog cilja centralne

banke, kako na primjeru razvijenih zemalja, tako i u Republici Hrvatskoj.

Pomoćne hipoteze su:

1) Interpretacija znanstvenih činjenica o monetarnoj politici te njenom pojmu, svrhi i

ciljevima kao i instrumentima predstavljaju okvir za definiranje i utvrđivanje njihovih

značaja u privredi,

2) Sustavnom analizom analizirati pozitivne ili negativne učinke koje politika otvorenog

tržišta može imati na gospodarstvo te analizirati provođenje politike otvorenog tržišta

od strane Hrvatske narodne banke i FED-a,

3) Na osnovi rezultata istraživanja o politici otvorenog tržišta moguće je dati prijedlog

mjera za poboljšanje iste.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Svrha i ciljevi diplomskog rada su istražiti teorijska uporišta o monetarnoj politici, politici

otvorenog tržišta te istražiti obilježja i načine provođenja politike otvorenog tržišta od strane

Hrvatske narodne banke i FED-a.

Da bi se riješio problem istraživanja te dokazale postavljene hipoteze te postigla svrha i ciljevi

istraživanja, potrebno je definirati ciljeve istraživanja:

1) Definirati pojam, svrhu i ciljeve te instrumente monetarne politike;

2) Definirati politiku otvorenog tržišta kao instrument monetarne politike;

3

3) Pojasniti sustav federalnih rezervi kao i načine provođenje instrumenta politike

otvorenog tržišta od strane istog;

4) Objasniti Europsku centralnu banku kao i načine na koje provodi politiku otvorenog

tržišta;

5) Objasniti Hrvatsku narodnu banku kao i načine provedbe politike otvorenog tržišta

kao instrumenta monetarne politike.

1.4. ZNANSTVENE METODE

Pri izradi ovog diplomskog rada, odgovarajućim kombinacijama korištene su sljedeće metode:

induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda deskripcije, apstrakcije i

konkretizacije, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda klasifikacije, metoda kompilacije,

komparativna metoda te povijesne metode.

1.5. STRUKTURA RADA

Rezultati istraživanja ovog diplomskog rada predočeni su u šest dijelova.

U UVODU se upoznaje čitatelja sa osnovno problematikom, predmetom i objektom rada.

Zatim se iznosi radna hipoteza, te pomoćne hipoteze ove tematike, objašnjena je svrha i

ciljevi istraživanja, navedene su znanstvene metode koje su korištene pri izradi ovog

diplomskog rada te strukturu rada.

U drugom dijelu pod naslovom TEORIJSKE ODREDNICE MONETARNE POLITIKE

upoznaje se se pojmom monetarne politike te svrhom, ciljevima i instrumentima provedbe te

politikom otvorenog tržišta kao instrumentom monetarne politike.

Treće poglavlje nosi naziv SUSTAV FEDERALNIH REZERVI. Ovdje se posvećuje

pozornost na povijest nastanka FED-a kao i ciljeve, instrumente te načine provedbe operacija

na otvorenom tržištu.

4

EUROPSKA CENTRALNA BANKA naslov je četvrtog poglavlja u kojem se govori o

povijesti, ciljevima, instrumentima te načinima i vrstama provedbe operacija na otvorenom

tržištu.

Naslov petog poglavlja je HRVATSKA NARODNA BANKA. U ovom poglavlju objašnjava

se povijest, ciljevi kao i instrumenti monetarne politike te načini provođenja operacija na

otvorenom tržištu.

U sedmom poglavlju ZAKLJUČKU dana je sinteza istraživanja.

5

2. TEORIJSKE ODREDNICE MONETARNE POLITIKE

Monetarna politika i uloga središnje banke u kreiranju stabilnosti i razvoja ekonomije

najvažniji su čimbenik u suvremenoj ekonomskoj teoriji i praksi. Monetarna politika je

državna politika kojom se kontrolira ponuda novca od strane centralne banke, a sastoji se od

politike ograničavanja novčane ponude te od politike ekspanzivne novčane ponude.

Ekspanzivna monetarna politika za posljedicu ima porast novčane mase, smanjenje kamatnih

stopa, povećanje BDP-a i proizvodnje, povećanje ulaganja i porast zaposlenosti dok

restriktivna monetarna politika za razliku od ekspanzivne dovodi do smanjenja novčane mase,

povećanje kamatnih stopa, smanjenje ulaganja i BDP i pad zaposlenosti.

2.1. POJAM MONETARNE POLITIKE

Monetarna politika označava skup mjera, instrumenata, propisa i pravila kojima se u

monetarnom pogledu društvene reprodukcije regulira dinamika i količina novčane mase, kao i

opticaj novca na razini nacionalnih ekonomija. Monetarna politika je sredstvo kojim

monetarne vlasti utječu na realne ekonomske procese. Ona prenosi svoje namjeravane efekte

putem ekonomskih mehanizama na realne ekonomske varijeble, kao što su bruto domaći

proizvod. Monetarna politika treba ekonomske subjekte opskrbiti dovoljnom količinom

novca, da bi realni sektor mogao dobro funkcionirati i ostvarivati svoje ciljeve: porast

proizvodnje, zaposlenost, potrošnja i druge (Perišin, Šokman i dr., 2001 : 15).

Temeljne sastavnice monetarne politike su tečajna, emisijska, devizna i kreditna politika.

Monetarna politika svojim mjerama i instrumentima ima snažan utjecaj i na fiskalnu i

makroekonomsku politiku, ali vrijedi i obratno. Donositelj i provoditelj monetarne politike,

odnosno monetarne vlasti su središnje (centralne) banke odnosne države, u Hrvatskoj je to

Hrvatska narodna banka.

Ciljevi monetarne politike su puna zaposlenost, stabilnost cijena, gospodarski rast i ravnoteža

u ekonomskim odnosima s inozemstvom. No, često se pred monetarnu politiku postavljaju

6

dva zadatka: stabilnost i razvoj. Podržana svim drugim mjerama, a posebno mjerama na

području raspodjele i rashoda, ona pokazuje izvjesne rezultate u savladanju recesije. Ukoliko

je podržana ostalim ekonomskim političkim mjerama, prikazuje izvjesne rezultate u smjeru

smanjenja inflacije. No, iskustvo pokazuje da uspješno ne savladava drugi problem: kad

obuzdaje inflaciju, ne osigurava dovoljan razvoj te kada svladava recesiju ne obuzdaje

inflaciju.

Za monetarnu politiku je važna središnja banka koja monetarnim mehanizmima uz rješenja na

drugim područjima ekonomske politike može bitno utjecati na korištenje kretanje standarda,

resurse te dinamiku i kvalitetu gospodarskog razvoja. Glavna zadaća monetarne politike je

stabilizirati nacionalnu valutu i dugoročno uskladiti platnu i deviznu bilancu, odnosno

osigurati ravnotežu i likvidnost u međunarodnim plaćanjima te uskladiti novčane tijekove s

potrebama i ciljevima gospodarskog razvitka,

2.2. SVRHA I CLJEVI MONETARNE POLITIKE

Monetarna politika, kao jedan od glavnih dijelova makroekonomske politike, uključuje

određivanje ponude novca i visine kamata. Ponuda novca i visine kamata utječe na ulaganja u

kapitalna dobra i na drugu potrošnju koja je osjetljiva na kamate. Koristeći ova dva elemnta,

države mogu utjecati na razinu ukupnog trošenja, stopu rasta i na razinu proizvodnje, razinu

zaposlenosti i nezaposlenosti, te na stopu inflacije i razinu cijena (Samuelson i Nordhaus,

2000 : 34).

Glavni cilj monetarnih vlasti jest održavanje stabilnosti cijena, odnosno prevencija i

neposredne mjere i instrumenti u funkciji sprječavanja inflacije (porasta cijena) i deflacije

(pada cijena ispod realnih vrijednosti). Spomenuti cilj odražava se na financijsku likvidnost,

monetarnu ravnotežu i i stabilnost domaćeg novca i deviznog tečaja. Ostvarenje toga

temeljnog cilja može imati i pozitivne, ali i negativne učinke na dinamiku i kakvoću

nacionalne ekonomije, što se izražava kroz stopu zaposlenosti, BDP (bruto domaći proizvod),

stopu rasta (ili pada) i cjenovnu stabilnost. Ciljevi monetarne politike se ostvaruju primjenom

odgovarajućih instrumenata čiji se broj razlikuje od zemlje do zemlje i u izravnoj je svezi sa

stupnjem razvijenosti financijskog sustava konkretne nacionalne ekonomije, odnosno

općenito sa stupnjem njene tržišne i gospodarske razvijenosti (Nikolić i Pečarić, 2007:339).

Glavni ciljevi monetarne politike su:

7

1. Ekonomska likvidnost,

2. Monetarna ravnoteža,

3. Stabilnost domaćeg novca i njegovog deviznog tečaja (http://hnb.hr , pregledano:

3.9.2013.)

Prema gore navedenim činjenicama monetarna politika može biti:

1. Ekspanzivna (ponuda raste brže od bruto domaćeg proizvoda),

2. Neutralna (ponuda raste proporcionalno s bruto domaćim proizvodom),

3. Restriktivna (ponuda raste sporije od bruto domaćeg proizvoda) (Nikolić i Pečarić,

2007 : 339).

Instrumentima ekspanzivne monetarne politike nastoji se potaknuti potrošnja, investicije i

konjuktura, odnosno cilj je dovesti do rasta realnog dohotka i zaposlenosti te ju u praksi

zovemo još i politika „jeftinog“ novca odnosno kredita, a provodi se kada se gospodarstvo

nalazi u stanju krize ili depresije (Nikolić i Pečarić, 2007 : 338).

Porast investicija za neki iznos, uz postojeću krivulju štednje, dovesti će do multiplicirajućeg

porasta nacionalnog dohotka, uz povišenje položaja točke ravnoteže i rast zaposlenosti.

Promjena količine novca ima znatno veći efekt na nacionalni dohodak, a samim time i

odgovarajući učinak na rast investicija. Djelovanjem ekspanzije novca i kredita dolazi do

multiplicirajućeg porasta nacionalnog dohotka u odnosu prema inicijalnom rastu investicija.

Efekti ekspanzivne monetarne politike možemo podijeliti na:

· Porast novčane ponude,

· Smanjenje kamatnih stopa

· Povećanje investicija,

· Povećanje bruto domaćeg proizvoda te proizvodnje (Nikolić i Pečarić, 2007 : 339).

Ekspanzivna monetarna politika primarne efekte daje u internoj ekonomiji prvenstveno kod

nerazvijenog gospodarstva. U razvijenijim zemljama slobodno kretanje novca i kapitala i jače

će efekte davati u eksternoj ekonomiji. Ekspanzivna se politika provodi prvenstveno

snižavanjem kamatne stope, ali i cijelim nizom senzibilnijih i elastičnijih instrumenata.

Kratkoročno gledano, ekspanzivna politika novca će povečati zaposlenost, dok dugoročno

gledano dovodi do porasta nominalnih nadnica i porasta cijena roba i usluga, uz

8

nepromijenjenu zaposlenost i proizvodnju. Stoga se u dužem razdoblju stopa inflacije mora

redovito kontrolirati da bi se kratkoročna proizvodnja i zaposlenost mogli stabilizirati.

Restriktivna monetarna politika ili politika „skupog“ novca provodi se kada je gospodarstvo

u fazi uzleta ili prosperiteta popraćenog inflatornim učincima zbog porasta platežno sposobne

potražnje (Nikolić i Pečarić, 2007 : 340). Suprotno ekspanzivnoj monetarnoj politici,

restriktivna monetarna politika treba preko otežavanja uvjeta kredita te restriktivno

postavljenih instrumenata dovesti do smanjenja količine novca u opticaju. Restriktivna

monetarna politika djeluje na razinu cijena indirektno. Smanjenjem mase kredita i njihovim

povlačenjem djeluje se prije svega na investicije, potrošnju, dohodak i likvidnost, a tek

naknadno na razinu cijena. Kad bankarski sustav smanjuje kreditnu aktivnost, u gospodarstvu

se osjeća manjak količine novca. Restriktivna monetarna politika može dovesti do sniženja

cijena preko zastoja u realizaciji, gomilanja zaliha, nemogućnost pokrića zaliha vlastitim

sredstvima i bankarskim kreditima, no samo ukoliko duže traje i ukoliko je dovoljno oštra. To

uobičajeno uzrokuje usporavanje stope kamatnog rasta. Pokušaj da se dođe do financijske

stabilnosti isključivo preko ograničavanja globalne novčane potražnje vjerojatno će dovesti do

većeg gubitka i u stopi rasta i u zaposlenosti. Opće kreditne restrikcije, usmjerene

antiinflacijski, moraju pratiti i druge mjere pa da dovedu do stabilnosti, inače pogađaju stopu

rasta (Nikolić i Pečarić, 2007 : 130).

U prometu se nalazi manja količina novca od optimalne za odvijanje robno – novčanih

transakcija uz danu razinu cijena. To je politika skupog novca, odnosno restriktivna kreditna

politika. Porast kameta i povlačenje kredita, uz smanjenje likvidnosti, dovodi do opadanja

ukupnih kamata i povlačenja kreditaa, opadanja ukupnih privatnih i javnih investicija, kao i

ukupne potrošnje. Snižavanje krivulje investicija uzrokuje multiplicirajući pad nacionalnog

dohotka i zaposlenosti. Pad investicija s druge strane depresivno djeluje na potrošnju.

Središnja banka može utjecati na količinu novca u opticaju preko količine primarnog novca i

preko monetarnog multiplikatora, ciljajući na kreditni potencijal poslovnih banaka nastojeći

ga svojim instrumentima monetarne politike mijenjati (Božina, 2008 : 517).

Sama monetarna politika ne može dovesti do naglog preokreta u porastu proizvodnje i

zaposlenosti, što ograničava njenu učinkovitost i naglašava ovisnost o rješenjima na drugim

područjima ekonomske politike. S obzirom da središnja banka na razinu količine novca u

opticaju utječe preko količine primarnog novca i monetarnog multiplikatora, instrumenti

9

monetarne politike su podijeljeni na one koji utječu na količinu novca i na one koji utječu na

monetarni multiplikator (Božina, 2008 : 518).

2.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE

U provođenju monetarne politike središnja banka koristi se različitim instrumentima i

mjerama, u koje se ubrajaju stopa obvezne rezerve, eskontna stopa i operacije na otvorenom

tržištu. Instrumenti monetarne politike neprestano se razvijaju te modificiraju, ovisno od

promjena ciljeva ekonomske politike te promjena u ekonomskom i novčanom sustavu.

S obzirom da je cilj utjecaja usmjeren na kreditni potencijal poslovnih banaka, instrumente

monetarne politike možemo podijeliti na one koji utječu na način da kvantitativno

ograničavaju kreditni potencijal poslovnih banaka i na one koji različitim mjerama

selekcioniraju strukturu kreditnog potencijala poslovnih banaka pa tako na operativan način

ograničavaju i njegovu kvalitetu (Božina, 2008 : 518).

Iako se instrumenti monetarne politike neprestano usavršavaju, ne može se očekivati da će oni

imati odgovarajuće učinke u gospodarstvu. Primjerice, ne može se očekivati da će zbog

kontrakcije bankarskog kredita doći do djelomičnog zaustavljanja rasta potražnje. U jednom

pogledu može doći do pretjeranog pada potražnje, dok u drugom i ne mora, a sve ovisi o

gospodarskoj i financijskoj strukturi i cjelini uvjeta privređivanja.

Instrumente monetrane politike možemo podijeliti u dvije grupe:

1. Kvalitativni instrumenti,

2. Kvantitativni instrumenti.

Instrumenti monetarne politike su izrazito dinamička kategorija koja se prilagođava

konkretnim prilikama jer evoluiraju evoloucijom financijskog sustava (Nikolić i Pečarić, 2007

: 356).

10

2.3.1. Kvantitativni instrumenti monetarne politike

Kvantitativni instrumenti su svi oni instrumenti monetarne politike koji na razini cjelokupne

privrede djeluju na povećanje ili smanjenje količine kredita ili novca (Nikolić i Pečarić, 2007 :

356).

S obzirom da je vrlo teško razlikovati kvantitativne od kvalitativnih instrumenata iz razloga

što se mogu primjeniti i na razini cjelokupne privrede, ali i na razini izabrane gospodarske

djelatnosti, možemo reći da su najvažniji kvantitativni i kvalitativni instrumenti monetarne

politike slijedeći:

1. Politika obveznih rezervi,

2. Politika otvorenog tržišta,

3. Eskontna (diskontna) politika,

4. Kvalitativna kontrola kredita,

5. Kvantitativna kontrola kredita (Nikolić i Pečarić, 2007 : 357).

2.3.2. Kvalitativni instrumenti monetarne politike

Kvalitativni instrumenti su svi oni instrumenti koji djeluju na povećanje ili smaanjenje

količine novca i kredita, ali na razini izabranih razvojno prioritetnih gospodarskih djelatnosti

(Nikolić, Pečarić i dr, 2007:23).

2.4. POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA KAO INSTRUMENT MONETARNE

POLITIKE

U provođenju monetarne politike središnja banka koristi se različitim instrumentima i

mjerama, u koje se ubrajaju eskontna stopa, stopa obvezne rezerve i operacije na otvorenom

tržištu. Eskontna stopa je svojevrsna cijena kredita tj. kamatna stopa po kojoj centralna banka

prima od poslovnih banaka na eskont (tj. reeskontira) robne mjenice ili druge vrijednosne

papire. Određivanjem visine stope obvezne rezerve centralna banka ograničava poslovnim

bankama slobodno raspolaganje dijelom svojih sredstava. Svako povećanje stope obvezne

rezerve smanjuje količinu novca u opticaju i obratno.

11

Politika otvorenog tržišta ostvaruje se kupovinom ili prodajom vrijednosnih papira

(obveznica) na financijskom tržištu od centralne banke. Uglavnom se radi o kupovini i prodaji

državnih vrijednosnih papira i to od strane centralne banke u svrhu upravljanja monetarnom

masom i kupovnom snagom u gospodarstvu (Crkvenac, 2005 : 123).

Instrumenti monetarne politike stalno se razvijaju i modificiraju, ovisno o promjenama u

ekonomskom i novčanom sustavu i ovisno od promjeni ciljeva ekonomske politike.

Sa svrhom pojašnjenja politike otvorenog tržišta, najprije treba dati objašnjenje pojma

„otvoreno tržište“. Pojam „otvoreno tržište“ podrazumijeva tržište novca i kapitala. Sam

pojam „otvoreno tržište“ veže se uz praksu „Bank of England“ koja je prva za potrebe države

počela emitirati državne vrijednosnice. Za banke je to bio vrlo unosan posao, ali je u početku

jako mali broj njih mogao sudjelovati u transakcijama sa središnjom bankom te su zbog toga

ostale banke činile pritisak na „Bank of England“ da proširi svoje operacije na širi krug

banaka i da dotadašnje prilično zatvoreno tržište pretvori u otvoreno tržište.

U povijesnom pogledu, politika javnog duga, se od kategorije koja je bila posljedica nasilja

vladara razvila u tržišnu kategoriju koja je prihvatljiva za financijsko tržište i monetarnu

politiku. Financiranje rasipanja vladara i dugogodišnji ratovi zahtijevali su nametanje novih

obveza bogatim trgovcima i bankarima prije svih. Tek u 17. stoljeću u Engleskoj počinje se

razvijati sekundarno tržište državnih obveznica, što je povezano s procesom konstituiranja

države kao financijskog entiteta pod sve većom kontrolom parlamenta (Peršin, 2000 : 259).

Jedno od najznačajnijih takvih tržišta je tržište državnih vrijednosnica, kao i vrijednosnica

same središnje banke, na kojemu neka država posredstvom svog agenta, plasira svoje

raznovrsne obveznice kako bi na taj način osigurala sredstva za financiranje manjka u svom

proračunu prihoda i rashoda. Osim financiranja manjkova vrijednosnice se mogu emitirati i sa

ciljem regulacije likvidnosti. Plasman takvih državnih vrijednosnica se provodi aukcijom na

kojoj kao kupci sudjeluju ovlašteni primarni dileri, a to su u pravilu velike banke, a posredno

veliki institucionalni investitori. Primarni dileri kupuju za svoj i tuđi račun, ako kupuju za

svoj račun, to rasprodaju, dok to isto institucionalni investitori zadržavaju svojim portfeljima

kao unosan oblik plasmana kapitala koji su prethodno pokupili. Tako se u portfelju banaka,

štedionica, financijskih društava i kompanija nalazi sve veća masa državnih vrijednosnica

koju one mogu preprodati ovisno od svojih potreba i procjena i na takav način monetizirati

prije njihova roka dospijeća.

12

Dakle, kako je rastao javni dug, tako se snažno se razvijalo i financijsko tržište, a središnje

banke su tu našle svoje mjesto koristeći tržište državnih vrijednosnica za monetizaciju i

demonetizaciju tog javnog duga čime se mijenja količina novca u opticaju što nije slučaj kod

monetizacije koja je rezultat preprodaje među subjektima iz ne bankarskog sektora.

Navedeno ne znači da je pojava politike otvorenog tržišta novijeg datuma. Provodila ju je

engleska banka od samog svog osnutka i to tako da je u prilikama obilja novca plasirala

državne obveznice i tako „prorjeđivala novac“ i obrnuto dok je u doba nedostatka novčanog

optjecaja kupovala državne obveznice i tako „sijala“ novac. Razlika je u veličini tržišta i u

organizaciji koja danas pretpostavlja sudjelovanje snažnih dilera koji kao grosisti održavaju to

tržište, daju mu tempo, određuju kompetitivne koatacije i „spread“ (razliku) između cijene

ponude (bid) i cijene potražnje (offer) kako on nebi postao prevelik (Perišin,Šokman i dr.,

2001: 279).

Dakle, politika otvorenog tržišta je specifičan instrument monetarne politike kojima središnja

banka na otvorenom tržištu kupuje i prodaje državne vrijednosne papire sa svrhom povećanja

odnosno smanjenja kreditnog potencijala poslovnih banaka (Katunarić, 1977 : 37).

Prema tome, da bi uopće došlo do primjene politike otvorenog tržišta i da bi se njome postiglo

neko veće kontrolno djelovanje, trebaju biti ispunjena dva bitna uvjeta: (Katunarić, 1977 :

37)

· Postojanje organiziranog tržišta novca i kapitala i

· Postojanje pogodnih vrijednosnih papira za taj posao.

Da bi središnja banka povećala novčani poticaj i likvidnost banaka, kao i gospodarsku

aktivnost i zaposlenost, ona kupuje na otvorenom tržištu vrijednosne papire i tako povećava

novčanu masu u opticaju. U drugom slučaju, kada se u opticaju nalazi veća količina novca

koja prijeti poremećaju tržišnih odnosa i narušavanju monetarne stabilnosti, tada središnja

banka na otvorenom tržištu prodaje vrijednosne papire i tako smanjuje opseg novca u

opticaju. Drugim riječima, kad središnja banka prodaje vrijednosnice, ona ustvari povlači

novac iz opticaja, a kad ih po dospijeću otkupljuje natrag, ubacuje novac u optjecaj. Prodaja

vrijednosnica putem središnje banke znači poništavanje primarnog novca, smanjivanje

likvidnosti banaka i rast kamatnjaka.

U okviru politike otvorenog tržišta središnja banka definirala je tri vrlo važna čimbenika:

13

· Obuhvat transaktora sa središnjom bankom, odnosno hoće li u transakcije biti

uključene npr. sve banke ili samo dio njih;

· Vrstu vrijednosnice koja će se emitirati, jer nije svejedno hoće li rok dospijeća biti

mjesec ili 12 mjeseci, te hoće li vrijednosnica biti prenosiva ili neprenosiva;

· Oblik emisije, pri čemu se određuje hoće li emisija biti javna (koja se objavljuje u

medijima), ili privatna – namijenjena unaprijed poznatoj klijenteli (Perišin,Šokman i

dr., 2001 : 280).

Koliki će biti godišnji iznos emisije državnih vrijednosnica ovisi o stanju gospodarstva, saldu

državnog proračuna, količini novca u opticaju i visini inflacije.

Politika otvorenog tržišta izraziti je instrument visokorazvijenih zemalja svijeta, posebno

SAD-a, Engleske, Kanade i Njemačke. Prva ju je, kako je istaknuto, primjenila Bank of

England, zatim Federal Reserve System u SAD i zatim Francuska, Njemačka, Švedska i dr.

Politika otvorenog tržišta, kojom u SAD-u rukovodi specijalni Federalni komitet za otvoreno

tržište (FKOT), predstavlja tamo glavni instrument kreditne kontrole te igra ulogu

najpogodnijeg instrumenta utjecaja na bankarske rezerve (Miskhin, 2005 : 370).

Politika otvorenog tržišta povezana je sa sve većim problemom javnog duga. U uvjetima

razvijenog tržišta državnih vrijednosnica na kreditni potencijal banaka i na novčani opticaj

utječe da li središnja banka prodaje ili kupuje te vrijednosnice. Tako je moguće utjecati na

gospodarsku aktivnost, te se operacija otvorenog tržišta konstantno provodi sa svrhom

obuzdavanja inflacijskog pritiska.

U tehničkom smislu provedbni okvir operacija na otvorenom tržištu uključuje tri vrste

operacija:

· Redovite obratne repo operacije,

· Operacije fine prilagodbe,

· Strukturne operacije.

Mehanizam operacija na otvorenom tržištu zahtijeva i usklađenost ostalih instrumenata

monetarne politike koji utječu na monetarno upravljanje pa postojeći instrumentarij

monetarne politike mora biti prilagođen povećanju efikasnosti operacija na otvorenom tržištu.

Instrumentom obvezne pričuve osigurano je povlačenje slobodnih sredstava i stvaranje

14

manjka likvidnosti koji je potreban za provođenje operacija na otvorenom tržištu uz središnju

banku kao neto kreditora sustava.

Istodobno je bila uvedena i mjera stalno raspoloživih mogućnosti. Stalno raspoložive

mogućnosti za banke su ograničene samo iznosom raspoloživog kolaterala pa kamtne stope na

ta sredstva ograničvaju koridor kretanja rekonoćne kamatne stope, a pozicija neto kreditora

sustava središnjoj banci omogućava veću kontrolu nad kretanjem prekonoćne kamatne stope.

Aktivno upravljanje likvidnošću uz pomoć operacija na otvorenom tržištu podrazumijeva

redovitu pristunost središnje banke na novčanom tržištu s ciljem stabiliziranja kamatnih stopa

i to prije svega prekonoćne kamatne stope, provođenjem jedne ili više vrsta operacija na

otvorenom tržištu. Budući da je prekonoćna kamatna stopa određena ponudom i potražnjom

za rezervama banaka kod HNB, osnova za upravljanje središnje banke likvidnošću

bankarskog sektora je prognoza ponude i potražnje za rezervama. Uz pomoć operacija na

otvorenom tržištu ponuda i potražnja pri danoj razini kamatnih stopa, postavlja se u

ravnotežu. Ponudu rezerva čine stavke iz bilance HNB-a koje utječu na likvidnost bankarskog

sektora, ali njihove promjene nisu pod neposrednom kontrolom središnje banke.

Najznačajniji autonomni činitelji su neto inozemna aktiva, gotov novac izvan banaka su

kunski depoziti države. Potražnja za rezervama određena jer ukupnim iznosom kunskog dijela

obvezne pričuve i potražnje za viškom likvidnosti. Autonomni činitelji prosječno su tijekom

2011. iznosili 25.999,8 milijuna kuna tj 18,8% više nego tijekom 2010. Od autonomnih

činitelja najveći je godišnji porast od 19,5% ostvaren kod neto inozemne aktive, dok je kod

gotovog novca izvan banaka zabilježen porast od 13,0%. Prosječna razina kunskih depozita

države smanjila se u 2011. godini za 51,5% u odnosu na prethodnu godinu što upućuje na to

da je država poboljšala upravljanje svojim sredstvima. Ukupna potražnja za rezervamaiznosila

je tijekom 2006. u prosjeku 27.011,0 milijuna kuna.

Od toga je kunski dio obvezne pričuve prosječno iznosio 26.516,7 milijuna kuna, a prosječni

višak likvidnosti 494,3 milijuna kuna. Prosječni se višak likvidnosti kretao po razdobljima

održavanja tijekom 2011., osim u prosincu, u rasponu od 358,9 milijuna kuna do 626,0

milijuna kuna. Kao što je to bilo 2010. godinem iznimka je posljednje razdoblje održavanja u

godini kad je prosječni višak likvidnosti na višim razinama te je u posljednjem razdoblju

2011. godine iznosio 1.205,5 milijuna kuna.

15

Prosječno stanje ukupne potražnje za likvidnošću tijekom 2011. godine bilo je za 18,8% veće

nego tijekom 2010. i uglavnom proizlati iz porasta kunskog dijela obvezne pričuve. Budući da

je prosječni iznos potražnje u 2011. godini bio veći od prosječnog iznosa ponudem

operacijama na otvorenom tržištu u prosjeku je tijekom 2011. likvidnost povećana (u neto

iznosu) za 1.011,2 milijuna kuna. Imajući u vidu da je cilj uvođenja operacija na otvorenom

tržištu bilo smanjenje volatilnosti prekonoćne kamatne stope, navodimo da su prosjećna

razina i volatilnost prekonoćne kamatne stope na novčanom tržištu ostvarene tijekom 2011.

bile manje nego 2010.

Pozicija HNB-a kao neto kreditora sustava osigurala je veću kontrolu nad kretanjem

prekonoćne kamatne stope. Prekonoćna kamatna stopa kretala se tijekom 2011. u

rasponu3,63% do 4,37% za razliku od 2010. kada se kretala u rasponu od 0,30% di 9,40%

(Godišnje izvješće HNB 2011).

Operacije na otvorenom tržištu kao instrument monetarne politike uvedene su u travnju 2005.,

s ciljem smanjenja oscilacija na novčanom tržištu i stabiliziranja kamatnih stopa kroz

olakšano kreiranje i povlačenje domaće kunske likvidnosti. Uz novi provedbeni okvir

monetarne politike Hrvatska narodna banka je vodila politiku stabilnog tečaja domaće valute

16

3. SUSTAV FEDERALNIH REZERVI

FED (eng. Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je

ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u.

Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je smatran

oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali bankovni bankroti, gubitci

deponenata, a 1907. bili su toliko izraženi da je potreba za stvaranjem središnje banke bila

neminovna.

U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku, ali su te banke

bile različitog porijekla od FED-a. Banke su bile privatne i bavile su se financiranjem

problema kraljeva, da bi se tijekom vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale

javne institucije. FED je konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a

decentralizirano koliko god je to moguće.

Američka centralna banka ili Federal Reserve Bank osnovana je kao odgovor učestalim

financijskim krizama i ekonomskim recesijama početkom 20. stoljeća u SAD-u. Osnutkom

FED-a 1913.godine stvoren je nacionalni menađer koji će upravljati svim novcem i kreditima

države potrebnim za funkcioniranje ekonomije (http://blog.ritelefax.hr/post/2003/08/030828-

fed.aspx: pregledano: 03.09.2013.)

Sistem federalnih rezervi sastoji se od 12 regionalnih FED banaka. Na čelu sistema FED-a je

Vijeće od 7 guvernera koje imenuje predsjednik SAD-a na 14 godina i čije imenovanje

potvrđuje Senat (Mishkin, Eakins, 2005 : 180). Ovih 7 guvernera dijeli vlast s predsjednicima

dvanaest banaka sistema Rezervi (Mishkin, Eakins, 2005 : 182).

Sustav Vijeća guvernera je takav da svake godine prestaje mandat jednog guvernera te se na

to mjesto bira novi guverner na četrnaestogodišnje razdoblje (Saunders, 2006 : 100).

Predsjednika i dopredsjednika Vijeća guvernera imenuje predsjednik SAD-a na period od 4

godine (Saunders, 2006 : 103). Kada FED odlučuje o suštinskim pitanjima reguliranja

novčane mase i cijene novca glasanjem rukovodi FOMC (Federalni komitet otvorenog

tržišta). U FOMC-u guverneri imaju sedam glasova dok predsjednici regionalnih banaka

Rezervi imaju pet glasova,a rotiraju se godišnje po regijama. Jedino predsjednik regionalnog

17

FED-a iz New Yorka, kao predsjednik banke važnije od svih drugih, uvijek ima pravo glasa.

FOMC se sastaje 8 puta godišnje.

Za svaku sjednicu se pripremaju detaljne analize statističkih gospodarskih pokazatelja za

svaku od dvanaest regija te za svaku gospodarsku granu posebno. Na osnovi tih podataka

FOMC određuje daljnju monetarnu politiku. U slučaju da količina novca i kredista raste

prebrzo, a gospodarstvo nije u mogućnosti proizvesti dovoljno dobara i usluga koji bi pokrili

rast potrošnje, vjerojatnost je pojavljivanja više stope inflacije (Sounders, 2006 : 103).

Kod prebrzog pada količine novca i kredita, potrošnja i gospodarska aktivnost se smanjuju što

dovodi do otpuštanja radnika,a može rezultirati recesijom u ekonomiji.

(http://blog,ritelefax,hr/post/2003/08/030828-fed.aspx pregledano: 03.09.2013.)

3.1. POVIJEST NASTANKA FED-A

Sustav federalnih rezervi utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. U početku nije bio

prihvaćen jer je smatran oblikom centralizirane vlasti. U to su vrijeme SAD-om vladali

bankovni bankroti, a početkom dvadesetog stoljeća bili su toliko izraženi da je potreba za

stvaranjem središnje banke bila neminovna.

U vrijeme kada je afirmiran FED, većina zemalja već je onda imala emisijsku banku, ali su te

banke bile različitog podrijetla od FED-a. To su bile prvatne banke i bavile su se

financiranjem problema kraljeva, da bi se nakon nekog vremena razvile u moderne emisijske

banke i postale javne institucije. FED je sačinjen u emisijsku banku koja decentralizirano vodi

monetarnu politiku SAD-a.

Američka centralna banka ili Federal Reserve Bank osnovana je kao odgovor učestalim

financijskim krizama i ekonomskim recesijama početkom 20. stoljeća u SAD-u. Osnutkom

FED-a 1913.godine stvoren je nacionalni menađer koji će upravljati svim novcem i kreditima

države potrebnim za funkcioniranje ekonomije. (http://blog.ritelefax.hr/post/2003/08/030828-

fed.aspx; pregledano: 03.09.2013.).

18

3.2. CILJEVI MONETARNE POLITIKE FED-A

Postoji šest temeljnih ciljeva koje uvijek spominje osoblje FED-a kada se govori o ciljevima

monetarne politike:

· visoka zaposlenost,

· ekonomski rast,

· stabilnost cijena,

· stabilnost kamatnih stopa,

· stabilnost financijskih tržišta,

· stabilnost na deviznom tržištu (http://blog,ritelefax.hr/post/2003/08/030828-fed.aspx;

pregledano: 03.09.2013.).

Međutim, najvažniji cilj FED-a je visoka zaposlenost. Zakon o zaposlenosti iz 1946. godine i

Zakon o punoj zaposlenosti i uravnoteženom rastu iz 1978-. godine (poznatiji kao Humphrey-

Hawkinsonov zakon) obvezuje marički vladu na promicanje visoke zaposlenosti u skladu sa

stabilnom razinom cijena (Mishkin, 2005 : 185).

Visoka zaposlenost je važan cilj iz dva razloga:

· visoka nezaposlenost dovodi do velikih problema za stanovništvo, obitelji imaju

financijske poteškoće, što može dovesti do porasta kriminala;

· kada je nezaposelnost visoka, u gospodarstvu su nezaposlenosti ne samo radnici, nego

i drugi resursi (poput zatvorenih tvornica i neiskorištene opreme), što onda rezultira

smanjenjem outputa (nižim bruto domaćim proizvodom).

Cilj stabilnog ekonomskog rasta usko je vezan s ciljem visoke zaposlenosti zato što će

poduzeća biti spremnija investirati u kapitalnu opremu da bi povećali produktivnosti i

ekonomski rast kad je nezaposlenost niska. Suprotno tome, kada je nezaposlenost visoka,

tvornice zatvorene poduzećima se ne isplati investirati u dodatne pogone i opremu (Sounders,

Cornett, 2006 : 102).

19

3.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE FED-A

Da bi se u potpunosti razumio način na koji FED vodi monetarnu politiku, potrebno je

prvotno prikazati i analizirati njegovu bilancu. ( Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 51)

U nastavku će biti prikazana struktura bilance sustava federalnih rezervi.

Tablica 1: Prikaz strukture bilance sustava federalnih rezervi

IMOVINA IZVORI IMOVINE

Državne vrijednosnice Novac u optjecaju

Diskontni zajmovi Rezerve

Zlato i specijalna prava vučenja MMF-a Depoziti državne riznice

Novčane stavke u procesu namire (ček) Strani i ostali depoziti

Ostala FED-ova imovina Ostale obveze i kapitalni računi

Izvori: Nikolić, N., Pečarić, M., Rimac Smiljanić, A.: Monetarna analiza, str.51

Prva, ujedno i najveća stavka u imovini bilance FED-a, odnosi se na državne vrijednosnice

putem kojih FED kontrolira količinu novca opticaju kroz instrument operacija na otvorenom

tržištu (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 51). Slijedeća stavka odnosi se na diskontne zajmove

(kratkoročnog su karaktera) koje FED odobrava bankama po diskontnoj stopi. Također, kao

stavke u svojoj imovinskoj strani bilance, FED ima i zlatne pričuve te specijalna prava

vučenja (special drawing rights – SDR). Specijalna prava vučenja služe za međunarodnu

namiru te su s propasti zlatnog standarda zamijenila zlato u međunarodnim financijskim

transakcijama (Sounders i Cornett, 2006 : 105).

Ukupni izvori imovine (izuzev stavki depozita državne riznice, deviznih depozita te ostalih

obveza) predstavljaju u biti već prije spomenut pojam monetarne baze (Nikolić i Pečarič,

2007 : 51).

U slijedećoj tablici prikazani su čimbenici koji utječu na promjene u monetarnoj bazi.

20

Tablica 2: Promjene u monetarnoj masi

ČIMBENIK Promjena u čimbeniku Promjena u monetarnoj bazi

Čimbenici koji utječu na

povećanje monetarne baze

↑ ↑

Bankovni akcepti i vladine

vrijednosnice

↑ ↑

Diskontni zajmovi ↑ ↑

Zlata i specijalna prava

vučenja

↑ ↑

Novčane stavke u procesu

namire

↑ ↑

Ostala FED-ova imovina ↑ ↑

Novac državne riznice ↑ ↑

Čimbenici koji utječu na

smanjenje monetarne baze

Depoziti državne riznice kod

FED-a

↑ ↓

Strani i ostali depoziti ↑ ↓

Ostale FED-ove obveze i

kapitalni računi

↑ ↓

Izvor: Nikolić, N., Pečarić, M., Rimac Smiljanić, A.: Monetarna analiza, str. 52

Same rezerve se odnose na dvije kategorije,to su rezerve za koje FED zahtijeva od poslovnih

banaka da ih deponiraju na račune koje imaju otvorene u FED-u (obvezne rezerve) te sve

dodatne rezerve koje banka odlučuje sama držati (osim u slučaju iznenadnih povlačenja

depozita te manjka sredstava na računu za namiru kod FED-a). Ove dvije kategorije rezervi

ujedno su i determinante potražnje za rezervama. Kod obveznih pričuva, većina depozitnih

institucija za istu izdvaja iz financijskih sredstava pohranjenih u trezoru, a u slučaju manjka

financijskih sredstava tereti se račun kod FED-a (na tako deponirana sredstva ne obračunavaju

se kamate). Nadalje, ponuda rezervi se može odvojiti na dvije komponente: pozajmljene

(borrowed reserve) i nepozajmljene rezerve ( nonborrowed reserve) (Mishkin i Eakins, 2005 :

185).

21

Financijska sredstva pozajmljena depozitnim institucijama putem diskontnih kredita nazivaju

se pozajmljene rezerve.

U prošlosti se takav način financiranja odnosio uglavnom na manji dio ukupne količine

ponude rezervi. Nepozajmljene rezerve su sredstva dodijeljenja depozitnim institucijama

preko nekih drugih kanala putem operacija na otvorenom tržištu. U svojoj monetarnoj

povijesti, FED je vodio monetarnu politiku preko više intermedijarnih ciljeva. Već je od prije

poznato iz makroekonomske teorije da se monetarna politika može voditi ili ciljanjem

kamatne stope, ili ciljanjem količine novčane ponude, pri čemu je vidljivo da se monetarna

politika ne može voditi istovremenim ciljanjem ove dvije varijable. FED je u prošlosti

provodio oba navedena načina vođenja monetarne politike.

3.4. NAČINI PROVEDBE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU

Najznačajniji instrument monetarne politike u SAD-u predstavljaju operacije na otvorenom

tržištu. Pod operacijama na otvorenom tržištu se podrazumijeva kupoprodaja državnih

vrijednosnica od centralne banke. Državne vrijednosnice SAD-a obuhvaćaju mjenice, zapise i

obveznice, dok operacije na otvorenom tržištu uključuju kupoprodaju mjenica, ustvari

kratkoročnih državnih vrijednosnih papira. Naime, u operacije na otvorenom tržištu ubraja se

i kupnja i prodaja vrijednosnih papira koje mogu izdavati državne agencije poput Federal

National Mortgage Association (državna hipotekarna agencija), te kupoprodaja bankarskih

akcepata, ali u zanemarivim iznosima.

Učinci transakcija na otvorenom tržištu ogledaju se u (Perišin, Šokman i dr., 2001 : 283):

· Promjeni iznosa novca na računima depozitnih institucija – ako središnja banka

prodaje npr. državne obveznice smanjiti će se iznos novca na računima banaka, a to će

bitno utjecati na smanjenje novčane mase, jer u tom slučaju ostaje manje novca za

multiplikaciju depozita putem kreditne ekspanzije banaka,

· Efekt operacija na otovrenom tržištu sastoji se u promjenama očekivanja, a njih budno

prate i analiziraju brokeri, dileri, bankari, investitori, itd. Temeljem aktivnosti na

otvorenom tržištu oni procjenjuju buduće kretanje cijena i kamatnjaka, a time i smjer

monetarne politike,

22

· Promjeni cijena i prinosa vrijednosnica na financijskim tržištima – kupnjom i

prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu mijenjaju se i njihove cijene, a time i

prinosi.

Državne vrijednosnice kao stavka u imovini bilance osnovne su pretpostavke provođenja

operacija na otvorenom tržištu, najznačajnijem instrumentu monetarne politike FED-a

(Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 54).

U slučaju da FED kupuje vrijednosne papire na otvorenom tržištu, dolazi do porasta količine

rezervi i depozita u bankarskom sustavu, dakle do porasta monetarne baze i ponude novca.

(Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 54). U drugom slučaju prodaje vrijednosnica na otvorenom

tržištu, doći će do smanjenja količine novca u opticaju, a nakon toga i do smanjenja rezervi

bankarskog sustava (kao i kreditnog potencijala) uslijed smanjenja monetarne baze. Metoda

kojom FED vodi monetarnu politiku je u jednostavnijoj verziji ovakva: sustav federalnih

rezervi putem monetarne politike utječe na realno gospodarstvo preko tržišta federalnih

rezervi. Na kraju dana stanja salda na računima koje banke imaju otvorene kod FED-a koriste

se u svrhu održavanja obvezne rezerve. Ukoliko određena depozitna institucija ocijeni da će

stanje na saldu krajem dana biti više nego što je potrebno te ako se ocijeni da će stanje tog

viška na računu potrajati duže vremena, institucija može odlučiti pozajmiti višak onim

institucijama koji imaju manjak na računu. Takva trgovina najčešće se odvija na tržištu

federalnih sredstava po određenoj stopi koju nazivamo stopa federalnih sredstava.

Stoga, ovdje se radi o prekonoćnom nekolateliziranom pozajmljivanju po danoj

međubankovnoj stopi, a ta stopa je naročito važna za provođenje monetarne politike FED-a

radi njenog ciljanja na kratkoročnu tržišnu kamatnu stopu, a posredstvom mehanizma

transmisije ima utjecaj i na dugoročne kamatne stope na tržištu te monetarne agregate.

U nastavku slijedi prikaz dva moguća scenarija kretanja kamatnih stopa u ovisnosti o

očekivanjima javnosti.

Prvi scenarij je trajno povećanje stope federalnih sredstava.

23

Slika 1: Efekt iznenadnog trajnog povećanja stope federalnih sredstava na krivulju prinosa

Izvor: Nikolić, N., Pečarić, M., Rimac Smiljanić, A.: Monetarna analiza, str. 55

Slika gore ilustrira pomake prinosa na obveznice uslijed nenajavljenog i trajnog povećanja

stope federalnih sredstava za jedan postotni bod. Prvobitna situacija prikazuje stopu

federalnih sredstava na početnoj razini koja je izjednačena s stopom prinosa na obveznice u

svrhu izbjegavanja špekulacija. Nenajavljenim povećanjem stope federalnih sredstava dolazi i

do proporcionalnog brzog povećanja stope prinosa na obveznice.

U idealnom slučaju prikazanom na prethodnoj slici, FED može koristiti jedinstvenu

kratkoročnu stopu s ciljem utjecaja na dugoročne kamatne stope (osnovna postavka teorije

očekivanja).

Drugi scenarij je da javnost očekuje da je promjena stope federalnih sredstava privremena.

24

Slika 2: Efekt iznenadnog trajnog povećanja stope federalnih sredstava na krivulju prinosa

Izvor: Nikolić, N., Pečarić, M., Rimac Smiljanić, A.: Monetarna analiza, str.56

Slika gore prikazuje realniji scenarij promijene stope federalnih sredstava u odnosu na sliku

prikazanu prije (Mishkin i Eakins, 2005 : 106). Kao i na prethodnoj slici dolazi do

nenajavljenog porasta stope federalnih rezervi za jedan postotni bod, a javnost ima očekivanja

da će se ta povišena stopa zadržati samo sljedećih godinu dana te da će se po isteku iste vratiti

na svoju početnu razinu. Kao rezultat početnog porasta stope federalnih sredstava, dolazi i do

brzog prilagođavanja vrijednosti prinosa obveznica na istu razinu. Pri isteku godine dana,

federalna stopa „vraća“ se na početnu razinu. Kao rezultat početnog porasta stope federalnih

sredstava, dolazi i do brzog prilagođavanja vrijednosti prinosa obveznica na istu razinu.

Istekom godine dana, federalna stopa se „vraća“ na početnu razinu te dolazi do laganog

snižavanja vrijednosti stope prinosa što se na slici ilustrira opadajućom krivuljom prinosa

(slika lijevo) (Mishkin i Eakins, 2005 : 56).

Budući da su dugoročni prinosi prosjek očekivanih budućih kratkoročnih prinosa, dugoročniji

prinosa znači i postepeni pad tekućeg prinosa (koji nikad neće biti manji od

„jučerašnjeg“prinosa) za sve ročnosti duže od godine dana zbog toga što se s vremenom sve

manji zbrojeni kratkoročni prinosi dijele na sve više jedinica vremena (Mishkin i Eakins,

2005 : 56).

25

Također je bitno napomenuti da će krivulja opadajućeg prinosa u beskonačnosti poprimiti

oblik asimptote, dakle neće nikad sjeći pravac jučerašnjeg prinosa (Mishkin i Eakins, 2005:

105).

3.4.1. Izravna kupnja i prodaja

Sustav federalnih rezervi provodi ovu vrstu operacije u slučajevima velike i trajne

neravnoteže na tržištu federalnih rezervi (Mishkin i Eakins, 2005 : 110). Takve transakcije

trajno povećavaju ili smanjuju veličinu portfolija federalnih rezervi, a samim time povećavaju

ili smanjuju vrijednost salda rezervi (Nikolić, Pečerić i dr., 2007 : 58).

Izravne kupnje ili prodaje mogu se provesti na više načina, prvi način se odnosi na kupnju ili

prodaju na sekundarnom tržištu. U situaciji kada odjel za trgovanje odredi kupiti

vrijednosnice i nakon što primi ponude primarnih dilera (bilo to u obliku određene vrste

vrijednosnice ili vrijednosnice određenog spektra ročnosti) te nakon što odredi količinu koju

će kupiti, mora također vrijednosnice razdijeliti te tako izvršiti seriju kupnji u različitim

segmentima spektra ročnosti kako bi se izbjegao preveliki udar na tržišne cijene (Mishkin i

Eakins, 2005 : 110). Drugi se način provodi putem kupnje vrijednosnica direktno od

međunarodnih institucija kao i prilagođavanja vrijednosnica bez potrebe izlaska na

sekundarno tržište.

Ovaj način provođenja operacija na otvorenom tržištu sve je rjeđi, uslijed moguće

netransparentnosti.

Dakle, operacije na otvorenom tržištu predstavljaju instrument kojim FED izravno utječe i na

količinu novca i količinu kredita u gospodarstvu, stoga su zbog takvog utjecaja, opracije na

otvorenom tržištu instrument monetarne politike kojim se FED najčešće koristi.

3.4.2. Ugovori o reotkupu (repo ugovori)

Posljednjih godina raste i značenje repo ugovora sa rastom transakcija. Njima se najviše

koriste komercijalne banke i dileri državnih vrijednosnica kao sredstvo alternative

financiranja zaliha njihovih državnih vrijednosnica.

„Repurchase and reverse“, puni naziv takvih transakcija, podrazumijeva pozajmljivanje

trenutačno raspoloživih sredstava, dok s druge strane, prodaju vrijednosnica zajmodavcu u

26

dogovoreno vrijeme i po dogovorenoj cijeni, koja uključuje kamatu. U takvoj transakciji

ugovorne stranke imaju različite pozicije i interese, pa se za istu transakciju može reći da je

repo i revers transakcija. Ona je repo transakcija s gledišta prodavatelja vrijednosnica (stranke

koja treba novac), a „revers repo“ s gledišta stranke koja nudi novac, odnosno kredit (Perišin,

Šokman i dr., 2001 : 291).

Repo transakcija ima dosta sličnosti s osiguranim kreditnim aranžmanima kod kojih određene

vrijednosnice služe kao kolaterali. Prodaja vrijednosnica s obvezom njihovog ponovnog

otkupa vrsta je kolateraliziranog zaduživanja i čini obvezu prodavatelja po kupovnoj cijeni,

koja odražava ugovornu obvezu prijenosa novca na račun kupca o konačnom roku dospijeća.

Za razliku od izravnih kupnji ili prodaja, ova vrsta operacija se provodi u svrhu privremenog

korigiranja nagore salda federalnih rezervi. Bit ovih transakcija sastoji se u kupovini

vrijednosnih papira od primarnog dilera pod dogovorom da ga diler otkupi na neki

specificirani datum u budućnosti (Perišin, Šokman i dr., 2001 : 59).

Nakon prikupljanja ponuda od primarnih dilera koje uključuju stopu i iznos sredstava koji

diler želi trgovati, ponude se razvrstavaju od više stope prema nižoj (Perišin, Šokman i dr.,

2001 : 59). Najprije se prihvaća ponuda s najvišom stopom te se nakon toga nastavljaju

prihvaćati ponude s nižim stopama sve dok se ne izjednači iznos ponuda s količinom

sredstava koje desk želi protrgovati. U situaciji kada je ponuđena količina pri najnižoj

kamatnoj stopi veća od onog iznosa sredstava koji se želi povući iz sustava, raspodjela se pri

toj stopi vrši prema pro rata načela. Većina repo ugovora ima rok od tjedan-dva dana. Kao

kolateral se uglavnom koriste trezorski zapisi, premda mogu i neke druge vrijednosnice koje

izdaju federalne agencije (Perišin, Šokman i dr., 2001 : 111).

Kupac vrijednosnica u većini repo poslova zadržava vlasništvo nad poslovima sve do isteka

ugovora, dok ih u međuvremenu može koristiti da bi aranžirao sljedeće repo ugovore, može ih

prodati ili isporučiti drugoj stranci kako bi ispunio obvezu. Ti poslovi posebice su važni za

dilere u oblikovanju njihovih strategija.

Kamatnim stopama ostvaruje se prinos u repo transakcijama, to je zapravo razlika između

prodajne cijene vrijednosnica koju je prodao zajmotražitelj i obvezao se ugovorom da će ju

otkupiti po višoj cijeni.

U nastavku slijedi grafikon koji prikazuje promjene na tržištu federalnih sredstava i tržištu

vladinih obveznica uslijed odluke FED-a da provede repo operaciju na otvorenom tržištu.

27

Slika 3: Procesni prikaz provođenja repo operacije

Izvor: Nikolić, N., Pečarić, M., Rimac Smiljanić, A.: Monetarna analiza, str. 60

Na lijevom grafu, do pomaka krivulje ponude ulijevo dolazi prilikom prodaje državnih

vrijednosnica od strane feda, odnosno smanjenja ponude rezervi uslijed čega će doći rasta

stope federalnih sredstava, s iὴ na i*ὴ. Desni graf, koji prikazuje tržište državnih

vrijednosnica,naznačuje pomak krivulje ponude udesno te povećanje kamatne stope sa iGB na

i*GB. Taj pomak relativno je manji u odnosu na onaj na tržištu federalnih sredstava iz prije

navedenih razloga. Prilikom rasta prinosa na federalna sredstva, prema kamatnoj arbitraži,

doći će do pada potražnje za državnim obveznicama što je na slici prikazano pomakom

krivulje potražnje za vladinim vrijednosnicama ulijevo i to dodatno povećava stopu prinosa na

tu imovinu.

Primjer repo ugovora: korporacija trenutno raspolaže viškom novca koji je spremna pozajmiti

na vrlo kratak rok (overnight – preko noći). Za taj iznos kupuje državne vrijednosne papire od

banke, koja obećava da će ponovno otkupiti na početku sljedećeg radnog dana po cijeni

neznatno iznad cijene koju je platila korporacija. Korporacija je zapravo pozajmila određenu

svotu na jedan dan (preko noći) i drži vrijednosne papire dok ih banka ne iskupi i tako vrati

kredit (http://limun.hr/main.aspx?id=22743, pregledano: 04.09.2013.)

Većina REPO-a iznosi iznad milijun dolara, a dospijeće im je obično 1 dan. Najčešće se

obnavljaju iz dana u dan. Sporazumi o reotkupu važno su sredstvo održavanja likvidnosti

banaka i pozajmljivanja viškova sredstava korporacija na vrlo kratke rokove.

28

3.4.3. Obratni ugovori o reotkupu

U svrhu privremenog apsorbiranja sredstava federalnih rezervi koriste se obratni ugovori o

reotkupu na način da transakcija uključuje prodavanje trezorskog zapisa primarnom dileru

pod uvjetom da ga otkupi na neki specificirani datum u budućnosti (Nikolić, Pečarić i dr,

2007 : 60).

Primanje ponuda uključuje količinu vrijednosnica koje se žele prodati te kamatnu stopu pri

kojoj se želi ta transakcija obavljati. Nakon što se ponude rangiraju, desk prihvaća najprije

one s najvišom kamatnom stopom (a samim time i najnižom ponuđenom cijenom

vrijednosnice) te se dalje prihvaćaju ponude s nižim stopama, sve dok se predviđeni iznos

likvidnosti koji se namjerava povući iz sustava ne izjednači s ukupnim iznosom ponuda. Kada

federalne rezerve prodaju primarnom dileru zapis, tereti se dilerov račun kod FED-a što

dovodi do pada ukupnog salda rezervi (Nikolić, Pečarić i dr, 2007 : 60).

3.4.4. Diskontno kreditiranje

Diskontno kreditiranje je instrument koji ima dvije funckije. Prva, nadopunjuje operacije na

otvorenom tržištu (u situaciji da sredstva plasirana tim putem ne budu dovoljna) u funkcijji

postizanja ciljane stope federalnih sredstava omogućavajući depozitnim institucijama

financijska sredstva uslijed viška potražnje nad ponudom te sprečavajući tako tržišnu

kontrakciju (Mishkin i Eakins, 2005 : 111).

Iako diskontno financiranje u svojoj ukupnoj sumi čini tek mali postotak financiranja banaka,

njegova je uloga vrlo bitna. Druga, u slučaju da se banka suoči s iznenadnim manjkom

sredstava na račun kod FED-a te tako ne budu u mogućnosti izvršavati svoje obveze

(privremena nelikvidnost) ili održavati obveznu pričuvu može se zadužiti kod FED-a (

Nikolić, Pečarić i dr., 2007: 61).

Diskontni okvir je dosta korišten način financiranja i u uvjetima zakazivanja financijskog

tržišta. Razlozi zakazivanja financijskog tržišta su razni, a najčešće su to operacijski

problemi, prirodne nepogode ili teroristički napad). Sve navedeno svjedoči o pozitivnim

stranama te snazi ovog instrumenta. Ipak, ovaj instrument ima i svojih nedostataka. Neki od

njih se odnose na nemogućnost reguliranja količine sredstava koja će biti plasirana putem

diskontnog okvira (Nikolić, Pečarić i dr, 2007 : 62).

29

Također, promjene u diskontnoj stopi, kao ključnoj stopi monetarne politike, može utjecati i

na ravnotežu u bilanci plaćanja. Među svim nedostacima se najčešće ističe „učinak

objavljivanja“ (Nikolić, Pečarić i dr, 2007 : 62). Radi se o sljedećem: problem s učinkom

najave često puta podložan je krivom tumačenju (Mishkin i Eakins, 2005 : 113). U slučaju da

stopa federalnih sredstava raste u odnosu na diskontnu stopu, doći će do porasta volumena

diskontnih zajmova što će dovesti do porasta rezervi te povećane ponude sredstava na tržištu

federalnih sredstava (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 62).

Da bi se spriječila situacija nastanka viška diskontnih zajmova, FED može povećati diskontnu

stopu tako da održi u skladu s tržišnim kamatnim stopama. Dakle, u situaciji kada raste

diskontna stopa, tržište to može interpretirati kao signal da se FED okreće restriktivnoj

monetarnoj politici, premda to i ne mora nužno biti slučaj (Mishkin i Eakins, 2005 : 115).

U sklopu diskontnog okvira, FED nudi tri vrste kredita: primarni, sekundarni i sezonski

kredit.

Primarni krediti su dostupni većinom financijski solventnim bankama na kratak rok (Mishkin

i Eakins, 2005 : 116). Iako se za ovu vrstu kredita ponekad ne traži iscrpljivanje ostalih izvora

financiranja primarni kredit se više koristi kao financijska potpora, a ne kao glavni izvor

financiranja. Upravo zbog toga FED ne inzistira previše na pojedinostima i razlozima

uzimanja kredita, već zahtijeva jedino iznos i rok otplate kredita (Nikolić, Pečarić i dr., 2007:

63).

U situaciji kada banka učestalo traži sredstva putem ovog oblika financiranja, FED može

tražiti dodatne informacije prije odluke dali da proširi kredit. Vremenski, dospijeće kredita se

može produljiti do maksimalno nekoliko tjedana, ali jedino u slučaju malih i srednjih

institucija koje su solventne, ali upravo zbog svoje veličine imaju problema s pristupom

financijskim tržištima (Nikolić, Pečarić i dr, 2007 : 63). Kamatna stopa na ove kredite

uglavnom se kreće oko jednog postotnog poena poviše ciljane stopefederalnih sredstava, te

upravo iznosi 5,00% (Nikolić, Pečarić i dr, 2007 : 63)

Sezonki kredit je namijenjen malim depozitnim institucijama u svrhu korekcije sezonskih

otklona u količini primljenih depozita i odobrenih kredita (Mishkin i Eakins, 2005 : 116).

Najčešće se radi o institucijama u pretežno poljoprivrednom i turističkom kraju (Mishkin i

Eakins, 2005 : 117). Sezonski kredit se temelji na tržišnoj kamatnoj stopi, te mu je kamatna

30

stopa vezana za prosječnu mjesečnu stopu na federalna sreddstva i primljene certifikate o

depozitu (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 63).

Stopa na kredite određena je prvog poslovnog dana perioda održavanja obvezne pričuve kao

prosjek efektivne stope federalnih sredstava i kamatne stope na CD s rokom do tri mjeseca

kroz prošli period održavanja pričuve (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 63).

Sekundarni krediti namjenjeni su institucijama koje nisu prihvatljive za primarne kredite, a

uglavnom se radi o institucijama slabijeg financijskog zdravlja. Uzimanje ovakvih kredita

pretpostavka je više razine supervizije nad dužnikom, a time pretpostavlja i veću količinu

informacija o njegovom poslovanju, financijskom stanju te razlozima uzimanja kredita.

Kamatna stopa na ove kredite se kreće od oko pola postotnog poena poviše kamatne stope

koja se odobrava na primarne kredite.

3.4.5. Važnost FOMC-a

FOMC (Federal open market committee) ili Federalni odbor za otvoreno tržište je odbor

unutar FED-a. Zadužen za nadzor operacija na otvorenom tržištu, te kreira politiku FED-a.

Formiraju ga predsjednik Vijeća guvernera, šest članova Vijeća guvernera, predsjednik

federalne rezervne banke New Yorka te četiri ostala regionalna FED-a.

Tri su alata monetarne politike kontrolirana od strane FED-a: operacije na otvorenom

tržištu , diskontnu stopu i obvezne pričuve . Upravni odbor FED-a odgovoran je za diskontne

stope i pričuvu, dok je FOMC odgovoran za operacije na otvorenom tržištu.

Kada FED odlučuje o bitnim pitanjima reguliranja novčane mase i cijene novca glasanjem

rukovodi FOMC (Federalni komitet otvorenog tržišta). U FOMC-u guverneri imaju sedam

glasova, a predsjednici regionalnih banaka Rezervi imaju pet glasova koji se rotiraju godišnje

po regijama. Samo predsjednik regionalnog FED-a iz New Yorka, kao predsjednik banke

važnije od svih drugih, uvijek ima pravo glasa. FOMC se sastaje osam puta godišnje, a za

svaku sjednicu pripremaju se detaljne analize statističkih gospodarskih pokazatelja za svaku

od dvanaest regija kao i za svaku gospodarsku granu posebno. Na toj osnovi FOMC određuje

daljnju monetarnu politiku. U slučaju da količina novca i kredista raste prebrzo, a

gospodarstvo nije u mogućnosti proizvesti dovoljno dobara i usluga koji bi pokrili rast

potrošnje, vjerojatnost je pojavljivanja više stope inflacije (Sounders i Cornett, 2006 : 103).

31

FOMC usmjerava i operacije poduzete od strane federalnih rezervi na deviznim tržištima iako

te intervencije koordinira sa Američkim ministarstvom financija, koje imaju odgovornost za

formuliranje politike razmijene vrijednosti američkog dolara.

Prema zakonu, FOMC se mora sastati najmanje četiri puta godišnje u Washingtonu, a mora

sadržavati osam redovitih sjednica koje se održavaju u intervalima od pet do osam tjedana.,

Članovi mogu biti pozvani da prisustvuju posebnom sastanku ili telefonskoj konferenciji ako

okolnosti zahtijevaju konzultacije ili razmatranje o djelovanju između redovitih sastanaka.

Sudjelovanje na sastancima je ograničeno zbog povjerljive prirode informacija i ograničeno je

članovima Odbora, stožernih časnika i drugih.

Prije svakog redovitog rasporeda sastanka FOMC, sustav osoblja priprema pisana izvješća o

prošlim i budućim gospodarskim i financijskim kretanjima koja se šalju članovima Odbora i

predsjednicima Reserve Banka-a. Izvješća izrađena od strane rukovodioca sustava otvorenog

tržišta o poslovanju na domaćem tržištu i otvorena u stranim valutama od posljednjeg

redovitog sastanka također se distribuiraju. Na sastanku, predaju se usmena izvješća o

sadašnjim i budućim poslovnim situacijama, uvjetima na financijskim tržištima te se

izvještava o međunarodnim financijskim kretanjima.

Nakon tih izvješća čalnovi Odbora izražavaju svoje stavove o stanju u gospodarstvu i bliskoj

budućnosti te o monetarnoj politici općenito.

(http://www.federalreserve.gov/monetarypolicy/fomc.htm, pregledano: 04.09.2013.).

32

4. EUROPSKA CENTRALNA BANKA

Europska središnja banka osnovana je prema Ugovoru o Europskoj uniji. Središnja je

institucija monetarnog sustava Europske unije. Europska središnja banka nužna je

institucija europske monetarne unije sa zadatkom da održava stabilnost europske valute -

eura i nadzire količinu novca u optjecaju.

Kao središnja banka cijelog sustava EU ima punu pravnu osobnost i pravo donošenja

obvezujućih oduka, te neovisnost od institucija Unije i njenih članica.

(http://www.ecb.europa.eu/ecb/html/index.en.html, pregledano: 05.09.2013.)

4.1. POVIJEST ECB-a

Europska središnja banka (European Central Bank - ECB) monetarna je vlast europske

monetarne unije. Njen osnutak bio je predviđen Ugovorom iz Maastrichta, kojim je pokrenut

projekt stvaranja monetarne unije kao nadogradnje unutarnjeg tržišta EU. Svečano je

osnovana 30. lipnja 1998. Odgovornost za provedbu europske monetarne politike preuzela je

1. siječnja 1999. Sjedište joj je u Frankfurtu.

ESB i ESSB osnovani su 1993. godine Ugovorom o Europskoj uniji, no dvije institucije su s

radom počele tek 1998. (ESB) odnosno 1999. (ESSB) uvođenjem eura u bezgotovinskom

platnom prometu. One su zamijenile Europski monetarni institut koji je osnovan 1994. u

okviru ekonomske i monetarne unije.

Glavni razlog njenog osnutka bilo je stvaranje monetarne unije s jedinstvenom valutom -

eurom.

Kako bi provodila svoju ulogu, ECB radi s "Europskim sustavom središnjih banaka" (ESCB)

koji pokriva svih 27 zemalja Europske unije. Međutim, samo 17 od njih je dosad usvojilo

euro. Tih 17 zemalja sačinjavaju "euro područje", a njihove središnje banke, zajedno s

Europskom središnjom bankom, čine tzv. "Eurosustav".

(http://www.ecb.europa.eu/ecb/history/emu/html/index.en.html, pregledano: 05.09.2013 )

33

4.2. CILJ MONETARNE POLITIKE ECB-a

Monetarna politika, kao jedan od glavnih dijelova makroekonomske politike, uključuje

određivanje ponude novca i visine kamata. Ponuda novca i visina kamte utječu na ulaganja u

kapitalna dobra i na drugu potrošnju koja je osjetljiva na kamate. Koristeći ova dva elementa

države mogu utjecati na razinu ukupnog trošenja, stopu rasta i na razinu proizvodnje, razine

zaposlenosti i nezaposlenosti, te na stopu inflacije i razinu cijena (Samuelson i Nordhaus,

2000 : 34).

Primarni cilj ECB-a je održavanje stabilnosti cijena, s tim da ECB ne dovodi u pitanje svoj

osnovni cilj, te podupire opću ekonomsku politiku EU. Ostali ciljevi su sekundarnog

karaktera i ne smiju dolaziti u sukob s primarnim ciljem.

Zadaci ECB su: (http://www.hnb.hr/medjunarodna_suradnja/h-institucionalni-ustroj.htm;

pregledano: 04.09.2013.)

· definiranje politike Eurosustava;

· odlučivanje, koordiniranje i praćenje operacija monetarne politike;

· donošenje pravnih akata ( ponajprije smjernica i uputa da bi operacije koje se provode

decentralizirano putem nacionalnih središnjih banaka bile konzistentne);

· planiranje, koordinacija i praćenje izdavanja novčanica eura;

· intervencije na devoznom tržištu;

· međunarodna i europska suradnja;

· praćenje financijskih rizika te

· savjetodavna uloga prema institucijama EU i nacionalnim vlastima.

Cilj održavanja stabilnosti cijena dodijeljen je od strane Europske zajednice. Veliki broj

ekonomskih istraživanja pokazuje da će monetarna politika doprinijeti najviše poboljšanju

gospodarske perspektive i podizanju životnog standarda građana te će zadržavati stabilnost

cijena. Teoretske osnove monetarne politike pokazuju da monetarna politika u posljetku

jedino može utjecati na razinu cijena u gospodarstvu.

Komitet podržava opće gospodarske politike u Europskoj zajednici, ako to nije u suprotnosti s

viljem stabilnosti cijena. U članku 2. Ugovora o Europskoj uniji, navodi se da ima za cilj

promovirati „ekonomski i socijalni razvoj te visoku razinu zaposlenosti i postizanja

34

uravnoteženog i održivog razvoja“. Eurosustav djeluje u skladu s načelom otvorenog tržišnog

gospodarstva i slobodne konkurencije, što potiče efikasnu raspodjelu resursa. Jedan od

glavnih elemenata monetarne politike, koje je donijelo Upravno vijeće i koje se korisiti za

procjenu definiranja stabilnosti cijena u euro području kao cjelini je mjera inflacije koja se

zove HICP (harmonizirani indeks potrošačkih cijena). HICP za euro područje treba biti ispod

ili blizu 2% i on je usklađen sa svim zemljama članicama EU. Cilj je održavati inflaciju ispod

ili blizu 2% u srednjem roku (http://www.ecb.int/mopo/html/index.en.html pregledano:

04.09.2013.).

Srednjoročno gledano, monetarna politika ne može utjecati na inflaciju u kratkom roku, tj.

potreban je vremenski razmak dok mjere počnu djelovati i tako je kratkoročna lepršavost

inflacije neizbježna.To je ključna odredba monetarne politike.

Stabilnost cijena omogućava viši životni standard jer su inflacija i deflacija nepoželjni

femomeni. Obje su povezane s visokim troškovima i imaju vrlo štetne posljedice.

4.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE ECB-a

Ciljne varijeble monetarne politike mogu biti neki monetarni agregati, stopa rasta BDP-a,

tečaj, stopa inflacije ili kamatna stopa, odnosno, može se provoditi politika ciljanja stope rasta

BDP-a i smanjivanje oscilacija, ciljanja monetarnih agregata, ciljanja nominalnog tečaja,

inflacije ili ciljanja kamatne stope na temelju stope inflacije i jaza između aktualnog BDP-a i

BDP-a pri punoj zaposlenosti. Monetarnoj je politici na raspolaganju niz instrumenata kojima

može djelovati na ostvarivanje operativnih ciljeva, posrednih i konačnih ciljeva monetarne

politike (Grgić i Bilas, 2008 : 431).

Monetarna kretanja u Europskoj monetarnoj uniji su od velike važnosti za Hrvatsku i druge

tranzicijske zemlje koje teže bržem ulasku u EU, kao i zbog postojeće velike gospodarske

povezanosti s Unijom. Europska središnja banka u provođenju monetarne prilike koristi:

politiku otvorenog tržišta,posebne (ustaljene) olakšice i politiku rezervi likvidnosti.

Najvažnija je politika otvorenog tržišta jer se njome upravlja kamatnim stopama, likvidnošću

bankarskog sustava i gospodarstva te se signaliziraju pravci promjena u monetarnoj politici. U

35

tom su kontekstu najvažnije tzv. Revers transakacije koje se odnose na repo ugovore ili

kolatateralizirane kredite (Perišin, Šokman i dr., 2001 : 307).

Osim reverznih transakcija koriste se i izravne i outright transakcije, emisija zadužnica,

devizni swap i prkupljanje oročenih depozita kod nacionalnih središnjih banaka. Reverzne

transakcije obično se koriste kod glavnih operacija refinanciranja i kod dugoročnih operacija

refinanciranja, ali se koriste i kod operacija finog prilagođavanja.

Europska središnja banka se u reguliranju količine novca u opticaju služi sljedećim

instrumentima monetarne politike (Perišin, Šokman i dr., 2001 : 307):

· operacijama na otvorenom tržištu,

· politikom rezervi likvidnosti,

· ustaljenim pogodnostima kreditiranja banaka od strane Europske centralne banke.

U sljedećoj tablici dan je pregled instrumenata monetarne politike kojima se Europska

centralna banka korisiti u reguliranju ponude novca u Europskoj uniji.

36

Tablica 3: Instrumenti monetarne politike Europske centralne banke (ECB)

Operacije

monetarne

politike

Vrste transakcija Dospijeće Učestalost Procedura

ponude Pribavljanje

likvidnosti

Apsorbcija

likvidnosti

OPERACIJE NA OTVORENOM TRŽIŠTU

Glavne

operacije

refinanciranja

Reverzne

transakcije

Dva tjedna Tjedno Standardna

ponuda

Dugoročnije operacije

Reverzne

transakcije

Tri mjeseca Mjesečno Standardna

ponuda

Reverzne

transakcije

Valutni

swap

Nestandardizirani Neredovito Brza

ponuda

Operacije

finog

prilagođavanja

Valutni

swap

Prikupljanje

oročenih depozita

Nestandardizirani Neredovito Bilateralni

dogovori

Reverzne

transakcije

Nestandardizirani Neredovito Bilateralni

dogovori

Izravne

kupnje

Izravne

prodaje

Nestandardizirani Neredovito Bilateralni

dogovori

Strukturne

operacije

Reverzne

tansakcije

Emisija

zadužnica

Standardizirano i

nestandardizirano

Redovito i

neredovito

Standardna

ponuda

Izravne

kupnje

Izravne

prodaje

Neredovito Bilateralni

dogovori

USTALJENE KREDITNE POGODNOSTI (STANDING FACILITIES)

Kreditne

pogodnosti za

nepredviđene okolnosti

Reverzne

transakcije

Prekonoćne Uz dobrenje druge strane

Depozitne

pogodnosti

Depoziti Prekonoćne Uz odobrenje druge strane

POLITIKA REZERVE LIKVIDNOSTI

Provodi se putem minimalne i obvezne rezerve od strane ECB. Obračunava se krajem mjeseca.

Izvor: ECB, the single monetary policy in stage three, September 1998.g., Frankfurt, str.8

37

4.4. NAČIN PROVEDBE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU OD STRANE ECB-a

U okviru politike otvorenog tržišta ECB se koristi sljedećim operacijama:

· Glavne operacije refinanciranja,

· Dugoročnije operacije refinanciranja,

· Operacije finog prilagođavanja,

· Strukturalne operacije.

4.4.1. Glavne operacije refinanciranja

Glavne operacije refinanciranja najvažnije su u okviru operacija otvorenog tržišta. Glavna

uloga im je usmjeravanje kretanja financijskog tržišta jer daju važne signale koji utječu na

ponašanje transaktora. Poboljšavaju likvidnost na tržištu i signaliziraju neravnotežu

monetarne politike s obzirom na razinu poduzetih mjera. Operacije se izvode svaka dva tjedna

s rokom dospijeća od dva tjedna, a provode ih članice ESCB-a (Europskog sustava središnjih

banaka na čelu sa ECB), u skladu s programom investicija koji određuje ECB. Dugoročnije

operacije refinanciranja realiziraju se svaku srijedu u mjesecu, imaju rok dospijeća tri

mjeseca, a cilj im je dodatno poboljšanje likvidnosti financijskog tržišta u dugom roku. Za

razliku od glavnih operacija refinanciranja ne signaliziraju tržištu nove smjerove monetarne

politike. Kamatne stope se uglavnom slobodno formiraju, au određenim rijetkim situacijama

ECB ih svojim diskrecijskim pravom može fiksirati na određenoj razini.

U 2012. godini iznosi dodjeljeni putem glavnih operacija refinanciranja iznosili su od 280

milijardi eura do 338 milijardi eura. Prosječan broj ponuda iznosio je 337. Likvidnost

ostvarena preko operacija glavnoga refinanciranja, u prosjeku je iznosila 73% ukupne neto

likvidnosti, koju je Eurosustav ostvario putem operacije monetarne politike (Annual report

HNB, 2012).

4.4.2. Operacije finog prilagođavanja

Operacije finog prilagođavanja poduzimaju se u cilju ublažavanja i sprečavanja iznenadnih

oscilacija kamatnih stopa i napetosti na financijskom tržištu. Riječ je o brzim i

pravovremenim akcijama koje usmjeravaju trend tržišta u željenom smjeru sa što manje

odstupanja, zbog čega se i nazivaju fino prilagođavanje.

38

Raspored aukcija nije unaprijed određen, već se postupa u skladu s tendencijama na tržištu

(Gruawe, 2007 : 262). 2012. godine ECB je ukupno proveo jedanaest operacija finog

prilagođavanja, pet ih je povećalo dok ih je šest smanjilo likvidnost (Gruawe, 2007 : 262).

4.4.3. Operacije strukturalne naravi

Operacije strukturalne naravni odnose se na emisiju zadužnica, reversne transakcije i izravne

transakcije (Gruawe, 2007 : 262). Poduzimaju se kad ESCB želi prilagoditi poziciju ESCB

prema financijskom sektoru. Izravne transakcije se poduzimaju samo za strukturno i fino

prilagođavanje. Valutni swap se provodi putem simuliranih spot terminskih transakcija eura

prema drugim valutama u operacijama finog prilagođavanja s ciljem upravljanja likvidnošću i

kamatnim stopama (Lovrinović, Perišin i dr., 2001 : 310).

Pri tome europski sustav središnjih banaka (ESCB) kupuje ili prodaje euro spot stranu valutu i

u isto vrijeme je prodaje ili kupuje natrag i to na terminski utvrđen datum. U ugovoru se

prethodno specificira razlika u tečajevima (tzv. swap points) između spot i terminske

transakcije (Lovrinović, Perišin i dr., 2001 : 310). Prikupljanje oročenih depozita banaka kod

nacionalnih središnjih banaka koristi se samo za operacije finog prilagođavanja s ciljem

apsorpcije likvidnosti na tržištu (Gruawe, 2007 : 263).

39

5. HRVATSKA NARODNA BANKA

Ustavom Republike Hrvatske određeno je da je Hrvatska narodna banka središnja banka

Republike Hrvatske. Zakonom o Hrvatskoj narodnoj banci uređeni su položaj, zadaće,

vlasništvo nad kapitalom središnje banke, njezine ovlasti i ustroj te njezin odnos s tijelima

Republike Hrvatske, bankama i međunarodnim institucijama i organizacijama.

(http://www.hnb.hr/o-hnb/ho-hnb.htm : pregledano: 05.09.2013.)

U ostvarivanju svojega cilja i obavljanju svojih zadataka Hrvatska narodna banka samostalna

je i neovisna. Hrvatska narodna banka ima svojstvo pravne osobe, ali se ne upisuje u sudski

registar. Sjedište Hrvatske narodne banke je u Zagrebu. Pečat Hrvatske narodne banke

sadržava prikaz grba Republike Hrvatske i ime Hrvatske narodne banke. Hrvatsku narodnu

banku zastupa guverner Hrvatske narodne banke. Hrvatska narodna banka u isključivom je

vlasništvu Republike Hrvatske. (Lovrinović, Ivanov, 2009 : 98 )

Cilj Hrvatske narodne banke jest održavanje stabilnosti cijena. Ne dovodeći u pitanje

ostvarivanje svojega osnovnog cilja, Hrvatska narodna banka podupire opću gospodarsku

politiku Europske unije podupirući ciljeve Europske unije sukladno članku 3. Ugovora o

Europskoj uniji. Hrvatska narodna banka djeluje u skladu s načelom otvorenog tržišnog

gospodarstva, slobodne konkurencije, dajući prednost učinkovitoj raspodjeli sredstava, a u

skladu s načelima iz članka 119. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

(http://www.hnb.hr/o-hnb/ho-hnb.htm : pregledano: 05.09.2013.)

Zadaci Hrvatske narodne banke su (Lovrinović, Ivanov, 2009 : 99)

1. Utvrđivanje i provođenje monetarne i devizne politike,

2. držanje i upravljanje međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske,

3. izdavanje novčanica i kovanog novca,

4. o izdavanje i oduzimanje odobrenja i suglasnosti u skladu sa zakonima kojima

se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni

promet, institucija za elektronički novac i platnih sustava te devizno poslovanje

i poslovanje ovlaštenih mjenjača,

40

5. o obavljanje poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se

uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni

promet, institucija za elektronički novac i platnih sustava,

6. vođenje računa kreditnih institucija i obavljanje platnog prometa po tim

računima, davanje kredita kreditnim institucijama i primanje u depozit

sredstava tih institucija,

7. uređivanje i unapređivanje sustava platnog prometa,

8. obavljanje zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku,

9. donošenje podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti,

10. pridonošenje stabilnosti financijskog sustava u cjelini i

11. obavljanje ostalih, zakonom utvrđenih poslova.

U nastavku slijedi shematski prikaz organizacijske strukture HNB-a.

Shema 1: Organizacijska struktura HNB-a

Izvor: http://www.hnb.hr/o-hnb/ho-hnb.htm (pregledano: 05.09.2013.)

Savjet Hrvatske narodne banke sastoji se od osam članova, a čine ga guverner, zamjenik

guvernera i šest viceguvernera Hrvatske narodne banke nadležan i odgovoran za ostvarivanje

cilja i izvršavanje zadataka Hrvatske narodne banke. Savjet Hrvatske narodne banke utvrđuje

politike koje su vezane uz djelovanje Hrvatske narodne banke.

41

5.1. POVIJEST HNB-a

Ustav Republike Hrvatske, donesen 21. prosinca 1990., odredio je u članku 53. Hrvatsku

narodnu banku kao središnju banku Republike Hrvatske i utvrdio njezine odgovornosti:

"Narodna banka Hrvatske je središnja banka Republike Hrvatske. Narodna banka Hrvatske

odgovorna je, u okviru svojih prava i dužnosti, za stabilnost valute i za opću likvidnost

plaćanja u zemlji i prema inozemstvu. Narodna banka Hrvatske u svom radu je samostalna i

odgovorna Hrvatskom saboru. Dobit ostvarena poslovanjem Narodne banke Hrvatske pripada

državnom proračunu. Položaj Narodne banke Hrvatske uređuje se zakonom." Uredbom o

Narodnoj banci Hrvatske od 8. listopada 1991. i Odlukom o zamjeni jugoslavenskih dinara

hrvatskim dinarima (stupile na snagu 23. prosinca 1991.) detaljnije su utvrđene i razrađene

odgovornosti i funkcije središnje banke. Zakon o Narodnoj banci Hrvatske od 4. studenoga

1992. zamijenio je spomenutu Uredbu i utvrdio pravni okvir poslovanja središnje banke

Hrvatske. Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske od 15.

prosinca 1997. ime hrvatske središnje banke promijenjeno je u Hrvatska narodna banka.

(http://www.hnb.hr/o-hnb/h-opis-hnb.htm: pregledano: 05.09.2013.)

Promjenama Ustava Republike Hrvatske izmijenjen je spomenuti članak 53. Ustava, koji sada

glasi: "Hrvatska narodna banka je središnja banka Republike Hrvatske. Položaj, prava i

dužnosti Hrvatske narodne banke uređuju se zakonom. Hrvatska narodna banka u svom radu

je samostalna i odgovorna Hrvatskom saboru" (Narodne novine br. 41/01).

Zakonom o Hrvatskoj narodnoj banci donesenim 5. travnja 2001. utvrđeni su, između

ostaloga, položaj, poslovi, vlasnički status, ovlaštenja i ustroj hrvatske središnje banke. Tim je

zakonom ojačana institucionalna, financijska i personalna neovisnost hrvatske središnje

banke, a pravni okvir u skladu s kojim mora poslovati približen standardima Europske unije.

Njime je određeno da je postizanje i održavanje stabilnosti cijena osnovni cilj djelovanja

HNB-a.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o HNB-u donesenim u prosincu 2006. godine

dodatno je učvršćena neovisnost središnje banke i stvorene zakonske pretpostavke da, danom

pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, HNB postane sastavni dio Europskog

42

sustava središnjih banaka (ESSB) te da počne obavljati svoje zadatke u skladu sa Statutom

ESSB-a i Europske središnje banke (ESB).

U srpnju 2008. godine na snagu je stupio Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, kojim se pravni

okvir djelovanja hrvatske središnje banke dodatno usklađuje s pravnim standardima Europske

unije, posebno u dijelu koji se odnosi na stupanj neovisnosti središnje banke (institucionalne,

funkcionalne, osobne i financijske neovisnosti) i na cilj Hrvatske narodne banke, te se stvaraju

preduvjeti za nesmetano funkcioniranje HNB-a u okviru ESSB-a i ESB-a i uvođenje eura kao

službene novčane jedinice Republike Hrvatske. Zakon o HNB-u, u pripremi kojeg su

prihvaćene primjedbe Europske središnje banke i Europske komisije, uzima u obzir i

očekivane promjene u ostalim nacionalnim propisima, primjerice uvođenje pojma kreditne

institucije, pojma sustav za namiru platnih transakcija i dr., u opsegu koji proizlazi iz potreba

ovoga Zakona, a sadrži i druge nužne prilagodbe koje proizlaze iz Statuta ESSB-a i ESB-a i

sekundarnih pravnih izvora Europske unije (uredaba, preporuka, smjernica i sl.)

(http://www.hnb.hr/o-hnb/h-opis-hnb.htm: pregledano: 05.09.2013.).

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (Narodne novine br.

54/13.) poboljšano je reguliranje dijela materije u odnosu na izravnu primjenu europskih

propisa te su jasno razgraničene ovlasti HNB-a i Europske središnje banke, posebno nakon

uvođenja eura kao službene novčane jedinice. Također je definirano provođenje monetarne

politike i upravljanje međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske nakon pristupanja

Republike Hrvatske Europskoj uniji. Navedenim izmjenama omogućava se i provedba uredbi

Europske unije te usklađivanje s postojećim zakonodavnim okvirom u Republici Hrvatskoj.

Prijelazna, privremena valuta osamostaljene hrvatske države bio je hrvatski dinar, uveden 23.

prosinca 1991., a od 1. siječnja 1992. postao je jedinim zakonitim sredstvom plaćanja u

Republici Hrvatskoj. Kuna, kao trajno službeno sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj,

uvedena je 30. svibnja 1994. (http://www.hnb.hr/o-hnb/ho-hnb.htm: pregledano: 05.09.2013.)

43

5.2. CILJ MONETARNE POLITIKE HNB-a

Osnovni cilj monetarne politike HNB-a je stabilnost cijena. Instrumenti monetarne politike

Hrvatske narodne banke u funkciji su dvaju ciljeva monetarne politike unapređenja

monetarnog upravljanja uvođenjem operacija na otvorenom tržištu radi smanjivanja

volatilnosti prekonoćne kamatne stope na novčanom tržištu i stvaranja preduvjeta za jačanje

kamatnog kanala monetarne politike, (http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2005/h-

instrumenti-monetarne%20politike-pricuve.pdf: pregledano: 12.09.2013. ) :

· daljnjeg usporavanja i zaustavljanja rasta inozemnog zaduživanja radi

održavanja makroekonomske stabilnosti.

5.3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE HNB-a

U provođenju monetarne politike Hrvatska narodna banka ima na raspolaganju različite mjere

i instrumente:

· Operacije na otvorenom tržištu (redovite, operacije fine prilagodbe i strukturne

operacije)

· Stalno raspoložive mogućnosti,

· Obvezna pričuva,

· Devizne intervencije.

U nastavku će se detaljnije objasniti istrumenti monetarne politike HNB-a.

44

5.3.1. Devizne intervencije

Hrvatska narodna banka putem deviznih aukcija kupuje i prodaje devize poslovnim bankama

u Republici Hrvatskoj (Rimac, Smiljanić, 2005 : 18-20). Kupujući devize povećava svoju neto

inozemnu aktivu tj. međunarodne pričuve i povećava količinu primarnog novca odobravajući

kunsku protuvrijednost poslovnim bankama na njihove račune za namiru koje ona vodi za

sebe (Rimac, Smiljanić, 2005 : 48). Tim činom ona povećava likvidnost poslovnih banaka, a

time i njihov kreditni potencijal koji, o ovisnosti o potražnji za kreditima i spremnosti

poslovnih banaka da ih odobravaju, utječe na količinu stvaranja depozitnog novca kroz

multiplikaciju kredita poslovnih banaka. Preko 90% primarnog novca u Republici Hrvatskoj

je emitirano kroz devizne aukcije Hrvatske narodne banke. Posljedica toga je da međunarodne

pričuve i novčana masa u Republici Hrvatskoj rastu skoro po jednakim stopama. Kretanja

međunarodnih pričuva i novčane mase u Republici Hrvatskoj. U nastavku slijedi grafikon koji

prikazuje kretanje deviznih transakcija HNB-a od 2007. do 2011. godine.

Grafikon 1: Devizne transakcije HNB-a za razdoblje od 2007. do 2011. godine

Izvor: http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/h-god-2011.pdf (pregledano: 05.09.2013.)

Iz prethodnog grafikona zaključiti će se da su glavni instrument monetarne politike u 2011.

godini bile devizne transakcije. Prema potrebi, HNB je utjecao na kunsku i deviznu likvidnost

sustava intervencijama na deviznom tržištu i izravnim kupoprodajama deviza s državom te

time očuvao stabilan tečaj domaće valute. Važan monetarni učinak imalo je i povećanje stope

45

obvezne pričuve s 13% na 14% u listopadu, čime je ograničena likvidnost banka, a korištenje

ostalih instrumenata monetarne politike nije znatno utjecalo na kreiranje i povlačenje

primarnog novca. U prvih šest mjeseci u odnosu na drugu polovinu godine razlikovalo se

monetarno okružje i kretanje tečaja kune prema euru. Tečaj je bio stabilan u prvoj polovini

godine, a kunska je likvidnost bila iznimno visoka. Znatna kunska sredstva u iznosu od 6,3

mlrd. kuna otkupljena su i kreirana od strane HNB-a priljevom deviza na osnovi inozemnog

zaduživanja države u ožujku. Stabilnom monetarnom okružju u prvoj polovini godine

pridonijelo je i spuštanje stope minimalne devizne likvidnosti s 20% na 17% u ožujku, čime

je oslobođeno približno 850 mil. EUR. To je rezultiralo povećanjem kreditnog potencijala

poslovnih banaka i poboljšanjem devizne likvidnosti sustava. S obzirom da je tečaj domaće

valute bio stabilan, u prvih šest mjeseci nije bilo deviznih intervencija središnje banke.

Deprecijacijski pritisci na tečaj kune prema euru počeli su jačati tijekom ljetnih mjeseci.

http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/h-god-2011.pdf (pregledano: 05.09.2013.)

Navedena kretanja su posljedica velikih priljeva stranih sredstava plaćanja u Republiku

Hrvatsku posljednjih godina poput: priljeva od turizma,privatizacija banaka i poduzeća,

kupnja nekretnina od stranih državljana, zahtjev održavanja obvezne visoke međunarodne

rezerve, doznaka stranih radnika te visoke razine eksterne zaduženosti poduzeća, banaka,

stanovništva i države (Rimac, Smiljanić, 2005 : 38).

Navedena kretanja utječu da središnja banka otkupljuje devize na deviznom tržištu i time

stvara primarni novac. Viškove likvidnosti stvorene deviznim transakcijama, središnja je

banka često prisiljena sterilizirati drugim mjerama monetarne politike, primjerice obveznom

rezervom ili obaveznim upisom blagajničkih zapisa. Veliki kapitalni priljevi stranog novca uz

stvaranje viška likvidnosti u financijskom sustavu stvaraju i aprecijacijske pritiske na

vrijednost domaće valute koji dodatno negativno djeluje na robnu razmjenu sa inozemstvom i

razinu interne i eksterne zaduženosti (Rimac, Smiljanić, 2005 : 19).

Provođenje deviznih aukcija nije unaprijed određeno već se one provode po diskercijskoj

odluci Hrvatske Narodne Banke. Osnovni cilj njihovog uvođenja je očuvanje stabilnosti

domaće valute kao i održavanje likvidnosti plaćanja u zemlji i inozemstvu (Smiljanić, 2005 :

19). Aukcije mogu biti jednostrane i obostrane. Ukoliko središnja banka kupuje i prodaje

devize istovremeno, provode se obostrane aukcije, dok kod jednostranih aukcija HNB prodaje

ili kupuje devize (Lovrinović, Ivanov, 2009 : 115).

46

Pristup aukcijama središnje banke imaju sve banke koje su ovlaštene za obavljanje poslova

platnog prometa s inozemstvom.

Središnja banka može kupovati i prodavati devize na deviznom tržištu te na taj način direktno

utjecati na količinu novca u gospodarstvu, a ujedno i na devizni tečaj zemlje.

Indirektno, kroz kanal deviznog tečaja monetarnog transmisijskog mehanizma središnja banka

djeluje na domaću agregatnu potražnju ali i na cijene uvezene robe, a time i na moguće

inflatorne i deflatorne pritiske. Kupujući strana sredstva plaćanja, središnja banka pušta

dodatnu količinu domaćeg novca u optjecaj te povećavajući ponudu snižava njegovu cijenu,

tj. dolazi do deprecijacije ili aprecijacije domaće valute. S jeftinijim domaćim novcem

domaća roba i usluge na inozemnim tržištima postaju jeftiniji, uz pretpostavku elastične

potražnje, što rezultira većom potražnjom za proizvodima i većim neto izvozom, a odražava

se i na rast agregatne potražnje.

5.3.2. Politika obvezne rezerve

Obvezna rezerva svrstava se u klasičan instrument monetarno-kreditne politike. U uvjetima

kada monetarna vlast raspolaže ograničenim brojem instrumenata obvezna rezerva obično

ima, uz eskontnu stopu, vodeću ulogu (Lovrinović, Ivanov, 2009: 123). To je instrument

direktnog djelovanja na poslovanje banaka. Ukoliko je stopa obvezne rezerve veća, odnosno

banke moraju veći postotak novca držati u rezervama središnje banke, to znači da bankama

preostaje manje novca za plasiranje kredita, što smanjuje likvidost banka i i količinu novca u

opticaju. Uloga obvezne rezerve značajna je ukoliko se želi povećati ili smanjiti novčana

masa upravo zbog svoje gotovo trenutačne učinkovitosti. Učinkovitost u ovom slučaju se

interpretira kao sposobnost instrumenta obvezne rezerve da u kratkom roku - gotovo trenutno

- ostvari cilj monetrarnih vlasti u pravcu povećanja ili smanjenja sveukupne likvidnosti pri

čemu cijena (troškovi) koju zbog toga trpe sudionici procesa reprodukcije - izravna i

neizravna - može biti značajna (http://www.rifin.com/ekonomska-politika/53-obvezna-

rezerva-porez-na-depozite : pregledano 05.09.2013. ).

Smisao obvezne rezerve je u smanjenju ili povećanu likvidnosti bez obzira kako se odredi

osnovica za njezino obračunavanje. Određenje osnovice za obračun obvezne rezerve svakako

nije neutralno. Upravo suprotno, treba istaći značajne posljedice koje ima određenje osnovice

za obračun obvezne rezerve na ukupna monetarna pa samim time i privredna kretanja.

47

Povećanje stope obvezne rezerve, kao i povećanje porezne stope, ima sve veće troškove i sve

manju učinkovitost promatraju li se učinci kojima se želi povećanjem obavezne rezerve

ostvariti i troškove koji nastaju povećanjem obvezne rezerve.

Dosadašnji slijed određenja obvezne rezerve kao instrumenta monetarno-kreditne politike u

definiconom smislu se može izjednačiti sa porezom. Obvezna rezerva može se definirati kao

porez gdje je poznat: porezni obveznik, porezna osnovica, porezna stopa.

U provođenju politike obveznih rezervi HNB se služi

· obveznom rezervom,

· graničnom obveznom rezervom,

· posebnom obveznom pričuvom.

(http://www.hnb.hr/monet/instrumenti_i_mjere/2013/h-instrumenti-i-mjere_12-2013.pdf

: pregledano: 05.09.2013.)

Obveznici posebne obvezne rezerve su također domaće banke i štedne banke te podružnice

stranih banaka. Osnovica za obračun sastoji se od kunskog dijela koji čini pozitivna razlika

između prosječnog dnevnog stanja izdanih vrijednosnih papira u kunama u određenom

obračunskom razdoblju i u početnom obračunskom razdoblju i od deviznog dijela, koji čini

pozitivna razlika između prosječnog dnevnog stanja izdanih vrijednosnih papira u devizama u

određenom obračunskom razdoblju i u početnom obračunskom razdoblju.

Obveznici kod granične obvezne rezerve su domaće banke i štedne banke te podružnice

stranih banaka. Osnovica za obračun granične obvezne rezerve pozitivna je razlika između

prosječnog dnevnog stanja pojedinih izvora sredstava i pojedinih pasivnih izvanbilančnih

zapisa u određenom obračunskom razdoblju i prosječnoga dnevnog stanja tih izvora sredstava

i potencijalnih obveza u početnom obračunskom razdoblju (http://www.hnb.hr/propisi/odluke-

centralno pregledano: 05.09.2013.).

Cjelokupna granična obvezna rezerva izdvaja se u stranoj valuti na devizne račune HNB-a.

Valute izdvajanja granične obvezne rezerve su: euro i američki dolar. Na sredstva izdvojene

granične obvezne rezerve HNB ne plaća naknadu.

48

5.3.3. Ostali instrumenti

Uz prethodno navedene instrumente monetarne politike Hrvatske narodne banke (politiku

otvorenog tržišta, devizne intervencije, politiku obvezne rezerve tj. pričuve, posebnu i

graničnu obveznu pričuvu) slijede preostali instrumenata koji HNB korisiti u provođenju

monetarne politike:

· stalno raspoložive mogućnosti,

· kratkoročni krediti za likvidnost,

· minimalno potrebna devizna potraživanja,

· blagajnički zapisi,

· obvezni blagajnički zapisi (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 31).

49

5.4. NAČIN PROVEDBE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU OD STRANE HNB-a

HNB provodi operacije na otvorenom tržištu s ciljem osiguranja likvidnosti poslovnih banaka

te operacijama na otvorenom tržištu direktno utječe na povećanje ili smanjenje novca u

opticaju, ali i indirektno na tržišnu kamatnu stopu i rezerve banaka. Ukoliko se središnja

banka odluči za ekspanzivnu monetarnu politiku kupuje vrijednosne papire te povećava

novčanu ponudu i obrnuto.

Operacije na otvorenom tržištu se pojavljuju kao:

· redovite operacije,

· operacije fine prilagodbe,

· strukturne operacije (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 31).

Operacije se mogu provoditi:

· operacijama povratne kupnje vrijednosnih papira (repo operacijama)

· izravnim kupnjama vrijednosnih papira,

· izravnim prodajama vrijednosnih papira,

· obratnim operacijama povratne kupnje vrijednosnih papira (obratnim repo

operacijama) (http://www.hnb.hr/propisi/odluke-centralno pregledano: 05.09.2013.)

Pod repo operacijama podrazumijeva se prodaja vrijednosnih papira od strane HNB uz

istodobnu obvezu njihove kupnje na ugovoreni dan (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 31).

Pod obratnim repo operacijama podrazumijeva se kupnja vrijednosnih papira od strane HNB-

a uz istodobnu obvezu njihove prodaje na ugovoreni dan (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 31).

Operacije na otvorenom tržištu provode se na aukcijama ili bilateralnim dogovorima na

inicijativu HNB (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 31).

5.4.1. Redovite operacije

Redovite operacije na otvorenom tržištu financijskom sektoru osiguravaju najznačajniji dio

sredstava (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 33). Njima se povećava likvidnost u sustavu, a

provode se obratnim repo transakcijama. Redovite obratne repo operacije provode se svake

50

srijede na aukcijama s rokom dospijeća od jednog tjedna (http://www.hnb.hr/propisi/odluke-

centralno pregledano: 05.09.2013.).

Na aukcijama sudjeluju domaće banke, a kao kolateral koriste se kunski trezorski zapisi

Ministarstva financija. Kako se tim operacijama kreira likvidnost u sustavu, preduvjet za

njihovo aktivno korištenje i njihovu učinkovitost je stvaranje i održavanje manjka likvidnosti

u sustavu (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 33).

Redovite obratne repo operacije na taj način omogućavaju da se na domaćem financijskom

tržištu određuje referentna kamatna stopa (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 33).

5.4.2. Operacije fine prilagodbe

Za razliku od redovitih operacija, kojima se isključivo povećava likvidnost u sustavu,

operacije fine prilagodbe se koriste i za privremeno povećanje likvidnosti u sustavu. One se

provode ad hoc zbog upravljanja likvidnošću na tržištu te upravljanja kamatnim stopama, i to

u situacijama kada treba neutralizirati učinke promjena kamatnih stopa uzrokovanih

neočekivanim fluktuacijama na tržištu.

Te operacije moguće je provoditi repo i obratnim repo operacijama, izravnim prodajama i

kupnjama vrijednosnih papira i deviza te deviznim swap-ovima. Zbog potrebe za brzom

akcijom u slučaju nepredviđenih tržišnih fluktuacija zadržan je visok stupanj fleksibilnosti, pa

učestalost i dospijeće operacija fine prilagodbe nisu standardizirani, a provode se na

aukcijama putem standardiziranih ponuda ili bilateralnim putem, pri čemu je broj sudionika

ograničen. Kao prihvatljiv kolateral služe trezorski zapisi Ministarstva financija (MF).

(http://www.hnb.hr/monet/pricuve/h-god-2009-instrumenti-monetarne.pdf, pregledano

5.09.1013. )

5.4.3. Strukturne operacije

Strukturne operacije otvorenog tržišta HNB-a provode se putem izravnih kupnji i prodaja

vrijednosnih papira te repo i obratnih repo operacija. Služe za povećanje tj. smanjenje

likvidnosti u bankarskom sustavu, te kao takve se mogu provoditi redovito ili neredovito uz

standardizirano dospijeće. Provode se na aukcijama putem standardnih ponuda.

51

Aukcijama strukturnih operacija mogu pristupiti sve banke koje ispunjavaju opće uvjete

pristupa operacijama otvorenog tržišta. Prihvatljiv kolateral za ove operacije su državni

vrijednosni papiri. (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 31)

5.5. PROVOĐENJE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU AUKCIJAMA

Postoje dva osnovna tipa ponuda: nestandardizirane i standardizirane ponude. Procedure

provođenja aukcija na osnovi standardnih i nestandardnih ponuda su identične, a razlikuju se

prema vremenskom okviru u kojem se odvijaju te prema broju sudionika. Aukcija na osnovi

standardnih ponuda se provodi unutar 24 sata od trenutka najave aukcije do izdavanja potvrde

o prihvaćanju ponude. Vrijeme od krajnjeg roka za podnošenje ponuda do objave rezultata je

približno dva sata. Aukcija na osnovi nestandardnih ponuda se provodi unutar nekoliko sati

do trenutka najve aukcije do trenutka izdavanja potvrde o prihvaćanju ponude. Kod ovog tipa

aukcije HNB može izabrati sudionike, odnosno ograničiti njihov broj prema unaprijed

određenim kriterijima. Redovite operacije provode se uvijek na aukcijama, a na osnovi

prihvaćanja standardnih ponuda. Ako se operacije fine prilagodbe provode na aukcijama,

provode se na osnovi prihvaćanja nestandardnih ponuda.

U slučaju da se strukturne operacije provode na aukcijama, provode se na osnovi prihvaćanja

standardnih ponuda (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 37).

Tablica 4: Vrste operacija i tipovi ponuda

VRSTA OPERACIJE TIP PONUDE NA AUKCIJI

Redovite operacije Standardna

Operacije fine prilagodbe Nestandardna

Strukturne operacije Standardna

Izvor: HNB: Procedure provođenja operacija na otvorenom tržištu, 2005, Zagreb, str.3

Pravo na sudjelovanje na aukcijama na osnovi standardnih i nestandardnih ponuda imaju:

· podružnice stranih banaka u Republici Hrvatskoj osnovane u skladu sa Zakonom o

bankama koje su obuhvaćene sustavom obvezne pričuve,

· banke osnovane u Republici Hrvatskoj u skladu sa Zakonom o bankama (Nikolić, N.,

Pečarić, M., Rimac Smiljanić, A.: Monetarna analiza, str.38)

52

Pri redovitim operacijama HNB organizira aukciju jednom tjedno s reotkupom trezorskih

zapisa koji su predmet obratne repo operacije za tjedan dana. Iznimno, ukoliko je datum

reotkupa neradni dan, aukcija se organizira idući dan, ali je reotkup za 6 dana

(http://www.hnb.hr.:Procedure provođenja operacija na otvorenom tržištu, str 4.).

Dakle, uvijek se vodi briga da su dan održavanja obratne repo aukcije i dan reotkupa radni

dani. U nastavku će se prikazati primjeri obratnih repo aukcija.

Tablica 5: Najava redovite obratne repo aukcije trezorskih zapisa Ministarstva financija

Broj aukcije: R-09-2012.

1. Datum održavanja aukcije: 01. lipnja 2012. 2. Datum reotkupa: 08. lipnja 2012.

3. Kolateral: trezorski zapisi Ministarstva financija u kunama

4. Rok za primanje ponuda: 10.00 sati

5. Koeficijent nadoknade (haircut):

– za trezorske zapise s preostalim rokom dospijeća do 91 dan: 4% – za trezorske zapise s preostalim rokom dospijeća od 92 i više dana: 5% 6. Objava rezultata: do 12.00 sati

Izvor: Samostalna izrada studenta prema (http://www.hnb.hr/monet/operacije/operacije-na-

otvorenom-trzistu/h-prilog-3%20-%20primjer-redovite-obratne-repo-aukcije.pdf

pregledano:04.09.2013.).

Tablica 6: Ponuda za redovitu obratnu repo aukciju trezorskih zapisa Ministarstva financija

Broj aukcije: R-09-2012.

Ponuda 1:

− kupovna cijena: 30.000.000,00 kn − repo stopa: 6,00% Ponuda 2:

− kupovna cijena: 50.000.000,00 kn − repo stopa: 6,50%

Ponuda 3:

− kupovna cijena: 20.000.000,00 kn − repo stopa: 7,00% Banka A prodala bi za ukupni traženi iznos sredstava od 100.000.000 kn trezorske zapise ukupne nominalne vrijednosti od 104.550.438,60 kn kako slijedi:

– nominalni iznos trezorskog zapisa

41.666.666,67 26.041.666,67 21.052.631,58 15.789.473,68

– oznaka trezorskog zapisa u sustavu SDA

RHMF-T-438A RHMF-T-440A RHMF-T-451A RHMF-T-517A

– datum dospijeća trezorskog zapisa 09.06.2012. 23.06.2012 08.09.2012. 12.01.2013.

– preostali broj dana do dospijeća trezorskog zapisa 8 22 99 225

53

– objavljeni koeficijent

4,00% 4,00% 5,00% 5,00%

– nadoknade (haircut)

– kupovna cijena

40.000.000,00 25.000.000,00 20.000.000,00 15.000.000,00

Izvor: Samostalna izrada studenta prema (http://www.hnb.hr/monet/operacije/operacije-na-

otvorenom-trzistu/h-prilog-3%20-%20primjer-redovite-obratne-repo-aukcije.pdf

pregledano:04.09.2013.).

Tablica 7: Ponuda za redovitu obratnu repo aukciju trezorskih zapisa Ministarstva financija

za banku B

BANKA B

Broj aukcije: R-09-2012.

Ponuda 1:

− kupovna cijena: 80.000.000,00 kn

− repo stopa: 6,25% Ponuda 2:

− kupovna cijena: 70.000.000,00 kn − repo stopa: 6,50% Ponuda 3:

− kupovna cijena: 50.000.000,00 kn − repo stopa: 6,75% Banka B prodala bi za ukupni traženi iznos sredstava od 200.000.000 kn trezorske

zapise ukupne nominalne vrijednosti od 210.274.122,81 kn kako slijedi:

– nominalni iznos trezorskog zapisa

5.208.333,33 18.750.000,00 68.421.052,63 117.894.736,84

– oznaka trezorskog zapisa u sustavu SDA

RHMF-T-438A RHMF-T-440A RHMF-T-451A RHMF-T-517A

– datum dospijeća trezorskog zapisa 09.06.2012. 23.06.2012. 08.09.2012. 12.01.2012.

– preostali broj dana do dospijeća trezorskog zapisa 8 22 99 225

– objavljeni koeficijent

4,00% 4,00% 5,00% 5,00%

– nadoknade (haircut)

– kupovna cijena

5.000.000,00 18.000.000,00 65.000.000,00 112.000.000,00

Izvor: Samostalna izrada studenta prema (http://www.hnb.hr/monet/operacije/operacije-na-

otvorenom-trzistu/h-prilog-3%20-%20primjer-redovite-obratne-repo-aukcije.pdf

pregledano:04.09.2013.).

54

Tablica 8: Ponuda za redovitu obratnu repo aukciju trezorskih zapisa Ministarstva financija

za banku C

BANKA C

Broj aukcije R-09-2012.

Ponuda 1:

− kupovna cijena: 70.000.000,00 kn − repo stopa: 6,50% Ponuda 2:

− kupovna cijena: 40.000.000,00 kn − repo stopa: 6,75% Ponuda 3:

− kupovna cijena: 40.000.000,00 kn

− repo stopa: 7,00% Banka C prodala bi za ukupno traženi iznos sredstava od 150.000.000 kn trezorske zapise ukupne nominalne vrijednosti od 156.907.894,74 kn kako slijedi:

– nominalni iznos trezorskog zapisa

62.500.000,00 31.250.000,00 47.368.421,05 15.789.473,68

– oznaka trezorskog zapisa u sustavu SDA

RHMF-T-438A RHMF-T-440A RHMF-T-451A RHMF-T-517A

– datum dospijeća trezorskog zapisa 09.06.2012. 23.06.2012. 08.09.2012. 12.01.2013.

– preostali broj dana do dospijeća trezorskog zapisa 8 22 99 225

– objavljeni koeficijent

4,00% 4,00% 5,00% 5,00%

– nadoknade (haircut)

– kupovna cijena

60.000.000,00 30.000.000,00 45.000.000,00 15.000.000,00

Izvor: Samostalna izrada studenta prema (http://www.hnb.hr/monet/operacije/operacije-na-

otvorenom-trzistu/h-prilog-3%20-%20primjer-redovite-obratne-repo-aukcije.pdf

pregledano:04.09.2013.).

U tablicama su prikazane najave i ponude za redovitu obratnu repo aukciju trezorskih zapisa

Ministarstva financija za pojedine banke. Prikupljene ponude se sortiraju prema visini repo

stope i to od najviše ponuđene repo stope prema najnižoj. Nakon razmatranja ponude donose se odluke o iznosima koji se odobravaju pojedinoj banci po određenoj stopi.

55

5.6. PROVOĐENJE OPERACIJA NA OTVORENOM TRŽIŠTU BILATERALNIM UGOVORIMA

Operacije na otvorenom tržištu koje se provode bilateralnim ugovorom mogu se definirati kao

operacije u kojima HNB obavlja transakcije s jednom bankom ili više njih bez aukcija.

U operacijama koje se zasnivaju na bilateralnim ugovorima (operacije fine prilagodbe i

strukturne operacije) od banaka se, osim općih kriterija, može tražiti da udovolje i nekim

drugim kriterijima (Nikolić, Pečarić i dr., 2007 : 38).

U skladu s tim, kriterij selekcije može biti aktivnost na novčanom tržištu ili ispunjavanje

određenih tehničkih preduvjeta.

Bilateralne operacije ne najavljuju se javno te HNB ne mora široj javnosti objaviti rezultate

operacija provedenih na osnovi bilateralnog dogovora (http://www.hnb.hr.:Procedure

provođenja operacija na otovrenom tržištu, str.4, pregledano: 05.09.2013.).

56

6. ZAKLJUČAK

Prioritet Vlade mnogih zemalja, među ostalima, je i dobra regulacija financijskih tržišta koja

kao dio financijskog sustava omogućavaju pravilnu preraspodjelu financijskih sredstava, a

samim time i neometano funkcioniranje privrede. Budući da financijski sustav nemože uvijek

pravilno funkcionirati i prosperirati, može uzrokovati i nestabilnosti koja cjelokupni sustav

vodi u recesiju. Upravo zbog gore navedenih razloga te očuvanja financijske stabilnosti i

zaštite potrošaća, zemlje uvode regulaciju financijskih tržišta. Pri regulaciji istih, od

neminovne je važnosti obratiti pozornost na zakonsku regulativu i mjere kojima će

regulatorna financijska institucija utjecati na financijsko tržište, a samim time i promicati

interese čitavog društva.

Politika otvorenog tržišta je instrument koji središnje banke najrazvijenijih zemalja

primjenjuju regulirajući količinu novca u optjecaju. Operacijama na "otvorenom" tržištu

središnja banka kupuje i prodaje državne vrijednosne papire.

Politika otvorenog tržišta ostvaruje se kupovinom ili prodajom vrijednosnih papira

(obveznica) na financijskom tržištu od centralne banke. Uglavnom se radi o kupovini i prodaji

državnih vrijednosnih papira i to od strane centralne banke u svrhu upravljanja monetarnom

masom i kupovnom snagom u gospodarstvu. Instrumenti monetarne politike se stalno

razvijaju i modificiraju, ovisno od promjena u ekonomskom i novčanom sustavu i ovisno od

promjena ciljeva ekonomske politike

Kupovinom vrijednosnih papira umnožava se količina novca u optjecaju, a prodajom

vrijednosnih papira povlači se novac iz optjecaja. Regulirajući tako rezerve banaka, središnja

banka postiže multiplikativne efekte na kreditnu aktivnost banaka i utječe na opću

gospodarsku aktivnost u zemlji. Predmet kupoprodaja u operacijama na otvorenom tržištu su

redovito kratkoročni vrijednosni papiri državnog duga (blagajnički zapisi), vrijednosni papiri

središnjih banaka, inozemni kratkoročni vrijednosni papiri, kratkoročne zadužnice s fiksnom

kamatnom stopom i slično.

Politika otvorenog tržišta je efikasan i tržišnim odnosima primjeren instrument monetarne

kontrole. Uz politiku obvenih rezervi, eskontnu (diskontnu) politiku, kontingentiranje i

57

selektivno usmjeravanje kredita, ulazi u grupu standardnih instrumenata monetarno-kreditnog

reguliranja. Temeljni uvjeti za primjenu ovog instrumenta su postojanje državnih vrijednosnih

papira, razvijeno novčano tržište i ekonomski interes za ulaganja u vrijednosne papire.

Politika otvorenog tržišta ostvaruje se preko središnjih banaka kao što su FED, ECB te u

Republici Hrvatskoj HNB.

Operacije HNB-a na otvorenom tržištu su redovite operacije, operacije fine prilagodbe te

strukturne operacije. ECB se također koristi trima operacijama, a to su: operacije finog

prilagođavanja, glavne operacije refinanciranja te dugoročnije operacije refinanciranja.

HNB je u travnju započela s operacijama za 2013. godinu. Predviđena su tri osnovna tipa

operacija: redovite operacije na otvorenom tržištu, operacije fine prilagodbe i strukturne

operacije.

Redovite operacije, kojima bi se osiguravao financijskom sektoru najznačajniji dio

likvidnosti, izvodile bi se jednom tjedno, kao obratne repo operacije, putem standardnih

aukcija, a kao kolateral prihvaćat će se trezorski zapisi Ministarstva financija u kunama.

Operacije fine prilagodbe provodit će se ad hoc, radi povećanja ili povlačenja likvidnosti i

smirivanja neočekivanih fluktuacija kamatnih stopa na tržištu te njihova učestalost i dospijeće

nisu standardizirani, a provode se putem repo ili obratnih repo operacija, izravnih kupnji ili

prodaja vrijednosnih papira i deviza, te deviznih swapova, uz ograničeni broj sudionika na

aukcijama.

Strukturne operacije predviđaju se za dugoročnije prilagodbe likvidnosti, te su tome

prilagođene i njihove karakteristike. U početku će se operacije na otvorenom tržištu koristiti u

skromnijem opsegu, prvenstveno kao repo operacije za upravljanje likvidnošću, no repo stopa

bi trebala s vremenom postati referentna stopa na našem novčanom tržištu.

Gornju granicu u kamatnom rasponu predstavljala bi kamatna stopa na lombardne kredite,

koji bi se mogli koristiti na kraju svakog radnog dana (a ne kao do sada, samo pet dana u

mjesecu), uz zalog Trezorskih zapisa u iznosu 90 posto nominalne vrijednosti, a s

prekonoćnim dospijećem. Donja granica u kamatnom rasponu bila bi kamatna stopa na

novčane depozite banaka kod HNB-a.

Savjet HNB-a donio je i odluku koja domaćim rezidentima propisuje slobodnije uvjete i način

ulaganja u strane vrijednosne papire i u udjele u stranim investicijskim fondovima, a

izmijenjena je i regulacija uvjeta pod kojima nerezidenti ulažu u domaće vrijednosne papire i

udjele u domaćim investicijskim fondovima ili izdaju kratkoročne vrijednosne papire u

Republici Hrvatskoj.

58

LITERATURA

Božina, L. 2008, Monetarna teorija i politika, Pula, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.

Crkvenac, M. 1997, Ekonomska politika, Zagreb, Informator.

Grgić, M., Bilas, V. 2008, Međunarodna ekonomija, Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Lares plus.

Katunarić, A. 1977, Banka: principi i praksa bankovnog poslovanja, Zagreb, Izdavačko instruktivni biro.

Lovrinović, I., Perišin, I., Šokman, A. 2001, Monetarna politika, Sveučilište u Rijeci, Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“, Pula.

Lovrinović, I., Ivanov M., 2009, Monetarna politika, Zagreb, RRIF plus d.o.o.

Mishkin, S.F., Eakins, G:S. 2005, Financijska tržišta i institucije, Zagreb, Mate.

Nikolić, N., Pečarić, M., Rimac Smiljanić, A. 2007, Monetarna analiza, interni priručnik za studente.

Perišin, I. 2000, Državni dug i tržište državnih vrijednosnih papira, Sveučilište u Rijeci, Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“, Pula.

Samuelson, P.A., Nordhaus, W.D. 2000, Ekonomijea, XV izdanje, Zagreb, MATE d.o.o.

Sounders, A.: Cornett, M. 2006, Financijska tržišta i institucije, Masmedia.

OSTALI IZVORI

FOMC, 2013, dostupno na: http://www.federalreserve.gov/monetarypolicy/fomc.htm

(pregledano: 04.09.2013.)

Limun, 2010, dostupno na: http://limun.hr/main.aspx?id=22743 (pregledano: 04.09.2013.)

http://blog.ritelefax.hr/post/2003/08/030828-fed.aspx: (pregledano: 03.09.2013.)

(http://www.rifin.com/ekonomska-politika/53-obvezna-rezerva-porez-na-depozite :

pregledano 05.09.2013. )

(http://www.hnb.hr/monet/instrumenti_i_mjere/2013/h-instrumenti-i-mjere_12-2013.pdf

: pregledano: 05.09.2013.)

59

Hrvatska narodna banka, 2012: http://www.hnb.hr/medjunarodna_suradnja/h-institucionalni-

ustroj.htm ( pregledano: 04.09.2013).

Europska centralna banka, 2013: http://www.ecb.int/mopo/html/index.en.html (pregledano:

04.09.2013.)

ECB, the single monetary policy in stage three, September 1998.g., Frankfurt, str.8

Hrvatska narodna banka, 2010: http://www.hnb.hr/o-hnb/ho-hnb.htm (pregledano:

05.09.2013.)

Hrvatska narodna banka, godišnje publikacije, 2011: http://www.hnb.hr/publikac/godisnje/2011/h-god-2011.pdf (pregledano: 05.09.2013.)

Hrvatska narodna banka, 2012:http://www.hnb.hr/monet/operacije/operacije-na-otvorenom-

trzistu/h-prilog-3%20-%20primjer-redovite-obratne-repo-aukcije.pdf (pregledano:

04.09.2013.).

Hrvatska narodna banka, propisi, 2012: http://www.hnb.hr/propisi/odluke-centralno

(pregledano: 05.09.2013.).

HNB: Procedure provođenja operacija na otvorenom tržištu, Zagreb 2005.

http://www.hnb.hr.:Procedure provođenja operacija na otvorenom tržištu.

http://www.hnb.hr.:Procedure provođenja operacija na otovrenom tržištu,

Europska centralna banka, 2013. :http://www.ecb.europa.eu/ecb/html/index.en.html (

pregledano 05.09.2013.),

Narodne novine br. 41/01., Zakon o HNB-u

Narodne novine br. 54/13., Zakon o izmjenama i dopunama zakona o HNB-u

Rimac, Smiljanić, A. 2005, Cijene imovine i monetarna politika, Magistarski rad, Zagreb, Ekonomski fakultet.

60

POPIS TABLICA

Tablica 1: Prikaz strukture bilance sustava federalnih rezervi ................................................. 19

Tablica 2: Promjene u monetarnoj masi ................................................................................... 20

Tablica 3: Instrumenti monetarne politike Europske centralne banke (ECB) .......................... 36

Tablica 4: Vrste operacija i tipovi ponuda ............................................................................... 51

Tablica 5: Najava redovite obratne repo aukcije trezorskih zapisa Ministarstva financija ...... 52

Tablica 6: Ponuda za redovitu obratnu repo aukciju trezorskih zapisa Ministarstva financija 52

Tablica 7: Ponuda za redovitu obratnu repo aukciju trezorskih zapisa Ministarstva financija za

banku B .................................................................................................................................... 53

Tablica 8: Ponuda za redovitu obratnu repo aukciju trezorskih zapisa Ministarstva financija za

banku C .................................................................................................................................... 54

POPIS SLIKA

Slika 1: Efekt iznenadnog trajnog povećanja stope federalnih sredstava na krivulju prinosa . 23

Slika 2: Efekt iznenadnog trajnog povećanja stope federalnih sredstava na krivulju prinosa . 24

Slika 3: Procesni prikaz provođenja repo operacije ................................................................. 27

POPIS SHEMA

Shema 1: Organizacijska struktura HNB-a...............................................................................41

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1: Devizne transakcije HNB-a za razdoblje od 2007.-2011. .................................... 44

61

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom POLITIKA OTVORENOG TRŽIŠTA

izradio samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Zdenka Prohaske, a pri izradi diplomskog

rada pomagala mi je i asistentica dr.sc. Bojana Olgić Draženović. U radu sam primjenjivao

metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristio literaturu koja je navedena na kraju

diplomskog rada.

Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafarzirajući

naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirao sam i povezao sa fusnotama

s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasan sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Emil Fišer

______________